–

za Eurelec Trading SCRL, H. Boularbah, J. Derenne i O. Laude, avocats,

–

za Scabel SA, D. De Sart i M. Dupont, avocats,

–

za Groupement d’achat des centres Édouard Leclerc (GALEC) i Association des centres distributeurs Édouard Leclerc (ACDLEC), G. Parleani i O. Parleani, avocats,

–

za francusku vladu, A. Daniel i A.-L. Desjonquères, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, S. Noë i W. Wils, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.).

2

Taj je zahtjev upućen u okviru spora između, s jedne strane, Eurelec Trading SCRL (u daljnjem tekstu: Eurelec) i Scabel SA, društava sa sjedištem u Belgiji, i, s druge strane, ministre de l’Économie et des Finances (ministar gospodarstva i financija, Francuska), u vezi s praksama kojima se ograničava tržišno natjecanje u odnosu na dobavljače sa sjedištem u Francuskoj.

3

U uvodnoj izjavi 10. Uredbe br. 1215/2012 navedeno je:

„[Materijalno p]odručje primjene ove Uredbe trebalo bi obuhvaćati sve glavne građanske i trgovačke stvari, osim određenih točno utvrđenih stvari […]”

4

Članak 1. te uredbe, koji se nalazi u njezinu poglavlju I. naslovljenom „Područje primjene i definicije”, predviđa u stavku 1.:

„Ova se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda. Ne proteže se posebno na porezne, carinske ili upravne predmete ili na odgovornost države za radnje i propuste u izvršavanju javnih ovlasti (acta iure imperii).”

5

Knjiga VI. code de commercea (Trgovački zakonik), u verziji primjenjivoj na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Trgovački zakonik), naslovljena „Sloboda određivanja cijena i tržišnog natjecanja”, obuhvaća, među ostalim, glavu IV. koja je sama naslovljena „Transparentnost, prakse kojima se ograničava tržišno natjecanje i druge zabranjene prakse”. Članak L 442‑6 tog zakonika, koji se nalazi u toj glavi IV., određuje:

„I. Svaki proizvođač, trgovac, tvorničar ili obrtnik učlanjen u obrtničku komoru odgovoran je i ima obvezu naknade štete ako:

[…]

2° nalaže ili pokuša naložiti trgovačkom partneru obveze kojima se stvara znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka;

[…]

III. Tužbu nadležnom građanskom ili trgovačkom sudu podnosi svaka osoba koja za to dokaže interes, državno odvjetništvo, ministar nadležan za gospodarstvo ili predsjednik tijela nadležnog za tržišno natjecanje kada potonje tijelo, u predmetima koji su u njegovoj nadležnosti, utvrdi praksu navedenu u ovom članku.

Povodom te tužbe ministar nadležan za gospodarstvo i državno odvjetništvo mogu zahtijevati od suda pred kojim je postupak pokrenut da naloži prestanak praksi spomenutih u ovom članku. Za sve te prakse oni mogu također ishoditi utvrđenje ništetnosti nezakonitih odredbi ili ugovora i zahtijevati povrat neopravdano isplaćenih iznosa. Također mogu zahtijevati izricanje novčane kazne koja ne može iznositi više od pet milijuna eura. Međutim, ta novčana kazna može biti tri puta viša od ukupnog iznosa neopravdano isplaćenih svota ili iznositi, proporcionalno koristi proizašloj iz povrede, 5 % prometa bez poreza koji je u Francuskoj ostvario počinitelj praksi u zadnjoj zaključenoj poslovnoj godini nakon poslovne godine koja prethodi onoj tijekom koje su provedene prakse spomenute u ovom članku. Može se zahtijevati i naknada pretrpljene štete. […]

[…]”

6

Glava V. knjige VI. Trgovačkog zakonika, naslovljena „Istražne ovlasti”, sadržava članke L 450‑1 do L 450‑10 tog zakonika.

7

Članak L 450‑1, II navedenog zakonika određuje:

„Službenici koje je u tu svrhu ovlastio ministar nadležan za gospodarstvo mogu provoditi istrage nužne za primjenu odredaba ove knjige.”

8

Prema članku L 450‑4 prvom stavku Trgovačkog zakonika službenici spomenuti u članku L 450‑1 tog zakonika mogu uz odobrenje suda i pod njegovim nadzorom obaviti pregled svih poslovnih prostora te zaplijeniti dokumente i sve nosače podataka u okviru istraga koje je zatražio, među ostalim, ministar nadležan za gospodarstvo.

9

U članku L 450‑8 navedenog zakonika navedeno je:

„Kaznom zatvora od dvije godine i novčanom kaznom od 300000 eura kažnjava se svatko tko se na bilo koji način usprotivi obavljanju dužnosti za koje su na temelju ove knjige zaduženi službenici spomenuti u članku L. 450‑1.”

10

Eurelec, društvo belgijskog prava, je centar za pregovore o cijenama i nabavi koji su osnovale grupe E. Leclerc i Rewe koje su zadruge trgovaca francuskog odnosnog njemačkog prava.

11

Scabel, društvo belgijskog prava, obavlja ulogu posrednika između Eureleca i francuskih i portugalskih regionalnih nabavnih centara društva Leclerc i osigurava ulogu pružatelja administrativnih i tehničkih usluga za Eurelec.

12

Groupement d’achat des centres Édouard Leclerc (GALEC) nacionalni je nabavni centar grupe Leclerc koji s francuskim dobavljačima pregovara o godišnjim okvirnim ugovorima koje provode regionalni nabavni centri.

13

Association des centres distributeurs Édouard Leclerc (ACDLEC) zadužen je za izradu dugoročne strategije Mouvement E. Leclerc i bio je pokretač saveza između lanaca E. Leclerc i Rewe u Europi.

14

Između 2016. i 2018. ministar gospodarstva i financija proveo je istragu koja ga je navela na sumnju o postojanju praksi kojima se možda ograničava tržišno natjecanje i koje Eurelec provodi u Belgiji u odnosu na dobavljače sa sjedištem u Francuskoj. Naime, prema rezultatima te istrage Eurelec prisiljava dobavljače da prihvate snižavanja cijena bez protučinidbe čime krši Trgovački zakonik te im nameće primjenu belgijskog prava na sklopljene ugovore kako bi se zaobišlo francusko pravo.

15

Smatrajući da je postojanje sumnjivih praksi potvrđeno pregledima i zapljenama dokumenata obavljenim tijekom veljače 2018. u poslovnim prostorima GALEC‑a i ACDLEC‑a, ministar gospodarstva i financija je aktima sudskog ovršitelja od 19. srpnja i 27. rujna 2019. i na temelju članka L 442‑6 Trgovačkog zakonika tužio Eurelec, Scabel, GALEC i ACDLEC pred tribunalom de commerce de Paris (Trgovački sud u Parizu, Francuska), kako bi taj sud utvrdio da su na temelju tih praksi njihovi poslovni partneri podvrgnuti obvezama kojima je stvorena znatna neravnoteža u pravima i obvezama strana, naložio tim društvima da prekinu navedene prakse i osudio navedena društva, među ostalim, na novčanu kaznu. Tužena društva istaknula su u skladu s odredbama Uredbe br. 1215/2012 prigovor koji se temelji na tome da su za odlučivanje o tužbi, koju je podnio ministar gospodarstva i financija, francuski sudovi nenadležni u dijelu u kojem je ona usmjerena protiv Eureleca i Scabela, društava sa sjedištem u Belgiji.

16

Međupresudom od 15. travnja 2021. tribunal de commerce de Paris (Trgovački sud u Parizu) odbio je prigovor nenadležnosti i proglasio se nadležnim za odlučivanje o tužbi.

17

Eurelec i Scabel podnijeli su žalbu protiv te presude pred courom d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska), sudom koji je uputio zahtjev, navevši da se tužba koju je podnio ministar gospodarstva i financija ne tiče „građanske ili trgovačke stvari” u smislu Uredbe br. 1215/2012 i da je, slijedom toga, taj sud nenadležan u dijelu u kojem je tužba usmjerena protiv njih.

18

Ministar gospodarstva i financija drži da njegovi zahtjevi ulaze u materijalno područje primjene Uredbe br. 1215/2012. Naime, budući da je predmet podnesene tužbe obrana francuskog javnog gospodarskog uređenja, on smatra da o njoj mora odlučiti isključivo francuski sud. Što se tiče upotrebe svojih istražnih ovlasti, on drži da je nužno razlikovati istražnu fazu od faze sudskog postupka pri čemu tvrdi da je kriterij za primjenjivost Uredbe br. 1215/2012 način upotrebe tih dokaza, a ne način njihova prikupljanja. Dodaje naposljetku da se njegova tužba nalazi u odnosu ravnopravnosti s tuženim društvima s obzirom na to da i ona podliježe pravilima code de procédure civile (Zakonik o građanskom postupku) koja se primjenjuju na sve stranke u postupku.

19

U tim je okolnostima cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li ‚građanske i trgovačke stvari’ definirane u članku 1. stavku 1. [Uredbe br. 1215/2012] tumačiti na način da njihovo područje primjene obuhvaća tužbu – i sudsku odluku donesenu na temelju te tužbe – (i.) koju je podnio [ministar gospodarstva i financija] na temelju članka [L 442‑6 stavka I. točke 2° Trgovačkog zakonika] protiv belgijskog društva, (ii.) kojom se traži utvrđenje i prestanak praksi kojima se ograničava tržišno natjecanje te izricanje novčane kazne navodnom počinitelju tih praksi, (iii.) na temelju dokaza prikupljenih izvršavanjem njegovih posebnih istražnih ovlasti?”

20

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati, u biti, treba li članak 1. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da pojam „građanska i trgovačka stvar” u smislu te odredbe uključuje tužbu tijela javne vlasti jedne države članice protiv društava sa sjedištem u drugoj državi članici kako bi se priznale, sankcionirale i prekinule prakse kojima se ograničava tržišno natjecanje u odnosu na dobavljače sa sjedištem u prvoj državi članici, kada to tijelo javne vlasti izvršava istražne ovlasti ili ovlasti pokretanja sudskih postupaka koje odstupaju od općih pravila koja se primjenjuju na odnose među pojedincima.

21

U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da iako određeni sporovi između tijela javne vlasti i privatne osobe mogu ući u područje primjene Uredbe br. 1215/2012, drugačije jest kada tijelo javne vlasti postupa u okviru obavljanja javnih ovlasti (presuda od 16. srpnja 2020., Movic i dr., C‑73/19, EU:C:2020:568, t. 35. i navedena sudska praksa).

22

Naime, izvršavanje javnih ovlasti od strane jedne od stranaka u sporu, zbog toga što ona izvršava ovlasti koje odstupaju od općih pravila koja se primjenjuju na odnose među pojedincima, isključuje takav spor iz područja „građanske i trgovačke stvari” u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012 (presuda od 16. srpnja 2020., Movic i dr., C‑73/19, EU:C:2020:568, t. 36. i navedena sudska praksa).

23

Iz toga slijedi da je, kako bi se odredilo je li neka stvar obuhvaćena pojmom „građanska i trgovačka stvar”, u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012, pa prema tome i područjem primjene te uredbe, potrebno istražiti pravni odnos koji postoji među strankama u sporu i njegov predmet ili, alternativno, ispitati osnovu podignute tužbe i detaljna pravila u pogledu njezina podnošenja (presuda od 16. srpnja 2020., Movic i dr., C‑73/19, EU:C:2020:568, t. 37. i navedena sudska praksa).

24

Stoga pojam „građanska i trgovačka stvar” obuhvaća postupak između tijela jedne države članice i poslovnih subjekata iz druge države članice, u okviru kojeg ta tijela ističu glavni zahtjev da se utvrde povrede koje predstavljaju navodno protuzakonite nepoštene poslovne prakse i naloži njihov prestanak, te sporedne zahtjeve da se odrede mjere objavljivanja i da se izrekne periodična novčana kazna (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., Movic i dr., C‑73/19, EU:C:2020:568, t. 64.).

25

To, s druge strane, nije slučaj sa zahtjevom kojim se traži dodjela ovlasti da se buduće povrede utvrde običnim zapisnikom koji sastavlja službenik tijela javne vlasti o kojem je riječ, jer se taj zahtjev zapravo odnosi na ovlasti koje odstupaju od općih pravila koja se primjenjuju na odnose među pojedincima (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., Movic i dr., C‑73/19, EU:C:2020:568, t. 62.).

26

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi, s jedne strane, da je tužba o kojoj je riječ u glavnom postupku i koja ima za cilj obranu francuskog javnog gospodarskog uređenja, bila podnesena na temelju dokaza pribavljenih u okviru pretrage prostora i zapljene dokumenata. No, takve istražne ovlasti, čak i ako sud mora prethodno odobriti njihovo izvršavanje, ipak odstupaju u odnosu na opće propise, osobito zato što ih privatne osobe ne mogu provesti i zato što se u skladu s relevantnim nacionalnim pravilima svaka osoba koja se usprotivi izvršavanju takvih mjera izlaže kazni zatvora kao i novčanoj kazni od 300000 eura.

27

S druge strane, tužbom u glavnom postupku zahtijeva se, među ostalim, izricanje novčane kazne iz članka L 442–6, III drugog stavka Trgovačkog zakonika. No, iako je točno da takvu novčanu kaznu mora izreći nadležni sud, samo ministar nadležan za gospodarstvo i državno odvjetništvo mogu zahtijevati njezino izricanje. Konkretno, na temelju članka L 442‑6 Trgovačkog zakonika žrtva praksi kojima se ograničava tržišno natjecanje može postupati samo radi naknade štete uzrokovane tim praksama i zatražiti prestanak navedenih praksi ili ništetnost dotične odredbe.

28

U tom se pogledu tužba o kojoj je riječ u glavnom postupku razlikuje od one o kojoj je riječ bila u predmetu povodom koje je donesena presuda od 16. srpnja 2020., Movic i dr. (C‑73/19, EU:C:2020:568), jer u tom predmetu nadležna tijela javne vlasti nisu protiv društava kojima su povrede trgovačke naravi bile stavljene na teret zahtijevala izricanje novčane kazne, nego samo donošenje naloga za prestanak navedenih povreda, što je mogućnost kojom su također raspolagale zainteresirane osobe i udruženja za zaštitu potrošača (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., Movic i dr., C‑73/19, EU:C:2020:568, t. 48.).

29

Time što je u tim okolnostima podnio tužbu o kojoj je riječ u glavnom postupku ministar gospodarstva i financija djeluje „u izvršavanju javnih ovlasti (acta iure imperii)” u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012, tako da ta tužba nije obuhvaćena pojmom „građanska i trgovačka stvar” iz navedene odredbe, što je, međutim, na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

30

S obzirom na prethodno navedeno, na upućeno pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da pojam „građanska i trgovačka stvar” u smislu te odredbe ne uključuje tužbu tijela javne vlasti jedne države članice protiv društava sa sjedištem u drugoj državi članici kako bi se priznale, sankcionirale i prekinule prakse kojima se ograničava tržišno natjecanje u odnosu na dobavljače sa sjedištem u prvoj državi članici, kada to tijelo javne vlasti izvršava ovlasti pokretanja sudskih postupaka ili istražne ovlasti koje odstupaju od općih pravila koja se primjenjuju na odnose među pojedincima.

31

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje:

Članak 1. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da:

pojam „građanska i trgovačka stvar” u smislu te odredbe ne uključuje tužbu tijela javne vlasti jedne države članice protiv društava sa sjedištem u drugoj državi članici kako bi se priznale, sankcionirale i prekinule prakse kojima se ograničava tržišno natjecanje u odnosu na dobavljače sa sjedištem u prvoj državi članici, kada to tijelo javne vlasti izvršava ovlasti pokretanja sudskih postupaka ili istražne ovlasti koje odstupaju od općih pravila koja se primjenjuju na odnose među pojedincima.