I. Uvod

II. Okolnosti spora

A. Činjenice

B. Sporna odluka

C. Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

1. Postupak pred Općim sudom

2. Pobijana presuda

III. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

IV. Ocjena

A. Utvrđenje povrede (prvi, drugi, treći, četvrti i peti žalbeni razlog)

1. Ocjena sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija (prvi i drugi žalbeni razlog)

a) Uzročna veza između sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija i njihovih učinaka istiskivanja (prvi, treći i četvrti dio prvog žalbenog razloga)

1) Uzimanje u obzir sporazumâ o podjeli prihoda prilikom analize sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija (prvi dio prvog žalbenog razloga)

2) Razlika između zadane postavke i predinstalacije (treći dio prvog žalbenog razloga)

i) Neprovođenje nove ocjene činjenica u žalbenom postupku

ii) Neprovođenje ocjene učinaka prakse odvojeno od njezina konteksta

3) Navodni sastavni dio sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija koji je pozitivan za tržišno natjecanje i zahtjev za hipotetski test (četvrti dio prvog žalbenog razloga)

b) Sposobnost sporazuma o distribuciji mobilnih aplikacija da istisnu jednako učinkovite konkurente (drugi dio prvog žalbenog razloga i drugi žalbeni razlog)

1) Ocjena učinaka istiskivanja sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija kad je riječ o „jednako učinkovitim konkurentima” i razlozima za ponašanje korisnikâ

i) Polazna točka u sudskoj praksi o vezanoj prodaji

ii) Utvrđenja Općeg suda o učincima istiskivanja sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija

– Stvaranje „nastojanja da se očuva postojeće stanje” predinstaliranjem

– Mogućnost da OEM‑ovi predinstaliraju konkurentske usluge za internetsko pretraživanje i da ih postave kao zadane

– Sredstva za dopiranje do korisnika različita od predinstaliranja

– Veza između udjelâ u upotrebi i predinstaliranja

– Uzimanje u obzir konteksta

iii) Ocjena

2) Vezana prodaja aplikacije Google Search i Play Storea

3) Vezana prodaja Chromea s Play Storeom i Google Searchom

c) Zaključak o ocjeni sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija

2. Ocjena sporazumâ o zabrani fragmentacije (treći i četvrti žalbeni razlog)

a) Opseg zlouporabe u pogledu sporazumâ o zabrani fragmentacije i njezini učinci (treći žalbeni razlog)

1) Utvrđenje spornog postupanja u pogledu sporazumâ o zabrani fragmentacije (prvi dio trećeg žalbenog razloga)

2) Pripisivanje navodnih učinaka istiskivanja (drugi dio trećeg žalbenog razloga)

b) Opravdanje sporazumâ o zabrani fragmentacije (četvrti žalbeni razlog)

c) Zaključak o ocjeni sporazumâ o zabrani fragmentacije

3. Jedinstvena i trajna povreda (peti žalbeni razlog)

4. Zaključak o utvrđenju povrede

B. Novčana kazna (šesti žalbeni razlog)

C. Zaključak o ocjeni žalbe

V. Troškovi

VI. Zaključak

1.

Kao što je to Opći sud napomenuo u presudi Google i Alphabet/Komisija (Google Android) ( 2 ), glagol „to google” odnosi se na radnju koja se sastoji od „upotrebe Googleova pretraživača kako bi se dobile informacije o bilo kome ili bilo čemu na svjetskoj mreži internetu”. Kao što to pravilno ističe Opći sud, rijetki su poduzetnici koji se mogu pozvati na takvu prepoznatljivost da se iz njihova naziva stvorio glagol. Sama ta činjenica dokazuje važnost koju je Google stekao u svakodnevnom životu.

2.

Je li sveprisutnost Googleova pretraživača u svakodnevnom životu većine svjetskog stanovništva, osobito u kontekstu upotrebe pametnih mobilnih uređaja koji rade na njegovu operativnom sustavu (u daljnjem tekstu: OS) Android, s pravnog gledišta (također) posljedica zloupotrebe vladajućeg položaja?

3.

To je u biti središnje pitanje ovog žalbenog postupka.

4.

To se pitanje javlja u kontekstu uvjeta koje su, među ostalim, trebali ispuniti proizvođači pametnih mobilnih uređaja kako bi ishodili licencije za Googleove najvažnije aplikacije Play Store, Google Search i Chrome.

5.

U odluci C(2018) 4761 final ( 3 ), koju je Opći sud većinom potvrdio, Europska komisija smatrala je da ti uvjeti sadržavaju više povreda zabrane zlouporabe vladajućeg položaja na temelju članka 102. UFEU‑a.

6.

S obzirom na osporavana utvrđenja Općeg suda, od Suda će se tražiti da ispita, među ostalim, pitanje zahtijeva li dokazivanje takve zlouporabe da se provede analiza hipotetske situacije tržišnog natjecanja u kojoj ne postoji osporavano postupanje kao i analiza sposobnosti tog postupanja da proizvede učinak istiskivanja na poduzetnike koji se smatraju jednako učinkovitima kao i poduzetnik u vladajućem položaju.

7.

U nedavnoj sudskoj praksi Suda, osobito u presudama Servizio Elettrico Nazionale i dr. ( 4 ), Unilever Italia Mkt. Operations ( 5 ), European Superleague Company ( 6 ), Google i Alphabet/Komisija (Google Shopping) ( 7 ) i Komisija/Intel Corporation ( 8 ), već se može naći dosta smjernica za odgovor na ta pitanja.

8.

Opći sud iznio je u točkama 2. do 72. pobijane presude okolnosti spora koje se za potrebe ovog žalbenog postupka mogu sažeti na sljedeći način.

9.

Google LLC je društvo sa sjedištem u Mountain Viewu (Sjedinjene Američke Države), specijalizirano za proizvode i usluge povezane s internetom te posluje, među ostalim, u Europskom gospodarskom prostoru (EGP). Google je društvo kći društva Alphabet Inc. (u daljnjem tekstu zajedno: Google ili žalitelji).

10.

Svoje prihode Google ostvaruje ponajprije od svojeg najvažnijeg proizvoda: svojeg pretraživača Google Search. Googleov poslovni model zasniva se na međudjelovanju, s jedne strane, proizvoda i usluga povezanih s internetom koji se najčešće nude bez troškova za korisnike i, s druge strane, usluga internetskog oglašavanja od kojih on ostvaruje veliku većinu svojih prihoda. Većina tih prihoda ostvarena je putem Google Searcha. Poslovni model Googlea počiva nadasve na povećanju broja korisnika njegovih usluga internetskog pretraživanja kako bi se mogle prodati njegove usluge internetskog oglašavanja. Nadalje, prilikom međudjelovanja korisnika s njegovim proizvodima i uslugama Google prikuplja podatke koji mu omogućuju da ojača svoju sposobnost prikazivanja relevantnih odgovora u okviru pretraživanja i relevantnih oglasa.

11.

Googleov poslovni model prvotno je bio razvijen u okruženju osobnih računala (PC) za koje je preglednik bio glavna ulazna točka na internet. Međutim, Google je zatim želio uzeti u obzir razvoj mobilnog interneta i vjerojatnu promjenu u ponašanju koju će on potaknuti kod korisnika glede općih pretraživanja koja se obavljaju na internetu, osobito uzimajući u obzir prilike koje se nude geolociranjem. U tim je okolnostima Google uspostavio strategiju za osiguranje da svoja internetska pretraživanja korisnici obavljaju na mobilnim uređajima putem Google Searcha.

12.

U tom je kontekstu Google 2005. preuzeo poduzetnika koji je prvotno razvijao OS Android za pametne mobilne uređaje. U srpnju 2018. prema navodima Komisije oko 80 % pametnih mobilnih uređaja koji su se upotrebljavali u Europi i u svijetu radilo je sa sustavom Android.

13.

Kada Google razvija novu verziju sustava Android, on na internetu besplatno objavljuje izvorni kod pod licencijom za softver otvorenog koda (Android Open Source Project licence; u daljnjem tekstu AOSP). To omogućuje trećim osobama da preuzmu i izmijene taj kod kako bi time stvorile izmijenjene verzije sustava Android, poznate kao alternativne varijante („forks”, odnosno novi softver stvoren od izvornog koda postojećeg softvera).

14.

OS Android umetnut je u „ekosustav” u kojemu se nalaze drugi elementi poput paketa usluga Google Mobile (GMS bundle ili Google Mobile Services, u daljnjem tekstu: paket GMS), koji obuhvaća, među ostalim, trgovinu aplikacijama Play Store, aplikaciju Google Search i preglednik Chrome.

15.

Slobodno dostupni izvorni kod sustava Android sadržava osnovne elemente OS‑a, ali ne i Android aplikacije i usluge čiji je Google vlasnik. Proizvođači originalne opreme (u daljnjem tekstu: OEM‑ovi) koji žele dobiti Googleove aplikacije i usluge moraju, dakle, sklopiti ugovore s Googleom. Takve ugovore Google također sklapa s operatorima pokretnih mreža (u daljnjem tekstu: MNO‑i) koji žele biti u mogućnosti instalirati Googleove zaštićene aplikacije i usluge na uređaje koji se prodaju krajnjim korisnicima.

16.

Ovaj se predmet odnosi na neke od tih ugovora.

17.

Komisija je 18. srpnja 2018. donijela spornu odluku u kojoj je izrekla novčanu kaznu društvu Google LLC i, djelomično, društvu Alphabet Inc. zbog povrede članka 102. UFEU‑a i članka 54. Sporazuma o EGP‑u.

18.

Kao prvo, Komisija je utvrdila četiri vrste mjerodavnih tržišta, odnosno i. svjetsko tržište (isključujući Kinu) licenciranih OS‑ova za pametne mobilne uređaje, ii. svjetsko tržište (isključujući Kinu) trgovina aplikacijama za sustav Android, iii. različita nacionalna tržišta, unutar EGP‑a, za pružanje usluga općeg internetskog pretraživanja i iv. svjetsko tržište internetskih preglednika osmišljenih za mobilnu upotrebu koji ne ovise o OS‑u ( 9 ). Prema Komisijinim tvrdnjama, Google je tijekom relevantnog razdoblja zauzimao vladajući položaj na prvim trima od tih tržišta ( 10 ). Ti se zaključci više ne osporavaju u ovom žalbenom postupku.

19.

Komisija je u spornoj odluci utvrdila da je Google zloupotrijebio svoj vladajući položaj na tim tržištima time što je nametnuo protutržišna ugovorna ograničenja OEM‑ovima i MNO‑ima (u daljnjem tekstu: sporna ograničenja). Komisija je utvrdila četiri zasebne povrede koje obuhvaćaju tri niza ugovornih ograničenja.

20.

Prva su ograničenja unesena u sporazume o distribuciji mobilnih aplikacija i, prema Komisijinu mišljenju, sastojala su se od dviju vezanih prodaja (prva i druga povreda) ( 11 ):

21.

Kao što je to Opći sud objasnio, ta su dva grupiranja proizvoda komplementarna. Slijedom toga, grupiranje Chrome – Play Store i Google Search preklapalo se s grupiranjem Google Search – Play Store kako bi se u obzir uzeo razvoj sporazuma o distribuciji mobilnih aplikacija, koji prvotno nije sadržavao preglednike Chrome među aplikacijama okupljenima u paketu GMS. Prema Komisijinu mišljenju, cilj obaju grupiranja bio je omogućiti Googleu da dopre do korisnika kako bi oni svoja opća internetska pretraživanja obavljali putem Google Searcha bilo kao aplikacije za opće internetsko pretraživanje bilo kao pretraživača u okviru preglednika Chrome ( 12 ).

22.

Kao drugo, kako bi mogli dobiti licenciju za Play Store i Google Search, OEM‑ovi su morali sklopiti sporazume o zabrani fragmentacije na temelju kojih nisu mogli prodavati uređaje koji funkcioniraju na verzijama sustava Android koje Google nije odobrio (treća povreda). Prema tome, sklapanje sporazuma o distribuciji mobilnih aplikacija bilo je moguće tek nakon sklapanja sporazuma o zabrani fragmentacije. Google je time zlouporabio svoj vladajući položaj na tržištima trgovina aplikacijama za sustav Android i usluga općeg internetskog pretraživanja od 1. siječnja 2011. do datuma sporne odluke ( 13 ).

23.

Kao treće, sporazumi o podjeli prihoda sadržavali su ograničenja na temelju kojih je Google odobravao OEM‑ovima i MNO‑ima postotak svojih prihoda od oglašavanja pod uvjetom da su ti proizvođači ili operatori prihvatili da konkurentsku uslugu za opće internetsko pretraživanje ne predinstaliraju na bilo koji od uređaja koji su dio portfelja određenog zajedničkim sporazumom (četvrta povreda). Time je Google zlouporabio svoj vladajući položaj na nacionalnim tržištima usluga općeg internetskog pretraživanja od 1. siječnja 2011. do 31. ožujka 2014. ( 14 ). Kasnije je Google sklapao sporazume o podjeli prihoda na temelju uređaja, u skladu s kojima je Googleova isplata udjela u prihodima uvjetovana time da OEM‑ovi i MNO‑i ne predinstaliraju konkurentske usluge za opće internetsko pretraživanje na određenom uređaju za koji su se isplaćivali udjeli u prihodima. Komisija nije smatrala da su ti sporazumi o podjeli prihoda na temelju uređaja nezakoniti.

24.

Komisija smatra da je cilj spornih ograničenja bio zaštititi i ojačati Googleov vladajući položaj na nacionalnim tržištima u EGP‑u u području općeg internetskog pretraživanja i, prema tome, prihode koje je taj poduzetnik primio prikazivanjem oglasa povezanih s tim pretraživanjima. Zajednički cilj i međuovisnost spornih ograničenja naveli su Komisiju da ih kvalificira kao jedinstvenu i trajnu povredu članka 102. UFEU‑a i članka 54. Sporazuma o EGP‑u.

25.

Radi sankcioniranja tih praksi, koje se smatraju zlouporabama, Komisija je izrekla društvu Google LLC novčanu kaznu u iznosu od 4342865000 eura, od kojeg 1921666000 eura treba solidarno platiti s društvom Alphabet Inc. Nadalje, Komisija je zatražila od Googlea da okonča sporno postupanje u roku od 90 dana koji su slijedili nakon dostave sporne odluke.

26.

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 9. listopada 2018. Google je pokrenuo postupak protiv sporne odluke. Pred Općim sudom u potporu Googleovu zahtjevu intervenirala su društva Application Developers Alliance (u daljnjem tekstu: ADA), Computer & Communications Industry Association (u daljnjem tekstu: CCIA), Gigaset Communications GmbH (u daljnjem tekstu: Gigaset), HMD global Oy (u daljnjem tekstu: HMD) i Opera Norway AS, prije Opera Software AS (u daljnjem tekstu: Opera).

27.

U potporu Komisijinu zahtjevu intervenirala su društva BDZV – Bundesverband Digitalpublisher und Zeitungsverleger eV (u daljnjem tekstu: BDZV), Bureau européen des unions de consommateurs BEUC (u daljnjem tekstu: BEUC), FairSearch AISBL, Qwant, Seznam.cz, a.s. (u daljnjem tekstu: Seznam) i Verband Deutscher Zeitschriftenverleger eV (u daljnjem tekstu: VDZ).

28.

Opći sud ispitao je predmet s obzirom na zajedničku verziju spisa koja nije povjerljiva. U pobijanoj presudi, neki povjerljivi podaci poznati glavnim strankama bili su nadomješteni zagradama upotrijebljenima u javnoj verziji sporne odluke dostupne na internetskoj stranici Komisije ( 15 ).

29.

U presudi od 14. rujna 2022. Opći sud poništio je spornu odluku u dijelu u kojem se odnosi na sporazume o podjeli prihoda na temelju portfelja, odnosno na četvrtu zlouporabu u okviru jedinstvene i trajne povrede.

30.

Nadalje, Opći sud utvrdio je novčanu kaznu izrečenu društvu Google LLC u iznosu od 4125000000 eura, za koji je društvo Alphabet Inc. solidarno odgovorno u iznosu od 1520605895 eura.

31.

U preostalom je dijelu odbio tužbu te je svim strankama naložio snošenje vlastitih troškova.

32.

Podneskom od 30. studenoga 2022. Google je podnio žalbu protiv pobijane presude.

33.

Kao i pred Općim sudom, u žalbenom postupku u potporu Googleu interveniraju društva ADA, CCIA, Gigaset, HMD i Opera.

34.

Također kao pred Općim sudom, u žalbenom postupku u potporu Komisije interveniraju društva BDZV, BEUC, FairSearch, Qwant, Seznam i VDZ.

35.

Rješenjima od 19. siječnja ( 16 ) i 18. travnja 2023. ( 17 ) predsjednik Suda naložio je, na zahtjev žaliteljâ, da se sa spornom odlukom i određenim informacijama sadržanima u bilješki 98. Komisijina odgovora treba postupati povjerljivo u odnosu na intervenijente. S predmetnim se elementima već u prvostupanjskom postupku postupalo povjerljivo u odnosu na iste stranke.

36.

Google od Suda zahtijeva da:

37.

ADA, CCIA, Gigaset, HMD i Opera od Suda zahtijevaju da prihvati Googleov zahtjev i naloži Komisiji snošenje troškova.

38.

Komisija od Suda zahtijeva da:

39.

BEUC, FairSearch i Seznam također zahtijevaju od Suda da odbije žalbu i naloži Googleu snošenje troškova.

40.

Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Sud saslušani su na raspravi održanoj 28. siječnja 2025.

41.

U prilog žalbi Google ističe šest žalbenih razloga, od koji se prvih pet odnosi na utvrđenje povrede (dio A), dok se šestim kritizira način na koji je Opći sud izvršio neograničenu nadležnost kako bi izmijenio novčanu kaznu (dio B).

42.

Kao što se to navodi u točkama 19. do 23. ovog mišljenja, jedinstvena i trajna povreda koju je Komisija utvrdila u spornoj odluci uključivala je četiri zasebne povrede koje se sastoje od tri skupine ugovornih ograničenja, odnosno:

43.

U pobijanoj presudi Opći sud poništio je utvrđenje prema kojem se sporazumima o podjeli prihoda na temelju portfelja ograničavalo tržišno natjecanje, a Komisija to ne osporava u ovom žalbenom postupku. Prema tome, utvrđenja Općeg suda u tom su pogledu pravomoćna.

44.

Google u okviru prvog i drugog žalbenog razloga tvrdi da je Opći sud prilikom ocjenjivanja sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija počinio pogreške koje se tiču prava (odjeljak 1.). Treći i četvrti žalbeni razlog odnose se na kvalifikaciju sporazumâ o zabrani fragmentacije (odjeljak 2.). Naposljetku, Google u okviru petog žalbenog razloga kritizira utvrđenje jedinstvene i trajne povrede (odjeljak 3.).

45.

Prvim žalbenim razlogom Google osporava ocjenu uzročne veze između uvjeta predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija i njihove navodne učinke istiskivanja (pododjeljak (a)). U okviru drugog žalbenog razloga tvrdi da je Opći sud pogrešno potvrdio spornu odluku, iako Komisija nije dokazala sposobnost sporazuma o distribuciji mobilnih aplikacija da proizvode učinak istiskivanja na poduzetnike koji se smatraju jednako učinkovitima kao i sam Google (pododjeljak b).

46.

U skladu s Googleovim prvim žalbenim razlogom, Opći sud pogriješio je prilikom ocjene uzročne veze između uvjeta predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija i njihove sposobnosti istiskivanja konkurenata.

47.

U okviru tog žalbenog razloga Google ističe četiri argumenta, od kojih se drugi uvelike preklapa s argumentacijom koju Google ističe u drugom žalbenom razlogu. Slijedom toga, taj ću drugi argument ispitati u točki 99. i sljedećim točkama ovog mišljenja u okviru drugog žalbenog razloga.

48.

Preostalim trima argumentima istaknutima u okviru prvog žalbenog razloga Google tvrdi, kao prvo, da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je sporazume o podjeli prihoda uzeo u obzir kao kontekstualan element (odjeljak 1.). Kao drugo, počinio je pogrešku koja se tiče prava kad je tvrdio da nije potrebno razlikovati učinke zadane postavke od učinaka predinstalacije (odjeljak 2.). Naposljetku, nije uzeo u obzir tržišno natjecanje (ili njegov manjak) koje bi postojalo u slučaju da nisu postojali uvjeti predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija (odjeljak 3.).

49.

Prema Komisijinu mišljenju, prvi žalbeni razlog je bespredmetan jer se temelji na pogrešnoj pretpostavki prema kojoj je analiza hipotetske situacije jedini način da se utvrdi je li postupanje moglo ograničiti tržišno natjecanje. Međutim, takav pristup nema nikakvo uporište u sudskoj praksi Suda. Analiza hipotetske situacije samo je jedan od načina, ali ne i jedini, da se utvrdi može li postupanje ograničiti tržišno natjecanje.

50.

Točno je da se, prema sudskoj praksi, za utvrđivanje stvarnih ili potencijalnih učinaka praksi koje se ispituju Komisija može osloniti na sve dokaze a da pritom nije dužna sustavno se koristiti jedinstvenim sredstvom kako bi dokazala postojanje takve uzročne veze ( 18 ).

51.

Međutim, argumenti koje Google ističe u okviru prvog žalbenog razloga ne odnose se samo na ocjenu potrebe da Opći sud provede analizu hipotetske situacije, nego i na određene aspekte koje je taj sud uzeo u obzir prilikom ocjene zlouporabne prirode sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija. Iz toga slijedi da ti argumenti mogu dovesti u pitanje ocjene Općeg suda na kojima se temelji izreka pobijane presude i dovesti, pod uvjetom njihove osnovanosti, do ukidanja te presude ( 19 ).

52.

Slijedom toga, Komisijinu tvrdnju o bespredmetnosti treba odbiti.

53.

Prvim dijelom prvog žalbenog razloga Google tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je prilikom ocjene učinaka sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija uzeo u obzir učinke sporazumâ o podjeli prihoda na temelju uređaja, koje Komisija nije osporavala, kao i učinke sporazumâ o podjeli prihoda na temelju portfelja, čija zlouporabna priroda, prema mišljenju Općeg suda, nije utvrđena. Time Opći sud nije dokazao da su navodne učinke istiskivanja prouzročili uvjeti predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija.

54.

U okviru te se argumentacije u biti javlja pitanje može li se praksa za koju je Komisija smatrala da predstavlja zlouporabu, ali ne i Opći sud, ipak uzeti u obzir kao kontekstualan element prilikom analize učinaka drugih sastavnica jedinstvene i trajne povrede, za koje je utvrđeno da predstavljaju zlouporabu.

55.

Kao što se to navodi u točkama 23. i 42. ovog mišljenja, jedinstvena i trajna povreda koju je počinio Google uključivala je, prema Komisijinu mišljenju, sporazume o podjeli prihoda na temelju portfelja. U tim se ugovorima OEM‑ovima i MNO‑ima odobravao postotak Googleovih prihoda od oglašavanja pod uvjetom da su ti proizvođači ili operatori prihvatili da konkurentsku uslugu za opće internetsko pretraživanje ne predinstaliraju na bilo koji od uređaja koji su dio portfelja određenog zajedničkim sporazumom. Prema tome, ako je dotični OEM ili MNO predinstalirao konkurentsku uslugu za opće internetsko pretraživanje na uređaj koji je obuhvaćen unaprijed određenim portfeljem i prihvaćen, on se morao odreći podjele prihoda od cjelokupnog portfelja ( 20 ).

56.

Prema spornoj odluci, ti su sporazumi o podjeli prihoda na temelju portfelja obuhvaćali plaćanja za isključivost, čiji je cilj osigurati Googleu da se na mobilne uređaje predinstaliraju isključivo njegove aplikacije za uslugu općeg internetskog pretraživanja ( 21 ). Kako bi došla do tog zaključka Komisija je provela, među ostalim, analizu sposobnosti sporne prakse da istisne jednako učinkovite konkurente, što je test nazvan jednako učinkovit konkurent (As Efficient Competitor Test, u daljnjem tekstu: test AEC) ( 22 ).

57.

Međutim, Opći sud zaključio je da utvrđenje zlouporabne prirode sporazuma o podjeli prihoda na temelju portfelja nije u dovoljnoj mjeri dokazano zbog pogrešaka koje je Komisija počinila prilikom ocjene njihove pokrivenosti tržišta i provođenja testa AEC ( 23 ). Kao što je to već navedeno u točkama 29. i 43. ovog mišljenja, Opći sud tako je poništio spornu odluku u dijelu u kojem se odnosi na zlouporabnu prirodu sporazumâ o podjeli prihoda na temelju portfelja. Komisija nije osporavala to utvrđenje u ovom žalbenom postupku. Stoga je zaključak prema kojem ona nije dokazala zlouporabnu prirodu sporazumâ o podjeli prihoda na temelju portfelja zakonski obvezujuć.

58.

Google je od 2013. postupno zamjenjivao sporazume o podjeli prihoda na temelju portfelja sporazumima o podjeli prihoda na temelju uređaja. Primjenom sporazuma o podjeli prihoda na temelju uređaja sudjelovanje OEM‑a i MNO‑a u Googleovim prihodima ovisilo je o broju prodanih uređaja, pri čemu se poštovala obveza da se ne predinstaliraju konkurentske usluge općeg internetskog pretraživanja. Stoga su sporazumi o podjeli prihoda na temelju uređaja omogućili OEM‑u ili MNO‑u da za istu vrstu uređaja nude neke koji promiču isključivo Googleovu uslugu općeg internetskog pretraživanja i druge koji su također nudili konkurentske usluge općeg internetskog pretraživanja. Komisija nije smatrala da ti sporazumi o podjeli prihoda na temelju uređaja predstavljaju zlouporabu ( 24 ).

59.

U skladu s utvrđenjima Komisije i Općeg suda, iako ni sporazumi o podjeli prihoda na temelju uređaja ni sporazumi o podjeli prihoda na temelju portfelja nisu predstavljali zlouporabe kad ih se razmatra zasebno, Opći sud uzeo ih je u obzir prilikom ocjene sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija ( 25 ). Prema mišljenju Općeg suda, to je bilo opravdano jer su se u spornoj odluci pravilno uzeli u obzir sporazumi o podjeli prihoda na temelju uređaja i sporazumi o podjeli prihoda na temelju portfelja kao aspekti činjeničnog konteksta radi ocjene učinaka istiskivanja stvorenih drugim aspektima jedinstvene i trajne povrede te stoga i sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija. Opći sud osobito je podsjetio na to da su, neovisno o kvalifikaciji sporazumâ o podjeli prihoda s obzirom na pravo tržišnog natjecanja, objedinjeni učinci praksi koje je Google uspostavio njemu omogućili da se glede Google Searcha koristi isključivim predinstaliranjem koje je barem do 2016. obuhvaćalo više od polovice uređaja koji su stavljeni u promet u EGP‑u i rade s OS‑om izvedenim iz sustava Android ( 26 ).

60.

Prije nego što ispitam je li taj pristup osnovan, valja navesti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, tvrdnju prema kojoj praksa predstavlja zlouporabu vladajućeg položaja u smislu članka 102. UFEU‑a uvijek treba ocijeniti s obzirom na sve relevantne činjenice konkretnog slučaja ( 27 ). Suprotno tomu, tijelo nadležno za tržišno natjecanje ne može se osloniti na učinke koje je ta praksa mogla proizvesti ako su se ostvarile određene posebne okolnosti, koje nisu bile one koje su prevladavale na tržištu u trenutku njezine provedbe ( 28 ).

61.

U tom kontekstu, uzimanje u obzir činjeničnog elementa ne ovisi, kao što je to Sud objasnio primjerice u presudi AstraZeneca/Komisija, o tome dovodi li taj element do postupanja koje se samo po sebi kvalificira kao zlouporaba ( 29 ). Isto tako, Sud je u presudi Sony Optiarc i Sony Optiarc America/Komisija objasnio da, kad se sveukupna ponašanja kvalificiraju kao jedinstvena i trajna povreda, iz toga se ne može zaključiti da se svako od tih ponašanja mora, samo po sebi i pojedinačno, nužno identificirati i kvalificirati kao zasebnu povredu ( 30 ). U presudi Google i Alphabet/Komisija (Google Shopping), Sud je utvrdio da dvije prakse koje su bile zakonite kad ih se analiziralo same po sebi i zasebno predstavljaju zlouporabu jer su zajedno odstupale od tržišnog natjecanja prema zaslugama i imale (potencijalne) protutržišne učinke ( 31 ).

62.

U ovom je slučaju Opći sud zaključio da su se objedinjeni učinci sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija i sporazumâ o podjeli prihoda trebali uzeti u obzir zbog komplementarnosti Googleovih različitih praksi. Naime, ugovorna obveza povezana sa sporazumom o podjeli prihoda da se ne instalira rješenje različito od Google Searcha radi obavljanja općih internetskih pretraživanja dovela je do toga da je teoretska mogućnost predinstaliranja usluge koja konkurira Googleovim aplikacijama, koja je ipak dopuštena na temelju sporazuma o distribuciji mobilnih aplikacija, zapravo bila isključena od 2011. do 2016., barem za polovicu uređaja Google Android prodanih u EGP‑u. Drugim riječima, sporazumi o podjeli prihoda jamčili su Googleu da su na dotičnim uređajima instalirane samo njegove vlastite usluge internetskog pretraživanja, što treba uzeti u obzir prilikom ocjene protutržišnih učinaka sporazuma o distribuciji mobilnih aplikacija (osobito pitanje mogu li konkurentske usluge internetskog pretraživanja nadoknaditi Googleovu prednost, tako da ih se predinstalira uz njegovu vlastitu uslugu) ( 32 ).

63.

U tom su kontekstu sporazumi o podjeli prihoda predstavljali samo jedan od elemenata koje je Opći sud uzeo u obzir kako bi ocijenio mogu li konkurentske usluge internetskog pretraživanja nadoknaditi prednost koju Google ima na temelju sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija ( 33 ). Stoga, i suprotno onomu što tvrdi Google, Općem sudu ne može se prigovoriti zbog toga što nije uzeo u obzir činjenicu da sporazumi o podjeli prihoda nisu obuhvaćali sve uređaje koje su uključivali sporazumi o distribuciji mobilnih aplikacija kad je prvonavedene sporazume uzeo u obzir za ocjenu drugonavedenih sporazuma.

64.

Unatoč tomu, Google i Gigaset tvrde da protutržišni učinci sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija nisu utvrđeni jer bi, u hipotetskom scenariju u kojem takvi sporazumi ne postoje, sporazumi o podjeli prihoda imali iste učinke istiskivanja na štetu konkurentskih usluga internetskog pretraživanja.

65.

Međutim, jednostavno nije moguće zanemariti sporazume o distribuciji mobilnih aplikacija i zasebno analizirati učinke sporazumâ o podjeli prihoda. To je zbog toga što je OEM o kojem je riječ predinstalirao uslugu internetskog pretraživanja Google Search, na koju su se odnosili sporazumi o podjeli prihoda, na velik broj ( 34 ) uređaja na temelju sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija kako bi dobio pristup Play Storeu, koji je za njih bio neophodan i u odnosu na koji je Google imao vladajući položaj.

66.

Zbog tog odnosa između sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija i sporazumâ o podjeli prihoda, početni položaj drugih pružatelja usluga općeg internetskog pretraživanja nije bio jednak Googleovu položaju kad je riječ o sklapanju sporazumâ o podjeli prihoda. To je zbog toga što je Googleova usluga internetskog pretraživanja Google Search već od samog početka bila predinstalirana na velikom broju pametnih mobilnih uređaja, dok su drugi pružatelji najprije trebali uložiti napor kako bi osigurali predinstaliranje svoje usluge uz Googlevu uslugu. Osim toga, zbog sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija nijedan drugi pružatelj usluga internetskog pretraživanja nije mogao ishoditi isključivost na predmetnim uređajima.

67.

Suprotno onomu što su Google i Gigaset tvrdili na raspravi, utvrđenja Suda u presudi Google i Alphabet/Komisija (Google Shopping) koja su se odnosila na objedinjene učinke takvih povezanih praksi relevantna su i u ovom slučaju, unatoč razlikama između dvaju predmeta. Točno je da u tom predmetu Komisija nije zasebno osporavala dvije prakse o kojima je bila riječ, nego samo zajedno, dok je u ovom predmetu utvrdila da i sporazumi o distribuciji mobilnih aplikacija i sporazumi o podjeli prihoda predstavljaju zlouporabu. Međutim, to ne znači da u ovom slučaju učinke obiju praksi treba analizirati zasebno, iako su se zapravo pojavili zajedno.

68.

Ne bi bilo realno kad bi se dvije tako neraskidivo povezane prakse umjetno podijelile kako bi se analizirali njihovi učinci niti bi se time uzeli u obzir povezani učinci obaju dijelova ( 35 ). Kao što je to Opći sud istaknuo, u tom se pogledu mora napraviti razlika između teoretskih pretpostavki o tržišnom natjecanju i praktične stvarnosti ( 36 ). To vrijedi time više jer, kao što je to Komisija objasnila na raspravi, na tržištima kao što su ona o kojima je riječ u ovom predmetu, koja obilježavaju dinamični mrežni učinci, može biti praktički nemoguće analizirati kako svaki od kontekstualnih elemenata sam po sebi i zasebno konkretno pridonosi učincima istiskivanja.

69.

Iz toga proizlazi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kad je utvrdio da, neovisno o tome kvalificira li se sporazume o podjeli prihoda kao zlouporabu, te se sporazume moglo uzeti u obzir u analizi učinaka sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija. Stoga prvi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti.

70.

Google u okviru trećeg dijela svojeg prvog žalbenog razloga tvrdi da je Opći sud pogrešno utvrdio da je dokaz koji se odnosi zadanu postavku relevantan za analizu uvjeta predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija. Međutim, u spornoj se odluci utvrdilo da samo potonji uvjeti predstavljaju zlouporabu (a ne cijeli sporazumi o distribuciji mobilnih aplikacija, uključujući pravila o zadanoj postavci ( 37 )). Opći sud time je potvrdio Komisijinu analizu sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija a da pritom od nje nije zahtijevao dokaz o uzročnoj vezi između uvjeta predinstaliranja i njihovih navodnih učinaka istiskivanja.

71.

Zadana postavka odnosi se na postavljanje neke usluge kao zadane u određenoj aplikaciji. Predinstalacija znači da su aplikacije prethodno učitane na uređaje u stadiju podešavanja prije nego što se stave u prodaju ( 38 ).

72.

Opći sud ocijenio je Googleove argumente koji se odnose na razliku između predinstalacije i zadane postavke u točkama 320. do 418. pobijane presude. U tim je točkama analizirao Googleovu kritiku prema kojoj Komisija u spornoj odluci nije utvrdila da su uvjeti predinstaliranja potaknuli „nastojanje da se očuva postojeće stanje”. Kao što se to navodi, primjerice, u točkama 321. i 331. pobijane presude, taj pojam znači da su korisnici skloni upotrebljavati ono što je već predinstalirano na njihovim uređajima i što im se nudi.

73.

U tom je kontekstu Opći sud u točkama 327. do 335. pobijane presude najprije utvrdio da ne postoji praktičan interes za razlikovanje koje je Google predložio između zadane postavke i predinstalacije. Nije bilo lako napraviti tu razliku jer su Google i drugi dionici upotrebljavali izraz „zadan” u širem smislu i pomiješali pojam zadane postavke s pojmom predinstalacije. Nadalje, nije bilo sporno da predinstalacija aplikacije dodjeljuje kao takva prednost u odnosu na konkurentske aplikacije. Naposljetku, uvjeti predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija uključivali su i odredbe o najpovoljnijem mjestu za prikaz ili zadanoj postavki.

74.

U tom je kontekstu Opći sud utvrdio da bi se dokazi koje Google kritizira mogli istaknuti radi utvrđivanja da postoji općenito nastojanje da se stanje zamrzne, neovisno o tome odnose li se oni, strogo govoreći, na zadanu postavku ili predinstaliranje ili pak najpovoljnije mjesto za prikaz. Posljedično, na početku nije bilo potrebno, radi dokazivanja da postoji „nastojanje da se očuva postojeće stanje” precizno razlikovati, kao što je to Google želio, učinke zadane postavke od učinaka predinstaliranja.

75.

Na temelju te pretpostavke Opći sud je u točkama 340. do 394. pobijane presude ocijenio dokaze na kojima se temeljila sporna odluka i koje su podnijeli sam Google, HP, Nokia, Amazon i Mozilla, Yandexovu analizu, kao i sporazum o predinstaliranju između Microsofta i Verizona, a u točkama 395. do 408. ocijenio je određene usporedbe koje su provedene u spornoj odluci na temelju studije FairSearch, podatke koje je podnio Microsoft i podatke NetMarketSharea, kao i usporedbu Googleovih prihoda od uređaja sa sustavom Android i onih od uređaja sa sustavom iOS te je u točkama 409. do 418. ocijenio određene elemente koji se odnose na Chrome upućivanjem na usporedbu Googleovih prihoda ostvarenih putem Safarija i Chromea, kao i ispitivanje Opera.

76.

U točki 418. pobijane presude Opći sud zaključio je da različiti argumenti koje je Google iznio kako bi opovrgnuo postojanje prednosti osigurane predinstaliranjem aplikacija Google Search i Chrome na uređajima Google Android ne mogu dovesti u pitanje zaključke koje je Komisija izvela iz različitih elemenata iznesenih u spornoj odluci u tom pogledu.

77.

Google kritizira te zaključke i u svojoj žalbi tvrdi da je Opći sud prekoračio okvire utvrđenja iz sporne odluke kad je u točki 349. pobijane presude utvrdio da su argumenti koji su u njoj ocijenjeni valjani u kontekstu obaju pojmova o kojima je riječ. Međutim, prema Googleovu mišljenju, nije uvjerljivo obrazloženje Općeg suda, izneseno u točkama 329. do 334. pobijane presude (sažeto u točkama 73. i 74. ovog mišljenja), u skladu s kojim nije potrebno precizno razlikovati ta dva pojma. U tom je kontekstu ocjena Općeg suda opisana u točki 75. ovog mišljenja pogrešna.

78.

Googleov argument djelomično je nedopušten jer se njime nastoji osigurati da Sud provede novu ocjenu činjenica (dio i.). Osim toga, argument se ne može prihvatiti jer je protivan prethodno navedenim načelima prema kojima protutržišne učinke prakse treba ocijeniti u njezinu kontekstu (dio ii.).

79.

S jedne strane, Googleovi argumenti nisu dopušteni u dijelu u kojem Google zapravo traži preispitivanje dokaza podnesenih Općem sudu. Međutim, taj je sud jedini nadležan za ocjenu dokaza ( 39 ), osim ako su dokazi koji su mu podneseni iskrivljeni. Takvo iskrivljavanje treba potkrijepiti žalitelj i ono treba očito proizlaziti iz sadržaja spisa a da nije potrebno provoditi novu ocjenu činjenica i dokaza ( 40 ).

80.

Međutim, u kritikama sažetima u točki 77. ovog mišljenja Google ne tvrdi da je Opći sud iskrivio dokaze koje je ocijenio niti takvo iskrivljavanje očito proizlazi iz spisa. Pitanje jesu li činjenice i dokazi koji se odnose na zadanu postavku također relevantni za predinstalaciju i kako su različiti dionici pomiješali te pojmove zapravo je obuhvaćeno ocjenom činjenica i dokaza. Takva se ocjena razlikuje od nadzora iskrivljavanja čiji je cilj ispitati je li Opći sud pogrešno tumačio dokaze na način koji je bio očito suprotan njegovu tekstu ( 41 ). U tom pogledu Google također nije istaknuo nijednu povredu pravila o teretu dokazivanja i uzimanju u obzir dokaza koji su u nadležnosti Suda u žalbenom postupku.

81.

S druge strane, Googleovi argumenti odnose se na pitanje je li Komisija bila obvezna ocijeniti uvjete predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija odvojeno od njihova konteksta, osobito obveze o zadanoj postavci i najpovoljnijem mjestu za prikaz. To se pitanje odnosi na pravnu kvalifikaciju Općeg suda u pogledu tih činjenica i na pravne zaključke do kojih je došao na temelju tih činjenica, za čiji je nadzor nadležan Sud u žalbenom postupku ( 42 ).

82.

Međutim, kao što je to već navedeno u točkama 60., 61., 67. i 68. ovog mišljenja, u okviru prvog dijela ovog žalbenog razloga, pogrešna je Googleova pretpostavka prema kojoj je praksu, kako bi se utvrdili njezini protutržišni učinci, potrebno analizirati odvojeno od njezina konteksta. Kao što sam to objasnila u tim točkama, činjenicu da praksa predstavlja zlouporabu vladajućeg položaja u smislu članka 102. UFEU‑a uvijek treba ocijeniti s obzirom na sve relevantne činjenice konkretnog slučaja. Time uzimanje u obzir činjeničnog elementa ne ovisi o tome proizlazi li on iz prakse koja se sama po sebi kvalificira kao zlouporaba. To osobito vrijedi kad su različite prakse, zlouporabne i zakonite, ovisno o slučaju, tako usko povezane da su njihovi učinci međusobno isprepleteni te se one ne mogu analizirati zasebno.

83.

S obzirom na to i na samostalnu ocjenu dokaza koju je proveo Opći sud, koju Google ne dovodi valjano u pitanje, ta sud pravilno nije zahtijevao od Komisije da precizno razlikuje predinstalaciju i zadanu postavku prilikom ocjene dokaza kako bi se analiziralo jesu li uvjeti predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija stvorili „nastojanje da se očuva postojeće stanje”.

84.

Iz toga slijedi da treći dio prvog žalbenog razloga također treba odbiti.

85.

U okviru četvrtog dijela prvog žalbenog razloga Google kritizira činjenicu da Opći sud nije zahtijevao od Komisije da provede analizu hipotetske situacije kako bi ocijenila bi li otvoreni model licenciranja kao što je onaj sustava Android, čiji je sastavni dio koji je pozitivan za tržišno natjecanje priznala, bio moguć bez spornih pravila iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija.

86.

Google tvrdi da je tijekom upravne istrage i pred Opći sudom objasnio da su uvjeti predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija bili nenovčana činidba koju je primio od OEM‑ova u zamjenu za pružanje OS‑a Android, Play Storea, paketa GMS i drugih besplatnih povezanih usluga. Ta je nenovčana razmjena konkurentima omogućila više prilika za distribuciju i veću konkurentnost od bilo koje realistične alternative sporazumu o licenciranju.

87.

Google kritizira činjenicu da je Komisija zabranila tu nenovčanu razmjenu koju su omogućili uvjeti predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija a da nikada nije ispitala bi li bilo koja realistična alternativa stvorila jednake ili veće prilike distribucije za konkurente.

88.

Prema Googleovu mišljenju, kad je Opći sud potvrdio taj pristup, pogrešno je ocijenio pitanje imaju li uvjeti predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija protutržišne učinke. Naime, to bi zahtijevalo da se analizira kako bi se tržišno natjecanje odvijalo da nije bilo spornog postupanja. U ovom bi slučaju to podrazumijevalo da se ispita bi li sustav otvorenog i nenaplativog licenciranja sa svim svojim prednostima bio ostvariv da nije postojala nenovčana razmjena koja se predviđa uvjetima predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija.

89.

U točkama 590. do 594. pobijane presude, koje je Google osporavao u tom kontekstu, Opći sud ispitao je Googleove kritike prema kojima Komisija nije uzela u obzir sve relevantne okolnosti za ocjenu navodnih učinaka postupanja o kojem je riječ.

90.

Suprotno tomu, Google ne osporava točke 599. do 619. pobijane presude, koje se odnose na njegove argumente o objektivnom opravdanju sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija.

91.

U točkama 590. do 594. pobijane presude Opći sud objasnio je da je Komisija razmotrila Googleove argumente u spornoj odluci, ali ih je odbila jer se postupanje koje se smatralo zlouporabom nije odnosilo na razvoj i održavanja platforme Android ni na činjenicu da je taj sustav otvoren i nenaplativ. Zapravo je bila riječ o samo jednom aspektu sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija, čiji su učinci ograničavali tržišno natjecanje, a to su uvjeti predinstaliranja. Tim se uvjetima Googleu osigurala konkurentska prednost zbog toga što se njima stvorilo „nastojanje da se očuva postojeće stanje”, koju konkurenti nisu mogli nadoknaditi i koja je dovela do ograničavanja tržišnog natjecanja prema zaslugama na štetu potrošačâ.

92.

Suprotno onomu što Google tvrdi u žalbenom postupku, Opći sud nije pogriješio kada, s obzirom na ta utvrđenja, nije zahtijevao od Komisije da u kontekstu analize hipotetske situacije ispita kako bi se tržišno natjecanje odvijalo na relevantnim tržištima da nije bilo spornih uvjeta.

93.

Točno je da Komisija treba utvrditi uzročnu vezu između spornog postupanja koje predstavlja zlouporabu i njegovih protutržišnih učinaka. Međutim, u tom se kontekstu Komisija može osloniti na niz dokaza. Nije dužna sustavno se koristiti jedinstvenim sredstvom, osobito analizom hipotetske situacije, kako bi dokazala postojanje takve uzročne veze ( 43 ). To osobito vrijedi kad se takva analiza ne zahtijeva u okolnostima konkretnog slučaja kako bi se utvrdili (osobito potencijalni) učinci postupanja o kojem je riječ.

94.

Kako bi se utvrdila zlouporaba vladajućeg položaja dovoljno je dokazati da predmetno postupanje može proizvesti učinke istiskivanja. Međutim, ne zahtijeva se da se dokažu njegovi konkretni učinci. Stoga, okolnost prema kojoj je samo poduzetnik u vladajućem položaju, za razliku od svojih konkurenata, mogao utjecati na postupanje klijenata ili korisnika na diskriminirajući način na štetu tih konkurenata može biti dovoljna da se utvrdi da je postupanje o kojem je riječ moglo ugroziti učinkovito i nenarušeno tržišno natjecanje ( 44 ).

95.

Kao što je to navedeno u točki 91. ovog mišljenja, Opći sud utvrdio je da se uvjetima predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija Googleu osigurala konkurentska prednost na temelju „nastojanja da se očuva postojeće stanje” proizašlog iz tih uvjeta, koju konkurenti nisu mogli nadoknaditi.

96.

Pod uvjetom da se ispita drugi dio prvog žalbenog razloga, kao i drugi žalbeni razlog u točki 99. i sljedećim točkama ovog mišljenja, Opći sud tako je utvrdio da se na odluku korisnika da upotrebljavaju Google Search i Chrome umjesto konkurentnih aplikacija utjecalo na diskriminirajući način na temelju „nastojanja da se očuva postojeće stanje” koje konkurenti nisu mogli nadoknaditi. U tim okolnostima pravilno nije zahtijevao daljnju analizu hipotetske situacije.

97.

Nadalje, suprotno onomu što tvrdi Google, od Komisije se ne može zahtijevati da se u kontekstu takve analize razmotri to kako se poduzetnik u vladajućem položaju mogao ponašati da nije primjenjivao postupanje koje predstavlja zlouporabu. Hipotetski scenarij, iako je pretpostavljen, ipak treba biti realističan i vjerodostojan ( 45 ). S jedne strane, u slučaju kao što je ovaj, funkcioniranje relevantnih tržišta obilježavaju varijable poput inovacija, pristupa podacima, višestranih aspekata, ponašanja korisnikâ i mrežnih učinaka ( 46 ). S druge strane, Googleove strategije već su znatno utjecale na to funkcioniranje i osobito na ponašanje korisnikâ. Stoga se čini da nije moguće realistično ili vjerodostojno predvidjeti mogućnosti koje bi Google odabrao umjesto sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija ili kako bi te mogućnosti utjecale na relevantna tržišta.

98.

Iz toga slijedi da četvrti dio prvog žalbenog razloga također treba odbiti.

99.

U okviru drugog dijela svojeg prvog žalbenog razloga Google tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kad je potvrdio Komisijinu ocjenu da je utvrđenje prema kojem korisnici nisu često preuzimali konkurentske aplikacije za internetsko pretraživanje i pregledavanje dovoljno kako bi se utvrdili protutržišni učinci uvjeta predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija. Međutim, Komisija i Opći sud oboje su priznali da ne postoje nikakva tehnička ni financijska ograničenja za korisnike koji preuzimaju konkurentske usluge. Stoga su trebali ispitati je li odluka korisnika da ne preuzimaju češće konkurentske aplikacije posljedica vjernosti Googleovim aplikacijama i njihove veće kvalitete, a ne „nastojanja da se očuva postojeće stanje” koje je navodno stvoreno predinstaliranjem.

100.

Svojim drugim žalbenim razlogom Google tvrdi da je Opći sud pogrešno potvrdio spornu odluku, iako nije utvrdio sposobnost sporazuma o distribuciji mobilnih aplikacija da istisnu jednako učinkovite konkurente.

101.

Budući da se argumenti koje je Google istaknuo u tim dvama dijelovima svoje žalbe djelomično preklapaju, razmotrit ću ih zajedno.

102.

Najprije treba ispitati je li Opći sud, s obzirom na okolnosti ovog slučaja, trebao zahtijevati od Komisije da istakne ne samo sposobnost sporazuma o distribuciji mobilnih aplikacija da ograniče tržišno natjecanje, nego i njihovu posebnu sposobnost da istisnu konkurente koji su jednako učinkoviti kao Google. U tom ću kontekstu najprije ocijeniti Googleov argument kojim on kritizira Opći sud jer nije ispitao je li odluka korisnika da ne preuzimaju češće konkurentske aplikacije za internetsko pretraživanje i pregledavanje posljedica vjernosti korisnika, a ne uvjeta predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija (odjeljak 1.). Zatim ću ispitati konkretne argumente koje je Google istaknuo u okviru svojeg drugog žalbenog razloga koji se odnosi na vezanu prodaju aplikacije Google Search s Play Storeom (odjeljak 2.) i vezanu prodaju Chromea s Play Storeom i aplikacijom Google Search (odjeljak 3.).

103.

Prema Komisijinu mišljenju, Googleovi argumenti ne mogu se prihvatiti jer se temelje na pretpostavki da je za utvrđenje ograničenja tržišnog natjecanja u svim slučajevima potrebna analiza učinkovitosti (hipotetskih ili stvarnih) konkurenata. U slučajevima vezane prodaje kao što su oni o kojima je riječ u ovom predmetu, koji nisu obuhvaćeni tržišnim natjecanjem prema zaslugama, nije potrebno ocijeniti mogu li oni proizvesti učinke istiskivanja na jednako učinkovite konkurente, nego samo može li se njima ograničiti tržišno natjecanje.

104.

Nije sporno da cilj članka 102. UFEU‑a nije zaštititi manje učinkovite konkurente ( 47 ). Znači li to, a contrario, da je u predmetu kao što je ovaj za utvrđenje zlouporabe vladajućeg položaja uvijek potrebno ispitati može li praksa o kojoj je riječ proizvesti učinke istiskivanja na jednako učinkovite konkurente? I ako jest, kako bi takvu ocjenu trebalo provesti?

105.

Kako bi se odgovorilo na ta pitanja korisno je, kao prvo, podsjetiti na početnu točku u sudskoj praksi o vezanoj prodaji (dio i.). Kao drugo, potrebno je sažeti odgovore Općeg suda na Googleove kritike da Komisija nije utvrdila da se uvjetima predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija ograničilo tržišno natjecanje (dio ii.). Naposljetku, u tom kontekstu treba ocijeniti Googleove kritike koje se odnose na postupanje Općeg suda (dio iii.).

106.

Polazna je točka u sudskoj praksi o slučajevima vezane prodaje poduzetnika u vladajućem položaju to da ih se u načelu kvalificira kao zlouporabu ( 48 ). Praksa koja se sastoji od toga da stjecanje vezujućeg proizvoda, koji proizlazi s vladajućeg tržišta, ovisi o stjecanju vezanog proizvoda, koji proizlazi sa susjednog, uzlaznog ili silaznog tržišta, doista nije obuhvaćena tržišnim natjecanjem prema zaslugama. To je zbog toga što klijenti obično ne odabiru vezani proizvod zbog njegove stvarne vrijednosti ili slobode izbora, nego ga kupuju samo kako bi nabavili vezujući proizvod koji im je važan. Doista, sa stajališta tih klijenata, s obzirom na vladajući položaj pružatelja i već oslabljeno tržišno natjecanje na relevantnom tržištu, često ne postoje prihvatljivi alternativni proizvodi. To upućuje na to da takvo postupanje poduzetnika u vladajućem položaju na tržištu vezujućeg proizvoda narušava tržišno natjecanja na tržištu vezanog proizvoda. Koliko god (stvarni ili potencijalni) konkurenti poduzetnika u vladajućem položaju na potonjem tržištu mogu biti učinkoviti, teško mogu nadoknaditi učinak poluge koji proizlazi iz vezane prodaje vezujućeg proizvoda s drugog tržišta. Prema tome, u takvom se slučaju mogu pretpostaviti barem potencijalni protutržišni učinci postupanja o kojem je riječ ( 49 ).

107.

Međutim, Opći sud je u svojoj (konačnoj) presudi Microsoft/Komisija utvrdio, u sličnom predmetu kao što je ovaj, da je Komisija bila u pravu kad, s obzirom na posebne okolnosti tog slučaja, nije samo utvrdila da se postupanje o kojem je riječ odnosilo na slučaj vezane prodaje, nego je dodatno ispitala je li to postupanje moglo ograničiti tržišno natjecanje. Naime, iako je Microsoft kupnju svojeg operativnog sustava Windows uvjetovao istodobnom kupnjom integrirane aplikacije Media Player, korisnici su naknadnim preuzimanjem teoretski mogli nabaviti programe za reprodukciju audio i video sadržaja trećih strana. Međutim, Opći sud potvrdio je Komisijino utvrđenje prema kojem je, osobito zbog pasivnosti korisnikâ, ta mogućnost i dalje uglavnom teoretska i da konkurentski programi za reprodukciju audio i video sadržaja, neovisno o njihovoj kvaliteti, ne mogu nadoknaditi konkurentsku prednost koju je Microsoft ostvario predinstaliranjem ( 50 ).

108.

Taj je pristup Komisija primijenila u ovom predmetu.

109.

Kao što je to Opći sud istaknuo u točki 292. pobijane presude, u ovom slučaju stranke nisu osporavale mogućnost da korisnici, na temelju sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija, nabave aplikacije za opće internetsko pretraživanje i pregledavanje koje konkuriraju onima koje su predmet vezanih prodaja. Naime, svi su oni priznali da ta mogućnost teoretski postoji, što nije bilo zabranjeno pravilima iz sporazuma o distribuciji mobilnih aplikacija. Umjesto toga, osporavale su poticaje koje bi korisnici mogli imati da to učine.

110.

U tim je okolnostima Opći sud u točki 295. pobijane presude utvrdio da je Komisija pravilno tvrdila da je ispitivanje učinaka vezanih prodaja o kojima je riječ bilo potrebno prije zaključka prema kojem su predmetne prodaje štetne za tržišno natjecanje.

111.

Kao što je to Opći sud sažeo u točkama 304. do 312. pobijane presude, Komisija je zaključila da konkurentske aplikacije za internetsko pretraživanje i pregledavanje nisu mogle nadoknaditi prednost koju je Google osigurao vezanom prodajom Google Searcha i Play Storea, kao i Chromea, Play Storea i Google Searcha.

112.

U točkama 317. do 596. pobijane presude, Opći sud je u okviru ocjene drugog tužbenog razloga odbio Googleov argument prema kojem Komisija nije utvrdila da su uvjeti predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija ograničavali tržišno natjecanje. Opći je sud time ispitao Googleove kritike koje se odnose na pet elemenata, odnosno stvaranje „nastojanja da se očuva postojeće stanje” predinstaliranjem (točke 320. do 418.), mogućnost da OEM predinstalira i postavi konkurentske usluge za opće internetsko pretraživanje kao zadane (točke 419. do 538.), druga sredstva konkurenata za dopiranje do korisnika (točke 539. do 567.), uzročno‑posljedičnu vezu između Googleovih udjela u upotrebi i predinstaliranja (točke 568. do 584.) i naposljetku, razmatranje cjelokupnog konteksta (točke 585. do 596.).

113.

U tom je kontekstu Opći sud u više navrata razmatrao argumente kojima se kao razlog za ponašanje korisnika i Googleove tržišne udjele ističe navodno veća kvaliteta Googleovih usluga. U kontekstu tih razmatranja Općeg suda, jasno je zašto, prema njegovu mišljenju, nije bilo potrebno dodatno ispitati učinke sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija, osobito s obzirom na moguće učinke istiskivanja na Googleove jednako učinkovite konkurente. Za potrebe daljnjeg ispitivanja korisno je ukratko sažeti relevantna utvrđenja iz pobijane presude.

114.

U točki 331. pobijane presude Opći sud istaknuo je da je Google priznao da predinstalacija aplikacije dodjeljuje kao takva prednost u odnosu na konkurentske aplikacije jer je aplikacija dostupna na uređaju od prve upotrebe te se ne treba instalirati prije upotrebe. To povećava vjerojatnost da korisnici isprobaju aplikacije koje su predinstalirane.

115.

Opći sud je u točki 418. pobijane presude utvrdio da različiti argumenti koje je Google iznio kako bi opovrgnuo postojanje prednosti osigurane predinstaliranjem aplikacija Google Search i Chrome na uređajima Google Android ne mogu dovesti u pitanje zaključke o stvaranju „nastojanja da se očuva postojeće stanje” koje je Komisija izvela iz različitih elemenata iznesenih u spornoj odluci u tom pogledu.

116.

U točkama 426. do 428. pobijane presude, Opći sud je u pogledu mogućnosti predinstalacije drugih aplikacija za pretraživanje istaknuo da, s obzirom na objedinjene učinke sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija i sporazumâ o podjeli prihoda te na tržišne udjele za Google Search i Chrome (pri čemu je Search morao biti postavljen kao zadana aplikacija za pretraživanje ( 51 )) i njihov razvoj, raspravljanje o mogućnostima ponuđenima konkurentima da nadoknade konkurentsku prednost ostvarenu na temelju uvjeta predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija ostaje nadasve teoretsko. Naime, u praksi dobavljači konkurentskih aplikacija nisu bili u mogućnosti da sporazumima o predinstaliranju nadoknade veliku konkurentsku prednost koju si je Google osigurao zahvaljujući predinstaliranju aplikacije Google Search i Chromea na gotovo sve uređaje Google Android prodane u EGP‑u.

117.

Opći sud je u točki 537. pobijane presude, nakon što je razmotrio Googleove prigovore u tom kontekstu, zaključio da je Komisija bila u mogućnosti zaključiti da su pružatelji konkurentskih usluga za opće internetsko pretraživanje ostali slobodni isporučiti OEM‑ovima i MNO‑ima istu predinstalaciju poput one osigurane aplikaciji Google Search i Chromeu na uređajima Google Android prodanima u EGP‑u. Međutim, to se nije ostvarilo tijekom većeg dijela razdoblja nezakonitog djelovanja i barem dio obrazloženja o nepostojanju takvih predinstalacija leži u objedinjenim učincima sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija, sporazumâ o podjeli prihoda i sporazumâ o zabrani fragmentacije.

118.

U tom je kontekstu Opći sud u točki 514. (koja se odnosi na točke 294. i 483., četvrta alineja) pobijane presude odbio Googleovu tvrdnju prema kojoj je Komisijino utvrđenje da OEM‑ovi nisu imali interes predinstalirati konkurentske aplikacije jer veći dio upotrebe povezane s pretraživačima otpada na Google znači da su te aplikacije manje privlačne. Prema mišljenju Općeg suda, u spornoj odluci navode se razlozi zbog kojih se takva pretpostavka nije mogla iznijeti u ovom slučaju, uzimajući u obzir relevantnost različitih tehničkih rješenja koja su Googleovi konkurenti nudili za korisnike ili inovaciju (osobito usluge specijaliziranog internetskog pretraživanja koje su bile na određenom jeziku ili se odnosile na posebnu skupinu korisnika).

119.

Zaključak Općeg suda o mogućnosti dopiranja do korisnika, konkretno preuzimanjem konkurentskih aplikacija i pristupom konkurentskim uslugama za internetsko pretraživanje putem preglednika, kao i o kritici prema kojoj je Komisija pomiješala konkurentsku prednost i protutržišno istiskivanje, nalazi se u točki 567. pobijane presude. Nakon toga, Komisija je utemeljeno zaključila da, iako su korisnici ostali slobodni preuzimati aplikacije koje konkuriraju aplikaciji Google Search i Chromeu ili izmijeniti zadane postavke ili pak da su razvijatelji preglednika za mobilni internet mogli nuditi svoje aplikacije OEM‑ovima, to nije bilo u dovoljnoj mjeri slučaj tijekom većeg dijela razdoblja nezakonitog djelovanja zbog uvjeta predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija.

120.

Kad je riječ o uspostavi veze između udjelâ u upotrebi i predinstaliranja, Opći sud je u točki 575. pobijane presude utvrdio da u slučaju poput predmetnog Komisija nije morala precizno utvrditi jesu li se Googleovi udjeli u upotrebi mogli objasniti ne samo predinstaliranjem – što ona smatra – nego i, prije, većom kvalitetom koju Google navodi. Naime, predinstaliranje se nije osporavalo tako da su svi uređaji Google Android raspolagali aplikacijom Google Search i Chromeom, dok je Google samo tvrdio da kvaliteta utječe na nepostojanje predinstalacije ili preuzimanja konkurentske aplikacije, pri čemu dokazi dostavljeni u tom pogledu nisu bili ni dostatni ni osobito relevantni.

121.

Nadalje, kao što je to Opći sud pojasnio u točkama 577. i 578. pobijane presude, čak i pod pretpostavkom da su Google Search i Chrome imali višu kvalitetu od usluga koje nude konkurenti, ona nije bila odlučujuća jer se uopće nije tvrdilo da različite usluge koje nude konkurenti nisu bile tehnički u mogućnosti zadovoljiti potrebe potrošača. Usto, kao što je to proizlazilo iz sadržaja spisa, potrebe potrošača ne zadovoljavaju se nužno kvalitativno boljim rješenjem. Čak i pod pretpostavkom da Google može tvrditi da su njegove usluge činile takvo rješenje, varijable različite od tehničke kvalitete, poput zaštite privatnosti ili uzimanja u obzir jezičnih osobitosti izvršenih upita za pretraživanje, također su imale određenu ulogu.

122.

Naposljetku, Opći sud je u točki 582. pobijane presude zaključio da je, s obzirom na ocjene Googleovih aplikacija na Play Storeu i ocjene njegovih konkurenata na koje se pozivala Komisija, kvalitativna ocjena različitih usluga koje su u tržišnom natjecanju ostala slična. Stoga se to, prema mišljenju Općeg suda, moglo uzeti u obzir radi njegova zaključka da kvaliteta različitih usluga internetskog pretraživanja i pregledavanja koje su u tržišnom natjecanju nije bio odlučujući kriterij prilikom njihove upotrebe jer su sve one nudile uslugu koja može odgovoriti na potražnju.

123.

Prema tome, kao što je to Opći sud utvrdio u točki 583. pobijane presude, uzimajući u obzir nastojanje da se zamrzne stanje povezano s uvjetima predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija te zato što nije dokazan konkretan utjecaj veće kvalitete koju Google navodi glede svojih aplikacija za opće internetsko pretraživanje i pregledavanje, Komisija je s pravom smatrala da Googleovi udjeli u upotrebi potkrepljuju „nastojanje da se očuva postojeće stanje” povezano s predinstaliranjem.

124.

Naposljetku, Opći sud je u točki 596. pobijane presude zaključio da Google nije dokazao da Komisija nije uzela u obzir sve okolnosti relevantne za ocjenu spornog postupanja.

125.

Suprotno onomu što tvrdi Google, s obzirom na ta utvrđenja koja Google nije valjano doveo u pitanje, Komisija nije bila dužna dodatno ispitati jesu li osporavani uvjeti predinstaliranja mogli ograničiti tržišno natjecanje ni jesu li mogli proizvesti učinke istiskivanja, osobito na konkurente koji su jednako učinkoviti kao Google.

126.

Neovisno o pitanju je li za vezane prodaje poput onih opisanih u točki 106. ovog mišljenja u pravilu potreban dokaz o postojanju (potencijalnih) protutržišnih učinaka, u načelu je za dokazivanje zlouporabne prirode prakse istiskivanja potrebno, kao prvo, da se ta praksa temelji na upotrebi sredstava koja nisu obuhvaćena tržišnim natjecanjem prema zaslugama, i kao drugo, da ta praksa može proizvesti učinke istiskivanja ( 52 ).

127.

Iako su oba aspekta zahtjevi koji su dio ispitivanja predstavlja li određeno djelovanje zlouporabu ( 53 ), u određenim okolnostima korištenje, od strane poduzetnika u vladajućem položaju, sredstava različitih od onih koja uređuju tržišno natjecanje prema zaslugama, može biti dovoljno da se utvrdi postojanje zlouporabe ( 54 ).

128.

Analiza sposobnosti hipotetskog ( 55 ), jednako učinkovitog konkurenta, ali koji nije u vladajućem položaju, da replicira postupanje o kojem je riječ razrađena je za slučajeve u kojima takva analiza ima smisla kako bi se ispitalo treba li smatrati da se to postupanje temelji na upotrebi sredstava koja su obuhvaćena uobičajenim tržišnim natjecanjem i/ili može li proizvesti protutržišne učinke ( 56 ). Ta analiza, prvotno razrađena u obliku testa AEC za cjenovne prakse ( 57 ), može, prema mišljenju Suda, biti relevantna za cjenovne i necjenovne prakse, ovisno o posebnim okolnostima ( 58 ).

129.

Prema sudskoj praksi, kada poduzetnik tijekom upravnog postupka podnese tijelu nadležnom za tržišno natjecanje dokaze u tom smislu, to tijelo treba te dokaze ocijeniti i, prema potrebi, navesti razloge zbog kojih ih ne smatra relevantnima ( 59 ). U tom smislu, ako se Komisija oslonila na test AEC, Opći sud treba ocijeniti argumente koje je poduzetnik istaknuo u tom pogledu ( 60 ). Međutim, iz ovog predmeta ne proizlazi da je Google tijekom upravnog postupka podnio bilo kakve dokaze koji se odnose na sporazume o distribuciji mobilnih aplikacija i da Komisija nije pravilno ocijenila te dokaze, niti da se Komisija oslonila samo na test AEC koji Opći sud nije pravilno uzeo u obzir.

130.

Nadalje, u sudskoj praksi već je prepoznato da je analiza prakse s obzirom na njezine učinke u odnosu na jednako učinkovite konkurente samo jedna od niza metoda za ocjenu toga može li neka praksa proizvesti učinke istiskivanja. Stoga tijela nadležna za tržišno natjecanje ne mogu imati pravnu obvezu primjenjivati tu metodu u svakom predmetu ( 61 ).

131.

Štoviše, iz sudske prakse proizlazi da mogu postojati slučajevi u kojima jednostavno nema smisla temeljiti analizu o tome je li neka praksa protutržišna na pitanju može li hipotetski konkurent replicirati takvo postupanje. To je osobito slučaj kada takva analiza nije prikladna zbog strukture tržišta koja praktički onemogućuje ulazak ili stalnu prisutnost jednako učinkovitog konkurenta ili repliciranje predmetnog postupanja tog konkurenta.

132.

Drugim riječima, ako ne može postojati hipotetski konkurent koji bi bio jednako učinkovit kao poduzetnik u vladajućem položaju ili ako se konkurent, neovisno o svojoj učinkovitosti, od početka ne bi mogao upustiti u tržišno natjecanje, tada doista nema smisla analizirati štetnost postupanja poduzetnika u vladajućem položaju u odnosu na učinkovitost njegovih (hipotetskih) konkurenata. Takva situacija može postojati, primjerice, u slučaju tržišta na kojem poduzetnik u vladajućem položaju zauzima vrlo visok tržišni udio, ima znatne strukturne pogodnosti ili ako postoje velike prepreke za ulazak na tržište ( 62 ).

133.

Kao što je to Opći sud istaknuo, u ovom su predmetu relevantna tržišta dio digitalnog gospodarstva u kojima varijable poput inovacija, pristupa podacima, višestranih aspekata, ponašanja korisnikâ ili mrežnih učinaka imaju važnu ulogu. Ako postoji digitalni „ekosustav” koji ujedinjuje više kategorija dobavljača, kupaca i potrošača i dovodi do njihova međudjelovanja unutar platforme, proizvodi ili usluge koji su dio mjerodavnih tržišta od kojih se taj ekosustav sastoji mogu se međusobno podudarati ili povezati uzimajući u obzir njihovu horizontalnu ili vertikalnu komplementarnost ( 63 ). Ta tržišta obilježavaju visoke prepreke ulasku i složene interakcije koje utječu jedna na drugu i međusobno se određuju ( 64 ).

134.

Iz toga slijedi da u ovom predmetu nije realistično uspoređivati Googleovu situaciju sa situacijom hipotetskog konkurenta koji je jednako učinkovit. Doista, Google je imao vladajući položaj na nekoliko tržišta ekosustava Android ( 65 ) te je stoga mogao imati koristi od mrežnih učinaka koji su mu omogućili da osigura da korisnici upotrebljavaju Google Search. Zbog toga je dobio pristup podacima koji su mu omogućili da unaprijedi svoju uslugu. Nijedan hipotetski konkurent koji je jednako učinkovit ne bi se mogao naći u takvoj situaciji.

135.

Kad bi se, u tim okolnostima, zahtijevala usporedba Googlea s hipotetskim konkurentom koji je jednako učinkovit, time bi se ugrozila zabrana zlouporabe vladajućeg položaja na temelju članka 102. UFEU‑a. Naime, kao što je to Sud utvrdio, tom se odredbom zabranjuju i prakse koji imaju stvaran ili potencijalan učinak ili cilj da u ranoj fazi spriječe sâm pristup potencijalno konkurentnih poduzetnika tržištu te time spriječe razvoj tržišnog natjecanja na njemu. Takva praksa može osobito obuhvaćati uspostavu prepreka ulasku na tržište ili upotrebu drugih mjera blokiranja ili drugih sredstava različitih od onih koja uređuju tržišno natjecanje prema zaslugama ( 66 ).

136.

To se odnosi i na konkurente koji su već prisutni na tržištu, ali (još) nisu jednako učinkoviti. Naime, osobito na tržištima s velikim preprekama ulasku, na kojima je tržišno natjecanje već oslabljeno zbog prisutnosti poduzetnika u vladajućem položaju, taj poduzetnik može imati važnu ulogu u ostvarivanju cilja očuvanja tržišnog natjecanja ( 67 ).

137.

Naposljetku, Sud je već pojasnio da mogu postojati slučajevi u kojima nije moguće analizirati može li se ponašanje klijenata ili korisnika pripisati kvalitativnim obilježjima usluga ili proizvoda poduzetnika u vladajućem položaju. To se odnosi na situacije u kojima na odluku korisnikâ u korist poduzetnika u vladajućem položaju već utječe postupanje tog poduzetnika koje nije obuhvaćeno tržišnim natjecanjem prema zaslugama te je ona stoga iskrivljena.

138.

Tako je Sud u presudi Servizio Elettrico Nazionale i dr., objasnio da se u slučaju u kojem je u dovoljnoj mjeri dokazano da je način na koji su klijenti ili korisnici donijeli odluku bio pristran kako bi se poduzetnik u vladajućem položaju stavio u povoljniji položaj na štetu njegovih konkurenata, zbog postojanja takve pristranosti ne može smatrati da se ta odluka može pripisati većoj uspješnosti poduzetnika u vladajućem položaju. Naime, puko postojanje te pristranosti po definiciji bi onemogućilo utvrđivanje postojanja objektivnih razloga za razlike. U slučaju u kojem se iskrivljavanje može pripisati postupanju poduzetnika u vladajućem položaju, razlika u broju klijenata ili korisnika treba se stoga pripisati tom poduzetniku ( 68 ).

139.

Iz toga slijedi da je, u slučaju u kojem se utvrdi diskriminirajući utjecaj na ponašanje klijenata, to dovoljno za utvrđenje da predmetno postupanje može proizvesti učinke istiskivanja ( 69 ). To mora a fortiori vrijediti u slučaju strategije vezane prodaje kao što je ona o kojoj je riječ u ovom predmetu.

140.

Slijedom toga, kako bi se u takvom slučaju utvrdila protutržišna priroda postupanja o kojem je riječ, nije nužno, moguće ni svrsishodno analizirati bi li i hipotetski konkurent koji je jednako učinkovit mogao tako postupati.

141.

Stoga, u ovom slučaju, kao što je to osobito BEUC uvjerljivo istaknuo na raspravi, nijedan hipotetski konkurent ne bi mogao biti jednako „učinkovit” kao Google kad je riječ o uslugama za opće internetsko pretraživanje jer nitko ne bi mogao nadoknaditi prednost osiguranu predinstaliranjem. Isto tako, rijetko bi koji konkurent mogao osigurati predinstaliranje jer nitko nije imao tržišni položaj usporediv s Googleovim na tržištu trgovina aplikacijama kao što je Play Store.

142.

S tim u vezi, Sud je pojasnio da valja smatrati da praksa nije obuhvaćena tržišnim natjecanjem prema zaslugama ako se ona temelji na iskorištavanju sredstava povezanih s držanjem vladajućeg položaja. Naime, nijedan hipotetski konkurent ne bi mogao primjenjivati takvu praksu, čak i da je jednako učinkovit, jer ne drži vladajući položaj na relevantnom tržištu ( 70 ).

143.

Iz utvrđenja sažetih u točkama 109. do 124. ovog mišljenja proizlazi da Google ne dovodi u pitanje, na obrazložen način, tvrdnju prema kojoj je način na koji su se korisnici odlučivali upotrebljavati Googleove usluge umjesto konkurentskih usluga bio iskrivljen zbog prednosti koju je Googleu osiguralo predinstaliranje, a koju konkurenti nisu mogli nadoknaditi. OEM‑ovi su predinstalirali Googleove aplikacije jer je to bilo nužno kako bi dobili licenciju za neophodni Play Store, u odnosu na koji je Google imao vladajući položaj.

144.

Stoga je u dovoljnoj mjeri dokazano da je odluka korisnikâ bila iskrivljena zbog uvjeta predinstaliranja, koje je Google osigurao upotrebom sredstava koja nisu bila obuhvaćena tržišnim natjecanjem prema zaslugama. To je dovoljno, s jedne strane, kako bi se utvrdilo da su predmetni uvjeti mogli proizvesti učinke istiskivanja koji predstavljaju zlouporabu i, s druge strane, da se ne može utvrditi je li odluka korisnikâ (također) bila posljedica navodno veće kvalitete Googleovih aplikacija.

145.

Slijedom toga, valja odbiti Googleovu tvrdnju da je Opći sud počinio pogrešku time što nije zatražio dokaz da učinci istiskivanja koje su imali sporazumi o distribuciji mobilnih aplikacija nisu posljedica veće kvalitete Googlea te da su se na temelju njih mogli istisnuti jednako učinkoviti konkurenti (drugi dio prvog žalbenog razloga i drugi žalbeni razlog).

146.

S obzirom na upravo iznesena razmatranja, ne mogu se prihvatiti Googleove konkretne tvrdnje o navodnoj pogrešci koju je počinio Opći sud time što nije analizirao je li se grupiranjem Google Searcha i Play Storea moglo istisnuti jednako učinkovite konkurentske usluge za opće internetsko pretraživanje. Stoga ću podredno samo kratko razmotriti te argumente.

147.

Kao prvo, Google tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer nije uzeo u obzir pokrivenost tržišta praksom o kojoj je riječ. Analiza pokrivenosti tržišta potrebna je u bilo kojem slučaju zlouporabe u smislu istiskivanja. Opći je sud to priznao u pogledu sporazumâ o podjeli prihoda. Pritom je nelogično zaključio da je pokrivenost tržišta sporazumima o distribuciji mobilnih aplikacija znatna, dok je sličnu pokrivenost tržišta u slučaju sporazumâ o podjeli prihoda smatrao nedostatnom.

148.

Međutim, tom se argumentacijom ne može dovesti u pitanje valjanost pristupa Općeg suda. Naime, s obzirom na to da vezane prodaje o kojima je riječ, zbog svojih obilježja kako ih je utvrdio Opći sud, nedvojbeno nisu bile obuhvaćene tržišnim natjecanjem prema zaslugama, analiza njihove pokrivenosti tržišta, koja je u svakom slučaju razrađena za cjenovne prakse, u ovom predmetu nije bila potrebna kako bi se utvrdila zlouporabna priroda tih praksi ( 71 ).

149.

Kao drugo, Google ponovno tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je potvrdio, osobito kad je riječ o Google Searchu, Komisijin pristup prema kojem nije bilo potrebno utvrditi učinak istiskivanja uvjeta predinstaliranja upućivanjem na jednako učinkovite konkurente.

150.

Taj argument treba odbiti zbog razloga koji se navode u točkama 125. do 145. ovog mišljenja. Osim toga, Google u žalbi ni u kojem slučaju ne dovodi u pitanje činjenična utvrđenja Općeg suda, sažeta u točkama 118., 121. i 122. ovog mišljenja, prema kojima za korisnike ulogu nije imala samo kvaliteta te je usto kvalitativna ocjena različitih usluga koje su u tržišnom natjecanju ostala slična. Isto vrijedi za činjenična utvrđenja iz točaka 115. do 117. ovog mišljenja, prema kojima konkurentske usluge za internetsko pretraživanje nisu mogle nadoknaditi „nastojanje da se očuva postojeće stanje”.

151.

Naposljetku, prema Googleovu stajalištu Opći sud neosnovano nije analizirao jesu li zbog različitih mogućnosti dopiranja do korisnika (predinstaliranje uz Googleovu aplikaciju, kao i preuzimanja i pristup putem preglednika) jednako učinkoviti konkurenti mogli ostati konkurentni, ne samo pojedinačno, nego i zajedno.

152.

Međutim, tim se argumentom također pokušava ishoditi da Opći sud provede novu ocjenu činjeničnih utvrđenja, koje Google kao takve ne dovodi u pitanje. Osim toga, Google ne objašnjava koja bi konkretno bila dodana vrijednost analize preostalih mogućnosti „zajedno” u usporedbi s analizom tih mogućnosti koju je proveo Opći sud.

153.

Ni konkretnim argumentima koje je Google istaknuo u pogledu mogućnosti da jednako učinkoviti konkurenti nadoknade prednost nastalu zbog vezane prodaje preglednika Chrome s Play Storeom i Google Searchom ne mogu se dovesti u pitanje prethodno navedena utvrđenja.

154.

Kao prvo, prema Googleovu mišljenju, Opći sud analizirao je zakonitost vezane prodaje Chromea s obzirom na zemljopisno tržište različito od onog koje je definirano u spornoj odluci. Pritom nije analizirao ni pokrivenost tržišta praksom o kojoj je riječ, ni prednost koju je Googleu osiguralo predinstaliranje, ni pitanje isključuju li preostale mogućnosti dostupne konkurentima utvrđenje istiskivanja.

155.

Taj se argument ne može prihvatiti jer se temelji na pretpostavci da je za utvrđivanje zlouporabne prirode te prakse bilo nužno utvrditi pokrivenost tržišta grupiranjem Chrome – Play Store i Google Search. Međutim, kao što se to navodi u točki 148. ovog mišljenja, u ovom predmetu to nije bilo nužno.

156.

Kao drugo, Google tvrdi da je Opći sud pogrešno prenio zaključke koji se odnose na vezanu prodaju Google Searcha po analogiji s vezanom prodajom Chromea.

157.

Međutim, argumenti koje je Google istaknuo u prilog toj kritici nedopušteni su jer se njima nastoji osigurati da Sud provede novu ocjenu činjeničnih razlika između posljedica i učinaka predinstaliranja Google Searcha i Chromea. Osim toga, Google ne dokazuje ni iskrivljavanje ni pogrešku koja se tiče prava u ocjenama Općeg suda iz točaka 439. i 465. pobijane presude, prema kojima konkurentske usluge internetskog pregledavanja ne bi mogle nadoknaditi prednost osiguranu predinstaliranjem Chromea, iako je tržišno natjecanje u pogledu preglednikâ bilo veće nego u pogledu usluga za opće internetsko pretraživanje.

158.

Iz prethodno navedenog proizlazi da Google nije uspio istaknuti pogreške koje se tiču prava koje je Opći sud počinio prilikom ocjene argumenata koje je iznio u prvostupanjskom postupku, a koji se odnose na uvjete predinstaliranja iz sporazumâ o distribuciji mobilnih aplikacija. Slijedom toga, prva dva žalbena razloga valja odbiti.

159.

U okviru trećeg žalbenog razloga Google tvrdi da je Opći sud preinačio razloge sporne odluke u pogledu sporazuma o zabrani fragmentacije te da je pogrešno ocijenio vezu između tih sporazuma i njihovih navodnih učinaka (dio a). U skladu s četvrtim žalbenim razlogom, Opći sud pogrešno je potvrdio Komisijinu odluku da se ne prihvate Googleova opravdanja za obveze iz sporazuma o zabrani fragmentacije za koje je utvrđeno da predstavljaju zlouporabu (dio b).

160.

Trećim žalbenim razlogom Google kritizira Opći sud jer je ponovno tumačio postupanje koje predstavlja zlouporabu koje je Komisija utvrdila u pogledu sporazumâ o zabrani fragmentacije (vidjeti točku 22. ovog mišljenja) (odjeljak 1.) i jer je pripisao navodne učinke istiskivanja postupanju za koje Komisija nije smatrala da predstavlja zlouporabu (odjeljak 2.).

161.

U okviru prvog dijela trećeg žalbenog razloga Google tvrdi da je Opći sud proširio utvrđenje zlouporabe sporazumâ o zabrani fragmentacije i počinio pogrešku koja se tiče prava time što je legitimnu praksu uključio u postupanje za koje se smatralo da predstavlja zlouporabu.

162.

Kao što se to navodi u točki 22. ovog mišljenja, kako bi mogli dobiti licenciju za Play Store i Google Search, OEM‑ovi su morali sklopiti sporazum o zabrani fragmentacije. Time su se obvezali na to da neće prodavati uređaje koji funkcioniraju na verzijama sustava Android koje Google nije odobrio. Prema tome, sklapanje sporazuma o distribuciji mobilnih aplikacija bilo je moguće tek nakon sklapanja sporazuma o zabrani fragmentacije.

163.

U točkama 806. do 808. pobijane presude Opći sud objasnio je da se sporazumom o zabrani fragmentaciji propisivala obveza poštovanja standarda za minimalnu kompatibilnosti radi implementacije izvornog kôda sustava Android.

164.

Ta je obveza obuhvaćala sve uređaje koje prodaje OEM koji je sklopio ugovor o zabrani fragmentacije ako su ti uređaji funkcionirali na sustavu Android ili alternativnoj varijanti sustava Android ( 72 ). Kako bi dokazali kompatibilnost s propisanim standardima, uređaji su morali ispunjavati skup zahtjeva. Alternativne varijante sustava Android koje su ispunjavale te zahtjeve nazvane su „kompatibilne alternativne varijante sustava Android”, dok su alternativne varijante sustava Android koje nisu testirane ili nisu prošle testove nazvane „nekompatibilne alternativne varijante sustava Android” ( 73 ).

165.

Kao što je to Opći sud pojasnio u točkama 810., 811. i 828. pobijane presude, u spornoj odluci smatralo se da sporazumi o zabrani fragmentacije predstavljaju zlouporabu samo ako se u njima od OEM‑ova zahtijevalo da zajamče kompatibilnost s propisanim standardima za sve uređaje koje prodaju i čiji je OS bio Android ili njegova alternativna varijanta, uključujući uređaje na kojima Googleove aplikacije nisu bile predinstalirane. Drugim riječima, sporazumi o zabrani fragmentacije smatrali su se zlouporabom samo u dijelu u kojem su zabranjivali stavljanje na tržište pametnih mobilnih uređaja čiji su OS‑ovi nekompatibilne alternativne varijante sustava Android, čak i ako Googleove aplikacije nisu bile predinstalirane na te uređaje.

166.

Prema mišljenju Općeg suda, to je bila posljedica činjenice da je Komisija smatrala obveze kompatibilnosti opravdanima u slučaju pametnih mobilnih uređaja na kojima su Googleove aplikacije bile predinstalirane.

167.

Google sada kritizira Opći sud jer je preinačio Komisijina utvrđenja i jer ih je proširio na praksu za koju Komisija uopće nije smatrala da predstavlja zlouporabu.

168.

Naime, Google tvrdi da je Komisija u spornoj odluci kao zlouporabu kvalificirala samo obvezu OEM‑ova da poštuju obveze kompatibilnosti iz sporazumâ o zabrani fragmentacije kako bi dobili licenciju za Play Store i Google Search. Suprotno tomu, Opći sud je kao zlouporabu kvalificirao, primjerice u točkama 828. i 864. pobijane presude, praksu „čija je namjena stvaranje prepreke za razvoj i prisutnost na tržištu uređaja koji rade s nekompatibilnom alternativnom varijantom sustava Android”.

169.

Tim proširenjem sporne zlouporabe, Opći sud je nedopušteno obuhvatio Googleovu legitimnu praksu davanja licencija za njegova zaštićena aplikacijska programska sučelja (u daljnjem tekstu: API‑ji) ( 74 ) samo kad se ta sučelja upotrebljavaju na kompatibilnim uređajima Android. Tako je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom ocjene uzročne veze između navodne zlouporabe i njezinih navodnih učinaka.

170.

Međutim, kao što to Komisija ističe, ta se kritika temelji na netočnom sažetku pobijane presude.

171.

Naime, u točkama 812., 815. i 816. pobijane presude Opći sud podsjetio je, osobito upućivanjem na uvodnu izjavu 1036. sporne odluke, na to da je Komisija optužila Google, u kontekstu presude Microsoft/Komisija ( 75 ) i uvjeta pod kojima se može utvrditi da grupiranje proizvoda ili obveza predstavlja zlouporabu ( 76 ), da je u biti provodio protutržišnu praksu čija je namjena bila da se nekompatibilnim alternativnim varijantama sustava Android onemogući pristup tržištima. Razlog tomu je osobito činjenica da su, u skladu sa spornom odlukom, nekompatibilne alternativne varijante sustava Android predstavljale vjerodostojnu konkurentsku prijetnju za Google, da su obveze zabrane fragmentacije sprečavale razvoj nekompatibilnih alternativnih varijanti sustava Android te da kompatibilne alternativne varijante sustava Android nisu predstavljale vjerodostojnu konkurentsku prijetnju za Google. Osim toga, sposobnost predmetnih obveza da ograniče tržišno natjecanje pojačana je time što Googleovi zaštićeni API‑ji nisu bili dostupni razvijateljima nekompatibilnih alternativnih varijanti sustava Android, što je umanjilo poticaj razvijatelja da osmisle aplikacije namijenjene funkcioniranju na takvim OS‑ovima.

172.

Opći sud zatim je u točki 828. pobijane presude naveo da je Komisija stoga kritizirala Google jer je licenciranje Play Storea i Google Searcha uvjetovao skupom obveza koje ograničavaju slobodu OEM‑ova koji žele dobiti licencije upravo tako da im osim toga brane stavljanje u promet svakog drugog uređaja koji radi na nekompatibilnoj alternativnoj varijanti sustava Android. Komisija nije osporavala Googleovo pravo da nametne zahtjeve kompatibilnosti koji su namijenjeni uređajima na kojima su instalirane njegove aplikacije. Međutim, smatrala je da Googleova praksa, čija je namjena stvaranje prepreke za razvoj i prisutnost na tržištu uređaja koji rade s nekompatibilnom alternativnom varijantom sustava Android, predstavlja zlouporabu. Stoga je trebalo ispitati je li Komisija uspjela dokazati da je Google, kao što je ona to smatrala u spornoj odluci, provodio praksu namijenjenu istiskivanju nekompatibilnih alternativnih varijanti sustava Android i bi li se ta praksa mogla kvalificirati kao protutržišna u smislu članka 102. UFEU‑a.

173.

Suprotno Googleovim tvrdnjama, ta razmatranja ne upućuju ni na kakvu izmjenu tvrdnji iz sporne odluke.

174.

Kritiziranjem tih dijelova pobijane presude Google u biti optužuje Opći sud da je isključivanje nekompatibilnih alternativnih varijanti sustava Android odredio kao cilj obveza kompatibilnosti iz sporazuma o zabrani fragmentacije za koje je Komisija smatrala da predstavljaju zlouporabu. Međutim, Opći sud time nije nedopušteno zamijenio rasuđivanje iz sporne odluke, nego je samo sažeo njezine bitne kritike u pogledu zlouporabne prirode sporazumâ o zabrani fragmentacije ( 77 ).

175.

Iz uvodne izjave 1036. sporne odluke koju je sažeo Opći sud, koja se navodi u točki 171. ovog mišljenja i čiju točnost Google nije osporavao, proizlazi da je Komisija u njoj (i u sljedećim dijelovima sporne odluke na koje se upućuje u uvodnoj izjavi 1036.) doista navela da su obveze iz predmetnih sporazuma o zabrani fragmentacije zaista mogle ograničiti tržišno natjecanje jer su sprečavale razvoj nekompatibilnih alternativnih varijanti sustava Android. Komisija je u njoj objasnila da su samo te varijante predstavljale prijetnju za Google i da je njihov razvoj bio ograničen jer ih OEM‑ovi više nisu stavljali na tržište s obzirom na to da u suprotnom više ne bi dobivali licencije za Googleove aplikacije.

176.

Iz toga sasvim logično proizlazi da je Komisija optužila Google da je primjenjivao praksu čiji je cilj bio isključivanje nekompatibilnih alternativnih varijanti sustava Android jer su mu predstavljale prijetnju. Opći sud prilikom analiziranja je li Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala tu činjenicu stoga nije preinačio spornu odluku.

177.

Osim toga, nakon pomnijeg ispitivanja očito je da se bit Googleovih kritika zapravo odnosila na ocjenu Općeg suda iznesenu u točkama 853. do 856. i 863. pobijane presude. U tim je točkama Opći sud Googleovu praksu – da svoje zaštićene API‑je pridržava za kompatibilne alternativne varijante sustava Android – uključio kao kontekstualni element u ocjenu sporazumâ o zabrani fragmentacije.

178.

Prema Googleovu mišljenju, činjenica da su OEM‑ovi stavljali na tržište samo kompatibilne uređaje Android ne proizlazi iz spornih obveza iz sporazumâ o zabrani fragmentacije za dobivanje licencije za Play Store i Google Search, nego iz njihove želje da imaju pristup Googleovim API‑jima. Međutim, Komisija ili Opći sud nisu kritizirali Googleovu praksu da pridržava te API‑je za kompatibilne uređaje.

179.

No, kao što sam to navela u točkama 60., 61., 67. i 68. ovog mišljenja, pravilno je praksu, koju se kritizira kao zlouporabu, ocjenjivati s obzirom na njezin cjelokupan kontekst. Doista bi bilo neprirodno i nerealno analizirati neku praksu odvojeno od njezina konkretnog pravnog i činjeničnog konteksta. Pritom uključivanje kontekstualnog elementa u tu ocjenu ne ovisi o tome smatra li se da taj element sam po sebi predstavlja zlouporabu. Kao što je to FairSearch uvjerljivo objasnio na raspravi, osobito u kontekstu prisutnosti poduzetnika u vladajućem položaju kao što je Google, ne bi bilo prikladno zanemariti tržišne uvjete koje je stvorio sam taj poduzetnik.

180.

Iz toga slijedi da prvi dio trećeg žalbenog razloga nije osnovan.

181.

U okviru drugog dijela trećeg žalbenog razloga, koji slijedi nakon upravo ocijenjenih argumenata, Google tvrdi da je Opći sud pogriješio time što je navodne učinke istiskivanja pripisao spornim obvezama kompatibilnosti iz sporazumâ o zabrani fragmentacije. Okolnost da OEM‑ovi nisu imali poticaj za stavljanje na tržište nekompatibilnih alternativnih varijanti sustava Android zapravo je bila posljedica toga što nisu imali pristup Googleovim strateški važnim zaštićenim API‑jima.

182.

Da je Opći sud proveo analizu hipotetske situacije, utvrdio bi da bi nekompatibilne alternativne varijante sustava Android bile u potpuno istoj situaciji kad obveze iz sporazumâ o zabrani fragmentacije ne bi postojale jer bi se zbog Googleove (legitimne) prakse u pogledu njegovih API‑ja svejedno suočile s problemom da ih OEM‑ovi ne žele stavljati na tržište.

183.

Osim toga, Opći sud priznao je tu činjenicu u objašnjenjima o Googleovu vodećem položaju u točkama 226. do 233. pobijane presude. Stoga je u točki 229. utvrđeno da alternativna verzija sustava Android u početku možda neće biti vjerodostojan konkurent, osobito zato što bi repliciranje Googleovih zaštićenih aplikacija (koje nisu bile dostupne za tu verziju) zahtijevalo vrijeme i znatna ulaganja.

184.

Slijedom toga, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 893. pobijane presude utvrdio da analiza hipotetske situacije nije bila potrebna jer je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala protutržišne učinke sporazumâ o zabrani fragmentacije.

185.

Taj se argument ne može prihvatiti.

186.

Kao što se to navodi u točkama 93., 94. i 97. ovog mišljenja, Komisija prilikom ocjene potencijalnih ili stvarnih protutržišnih učinaka određene prakse ni u kojem slučaju nije dužna provesti analizu hipotetske situacije. To osobito nije potrebno kad su ti učinci u dovoljnoj mjeri dokazani na drugi način. Osim toga, osobito u ovom kontekstu izrazito složenih digitalnih tržišta, može se pokazati neprikladnim iznositi pretpostavke o hipotetskim mogućnostima djelovanja koje su sudionici na tržištu mogli poduzeti da nije bilo spornog postupanja poduzetnika u vladajućem položaju. Naposljetku, kao što to Komisija sama tvrdi i kao što je to Opći sud utvrdio primjerice u točki 850. pobijane presude, Komisija ne treba dokazati da je to postupanje bio jedini razlog za učinak istiskivanja, nego je dostatno da se u dovoljnoj mjeri dokaže da je pridonijelo tom učinku.

187.

Osim toga, utvrđenje Općeg suda o Googleovu vodećem položaju, prema kojem je postojao rizik da alternativne verzije sustava Android u početku ne budu vjerodostojni konkurenti, tako da moguće postojanje takvih verzija nije dovelo u pitanje utvrđenja o vladajućem položaju na tržištu, ne znači da te verzije nisu izvršavale nikakav konkurentski pritisak na Google. Naprotiv, Opći sud je u točkama 844. do 847. utvrdio da nekompatibilne alternativne varijante sustava Android predstavljaju konkurentsku prijetnju za Google a da Google nije doveo u pitanje dokaze koji se navode u tim točkama.

188.

Iz toga slijedi da i drugi dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti, a slijedom toga i treći žalbeni razlog u cijelosti.

189.

Četvrtim žalbenim razlogom Google tvrdi da je Opći sud pogriješio jer nije priznao objektivna opravdanja za sporazume o zabrani fragmentacije.

190.

Kao što je to Opći sud naveo u točki 876. pobijane presude, postupanje ne predstavlja zlouporabu ako je opravdano prednostima koje su pozitivne za tržišno natjecanje ili ako služi legitimnim interesima, pri čemu je zadaća poduzetnika u vladajućem položaju da dokaže da je to doista tako ( 78 ).

191.

Međutim, argumenti koje je Google istaknuo u prilog tomu da je Opći sud počinio pogreške u ocjeni toga u bitnome su nedopušteni jer se njima nastoji ishoditi da Sud provede novu ocjenu činjenica a da se pritom ne navodi iskrivljavanje tih činjenica ( 79 ). Ocjena tih argumenata kao i utvrđenja Općeg suda koja se njima osporavaju zapravo pokazuje da Google jednostavno nije mogao dokazati da su sporni protutržišni sastavni dijelovi sporazumâ o zabrani fragmentacije objektivno nužni i opravdani.

192.

Kao prvo, prema Googleovu mišljenju, u točki 880. pobijane presude Opći sud pogrešno se oslonio na stvarni rast sustava Android dok su sporazumi o zabrani fragmentacije bili na snazi kako bi osporio argument prema kojem su obveze naložene tim sporazumima bile nužne za opstanak tog OS‑a na tržištu. Umjesto toga, Opći sud trebao je ispitati kako bi se Android razvijao bez predmetnih obveza.

193.

Međutim, kao što je to već nekoliko puta navedeno, Komisija i Opći sud ne trebaju razmatrati kako se tržište moglo razvijati bez spornog ponašanja ( 80 ). Budući da Google nije istaknuo opravdane argumente o konkretnoj nužnosti obveza o kojima je riječ, Opći sud pravilno se oslonio na Googleov vladajući položaj i rast sustava Android prilikom utvrđivanja da navodna prijetnja za opstanak sustava Android nije vjerodostojna zbog primjera drugih OS‑ova koji djeluju kao „otvoreni kôd” i koje je istaknuo Google.

194.

Kao drugo, prema Googleovu mišljenju, Opći sud pogrešno je propustio uzeti u obzir Googleov legitimni interes da od nekompatibilnosti i fragmentacije zaštiti ne samo verzije sustava Android koje su kompatibilne s Googleovim aplikacijama, nego i cjelokupni ekosustav Android, odnosno i verzije koje ne sadržavaju Googleove aplikacije. Opći sud time nije uzeo u obzir Googleove povezane argumente.

195.

Ta kritika nije osnovana jer je Opći sud ocijenio Googleove argumente u tom pogledu, osobito u točkama 882. do 884., 886. i 889. do 891. pobijane presude. Pritom je Opći sud, konkretno u točki 891., smatrao da Google nije dokazao nužnost isključenja nekompatibilnih alternativnih varijanti sustava Android za opstanak „ekosustava Android”.

196.

Kad treće, Google tvrdi da je Opći sud pogrešno ocijenio da su obveze iz sporazumâ o zabrani fragmentacije bile conditio sine qua non za pružanje OS‑a otvorenog kôda pod besplatnom licencijom. Time se poduzetnicima u vladajućem položaju onemogućilo da ubuduće pokrenu takav „otvoreni model kojim se upravlja” pa su od tada ti poduzetnici mogli birati samo između zatvorenog i u potpunosti otvorenog modela.

197.

Međutim, kao što to Komisija pravilno ističe, i ta je kritika neosnovana. Naime, iz utvrđenja Općeg suda, osobito u točkama 878., 882. i 890. pobijane presude, proizlazi da poduzetnik u vladajućem položaju i dalje u potpunosti ima pravo poslovati u skladu s „otvorenim modelom kojim se upravlja”, uz proporcionalna i opravdana ograničenja. Primjer toga su obveze kompatibilnosti iz sporazumâ o zabrani fragmentacije za uređaje s Googleovim aplikacijama, koje Komisija nije osporavala. Međutim, kao što je to Opći sud istaknuo u točki 886. te presude, pravo poduzetnika da se koristi gospodarskim učincima povezanima s uslugama koje razvija ne može se shvatiti tako da mu se priznaje pravo da potencijalne konkurente onemogući u postojanju na tržištu.

198.

Kao četvrto i posljednje, prema Googleovu mišljenju, Opći sud pogrešno je tumačio njegove argumente prema kojima strategija robne marke kojom se robne marke „Google” i „Android” pridržavaju samo za kompatibilne uređaje, a koju je Komisija predložila kao manje ograničavajuću mogućnost, ne bi bila izvediva alternativa.

199.

Taj je argument nedopušten jer Google kritizira činjenična utvrđenja Općeg suda u pogledu strategije robne marke i ponavlja argumente koji su u tom pogledu istaknuti u prvostupanjskom postupku a da pritom ne utvrđuje iskrivljavanje dokaza ili pogrešku koju je Opći sud počinio u pravnoj kvalifikaciji dokaza u točki 883. pobijane presude.

200.

Naposljetku, iz prethodno navedenog proizlazi da i četvrti žalbeni razlog treba odbiti.

201.

Valja zaključiti da Google nije uspio dokazati da je Opći sud počinio ikakve pogreške koje se tiču prava prilikom ocjene Googleovih argumenata u prvostupanjskom postupku koji se odnose na zlouporabnu prirodu obveza kompatibilnosti iz sporazumâ o zabrani fragmentacije. Treći i četvrti žalbeni razlog stoga treba odbiti.

202.

Petim žalbenim razlogom Google tvrdi da je Opći sud trebao u cijelosti poništiti spornu odluku nakon što je utvrdio da Komisija nije dokazala zlouporabnu prirodu sporazumâ o podijeli prihoda na temelju portfelja. Naime, ta se odluka temeljila na utvrđenju jedinstvene i trajne povrede, koja se sastojala od četiriju zasebnih povreda (grupiranje sporazuma o distribuciji mobilnih aplikacija i Google Searcha, grupiranje sporazuma o distribuciji mobilnih aplikacija i Chromea, sporazumi o zabrani fragmentacije i sporazumi o podjeli prihoda na temelju portfelja). Nakon isključenja sporazuma o podjeli prihoda na temelju portfelja, koji su predstavljali bitan i nedjeljiv element te jedinstvene i trajne povrede, ni ostatak sporne odluke više se nije mogao održati.

203.

Prema Komisijinu mišljenju, taj je žalbeni razlog nedopušten jer Google u prvostupanjskom postupku nije doveo u pitanje postojanje jedinstvene i trajne povrede niti je tvrdio da bi spornu odluku trebalo u cijelosti poništiti kad bi se poništio jedan od njezinih sastavnih dijelova.

204.

Taj prigovor valja odbiti. Točno je da žalitelj u žalbenom postupku ne može isticati nove razloge i argumente o kojima se nije raspravljalo u prvostupanjskom postupku. Međutim, moguće je podnijeti žalbu u kojoj će pred Sudom istaknuti žalbene razloge koji proizlaze iz same pobijane presude i kojima je cilj osporavanje osnovanosti te presude u pogledu primjene prava ( 81 ).

205.

Međutim, Googleov peti žalbeni razlog nije relevantan.

206.

Ako je više radnji ili trajno postupanje dio „sveobuhvatnog plana” zbog njihova istovjetnog cilja narušavanja tržišnog natjecanja, može biti riječ o jedinstvenoj i trajnoj povredi ( 82 ). Čak i ako se taj pojam prije svega upotrebljavao za dokazivanje jedinstvenosti i trajnosti povreda članka 101. UFEU‑a koje je počinio veći broj poduzetnika, on može biti relevantan i u kontekstu primjene članka 102. UFEU‑a ( 83 ).

207.

U ovom predmetu, kao što je to Opći sud naveo u točkama 18., 64. do 72. i 1018. do 1029. pobijane presude, zbog zajedničkog cilja i objedinjenih učinaka ograničenja o kojima je riječ, Komisija ih nije opisala samo kao četiri zasebne povrede, nego i kao jedinstvenu i trajnu povredu. Razlog tomu bio je osobito taj što su ta ograničenja bila dio Googleove sveobuhvatne strategije da učvrsti svoj vladajući položaj na tržištu usluga za opće internetsko pretraživanje u vrijeme kada je važnost mobilnog interneta znatno rasla. Zajednički cilj te strategije bio je osigurati da Google ima najbolji mogući pristup općim internetskim pretraživanjima koje potrošači obavljaju na pametnim mobilnim uređajima.

208.

Kao što to Google pravilno navodi, djelomično poništenje pravnog akta Unije moguće je samo ako su elementi čije se poništenje traži odvojivi od ostatka akta. Taj uvjet nije ispunjen ako bi posljedica djelomičnog poništenja akta bila izmjena njegove biti ( 84 ).

209.

Međutim, u ovom predmetu posljedica djelomičnog poništenja sporne odluke u pogledu četvrte povrede u obliku sporazumâ o podjeli prihoda na temelju portfelja nije, kao što to Google tvrdi, izmjena biti tog akta u pogledu ostalih triju povreda kao i jedinstvene i trajne povrede koju čine.

210.

S jedne strane, kao što je to konkretno objašnjeno u točkama 60. do 69. i 179. ovog mišljenja, poništenje utvrđenja koja se odnose na sporazume o podjeli prihoda na temelju portfelja ne utječe na utvrđenja iz sporne odluke o drugim trima povredama. Sama činjenica da ti ostali dijelovi i dalje postoje isključuje mogućnost da se te odluka poništiti u cijelosti ( 85 ).

211.

S druge strane, Komisijina utvrđenja, koja je potvrdio Opći sud, o postojanju jedinstvene i trajne povrede također su i dalje valjana unatoč isključenju sporazumâ o podjeli prihoda na temelju portfelja kao samostalne povrede.

212.

Kao što je to Opći sud naveo, konkretno u točkama 1021. do 1023. i 1025. pobijane presude, činjenične okolnosti utvrđenih povreda pokazuju da su prvo i drugo ograničenje o kojima je riječ, odnosno grupiranje sporazuma o distribuciji mobilnih aplikacija i Google Searcha, grupiranje sporazuma o distribuciji mobilnih aplikacija i Chromea te sporazumi o zabrani fragmentacije, koji su kvalificirani kao tri zasebne povrede, dio sveobuhvatne strategije. Ta je strategija podrazumijevala povezivanje posebnih uvjeta s upotrebom, s jedne strane, OS‑a Android i, s druge strane, određenih aplikacija i usluga. Njome se nastojao predvidjeti razvoj interneta na mobilnim uređajima čuvajući pritom poslovni model koji je svojstven Googleu i počiva na prihodima koje on zapravo ostvaruje od upotrebe svoje usluge za opće internetsko pretraživanje. U okviru te sveobuhvatne strategije, koju je Google nastojao provesti, očuvanje vladajućeg položaja koji je držao tijekom cijelog razdoblja nezakonitog djelovanja na nacionalnim tržištima usluga za opće internetsko pretraživanje jest, dakle, od odlučujuće važnosti kojoj su doprinijeli prvo i drugo sporno ograničenje.

213.

Ta utvrđenja, čije činjenične osnove Google ne dovodi u pitanje, ne upućuju na pogrešku koja se tiče prava u pogledu zaključka da su sporazumi o distribuciji mobilnih aplikacija i sporazumi o zabrani fragmentacije, čak i nakon isključenja sporazumâ o podjeli prihoda na temelju portfelja kao samostalne povrede, i dalje predstavljali povezani sustav koji je služio provedbi sveobuhvatne strategije postizanja istovjetnog cilja koja predstavlja zlouporabu.

214.

Osim toga, iz tvrdnji u točkama 60. do 69. i 179. ovog mišljenja proizlazi da su relevantne okolnosti sporazumâ o podjeli prihoda na temelju portfelja, iako nisu kvalificirane kao samostalna povreda, bile neodvojiv sastavni dio Googleove sveobuhvatne strategije. Prema tome, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je te elemente uzeo u obzir prilikom ocjene povrede. Suprotno Googleovim tvrdnjama, to vrijedi u kontekstu utvrđivanja zasebnih povreda kao i u kontekstu utvrđivanja jedinstvene i trajne povrede ( 86 ).

215.

Iz prethodno navedenog proizlazi da i peti žalbeni razlog treba odbiti.

216.

Budući da nijedan od prvih pet žalbenih razloga nije osnovan, utvrđenja Općeg suda o postojanju i obilježjima povrede treba prihvatiti.

217.

Šestim i posljednjim žalbenim razlogom Google tvrdi da je Opći sud počinio četiri pogreške koje se tiču prava prilikom izvršavanja svoje neograničene nadležnosti u pogledu novčane kazne. Time što prilikom ponovnog izračuna novčane kazne nije pravilno uzeo u obzir isključenje sporazumâ o podjeli prihoda na temelju portfelja kao samostalne povrede, Opći sud je de facto povećao novčanu kaznu za preostale dijelove povrede.

218.

Kao što je to Opći sud utvrdio u točki 19. pobijane presude, Komisija je u spornoj odluci društvu Google LLC izrekla novčanu kaznu u iznosu od 4342865000 eura, od kojeg 1921666000 eura treba solidarno platiti s društvom Alphabet Inc. Prilikom utvrđivanja tog iznosa Komisija je uzela u obzir vrijednost relevantne prodaje unutar EGP‑a u odnosu na jedinstvenu i trajnu povredu koju je Google počinio tijekom zadnje godine sudjelovanja u njoj (2017.) i na nju primijenila koeficijent težine povrede (11 %). Potom je pomnožila dobiveni iznos s brojem godina sudjelovanja u povredi (otprilike 7,52) i to zbrojila s dodatnim iznosom (ekvivalent 11 % vrijednosti prodaje u 2017.) kako bi slične poduzetnike odvratila od upuštanja u istovjetne prakse. Komisija je također smatrala da nije potrebno utvrditi olakotne ili otegotne okolnosti ili uzeti osobito u obzir Googleovu veliku financijsku sposobnost radi smanjenja ili povećanja iznosa novčane kazne.

219.

U točkama 1016. i 1029. pobijane presude, Opći sud objasnio je da je poništenje sporne odluke u dijelu koji se odnosi na zlouporabnu prirodu sporazumâ o podjeli prihoda na temelju portfelja zahtijevalo i preinaku te odluke u dijelu u kojem se utvrdilo Googleovo sudjelovanje u jedinstvenoj i trajnoj povredi članka 102. UFEU‑a, što je predstavljalo četvrtu povredu. Međutim, trebalo je uzeti u obzir i činjenicu da utvrđenje jedinstvene i trajne povrede kao dio sveobuhvatne strategije, što potkrepljuju prvi i drugi aspekt te povrede, odnosno sporazumi o distribuciji mobilnih aplikacija i sporazumi o zabrani fragmentacije, nije bilo nezakonito.

220.

U točkama 1036. do 1112. pobijane presude, Opći sud zatim je naveo aspekte koje je uzeo u obzir prilikom ponovnog izračuna novčane kazne. Pritom je objasnio da je uzeo u obzir istu vrijednost prodaje kao Komisija (točka 1072.), ali da primjena fiksnog koeficijenta težine od 11 % te vrijednosti prodaje koju je utvrdila Komisija nije dovoljno odražavala provedbu i intenzitet povrede tijekom relevantnog razdoblja (točka 1081.). Kad je riječ o intenzitetu povrede, Opći sud razlikovao je tri razdoblja, odnosno od 1. siječnja 2011. do 1. kolovoza 2012., od 1. kolovoza 2012. do 31. ožujka 2014. i od 31. ožujka 2014. do donošenja sporne odluke 18. srpnja 2018. Prema stajalištu Općeg suda, intenzitet povrede bio je osobito visok tijekom drugog razdoblja (točke 1082. do 1094.).

221.

Na temelju tih razmatranja, Opći sud utvrdio je iznos novčane kazne na 4125000000 eura umjesto na 4342865000 eura, za koji je društvo Alphabet Inc. solidarno odgovorno u iznosu od 1520605895 eura (točke 1099. i 1100.).

222.

Prije razmatranja Googleove kritike u tom pogledu, valja podsjetiti na to da neograničena nadležnost priznata sudu Unije člankom 31. Uredbe (EZ) br. 1/2003 ( 87 ), u skladu s člankom 261. UFEU‑a, ovlašćuje sud da, osim izvršavanja običnog nadzora zakonitosti sankcije svojom ocjenom zamijeni Komisijinu ocjenu te da posljedično tome ukine, smanji ili poveća izrečenu novčanu kaznu ili periodični penal ( 88 ).

223.

Doduše, izvršavanje te neograničene nadležnosti ne znači da se nadzor provodi po službenoj dužnosti ( 89 ). Međutim, kako bi u pogledu novčane kazne udovoljio zahtjevima nadzora neograničene nadležnosti u smislu članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, sud Unije dužan je u izvršavanju svojih ovlasti iz članaka 261. i 263. UFEU‑a ispitati svaki pravni ili činjenični prigovor kojim se želi dokazati da iznos novčane kazne nije u skladu s težinom i trajanjem povrede ( 90 ).

224.

Naposljetku, Opći sud jedini je nadležan nadzirati način na koji je Komisija u svakom pojedinačnom slučaju ocijenila težinu nezakonitih ponašanja. Cilj nadzora koji Sud obavlja u žalbenom postupku je, s jedne strane, ispitati u kojoj je mjeri Opći sud na pravno ispravan način uzeo u obzir sve ključne čimbenike za ocjenu težine određenog ponašanja s obzirom na članak 102. UFEU‑a i članak 23. Uredbe br. 1/2003 i, s druge strane, provjeriti je li Opći sud u dovoljnoj mjeri odgovorio na sve argumente koji su istaknuti u prilog zahtjevu za ukidanje novčane kazne ili smanjenje njezina iznosa ( 91 ).

225.

Prvim prigovorom u tom pogledu Google tvrdi da je Opći sud povrijedio njegova prava obrane jer nije imao priliku očitovati se o elementima koji su se uzeli u obzir prilikom ponovnog izračuna, osobito o navodno višem intenzitetu povrede tijekom drugog razdoblja. Osim toga, Opći sud iskrivio je dokaze time što je utvrdio da je razdoblje od 2012. do 2014. bilo odlučujuće za razvoj Googleovih konkurenata.

226.

Kad je riječ o tvrdnji o iskrivljavanju dokaza, ona nije dovoljno potkrijepljena. Naime, Google ne navodi nikakve navodno iskrivljene elemente, nego samo tvrdi da je Komisija u spornoj odluci utvrdila da je prelazak na mobilni internet trajao od 2007. pa stoga nije bilo naznake da je razdoblje od 2012. do 2014. bilo posebno važno za Googleove konkurente, kao što to tvrdi Opći sud. Međutim, na temelju te opće tvrdnje nije moguće utvrditi iskrivljavanje dokaza.

227.

Tvrdnja da je Opći sud povrijedio Googleova prava obrane jednako je neosnovana.

228.

Od trenutka kada tužitelj od Općeg suda zatraži da izvrši svoju neograničenu nadležnost u odnosu na kaznu, mora biti svjestan da Opći sud može ocijeniti tu kaznu s obzirom na sve okolnosti predmeta i uzeti te okolnosti u obzir prilikom njezina ponovnog izračuna. Poštovanje prava obrane u tom kontekstu zahtijeva da stranke mogu iznijeti svoje stajalište o svim relevantnim okolnostima, ali ne i da ih Opći sud zatraži da se očituju o stvarno predviđenom ponovnom izračunu ( 92 ). U ovom predmetu, Google je u prvostupanjskom postupku izričito zatražio od Općeg suda da uzme u obzir intenzitet povrede te ne tvrdi da nije mogao podnijeti očitovanja o činjeničnim elementima koje je Opći sud uzeo u obzir u toj ocjeni.

229.

Drugim prigovorom Google zatim tvrdi da je Opći sud povrijedio pretpostavku nedužnosti jer se prilikom ocjene intenziteta i trajanja povrede oslonio na kontekstualne elemente kao što su sporazumi o podjeli prihoda, Googleova politika u pogledu API‑ja ili Googleov sporazum s Appleom, koji se sami po sebi nisu kvalificirali kao zlouporaba.

230.

Međutim, već sam u točkama 60. do 69. i 179. ovog mišljenja objasnila da se u ocjeni učinaka povrede mogu uzeti u obzir kontekstualni elementi postupanja koje predstavlja zlouporabu, osobito kada su posljedica drugog postupanja samog poduzetnika u vodećem položaju.

231.

U okviru trećeg prigovora, Google tvrdi da je Opći sud povrijedio načelo ne ultra petita jer je primijenio koeficijent težine povrede na način na koji to nijedna stranka nije zatražila.

232.

Taj prigovor također valja odbiti.

233.

Kao što sam to već drugdje navela, neograničena nadležnost Suda u načelu otvara i mogućnost povećanja iznosa novčane kazne ( 93 ). Ni u prvostupanjskom postupku ni u žalbenom postupku ne postoji zabrana reformatio in peius. Isto tako, sudovi Unije nisu u pogledu visine novčane kazne vezani zahtjevima stranaka sve dok ostaju u okviru predmeta spora određenog tužbom za poništenje ili žalbom ( 94 ). Nije sporno da je to slučaj u ovom predmetu.

234.

Naposljetku, četvrtim prigovorom Google tvrdi da novčana kazna koju je utvrdio Opći sud nije proporcionalna i propisno obrazložena.

235.

Taj argument također treba odbiti.

236.

Prema sudskoj praksi Suda, Komisija ispunjava svoju obvezu obrazlaganja kada navede elemente na kojima se temelji ocjena, a koji su joj omogućili da odredi težinu i trajanje povrede. Iako nije obvezna navesti sve brojke koje se odnose na svaki međukorak načina izračuna utvrđene novčane kazne, ona ipak mora objasniti način na koji je odvagivala i ocjenjivala čimbenike koje je uzela u obzir. Komisijina obveza dovoljnog obrazlaganja relevantnosti i ocjene elemenata koje je uzela u obzir prilikom utvrđivanja metode kojoj je dala prednost ne podrazumijeva da je Komisija obvezna pružiti brojčane podatke koji se odnose na način izračuna kazne ili da je dužna detaljno pojasniti interne izračune koje je izvršila ( 95 ).

237.

Isto treba vrijediti za Opći sud.

238.

Stoga se svakako može postaviti pitanje zašto u ovom predmetu Opći sud u svoje rasuđivanje jednostavno nije uključio izračun koji je proveo kako bi dobio brojčani iznos novčane kazne s obzirom na opsežan prikaz razmatranih elemenata. Može se i izraziti žaljenje zbog tog pristupa i smatrati da bi navođenje tih izračuna pojasnilo rasuđivanje Općeg suda i olakšalo rad Suda. Međutim, to ne znači da pristup Općeg suda treba dovesti do ukidanja pobijane presude.

239.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, Sud – kada odlučuje o pravnim pitanjima u okviru žalbe – nema pravo zbog razloga pravičnosti vlastitom ocjenom zamijeniti ocjenu Općeg suda koji je u okviru svoje neograničene nadležnosti odlučivao o iznosu novčanih kazni izrečenih poduzetnicima zbog povrede prava Unije. Sud može zbog razloga neprimjerenosti iznosa novčane kazne utvrditi postojanje pogreške koja se tiče prava koju je počinio Opći sud samo kada smatra da je iznos sankcije ne samo neprimjeren nego čak i pretjeran do te mjere da je neproporcionalan ( 96 ).

240.

U ovom je predmetu Opći sud, kao prvo, u otprilike 80 točaka opširno naveo aspekte koje je uzeo u obzir prilikom ponovnog izračuna iznosa novčane kazne, osobito težinu i trajanje sporne povrede. Kao drugo, nova novčana kazna, smanjena za nešto više od 200000000 eura u odnosu na prvotnu novčanu kaznu (s početnih 4342865000 eura na sadašnjih 4125000000 eura), čak se ni s obzirom na isključenje sporazumâ o podjeli prihoda na temelju portfelja kao samostalne zlouporabe ne čini pretjeranom do te mjere da je neproporcionalna. Naime, kao što je to Opći sud istaknuo, konkretno u točkama 1015. do 1029. pobijane presude, drugi aspekti povrede kao i njezina jedinstvena i trajna sveobuhvatna strategija, koja je pojačala njezin utjecaj, i dalje postoje unatoč tom isključenju.

241.

Iz toga slijedi da se ne može prihvatiti ni Googleov šesti žalbeni razlog.

242.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da svih šest žalbenih razloga treba odbiti, a slijedom toga i žalbu u cijelosti.

243.

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

244.

Kao prvo, na temelju članka 138. stavaka 1. i 2. Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove, a ako više stranaka ne uspije u postupku, Sud odlučuje o podjeli troškova. Budući da je Komisija podnijela zahtjev da žalitelji snose troškove i da oni nisu uspjeli u postupku, treba im naložiti snošenje vlastitih troškova i Komisijinih troškova. Troškove će snositi solidarno, s obzirom na to da su zajedno podnijeli žalbu.

245.

Nadalje, u skladu s člankom 184. stavkom 4. Poslovnika, Sud može odlučiti da stranka koja je intervenirala u prvom stupnju i koja je sudjelovala u pisanom ili usmenom dijelu postupka pred Sudom snosi vlastite troškove. Budući da su ADA, CCIA, Gigaset, HMD i Opera, s jedne strane, i BDZV, BEUC, FairSearch, Qwant, Seznam i VDZ, s druge strane, sudjelovali u pisanom i/ili usmenom dijelu ovog žalbenog postupka, valja im naložiti da snose vlastite troškove.

246.

Na temelju prethodnih razmatranja predlažem Sudu da odluči na sljedeći način: