1.

Sudska praksa Suda koja se odnosi na direktive o platnim uslugama ( 2 ) postupno se razvija ( 3 ), ali je do sada, ako ne griješim, donesena samo jedna presuda ( 4 ) u kojoj se tumači Direktiva 2009/110/EZ ( 5 ) o elektroničkom novcu.

2.

Zahtjevom za prethodnu odluku Sudu se pruža prilika da pojasni pojam „elektronički novac”. Konkretno, treba utvrditi je li riječ o izdavanju elektroničkog novca (djelatnosti na koju se stoga primjenjuje Direktiva 2009/110) ako pružatelj platnih usluga (u daljnjem tekstu: PPU) primi novčana sredstva bez konkretnog naloga za plaćanje te ih pohranjuje dulje od zakonom predviđenog roka.

3.

Člankom 4. („Definicije”) utvrđuje se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

[…].”

4.

Članak 18. („Aktivnosti”) glasi:

„1.   Osim pružanja platnih usluga, institucije za platni promet imaju pravo obavljati sljedeće aktivnosti:

2.   Ako institucije za platni promet pružaju jednu ili više platnih usluga, one smiju voditi samo račune za plaćanje koji se koriste isključivo za platne transakcije.

3.   Novčana sredstva koja institucije za platni promet prime od korisnika platnih usluga u svrhe pružanja platnih usluga ne predstavljaju depozite ili ostala povratna sredstva u smislu članka 9. Direktive 2013/36/EU ni elektronički novac kako je definiran člankom 2. točkom 2. Direktive 2009/110/EZ.

[…]

5.   Institucije za platni promet ne smiju obavljati poslove primanja depozita ili ostalih povratnih sredstava u smislu članka 9. Direktive 2013/36/EU.

[…].”

5.

U stavku 1. članka 78. („Primitak naloga za plaćanje”) utvrđuje se:

„Države članice osiguravaju da je vrijeme primitka vrijeme kada pružatelj platnih usluga platitelja primi nalog za plaćanje.

Račun platitelja ne smije biti terećen prije primitka naloga za plaćanje […].”

6.

U stavku 1. članka 83. („Platne transakcije na račun za plaćanje”) navodi se:

„Države članice zahtijevaju da pružatelj platnih usluga platitelja osigura da, nakon vremena primitka kako je navedeno u članku 78., iznos platne transakcije bude odobren na računu pružatelja platnih usluga primatelja plaćanja do kraja sljedećeg radnog dana. Taj se rok može produljiti za još jedan radni dan za platne transakcije koje se iniciraju u papirnatom obliku.”

7.

U skladu s njezinim člankom 2. („Definicije”):

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…].”

8.

U članku 10. („Zabrana izdavanja elektroničkog novca”) navodi se:

„Ne dovodeći u pitanje članak 18., države članice zabranjuju izdavanje elektroničkog novca fizičkim ili pravnim osobama koje nisu izdavatelji elektroničkog novca.”

9.

U skladu s člankom 11. („Izdavanje i iskupivost”):

„1.   Države članice osiguravaju da izdavatelji elektroničkog novca izdaju elektronički novac po nominalnoj vrijednosti primljenih sredstava.

2.   Države članice osiguravaju da, na zahtjev imatelja elektroničkog novca, izdavatelji elektroničkog novca, u svakom trenutku i po nominalnoj vrijednosti, iskupljuju novčanu vrijednost elektroničkog novca koji drže.

3.   Ugovor između izdavatelja elektroničkog novca i imatelja elektroničkog novca sadrži jasne i podrobne uvjete iskupa, uključujući naknade koje se na njega odnose, a imatelj elektroničkog novca treba biti upoznat s tim uvjetima prije no što se obaveže ugovorom ili ponudom.

[…].”

10.

Na temelju njegova članka 2. stavaka 11. i 40., „primatelj plaćanja” znači svaka fizička ili pravna osoba te druga institucija ili jedinica institucije navedena u nalogu za plaćanje kao primatelj novčanih sredstava koja su predmet platne transakcije; a „platitelj” znači fizička ili pravna osoba, druga institucija ili jedinica institucije koja ima račun za plaćanje i koja daje suglasnost za izvršenje naloga za plaćanje s navedenog računa ili, ako račun za plaćanje ne postoji, koja daje nalog za plaćanje.

11.

U skladu s člankom 5., platne usluge su platne transakcije, uključujući prijenos novčanih sredstava na račun za plaćanje kod pružatelja platnih usluga korisnika ili kod drugog pružatelja platnih usluga; izravna terećenja, uključujući jednokratna izravna terećenja; platne transakcije putem platnih kartica ili sličnih uređaja; ili kreditni transferi, uključujući trajne naloge (točka 3.) i prijenose novčanih sredstava (točka 6.).

12.

U skladu s člankom 6. stavkom 3., institucije za platni promet dio su pružatelja platnih usluga.

13.

Člankom 38. stavkom 1. određuje se da pružatelj platnih usluga platitelja nadoknađuje platitelju iznos neautorizirane platne transakcije odmah, a u svakom slučaju najkasnije do kraja sljedećeg radnog dana, nakon što je saznao za transakciju ili nakon što je obaviješten o njoj te, ako je primjenjivo, vraća stanje terećenog računa za plaćanje u stanje u kojem bi bio da nije izvršena neautorizirana platna transakcija, osim ako pružatelj platnih usluga platitelja ima opravdane razloge sumnjati u prijevaru i navedene razloge priopći odgovarajućem nadzornom tijelu u pisanom obliku. Pružatelj platnih usluga platitelja također treba osigurati da platitelj ne snosi gubitke do kojih je došlo zbog kamata koje duguje pružatelju platnih usluga ili zbog djelovanja pružatelja platnih usluga.

14.

U članku 42. stavku 2. navodi se da korisnik platnih usluga koji je inicirao nalog za plaćanje i pružatelj platnih usluga mogu dogovoriti da izvršenje naloga za plaćanje započne na određeni dan ili na kraju određenog razdoblja ili na dan kada je platitelj stavio novčana sredstva na raspolaganje pružatelju platnih usluga. U tom se slučaju danom primitka naloga za plaćanje smatra dogovoreni dan. Ako dogovoreni dan nije radni dan za pružatelja platnih usluga, nalog za plaćanje smatra se zaprimljenim sljedećeg radnog dana.

15.

Člankom 46. stavkom 1. propisuje se da pružatelj platnih usluga platitelja osigurava da, nakon primitka naloga za plaćanje, iznos platne transakcije u eurima koja je izvršena u Litvi i čije je odredište druga država članica bude odobren na računu pružatelja platnih usluga primatelja plaćanja najkasnije do kraja sljedećeg radnog dana, osim u slučaju iz stavka 3. tog članka. Taj se rok može produljiti za još jedan radni dan ako se platna transakcija inicira u papirnatom obliku.

16.

U članku 46. stavku 3. pojašnjava se da, kad se u Litvi izvršavaju prijenosi novčanih sredstava u eurima, pružatelj platnih usluga platitelja treba osigurati da, nakon primitka naloga za plaćanje, iznos platne transakcije bude odobren na računu pružatelja platnih usluga primatelja plaćanja istog dana ako je nalog za plaćanje zaprimljen na radni dan prije 12 sati. Ako je nalog za plaćanje zaprimljen nakon 12 sati, pružatelj platnih usluga platitelja treba osigurati da iznos platne transakcije bude odobren na računu pružatelja platnih usluga primatelja plaćanja najkasnije do sljedećeg radnog dana. U slučaju iz članka 42. stavka 2. navedenog zakona, pružatelj platnih usluga platitelja osigurava da iznos platne transakcije bude odobren na računu pružatelja platnih usluga primatelja plaćanja na dan izvršenja naloga za plaćanje ili, ako taj dan nije radni dan za pružatelja platnih usluga, na sljedeći radni dan.

17.

U članku 4. stavku 3. navodi se da institucija za platni promet koja pruža jednu ili više platnih usluga smije imati samo račune za plaćanje koji se koriste isključivo za pružanje platnih usluga. Novčana sredstva koja institucije za platni promet prime od korisnika platnih usluga u svrhe pružanja platnih usluga ne predstavljaju depozite ili ostala povratna sredstva ni elektronički novac.

18.

Člankom 4. stavkom 5. propisuje se da institucija za platni promet ne smije primati depozite ili ostala povratna sredstva od neprofesionalnih tržišnih subjekata niti izdavati elektronički novac.

19.

U skladu s člankom 2. stavkom 1., „elektronički novac” znači novčana vrijednost kako je predstavljena na zahtjev upućen izdavatelju, koja se stavlja u optjecaj ako su novčana sredstva izdavatelju dostavile fizičke ili pravne osobe i koja ima sljedeća obilježja: pohranjuje se u elektroničkom obliku, uključujući magnetski, u svrhu plaćanja te ga prihvaćaju osobe koje nisu izdavatelj elektroničkog novca.

20.

U skladu s člankom 5., zabranjuje se izdavanje elektroničkog novca svim fizičkim ili pravnim osobama koje nisu izdavatelji elektroničkog novca.

21.

U članku 6. stavku 1. navodi se da izdavatelji elektroničkog novca izdaju elektronički novac po njegovoj nominalnoj vrijednosti nakon što prime sredstva od fizičkih ili pravnih osoba.

22.

Bruc Bond UAB (kasnije ABC Projektai UAB) ( 9 ) bio je institucija koju je Lietuvos bankas (Banka Litve) ovlastio da pruža platne usluge ( 10 ).

23.

Banka Litve 16. travnja 2020. oduzela je dozvolu društvu ABC Projektai i pritom navela deset razloga, od kojih samo jedan utječe na ovaj zahtjev za prethodnu odluku, konkretno da je izdalo elektronički novac a da nije imalo svojstvo institucije za elektronički novac (u daljnjem tekstu: EMI).

24.

Banka Litve smatra da je društvo ABC Projektai zadržalo novčana sredstva klijenata dulje nego što je to potrebno za izvršenje platnih transakcija ili zbog tehničkih razloga ( 11 ). Od 20. veljače 2017., u korist računâ šestero klijenata društva ABC Projektai knjižila su se novčana sredstva koja su od klijenata zaprimljena (ulazna plaćanja) bez navedene svrhe plaćanja, a da se prijenosi novčanih sredstava (izlazna plaćanja) nekoliko dana (ili, u nekim slučajevima, mjesecima) ( 12 ) nisu izvršavali, uz iznimku terećenja na ime naknada društva ABC Projektai.

25.

Prema mišljenju Banke Litve, to je postupanje podrazumijevalo izdavanje elektroničkog novca, iako društvo ABC Projektai tvrdi da je upozorilo klijente na potrebu dostavljanja naloga za plaćanje i na to da će, ako ih ne zaprimi, vratiti novčana sredstva, kao što to navodi da je učinilo.

26.

Društvo ABC Projektai podnijelo je tužbu protiv odluke Banke Litve Vilniaus apygardos administracinis teismasu (Okružni upravni sud u Vilniusu, Litva), koji je 8. lipnja 2021. odbio tu tužbu.

27.

Protiv te je prvostupanjske presude društvo ABC Projektai podnijelo žalbu u kasacijskom postupku Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu (Vrhovni upravni sud Litve). Ukratko smatra da, ako platnu uslugu ne pruža EMI te njezina svrha nije izdavanje ili iskup nominalne vrijednosti elektroničkih usluga, ta usluga ne čini djelatnost povezanu s izdavanjem elektroničkog novca.

28.

Banka Litve protivi se žalbi u kasacijskom postupku, pri čemu ustraje na tome da je društvo ABC Projektai izdalo elektronički novac a da za to nije bilo ovlašteno. Tvrdi da tako proizlazi iz stajališta Nadzornog odbora same Banke Litve u pogledu novčanih sredstava zadržanih na računima za plaćanje ( 13 ). Dodaje da je to stajalište doneseno u dogovoru s Europskom komisijom.

29.

U tom je kontekstu Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud Litve) uputio Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„U okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, ako institucija za platni promet prihvati novčana sredstva bez konkretnog naloga za plaćanje u kojem joj je naznačeno da ih prenese istog ili sljedećeg radnog dana te ona na računu koji je kod nje otvoren radi izvršavanja platnih transakcija ostanu dulje od rokova za izvršenje platne usluge koji su predviđeni u zakonodavstvu, treba li radnje institucije za platni promet smatrati:

30.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 20. listopada 2022.

31.

Pisana očitovanja podnijeli su društvo ABC Projektai, njemačka, češka, poljska i litavska vlada te Europska komisija.

32.

Sud je odlučio da nije potrebno održati raspravu.

33.

Digitalni razvoj dovodi do radikalnih promjena u pružanju financijskih usluga, a sektor plaćanja malih vrijednosti predvodnik je tog trenda ( 14 ). Propisi Unije, među kojima se ističe Direktiva 2015/2366, teško se mogu usklađivati s tim ubrzanim tehnološkim promjenama ( 15 ) pa je stoga Komisija predložila njihovo stavljanje izvan snage i zamjenu drugim propisima ( 16 ).

34.

Jedna od novosti u pružanju platnih usluga bila je pojava elektroničkog novca koji izdaju EMI‑ji i koji je danas u širokoj uporabi ( 17 ). Njegov je sustav bio uređen Direktivom 2000/46/EZ ( 18 ), sve do njezina stavljanja izvan snage sada važećom Direktivom 2009/110.

35.

Pojam elektroničkog novca ažuriran je u Direktivi 2009/110 kako bi bio jasniji i tehnološki neutralniji ( 19 ). Prema definiciji koja proizlazi iz njezina članka 2. točke 2., taj pojam uključuje elektronički ili magnetski pohranjenu novčanu vrijednost ( 20 ):

36.

Proizvodi elektroničkog novca mogu se temeljiti na hardveru ili softveru, ovisno o tehnologiji koja se upotrebljava za pohranu novčane vrijednosti. Također postoje sustavi čije se značajke temelje i na hardveru i na softveru.

37.

Kad je riječ o proizvodima koji se temelje na hardveru, kupovna je moć u osobnom fizičkom uređaju, kao što je kartica s čipom, sa sigurnosnim funkcijama koje se također temelje na hardveru. Novčana vrijednost u pravilu se prenosi s pomoću čitača uređaja za koje nije potrebna mrežna povezivost na udaljeni poslužitelj u stvarnom vremenu.

38.

U proizvodima koji se temelje na softveru upotrebljava se specijalizirani softver koji funkcionira na zajedničkim osobnim uređajima, kao što su računala ili tableti. Kako bi se omogućio prijenos novčane vrijednosti, osobni uređaj općenito zahtijeva uspostavljanje internetske veze s udaljenim poslužiteljem kojim se kontrolira upotreba kupovne moći.

39.

Pravni propis koji se primjenjuje, s jedne strane, na elektronički novac i, s druge strane, na platne usluge, sadržan je u dvjema različitim, ali međusobno povezanim direktivama ( 22 ) čije se zasebno postojanje ponovno razmatra ( 23 ).

40.

Članak 4. Direktive 2015/2366 sadržava definicije pojmova koji se upotrebljavaju u njezinu normativnom dijelu. U ovom sporu važno je sljedeće:

41.

Sud koji je uputio zahtjev jasno opisuje slučaj s kojim se suočava. Opisuje postupanje institucije za platni promet koja:

42.

Na temelju tih činjenica, sud koji je uputio zahtjev želi saznati treba li tako opisano postupanje biti obuhvaćeno Direktivom 2015/2366 ili ga pak treba kvalificirati kao izdavanje elektroničkog novca ( 26 ) u smislu Direktive 2009/110 ( 27 ).

43.

Direktivom 2015/2366 utvrđuju se pravila o izvršenju platnih transakcija kada su novčana sredstva elektronički novac. Međutim, tom se direktivom ne regulira izdavanje elektroničkog novca na koje se primjenjuje Direktiva 2009/110. PPU‑i kao takvi nisu ovlašteni izdavati elektronički novac, što je djelatnost za koju je potrebno posebno odobrenje.

44.

U članku 18. Direktive 2015/2366 navodi se da:

45.

U razmatranjima u nastavku zagovarat ću da je činjenica da institucija za platni promet zadržava novčana sredstva primljena od korisnika načelno postupak koji podrazumijeva vođenje računa za plaćanje. Smatram da taj postupak ne gubi to obilježje ako se navedena novčana sredstva zadrže dulje od zakonom predviđenog roka za izvršenje naloga za plaćanje tih sredstava ( 30 ).

46.

Djelatnost koju je opisao sud koji je uputio zahtjev stoga na prvi pogled predstavlja platnu uslugu u smislu članka 4. točke 3. i Priloga I. Direktivi 2015/2366.

47.

Međutim, je li (teoretski) moguće da ta djelatnost podrazumijeva izdavanje elektroničkog novca, na koje se primjenjuje Direktiva 2009/110?

48.

Kako bi se otklonila ta dvojba, kao prvo valja odvagnuti utjecaj određenog roka na PPU‑ovo izvršenje naloga za plaćanje zaprimljenih od korisnika i, kao drugo, može li djelatnost opisana u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku biti obuhvaćena djelatnostima na koje se primjenjuje Direktiva 2009/110.

49.

Člankom 83. stavkom 1. Direktive 2015/2366 utvrđuje se kratak rok u kojem PPU platitelja treba odobriti iznos platne transakcije na računu primatelja plaćanja (konkretnije, na računu kod PPU‑a primatelja plaćanja) ( 31 ).

50.

Taj rok počinje teći od trenutka primitka naloga za plaćanje. Međutim, na temelju članka 78. stavka 2., PPU i platitelj mogu dogovoriti drugi datum kao „vr[ijeme] primitka za potrebe članka 83.” Direktive 2015/2366 ( 32 ).

51.

Kao što to napominje češka vlada ( 33 ), odredba članka 78. stavka 2. Direktive 2015/2366 bila bi lišena sadržaja kad bi PPU bio obvezan poštovati rok iz članka 83. stavka 1. od primitka novčanih sredstava, a ne od primitka platiteljeva naloga za plaćanje.

52.

Rok za izvršenje iz članka 83. Direktive 2015/2366 počinje teći od primitka naloga za plaćanje, a ne od trenutka u kojem vlasnik računa za plaćanje prenese novčana sredstva na taj račun. Drugim riječima, rok ne počinje teći od trenutka primitka novčanih sredstava ako platitelj nije izdao nalog za plaćanje kojim će se teretiti ta novčana sredstva.

53.

Povezanošću između roka za izvršenje platne transakcije i primitka naloga za plaćanje osigurava se da PPU djeluje u skladu s činom koji inicira platitelj (članak 4. točka 5. Direktive 2015/2366) ili s uputom platitelja (članak 4. točka 13. Direktive 2015/2366).

54.

Navedenom se povezanošću opravdava to što vlasnik računa može (kao što je to uobičajeno) prenijeti novčana sredstva na svoj račun za plaćanje a da uz takav prijenos još nije priložio nalog za plaćanje. Vlasnik može zadržati na računu novčana sredstva kojima će se izvršavati budući nalozi za plaćanje. Logično je da PPU ne može izvršiti zaprimljeni nalog za plaćanje ako na računu za plaćanje platitelja nema novčanih sredstava.

55.

Isto tako, u Direktivi 2015/2366 navode se slučajevi platnih usluga za čije je pravilno izvršenje nužna „trajna” dostupnost novčanih sredstava na računu za plaćanje. Primjerice, izvršenje izravnih terećenja ( 34 ) na neki način podrazumijeva trajnu dostupnost novčanih sredstava na računu za plaćanje: za korisnika ne bi bilo funkcionalno da u minimalno ranijem roku izvrši prijenos novčanih sredstava za svako terećenje, uz dodatni rizik da se iznos terećenja može razlikovati.

56.

Trajna dostupnost novčanih sredstava na računu za plaćanje predviđa se i u slučajevima kao što je onaj iz članka 78. stavka 2. Direktive 2015/2366, u kojem se razmatra a posteriori izvršenje nalogâ za plaćanje unutar dogovorenog roka.

57.

Suprotno tomu, čini se da litavska vlada i sud koji je uputio zahtjev zaključuju da je riječ o izdavanju elektroničkog novca ako PPU primi novčana sredstva na račun za plaćanje a da pritom vlasnik računa ne prenese naloge za plaćanje radi njihova izvršenja, u kojem slučaju PPU treba iskupiti navedena sredstva i ne smije ih zadržati (prilikom čekanja) na računu za plaćanje. Upravo je to Banka Litve prigovorila društvu ABC Projektai.

58.

Smatram da ta argumentacija, kad je riječ o pretvorbi novčanih sredstava u elektronički novac, nije potkrijepljena Direktivom 2015/2263.

59.

Prema mojem mišljenju, PPU povređuje tu direktivu ( 35 ), ali ostaje unutar okvira njezina područja primjene ako zaprimi naloge za plaćanje i ne izvrši ih u skladu s njezinim člancima 78. i 83. Povreda ugovornih odredbi primjenjivih na vođenje računa za plaćanje isto tako može dovesti do PPU‑ove odgovornosti predviđene člankom 89. Direktive 2015/2366, ali se novčana sredstva ne pretvaraju u elektronički novac zbog tog razloga. Do takve pretvorbe ne dolazi samo zato što se novčana sredstva prenose na račun za plaćanje i zadržavaju na njemu u svrhu izvršenja budućih naloga za plaćanje.

60.

Direktivom 2015/2366 provodi se potpuno usklađivanje (članak 107. stavak 1.), osim u izričito određenim slučajevima. Slijedom toga, ne smiju se primjenjivati nacionalna pravna pravila koja joj se protive, kao što bi to bio slučaj kad bi država članica utvrdila obvezni rok u kojem PPU treba izvršiti naloge za plaćanje nakon primitka novčanih sredstava na račun platitelja.

61.

Člankom 10. Direktive 2015/2366 uvodi se obveza zaštite novčanih sredstava korisnika platnih usluga koja su u posjedu PPU‑ova, čime se jamči: (a) da se ona neće pomiješati s novčanim sredstvima druge fizičke ili pravne osobe koja nije korisnik platnih usluga u čije se ime novčana sredstva drže, ili (b) da su pokrivena policom osiguranja ili nekom drugom usporedivom garancijom koje su izdali osiguravajuće društvo ili kreditna institucija koji ne pripadaju istoj grupi kao i PPU.

62.

Stoga se korisnik ne izlaže riziku kad prenosi novčana sredstva na račun za plaćanje ili ih zadržava na njemu tijekom određenog razdoblja i kad naknadno izdaje naloge za plaćanje kojima će se teretiti ta novčana sredstva. PPU treba izvršiti taj nalog za plaćanje nakon njegova primitka, brzinom koja se zahtijeva člankom 83. Direktive 2015/2366.

63.

Novčana sredstva koja PPU‑ovi primaju od korisnika koji imaju račun za plaćanje mogu se koristiti samo za platne transakcije (članak 18. stavak 2. Direktive 2015/2366). Stoga ta sredstva uvijek trebaju biti dostupna i moraju biti pod nadzorom vlasnika računa, kojem se ne obračunavaju kamate ako ih zadrži na računu u svrhu izvršavanja budućih platnih transakcija. Ta novčana sredstva, kao što sam to već istaknuo doslovnim navođenjem teksta članka 18. stavka 3. Direktive 2015/2366, ne predstavljaju depozite ili ostala povratna sredstva u smislu članka 9. Direktive 2013/36 ni elektronički novac.

64.

Na temelju definicije sadržane u Direktivi 2009/110 i drugih njezinih odredbi može se zaključiti da izdavanje elektroničkog novca uključuje sljedeće elemente ( 36 ):

65.

Prema mojem mišljenju, koje se u biti podudara s mišljenjima društva ABC Projektai, njemačke, češke i poljske vlade te Komisije, u okolnostima koje je naveo sud koji je uputio zahtjev ne postoji nekoliko elemenata nužnih kako bi se smatralo da djelatnost društva ABC Projektai predstavlja izdavanje elektroničkog novca.

66.

Kao prvo, kao što sam to upravo objasnio, za izdavanje elektroničkog novca potreban je poseban dogovor koji je sadržan u ugovoru. Korisnik se mora dogovoriti s EMI‑jem da mu u okviru tog ugovora dostavi odgovarajuća sredstva u svrhu izvršenja platnih transakcija. EMI izdaje elektronički novac upravo zbog toga što korisnik izražava želju za primjenom takvog postupka te mu dostavlja novčana sredstva u svrhu daljnjih plaćanja.

67.

Međutim, ne dovodeći u pitanje konačnu ocjenu suda koji je uputio zahtjev, ništa u spisu ne upućuje na to da je taj ugovor postojao niti da je korisnik izrazio želju da društvo ABC Projektai izda elektronički novac u novčanoj vrijednosti dostavljenih sredstava. Prijenos novčanih sredstava na račun za plaćanje i njihovo zadržavanje a da se pritom nije naložilo neposredno izvršenje platnih transakcija u vrijednosti tih sredstava ne podrazumijevaju da je korisnik (prešutno) izrazio želju za izdavanjem elektroničkog novca.

68.

Točno je da subjektivna sastavnica, odnosno svrha ( 39 ) koju korisnik nastoji ostvariti, sama po sebi nije odlučujuća ako nije navedena u ugovoru s EMI‑jem, s obzirom na to da je taj ugovor sastavni element (a u tom smislu i cilj) izdavanja elektroničkog novca.

69.

U tom ugovoru treba biti jasno izražena želja obiju strana, tako da se korisnik i EMI moraju izričito dogovoriti da EMI izdaje elektronički novac u novčanoj vrijednosti sredstava koja je primio od korisnika. Kad to ne bi bio slučaj, bila bi riječ o prijenosu novčanih sredstava na račun za plaćanje kako bi PPU ili sam EMI ( 40 ) za korisnika izvršavali platne usluge.

70.

Kao drugo, u okolnostima koje je naveo sud koji je uputio zahtjev nije ispunjen ni zahtjev plaćanja unaprijed, koji je drugo razlikovno obilježje elektroničkog novca. Na temelju plaćanja unaprijed, EMI‑ju se omogućuje kontrola nad sredstvima koja mu je korisnik dostavio u svrhu izvršenja daljnjih plaćanja nakon njihove pretvorbe u elektronički novac.

71.

Prilikom izdavanja elektroničkog novca, za kontrolu nad novčanim sredstvima zadužen je EMI ( 41 ), a ne korisnik koji upotrebljava novčanu vrijednost kao platni instrument. Do isteka ugovora, EMI kontrolira novčana sredstva koja je primio od korisnika ( 42 ) u obliku elektronički pohranjene novčane vrijednosti. Elektronički novac dodatna je imovina koju EMI stvara na temelju tih novčanih sredstava.

72.

Suprotno tomu, u okviru platnih usluga koje se pružaju na temelju računa za plaćanje, novčana sredstva prenesena na taj račun u svakom trenutku kontrolira korisnik, a ne PPU.

73.

U ovom predmetu, ne dovodeći u pitanje ocjenu suda koji je uputio zahtjev, čini se da kontrolu nad novčanim sredstvima na računima za plaćanje nije imalo društvo ABC Projektai, nego vlasnici tih računa, koji su mu u bilo kojem trenutku mogli dostaviti naloge za plaćanje radi njihova izvršenja.

74.

Kao treće, s obzirom na to da je elektronički novac dodatna imovina koju kontrolira EMI, ta institucija treba voditi posebnu računovodstvenu evidenciju koja omogućuje primjenu konkretne metode izračuna vlastitih sredstava predviđene člankom 5. stavkom 3. Direktive 2009/110.

75.

Na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li društvo ABC Projektai raspolagalo tom posebnom računovodstvenom evidencijom za elektronički novac i za izračun zahtjeva za vlastitim sredstvima, što se ne može zaključiti iz podataka dostavljenih Sudu.

76.

Kao četvrto, vlasnik ima kontrolu nad novčanim sredstvima na računima za plaćanje, kao što sam to upravo istaknuo, te ih može podići kad god to poželi. U slučaju elektroničkog novca također postoji mogućnost da platitelj od EMI‑ja zatraži „iskup” novca koji nije upotrijebio za izvršenje plaćanja trećim stranama. Međutim, pretvorba elektroničkog novca po njegovoj nominalnoj vrijednosti i isplata sredstava koja slijedi po nalogu imatelja elektroničkog novca ovisi o uvjetima utvrđenima u ugovoru između korisnika i EMI‑ja, u kojem se primjerice može predvidjeti da klijent plaća naknadu u slučaju prijevremenog iskupa ( 43 ).

77.

Na to se upućuje u članku 11. stavcima 3. i 4. Direktive 2009/110, kojima se utvrđuje sljedeće:

78.

Ponovno je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi je li između korisnika i EMI‑ja postojao ugovor u kojem su navedeni ti jasni i podrobni uvjeti iskupa, kao preduvjet za izdavanje elektroničkog novca.

79.

Kao peto, elektronički novac pohranjuje se elektronički ili magnetski te se može upotrebljavati samo s korisnicima koji to dobrovoljno prihvaćaju ( 45 ) i koji raspolažu instrumentima za njegovo korištenje. Suprotno tomu, naloge za plaćanje izvršene s računa za plaćanje trebaju prihvatiti PPU‑ovi svih gospodarskih subjekata.

80.

Iz podataka iz spisa ne proizlazi da je društvo ABC Projektai raspolagalo elektronički ili magnetski pohranjenim novcem koji se može upotrijebiti u okviru mreže klijenata koji ga dobrovoljno prihvaćaju. Upravo suprotno, čini se da sve upućuje na to da je bila riječ o novčanim sredstvima položenima na račune za plaćanje koja se mogu upotrijebiti samo za izvršenje naloga za plaćanje koje su izdali korisnici.

81.

U konačnici, ne dovodeći u pitanje provjere suda koji je uputio zahtjev, sporna djelatnost obuhvaćena je područjem primjene Direktive 2015/2366 i ne može se kvalificirati kao izdavanje elektroničkog novca u smislu Direktive 2009/110.

82.

S obzirom na navedeno, predlažem da se Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu (Vrhovni upravni sud Litve) odgovori na sljedeći način:

„Članak 2. točku 2. Direktive 2009/110/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o osnivanju, obavljanju djelatnosti i bonitetnom nadzoru poslovanja institucija za elektronički novac te o izmjeni direktiva 2005/60/EZ i 2006/48/EZ i stavljanju izvan snage Direktive 2000/46/EZ te članak 4. točke 3. i 5. Direktive (EU) 2015/2366 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu, o izmjeni direktiva 2002/65/EZ, 2009/110/EZ i 2013/36/EU te Uredbe (EU) br. 1093/2010 i o stavljanju izvan snage Direktive 2007/64/EZ,

treba tumačiti na način da

djelatnost institucije za platni promet koja uključuje prihvaćanje korisnikovih novčanih sredstava a da se nije sklopio ugovor o izdavanju elektroničkog novca u zamjenu za ta sredstva nije uređena Direktivom 2009/110, nego Direktivom 2015/2366.

Isto vrijedi ako, u uvjetima nepostojanja navedenog ugovora, institucija za platni promet prihvati novčana sredstva bez konkretnog naloga za plaćanje u kojem joj je naznačeno da ih prenese istog ili sljedećeg radnog dana te ona na računu koji je kod nje otvoren radi izvršavanja platnih transakcija ostanu dulje od rokova za izvršenje platne usluge koji su predviđeni zakonom.”