1.

Činjenice iz kojih proizlazi ovaj spor odnose se na referendum o „samoodređenju” održan 1. listopada 2017. u Kataloniji (Španjolska) te na pravne i političke posljedice tog događaja. Sud je već imao priliku razmotriti posljedice tih činjenica s gledišta prava Unije jer su određene osobe uključene u predmetne događaje sudjelovale na izborima za Europski parlament te su izabrane kao zastupnici.

2.

Konkretno, Sud je u presudi Junqueras Vies ( 2 ) odlučio o trenutku u kojem izabrani kandidat stječe svojstvo člana Parlamenta. Ova se žalba velikim dijelom odnosi na tumačenje te presude i zaključaka koji iz nje proizlaze.

3.

U skladu s onim što traži Sud, u ovom ću se mišljenju usredotočiti na prvi žalbeni razlog, koji je u ovom slučaju najvažniji i dovodi do pitanjâ ustavne prirode za pravo Unije, odnosno pitanja statusa članova Parlamenta i podjele nadležnosti između Unije i država članica kad je riječ o izboru tih članova. Na taj se žalbeni razlog također odnosi najveći dio pismena stranaka.

4.

Člankom 9. Protokola (br. 7) o povlasticama i imunitetima Europske unije ( 3 ), koji je priložen UEU‑u i UFEU‑u (u daljnjem tekstu: Protokol), predviđa se:

„Tijekom zasjedanja Europskog parlamenta njegovi članovi uživaju:

Na isti se način imunitet primjenjuje na članove tijekom putovanja do mjesta ili iz mjesta sastajanja Europskog parlamenta.

Ako je član zatečen u počinjenju kaznenog djela, nije moguće pozivanje na imunitet te u tom slučaju Europski parlament može ostvariti svoje pravo na skidanje imuniteta jednom od svojih članova.”

5.

Aktom o izboru predstavnika Europskog parlamenta neposrednim općim izborima, koji je priložen Odluci Vijeća 76/787/EZUČ, EEZ, Euratom od 20. rujna 1976. ( 4 ), kako je izmijenjen Odlukom Vijeća 2002/772/EZ, Euratom od 25. lipnja 2002. i od 23. rujna 2002. ( 5 ) (u daljnjem tekstu: Izborni akt) uređeni su izbori za Parlament na razini prava Unije. Člankom 8. prvim stavkom tog akta određuje se:

„Podložno odredbama ovog Akta, izborni postupak u svakoj državi članici uređuje se u skladu s nacionalnim odredbama.”

6.

U skladu s člankom 12. navedenog akta:

„Europski parlament provjerava ovlasti članova Europskog parlamenta. U tu svrhu [on] prima na znanje rezultate koje su službeno objavile države članice i odlučuje o svakom sporu koji bi mogao proizići iz odredaba ovog Akta, osim o sporovima koji proizlaze iz nacionalnih odredaba na koje ovaj Akt upućuje.”

7.

Člankom 13. stavkom 1. tog akta određuje se:

„Mjesto ostaje ispražnjeno kad prestane mandat člana Europskog parlamenta kao posljedica ostavke, smrti ili odustanka od mandata.”

8.

Unutarnja organizacija Parlamenta uređuje se njegovim Poslovnikom. Člankom 3. Poslovnika primjenjivog na deveti saziv (2019. – 2024.) (u daljnjem tekstu: Poslovnik), određuje se:

„1.   Nakon općih izbora za [P]arlament predsjednik [Parlamenta] poziva nadležna tijela država članica da bez odgode obavijeste Parlament o imenima izabranih zastupnika kako bi mandati svih zastupnika u Parlamentu mogli započeti kada i prva sjednica nakon izbora.

Predsjednik [Parlamenta] istovremeno upozorava ta nadležna tijela na odgovarajuće odredbe [Izbornog a]kta i poziva ih da poduzmu potrebne mjere kako bi se izbjegla nespojivost s dužnosti zastupnika u [P]arlamentu.

2.   Zastupnici o čijem je izboru Parlament obaviješten, prije početka mandata u Parlamentu pisanim putem izjavljuju da ne obnašaju dužnost nespojivu s onom zastupnika u [P]arlamentu u smislu članka 7. stavaka 1. i 2. [Izbornog a]kta. Ta se izjava podnosi nakon općih izbora, ako je moguće, najkasnije šest dana prije prve sjednice Parlamenta nakon izbora. Dok se ne provjeri valjanost zastupničkog mandata ili donese odluka o mogućem sporu, zastupnici sudjeluju na sjednicama Parlamenta i njegovih tijela sa svim pravima koja im uz to pripadaju pod uvjetom da su potpisali gore navedenu pisanu izjavu.

Ako se na osnovi činjenica koje je moguće provjeriti u javno dostupnim izvorima ustanovi da zastupnik obnaša dužnost nespojivu s onom zastupnika u [P]arlamentu u smislu članka 7. stavaka 1. ili 2. [Izbornog a]kta, Parlament na temelju informacija koje mu je dao predsjednik utvrđuje slobodno zastupničko mjesto.

3.   Parlament na temelju izvješća nadležnog odbora bez odgode pristupa provjeri valjanosti mandata i odlučuje o valjanosti mandata svakog novoizabranog zastupnika, te o svim sporovima koji su mu upućeni u skladu s odredbama [Izbornog a]kta osim onih koji su, prema tom Aktu, obuhvaćeni isključivo nacionalnim odredbama na koje taj Akt upućuje.

Izvješće odbora temelji se na službenoj obavijesti svake države članice o konačnim rezultatima izbora, u kojoj su navedena imena izabranih kandidata i mogućih zamjenika te njihov poredak u skladu s rezultatima glasovanja.

Valjanost mandata zastupnika ne može se potvrditi ako zastupnik nije podnio pisane izjave propisane ovim člankom i Prilogom I. Poslovniku.

[…]”

9.

Svojom žalbom Carles Puigdemont i Casamajó i Antoni Comín i Oliveres traže ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 6. srpnja 2022, Puigdemont i Casamajó i Comín i Oliveres/Parlament (T‑388/19, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2022:421), kojom je taj sud odbacio kao nedopuštenu njihovu tužbu kojom se tražilo poništenje naputka predsjednika Parlamenta ( 6 ) od 29. svibnja 2019. kojim im se uskraćuje korištenje uslugom prijema i pomoći na koju imaju pravo novoizabrani europski zastupnici (u daljnjem tekstu: naputak od 29. svibnja 2019.) i odluka kojima im taj predsjednik odbija priznati svojstvo članova Parlamenta i poduzeti hitnu inicijativu radi potvrđivanja njihova imuniteta na temelju članka 8. Poslovnika sadržanih u dopisu upućenom žaliteljima 27. lipnja 2019. (u daljnjem tekstu: akt od 27. lipnja 2019.).

10.

Okolnosti spora navedene su u točkama 13. do 36. pobijane presude. One se mogu sažeti kako slijedi.

11.

C. Puigdemont i Casamajó bio je predsjednik Generalitat de Cataluña (katalonska vlada, Španjolska), a A. Comín i Oliveres član Gobierno autonómico de Cataluña (Autonomna vlada Katalonije, Španjolska) u trenutku donošenja Leya 19/2017 del Parlamento de Cataluña, reguladora del referéndum de autodeterminación (Zakon 19/2017 Katalonskog parlamenta o referendumu o samoodređenju) od 6. rujna 2017. ( 7 ) i Leya 20/2017 del Parlamento de Cataluña, de transitoriedad jurídica y fundacional de la República (Zakon 20/2017 Katalonskog parlamenta o pravnom i konstituirajućem prijelazu u Republiku) od 8. rujna 2017. ( 8 ), kao i u trenutku održavanja referenduma o samoodređenju 1. listopada 2017. koji je predviđen prvim od tih dvaju zakona, čije su odredbe u međuvremenu suspendirane odlukom Tribunala Constitucional (Ustavni sud, Španjolska).

12.

Nakon donošenja tih zakona i održavanja tog referenduma, Ministerio fiscal (Državno odvjetništvo, Španjolska), Abogado del Estado (glavni državni odvjetnik, Španjolska) i Partido político VOX (politička stranka VOX, Španjolska) pokrenuli su kazneni postupak protiv, među ostalim, žalitelja, kojima se stavljalo na teret da su počinili kaznena djela „poticanja na pobunu” i „zlouporabe javnih sredstava”. Rješenjem od 9. srpnja 2018. Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) utvrdio je da su žalitelji nedostupni nakon njihova napuštanja Španjolske te je prekinuo kazneni postupak dok ih se ne pronađe.

13.

Žalitelji su se nakon toga kandidirali na izborima za Parlament koji su se održali u Španjolskoj 26. svibnja 2019. te su na njima izabrani kao zastupnici.

14.

Naputkom od 29. svibnja 2019. predsjednik Parlamenta naložio je glavnom tajniku te institucije da se, s jedne strane, svim kandidatima izabranima u Španjolskoj uskrati pristup „Welcome Village” kao i pomoći koja se pruža kandidatima novoizabranima u Parlament (u daljnjem tekstu: posebna usluga prijema) i, s druge strane, suspendira njihova akreditacija dok Parlament službeno ne primi potvrdu o njihovu izboru u skladu s člankom 12. Izbornog akta.

15.

Junta Electoral Central (Središnje izborno povjerenstvo, Španjolska) donijela je 13. lipnja 2019. odluku o „Proglašenju zastupnika izabranih u Europski parlament na izborima održanima 26. svibnja 2019.” ( 9 ) (u daljnjem tekstu: proglašenje od 13. lipnja 2019.). U tom je proglašenju bilo navedeno da je Središnje izborno povjerenstvo iznijelo nove rezultate glasovanja na nacionalnoj razini, dodijelilo odgovarajuća zastupnička mjesta svakom od kandidata i poimence proglasilo izabranima navedene kandidate, među kojima su se nalazili i žalitelji. Također je bilo navedeno da će izabrani kandidati 17. lipnja 2019. položiti prisegu o poštovanju španjolskog Ustava, koju zahtijeva članak 224. stavak 2. Leya orgánica 5/1985 del Régimen Electoral General (Organski zakon 5/1985 o općem izbornom sustavu) od 19. lipnja 1985. ( 10 ), kako je izmijenjen (u daljnjem tekstu: Izborni zakon).

16.

Dopisom od 14. lipnja 2019. žalitelji su od predsjednika Parlamenta zatražili da primi na znanje rezultate izbora od 26. svibnja 2019. kako su navedeni u proglašenju od 13. lipnja 2019., opozove naputak od 29. svibnja 2019. kako bi mogli imati pristup prostorijama Parlamenta i koristiti se posebnom uslugom prijema te, naposljetku, da im omogući da započnu svoj mandat i uživaju prava koja su povezana s njihovim svojstvom članova Parlamenta od 2. srpnja 2019., kao datuma otvaranja prve plenarne sjednice nakon izbora.

17.

Istražni sudac Tribunala Supremo (Vrhovni sud) odbio je 15. lipnja 2019. zahtjev žaliteljâ za povlačenje nacionalnih uhidbenih naloga koje su u odnosu na njih izdali španjolski kazneni sudovi kako bi im se sudilo u okviru kaznenog postupka spomenutog u točki 12. ovog mišljenja. Središnje izborno povjerenstvo uskratilo je žaliteljima 20. lipnja 2019. da prisegu koja se zahtijeva člankom 224. stavkom 2. Izbornog zakona polože putem pisane izjave pred javnim bilježnikom u Belgiji ili putem opunomoćenika određenih javnobilježničkom ispravom sastavljenom u Belgiji, zbog toga što se ta prisega, prema njegovu mišljenju, mora položiti osobno.

18.

Središnje izborno povjerenstvo dostavilo je Parlamentu 17. lipnja 2019. popis kandidata izabranih u Španjolskoj (u daljnjem tekstu: obavijest od 17. lipnja 2019.) na kojem se nisu nalazila imena žaliteljâ. Središnje izborno povjerenstvo priopćilo je Parlamentu 20. lipnja 2019. da žalitelji nisu položili predmetnu prisegu o poštovanju španjolskog Ustava, te je, u skladu s člankom 224. stavkom 2. španjolskog Izbornog zakona, proglasilo slobodnima mjesta koja su im dodijeljena u Parlamentu i dok ne polože tu prisegu privremeno suspendiralo sve ovlasti povezane s njihovim dužnostima (u daljnjem tekstu: obavijest od 20. lipnja 2019.).

19.

Dopisom od 27. lipnja 2019. (u daljnjem tekstu: dopis od 27. lipnja 2019.) predsjednik Parlamenta odgovorio je, među ostalim, na dopis od 14. lipnja 2019. u kojem je žaliteljima u biti naveo da prema njima ne može postupati kao prema budućim članovima Parlamenta jer se njihova imena ne nalaze na popisu izabranih kandidata koji su španjolska tijela službeno dostavila.

20.

Žalitelji su 28. lipnja 2019. od Općeg suda zatražili da tužbom upisanom pod brojem T‑388/19, s jedne strane, poništi naputak od 29. svibnja 2019. i, s druge strane, poništi razne akte koji su, prema njihovu mišljenju, sadržani u dopisu od 27. lipnja 2019., to jest, prvo, odluku predsjednika Parlamenta kojom odbija primiti na znanje rezultate izbora od 26. svibnja 2019., drugo, proglašenje slobodnim zastupničkog mjesta dodijeljenog svakom žalitelju koje je dao predsjednik Parlamenta, treće, odluku predsjednika Parlamenta kojom im uskraćuje preuzimanje dužnosti, obnašanje mandata europskog zastupnika i zasjedanje u Parlamentu od otvaranja prve sjednice nakon izbora od 26. svibnja 2019., i, četvrto, odluku predsjednika Parlamenta kojom odbija poduzeti hitnu inicijativu na temelju članka 8. Poslovnika radi potvrđivanja njihovih povlastica i imuniteta.

21.

Žalitelji su istog dana tužbi priložili zahtjev za privremenu pravnu zaštitu kojim se traži suspenzija primjene različitih odluka Parlamenta zbog kojih im nije priznato svojstvo članova Parlamenta. Zatražili su i da se Parlamentu naloži da poduzme sve potrebne mjere, uključujući potvrdu njihovih povlastica i imuniteta na temelju članka 9. Protokola, kako bi im se omogućilo da zasjedaju u Parlamentu od otvaranja prve sjednice nakon izbora. Rješenjem od 1. srpnja 2019., Puigdemont i Casamajó i Comín i Oliveres/Parlament ( 11 ), predsjednik Općeg suda odbio je zahtjev za privremenu pravnu zaštitu.

22.

Presudom Junqueras Vies Sud je, među ostalim, presudio da treba smatrati da osoba koja je službeno proglašena izabranom u Parlament, ali kojoj nije omogućeno da ispuni određene zahtjeve predviđene nacionalnim pravom nakon takvog proglašenja, kao ni da ode u Parlament radi sudjelovanja na njegovoj prvoj sjednici, uživa imunitet na temelju članka 9. drugog stavka Protokola.

23.

Rješenjem od 20. prosinca 2019., Puigdemont i Casamajó i Comín i Oliveres/Parlament ( 12 ) potpredsjednica Suda ukinula je rješenje predsjednika Općeg suda od 1. srpnja 2019. kojim se odbija zahtjev za privremenu zaštitu, vratila mu predmet na ponovno suđenje i odredila da će se o troškovima odlučiti naknadno.

24.

Na plenarnoj sjednici održanoj 13. siječnja 2020. Parlament je povodom presude Junqueras Vies odlučio primiti na znanje izbor žaliteljâ u Parlament s učinkom od 2. srpnja 2019. (u daljnjem tekstu: odluka od 13. siječnja 2020.).

25.

Rješenjem od 19. ožujka 2020. Puigdemont i Casamajó i Comín i Oliveres/Parlament ( 13 ), predsjednik Općeg suda, odlučujući povodom vraćanja predmeta na ponovno suđenje, presudio je, s obzirom na odluku od 13. siječnja 2020., da obustavlja postupak povodom zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu i odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno.

26.

Opći sud donio je pobijanu presudu 6. srpnja 2022.

27.

U točki 70. pobijane presude Opći sud smatrao je da se tužba žaliteljâ odnosi, s jedne strane, na poništenje naputka od 29. svibnja 2019. i, s druge strane, na poništenje akta od 27. lipnja 2019., odnosno odluke predsjednika Parlamenta kojom žaliteljima odbija priznati svojstvo članova te institucije, u biti sadržane u dopisu od 27. lipnja 2019.

28.

Kad je riječ o aktu od 27. lipnja 2019. Opći sud presudio je, među ostalim, da nemogućnost žalitelja da preuzmu dužnosti, obnašaju mandat i zasjedaju u Parlamentu ne proizlazi iz tog akta, nego iz primjene španjolskog prava, kako proizlazi iz obavijesti od 17. i 20. lipnja 2019. u odnosu na koje ni predsjednik Parlamenta ni Parlament nije raspolagao nikakvom marginom prosudbe (točka 146. pobijane presude). Osim toga, kad je riječ o nepoduzimanju mjera za potvrđivanje i zaštitu povlastica i imuniteta žaliteljâ, Opći sud u biti je presudio da se ne može smatrati da je to nepoduzimanje proizašlo iz akta od 27. lipnja 2019. (vidjeti osobito točke 157. i 166. pobijane presude). Opći sud stoga je proglasio tužbu nedopuštenom u pogledu tog akta jer navedeni akt ne proizvodi obvezujuće pravne učinke koji mogu utjecati na interese žaliteljâ i stoga se u odnosu na njega ne može podnijeti pravni lijek (točka 167. pobijane presude).

29.

Opći sud presudio je da naputkom od 29. svibnja 2019. žaliteljima nije onemogućeno poduzimanje upravnih koraka nužnih za stupanje na dužnost i da stoga nemogućnost da žalitelji obnašaju mandat od otvaranja prve sjednice Parlamenta nakon izbora nije proizišla iz tog naputka. U najboljem slučaju, njime im je uskraćena pomoć Parlamenta pri preuzimanju njihove dužnosti (točke 184. i 185. pobijane presude). Opći sud stoga je odbacio kao nedopuštenu tužbu koja se odnosi na naputak od 29. svibnja 2019. zbog istih razloga kao što su oni koji su utvrđeni za akt od 27. lipnja 2019. (točke 186. i 187. pobijane presude).

30.

Žalitelji su 16. rujna 2022. podnijeli žalbu protiv pobijane presude. Parlament je podnio svoj odgovor na žalbu 8. prosinca 2022., a Kraljevina Španjolska 7. prosinca 2022. Odlukom predsjednika Suda strankama je dopušteno podnošenje replike i odgovora na repliku.

31.

Žalitelji u žalbi od Suda zahtijevaju da:

32.

Parlament i Kraljevina Španjolska od Suda zahtijevaju da:

33.

Sud je odlučio presuditi u predmetu bez održavanja rasprave.

34.

U prilog svojoj žalbi žalitelji ističu četiri žalbena razloga. Kao što sam to već naveo i kao što to traži Sud, u ovom ću se mišljenju usredotočiti na prvi žalbeni razlog. Međutim, prije analize osnovanosti tog žalbenog razloga, valja se osvrnuti na dvojbe u pogledu dopuštenosti ove žalbe, koje su iznijeli Parlament i Kraljevina Španjolska.

35.

Parlament i Kraljevina Španjolska osporavaju dopuštenost ove žalbe u cjelini u biti zbog toga što žalitelji nisu točno naveli osporavane točke pobijane presude niti su u dovoljnoj mjeri potkrijepili svoje žalbene razloge, zbog toga što žalba nije jasna i razumljiva te zbog toga što žalitelji u stvarnosti traže preispitivanje predmeta u kojem je presudio Opći sud i samo ponavljaju argumente iznesene pred njim. Osim toga, Parlament i Kraljevina Španjolska osporavaju dopuštenost niza konkretnih žalbenih razloga i argumenata.

36.

Žalitelji u replici pobijaju te prigovore i u biti tvrde da Parlament pogrešno tumači ili čak iskrivljava njihovu žalbu.

37.

Ne čini mi se da ovu žalbu treba u cijelosti odbaciti kao nedopuštenu. Točno je da su neki njezini dijelovi zbunjujući i da se ponavljaju. Ipak, suprotno onomu što navode Parlament i Kraljevina Španjolska, žalitelji precizno navode točke pobijane presude koje osporavaju, u skladu s člankom 169. stavkom 2. Poslovnika Suda, pogreške koje se tiču prava koje je, prema njihovu mišljenju, počinio Opći sud te pravne argumente u potporu njihovim tezama. Suprotno tomu, Poslovnikom se ne zahtijeva da se žalbeni razlozi i argumenti u žalbi moraju iznositi u skladu s unaprijed utvrđenim redoslijedom ili logikom. Stoga, iako se neki žalbeni razlozi ili argumenti ove žalbe stvarno mogu pokazati bespredmetnima ili čak nedopuštenima, smatram da to nije slučaj kad je riječ o žalbi u cijelosti.

38.

Stoga prelazim na analizu merituma prvog žalbenog razloga.

39.

Prvi žalbeni razlog odnosi se na odluku Općeg suda da odbije priznati da, s jedne strane, naputak od 29. svibnja 2019. i, s druge strane, akt od 27. lipnja 2019. predstavljaju akte koji se mogu pobijati. Prema mojem mišljenju upravo je taj drugi dio od presudne važnosti za ishod ovog predmeta. Počet ću stoga svoju analizu tim drugim dijelom.

40.

Podsjećam na to da je u skladu s točkom 70. pobijane presude aktom od 27. lipnja 2019. sadržanom u dopisu od 27. lipnja 2019. predsjednik Parlamenta žaliteljima odbio priznati svojstvo članova Parlamenta.

41.

Ta je odluka proizašla iz činjenice da iako su žalitelji u proglašenju od 13. lipnja 2019. proglašeni izabranima za Parlament, oni nisu bili uključeni u obavijest od 17. lipnja 2019. jer nisu položili prisegu predviđenu člankom 224. stavkom 2. Izbornog zakona. Kao što sam to već naveo u točki 28. ovog mišljenja, Opći sud smatrao je da nemogućnost žalitelja da obnašaju svoj mandat nije proizašla iz akta od 27. lipnja 2019., nego iz primjene španjolskog zakonodavstva koju Parlament nije mogao osporavati ( 14 ), tako da taj akt ne proizvodi obvezujuće pravne učinke koji mogu utjecati na interese žaliteljâ i stoga nije akt koji se može pobijati ( 15 ).

42.

Kao ni Parlament u svojem odgovoru na žalbu, neću analizirati argumente žaliteljâ redoslijedom kojim su izneseni u žalbi, nego redoslijedom u rasuđivanju Općeg suda u pobijanoj presudi. Budući da se na odluku predsjednika Parlamenta da odbije poduzeti inicijativu radi potvrđivanja imuniteta žalitelja, koja je također obuhvaćena aktom od 27. lipnja 2019., odnosi treći i četvrti žalbeni razlog, daljnja argumentacija i moji prijedlozi ne odnose se na tu odluku i ne dovode u pitanje osnovanost tih žalbenih razloga.

43.

Žalitelji prigovaraju Općem sudu ( 16 ) da je iskrivio činjenice ili ih pogrešno pravno kvalificirao u točkama 81. do 84. pobijane presude, u kojima je analizirao sadržaj dopisa predsjednika Parlamenta upućenog žaliteljima, u kojem je sadržan akt od 27. lipnja 2019.

44.

Ne čini mi se da se ovdje može utvrditi da je Opći sud iskrivio činjenice, koje su sažete u tekstu dopisa od 27. lipnja 2019. Međutim, suprotno tvrdnjama Parlamenta, ne čini mi se ni da se te točke pobijane presude mogu analizirati samo kao činjenično utvrđenje koje se odnosi na tekst tog dopisa. Naime, u točki 76. pobijane presude Opći sud naveo je da, s obzirom na sudsku praksu, prikladnost akta da se pobija tužbom za poništenje zahtijeva razmatranje s obzirom na objektivne kriterije, „poput sadržaja tog […] akta”. Tumačena u tom kontekstu, utvrđenja Općeg suda iz točki 81. do 84. pobijane presude ne treba stoga smatrati samo činjeničnima, nego kao da uključuju pravnu kvalifikaciju akta od 27. lipnja 2019. s obzirom na sadržaj dopisa u kojem je taj akt sadržan.

45.

Međutim, smatram da žalitelji osnovano tvrde da je ta kvalifikacija pogrešna. Naime, kad je Opći sud potvrdio da je dopisom od 27. lipnja 2019. predsjednik Parlamenta samo primio na znanje pravni položaj žaliteljâ „o kojemu su ga španjolska tijela službeno obavijestila putem obavijesti od 17. i 20. lipnja 2019.”, time nije uzeo u obzir stvarno značenje tog dopisa, ključno s gledišta njegove ocjene kao akta koji se može pobijati, odnosno to da je u njemu predsjednik Parlamenta iznio odluku da ne primi na znanje rezultate izbora navedene u proglašenju od 13. lipnja 2019., nego samo obavijesti od 17. i 20. lipnja 2019. Ta je odluka potvrđena u tekstu dopisa od 27. lipnja 2019., u skladu s kojim predsjednik Parlamenta nije mogao prema žaliteljima postupati kao prema budućim članovima te institucije „do nove obavijesti španjolskih tijela”.

46.

Opći sud tako je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da dopis od 27. lipnja 2019., s obzirom na svoj sadržaj, ne predstavlja odluku i nije konačne prirode, iako iz njega jasno proizlazi konačna odluka predsjednika Parlamenta da ne uzme u obzir obavijesti španjolskih tijela o osobama izabranima za Parlament i zanemari proglašenje od 13. lipnja 2019. Smatram da je ta pogreška „izvorni grijeh” pobijane presude i ona utječe na preostalo rasuđivanje Općeg suda koje se odnosi na analizu toga predstavlja li akt od 27. lipnja 2019. akt koji se može pobijati. Pogreške koje se tiču prava iznesene u nastavku zapravo samo potvrđuju tu izvornu pogrešku.

47.

Žalitelji zatim detaljno prigovaraju Općem sudu ( 17 ) da je prilikom tumačenja članka 12. Izbornog akta počinio pogrešku koja se tiče prava. Taj je prigovor prema mojem mišljenju osnovan.

48.

Najprije, u točkama 97. do 114. pobijane presude Opći sud iznio je svoje tumačenje članka 12. Izbornog akta, u vezi s člankom 3. Poslovnika i s obzirom na sudsku praksu Suda, konkretno presudu Italija i Donnici/Parlament ( 18 ). S obzirom na ta razmatranja, Opći sud zaključio je da se „u svrhu provjere ovlasti svojih članova, Parlament mora osloniti na popis izabranih kandidata koji su nacionalna tijela službeno dostavila i koji je po definiciji sastavljen s obzirom na službeno objavljene rezultate i nakon što ta tijela riješe moguće sporove zasnovane na primjeni nacionalnog prava” ( 19 ).

49.

Zatim je u točkama 116. do 119. pobijane presude Opći sud primijenio to tumačenje prethodno navedenih odredbi na ovaj slučaj i zaključio da su obavijesti od 17. i 20. lipnja 2019. odražavale službene rezultate izbora „kako su utvrđeni, […] nakon rješavanja mogućih sporova koji proiziđu iz nacionalnog prava” ( 20 ), tako da predsjednik Parlamenta nije bio nadležan za nadzor osnovanosti toga što su s tog popisa isključeni određeni kandidati, među kojima su žalitelji, i treba smatrati da je to mogao samo primiti na znanje. Stoga je Opći sud izjednačio neispunjavanje obveze polaganja prisege žaliteljâ predviđene člankom 224. stavkom 2. Izbornog zakona sa sporom u smislu članka 12. Izbornog akta. To izjednačavanje jasno proizlazi iz točaka 107. i 108. pobijane presude i izričito je potvrđeno u njezinoj točki 129. ( 21 ). Prema mojem mišljenju, riječ je o pogrešnom tumačenju članka 12. Izbornog akta, koje može dovesti u pitanje cijelo rasuđivanje Općeg suda koje se odnosi na akt od 27. lipnja 2019.

50.

Čini mi se da nedostatak u rasuđivanju Općeg suda potječe iz pogrešnog tumačenja presude Junqueras Vies u točkama 85. i 86. pobijane presude. Naime, prema mišljenju Općeg suda, Sud je u toj presudi napravio razliku između svojstva člana Parlamenta i obnašanja s njime povezanog mandata. Stoga, time što je u točki 90. pobijane presude Opći sud priznao da su žalitelji stekli svojstvo članova Parlamenta od proglašenja od 13. lipnja 2019., mogao je u točkama 107. i 108. te presude tvrditi da nepoštovanje obveze poput one predviđene člankom 224. stavkom 2. Izbornog zakona može spriječiti osobu koja je stekla taj status da stvarno preuzme dužnost ( 22 ), i tako u točki 118. navedene presude doći do zaključka da se isključenje takve osobe s popisa izabranih zastupnika može opravdati kao „rješavanj[e] mogućih sporova koji proiziđu iz nacionalnog prava”.

51.

Međutim, u presudi Junqueras Vies Sud je razlikovao svojstvo zastupnika u Europskom parlamentu i povezani mandat samo u vremenskom smislu i isključivo kako bi se razlikovala odgovarajuća razdoblja primjene zastupničkog imuniteta na temelju članka 9. prvog i drugog stavka Protokola, kao što to jasno proizlazi iz točaka 77. do 81. te presude. Suprotno tomu, ništa u navedenoj presudi ne opravdava zaključak prema kojem je Sud priznao da se osobi koja je stekla svojstvo člana Parlamenta može uskratiti mogućnost obnašanja mandata a da prethodno nije izgubila to svojstvo. Upravo suprotno, u točki 65. presude Junqueras Vies Sud je potvrdio da je „mandat članova [Parlamenta] glavno obilježje tog svojstva”.

52.

Točno je da se presuda Junqueras Vies odnosi na zastupničke imunitete jer su se na njih odnosila prethodna pitanja u predmetu u kojem je donesena ta presuda. Međutim, rasuđivanje na temelju kojeg je Sud utvrdio rješenje u toj presudi u cijelosti se odnosi na pojam „član Parlamenta” ( 23 ). Riječ je upravo o svojstvu koje su španjolska tijela pokušala uskratiti žalitelju iz glavnog postupka u predmetu u kojem je donesena ta presuda i za koje je Sud potvrdio da ga je on stekao u trenutku i na temelju samog službenog proglašenja rezultata izbora ( 24 ). Štoviše, u točki 70. presude Junqueras Vies, Sud je izričito potvrdio da „[Parlament] time što ‚prima na znanje’ izborne rezultate koje službeno proglase države članice, nužno smatra nespornim to da su osobe koje su službeno proglašene izabranima na temelju same te činjenice postale članovi te institucije, zbog čega je na njemu da u odnosu na njih izvrši svoju nadležnost provjerom njihovih ovlasti”.

53.

Stoga kad bi se smatralo, kao što je to Opći sud učinio u pobijanoj presudi, ne samo u prethodno navedenim točkama, nego i u točki 144. te presude, da se svojstvo člana Parlamenta može razlikovati od obnašanja s njime povezanog mandata, tako da se osobu može spriječiti da obnaša taj mandat, a da pritom zadrži to svojstvo, to bi očito bilo proturječno logici i tekstu presude Junqueras Vies. Kad bi se prihvatilo takvo rješenje, time bi se toj presudi oduzeo svaki koristan učinak jer bi se državama članicama ostavila mogućnost da odluče tko od izabranih osoba u stvarnosti može obnašati mandat, što se tom presudom upravo željelo spriječiti.

54.

Zbog pogrešnog tumačenja presude Junqueras Vies, Opći sud je u točki 118. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja Izbornog akta, osobito njegova članka 12.

55.

Iz tog članka, kako ga tumači Sud, konkretno u presudi Donnici, proizlazi da Parlament treba primiti na znanje proglašenje rezultata izbora države članice o kojoj je riječ, a o svim pravnim pitanjima povezanima s tim proglašenjem, uključujući moguće sporove različite od sporova koji su nastali zbog samog Izbornog akta odlučuje se na nacionalnoj razini ( 25 ).

56.

Međutim, kao što to jasno proizlazi iz presude Junqueras Vies, službeno proglašenje rezultata država članica, u smislu članka 12. Izbornog akta i presude Donnici, i svojstvo članova Parlamenta usko su povezani, u smislu da osobe koje su proglašene izabranima stječu to svojstvo u trenutku i na temelju samog tog proglašenja ( 26 ). Iz toga slijedi da su upravo „pravna pitanja povezana s navedenim proglašenjem”, navedena u točki 55. presude Donnici, kao i „sporovi koji bi mogli proizići” u smislu članka 12. Izbornog akta, povezani sa svojstvom člana Parlamenta dotične osobe.

57.

Ta pravna pitanja i ti sporovi mogu se, među ostalim, odnositi, kao prvo, na izborni postupak, uređen na temelju članka 8. Izbornog akta nacionalnim odredbama država članica ( 27 ), kao drugo, na slučajeve isteka mandata navedene u članku 13. stavku 1. tog akta i, naposljetku, kao treće, na nespojivosti predviđene nacionalnim pravom na temelju članka 7. stavka 3. navedenog akta. Upravo se u ta tri slučaja u Izbornom aktu upućuje na nacionalne odredbe, a oni se navode u članku 12. in fine tog akta. Rješavanje pravnih pitanja ili sporova može dovesti do toga da osoba o kojoj je riječ ne stekne ili izgubi svojstvo člana Parlamenta i, ovisno o slučaju, do toga da zastupničko mjesto postane slobodno.

58.

Suprotno tomu, situacija u kojoj država članica ne dostavi Parlamentu ime osobe koja je proglašena izabranom a da pritom toj osobi ne oduzme mandat ili na drugi način ne dovede u pitanje proglašenje njezina izbora, ne može se izjednačiti s takvim pravnim pitanjem koje se odnosi na proglašenje izbornih rezultata ni sa sporom u smislu članka 12. Izbornog akta. Stoga se tom odredbom, kako je tumači Sud, od Parlamenta ne zahtijeva da primi na znanje takvu obavijest a da pritom uopće ne ocijeni njezinu osnovanost, osobito kad ta obavijest ne odražava vjerno službeno proglašenje izbornih rezultata.

59.

Međutim, kao što je to Opći sud utvrdio u točki 90. pobijane presude, stranke se slažu oko toga da su žalitelji stekli svojstvo članova Parlamenta od proglašenja od 13. lipnja 2019. i, u skladu s tim što je Opći sud utvrdio u točkama 108. i 152. te presude, španjolska tijela nisu proglasila odustajanje od njihovih mandata, nego samo privremenu suspenziju njihovih ovlasti.

60.

Zadaća Općeg suda stoga nije bila riješiti problem podjele nadležnosti između Unije i država članica jer ta podjela jasno proizlazi iz Izbornog akta, kako ga tumači Sud, nego utvrditi koje su posljedice te podjele. Međutim, žalitelji pravilno prigovaraju Općem sudu da je prilikom tumačenja članka 12. Izbornog akta počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 118. pobijane presude smatrao da obavijesti od 17. i 20. lipnja 2019. odražavaju službene izborne rezultate kao što su oni utvrđeni nakon rješavanja sporova koji su proizašli iz nacionalnog prava, tako da predsjednik Parlamenta nije bio nadležan provesti nadzor njihove osnovanosti. Odgovor Parlamenta na taj prigovor, u kojem se samo tvrdi da je Opći sud utvrdio pogrešno tumačenje, ne smatram uvjerljivim ( 28 ).

61.

Utvrđenje Općeg suda u točki 118. pobijane presude prema kojem su obavijesti od 17. i 20. lipnja 2019. odražavale rezultate izbora u smislu članka 12. Izbornog akta tako da ih je Parlament mogao samo primiti na znanje ključni je element rasuđivanja Općeg suda. Pogreška prilikom tumačenja tog članka stoga je odlučujuća za rješenje utvrđeno u pobijanoj presudi u pogledu akta od 27. lipnja 2019. Zbog nje se izravno dolazi do zaključaka iz točaka 146. i 153. te presude, prema kojima se razne posljedice za žalitelje odluke o odbijanju njihova svojstva članova Parlamenta nisu proizašle iz akta od 27. lipnja 2019., nego iz primjene španjolskog prava, koja se odražava u obavijestima od 17. i 20. lipnja 2019. Ta je pogreška koja se tiče prava stoga sama po sebi dovoljna za ukidanje tog dijela navedene presude.

62.

Žalitelji osporavaju i točke 120. do 123. pobijane presude, u kojima je Opći sud odbio njihovu argumentaciju kojom se tvrdi da je odlukom od 13. siječnja 2020. Parlament žaliteljima odobrio da zasjedaju u Parlamentu unatoč nepostojanju službene obavijesti španjolskih tijela o njihovu izboru, što dokazuje da akt od 27. lipnja 2019. ima prirodu odluke ( 29 ).

63.

Kao što to tvrdi Parlament u svojem odgovoru na žalbu, točno je da akt od 27. lipnja 2019. treba ocijeniti kao takav i u skladu s objektivnim kriterijima.

64.

Ipak se čini proturječnim tvrditi, s jedne strane, da je Parlament bio obvezan obavijestima od 17. i 20. lipnja 2019. a da pritom nije imao nikakvu marginu prosudbe i, s druge strane, da je odlukom od 13. siječnja 2020.„odlučio odobriti” ( 30 ) žaliteljima da preuzmu dužnost. Ako je odluka od 13. siječnja 2020. imala svojstvo odluke, logično je da ga je imao i akt od 27. lipnja 2019., osim ako se za prvi od tih akata zaključi da je nezakonit, na što Opći sud nije ni uputio. Stoga, suprotno onomu što je Opći sud naveo u točki 121. pobijane presude, donošenje odluke Parlamenta od 13. siječnja 2020. dovodi u pitanje određena razmatranja koja je iznio Opći sud, odnosno ona iz točaka 82. do 84., 108. i osobito 118. te presude. Ne uzimajući u obzir posljedice koje logično proizlaze iz odluke od 13. siječnja 2020. prilikom ocjene pravne prirode akta od 27. lipnja 2019., Opći sud u najmanju je ruku iznio manjkavo rasuđivanje u obrazloženju pobijane presude.

65.

Osim toga, nije sporno, a Opći sud to je implicitno naveo u točki 121. pobijane presude, da je odluka od 13. siječnja 2020. donesena kao posljedica presude Junqueras Vies. Međutim, s obzirom na to da se u toj presudi pravo Unije tumači ex tunc, njezine je učinke trebalo uzeti u obzir i prilikom ocjene pravne prirode akta od 27. lipnja 2019., kao što to pravilno tvrde žalitelji. Naime, od donošenja tog akta do donošenja odluke od 13. siječnja 2020. njihov se pravni položaj nije promijenio.

66.

Općem sudu prigovara se i da je počinio pogrešku u obrazloženju ( 31 )u pogledu točaka 128. do 131. pobijane presude, u kojima je odgovorio na argumente žaliteljâ koji se odnose na nenadležnost Kraljevine Španjolske da donese pravila kao što je članak 224. stavak 2. Izbornog zakona, drugim riječima, na nezakonitost te nacionalne odredbe s obzirom na pravo Unije. Opći sud smatrao je da ni Parlament ni on sam u ovom postupku nisu nadležni da dovode u pitanje navedenu nacionalnu odredbu ili da provedu nadzor te odredbe.

67.

Međutim, s obzirom na argumente koje su iznijeli žalitelji, nije bila toliko riječ o nadzoru zakonitosti predmetne nacionalne odredbe kao takve, koliko o nadzoru posljedica koje Kraljevina Španjolska i Parlament pripisuju nepoštovanju obveze koja se njome uspostavlja. Međutim, kad je riječ o tim posljedicama, u točki 152. pobijane presude Opći sud bespogovorno je prihvatio objašnjenje Kraljevine Španjolske prema kojem su mandati žalitelja „suspendirani” samo do trenutka kad polože prisegu predviđenu člankom 224. stavkom 2. Izbornog zakona, u skladu s obavijesti od 20. lipnja 2019.

68.

Međutim, iako se u članku 13. Izbornog akta navodi više događaja koji dovode do isteka mandata člana Parlamenta, od kojih se neki temelje na primjeni nacionalnog prava država članica, ni jednom odredbom tog akta državi članici nije dopušteno da privremeno suspendira obnašanje takvog mandata jer se svaki pokušaj da se to učini očitoj protivi pravu Unije. Stoga, s obzirom na to da Kraljevina Španjolska nije nadležna suspendirati, u obavijesti od 20. lipnja 2019., obnašanje mandata žalitelja, oni osnovano tvrde da je upravo predsjednik Parlamenta toj obavijesti dao pravni učinak aktom od 27. lipnja 2019.

69.

U točkama 167. i 168. pobijane presude Opći sud zaključio je da akt od 27. lipnja 2019. ne proizvodi obvezujuće pravne učinke koji mogu utjecati na interese žaliteljâ i da se, stoga, tužbu podnesenu protiv tog akta treba odbaciti kao nedopuštenu.

70.

Prema mojem mišljenju, žalitelji opravdano tvrde da je Opći sud došao do tog zaključka nakon rasuđivanja koje, kao što sam to istaknuo, sadržava više pogrešaka, odnosno pogrešnu kvalifikaciju sadržaja dopisa od 27. lipnja 2019. u točkama 81. do 84. pobijane presude, pogrešnu primjenu presude Junqueras Vies u točkama 85., 86. i 144. te presude, pogrešku koja se tiče prava u tumačenju članka 12. Izbornog akta u točki 118. navedene presude, nedosljednost rasuđivanja u pogledu utjecaja odluke od 13. siječnja 2020. u točkama 116. do 123. te presude, i, naposljetku, neuzimanja u obzir nezakonitosti suspenzije obnašanja mandata žaliteljâ u točkama 128. do 131. pobijane presude.

71.

U stvarnosti je aktom od 27. lipnja 2019. predsjednik Parlamenta, koji je bio suočen, s jedne strane, s proglašenjem od 13. lipnja 2019., koje nije mogao zanemariti jer je ono bilo javno i, s druge strane, s obavijestima od 17. i 20. lipnja 2019., odlučio postupiti u skladu s te dvije obavijesti tako što je zanemario to proglašenje i odbio žaliteljima priznati svojstvo članova te institucije, a ta je odluka zatim izmijenjena odlukom od 13. siječnja 2020.

72.

Opći sud stoga je povrijedio članak 263. UFEU‑a jer je odbio priznati da akt od 27. lipnja 2019. predstavlja akt koji se može pobijati. Slijedom toga valja prihvatiti prvi žalbeni razlog i ukinuti pobijanu presudu u dijelu u kojem se odnosi na taj akt.

73.

Podsjećam na to da je predsjednik Parlamenta naputkom od 29. svibnja 2019. naložio administrativnim službama Parlamenta da članovima Parlamenta izabranima u Španjolskoj do službene objave španjolskih tijela o njihovu izboru uskrate posebnu uslugu prijema koja im je namijenjena za olakšavanje upravnih koraka nužnih za stupanje na dužnost.

74.

U točkama 169. do 187. pobijane presude Opći sud analizirao je tužbene razloge koje su žalitelji iznijeli u prilog svojoj tužbi za poništenje naputka od 29. svibnja 2019. Slijedom te analize zaključio je da taj naputak ne proizvodi obvezujuće pravne učinke koji mogu utjecati na interese žaliteljâ, tako da je tužba protiv njega nedopuštena.

75.

Žalitelji osporavaju taj zaključak ( 32 ) i navode najprije neodvojivost naputka od 29. svibnja 2019. i akta od 27. lipnja 2019., osobito s obzirom na njihovu tezu prema kojoj je dopis od 27. lipnja 2019. samo odražavao odluku donesenu mnogo ranije.

76.

Ti mi se argumenti ne čine uvjerljivima. Točno je da Opći sud, u skladu sa svojom analizom akta od 27. lipnja 2019., negativne posljedice za žalitelje koje proizlaze iz odluke o odbijanju sadržane u naputku od 29. svibnja 2019., nije pripisao tom naputku, nego primjeni španjolskog prava. Tako je u točki 185. pobijane presude zaključio da, čak i da je taj naputak proizveo pravne učinke u odnosu na žalitelje, od obavijesti od 17. lipnja 2019. to više nije bio slučaj. Međutim, taj je zaključak također pogrešan kao i dio pobijane presude koji se odnosi na analizu akta od 27. lipnja 2019.

77.

Kao prvo, argumenti žaliteljâ ipak ne mogu dovesti u pitanje razmatranje Općeg suda prema kojem posebna usluga prijema obuhvaćena aktom od 29. svibnja 2019. nije bila neophodna za obavljanje formalnosti povezanih s preuzimanjem dužnosti članova Parlamenta, nego je samo predstavljala sredstvo pružanja tehničke pomoći. Međutim, uskraćivanje te pomoći ne utječe trajno na pravni položaj zainteresiranih osoba.

78.

Kao drugo, čini mi se da nemogućnost žalitelja da poduzmu korake nužne za preuzimanje dužnosti ne proizlazi iz naputka od 29. svibnja 2019., nego iz akta od 27. lipnja 2019. To uostalom implicitno potvrđuju sami žalitelji kad tvrde ( 33 ) da je ta nemogućnost trajala sve do odluke od 13. siječnja 2020., kojom su barem djelomično poništeni pravni učinci tog akta.

79.

Stoga smatram da prvi žalbeni razlog, u dijelu u kojem se odnosi na zaključke Općeg suda o naputku od 29. svibnja 2019., treba odbiti kao neosnovan.

80.

S obzirom na razmatranja koja sam upravo iznio, predlažem da se prvi žalbeni razlog prihvati i da se pobijana presuda ukine u dijelu u kojem se odnosi na akt od 27. lipnja 2019. te da se taj žalbeni razlog u preostalom dijelu odbije kao neosnovan.

81.

Na temelju članka 61. Statuta Suda Europske unije, ako je žalba osnovana, Sud može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta. Žalitelji podredno podnose zahtjev u tom smislu.

82.

Stoga, ako Sud uvaži moj prijedlog da prihvati prvi žalbenu razlog i ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem se odnosi na akt od 27. lipnja 2019., smatram da se o sporu može odlučiti kad je riječ o tom aktu. Naime, argumenti koji se odnose na to može li se navedeni akt pobijati preklapaju se s onima koji se odnose na njegovu zakonitost, što potvrđuje i odgovor na žalbu Kraljevine Španjolske, koji se u stvarnosti u velikom dijelu odnosi na obranu osnovanosti tog akta. Osim toga, nijedno činjenično utvrđenje, osim onih koja su već navedena u pobijanoj presudi, ne čini mi se neophodnim za rješenje spora. Stoga predlažem da Sud sam odluči o zahtjevu za poništenje akta od 27. lipnja 2019. koji su žalitelji podnijeli u prvostupanjskom postupku.

83.

Prije analize tog zahtjeva valja utvrditi postoji li i dalje pravni interes žaliteljâ u tom pogledu, uzimajući u obzir činjenicu da je Parlament odlukom od 13. siječnja 2020. zapravo opozvao odluku da im se odbije priznati svojstvo članova te institucije, čime su otklonjeni mnogi pravni učinci akta od 27. lipnja 2019. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, tužba za poništenje koju podnosi fizička ili pravna osoba dopuštena je samo pod pretpostavkom da ta osoba ima interes da pobijani akt bude poništen. Međutim, svaka okolnost koja se odnosi na dopuštenost tužbe za poništenje podnesene Općem sudu može predstavljati razlog koji se odnosi na javni poredak, a koji Sud kojem je podnesena žalba, treba istaknuti po službenoj dužnosti ( 34 ). Sud stoga po službenoj dužnosti treba odlučiti o pitanju postoji li i dalje, unatoč donošenju odluke od 13. siječnja 2020., interes žaliteljâ da se poništi akt od 27. lipnja 2019.

84.

Smatram da je to slučaj. Naime, kao što je to Opći sud naveo u točki 122. pobijane presude, Parlament je pred Općim sudom objasnio da je odluka od 13. siječnja 2020. donesena „s obzirom na pravnu neizvjesnost statusa tužiteljâ nakon presude [Junqueras Vies] i rješenja [Puigdemont i Casamajó i Comín i Oliveres/Parlament ( 35 )]”. Tom se odlukom žaliteljima privremeno odobrava da obnašaju mandate na temelju članka 3. stavka 2. prvog podstavka in fine Poslovnika, a da se pritom nije provela provjera njihovih ovlasti, do službene obavijesti nacionalnih tijela o njihovu izboru u skladu s člankom 3. stavkom 2. prvom rečenicom Poslovnika.

85.

Točno je da se ovaj spor ne odnosi na odluku Parlamenta da ne provjeri ovlasti žaliteljâ ni valjanost članka 3. stavka 2. Poslovnika, kako ga tumači Parlament, s obzirom na Izborni akt. Poništenjem akta od 27. lipnja 2019. ipak bi se omogućilo da se pojasni pravni položaj žaliteljâ, a Parlamentu bi se omogućilo da u odnosu na njih ne donese privremenu, nego konačnu odluku, koja se temelji na pravilnom tumačenju relevantnih pravnih pravila. Stoga, prema mojem mišljenju, i dalje postoji interes žaliteljâ da se poništi taj akt.

86.

Aktom od 27. lipnja 2019. predsjednik Parlamenta odbio je žaliteljima priznati svojstvo članova te institucije, što je učinio na temelju obavijesti od 17. i 20. lipnja 2019. U točki 96. pobijane presude Opći sud utvrdio je da je pravno pitanje koje mu je postavljeno bilo je li predsjednik Parlamenta bio nadležan da dovede u pitanje obavijest od 17. lipnja 2019., u kojoj se nisu navodila imena žaliteljâ, iako su se njihova imena nalazila u proglašenju od 13. lipnja 2019. Suprotno tomu, žalitelji ističu ( 36 ), prema mojem mišljenju pravilno, da je pitanje trebalo formulirati na drukčiji način i usredotočiti se na to je li predsjednik Parlamenta na temelju obavijesti o kojima je riječ bio nadležan da dovede u pitanje to proglašenje.

87.

Kao prvo, u skladu s člankom 12. Izbornog akta, za potrebe provjere ovlasti njegovih članova Parlament „prima na znanje rezultate [izbora] koje su službeno objavile države članice”. U toj se odredbi zatim navodi da Parlament odlučuje o sporovima koji proizlaze iz odredbi Izbornog akta, osim o sporovima koji proizlaze iz nacionalnih odredbi. Uzimajući u obzir tumačenje koje je toj odredbi Sud pridao u presudi Donnici, ta formulacija upućuje na potpuni izostanak margine prosudbe Parlamenta, tako da proglašenje rezultata države članice za njega predstavlja pravno stanje koje je prethodno postojalo ( 37 ).

88.

Međutim, u skladu s mojom analizom u točkama 55. do 61. ovog mišljenja, nepoštovanje obveze predviđene člankom 224. stavkom 2. Izbornog zakona ne može se izjednačiti sa sporom pokrenutim na temelju nacionalnih odredbi, u smislu članka 12. Izbornog akta, ni s pravnim pitanjem koje se odnosi na proglašenje njihova izbora u smislu točke 55. presude Donnici jer ono ne dovodi do gubitka njihova svojstva članova Parlamenta.

89.

Stoga se ne može smatrati da su obavijesti od 17. i 20. lipnja 2019. sastavljene „ s obzirom na službeno objavljene rezultate”, kao što je to Opći sud naveo u točki 114. pobijane presude jer one nisu vjerno i u potpunosti odražavale te rezultate. Proglašenje od 13. lipnja 2019. predstavlja službeno proglašenje rezultata, kao što je to Sud izričito potvrdio u presudi Junqueras Vies ( 38 ), te je njime Parlament obvezan a da ga pritom ne može dovesti u pitanje, kao što je bio obvezan i proglašenjem talijanskih tijela od 29. ožujka 2007. u predmetu u kojem je donesena presuda Donnici ( 39 ).

90.

Suprotno onomu što tvrdi Kraljevina Španjolska, taj zaključak ne dovodi se u pitanje člankom 8. Izbornog akta, kojim se predviđa da se izborni postupak u svakoj državi članici uređuje nacionalnim odredbama.

91.

Članovi Parlamenta nisu predstavnici država članica, ni naroda tih država članica, nego su, na temelju članka 14. stavka 2. UEU‑a, predstavnici građana Unije te se biraju na općim izborima. S obzirom na nepostojanje jedinstvenog izbornog postupka, iako se on predviđa člankom 223. UFEU‑a, izborni postupak uređuje se, podredno i podložno usklađivanju koje se provodi Izbornim aktom, nacionalnim pravom država članica koje organiziraju izbore za Parlament na vlastitom državnom području. Tim se delegiranjem državama članicama daju široke ovlasti, koje nadilaze sam izborni postupak, osobito kad je riječ o aktivnom i pasivnom biračkom pravu ili nespojivosti.

92.

Izborni postupak, uređen nacionalnim odredbama, logično dovodi do službenog proglašenja rezultata. Sud je to zaključio u presudi Junqueras Vies ( 40 ) u kojoj je naveo da su „u trenutačnom stanju prava Unije države članice u načelu i dalje nadležne za uređenje izbornog postupka, kao i za službeno proglašenje izbornih rezultata nakon tog postupka”. Tako proglašeni rezultati mogu se mijenjati a posteriori samo nakon poništenja izbora jedne ili više osoba ili nekog od događaja koji dovodi do gubitka svojstva člana Parlamenta, navedenih u članku 13. stavku 1. Izbornog akta.

93.

Suprotno tomu, država članica ne može ugroziti koristan učinak stjecanja svojstva člana Parlamenta samim proglašenjem izbornih rezultata, kako proizlazi iz presude Junqueras Vies ( 41 ), proširenjem pojma „izborni postupak” na bilo koje pravilo svojeg nacionalnog prava, kojim bi željela spriječiti osobu koja je proglašena izabranom da obnaša mandat, koji je, u skladu s tom presudom ( 42 ) glavno obilježje tog svojstva. Takva mogućnost bila bi protivna člancima 8., 12. i 13. Izbornog akta, koji se tumače u presudama Donnici i Junqueras Vies, ali i s načelom općih izbora iz članka 14. UEU‑a, na temelju kojeg sastav Parlamenta mora vjerno i u potpunosti odražavati slobodno izražavanje izbora građana Unije u pogledu osoba za koje ti građani žele da ih zastupaju ( 43 ).

94.

Osim toga, kao što sam to već imao priliku istaknuti, obveza predviđena člankom 224. stavkom 2. Izbornog zakona ne predstavlja element izbornog postupka u skladu sa samim španjolskim pravom ( 44 ). Stoga se ne može tvrditi drukčije kad je riječ o tumačenju članka 8. Izbornog akta.

95.

Zaključak iznesen u točki 89. ovog mišljenja ne dovodi se u pitanje ni tekstom članka 3. stavaka 1. i 3. Poslovnika kojim se određuje da nakon izbora predsjednik Parlamenta poziva nadležna tijela država članica da priopće imena izabranih zastupnika te da Parlament provjeri valjanost mandata i odlučuje o valjanosti mandata svojih članova na temelju obavijesti država članica o rezultatima izbora.

96.

Naime, Poslovnik, kao akt o unutarnjem ustroju, hijerarhijski je podređen normativnim aktima kao što je Izborni akt i ne može od njih odstupati ( 45 ). Stoga se članak 3. stavci 1. i 3. Poslovnika ne može tumačiti na način da sprečava Parlament da u skladu s člankom 12. Izbornog akta primi na znanje službeno proglašenje izbornih rezultata, pod izlikom nepostojanja obavijesti nadležnih tijela države članice o tim rezultatima. Naime, takvo tumačenje dovelo bi u pitanje valjanost gorenavedenih odredaba Poslovnika s obzirom na taj akt.

97.

Kao drugo, nastavno na obavijest od 20. lipnja 2019. u aktu od 27. lipnja 2019., predsjednik Parlamenta proveo je suspenziju ovlasti žaliteljâ koje proizlaze iz njihova svojstva članova Parlamenta, koju je Središnje izborno povjerenstvo izreklo zbog nepoštovanja obveze predviđene člankom 224. stavkom 2. Izbornog zakona.

98.

Međutim, ni članak 13. Izbornog akta ni bilo koja druga odredba prava Unije ne ovlašćuje državu članicu da suspendira ovlasti članova Parlamenta. Ta je suspenzija stoga nezakonita zbog čega je nezakonit i akt od 27. lipnja 2019.

99.

Donošenjem akta od 27. lipnja 2019. predsjednik Parlamenta doveo je stoga u pitanje službeno proglašene izborne rezultate te je proveo suspenziju ovlasti žaliteljâ protivno člancima 12. i 13. Izbornog akta. Stoga smatram da taj akt valja proglasiti nezakonitim i poništiti.

100.

Budući da je ovo mišljenje ograničeno na analizu prvog žalbenog razloga, neću iznijeti prijedlog koji se odnosi na troškove jer rješenje u tom pogledu ovisi o ishodu ostalih žalbenih razloga, u skladu s člankom 138. Poslovnika.

101.

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da: