1.

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. stavka 5., članka 4. stavka 1., članka 6. stavka 1. i članka 7. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja ( 2 ), u vezi s Poveljom Europske unije o temeljnim pravima ( 3 ), kao i Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koja je u ime Europske zajednice odobrena Odlukom Vijeća 2010/48/EZ od 26. studenoga 2009. ( 4 )

2.

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između osobe J. M. P. i društva AP Assistenzprofis GmbH, pružatelja usluga pomoći i savjetovanja za osobe s invaliditetom, u pogledu isplate novčane naknade koju je J. M. P. zatražila zbog navodne diskriminacije na temelju dobi do koje je došlo u okviru postupka zapošljavanja osobnog asistenta. Naime, J. M. P. tvrdi da njezina prijava nije bila prihvaćena jer nije pripadala dobnoj skupini koja se tražila u oglasu za radno mjesto, odnosno dobnoj skupini od 18 do 30 godina.

3.

Stoga Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka) pita Sud o eventualnom opravdanju različitog postupanja na temelju dobi te ga traži da tumači, konkretnije, članak 2. stavak 5., članak 4. stavak 1., članak 6. stavak 1. i/ili članak 7. Direktive 2000/78, u vezi s odredbama Povelje i Konvencije UN‑a.

4.

U ovom ću mišljenju predložiti Sudu da odluči da je članak 2. stavak 5. te direktive relevantna odredba i da ga, u vezi s člankom 26. Povelje i člankom 19. Konvencije UN‑a, treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da se, na temelju nacionalnog propisa kojim se predviđa da treba uzeti u obzir želje osoba s invaliditetom u pogledu organizacije osobne pomoći na koju imaju pravo kako bi im se zajamčila samostalnost i uključivanje u društvo, na zapošljavanje osobnog asistenta primjenjuje uvjet dobi, pod uvjetom da je takva mjera nužna za zaštitu prava i sloboda drugih ljudi.

5.

Člankom 1. Konvencije UN‑a, naslovljenim „Svrha”, određuje se:

„Svrha ove Konvencije je promicanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promicanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva.

[…]”

6.

U članku 3. te konvencije, naslovljenom „Opća načela”, navodi se:

„Načela ove Konvencije su:

[…]”

7.

Članak 5. navedene konvencije, naslovljen „Jednakost i nediskriminacija”, glasi kako slijedi:

„1.   Države stranke prihvaćaju da su sve osobe jednake pred zakonom te imaju jednako pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu i jednaku korist na temelju zakona.

[…]

4.   Posebne mjere potrebne za ubrzavanje ili ostvarivanje de facto jednakosti osoba s invaliditetom neće se smatrati diskriminacijom prema odredbama ove Konvencije.”

8.

Člankom 12. iste konvencije, naslovljenim „Jednakost pred zakonom”, u njegovu se stavku 2. predviđa:

„Države stranke će prihvatiti da osobe s invaliditetom imaju pravnu sposobnost (pravni položaj) na jednakoj osnovi kao i druge osobe u svim aspektima života.”

9.

U skladu s člankom 19. Konvencije UN‑a, naslovljenim „Neovisno življenje i uključenost u zajednicu”:

„Države stranke ove Konvencije priznaju jednako pravo svim osobama s invaliditetom na život u zajednici, s pravom izbora jednakim kao i za druge osobe, te će poduzeti djelotvorne i odgovarajuće mjere kako bi olakšale osobama s invaliditetom puno uživanje ovoga prava i punog uključenja i sudjelovanja u zajednici, uključujući i osiguranje sljedećeg:

10.

Člankom 1. Direktive 2000/78, naslovljenim „Svrha”, predviđa se:

„Svrha ove Direktive je utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja.”

11.

Člankom 2. te direktive određuje se:

„1.   Za potrebe ove Direktive ‘načelo jednakog postupanja’ znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.

2.   Za potrebe stavka 1.:

[…]

5.   Ova Direktiva ne utječe na mjere koje proizlaze iz nacionalnog zakonodavstva, a koje su u demokratskom društvu potrebne zbog očuvanja javne sigurnosti, održanja javnog reda i prevencije kaznenih djela, radi zaštite zdravlja te zaštite prava i sloboda drugih ljudi.”

12.

U članku 4. navedene direktive, naslovljenom „Uvjeti za obavljanje zanimanja”, u njegovu stavku 1. navodi se:

„Neovisno o članku 2. stavcima 1. i 2., države članice mogu propisati da različito postupanje koje se temelji na značajki povezanoj s bilo kojim od razloga iz članka 1. ne predstavlja diskriminaciju kada, zbog prirode određenih profesionalnih djelatnosti ili zbog uvjeta u kojima se one obavljaju, takva značajka predstavlja stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja, pod uvjetom da je cilj legitiman i zahtjev proporcionalan.”

13.

Članak 5. iste direktive, naslovljen „Razumne prilagodbe potrebama osoba s invaliditetom”, glasi kako slijedi:

„Kako bi se zajamčilo poštovanje načela jednakog postupanja u pogledu osoba s invaliditetom, moraju se osigurati razumne prilagodbe njihovim posebnim potrebama. To znači da poslodavci prema potrebi u određenoj situaciji poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi se osobi s invaliditetom omogućio pristup zapošljavanju, sudjelovanje ili napredovanje na radu ili osposobljavanje, ako takve mjere za poslodavca ne bi predstavljale nerazmjerno opterećenje. To opterećenje nije nerazmjerno ako se u dovoljnoj mjeri podupire postojećim mjerama u okviru politike za zaštitu osoba s invaliditetom dotične države članice.”

14.

U skladu s člankom 6. Direktive 2000/78, naslovljenim „Opravdano različito postupanje na temelju dobi”:

„1.   Neovisno o članku 2. stavku 2., države članice mogu predvidjeti da različito postupanje na temelju dobi ne predstavlja diskriminaciju ako su u kontekstu nacionalnog prava te razlike objektivno i razumno opravdane legitimnim ciljem, uključujući legitimne ciljeve politike zapošljavanja, tržišta rada i strukovnog osposobljavanja, te ako su načini ostvarivanja tog cilja primjereni i nužni.

Takvo različito postupanje može, između ostalog, uključivati:

[…]”

15.

Člankom 7. te direktive, naslovljenim „Pozitivne mjere”, predviđa se:

„1.   Kako bi se osigurala potpuna jednakost u praksi, načelo jednakog postupanja ne sprječava države članice da zadrže ili donesu posebne mjere za sprječavanje ili izjednačavanje nepovoljnog položaja povezanog s bilo kojim od razloga iz članka 1.

2.   U pogledu osoba s invaliditetom, načelo jednakog postupanja ne dovodi u pitanje pravo država članica da zadrže ili donesu odredbe o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu, kao i mjere kojima je cilj stvaranje ili zadržavanje odredbi ili mogućnosti za osiguranje ili poticanje uključivanja tih osoba u radno okruženje.”

16.

Člankom 1. Grundgesetza für die Bundesrepublik Deutschland (Temeljni zakon Savezne Republike Njemačke) ( 5 ) od 23. svibnja 1949., u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak, određuje se:

„1.   Ljudsko dostojanstvo nepovredivo je. Dužnost je svake javne vlasti da ga poštuje i štiti.

2.   Njemački narod zato nepovrediva i neotuđiva ljudska prava priznaje kao temelj svake zajednice, mira i pravde u svijetu.

[…]”

17.

U članku 2. stavku 1. GG‑a navodi se:

„Svatko ima pravo slobodno razvijati svoju osobnost, pod uvjetom da ne ugrožava prava drugih ljudi, ustavni poredak ili moralna načela.”

18.

Allgemeines Gleichbehandlungsgesetzom (Opći zakon o jednakom postupanju) ( 6 ) od 14. kolovoza 2006. u njemačko se pravo prenosi Direktiva 2000/78.

19.

U članku 1. AGG‑a, kojim se određuje svrha tog zakona, navodi se:

„Svrha je ovog zakona spriječiti ili ukloniti svaku diskriminaciju na temelju rase ili etničkog podrijetla, spola, vjere ili uvjerenja, invalidnosti, dobi ili spolne orijentacije.”

20.

Člankom 3. stavkom 1. AGG‑a predviđa se:

„Izravna diskriminacija postoji ako se prema nekoj osobi postupa nepovoljnije nego što se postupa ili se postupalo ili bi se postupalo prema nekoj drugoj osobi u usporedivoj situaciji, zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1. […]”.

21.

Člankom 5. AGG‑a određuje se:

„Neovisno o razlozima navedenima u člancima 8. do 10. […], različito se postupanje dopušta i kad se odgovarajućim i primjerenim mjerama nastoji spriječiti ili izjednačiti nepovoljan položaj koji postoji zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1.”.

22.

U skladu s člankom 7. stavkom 1. AGG‑a:

„Radnici ne smiju trpjeti nikakvu diskriminaciju na temelju jednog od razloga iz članka 1. […]”.

23.

Članak 8. stavak 1. AGG‑a glasi kako slijedi:

„Različito postupanje zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1. dopušteno je ako taj razlog, zbog prirode djelatnosti koju treba obavljati ili zbog uvjeta u kojima se obavlja, predstavlja stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja, pod uvjetom da je cilj legitiman i zahtjev proporcionalan.”

24.

Člankom 10. AGG‑a određuje se:

„Neovisno o članku 8., različito postupanje na temelju dobi dopušteno je i ako je objektivno i razumno opravdano legitimnim ciljem. Načini ostvarivanja tog cilja moraju biti primjereni i nužni. Takvo različito postupanje može, među ostalim, uključivati:

[…]”.

25.

U članku 15. stavcima 1. i 2. AGG‑a navodi se:

„1.   U slučaju povrede zabrane diskriminacije poslodavac je dužan nadoknaditi time uzrokovanu štetu […].

2.   Kad je riječ o neimovinskoj šteti, zaposlenik ima pravo zahtijevati primjerenu novčanu naknadu […]”.

26.

Članak 33. Sozialgesetzbucha, Erstes Buch (Zakonik o socijalnoj sigurnosti, knjiga I.) ( 7 ) od 11. prosinca 1975. glasi kako slijedi:

„Ako sadržaj prava ili obveza nije detaljno određen u pogledu njihove prirode ili opsega, prilikom njihova utvrđivanja valja uzeti u obzir osobne životne okolnosti nositelja prava ili obveznika, njegove potrebe i sposobnost plaćanja te lokalne uvjete, pod uvjetom da to nije protivno odredbama prava. U tom pogledu treba poštovati želje nositelja prava ili obveznika ako su te želje razumne.”

27.

Člankom 8. stavkom 1. Sozialgesetzbucha, Neuntes Buch (Zakonik o socijalnoj sigurnosti, knjiga IX.) ( 8 ) od 23. prosinca 2016., određuje se:

„Prilikom donošenja odluke o uslugama i pružanja usluga kojima se potiče sudjelovanje u društvu poštuju se opravdane želje ovlaštenika usluga. U tom se pogledu uzimaju u obzir i osobne životne okolnosti, dob, spol, obitelj te vjerske i svjetonazorske potrebe ovlaštenika usluga; u preostalom dijelu primjenjuje se članak 33. [SGB‑a I.] […]”.

28.

Članak 78. stavak 1. SGB‑a IX. glasi kako slijedi:

„Za samostalno i neovisno obavljanje dnevnih zadataka, uključujući organizaciju dana, pružaju se usluge pomoći. Te usluge osobito obuhvaćaju usluge za obavljanje općenitih svakodnevnih zadataka kao što su vođenje kućanstva, uspostavljanje društvenih odnosa, planiranje osobnog života, sudjelovanje u društvenim i kulturnim događanjima, provođenje slobodnog vremena, uključujući sportske aktivnosti te osiguravanje učinkovitosti medicinskih usluga i usluga koje je propisao liječnik. One uključuju komunikaciju s okolinom u tim područjima.”

29.

AP Assistenzprofis, tuženik iz glavnog postupka, društvo je koje osobama s invaliditetom u skladu s člankom 78. stavkom 1. SGB‑a IX. pruža usluge pomoći i savjetovanja s ciljem da tim osobama osigura samostalno obavljanje dnevnih zadataka.

30.

To je društvo u srpnju 2018. objavilo oglas za radno mjesto u kojem je navelo da 28-godišnja studentica A. traži ženske asistentice za pomoć u svim područjima svakodnevnog života, „po mogućnosti u dobi od 18 do 30 godina”.

31.

J. M. P., tužiteljica iz glavnog postupka koja je rođena 1968., javila se na taj oglas za radno mjesto i dobila negativan odgovor od tuženika iz glavnog postupka.

32.

Nakon što nije uspjela ostvariti svoja prava izvansudskim putem, tužiteljica iz glavnog postupka podnijela je Arbeitsgerichtu Köln (Radni sud u Kölnu, Njemačka) tužbu protiv tuženika iz glavnog postupka kako bi joj se nadoknadila šteta proizašla iz diskriminacije na temelju dobi, u skladu s člankom 15. stavkom 2. AGG‑a.

33.

Tužiteljica iz glavnog postupka u tom je okviru tvrdila, s jedne strane, da, s obzirom na to da su se u oglasu za radno mjesto izričito tražile osobe u dobi „od 18 do 30 godina”, iz toga proizlazi pretpostavka da je se u postupku zapošljavanja nije uzelo u obzir zbog dobi, što tuženik iz glavnog postupka nije osporavao. S druge strane, različito postupanje na temelju dobi koje je iz toga proizašlo nije opravdano u pogledu nijednog aspekta kad je riječ o usluzi pomoći. Stoga to različito postupanje nije dopušteno ni na temelju članka 8. stavka 1. AGG‑a ni na temelju članka 10. AGG‑a jer, među ostalim, određena dob nije relevantna za odnos povjerenja u okviru takve usluge pomoći. Naprotiv, prema mišljenju tužiteljice iz glavnog postupka, osobna pomoć koju pruža osoba starije dobi od one tražene u oglasu za radno mjesto može imati znatne prednosti za osobu s invaliditetom jer asistent(ica) ima veće životno iskustvo.

34.

Tuženik iz glavnog postupka zahtijeva da se tužba odbije, pri čemu tvrdi da je eventualno različito postupanje na temelju dobi opravdano na temelju članka 8. stavka 1. ili članka 10. AGG‑a. U tom je pogledu naveo da pomoć koja se zahtijeva obuhvaća vrlo osobnu i sveobuhvatnu pratnju u svakodnevnom životu, pri čemu je osoba koja prima pomoć stalno i potpuno ovisna o asistentu. Zahtjev koji se odnosi na određenu dob uvjet je za ispunjenje vrlo osobnih potreba primateljice pomoći A., kako bi ona kao studentica na sveučilištu na primjeren način mogla sudjelovati u društvenom životu.

35.

Prema mišljenju tuženika iz glavnog postupka, kao što se to predviđa člankom 8. stavkom 1. SGB‑a IX., u obzir treba uzeti opravdane želje i subjektivne potrebe svake osobe koja prima pomoć. U tom kontekstu opravdanu želju da je osoba koja pruža tu pomoć određene dobi treba smatrati „stvarnim i odlučujućim uvjetom za obavljanje određenog zanimanja” u smislu članka 8. stavka 1. AGG‑a, čime se omogućuje ostvarivanje cilja usluga pomoći kako je naveden u članku 78. stavku 1. SGB‑a IX. Tuženik iz glavnog postupka smatra da je takav uvjet proporcionalan. Usto, prema njegovu je mišljenju različito postupanje na temelju dobi dopušteno i na temelju članka 10. AGG‑a s obzirom na to da je objektivno i razumno, da je opravdano legitimnim ciljem i da su načini ostvarivanja cilja osobne pomoći, navedenog u članku 78. SGB‑a IX., primjereni i nužni.

36.

Budući da je Arbeitsgericht Köln (Radni sud u Kölnu) prihvatio tužbu tužiteljice iz glavnog postupka i da je Landesarbeitsgericht Köln (Zemaljski radni sud u Kölnu, Njemačka) prihvatio žalbu koju je protiv te odluke podnio tuženik iz glavnog postupka, tužiteljica iz glavnog postupka podnijela je protiv presude tog suda reviziju pred sudom koji je uputio zahtjev.

37.

Taj sud najprije utvrđuje, s jedne strane, da je situacija kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku obuhvaćena područjem primjene Direktive 2000/78 jer se odnosi na kriterije odabira za pristup zapošljavanju u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) te direktive. S druge strane, smatra da je tužiteljica iz glavnog postupka slijedom niječnog odgovora tuženika iz glavnog postupka bila izravno diskriminirana na temelju dobi u smislu članka 2. stavka 2. točke (a) navedene direktive.

38.

Suočen sa situacijom u kojoj se i tužiteljica iz glavnog postupka i osoba s invaliditetom mogu pozvati na zaštitu od diskriminacije, sud koji je uputio zahtjev navodi da svojim zahtjevom za prethodnu odluku nastoji saznati kako, u konkretnom slučaju osobne pomoći, uskladiti prava svake od tih osoba.

39.

Taj sud u tom pogledu pojašnjava da se osobna pomoć odnosi na sva područja života i zadire u privatni i intimni život osobe koja prima tu pomoć. Ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, navedena pomoć može ispunjavati različite potrebe. U situaciji kao što je ona u glavnom postupku, osoba A. je kao jednu od potreba navela pomoć na sveučilištu, koja može obuhvaćati bilježenje i obradu sadržaja predavanja te uključivati osobito pripremu radnih bilješki. Osobna pomoć nužno je potrebna kod svakog susreta s drugim studentima te je ona stoga sastavni dio sveučilišnog života dotične osobe s invaliditetom.

40.

Općenito, sud koji je uputio zahtjev navodi da se osobna pomoć temelji na načelu samoodređenja, čime se stoga osobama s invaliditetom nastoji omogućiti da samostalno organiziraju svoj život. To osobito podrazumijeva da se tim osobama daje mogućnost samostalnog odabira osoblja koje pruža tu pomoć, mogućnost davanja uputa tom osoblju, kao i mogućnost određivanja načina i opsega pružanja usluga.

41.

Stoga u njemačkom pravu prilikom donošenja odluke o uslugama i pružanja tih usluga treba, u skladu s člankom 8. stavkom 1. SGB‑a IX., u vezi s člankom 33. SGB‑a I., ispuniti opravdane želje ovlaštenika usluga ako su te želje razumne, uzimajući u obzir, među ostalim, osobne životne okolnosti, dob, spol, obitelj te vjerske i svjetonazorske potrebe tih ovlaštenika.

42.

Ukratko, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, u okviru prava na izražavanje želja i slobodan izbor ovlaštenika usluga nastoji se uzeti u obzir pravo osoba s invaliditetom na to da što je moguće samostalnije i neovisnije organiziraju svoje uvjete života te se nastoje ojačati osobna autonomija dotičnih osoba i njihova motivacija za sudjelovanje u društvu, pod jednakim uvjetima koji se primjenjuju i na druge ljude te uz poštovanje njihova dostojanstva. Taj sud u tom pogledu navodi nekoliko odredbi Konvencije UN‑a, među kojima su njezini članci 1., 3., 5., 12. i 19., kao i nekoliko odredbi Povelje, među kojima su njezini članci 1., 7. i 26.

43.

Navedeni sud smatra da u slučaju pružanja osobne pomoći treba poštovati želje koje je osoba s invaliditetom izrazila radi vlastite organizacije života. Konkretno, te bi osobe, kao i osobe koje nemaju invaliditet, trebale moći odabrati osobu s kojom žele svakodnevno provoditi vrijeme. Stoga valja odlučiti je li u skladu s odredbama Direktive 2000/78 to da osobe s invaliditetom u postupku popunjavanja radnog mjesta za pružanje osobne pomoći kao kriterij odabira navedu preferenciju povezanu s dobi, iako je u skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (a) te direktive izravna diskriminacija na temelju dobi zabranjena.

44.

Sud koji je uputio zahtjev u tom smislu pita Sud kojim bi se odredbama navedene direktive moglo opravdati različito postupanje na temelju dobi o kojem je riječ u glavnom postupku.

45.

Kad je riječ, kao prvo, o članku 4. stavku 1. Direktive 2000/78, taj sud nastoji doznati predstavlja li želja koju osoba s invaliditetom u okviru svojeg prava na samoodređenje izrazi u pogledu dobi osobe koja pruža osobnu pomoć značajku koja je obuhvaćena tom odredbom te može li preferencija u pogledu dobi činiti „stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja” u smislu te odredbe. Taj sud iznosi dvojbe u tom pogledu jer se konkretna želja o kojoj je riječ ne može generalizirati i kao takva nije objektivno određena prirodom profesionalne djelatnosti o kojoj je riječ ni uvjetima u kojima se obavlja. Tako bi bilo moguće da neka druga mlada osoba s invaliditetom želi odabrati osobu koja je u dobi njezinih roditelja. To bi značilo da se želja koju izrazi svaka osoba s invaliditetom temelji na subjektivnim prioritetima za vlastitu i samostalnu organizaciju života.

46.

Kad je riječ, kao drugo, o članku 6. stavku 1. Direktive 2000/78, sud koji je uputio zahtjev navodi da nije sigurno da bi se ta odredba mogla primijeniti na situaciju kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku. Prema mišljenju tog suda, moglo bi se smatrati da „legitimni cilj” u smislu te odredbe čine cilj uzimanja u obzir prava osoba s invaliditetom na to da što je moguće samostalnije i neovisnije organiziraju svoje uvjete života te cilj jačanja osobne autonomije tih osoba i njihove motivacije za sudjelovanje u društvu.

47.

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev ističe da se članak 7. Direktive 2000/78 odnosi na jednakost u praksi, što, u slučaju kao što je onaj u glavnom predmetu, nije cilj osobne pomoći o kojoj je riječ. Međutim, taj sud nastoji doznati je li taj članak relevantan za opravdanje diskriminacije na temelju dobi kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, uzimajući u obzir članak 5. stavke 1. i 4. Konvencije UN‑a.

48.

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev želi znati može li se člankom 2. stavkom 5. Direktive 2000/78, kojim se predviđa da ta direktiva ne utječe na mjere koje proizlaze iz nacionalnog zakonodavstva, a koje su u demokratskom društvu potrebne, među ostalim, radi zaštite prava i sloboda drugih ljudi, opravdati, u slučaju kao što je onaj u glavnom predmetu, diskriminacija na temelju dobi. Podsjećajući na cilj pružanja osobne pomoći i s obzirom na to da osoba koja nema invaliditet, a koja je iste dobi kao osoba A., odnosno ima 28 godina, može samostalno odlučiti s osobama koje dobi želi svakodnevno provoditi vrijeme, taj sud smatra da brojni elementi idu u korist tomu da osobama s invaliditetom treba zajamčiti pravo na slobodan izbor i u pogledu osobne pomoći.

49.

U tim je okolnostima Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Mogu li se članak 4. stavak 1., članak 6. stavak 1., članak 7. i/ili članak 2. stavak 5. [Direktive 2000/78], s obzirom na odredbe [Povelje] i s obzirom na članak 19. [Konvencije UN‑a], tumačiti na način da se u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku može opravdati izravna diskriminacija na temelju dobi?”

50.

Pisana očitovanja podnijeli su tužiteljica iz glavnog postupka, tuženik iz glavnog postupka, grčka, poljska i portugalska vlada te Europska komisija.

51.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prethodnim pitanjem želi znati može li se na temelju Direktive 2000/78 poštovanjem pojedinačnih želja osoba koje zbog invaliditeta imaju pravo na usluge osobne pomoći opravdati različito postupanje na temelju dobi. Taj sud u tom smislu traži od Suda da tumači, konkretnije, članak 2. stavak 5., članak 4. stavak 1., članak 6. stavak 1. i/ili članak 7. te direktive, u vezi s odredbama Povelje i Konvencije UN‑a ( 9 ).

52.

Najprije valja pojasniti, s jedne strane, da je situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku obuhvaćena područjem primjene Direktive 2000/78 jer postupak zapošljavanja osobne asistentice, u okviru kojeg se traži da su kandidati po mogućnosti u dobi od 18 do 30 godina, utječe na „uvjete za pristup zapošljavanju” u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) te direktive time što se u tu svrhu predviđa kriterij odabira u smislu te odredbe.

53.

S druge strane, na temelju te preferencije u pogledu dobi može se pretpostaviti da će se prema osobi koja se prijavljuje na oglas za radno mjesto o kojem je riječ, a koja ne pripada toj dobnoj skupini, postupati nepovoljnije nego prema nekoj drugoj osobi koja se nalazi u usporedivoj situaciji, ali pripada toj dobnoj skupini. Takvo različito postupanje na temelju dobi predstavlja „izravnu diskriminaciju” u smislu članka 2. stavka 2. točke (a) Direktive 2000/78.

54.

U istom se članku, u njegovu stavku 5., navode razlozi kojima se može opravdati različito postupanje na temelju dobi. Tako, u skladu s tom odredbom, ta direktiva „ne utječe na mjere koje proizlaze iz nacionalnog zakonodavstva, a koje su u demokratskom društvu potrebne zbog očuvanja javne sigurnosti, održanja javnog reda i prevencije kaznenih djela, radi zaštite zdravlja te zaštite prava i sloboda drugih ljudi”.

55.

Kao što je to Sud već pojasnio, donošenjem navedene odredbe zakonodavac Unije htio je na području zapošljavanja i obavljanja zanimanja spriječiti i riješiti sukob između, s jedne strane, načela jednakog postupanja i, s druge strane, potrebe osiguranja javnog reda, sigurnosti i zdravlja i prevencije kaznenih djela te zaštite prava i sloboda pojedinaca koji su nužni za funkcioniranje demokratskog društva. Stoga je odlučio da se u određenim slučajevima navedenima u članku 2. stavku 5. Direktive 2000/78 načela utvrđena tom direktivom ne primjenjuju na mjere koje sadržavaju razlike u postupanju na temelju nekog od razloga iz članka 1. te direktive, pod uvjetom da su te mjere ipak nužne za ostvarenje navedenih ciljeva ( 10 ).

56.

Iz sudske prakse Suda također proizlazi da taj članak 2. stavak 5., s obzirom na to da se njime uspostavlja odstupanje od načela zabrane diskriminacije, treba tumačiti usko ( 11 ).

57.

Kako bi članak 2. stavak 5. Direktive 2000/78 mogao činiti razlog za opravdanje različitog postupanja na temelju dobi o kojem je riječ u glavnom postupku, valja, kao prvo, provjeriti postoji li mjera koja proizlazi iz nacionalnog zakonodavstva, kao što se to predviđa tom odredbom.

58.

Smatram da doista postoji. Naime, uvjet dobi naveden u oglasu za radno mjesto o kojem je riječ mjera je koja proizlazi iz nacionalnog prava jer se, u skladu s utvrđenjima suda koji je uputio zahtjev, člankom 8. stavkom 1. SGB‑a IX., u vezi s člankom 33. SGB‑a I., određuje da prilikom donošenja odluke o uslugama osobne pomoći i pružanja tih usluga treba ispuniti opravdane želje ovlaštenika tih usluga ako su te želje razumne, uzimajući u obzir, među ostalim, osobne životne okolnosti, dob, spol, obitelj te vjerske i svjetonazorske potrebe tih ovlaštenika ( 12 ). Kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, usluge osobne pomoći tako moraju biti u skladu s odredbama nacionalnog prava kojima se propisuje pravo osoba s invaliditetom na izražavanje želja u pogledu obavljanja takvih usluga kako bi im se zajamčila samostalnost i uključivanje u društvo.

59.

Kao i Komisija, smatram da je za potrebe određivanja primjenjuje li se članak 2. stavak 5. Direktive 2000/78 važno to da odluku kojom se utvrđuju načela u pogledu relevantnosti određenih interesa nacionalni zakonodavac donese u okviru odvagivanja interesa koji su zaštićeni tom direktivom. Upravo se na temelju odvagivanja koje tako provede taj zakonodavac zatim mogu donijeti pojedinačne mjere, kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku. Taj bi članak stoga trebao biti primjenjiv na takve mjere kojima pružatelji usluga osobne pomoći ukratko samo konkretiziraju izbore navedenog zakonodavca ( 13 ).

60.

Kao drugo, valja ispitati nastoji li se nacionalnim propisom postići jedan od ciljeva predviđenih člankom 2. stavkom 5. Direktive 2000/78, odnosno zaštita prava i sloboda drugih ljudi.

61.

Odgovor je potvrdan. Naime, kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, u okviru prava na izražavanje želja i slobodan izbor ovlaštenika usluga koje je zajamčeno navedenim propisom nastoji se uzeti u obzir pravo osoba s invaliditetom na to da što je moguće samostalnije i neovisnije organiziraju svoje uvjete života te se nastoje ojačati osobna autonomija dotičnih osoba i njihova motivacija za sudjelovanje u društvu, pod jednakim uvjetima koji se primjenjuju i na druge ljude te uz poštovanje njihova dostojanstva.

62.

Stoga se slažem sa sudom koji je uputio zahtjev koji smatra da, s obzirom na to da osoba koja nema invaliditet, a koja je iste dobi kao osoba A., može samostalno odlučiti s osobama koje dobi želi svakodnevno provoditi vrijeme, osobama s invaliditetom treba zajamčiti takvo pravo na slobodan izbor i u pogledu osobne pomoći. Kao što to pravilno navodi poljska vlada, osobni asistent pomaže osobi s invaliditetom da prevlada prepreke koje joj onemogućuju da na istoj osnovi kao i osobe bez invaliditeta sudjeluje u društvenom, gospodarskom i političkom životu.

63.

Ukratko, pravo drugih ljudi koje treba zaštititi u smislu članka 2. stavka 5. Direktive 2000/78 jest pravo na samoodređenje osoba s invaliditetom, na temelju kojeg one moraju moći odabrati kako, gdje i s kim žive kako bi im se zajamčila samostalnost i uključivanje u društvo. To pravo osobito podrazumijeva da te osobe trebaju moći osmisliti uslugu koja će im se pružiti i izravno dati upute osobi koja im pruža pomoć, što uključuje određivanje kriterija odabira njihova osobnog asistenta i aktivno sudjelovanje u postupku njegova zapošljavanja.

64.

Legitimnost cilja koji se tako nastoji postići nacionalnim propisom ne može biti dvojbena jer se njime, u skladu s onime što se predviđa člankom 26. Povelje, nastoje zajamčiti neovisnost, društvena i profesionalna uključenost osoba s invaliditetom te njihovo sudjelovanje u životu zajednice.

65.

Osim toga, u prilog legitimnosti tog cilja valja naglasiti da se Direktiva 2000/78 mora, u mjeri u kojoj je to moguće, tumačiti u skladu s Konvencijom UN‑a ( 14 ). Međutim, kao što je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev, tom se konvencijom nastoje zajamčiti osobna samostalnost osoba s invaliditetom i njihovo uključivanje u društvo, pod jednakim uvjetima koji se primjenjuju i na druge ljude te uz poštovanje njihova dostojanstva. Konkretno, u članku 19. navedene konvencije navodi se nekoliko mjera koje države stranke te konvencije trebaju provesti kako bi ostvarile taj cilj. Među tim su mjerama mogućnost da osobe s invaliditetom odaberu gdje i s kim će živjeti ( 15 ), kao i jamstvo pristupa osobnoj asistenciji potrebnoj za potporu življenju i za uključenje u zajednicu, kao i za sprečavanje izolacije ili segregacije iz zajednice ( 16 ). Usto, u članku 5. stavku 4. Konvencije UN‑a pojašnjava se da se posebne mjere potrebne za ubrzavanje ili ostvarivanje de facto jednakosti osoba s invaliditetom ne smatraju diskriminacijom prema odredbama te konvencije.

66.

Kao treće, u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, koju obilježava donošenje pojedinačne mjere kojom se konkretizira izbor nacionalnog zakonodavca iz članka 8. stavka 1. SGB‑a IX., u vezi s člankom 33. SGB‑a I., valja provjeriti je li različito postupanje na temelju dobi potrebno radi zaštite prava i sloboda drugih ljudi u smislu članka 2. stavka 5. Direktive 2000/78.

67.

U tom pogledu smatram da je izražavanje, na temelju nacionalnog propisa, preferencije u pogledu dobi radi zapošljavanja osobnog asistenta osobe s invaliditetom primjereno i ne prekoračuje ono što je nužno za ostvarivanje tog cilja, koji u ovom slučaju podrazumijeva zaštitu prava na samoodređenje osoba s invaliditetom kako bi im se zajamčila samostalnost i uključivanje u društvo.

68.

Naime, osim što je riječ o preferenciji („po mogućnosti u dobi od 18 do 30 godina”), a ne o apsolutnom zahtjevu, iz članka 78. stavka 1. SGB‑a IX. proizlazi da usluge osobne pomoći osobito obuhvaćaju usluge za obavljanje općenitih svakodnevnih zadataka kao što su vođenje kućanstva, uspostavljanje društvenih odnosa, planiranje osobnog života, sudjelovanje u društvenim i kulturnim događanjima, provođenje slobodnog vremena, uključujući sportske aktivnosti te osiguravanje učinkovitosti medicinskih usluga i usluga koje je propisao liječnik. Osobna pomoć stoga se odnosi na sva područja života i zadire u privatni i intimni život osobe koja prima tu pomoć, čime se opravdava poštovanje želja koje je izrazila ta osoba.

69.

Osim toga, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, navedena pomoć može ispunjavati različite potrebe. U situaciji kao što je ona u glavnom postupku, jedna od konkretnih potreba koje je navela osoba A. jest pomoć u okviru njezina studija na sveučilištu. Ta pomoć osobito može obuhvaćati bilježenje i obradu sadržaja predavanja te uključivati pripremu radnih bilješki. Usto, osobna pomoć nužno je potrebna kod svakog susreta s drugim studentima te je ona stoga sastavni dio sveučilišnog života osobe s invaliditetom o kojoj je riječ. Čini se da preferencija u pogledu dobi navedena u oglasu za radno mjesto o kojem je riječ proizlazi iz te konkretne potrebe. Naime, to se temelji na ideji da će, s gledišta osobe A., osoba koja je „po mogućnosti u dobi od 18 do 30 godina” zbog psiholoških i socijalnih značajki svojstvenih toj dobnoj skupini bolje obavljati taj dio potrebne osobne pomoći, osobito jer bi se time omogućilo da osoba A. bolje prati predavanja, da bolje sudjeluje u društvenom životu u okviru sveučilišta i da u njega bude bolje uključena. Tuženik iz glavnog postupka i poljska vlada u tom pogledu tvrde da se osoba koja pruža osobnu pomoć, a koja je slične dobi kao i osoba A., lakše može uključiti u društveno okruženje te osobe i stoga ojačati njezinu samostalnost i sudjelovanje u društvenom životu.

70.

Čini mi se da tako objašnjena preferencija u pogledu dobi, kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, ispunjava kriterij nužnosti koji se zahtijeva člankom 2. stavkom 5. Direktive 2000/78. Naime, izražavanje takve preferencije u pogledu dobi predstavlja konkretizaciju prava osoba s invaliditetom na kontrolu vlastitog života i na donošenje svih odluka koje se na njih odnose s obzirom na to da to pridonosi osiguravanju njihove samostalnosti i uključivanja u društvo. Naime, ne čini mi se da uzimanje u obzir gledišta osobe A., prema kojem joj osoba slične dobi kao što je njezina može osigurati zadovoljavajuće sudjelovanje u društvenom životu, što je gledište koje mi se čini sasvim legitimnim, prekoračuje ono što je nužno za jamčenje prava na samoodređenje osoba s invaliditetom.

71.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev dužan je provjeriti, s obzirom na elemente kojima raspolaže, poštuje li se u ovom slučaju kriterij nužnosti.

72.

Ako se, podložno provjerama koje treba provesti sud koji je uputio zahtjev, člankom 2. stavkom 5. Direktive 2000/78 može opravdati mjera kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, Sud prema mojem mišljenju ne treba ispitati može li se takva mjera opravdati i s obzirom na druge odredbe te direktive ( 17 ).

73.

U svakom slučaju, smatram da ostale odredbe navedene direktive na koje sud koji je uputio zahtjev upućuje u svojem zahtjevu za prethodnu odluku nisu relevantne u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku.

74.

Kad je riječ, najprije, o članku 4. stavku 1. Direktive 2000/78, podsjećam na to da, u skladu s tom odredbom, „[n]eovisno o članku 2. stavcima 1. i 2. [te direktive], države članice mogu propisati da različito postupanje koje se temelji na značajki povezanoj s bilo kojim od razloga iz članka 1. [navedene direktive] ne predstavlja diskriminaciju kada, zbog prirode određenih profesionalnih djelatnosti ili zbog uvjeta u kojima se one obavljaju, takva značajka predstavlja stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja, pod uvjetom da je cilj legitiman i zahtjev proporcionalan”.

75.

Sud je u tom pogledu presudio da stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje zanimanja ne može biti razlog na kojem se temelji različito postupanje, nego značajka koja je s tim razlogom povezana ( 18 ).

76.

Usto, budući da omogućuje odstupanje od načela nediskriminacije, članak 4. stavak 1. Direktive 2000/78, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 23. – u kojoj se upućuje na „vrlo mali broj slučajeva” u kojima se takvo različito postupanje može opravdati – treba usko tumačiti ( 19 ).

77.

Kad je riječ o pitanju može li značajka povezana s dobi u kontekstu glavnog predmeta predstavljati „stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja” u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2000/78, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je posjedovanje posebnih tjelesnih sposobnosti značajka koja je povezana s dobi ( 20 ). Međutim, za razliku od profesionalnih područja koja je Sud ispitivao, odnosno, primjerice, djelatnosti posredničke tehničke službe vatrogasaca ( 21 ), policijskih službenika ( 22 ) ili pilota zrakoplova ( 23 ), upotreba fizičke sile povezana s dobi u smislu uvodne izjave 18. te direktive nije relevantna u okviru glavnog postupka.

78.

S obzirom na to, ne smatram da značajka povezana s dobi nužno treba uključivati posjedovanje posebnih tjelesnih sposobnosti kako bi mogla predstavljati „stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja” u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2000/78. Naime, svaku dob obilježavaju i druge sposobnosti, osobito socijalne ili psihološke. Suprotno tomu, čini mi se odlučujućim da tako utvrđenu značajku povezanu s dobi objektivno određuju priroda profesionalne djelatnosti o kojoj je riječ ili uvjeti u kojima se obavlja. Drugim riječima, ta značajka treba biti neophodna za uspješno obavljanje takve djelatnosti.

79.

Već sam naveo da se osobna pomoć koja se pruža osobi s invaliditetom odnosi na sva područja života i zadire u njezin privatni i intimni život. Osim toga, ta pomoć može ispunjavati različite potrebe, među kojima je, u ovom slučaju, pratnja osobe A. u okviru njezina studija na sveučilištu.

80.

S obzirom na te elemente, čini mi se da je preferencija u pogledu dobi kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku sasvim razumljiva te sam uostalom upravo zbog toga prethodno smatrao da se uzimanje u obzir želje te prirode može opravdati s obzirom na članak 2. stavak 5. Direktive 2000/78.

81.

Međutim, utvrđenje prema kojem je, s gledišta osobe A., bolje da je njezina osobna asistentica u dobi od 18 do 30 godina zbog psiholoških i socijalnih značajki svojstvenih toj dobnoj skupini ne znači da je riječ o značajkama koje se mogu smatrati neophodnima za obavljanje različitih zadaća obuhvaćenih uslugom osobne pomoći, osobito onih koje se odnose na pružanje pomoći u okviru studija na sveučilištu. Naime, kao što to pravilno ističe Komisija, asistentica koja ne pripada razmatranoj dobnoj skupini također može obavljati zadaće koje se zahtijevaju uslugom osobne pomoći, uključujući one koje se odnose na sveučilišni život.

82.

Čini mi se da sudska praksa Suda ide u prilog onomu što sam upravo naveo. Naime, Sud je presudio da pojam „stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja” u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2000/78 upućuje na uvjet koji je objektivno određen prirodom profesionalne djelatnosti o kojoj je riječ ili uvjetima u kojima se obavlja. On se, međutim, ne može odnositi na subjektivna promišljanja, kao što je poslodavčeva namjera kojom se uzimaju u obzir klijentove posebne želje ( 24 ). Prema mojem mišljenju, iz te sudske prakse proizlazi da se na temelju članka 4. stavka 1. te direktive kao „stvarni i odlučujući uvjeti za obavljanje određenog zanimanja” mogu kvalificirati samo značajke koje su u svakom konkretnom slučaju objektivno neophodne za obavljanje profesionalnih djelatnosti o kojima je riječ. Međutim, u ovom slučaju, suprotno onomu što osobito tvrdi tuženik iz glavnog postupka, nesporno je da predmetnu profesionalnu djelatnost objektivno može obavljati i osoba koja ne pripada željenoj dobnoj skupini, iako bi, s gledišta osobe A., pružena usluga tada manje ispunjavala njezine potrebe, osobito potrebu za pomoć u okviru njezina studija na sveučilištu.

83.

U tom pogledu navodim da se potrebe koje usluga osobne pomoći treba ispuniti ne mogu, barem ne u cijelosti, odrediti a priori jer je toj vrsti usluga svojstveno da ispunjavaju opravdane želje koje u svakom slučaju zasebno izrazi osoba koja takvu uslugu treba primiti.

84.

Upravo se zbog potrebe prilagodbe svake usluge svakoj konkretnoj situaciji, ovisno o izraženim potrebama, ne može, zbog njezine subjektivne dimenzije, smatrati da određena tražena značajka predstavlja stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja koji je objektivno određen prirodom djelatnosti ili uvjetima u kojima se obavlja.

85.

Stoga je želja koja se odnosi na određenu dobnu skupinu posljedica subjektivnog promišljanja, u smislu da je svojstvena osobi kojoj se u ovom slučaju pomaže, da će joj osoba koja pripada toj dobnoj skupini pružiti kvalitetniju pomoć. S obzirom na to, izražavanje takve preferencije ne znači da su značajke svojstvene navedenoj dobnoj skupini, osobito kad je riječ o socijalnim ili psihološkim vještinama, objektivno određene djelatnošću osobne pomoći. Drugim riječima, s gledišta osobe kojoj se pomaže, tražena pomoć bolje će ispuniti njezine potrebe. Međutim, neka druga osoba kojoj se pomaže mogla bi smatrati da bi njezine potrebe optimalnije mogla ispuniti starija osobna asistentica koja je u praksi stekla iskustvo i zrelost.

86.

Stoga, prema mojem mišljenju, značajka povezana s dobi koja, s gledišta osobe s invaliditetom, omogućuje bolje uvjete pružanja usluge osobne pomoći ne može predstavljati „stvarni i odlučujući uvjet za obavljanje određenog zanimanja” u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2000/78 jer bi to značilo da u svakom slučaju treba uzeti u obzir gledište osobe koja prima tu uslugu. Usto, čini mi se da priznanje da se na temelju izraženih želja, koliko kod one bile opravdane, može utvrditi postojanje takvog stvarnog uvjeta nije u skladu s potrebom da se primijeni usko tumačenje te odredbe i da se opravdanje koje se njome predviđa prizna samo „u vrlo malom broju slučajeva”, kao što se to navodi u uvodnoj izjavi 23. te direktive.

87.

S obzirom na te elemente, smatram da se različito postupanje povezano s dobi o kojem je riječ u glavnom postupku ne može opravdati na temelju članka 4. stavka 1. Direktive 2000/78.

88.

Nadalje, kad je riječ o članku 6. stavku 1. prvom podstavku Direktive 2000/78, iz te odredbe proizlazi da „[n]eovisno o članku 2. stavku 2. [te direktive], države članice mogu predvidjeti da različito postupanje na temelju dobi ne predstavlja diskriminaciju ako su u kontekstu nacionalnog prava te razlike objektivno i razumno opravdane legitimnim ciljem, uključujući legitimne ciljeve politike zapošljavanja, tržišta rada i strukovnog osposobljavanja, te ako su načini ostvarivanja tog cilja primjereni i nužni”.

89.

Kad je riječ o zahtjevu legitimnog cilja u smislu članka 6. stavka 1. prvog podstavka Direktive 2000/78, valja podsjetiti na to da je Sud presudio da su ciljevi koji se mogu smatrati „legitimnima” i kojima se stoga može opravdati odstupanje od načela zabrane diskriminacije na temelju dobi, ciljevi socijalne politike, poput onih povezanih s politikom zapošljavanja, tržištem rada ili strukovnim osposobljavanjem. S obzirom na to da su od općeg interesa, ti se legitimni ciljevi razlikuju od potpuno osobnih razloga koji su svojstveni situaciji poslodavca ( 25 ).

90.

Kao što sam to prethodno naveo, nacionalnim propisom na kojem se temelji pojedinačna mjera o kojoj je riječ u glavnom postupku nastoji se uzeti u obzir pravo osoba s invaliditetom na to da što je moguće samostalnije i neovisnije organiziraju svoje uvjete života te se nastoje ojačati osobna autonomija dotičnih osoba i njihova motivacija za sudjelovanje u društvu, pod jednakim uvjetima koji se primjenjuju i na druge ljude te uz poštovanje njihova dostojanstva. Međutim, takav cilj nije legitiman cilj politike zapošljavanja, tržišta rada ili strukovnog osposobljavanja u smislu članka 6. stavka 1. prvog podstavka Direktive 2000/78. Stoga smatram da ta odredba nije relevantna za potrebe opravdanja različitog postupanja na temelju dobi o kojem je riječ u glavnom postupku.

91.

Naposljetku, valja ispitati treba li članak 7. Direktive 2000/78 primijeniti u ovom predmetu.

92.

U skladu sa stavkom 1. tog članka, „[k]ako bi se osigurala potpuna jednakost u praksi, načelo jednakog postupanja ne sprječava države članice da zadrže ili donesu posebne mjere za sprječavanje ili izjednačavanje nepovoljnog položaja povezanog s bilo kojim od razloga iz članka 1. [te direktive]”. Stavkom 2. navedenog članka predviđa se da, „[u] pogledu osoba s invaliditetom, načelo jednakog postupanja ne dovodi u pitanje pravo država članica da zadrže ili donesu odredbe o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu, kao i mjere kojima je cilj stvaranje ili zadržavanje odredbi ili mogućnosti za osiguranje ili poticanje uključivanja tih osoba u radno okruženje”.

93.

Kao i Komisija, smatram da ni pojedinačna mjera o kojoj je riječ u glavnom postupku ni nacionalni propis na kojem se ta mjera temelji nisu obuhvaćeni člankom 7. Direktive 2000/78 kojim se, kao što to proizlazi iz njegova teksta, nastoji osigurati jednakost u praksi. Međutim, to nije cilj koji se nastoji postići tim propisom i tom mjerom.

94.

Kad je riječ, s jedne strane, o stavku 1. tog članka, iz točke 64. presude od 22. siječnja 2019., Cresco Investigation ( 26 ), proizlazi da je jasan i ograničen cilj te odredbe odobriti mjere čiji je stvarni cilj, iako su naizgled diskriminacijske, ukloniti ili smanjiti stvarne nejednakosti koje mogu postojati u društvenom životu. S obzirom na činjenicu da je svrha te direktive, kao što to proizlazi iz njezina naslova, preambule te sadržaja i cilja, uspostaviti opći okvir za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja ( 27 ), prema mojem mišljenju treba smatrati da se izraz „društveni život” odnosi isključivo na „praksu”, u skladu sa samim tekstom navedenog članka 7. stavka 1.

95.

Kad je riječ, s druge strane, o članku 7. stavku 2. Direktive 2000/78, njegov je cilj da se dopuste posebne mjere kojima se želi djelotvorno ukloniti ili smanjiti nejednakosti koje stvarno zahvaćaju osobe s invaliditetom, i koje mogu postojati u njihovu društvenom životu i, posebno, u njihovu poslovnom životu, te postići stvarnu, a ne formalnu, jednakost smanjenjem tih nejednakosti ( 28 ). Iako bi se točka 47. presude od 9. ožujka 2017., Milkova ( 29 ), mogla tumačiti na način da znači da područje primjene te odredbe nije ograničeno samo na praksu, takvo bi tumačenje prema mojem mišljenju trebalo odbiti zbog razloga koji se odnosi na svrhu te direktive, a koji sam naveo u prethodnoj točki ovog mišljenja. Osim toga, ističem da je Sud u presudi od 17. srpnja 2008., Coleman ( 30 ), izričito ograničio doseg navedene odredbe na „radno okruženje”.

96.

Usto, kako bi se odgovorilo na pitanje koje je u tom pogledu postavio sud koji je uputio zahtjev, smatram da uzimanje u obzir članka 5. stavaka 1. i 4. Konvencije UN‑a ne može imati za učinak proširenje područja primjene članka 7. Direktive 2000/78 izvan mjera koje se odnose na jednakost u praksi.

97.

S obzirom na te elemente, čini mi se da članak 7. te direktive nije relevantan za opravdanje različitog postupanja na temelju dobi o kojem je riječ u glavnom postupku, čiji je cilj općenito zajamčiti samostalnost osoba s invaliditetom i njihovo uključivanje u društvo ( 31 ).

98.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

Članak 2. stavak 5. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja, u vezi s člankom 26. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i člankom 19. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom,

treba tumačiti na način da mu se:

ne protivi to da se, na temelju nacionalnog propisa kojim se predviđa da treba uzeti u obzir želje osoba s invaliditetom u pogledu organizacije osobne pomoći na koju imaju pravo kako bi im se zajamčila samostalnost i uključivanje u društvo, na zapošljavanje osobnog asistenta primjenjuje uvjet dobi, pod uvjetom da je takva mjera nužna za zaštitu prava i sloboda drugih ljudi.