1.

Zajednička postupovna pravila za priznavanje međunarodne zaštite iz Direktive 2013/32/EU ( 2 ) omogućuju posebno postupanje sa zahtjevima koje su podnijele osobe koje su, ukratko, državljani zemlje koja je označena kao „sigurna zemlja porijekla”. To označavanje ima važne pravne posljedice koje ograničavaju uvjete u kojima se takvi zahtjevi razmatraju.

2.

Do danas ne postoji zajednički popis sigurnih zemalja porijekla na razini Unije. Umjesto toga se Direktivom 2013/32 države članice ovlašćuje da takve popise donesu za nacionalne potrebe. Iako većina država članica (njih 19) upotrebljava koncept „sigurne zemlje porijekla”, ne upotrebljavaju ga sve države članice ( 3 ). U tom je smislu taj koncept također bio izložen kritikama.

3.

Na popisu koji je donijela Češka Republika nalazi se Moldova.

4.

Krajský soud v Brně (Okružni sud u Brnu, Češka Republika), odnosno sud koji je uputio zahtjev, kojemu je podnesena žalba protiv te odluke, dvoji u pogledu načina na koji treba tumačiti koncept sigurne zemlje porijekla s obzirom na sljedeće okolnosti.

5.

Kao prvo, na klasifikaciju Moldove kao sigurne zemlje porijekla koju je provela Češka Republika primjenjuje se (ili, kako se čini, primjenjivala se u relevantnom razdoblju) iznimka područja za Pridnjestrovlje, regiju na istočnom dijelu zemlje uz ukrajinsku granicu. Iz spisa proizlazi da je ta iznimka uvedena zbog toga što Moldova u toj regiji ne može izvršavati ovlasti.

6.

Kao drugo, Moldova, koja je ugovorna stranka Europske konvencije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: EKLJP) ( 4 ), primjenjivala je tijekom 2022. njezin članak 15., koji omogućuje derogiranje obveza iz tog instrumenta u vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja.

7.

S obzirom na te elemente, sud koji je uputio zahtjev pita znači li činjenica da je zemlja koristila odredbe članka 15. EKLJP‑a da je se više ne može smatrati sigurnom zemljom porijekla u smislu Direktive 2013/32. Pita se i zabranjuje li se tom direktivom državama članicama da zemlju samo djelomično označe kao sigurnu zemlju porijekla, podložno iznimci područja. Naposljetku, ako iz ocjene bilo kojeg od tih pitanja proizađe da pravo Unije sprečava klasifikaciju Moldove kao sigurne zemlje porijekla, želi znati zahtijeva li se Direktivom 2013/32 od njega da to pitanje ispita po službenoj dužnosti.

8.

Člankom 15. EKLJP‑a određuje se:

„1.   U vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak naroda svaka visoka ugovorna stranka može, u opsegu koji je strogo određen potrebama tih izvanrednih prilika, poduzeti mjere koje derogiraju njezine obveze iz [EKLJP‑a], uz uvjet da te mjere nisu nespojive s njezinim ostalim obvezama po međunarodnom pravu.

2.   Na temelju te odredbe ne može se derogirati članak 2., osim za slučajeve smrti prouzročene zakonitim ratnim činima, niti članci 3., 4. (stavak 1.) i 7.

3.   Svaka visoka ugovorna stranka koja se posluži tim pravom derogiranja svojih obveza mora glavnog tajnika Vijeća Europe u cijelosti obavijestiti o mjerama koje je poduzela i o razlozima radi kojih je to učinila. Ona će također obavijestiti glavnog tajnika Vijeća Europe o prestanku djelovanja tih mjera i o ponovnoj punoj primjeni svih odredaba ove Konvencije.”

9.

Jedinim člankom Protokola br. 24 određuje se:

„S obzirom na razinu zaštite temeljnih prava i sloboda u državama članicama Europske unije, smatra se da države članice u međusobnom odnosu predstavljaju sigurne države podrijetla za sve pravne i praktične potrebe što se tiče pitanja azila. U skladu s tim, svaki zahtjev za azil koji podnese državljanin jedne države članice druga država članica može uzeti u obzir ili proglasiti prihvatljivim za obradu samo u sljedećim slučajevima:

[…]”

10.

Člankom 31. Direktive 2013/32, naslovljenim „Postupak razmatranja”, određuje se:

„1.   Države članice obrađuju zahtjeve za međunarodnu zaštitu u postupku razmatranja u skladu s temeljnim načelima i jamstvima iz poglavlja II.

2.   Države članice osiguravaju da se postupak razmatranja što prije zaključi ne dovodeći u pitanje odgovarajuće i cjelovito razmatranje.

[…]

8.   Države članice mogu propisati da se u skladu s temeljnim načelima i jamstvima iz poglavlja II. zahtjevi razmatraju ubrzano i/ili vode na granicama ili u tranzitnim zonama u skladu s člankom 43., ako:

[…]

[…]”

11.

Člankom 32. Direktive 2013/32, naslovljenim „Neosnovani zahtjevi”, određuje se:

„[…]

2.   U slučajevima neosnovanih zahtjeva na koje se primjenjuje neka od okolnosti iz članka 31. stavka 8., države članice mogu smatrati zahtjev očigledno neosnovanim ako je kao takav definiran nacionalnim zakonodavstvom.”

12.

Člankom 36. Direktive 2013/32, naslovljenim „Koncept sigurne zemlje porijekla”, određuje se:

„1.   Treća zemlja koja je u skladu s ovom Direktivom označena kao sigurna zemlja porijekla, može se nakon razmatranja zahtjeva smatrati sigurnom zemljom porijekla za određenog podnositelja zahtjeva, ako:

te on ili ona nisu podnijeli nijedan ozbiljni razlog zbog kojeg bi se moglo smatrati da ta zemlja nije sigurna zemlja porijekla s obzirom na njegove ili njezine posebne okolnosti i za potrebe njegovog ili njezinog ispunjavanja uvjeta kao ovlaštenika na supsidijarnu zaštitu u skladu s Direktivom 2011/95/EU[ ( 6 )].

2.   Države članice utvrđuju u nacionalnom zakonodavstvu daljnja pravila i načine primjene koncepta sigurne zemlje porijekla.”

13.

Člankom 37. Direktive 2013/32, naslovljenim „Nacionalna oznaka treće zemlje kao sigurne zemlje porijekla”, određuje se:

„1.   Države članice mogu zadržati ili donijeti zakonodavstvo koje omogućuje, u skladu s Prilogom I., nacionalno označavanje sigurnih zemalja porijekla u svrhe razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

2.   Države članice redovito nadziru stanje u trećim zemljama koje su označile kao sigurne zemlje porijekla u skladu s ovim člankom.

3.   Ocjena je li neka zemlja sigurna zemlja porijekla u skladu s ovim člankom temelji se na različitim vrstama izvora informacija, posebno uključujući informacije drugih država članica, EASO‑a, UNHCR‑a, Vijeća Europe i drugih mjerodavnih međunarodnih organizacija.

4.   Države članice obavješćuju Komisiju o državama koje su, u skladu s ovim člankom, označene kao sigurne treće zemlje.”

14.

Člankom 46. Direktive 2013/32, naslovljenim „Pravo na učinkoviti pravni lijek”, određuje se:

„1.   Države članice osiguravaju da podnositelji zahtjeva imaju pravo na učinkoviti pravni lijek pred sudom, protiv:

3.   Zbog usklađivanja sa stavkom 1., države članice osiguravaju da se učinkovitim pravnim lijekom predviđa cjelovito i ex nunc razmatranje i činjenica i pravnih pitanja, uključujući, ako je potrebno, razmatranje potreba za međunarodnom zaštitom u skladu s Direktivom [2011/95], barem u žalbenim postupcima pred prvostupanjskim sudom.

4.   Države članice utvrđuju razumne rokove i druga potrebna pravila za ostvarivanje prava podnositelja zahtjeva na učinkovit pravni lijek u skladu sa stavkom 1. Rokovi ne smiju onemogućiti ili učiniti posebno teškim takvo ostvarivanje prava.

Države članice također mogu utvrditi da se odluke donesene na temelju članka 43. revidiraju po službenoj dužnosti.

5.   Ne dovodeći u pitanje stavak 6., države članice omogućuju podnositeljima zahtjeva da ostanu na državnom području do isteka roka unutar kojega imaju pravo na učinkovit pravni lijek, te, ako je takvo pravo ostvareno unutar roka, do zaključenja postupka povodom pravnog lijeka.

6.   U slučaju odluke:

[…]

sud ima ovlast odlučivati o tome može li podnositelj zahtjeva ostati na državnom području države članice, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili po službenoj dužnosti, ako takva odluka dovodi do prestanka prava podnositelja zahtjeva da ostane u državi članici te ako u takvim slučajevima nije predviđen pravni lijek prema nacionalnom pravu.

[…]”

15.

U Prilogu I. Direktivi 2013/32, naslovljenom „Označavanje sigurne zemlje porijekla za potrebe članka 37. stavka 1.”, određuje se:

„Zemlja se smatra sigurnom zemljom porijekla ako se, na temelju pravnog položaja, primjenom prava u okviru demokratskog sustava i općih političkih okolnosti može zaključiti da općenito i trajno nema progona kako je definiran u članku 9. [Direktive 2011/95], nema mučenja ili nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja i da nema prijetnje zbog općeg nasilja u razmjerima međunarodnog ili unutarnjeg oružanog napada.

Prilikom ocjenjivanja se, između ostalog, uzima u obzir opseg pružanja zaštite prilikom progona ili zlostavljanja na sljedeće načine:

16.

Člankom 2. stavkom 1. točkom (k) zákona č. 325/1999 Sb., o azylu (Zakon 325/1999 o azilu; u daljnjem tekstu: Zakon o azilu) određuje se:

„Za potrebe ovog zakona […] ‚sigurna zemlja porijekla’ definira se kao država čiji je stranac državljanin ili, u slučaju osobe bez državljanstva, država njegova posljednjeg stalnog boravka,

1. u kojoj općenito i trajno nema progona, nema mučenja ili nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja i nema prijetnje zbog općeg nasilja u razmjerima međunarodnog ili unutarnjeg oružanog napada,

2. koju ni njezini državljani ni osobe bez državljanstva ne napuštaju zbog razloga navedenih u članku 12. ili članku 14.a [Zakona o azilu],

3. koja je ratificirala i poštuje međunarodne ugovore o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, uključujući odredbe o djelotvornim pravnim lijekovima, i

4. koja pravnim subjektima omogućuje nadzor nad situacijom u pogledu poštovanja ljudskih prava […]”.

17.

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se člankom 2. vyhláške č. 328/2015 Sb., kterou se provádí zákon o azylu a zákon o dočasné ochraně cizinců (Odluka br. 328/2015 kojom se provode Zakon o azilu i Zakon o privremenoj zaštiti stranaca, u daljnjem tekstu: Odluka br. 328/2015), u relevantnom razdoblju određivalo da Češka Republika sigurnom zemljom porijekla smatra Moldovu, osim Pridnjestrovlja ( 7 ).

18.

U skladu s člankom 16. stavcima 2. i 3. Zakona o azilu, zahtjevi za dodjelu međunarodne zaštite odbijaju se kao očigledno neosnovani ako podnositelj zahtjeva dolazi iz države koju Češka Republika smatra sigurnom zemljom porijekla, osim ako podnositelj zahtjeva dokaže da se u njegovu slučaju ta zemlja ne može smatrati sigurnom. Ako su ispunjeni uvjeti za to odbijanje, ne ocjenjuje se ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete za azil ili supsidijarnu zaštitu i je li iznio činjenice koje dokazuju da može biti izložen progonu ili mu prijeti teška šteta.

19.

U skladu s člankom 32. stavkom 2. Zakona o azilu, podnošenje žalbe protiv odluke u smislu članka 16. stavka 2. Zakona o azilu ne dovodi do obustave njezina izvršenja ( 8 ).

20.

Međutim, u skladu s člankom 73. stavkom 2. zákona č. 150/2002 Sb., soudní řád správní (Zakon br. 150/2002 o Zakoniku o upravnom postupku, u daljnjem tekstu: Zakonik o upravnom postupku), sud na zahtjev žalitelja i nakon saslušanja druge stranke u žalbenom postupku rješenjem obustavlja izvršenje odluke zbog podnošenja žalbe, ako izvršavanje ili drugi pravni učinci odluke žalitelju uzrokuju štetu neproporcionalno veću od one koja može nastati drugim osobama zbog obustave njezina izvršenja i ako to nije protivno važnom javnom interesu.

21.

U skladu s člankom 75. stavkom 2. Zakonika o upravnom postupku, „sud ispituje osporavane točke odluke u okviru podnesenih žalbenih razloga”.

22.

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je Moldova u siječnju 2022. proglasila izvanredno stanje zbog energetske krize i da je 24. veljače 2022., nakon ruske invazije na Ukrajinu, proglasila izvanredno stanje opsade i rata. U zahtjevu za prethodnu odluku navodi se i da je Moldova 25. veljače 2022. obavijestila Vijeće Europe da aktivira članak 15. EKLJP‑a.

23.

Osoba CV podnijela je 9. veljače 2022. zahtjev za međunarodnu zaštitu u Češkoj Republici. U svojem je zahtjevu navela da je svjedočila incidentu u kojem je vozač vozila prešao na nogostup i usmrtio pješaka. Vozač je pobjegao s mjesta nesreće. Te su noći u dom osobe CV došli neki nepoznati ljudi, odvezli je u šumu i fizički napali. Osoba CV pobjegla je i sakrila se. Dva dana kasnije vratila se kući i vidjela da joj je kuća izgorjela. Uskoro nakon toga pobjegla je iz Moldove u Češku Republiku u koju je ušla s pomoću krivotvorene rumunjske putovnice. Osoba CV navela je i da moldavska policija tvrdi da nikad nije identificirala počinitelje navodnog incidenta i da se boji vratiti u Moldovu jer strahuje od napadača, ali i zbog ruske invazije na Ukrajinu.

24.

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se osoba CV 2016. i ponovno 2019., prije nego što je podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu, vratila u Moldovu i o tome obavijestila samo svoje rođake jer se trudila ostati diskretna. Osoba CV priznala je da je 2016. protiv nje izrečena mjera u obliku udaljavanja na razdoblje od dvije godine jer je radila na temelju krivotvorene rumunjske putovnice. Nadalje, 2020. naložen joj je povratak, koji joj je ponovno naložen 23. siječnja 2022. Objasnila je da nije ranije podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu jer nije razumjela taj mehanizam.

25.

Ministarstvo je 8. ožujka 2022. odbilo njezin zahtjev za međunarodnu zaštitu kao očigledno neosnovan u skladu s člankom 16. stavkom 2. Zakona o azilu. Ministarstvo je tu odluku temeljilo na informacijama o političkoj i sigurnosnoj situaciji u Moldovi (koje je, u skladu sa zahtjevom za prethodnu odluku, Ministarstvo prikupilo iz dvaju dokumenata iz sredine 2021. ( 9 ) i vlastitog izvješća iz siječnja 2022.) i na činjenici da je Češka Republika u skladu s Odlukom br. 328/2015 Moldovu, osim Pridnjestrovlja, smatrala sigurnom zemljom porijekla ( 10 ).

26.

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi i da je Ministarstvo utvrdilo da podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu iz sigurne zemlje porijekla ima veći teret dokazivanja i da treba dokazati da ta zemlja u njegovu konkretnom slučaju nije sigurna. Ministarstvo je utvrdilo da osoba CV nije ispunila obvezu u pogledu takvog tereta dokazivanja i zbog toga nije razmatralo ima li ta osoba pravo na azil ili međunarodnu zaštitu. Konkretnije, Ministarstvo je smatralo da osoba CV nije ispunila obvezu u pogledu potrebnog tereta dokazivanja zbog nekoliko razloga.

27.

Kao prvo, u trenutku donošenja odluke o odbijanju nije bilo naznake da će se sukob iz Ukrajine proširiti na Moldovu. Kao drugo, Ministarstvo je priznalo da, iako u Moldovi postoje temeljni nedostaci u pogledu poštovanja vladavine prava, osobito u području pravosuđa, i iako protivnici političkog režima, njihovi odvjetnici i aktivisti mogu biti izloženi progonu u smislu članka 9. Direktive 2011/95, podnositelj zahtjeva nije naveo da pripada bilo kojoj od tih skupina. Kao treće, Ministarstvo je navelo da je podnositelj zahtjeva mogao zatražiti zaštitu od moldavskih tijela, ali to nije pokušao učiniti. Kao četvrto, Ministarstvo je navelo da je, na temelju ispitivanja svih činjenica, osoba CV podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu samo kako bi regulirala svoj boravak u Češkoj Republici.

28.

Osoba CV podnijela je žalbu Krajskom soudu v Brně (Okružni sud u Brnu).

29.

Sud koji je uputio zahtjev obustavio je 9. svibnja 2022. izvršenje odluke Ministarstva na zahtjev osobe CV, na temelju njezina argumenta da će, ako se vrati u Moldovu, biti izložena opasnosti da joj njezini napadači nanesu tešku štetu. Sud koji je uputio zahtjev uzeo je u obzir i činjenicu da se separatistička vojska Pridnjestrovlja 8. svibnja 2022. počela pripremati za sukob. Nadalje, taj je sud uzeo u obzir činjenicu da je Moldova 28. travnja 2022. obavijestila Vijeće Europe da zbog rata u Ukrajini produljuje derogaciju obveza iz EKLJP‑a na temelju članka 15. EKLJP‑a, kao i izvanredno stanje, do 23. lipnja 2022.

30.

U tim je okolnostima Krajský soud v Brně (Okružni sud u Brnu) smatrao da ishod slučaja osobe CV ovisi o tumačenju koncepta „sigurna zemlja porijekla” u smislu Direktive 2013/32 te je prekinuo postupak koji se pred njim vodi i uputio Sudu sljedeća prethodna pitanja:

31.

Pisana očitovanja podnijele su češka, njemačka i nizozemska vlada te Europska komisija. Češka i nizozemska vlada te Komisija iznijele su usmena očitovanja i odgovorile na pitanja koja je Sud postavio na raspravi održanoj 6. lipnja 2023.

32.

Kako bih razmotrio upućena pitanja, najprije ću objasniti da određeni događaji koji su se dogodili od podnošenja predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku ne isključuju relevantnost odgovora Suda za rješavanje predmeta koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev (dio A). Zatim ću navesti uvodne napomene o konceptu sigurne zemlje porijekla (dio B). U odgovoru na prvo pitanje objasnit ću da sama činjenica da se zemlja pozvala na članak 15. EKLJP‑a ne sprečava njezinu klasifikaciju kao sigurne zemlje porijekla u smislu Direktive 2013/32 (dio C). U odgovoru na drugo pitanje istaknut ću razloge zbog kojih sam zaključio da se Direktivom 2013/32 državama članicama omogućuje da kao sigurnu zemlju porijekla označe samo cijelo državno područje zemlje (dio D). Naposljetku ću se osvrnuti na treće prethodno pitanje i predložiti da se Direktivom 2013/32 od nacionalnog suda zahtijeva da po službenoj dužnosti istakne neusklađenost označavanja zemlje kao sigurne zemlje porijekla s Direktivom 2013/32 (dio E).

33.

S jedne strane, navodim da se prvim pitanjem pita o zaključcima koje treba izvesti iz odluke treće zemlje da se pozove na članak 15. EKLJP‑a u pogledu mogućnosti države članice da tu zemlju i dalje označava kao sigurnu zemlju porijekla u smislu Direktive 2013/32. Iako ću se na pojedinosti sustava povezanog s člankom 15. EKLJP‑a osvrnuti u nastavku, čini se da je Moldova 11. travnja 2024. obavijestila Vijeće Europe da se taj sustav više ne primjenjuje od 31. prosinca 2023. ( 11 ).

34.

S druge strane, drugo se pitanje odnosi na mogućnost države članice da treću zemlju označi kao sigurnu zemlju porijekla, uz iznimku za određeno područje. U tom sam pogledu već naveo da se čini da je predmetna iznimka područja u glavnom postupku uklonjena s učinkom od 1. listopada 2023. ( 12 ). Čini se da Češka Republika od tog dana Moldovu u cijelosti smatra sigurnom zemljom porijekla.

35.

Naposljetku, treće je pitanje povezano s odgovorima koji će se pružiti na prvo i drugo pitanje, a o njima ovisi i njegova relevantnost.

36.

Iz zahtjeva za prethodnu odluku u biti proizlazi da, ako Sud odluči da pozivanje na članak 15. EKLJP‑a ili postojanje iznimke područja o kojoj je riječ sprečavaju označavanje Moldove kao sigurne zemlje porijekla, to znači da se zahtjev osobe CV nije trebalo razmatrati u okviru konkretnog sustava razmatranja povezanog s konceptom sigurne zemlje porijekla.

37.

Dakako, to je objašnjenje pruženo s obzirom na pravnu situaciju koja je postojala kad je upućen zahtjev za prethodnu odluku. S obzirom na prethodno navedeno, nisam siguran kakve bi točne posljedice utvrđivanje problematike iznesene u prvom i drugom pitanju imalo na predmet u glavnom postupku ako Sud na jedno od njih ili oba ta pitanja odgovori na način koji sam prethodno naveo.

38.

Međutim, smatram da to zapažanje ne čini odgovor Suda na prethodna pitanja očito nerelevantnim ( 13 ). Naime, ako Sud doista dođe do jednog od prethodno navedenih zaključaka, jasno mi je da bi to moglo imati postupovne posljedice na način na koji treba postupiti sa zahtjevom osobe CV nakon što se nastavi postupak pred sudom koji je uputio zahtjev. Osim toga, događaje koji su prethodno ukratko opisani i dalje treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

39.

Stoga ću se voditi pretpostavkom da je odgovor Suda na upućena pitanja i dalje relevantan za rješavanje spora u glavnom postupku.

40.

Koncept „sigurna zemlja porijekla” dio je šire kategorije povezanih koncepata, kao što su „prva država azila”, „sigurna treća zemlja” i „europska sigurna treća zemlja”, koje države članice smiju upotrebljavati u postupcima azila u skladu s Direktivom 2013/32 kako bi u biti postupak učinile učinkovitijim. Svima njima uvodi se neki oblik odstupanja od glavnih pravila kojima se inače uređuje razmatranje zahtjevâ za međunarodnu zaštitu, ali imaju različite pravne posljedice ( 14 ).

41.

Kritizira ih se otkad su se pojavili 1990-ih (i kasnije brzo proširili na nacionalne pravne sustave ( 15 )) jer bi mogli dovesti do ograničavanja prava podnositeljâ zahtjeva za međunarodnu zaštitu na odgovarajuće razmatranje njihove situacije. Istodobno ih se, u kombinaciji s odgovarajućim zaštitnim mjerama, također priznaje kao alate koji mogu povećati brzinu obrade (sve većeg broja) zahtjeva za međunarodnu zaštitu jer se državi omogućuje da svoje resurse usmjeri na razmatranje zahtjeva iz zemalja za koje se smatra da je vjerojatnije da budu zemlje porijekla tražitelja azila s osnovanim zahtjevima ( 16 ).

42.

Ovaj se predmet odnosi na ispitivanje sustava povezanog s konceptom sigurne zemlje porijekla, koji se uređuje člancima 36. i 37. Direktive 2013/32 i njezinim Prilogom I., i koji, za razliku od drugih prethodno navedenih koncepata, nadležna tijela ne oslobađa obveze ispitivanja merituma zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

43.

U nastavku su navedene osnovne značajke koncepta i pravne posljedice koje iz njega proizlaze.

44.

Kao prvo, iz zajedničke definicije predmetnog koncepta proizlazi da se treću zemlju može označiti kao sigurnu zemlju porijekla ako se, „na temelju pravnog položaja, primjenom prava u okviru demokratskog sustava i općih političkih okolnosti može zaključiti da općenito i trajno nema progona kako je definiran u članku 9. [Direktive 2011/95], nema mučenja ili nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja i da nema prijetnje zbog općeg nasilja u razmjerima međunarodnog ili unutarnjeg oružanog napada” ( 17 ).

45.

Kao drugo, člankom 37. Direktive 2013/32 ovlašćuje se države članice da treće zemlje označavaju kao sigurne zemlje porijekla, što se obično čini nacionalnim popisima sastavljenima u tu svrhu ( 18 ). U toj direktivi stoga nije ponovljena ideja zajedničkog popisa iz Direktive 2005/85 ( 19 ) (pravni prednik trenutačne direktive) koja se, međutim, nije ostvarila u okviru te direktive te je Sud u tom pogledu poništio njezin relevantan dio zbog institucionalnih razloga ( 20 ).

46.

S obzirom na navedeno, kao treće, kad države članice odluče upotrijebiti koncept sigurne zemlje porijekla, moraju poštovati njegovu zajedničku definiciju navedenu u točki 44. ovog mišljenja. U tu je svrhu potrebno utvrditi nepostojanje u njoj opisanih rizika, i to uzimanjem u obzir nekoliko čimbenika koji su netaksativno navedeni u Prilogu I. Direktivi 2013/32, a uključuju „(a) mjerodavn[e] zakon[e] i propis[e] […] i način na koji se primjenjuju; (b) poštivanj[e] prava i sloboda iz [EKLJP‑a] i/ili Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i/ili Konvencije Ujedinjenih naroda protiv mučenja, posebno prava od kojih nisu dozvoljena odstupanja prema članku 15. stavku 2. [EKLJP‑a]; (c) poštivanj[e] načela nevraćanja u skladu sa Ženevskom konvencijom[ ( 21 )]; [i] (d) osiguranj[e] sustava učinkovitih pravnih sredstava protiv kršenja tih prava i sloboda”.

47.

Nadalje, države članice trebaju poštovati i određene postupovne obveze, osobito obvezu obavješćivanja Komisije o nacionalnim označavanjima i obvezu redovitog nadzora stanja „[na] temelj[u] […] različiti[h] vrst[a] izvora informacija, posebno uključujući informacije drugih država članica, [EUAA‑a ( 22 )], UNHCR‑a, Vijeća Europe i drugih mjerodavnih međunarodnih organizacija” ( 23 ).

48.

Naposljetku, ali ne i najmanje važno, označavanje zemlje kao sigurne zemlje porijekla ima znatne posljedice na podnositelje zahtjeva iz tih zemalja.

49.

Kao prvo, kao što je to Sud objasnio, to dovodi do primjene „posebnog sustava ispitivanja” koji se „temelji na obliku oborive pretpostavke o dostatnoj zaštiti u zemlji porijekla, koju može pobiti podnositelj zahtjeva ako iznese ozbiljne razloge koji se odnose na njegovu posebnu situaciju” ( 24 ).

50.

Kao drugo, člankom 31. stavkom 8. točkom (b) Direktive 2013/32 ovlašćuje se države članice da zahtjeve koje su podnijeli podnositelji zahtjeva iz sigurnih zemalja porijekla razmatraju u ubrzanom postupku (čiji „razumni” rok trebaju same utvrditi) ( 25 ) ili na granicama ili u tranzitnoj zoni.

51.

Kao treće, kad se zahtjev pojedinca iz sigurne zemlje porijekla smatra neosnovanim, člankom 32. stavkom 2. Direktive 2013/32 omogućuje se državama članicama da ga, štoviše, smatraju „očigledno neosnovanim” ( 26 ), ako je tako propisano nacionalnim zakonodavstvom.

52.

U skladu s onime što su u biti navele nizozemska vlada i Komisija, ta dodatna kvalifikacija dovodi to toga da se, među ostalim, podnositelju zahtjeva može ne odobriti da ostane na državnom području do zaključenja žalbenog postupka protiv odluke o odbijanju (za razliku od glavnog pravila koje se primjenjuje u slučaju „običnog” odbijanja), osim ako nacionalni sud obustavi izvršenje odluke zbog podnošenja žalbe ( 27 ).

53.

Suprotno tomu, činjenica da podnositelj zahtjeva dolazi iz sigurne zemlje porijekla ne omogućuje nacionalnim tijelima da odbiju zahtjev pojedinca iz sigurne zemlje porijekla a da pritom ne razmotre pojedinačno njegove potrebe za međunarodnom zaštitom. Suprotno bi utvrđenje bilo protivno Direktivi 2013/32, u čijem se članku 31. stavku 8. na ubrzani postupak (uključujući za podnositelje zahtjeva iz sigurnih zemalja porijekla) primjenjuju „temeljna načela i jamstva” koja su općenito definirana u poglavlju II. te direktive. Te zaštitne mjere uključuju obvezu države članice da osigura da se zahtjevi razmatraju, a odluke donose pojedinačno, kao što se to određuje člankom 10. stavkom 3. točkom (a) i navodi, u kontekstu „posebnog sustava ispitivanja” o kojem je ovdje riječ, u članku 36. stavku 1. Direktive 2013/32 ( 28 ).

54.

Imajući na umu te uvodne napomene, sada ću razmotriti prvo prethodno pitanje.

55.

Podsjećam na to da sud koji je uputio zahtjev prvim upućenim pitanjem pita sprečava li pozivanje određene treće zemlje na članak 15. EKLJP‑a to da ona zadrži status sigurne zemlje porijekla.

56.

Prije nego što u cijelosti ocijenim to pitanje, pojasnit ću pravni sustav povezan s člankom 15. EKLJP‑a (odjeljak 1.). Na temelju toga objasnit ću razloge zbog kojih smatram, u skladu sa stajalištima svih intervenijenata, da pozivanje na članak 15. EKLJP‑a samo po sebi ne sprečava to da se zemlju smatra sigurnom zemljom porijekla u smislu Direktive 2013/32 ako su i dalje ispunjeni uvjeti za takvo označavanje koji su utvrđeni u Prilogu I. toj direktivi (odjeljak 2). Objasnit ću i da na moj zaključak ne utječe Protokol br. 24, na koji je sud koji je uputio zahtjev skrenuo pozornost i o čijim se posljedicama osobito diskutiralo na raspravi (odjeljak 3).

57.

Člankom 15. stavkom 1. EKLJP‑a omogućuje se ugovornoj stranci da derogira svoje obveze iz EKLJP‑a „[u] vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak naroda”. Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) objasnio je da se taj koncept odnosi na „iznimnu kriznu situaciju ili izvanredno stanje koje utječe na čitavo stanovništvo te predstavlja prijetnju organiziranom životu zajednice koja čini državu” ( 29 ), pri čemu relevantno izvanredno stanje mora biti „stvarno ili neposredno” ( 30 ).

58.

Međutim, mjere koje su donesene za prevladavanje takve iznimne situacije mogu se poduzeti samo „u opsegu koji je strogo određen potrebama tih izvanrednih prilika, […] uz uvjet da […] nisu nespojive s […] ostalim obvezama po međunarodnom pravu” ( 31 ). Nadalje, u skladu s člankom 15. stavkom 2. (u vezi s naknadnim protokolima uz EKLJP ( 32 )), takve mjere ni u kojem slučaju ne mogu utjecati na prava od kojih se ne može odstupiti, a to su pravo na život, zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne, zabrana ropstva i prisilnog rada, zabrana kažnjavanja bez pravne osnove, ukidanje smrtne kazne i pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen.

59.

Podložno tim važnim ograničenjima, ESLJP je u više navrata smatrao da ugovorne stranke EKLJP‑a imaju široku marginu prosudbe kad je riječ o utvrđivanju „[ugrožava li] izvanredn[o] stanj[e] […] opstanak naroda” u smislu članka 15. EKLJP‑a, kao i kad je riječ o utvrđivanju primjerenog odgovora ( 33 ).

60.

Međutim, primjenu te margine prosudbe i dalje nadzire ESLJP. S jedne strane, ESLJP je već utvrdio da određene situacije ne dosežu prag koji omogućuje primjenu sustava iz članka 15. EKLJP‑a ( 34 ). S druge strane, pitanje jesu li donesene mjere, ukratko, proporcionalne izvanrednom stanju na koje se poziva osobito se ispituje s obzirom na prirodu prava na koja se utječe i okolnosti koje su dovele do izvanrednog stanja, kao i s obzirom na njegovo trajanje ( 35 ). ESLJP je naglasio i da pozivanje na članak 15. „državnim tijelima ne daje odriješene ruke da postupaju na način koji bi mogao dovesti do proizvoljnih posljedica za pojedince” ( 36 ) te je ustrajao na postojanju odgovarajućih zaštitnih mjera od zlouporabe ( 37 ), kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev.

61.

Nadalje, iz sudske prakse ESLJP‑a proizlazi da činjenica da se zemlja pozvala na članak 15. EKLJP‑a neće nužno promijeniti ocjenu tog suda u pogledu navodne povrede EKLJP‑a. Naime, jasno je da će ESLJP prilikom ispitivanja predmeta koji se pred njim vodi općenito najprije ocjenjivati je li navodna povreda opravdana u okviru redovnog sustava. ESLJP će samo ako to nije slučaj provesti poseban i manje strog test proporcionalnosti koji je prethodno spomenut ( 38 ). Razlog za to je taj što pozivanje na članak 15. EKLJP‑a nije istovjetno otkazivanju EKLJP‑a (kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev) te je ugovorna stranka o kojoj je riječ i dalje njome obvezana, iako joj se sustavom iz članka 15. EKLJP‑a dodjeljuje šira margina prosudbe prilikom donošenja mjera ograničavanja.

62.

Drugim riječima, smatram da pozivanje na članak 15. EKLJP‑a ne znači da ugovorna stranka o kojoj je riječ automatski postupa na način kojim se povređuju prava i slobode koji su zajamčeni EKLJP‑om. Umjesto toga, čini se da je svrha podnošenja obavijesti u tom kontekstu obavijestiti druge ugovorne stranke da možda neće moći zaštititi ta prava i slobode s obzirom na iznimnu situaciju s kojom je ta stranka suočena ( 39 ). Ocjena je li to doista slučaj i koja su prava i slobode konkretno ugroženi ovisi o sadržaju takve obavijesti i stvarno donesenim mjerama.

63.

Povijesno gledano, „obavijesti povezane s člankom 15.” podnosile su se u različitim situacijama. Neki su od novijih primjera kad je deset ugovornih stranaka (uključujući tri države članice – Estoniju, Latviju i Rumunjsku – ali i Moldovu) podnijelo obavijest o derogiranju u skladu s tom odredbom u kontekstu pandemije bolesti COVID-19 ( 40 ), dok je od početka 2020. do kraja 2023. sedam novih obavijesti podneseno zbog drugih razloga, kao što su prirodne katastrofe, energetske krize i rat ( 41 ). Čini se da je Moldovina upotreba članka 15. EKLJP‑a, o kojoj je riječ u glavnom postupku, dio tog najnovijeg razvoja događaja ( 42 ).

64.

Imajući taj kontekst na umu, sada ću ispitati pitanje kako odluka treće zemlje da primijeni članak 15. EKLJP‑a utječe na mogućnost države članice da tu zemlju i dalje označava kao sigurnu zemlju porijekla u smislu Direktive 2013/32.

65.

Podsjećam na to da, kako bi se bilo koju zemlju smatralo sigurnom zemljom porijekla, nužno je da „općenito i trajno nema progona kako je definiran u članku 9. [Direktive 2011/95], nema mučenja ili nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja i da nema prijetnje zbog općeg nasilja u razmjerima međunarodnog ili unutarnjeg oružanog napada” ( 43 ), kao što sam već naveo. Taj se zahtjev primjenjuje na zemlje koje su ugovorne stranke EKLJP‑a i na zemlje koje to nisu.

66.

Iz Priloga I. Direktivi 2013/32 proizlazi da države članice moraju ocijeniti je li taj zahtjev ispunjen s obzirom na netaksativan popis pravnih sredstava kojima se osigurava zaštita od prethodno navedenih rizika, na koji sam uputio u točki 46. ovog mišljenja, koji uključuje poštovanje prava i sloboda propisanih EKLJP‑om, osobito prava od kojih se ne može odstupiti.

67.

Naime, iz objašnjenja u prethodnom odjeljku proizlazi da se ta prava od kojih se ne može odstupiti, kako su definirana u EKLJP‑u, moraju poštovati „čak i u najtežim okolnostima” ( 44 ), uključujući okolnosti zbog kojih je bilo potrebno primijeniti članak 15. EKLJP‑a. Međutim, iz toga ne slijedi da mjere poduzete na temelju članka 15. EKLJP‑a, koje utječu na druga prava zaštićena EKLJP‑om, ne mogu dovesti do situacije koja nije u skladu sa zajedničkom definicijom sigurne zemlje porijekla iz Priloga I. Direktivi 2013/32. Međutim, je li to slučaj teško se može reći u teoriji, samo na temelju pozivanja na članak 15. EKLJP‑a, kao što to u biti tvrde Češka Republika i Komisija.

68.

Kao što sam to prethodno objasnio, pozivanje na tu odredbu nije istovjetno priznavanju da će prava zaštićena EKLJP‑om (ona od kojih se može odstupiti) doista biti ugrožena ( 45 ). Utvrđivanje te činjenice zapravo će nužno ovisiti o svakom pojedinačnom slučaju i, konkretno, o stvarnoj situaciji koja prevladava u određenoj trećoj zemlji. Kao što je to Češka Republika naglasila na raspravi, odluka o pozivanju na članak 15. EKLJP‑a proizlazi iz ocjene, koju provodi zemlja koja se na njega poziva, pitanja je li zbog određene situacije taj korak nužan ili bi mogao biti nužan. Naime, neke bi se zemlje mogle pozvati na članak 15. EKLJP‑a iz predostrožnosti, dok će druge smatrati da ista situacija ne bi trebala dovesti ni do kakvog odstupanja od redovnog sustava EKLJP‑a ( 46 ).

69.

U tom pogledu navodim da se u zahtjevu za prethodnu odluku ne izražava zabrinutost u pogledu nijedne konkretne mjere koju je objavila ili donijela Moldova. S obzirom na navedeno, u njemu se navodi, kao prvo, činjenica da je Moldova 25. veljače 2022. podnijela obavijest u kojoj je istaknula potrebu odstupanja od primjene određenih odredbi EKLJP‑a i njegovih protokola, uključujući članak 10. EKLJP‑a (kojim se predviđa sloboda izražavanja). Napominjem da se u toj obavijesti upućuje na „izvanredno stanje” u odgovoru na energetsku krizu te se ističe moguće donošenje mjera koje uključuju „racionalizaciju potrošnje prirodnog plina […], koordinaciju rada medija […] [ili] uspostavu brzih instrumenata za naplatu plaćanja od potrošača za iskorišteni prirodni plin” ( 47 ).

70.

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev upućuje na obavijest od 3. ožujka 2022. u kojoj Moldova opisuje „izvanredno stanje, opsadu i rat” ( 48 ). Kao što se to može utvrditi iz javno dostupnih informacija, u toj obavijesti i njezinim naknadnim produljenjima navodi se popis mjera koje su usporedivo puno opsežnije od onih iz prethodne obavijesti. Čini se da se taj popis odnosi na različite aspekte života pojedinaca na državnom području i uključuje, među ostalim mogućim mjerama, „protjerivanje s državnog područja […] osoba čija bi prisutnost mogla utjecati na osiguravanje javnog reda i sigurnosti” ili „poduzimanje mjera potrebnih za upravljanje migracijskim tokovima” ( 49 ).

71.

Nadalje, ne ulazeći u pojedinosti o tome koja bi prava iz EKLJP‑a mogla biti ugrožena (u odnosu na raniju obavijest od 25. veljače 2022. na koju se prethodno upućuje), nužnost mjera objašnjena je upućivanjem na „velike prijetnje nacionalnoj sigurnosti u neposrednoj blizini kopnene granice između Moldove i Ukrajine zbog početka velikih vojnih djelovanja na državnom području Ukrajine 24. veljače 2022.” ( 50 ) ili, kasnije, „zbog nastavka rata na državnom području Ukrajine” ( 51 ).

72.

Kao još jedan primjer navodim da se u obavijesti koju je Moldova podnijela u kontekstu pandemije bolesti COVID-19, koju sam kratko spomenuo u točki 63. ovog mišljenja, ističu donošenje posebnog sustava za ulazak u zemlju, kretanje po zemlji i izlazak iz zemlje, „obustava rada obrazovnih ustanova, uvođenje sustava karantene, zabrana održavanja sastanaka, javnih prosvjeda i drugih masovnih okupljanja” te se navodi potreba za odstupanjem „od […], konkretno, članka 11. [EKLJP‑a], članka 2. Prvog protokola i članka 2. Protokola br. 4” ( 52 ).

73.

Raznolikost mjera navedenih u tim primjerima pokazuje da je teško zaključiti da svaka obavijest koja je podnesena u skladu s člankom 15. EKLJP‑a automatski isključuje da treća zemlja ispunjava uvjete iz Priloga I. Direktivi 2013/32. Ti primjeri istodobno pokazuju da priroda određenih predviđenih mjera, ili njihov širok opseg, mora dovesti do posebnog opreza.

74.

Naime, moja primjedba da pozivanje na članak 15. EKLJP‑a kao takvo i u teoriji ne utječe na označavanje sigurne zemlje porijekla, ne znači da to pozivanje nije relevantno. Slično onomu što su u biti tvrdile sve stranke na raspravi, smatram da je pozivanje na članak 15. EKLJP‑a čimbenik koji se mora uzeti u obzir u okviru redovne ocjene situacije koju države članice (koje upotrebljavaju koncept sigurne zemlje porijekla) moraju provesti, kao što sam to već objasnio ( 53 ). U tom kontekstu smatram da države članice trebaju uzeti u obzir opseg mjera kako su definirane u obavijesti podnesenoj u skladu s člankom 15. EKLJP‑a i kako se provode u praksi.

75.

S obzirom na navedeno, još treba ispitati utječe li na to stajalište uzimanje u obzir Protokola br. 24 na koji je sud koji je uputio zahtjev skrenuo posebnu pozornost u kontekstu svojeg prvog pitanja.

76.

U Protokolu br. 24 države članice izjavljuju da će se međusobno smatrati sigurnim zemljama porijekla te se „u skladu s tim” slažu da „zahtjev za azil koji podnese državljanin jedne države članice druga država članica može uzeti u obzir ili proglasiti prihvatljivim za obradu samo” u jednom od četiriju slučajeva navedenih u tom protokolu, među kojima je pozivanje na članak 15. EKLJP‑a ( 54 ).

77.

Sud koji je uputio zahtjev tumači to pravilo na način da, u slučaju pozivanja na članak 15. EKLJP‑a, državu članicu koja se na njega poziva druge države članice više ne mogu smatrati sigurnom zemljom porijekla. Prema mišljenju tog suda, isti zaključak mora a fortiori proizlaziti kad se na članak 15. EKLJP‑a poziva treća zemlja (u ovom slučaju Moldova).

78.

Smatram da se zaključak suda koji je uputio zahtjev temelji na pogrešnoj pretpostavci.

79.

Doista, kao što je to (u biti) tvrdila Komisija, smatram da je značenje koncepta „sigurne zemlje porijekla” iz Protokola br. 24 jednostavno različito od značenja koncepta uređenog Direktivom 2013/32.

80.

Naime, suprotno onomu što proizlazi iz tog protokola kad je riječ o zahtjevima za međunarodnu zaštitu unutar Unije, označavanje treće zemlje kao sigurne zemlje porijekla u smislu Direktive 2013/32 nikad ne može samo po sebi onemogućiti razmatranje zahtjeva. Kao što je to već ukratko navedeno u prethodnom dijelu ovog mišljenja, zahtjev koji je podnio pojedinac iz takve zemlje uvijek treba razmotriti (osim, prema mojem mišljenju, ako ga se smatra nedopuštenim na temelju jednog od taksativno navedenih razloga iz Direktive 2013/32) ( 55 ).

81.

Napominjem da je Protokol br. 24 ažurirana verzija Protokola o azilu za državljane država članica Europske unije koji je bio priložen Ugovoru iz Amsterdama (u daljnjem tekstu: prvotni protokol) ( 56 ) i koji je prethodio ne samo trenutačnoj Direktivi 2013/32 nego i prethodnoj direktivi (Direktiva 2005/85), kojom je koncept sigurne zemlje porijekla uveden u sekundarno pravo Unije.

82.

Ispitivanje uvodnih izjava obaju protokola (čiji je sadržaj u biti isti) upućuje na to da su države članice prilikom donošenja (i naknadnog zadržavanja) odgovarajućeg teksta nastojale isključiti dopuštenost zahtjevâ za međunarodnu zaštitu unutar Unije kao konkretan izraz uzajamnog povjerenja ( 57 ). To je na raspravi tvrdila češka vlada.

83.

U tim se uvodnim izjavama konkretno upućuje na obvezu država članica da poštuju vrijednosti iz članka 2. UEU‑a ( 58 ), na „poseban status i zaštitu” koje uživa „svaki državljanin države članice, kao građanin Unije” ( 59 ) i na cilj sprečavanja „da se institutu azila pribjegava u svrhe koje se razlikuju od onih u koje je namijenjen” ( 60 ).

84.

Na temelju tih elemenata stoga tumačim protokol na način da predstavlja dogovor država članica u pogledu, s jedne strane, glavnog pravila koje se sastoji od nemogućnosti razmatranja zahtjevâ za međunarodnu zaštitu unutar Unije i, s druge strane, (ograničenih) iznimaka od tog pravila (kao što je pozivanje na članak 15. EKLJP‑a). Suprotno tomu, oni se ne čine relevantnima za uvjete u kojima se treću zemlju može smatrati sigurnom zemljom porijekla za potrebe Direktive 2013/32 ( 61 ).

85.

Zbog tih razloga smatram, baš kao i svi intervenijenti u ovom postupku, da Protokol br. 24 ne utječe na moj prethodni zaključak iz točke 74. ovog mišljenja u pogledu posljedica koje pozivanje treće zemlje na članak 15. EKLJP‑a ima na mogućnost da je se i dalje smatra sigurnom zemljom porijekla. Stoga u pogledu prvog pitanja općenito zaključujem da sama činjenica da se treća zemlja, koja je označena kao sigurna zemlja porijekla, pozvala na članak 15. EKLJP‑a ne sprečava automatski njezino daljnje označavanje u smislu članka 37. stavka 1. Direktive 2013/32, u vezi s Prilogom I. toj direktivi. Međutim, nadležna tijela moraju uzeti u obzir takvo pozivanje kako bi donijela odluku o tome može li se zadržati oznaka sigurne zemlje porijekla s obzirom na, konkretno, opseg mjera kojima se derogira od obveza iz EKJLP‑a, kako su definirane u obavijesti podnesenoj u skladu s člankom 15. EKLJP‑a i njihovu provedbu u praksi.

86.

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita sprečavaju li članci 36. i 37. Direktive 2013/32 državu članicu da neku treću zemlju označi kao sigurnu zemlju porijekla podložno iznimci područja i znači li to, kad je zbog situacije koja prevladava u dijelu treće zemlje takva iznimka od tog označavanja potrebna, da se određenu treću zemlju ne može smatrati sigurnom zemljom porijekla za potrebe predmetne direktive.

87.

Podsjećam na to da se to pitanje postavlja jer je Češka Republika u trenutku donošenja odluke o odbijanju Moldovu imala označenu kao sigurnu zemlju porijekla, osim Pridnjestrovlja ( 62 ).

88.

Za razliku od prvog prethodnog pitanja, u pogledu kojeg se stajališta intervenijenata preklapaju, njihova stajališta u pogledu drugog pitanja znatno se razlikuju. Dok češka i nizozemska vlada smatraju da Direktiva 2013/32 ne sprečava označavanje kao sigurne zemlje porijekla podložno iznimci područja, njemačka vlada smatra suprotno. Komisija se u biti slaže sa stajalištem njemačke vlade. Međutim, smatra da je iznimka područja o kojoj je riječ u glavnom postupku i dalje moguća jer Moldova u Pridnjestrovlju ne može stvarno izvršavati ovlasti.

89.

U tom ću kontekstu objasniti da uzimanje u obzir teksta relevantnih odredbi Direktive 2013/32 (odjeljak 1.), njihova zakonodavnog konteksta (odjeljak 2.) i zakonodavne namjere koja se nastoji ostvariti Direktivom 2013/32 (odjeljak 3.) znači da se sigurnom zemljom porijekla može označiti samo cijelo državno područje. Objasnit ću i da taj zaključak vrijedi i u slučaju iznimke područja uvedene zbog činjenice da treća zemlja o kojoj je riječ ne može izvršavati ovlasti na dijelu svojeg državnog područja (odjeljak 4).

90.

Podsjećam na to da se Prilogom I. Direktivi 2013/32 određuje da se „[z]emlja […] smatra sigurnom zemljom porijekla ako se, na temelju pravnog položaja, primjenom prava u okviru demokratskog sustava i općih političkih okolnosti može zaključiti da općenito i trajno nema progona kako je definiran u članku 9. [Direktive 2011/95], nema mučenja ili nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja i da nema prijetnje zbog općeg nasilja u razmjerima međunarodnog ili unutarnjeg oružanog napada”.

91.

Smatram da su dva elementa te definicije posebno indikativna. Prvi je element zahtjev da se općenito utvrdi sigurnost zemlje (dio a), a drugi je element činjenica da je zakonodavac koncept o kojem riječ odlučio definirati upućivanjem samo i isključivo na zemlju (dio b). Ta ću dva pitanja razmotriti redom.

92.

Navodim da se u definiciji koncepta o kojem je riječ upućuje na zemlju u kojoj općenito (i trajno) nema nijednog od rizika koji su u njoj navedeni.

93.

Upotreba priloga „općenito” u kontekstu zakonodavnog akta kojim se u pravnom poretku Unije konkretizira pravo na azil upućuje, prema mojem mišljenju, na to da taj uvjet u zemlji treba biti ispunjen u pogledu njezina cijelog područja, a ne samo u pogledu njezina jednog dijela (uključujući u pogledu većeg dijela).

94.

Najprije želim opovrgnuti argument da, kad su relevantni rizici ograničeni na dio državnog područja, to ne sprečava da se predmetnu zemlju općenito smatra sigurnom jer stanovnici na koje ti rizici utječu mogu tražiti utočište u sigurnom dijelu zemlje.

95.

Naime, može li se utočište stvarno pronaći u drugom dijelu zemlju potrebno je utvrditi u kontekstu ispitivanja merituma primjenom koncepta „zaštite unutar države” koji je uređen člankom 8. Direktive 2011/95 ( 63 ), kao što je to Komisija pravilno objasnila na raspravi. To se ispitivanje mora provesti pojedinačno, a njegovi će rezultati uvijek ovisiti o okolnostima konkretnog podnositelja zahtjeva. U skladu s time, eventualno postojanje „mogućnosti zaštite unutar države” ne može dovesti do donošenja drukčije odluke o tome može li se općenito pretpostaviti da je određena zemlja sigurna, što je jedina okolnost kojom se može opravdati primjena pravnih posljedica povezanih s konceptom sigurne zemlje porijekla kako je ukratko opisano u točkama 48. do 52. ovog mišljenja ( 64 ).

96.

Iz tih posljedica proizlazi da je koncept sigurne zemlje porijekla prije svega alat postupovne djelotvornosti koji omogućuje da se o svim zahtjevima koje podnesu podnositelji zahtjeva iz određene treće zemlje odlučuje u ubrzanom postupku, na temelju pretpostavke da u zemlji porijekla podnositeljâ zahtjeva prevladava sigurnost.

97.

Iako takav način postupanja može biti opravdan u pogledu zemalja u odnosu na koje ne postoje dvojbe o općoj situaciji, kao što to u biti navodi sud koji je uputio zahtjev, i pod uvjetom da postoje odgovarajuće zaštitne mjere ( 65 ), suprotno tomu, prema mojem mišljenju, to nije moguće kad opća situacija koja prevladava u dijelu određene treće zemlje dovodi do suprotnog stajališta, čak i ako je nepostojanje sigurnosti ograničeno na određenu regiju.

98.

Naime, kad bi se prihvatilo suprotno stajalište, to bi značilo da se ubrzana metoda odlučivanja o kojoj je riječ i dalje može primjenjivati na sve zahtjeve koje podnesu podnositelji zahtjeva iz takve zemlje, unatoč činjenici da je dio njezina stanovništva općenito izložen relevantnim rizicima, što bi pak dovelo do povećanog rizika od povrede prava na azil, a time i načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja, od kojih su u pravnom poretku Unije oba zaštićena kao temeljna prava propisana člankom 18. i člankom 19. stavkom 2. Povelje ( 66 ).

99.

Točno je da je češka vlada na raspravi objasnila da je iznimka područja o kojoj je riječ u glavnom postupku uvedena upravo kako bi se riješilo to pitanje i kako bi se podnositeljima zahtjeva iz Pridnjestrovlja stoga pružila pojačana zaštita.

100.

Navodim da se tim pristupom, iako se njime doista uzima u obzir situacija stanovništva koje živi u ugroženom području, ne može isključiti činjenica da dovodi do primjene koncepta sigurne zemlje porijekla na (većinski) dio stanovništva, unatoč zaključku da se treću zemlju o kojoj je riječ ne može smatrati sigurnom u pogledu njezina cijelog područja (bez čega iznimka područja ne bi ni bila potrebna).

101.

Taj rezultat smatram problematičnim jer nisam siguran može li se uvijek sa sigurnošću lako (i trajno) utvrditi gdje se točno nalazi unutarnja „granica” između sigurnih i nesigurnih dijelova predmetne treće zemlje, tim više s obzirom na to da ta granica zbog nesigurne situacije u određenoj regiji po definiciji može biti nestabilna. Navodim da je i UNHCR u nekoliko navrata izrazio stajalište da bi se koncept sigurne zemlje porijekla trebao primjenjivati samo na cijela područja zemalja ( 67 ).

102.

Neovisno o tom razmatranju, izbor koji se sastoji u podjeli zemlje na dva dijela kako bi se zadržao sustav ubrzanog odlučivanja za dio podnositelja zahtjeva iz određene treće zemlje znači da se koncept sigurne zemlje porijekla tumači na način različit od onog u okviru kojeg se izraz „zemlja” tumači u svakodnevnom jeziku i, u dijelu u kojem je to ovdje relevantno, u konkretnom kontekstu azila. U nastavku ću objasniti da se, ako ne postoji nikakva naznaka u suprotnom smislu, definicijom predmetnog koncepta koju je naveo zakonodavac Unije upućuje samo i isključivo na to značenje.

103.

Kao što sam to već naveo, Direktiva 2013/32 dio je zajedničkog europskog sustava azila (u daljnjem tekstu: ZESA) čijim se različitim sastavnicama konkretizira pravo na azil. Te sastavnice ZESA‑e uključuju razmatranja povezana s rizicima kojima mogu biti izloženi podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu i koji se obično ocjenjuju s obzirom na situacije koje prevladavaju u njihovim zemljama porijekla, a ne s obzirom na teritorijalna područja koja se definiraju drukčije. Taj se pristup odražava u različitim konceptima na kojima se temelji ZESA, počevši od definicije izbjeglice ( 68 ) ili temeljnog načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja ( 69 ).

104.

Nema zapravo ništa iznenađujuće u tome jer u okviru međunarodnog pravnog poretka države imaju primarnu odgovornost zaštite stanovništva. Budući da su države stoga primarni jamci sigurnosti, prirodno je da se u zakonodavnom aktu kojim se utvrđuje poseban postupovni alat za ispitivanje postoji li pravo na međunarodnu zaštitu (kao što je koncept sigurne zemlje porijekla o kojem je riječ u ovom predmetu) upotrebljava upravo to upućivanje na sigurnost.

105.

Ne dovodeći u pitanje moje prethodno razmatranje u pogledu poteškoća koje mogu proizaći iz odluke da se pravi razlika u postupanju prema stanovništvu određene treće zemlje u kontekstu azila, središnja priroda koncepta zemlje u području azila, prema mojem mišljenju, znači da, kad zakonodavac donese odluku o odstupanju od tog glavnog upućivanja, u svakom je slučaju potrebno izričito potvrditi i, štoviše, objasniti što točno takvo odstupanje podrazumijeva.

106.

To jasno dokazuje koncept mogućnosti zaštite unutar države na koji se upućuje u točki 95. ovog mišljenja te se u ovom kontekstu važnost tog razmatranja još više očituje s obzirom na odgovarajuće odredbe Direktive 2005/85 koja je prethodila Direktivi 2013/32, kao što to u biti predlaže i njemačka vlada.

107.

Podsjećam na to da se u Prilogu II. Direktivi 2005/85 koncept sigurne zemlje porijekla definirao na isti način kao u današnjem Prilogu I. Direktivi 2013/32. Međutim, za razliku od te direktive, Direktivom 2005/85 predviđale su se, osim toga, dvije različite kategorije djelomičnih označavanja.

108.

Kao prvo, u članku 30. stavku 1. Direktive 2005/85 bilo je jasno navedeno da države članice mogu jedan dio države odrediti kao siguran, ako su samo u tom dijelu bili ispunjeni primjenjivi uvjeti. Ta je mogućnost podrazumijevala upotrebu zajedničkih uvjeta za označavanje utvrđenih u Prilogu II. Direktivi 2005/85 (koji su također bili jednaki onima koji se trenutačno primjenjuju u skladu s Prilogom I. Direktivi 2013/32) ( 70 ). Kao drugo, članak 30. stavak 3. sadržavao je klauzulu o mirovanju kojom se potvrđivala mogućnost država članica da zadrže postojeće nacionalne propise koji su omogućivali da se odredi sigurni dio zemlje, ili da se odredi zemlja ili dio zemlje koji je siguran za određenu skupinu osoba ( 71 ). Ta je mogućnost podrazumijevala upotrebu uvjeta za označavanje koji su se mogli razlikovati od onih utvrđenih u Prilogu II. Direktivi 2005/85.

109.

Iako to pokazuje da je zakonodavac Unije u prošlosti upotrebljavao koncept sigurne zemlje porijekla izvan uobičajenog značenja koje se inače pridaje izrazu „zemlja”, dokazuje i da je za odstupanje od takvog očitog i uobičajenog značenja potrebno izričito navesti i istodobno pojasniti njegov točan opseg: može li se koncept sigurne zemlje porijekla odnositi i na dio državnog područja ili na dio stanovništva koje živi na cijelom državnom području ili čak na dio stanovništva koje živi na dijelu državnog područja, što su sve bile mogućnosti u okviru Direktive 2005/85 kako je upravo opisano.

110.

Nijedan element tog prilično složenog sustava nije zadržan u Direktivi 2013/32. U nastavku ću se detaljnije osvrnuti na posljedice njegova uklanjanja, ali sad navodim da se, za razliku od prethodne situacije, ničim u tekstu Direktive 2013/32 ne upućuje na to da je zakonodavac htio odstupiti od svakodnevnog značenja izraza „zemlja”, u kojem se taj izraz također uobičajeno tumači u konkretnom kontekstu azila. S obzirom na to, smatram da se koncept sigurne zemlje porijekla ne može tumačiti na način da se odnosi na išta drugo osim zemlje, neovisno o tome je li riječ o području unutar zemlje ili regiji koja se sastoji od nekoliko zemalja.

111.

U nastavku ću objasniti da je taj zaključak, u usporedbi sa širim kontekstom zajedničkih postupovnih pravila propisanih Direktivom 2013/32, dodatno poduprt ispitivanjem posebnog pravnog sustava do čije primjene dolazi upotrebom koncepta sigurne zemlje porijekla.

112.

Kao što je to objašnjeno u prethodnom dijelu ovog mišljenja, zahtjeve za međunarodnu zaštitu koje podnesu podnositelji zahtjeva iz sigurnih zemalja porijekla treba razmatrati s obzirom na osnovanost. Međutim, kad ih se razmatra u širem kontekstu zajedničkih postupovnih pravila propisanih Direktivom 2013/32, pravila koja uređuju to razmatranje razlikuju se u tri važna pogleda.

113.

Podsjećam na to da se, kao prvo, konceptom sigurne zemlje porijekla može pokrenuti ubrzani postupak koji se po definiciji provodi u kraćim rokovima u usporedbi s onima koji se primjenjuju u skladu s glavnim pravilom u okviru redovnog postupka. Iako je zasigurno prednost toga brže utvrđivanje pravnog položaja podnositeljâ zahtjeva, to podrazumijeva i nedostatak da ti podnositelji zahtjeva imaju manje vremena za obranu svojeg stajališta u usporedbi s „redovnim” podnositeljima zahtjeva za međunarodnu zaštitu ( 72 ).

114.

Kao drugo, kad se razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu okonča njegovim odbijanjem, „redovni” podnositelji zahtjeva imaju pravo ostati na državnom području dok se ne donese odluka o njihovoj žalbi, ako je ona podnesena. Suprotno tomu, države članice mogu odlučiti da neće automatski dodijeliti to pravo podnositeljima zahtjeva iz sigurnih zemalja porijekla te takvo pravo može proizaći samo iz obustave izvršenja odluke zbog podnošenja žalbe ( 73 ).

115.

Kao treće, kako bi se izbjegla oba prethodno opisana nedostatka, podnositelji zahtjeva iz sigurne zemlje porijekla moraju spriječiti da se koncept o kojem je riječ uopće upotrijebi u njihovu slučaju, i to obaranjem pretpostavke sigurnosti njihove zemlje porijekla i dokazivanjem da se tu zemlju ne može smatrati sigurnom u njihovim posebnim okolnostima ( 74 ). Suprotno tomu, takva pretpostavka ne utječe na postupak razmatranja koji se odnosi na „redovne” podnositelje zahtjeva.

116.

Tri prethodno opisana elementa stoga predstavljaju znatno odstupanje od uobičajenih pravila kojima se uređuje razmatranje zahtjevâ za međunarodnu zaštitu te se njima podnositelje zahtjeva iz takvih zemalja stavlja u nepovoljan pravni položaj u usporedbi s onim koji proizlazi iz općih pravila koja se primjenjuju na redovne podnositelje zahtjeva. Naime, kad podnositelj zahtjeva dolazi iz sigurne zemlje porijekla, ne samo da je postupak kojim se uređuje razmatranje njegova zahtjeva brži, nego se znatno utječe i na tog podnositelja zahtjeva na način da može tražiti pravo na azil. Iako se slažem s Komisijom da koncept o kojem je riječ ne utječe na obvezu razmatranja potreba podnositelja zahtjeva za međunarodnom zaštitom, kao što sam to već naveo, to pojedinačno razmatranje ipak uključuje potrebu da podnositelj zahtjeva obori pretpostavku sigurnosti, kao što to proizlazi iz članka 36. stavka 1. drugog podstavka Direktive 2013/32.

117.

Zbog tih razloga koncept koji dovodi do primjene prethodno navedenih znatnih odstupanja treba usko tumačiti te se on ne može proširiti na situacije izvan onih za koje ga je zakonodavac Unije odredio. Prema mojem mišljenju, to onemogućuje njegovo proširenje na treće zemlje za koje nije utvrđeno da na cijelom njihovu državnom području postoji usklađenost s primjenjivim uvjetima.

118.

Naposljetku, to je utvrđenje poduprto zakonodavnom namjerom koja je dovela do donošenja trenutačne Direktive 2013/32 i na koju ću se sada osvrnuti.

119.

Kao što je to već navedeno, prilikom donošenja Direktive 2013/32 definicija koncepta o kojem je riječ ostala je ista kao i definicija propisana Direktivom 2005/85, ali su uklonjene dvije konkretne odredbe kojima su se predviđale dvije različite kategorije djelomičnih označavanja (o kojima se raspravlja u točkama 107. do 109. ovog mišljenja).

120.

Kad je predložila tu izmjenu, Komisija je objasnila da to uklanjanje znači da „materijalni zahtjevi za nacionalno označavanje [kao sigurne zemlje porijekla] stoga moraju biti ispunjeni u pogledu cijelog državnog područja zemlje” ( 75 ).

121.

Uzimajući u obzir tu izjavu, za razliku od nizozemske vlade, ne vidim ništa dvojbeno u pogledu onoga što je Komisija nastojala postići.

122.

Međutim, na raspravi se puno diskutiralo o nepostojanju ikakvog objašnjenja te izmjene u usvojenom tekstu. Naime, češka i nizozemska vlada tvrdile su da se to nepostojanje objašnjenja ne može tumačiti na način da je zakonodavac Unije to uklanjanje namjeravao povezati s istom posljedicom kao što je ona koju je Komisija predložila u prethodno navedenom prijedlogu. Umjesto toga, uklanjanje odredbi o kojima je riječ u tim je okolnostima značilo da je to pitanje prepušteno diskreciji država članica.

123.

To mi stajalište nije uvjerljivo.

124.

Kao prvo i za razliku od tih intervenijenata, ne smatram iznenađujućim nepostojanje ikakve uvodne izjave u kojoj se objašnjava utjecaj te konkretne promjene. Naime, ta se promjena nije sastojala u utvrđivanju novog pravila ili nove iznimke od postojećeg pravila, nego u uklanjanju odstupanja ( 76 ). Kao što sam to prethodno objasnio, učinak tog odstupanja bilo je proširivanje koncepta sigurne zemlje porijekla na dio zemlje ili dio stanovništva ili dio stanovništva u nekom dijelu zemlje. Kad je to odstupanje uklonjeno, definicija predmetnog koncepta jednostavno je ponovno poprimila uobičajeno značenje izraza pod kojim se obično i tumači u području azila. To samo po sebi nije potrebno posebno objašnjavati, što je možda razlog zašto to nije učinila ni Komisija, uključujući u nacrtu uvodnih izjava prvotnog prijedloga.

125.

Kao drugo, smatram relevantnim usporediti „ulazne” i „izlazne” točke cijelog zakonodavnog postupka. Ta usporedba pokazuje da je prethodno navedena zakonodavna promjena (uklanjanje) donesena kako je prvotno predložena, zbog čega se može razumno pretpostaviti da ta promjena nije bila izvor nikakvih zabrinutosti, uključujući u pogledu Komisijina objašnjenja rezultata koji treba ostvariti.

126.

Kao treće, navodim da dokumenti priloženi Komisijinu prvotnom prijedlogu svjedoče o želji da se „osigura da se pojam [sigurne zemlje porijekla] primjenjuje pod istim uvjetima u svim državama članicama obuhvaćenima Direktivom” ( 77 ) i da se „smanji dvosmislenost [tadašnjih] standarda” ( 78 ). Taj je cilj bio izražen u kontekstu pripreme akta u kojem je zakonodavac Unije ponovno potvrdio svoju želju da se primjenom nove faze usklađivanja uspostavi zajednički postupak azila ( 79 ).

127.

U tom je pogledu i u pogledu koncepta o kojem je riječ točno da se u Direktivi 2013/32 odustalo i od ideje zajedničkog minimalnog popisa sigurnih zemalja porijekla (koji nije nikad donesen u skladu s prethodnom direktivom) ( 80 ). Međutim, u njoj je uklonjen i sustav mirovanja kojim se zadržala mogućnost koja je prethodno dodijeljena državama članicama da na označavanje zemlje kao sigurne zemlje porijekla primijene standarde koji se razlikuju od zajedničke definicije utvrđene u Prilogu II. Direktivi 2005/85 ( 81 ). To znači da u skladu s Direktivom 2013/32 sva nacionalna označavanja moraju biti u skladu sa zajedničkom definicijom koncepta sigurne zemlje porijekla kako je utvrđena u Prilogu I. toj direktivi.

128.

U tom smislu i s obzirom na prethodno navedenu dugoročnu zakonodavnu namjeru da se uspostavi zajednički postupak azila, uklanjanje prethodno navedenih odstupanja može se razumno tumačiti kao planirani korak prema ujednačenosti postupovnih standarda. Naime, iako se trenutačnom pravnom situacijom ne uklanja rizik od toga da se prema podnositeljima zahtjeva iz iste treće zemlje postupa različito u različitim državama članicama ( 82 ), nemogućnost primjene iznimki područja smanjuje taj rizik.

129.

Nadalje, kad bi se prihvatilo tumačenje koje predlažu češka i nizozemska vlada, to bi značilo da, unatoč uklanjanju izričitog i prilično detaljnog odstupanja od postojećeg glavnog pravila ( 83 ), to isto glavno pravilo i dalje podliježe istim (i/ili moguće drugim) iznimkama.

130.

Smatram da taj rezultat tumačenja jednostavno previše zbunjuje da bi bio uvjerljiv. Naime, nije mi jasno zašto bi zakonodavac Unije izbrisao odstupanje o kojem je riječ ako mu je namjera zapravo bila zadržati ga. Kad bi to doista bio planirani rezultat, takvu bi namjeru, a ne prethodno opisanu namjeru, bilo potrebno objasniti u pogledu toga zašto uklanjanje sustava koji odstupa od glavnog pravila znači da se taj sustav zapravo zadržava i u skladu s kojim točno načinima primjene.

131.

Naposljetku, na taj zaključak ne utječe članak 36. stavak 2. Direktive 2013/32, na koji upućuje češka vlada, u skladu s kojim „[d]ržave članice utvrđuju u nacionalnom zakonodavstvu daljnja pravila i načine primjene koncepta sigurne zemlje porijekla”. Kao što na to upućuju tekst i struktura te odredbe, ta mogućnost upućuje na „daljnja” pravila i načine primjene, a ne samo ona iz članka 36. prvog stavka kojima se utvrđuju uvjeti u kojima se zemlju može smatrati sigurnom zemljom porijekla za određenog podnositelja zahtjeva ( 84 ). Suprotno tomu, taj se stavak ne odnosi na definiciju koncepta koju, kao što to priznaje češka vlada, treba poštovati prije svega. Međutim, ta definicija (sadržana u Prilogu I. Direktivi 2013/32) ne sadržava nikakav sličan izričaj kojim bi se upućivalo na to da država članica može utvrditi dodatne uvjete uz one koji su u njoj navedeni.

132.

U tom smislu smatram da, kad je zakonodavac Unije odlučio ukloniti prethodni sustav kojim su se predviđale dvije različite kategorije različito označenih djelomičnih označavanja i pritom zadržao isto glavno pravilo kojim se definira koncept sigurne zemlje porijekla, tu promjenu treba tumačiti na način da je taj zakonodavac namjeravao uskladiti pravni sustav primjenjiv na nacionalna označavanja zemalja kao sigurnih zemalja porijekla time što je dopustio da se takva označavanja određuju samo za cijelo državno područje.

133.

Iako to razmatranje potvrđuje prethodne elemente moje analize, ipak trebam ispitati utječe li na taj opći zaključak Komisijin prijedlog da se na označavanje sigurne zemlje porijekla i dalje može primjenjivati iznimka područja ako treća zemlja ne može izvršavati ovlasti nad dijelom svojeg državnog područja.

134.

Kao što je to već navedeno, Pridnjestrovlje je iz označavanja Moldove kao sigurne zemlje porijekla isključeno jer se smatralo da Moldova ne provodi „djelotvoran nadzor” nad tom regijom.

135.

Komisija se pozvala na tu činjenicu kako bi tvrdila da, iako se, prema njezinu mišljenju, Direktivom 2013/32 ne omogućuju iznimke područja (kao ni označavanja sigurnih zemalja porijekla za koja bi takve iznimke bile potrebne), nemogućnost Moldove da izvršava ovlast u Pridnjestrovlju predstavlja valjan razlog za takvu iznimku, što je scenarij koji je, prema mišljenju tog intervenijenta, zakonodavac Unije propustio uzeti u obzir ( 85 ).

136.

Kao prvo, za razliku od Komisije, ne vidim kako bi pitanje djelotvornog nadzora moglo utjecati na rezultat prethodne analize.

137.

Naime, riječ je o konceptu međunarodnog prava čija je svrha u načelu odrediti može li se međunarodna odgovornost za međunarodnu protupravnu radnju pripisati državi u izvanteritorijalnom kontekstu (što pak može dovesti do ograničavanja odgovornosti teritorijalne države u skladu s time) ( 86 ). Pravni sustav koji nastaje čini se prilično složen, ali tu složenost ovdje ne treba razmatrati ( 87 ).

138.

Razlog za to je taj što se ovaj predmet ne odnosi (i ne može odnositi) na pripisivanje međunarodne odgovornosti za protupravnu radnju, nego na to omogućuje li se pravom Unije da se na označavanje zemlje kao sigurne zemlje porijekla primjenjuje iznimka područja.

139.

To pitanje treba utvrditi s obzirom na posebna pravila koja je zakonodavac Unije uspostavio donošenjem Direktive 2013/32. Prethodno sam objasnio razloge koji su doveli do zaključka da takva mogućnost ne postoji u skladu s pravilima koja su trenutačno na snazi. U tom smislu nije relevantan točan razlog zbog kojeg je država članica zaključila da je zbog situacije koja prevladava u trećoj zemlji potrebna iznimka područja prilikom označavanja kao sigurne zemlje porijekla.

140.

Kao drugo, nije mi uvjerljiv argument koji se odnosi na zakonodavčev propust. Naime, čini se da se argument povezan s djelotvornim nadzorom odnosi na sudsku praksu ESLJP‑a u kojoj je taj sud ograničio odgovornost Moldove za povrede EKLJP‑a u Pridnjestrovlju zbog činjenice da ta zemlja „ne izvršava ovlasti” nad tom regijom, za koju je ESLJP, ukratko, u više navrata smatrao da je pod „djelotvornim nadzorom” Rusije ( 88 ).

141.

Navodim da prvi element te sudske prakse potječe iz 2004., dok je prijedlog na temelju kojeg je donesena trenutačna direktiva objavljen 2009., a sama je direktiva donesena 2013. Situacija o kojoj je riječ stoga zasigurno nije bila nepoznata.

142.

Nadalje, takva vrsta situacije svakako nije izoliran slučaj, kao što je to češka vlada u biti navela na raspravi. Štoviše, nizozemska je vlada na raspravi objasnila da je Nizozemska označila Gruziju kao sigurnu zemlju porijekla, osim Abhazije i Južne Osetije zbog nepostojanja djelotvornog izvršavanja ovlasti teritorijalne države u tim regijama ( 89 ).

143.

Stoga, iako ne mogu isključiti da su države članice u prošlosti možda na temelju nekih drugih razloga uvele konkretnu iznimku područja prilikom označavanja kao sigurne zemlje porijekla ( 90 ), čini mi se da je tipični, ako ne i prevladavajući razlog bio neki oblik praktične nemogućnosti izvršavanja ovlasti nad regijom. Stoga smatram da je teško zamisliti da je zakonodavac Unije, kad je uklonio osnovu za djelomično označavanje kao što je to prethodno objašnjeno, mogao propustiti uzeti u obzir činjenicu da se dio trećih zemalja možda suočava s takvom vrstom poteškoća.

144.

Zbog prethodno navedenog stoga smatram da činjenica da treća zemlja ne može izvršavati ovlasti na dijelu svojeg državnog područja ne utječe na zaključak do kojeg sam prethodno došao, kao što je naveden u točki 132. ovog mišljenja, u smislu da se Direktivom 2013/32 omogućuje označavanje samo cijelog državnog područja zemlje kao sigurne zemlje porijekla ako su na cijelom području predmetne treće zemlje ispunjeni primjenjivi uvjeti.

145.

Sud koji je uputio zahtjev svojim trećim pitanje pita treba li na temelju članka 46. stavka 3. Direktive 2013/32, u vezi s člankom 47. Povelje, po službenoj dužnosti ispitati neusklađenost označavanja kao sigurne zemlje porijekla, o kojem je riječ u glavnom postupku, s Direktivom 2013/32 ako Sud utvrdi da takva neusklađenost postoji na temelju odgovora na prvo ili drugo pitanje.

146.

Iz toga slijedi da potreba za odgovorom na treće pitanje ovisi o odgovorima na prva dva prethodna pitanja. S obzirom na odgovor koji sam predložio na drugo pitanje, takva je potreba utvrđena ( 91 ).

147.

U tom pogledu najprije navodim da članak 46. stavak 3. Direktive 2013/32, na koji se prije svega odnosi treće pitanje, predstavlja posebno jamstvo koje je zakonodavac Unije pružio u području prava azila kako bi se zaštitila prava podnositelja zahtjeva na djelotvoran sudski nadzor. Njime se zahtijeva da se „učinkovitim pravnim lijekom [pred sudom] predviđa cjelovito i ex nunc razmatranje i činjenica i pravnih pitanja, uključujući, ako je potrebno, razmatranje potreba za međunarodnom zaštitom u skladu s [Direktivom 2011/95], barem u žalbenim postupcima pred prvostupanjskim sudom”.

148.

Budući da se tom odredbom usklađuje opseg sudskog nadzora koji treba osigurati u području prava Unije koje se odnosi na azil, smatram, kao i sud koji je uputio zahtjev, da odgovor na treće pitanje treba prije svega tumačiti s obzirom na taj konkretan izraz prava na djelotvornu sudsku zaštitu. Međutim, kad bi se utvrdilo da pitanje sudske obveze da se po službenoj dužnosti provede nadzor nad pitanjem o kojem je ovdje riječ nije obuhvaćeno područjem primjene usklađenog standarda, tada bi načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (na koja su uputili neki intervenijenti) automatski postala relevantna ( 92 ).

149.

U skladu s tim ću u nastavku najprije utvrditi točno pitanje čije ispitivanje sud koji je uputio zahtjev traži od Suda s obzirom na, konkretno, članak 46. stavak 3. Direktive 2013/32 (odjeljak 1.). Na temelju tih pojašnjenja zatim ću objasniti da razmatranje te odredbe dovodi do zaključka da na treće prethodno pitanje treba odgovoriti potvrdno (odjeljak 2.). Podredno ću to pitanje razmotriti s aspekta načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (odjeljak 3.).

150.

Podsjećam na to da je zahtjev osobe CV meritorno odbijen kao očigledno neosnovan (u smislu članka 32. stavka 2. Direktive 2013/32) i da je ta odluka donesena u ubrzanom postupku (u smislu članka 31. stavka 8. te direktive), pri čemu su se obje odredbe primijenile zbog statusa Moldove kao sigurne zemlje porijekla čiji je osoba CV državljanin.

151.

Komisija u biti smatra da takva postupovna situacija pretpostavlja najprije donošenje odluke o primjeni ubrzanog postupka, zatim odluke o meritumu kojom je zahtjev za međunarodnu zaštitu proglašen neosnovanim i, naposljetku, odluke kojom se isti zahtjev smatrao (štoviše) očigledno neosnovanim (što se, prema Komisijinu mišljenju, ne može dogoditi ako se i sve dok se određeni zahtjev prvo ne proglasi neosnovanim) ( 93 ).

152.

Na temelju te razlike Komisija svoj odgovor na treće prethodno pitanje strukturira na način da se razlikuje ovisno o tome koji se prethodno istaknuti aspekti razmatraju. Iako ću pojedinosti tih razmatranja iznijeti u okviru ocjene u nastavku, potrebno je istaknuti sljedeće tri napomene.

153.

Kao prvo, ničim se u spisu predmeta ne upućuje na to da je nacionalni postupak koji se primijenio na zahtjev osobe CV uključivao više od jedne formalne odluke. Naime, čini se, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, da nije donesena ni formalna odluka o primjeni ubrzanog postupka ni zasebna formalna odluka kojom je zahtjev osobe CV najprije proglašen neosnovanim prije nego što ga se smatralo očigledno neosnovanim.

154.

Kao drugo, ne čini se, pri čemu za potrebe ovog predmeta nije potrebno detaljnije raspraviti o tom pristupu ( 94 ), da se tvrdilo da izravna kvalifikacija zahtjeva osobe CV kao očigledno neosnovanog (a da pritom nije donesena nikakva prethodna odluka kojom se on proglašava neosnovanim) sprečava to da se na predmetnu negativnu odluku može primijeniti sudski nadzor u skladu s člankom 46. stavkom 3. Direktive 2013/32, u dijelu u kojem se tom odlukom zahtjev osobe CV odbija kao neosnovan. Naime, iz potonje odredbe, u vezi s člankom 46. stavkom 1. te direktive, proizlazi da se na odluke kojima se zahtjev za međunarodnu zaštitu odbija kao neosnovan treba moći primijeniti sudski nadzor u skladu s člankom 46. stavkom 3. Direktive 2013/32 ( 95 ).

155.

Međutim, kao treće, pitanje koje postavlja sud koji je uputio zahtjev ne odnosi se na mogućnost osobe CV da osporava osnovanost odluke o odbijanju, nego na primjenu koncepta sigurne zemlje porijekla na kojoj se ta odluka temeljila. Naime, iako osoba CV osporava osnovanost odluke o odbijanju, ona nije osporavala temeljnu nezakonitost (ako je se potvrdi) označavanja Moldove kao sigurne zemlje porijekla.

156.

Kao što sam to već objasnio u prethodnom odjeljku, činjenica da je Moldova označena kao sigurna zemlja porijekla značila je da se na zahtjev osobe CV za međunarodnu zaštitu primjenjuje poseban sustav razmatranja povezan s tim konceptom, koji se sastoji, među ostalim, u tome da se na ocjenjivanje njegova predmeta primjenjivala pretpostavka sigurnosti njegove matične zemlje i u primjeni ubrzanog postupka.

157.

Nacionalni sud u tom pogledu objašnjava da se, ako iz odgovora Suda na prvo ili drugo prethodno pitanje proizađe da označavanje Moldove kao sigurne zemlje porijekla nije bilo u skladu s Direktivom 2013/32, primjenjivim nacionalnim pravom tom sudu ne omogućuje da po službenoj dužnosti istakne takvo pitanje. Konkretnije, objašnjava da je sudski nadzor u upravnim stvarima ograničen, u skladu s člankom 75. stavkom 2. Zakonika o upravnom postupku, na pravna pitanja koja istakne podnositelj zahtjeva.

158.

Međutim, dodaje da, iznimno od tog pravila, postoji nacionalna praksa među češkim upravnim sudovima u okviru koje suci moraju po službenoj dužnosti uzeti u obzir povrede postupka koje su dovele do toga da upravno tijelo izda odluku koja je bila isključena postupovnim okvirom konkretnog predmeta. Sud koji je uputio zahtjev navodi da bi se to rješenje hipotetski moglo primijeniti na situaciju o kojoj je riječ s obzirom na to da se, prema mojem shvaćanju tog argumenta, konkretan sustav razmatranja povezan s konceptom sigurne zemlje porijekla nije trebao primijeniti ako nisu bili ispunjeni uvjeti za njegovu primjenu (zbog neusklađenosti označavanja kao sigurne zemlje porijekla s Direktivom 2013/32, ako se ona potvrdi).

159.

Sud koji je uputio zahtjev istodobno objašnjava i da u nacionalnoj sudskoj praksi nije potvrđeno da se ta iznimka može primijeniti na sudski nadzor u području azila i da članak 46. stavak 3. Direktive 2013/32 nije prenesen u nacionalni pravni poredak. Stoga u biti pita može li ovlast da po službenoj dužnosti istakne nezakonito označavanje sigurne zemlje porijekla (ako je se potvrdi) izvesti na temelju (izravno primjenjivog) članka 46. stavka 3. Direktive 2013/32, u vezi s člankom 47. Povelje ( 96 ), i zahtijeva li se tim odredbama doista da taj sud provede takav nadzor. Stoga je upravo to pitanje koje treba ispitati u nastavku.

160.

Navodim da se tekst članka 46. stavka 3. Direktive 2013/32 (kao što je naveden u točki 147. ovog mišljenja) tumačio osobito u presudi Alheto, u kojoj je Sud u biti objasnio da se, dok se izrazom ex nunc od nacionalnog suda zahtijeva da po potrebi uzme u obzir nove elemente koji su nastali nakon donošenja pobijane odluke, izrazom „cjelovito” zahtijeva ispitivanje elemenata koje je tijelo odlučivanja uzelo u obzir i elemenata koje je moglo uzeti u obzir (ali nije) ( 97 ).

161.

Nadalje, iz kasnije sudske prakse Suda proizlazi da se cjelovito i ex nunc razmatranje i činjenica i pravnih pitanja, uključujući, po potrebi, razmatranje potreba podnositelja zahtjeva za međunarodnom zaštitom, odnosi na razmatranje koje je „iscrpn[o] i aktualiziran[o]” i da je taj standard sudskog nadzora predvidio zakonodavac Unije kako bi nacionalnom sudu omogućio da donese obvezujuću odluku „o tome ispunjava li taj podnositelj zahtjeva uvjete […] kako bi mu se priznala međunarodna zaštita” kada taj sud raspolaže „svim činjeničnim i pravnim elementima koji su u tom pogledu potrebni” ( 98 ).

162.

S obzirom na ta pojašnjenja i kontekst članka 46. stavka 3. Direktive 2013/13 te ciljeve koji se nastoje postići tom direktivom, smatram da obveza provedbe cjelovitog ili, kao što je to Sud objasnio, „iscrpnog” i aktualiziranog razmatranja u načelu podrazumijeva obvezu nacionalnog suda da po službenoj dužnosti istakne pogrešku koja se sastoji u razmatranju određenog zahtjeva u skladu s posebnim sustavom razmatranja povezanim s konceptom sigurne zemlje porijekla ako nisu bili ispunjeni uvjeti za njegovu primjenu.

163.

Kako bih objasnio svoje stajalište, podsjećam, kao prvo, na to da se primarnim pravom Unije zakonodavcu Unije nalaže obveza poštovanja Ženevske konvencije ( 99 ) te se njime također utvrđuje pravo na azil kao temeljno pravo ( 100 ). To znači da se zakonodavstvo Unije koje je doneseno kako bi se konkretiziralo to pravo, kao što je Direktiva 2013/32, mora osmisliti i tumačiti u skladu s tim zahtjevima iz primarnog prava ( 101 ). Nadalje, te instrumente također treba tumačiti s obzirom na prirodu prava na koja državljani trećih zemalja mogu pozivati na temelju Direktive 2011/95, kojom se u Europskoj uniji uspostavlja poseban pravni sustav međunarodne zaštite.

164.

Sud je u tom pogledu već objasnio da, kada državljanin treće zemlje ispunjava uvjete kako bi mu se priznala međunarodna zaštita kako su utvrđeni u Direktivi 2011/95, države članice u načelu su dužne odobriti traženi status jer u tom pogledu ne raspolažu diskrecijskom ovlasti ( 102 ).

165.

To znači da elemente sudskog nadzora u skladu s člankom 46. stavkom 3. Direktive 2013/32 treba tumačiti na način kojim se pomaže osigurati da se međunarodna zaštita odobrava osobama koje ispunjavaju primjenjive uvjete i, isto tako, kojim se pomaže spriječiti nastanak situacije u kojoj se takva zaštita uskraćuje, iako su primjenjivi uvjeti ispunjeni.

166.

Kad je riječ o ovom predmetu, kao drugo, iz koncepta sigurne zemlje porijekla, u skladu s Direktivom 2013/32, proizlazi da se razmatranje zahtjeva na koje se primjenjuje taj koncept temelji na pretpostavci sigurnosti u zemlji porijekla podnositelja zahtjeva, koju podnositelj zahtjeva treba oboriti u okviru postupka koji usto može biti ubrzan.

167.

Samim time se mijenja okvir razmatranja koji se primjenjuje te se, iako se tim okvirom ne ukida obveza provedbe pojedinačnog razmatranja, kao što sam na to u više navrata podsjetio, ne može smatrati da se zahtjev za međunarodnu zaštitu razmotrio na odgovarajući i cjelovit način koji se općenito zahtijeva Direktivom 2013/32 ( 103 ) ako je tijelo odlučivanja primijenilo taj sustav unatoč tomu što nisu bili ispunjeni primjenjivi uvjeti za njegovu primjenu.

168.

Kao treće, nisam siguran kako bi točno obveza „cjelovitog i ex nunc” razmatranja činjenica i pravnih pitanja, uključujući, po potrebi, razmatranje potreba podnositelja zahtjeva za međunarodnom zaštitom, funkcionirala da se članak 46. stavak 3. Direktive 2013/32, koji sadržava tu obvezu, ne tumači na način da se njime zahtijeva da nacionalni sud po službenoj dužnosti istakne nezakonitost primijenjenog postupka i da je ograničen, kao što to predlaže češka vlada, na pitanje je li podnositelj zahtjeva oborio pretpostavku sigurnosti, a da sud pritom ne može nadzirati primjenjivost koncepta zbog kojeg je takva pretpostavka uopće primjenjiva ( 104 ).

169.

Naime, kad se, s obzirom na nepostojanje argumenta podnositelja zahtjeva, ne bi mogla istaknuti nezakonitost primijenjenog postupovnog okvira, to bi značilo da bi nacionalni sud morao ostati obvezan postupovnim izborom tijela odlučivanja, što bi u ovom slučaju utjecalo ne samo na rok za ispitivanje postupka, nego i na opseg razmatranja (zbog primjene pretpostavke sigurnosti u pogledu zemlje porijekla podnositelja zahtjeva).

170.

U tim bi se okolnostima, time što nacionalni sud ne bi mogao razmotriti moguću nezakonitost sustava razmatranja koju zapravo sadržava cijeli postupak razmatranja potreba podnositelja zahtjeva za međunarodnom zaštitom, nacionalnom sudu postavila neosnovana ograničenja zbog kojih ne bi mogao djelovati izvan granica propisanih određenim sustavom razmatranja kad je riječ o ocjeni pitanja treba li podnositelju zahtjeva dodijeliti međunarodnu zaštitu.

171.

Utvrđivanje tog pitanja predstavlja, kao što sam na to već podsjetio, temeljni razlog postojanja postupovnih pravila utvrđenih u Direktivi 2013/32. Prema tome, prema mojem mišljenju, zakonodavac Unije je prilikom donošenja nove definicije opsega sudskog nadzora u članku 46. stavku 3. Direktive 2013/32 namjeravao osigurati da se predmeti razmatraju cjelovito ( 105 ), što dovodi do zaključka da sudski nadzor predviđen tom odredbom nužno uključuje zakonitost postupka koji je primijenjen na razmatranje određenog zahtjeva.

172.

Valja dodati da nacionalni sud prilikom preispitivanja odluke o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji se razmatrao u skladu s konkretnim sustavom o kojem je ovdje riječ naravno može doći do zaključka da elementi koji su dostupni u spisu znače da negativnu odluku treba ukinuti i da treba dodijeliti međunarodnu zaštitu. U takvoj se situaciji slažem s Komisijom da razmatranje zakonitosti označavanja određene treće zemlje kao sigurne zemlje porijekla neće biti relevantno ( 106 ).

173.

S obzirom na to i suprotno Komisijinu općenitijem stajalištu, iz prethodno navedenog proizlazi da je razmatranje zakonitosti označavanja sigurne zemlje porijekla o kojem je ovdje riječ i dalje relevantno ako nacionalni sud ne može doći do zaključka koji bi meritorno bio drukčiji od onog do kojeg je došlo tijelo odlučivanja.

174.

Naime, jedini način na koji taj sud može osigurati odgovarajuće i cjelovito razmatranje zahtjeva (nakon što je bio podvrgnut sustavu razmatranja koji se nije smio primijeniti) jest da sam provede razmatranje ili da spis vrati na razmatranje tijelu odlučivanja ( 107 ). U obje situacije nacionalni sud mora moći zanemariti bilo kakvo postupovno razmatranje predmeta (što nužno podrazumijeva zauzimanje stajališta o njegovoj zakonitosti) i, po potrebi, donijeti obvezujuću odluku o točnom postupovnom okviru u skladu s kojim bi tijelo odlučivanja trebalo ponovno razmotriti zahtjev, neovisno o tome je li podnositelj zahtjeva osporavao nezakonitost postupovnog okvira primijenjenog u prvostupanjskom postupku.

175.

Na taj zaključak ne utječe činjenica da je Sud u presudi Fathi tumačio članak 46. stavak 3. Direktive 2013/32 na način da se njime od nacionalnog suda ne zahtijeva da po službenoj dužnosti provjeri jesu li kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, predviđeni Uredbom Dublin III, pravilno primijenjeni ( 108 ). Niječan odgovor Suda temeljio se na konkretnim odredbama obaju predmetnih zakonodavnih akata Unije kojima se, ukratko, postupci između država članica koji su uređeni Uredbom Dublin III isključuju iz područja primjene Direktive 2013/32 ( 109 ). Suprotno tomu, u ovom se kontekstu takvo isključenje ne primjenjuje.

176.

Na prethodni zaključak isto tako ne utječe činjenica da se članak 46. stavak 3. Direktive 2013/32 ne odnosi na nadzor „po službenoj dužnosti” te se po tome razlikuje od članka 46. stavaka 4. i 6. u kojima se taj izraz upotrebljava, kao što je to naglasila nizozemska vlada.

177.

Naime, s jedne strane, u članku 46. stavku 4. Direktive 2013/32 navodi se, među ostalim, da „[d]ržave članice […] mogu utvrditi da se odluke […] revidiraju po službenoj dužnosti” kad su donesene u postupcima koji se vode na granicama ili u tranzitnim zonama ( 110 ). S druge strane, članak 46. stavak 6. Direktive 2013/32 odnosi se na posljedice mogućnosti da se podnositeljima zahtjeva u određenim situacijama (kao što su podnositelji zahtjeva iz sigurnih zemalja porijekla) automatski onemogući ostanak na državnom području do zaključenja žalbenog postupka protiv odluke o odbijanju njihova zahtjeva. Ta mogućnost ovisi o tome imaju li nacionalni sudovi ovlast odlučivati o tome smije li podnositelj zahtjeva ostati na državnom području „na zahtjev podnositelja zahtjeva ili po službenoj dužnosti […]” ( 111 ).

178.

Smatram da nijedan od tih aspekata nije relevantan za ovu ocjenu jer se nijedan ne odnosi na opseg nadzora nad predmetom podnositelja zahtjeva.

179.

S obzirom na to, svakako se ne može zanemariti odluka zakonodavca Unije da za opis nadzora u različitim stavcima iste odredbe upotrijebi različite izraze (odnosno, s jedne strane, izraz „po službenoj dužnosti” u članku 46. stavcima 4. i 6. Direktive 2013/32 i, s druge strane, izraz „cjelovito” u njezinu članku 46. stavku 3.).

180.

Međutim, prethodno istaknutim stajalištima u tom se pogledu ne predlaže da obveza „cjelovitog” sudskog nadzora pravnih pitanja u skladu s člankom 46. stavkom 3. Direktive 2013/32 podrazumijeva obvezu nacionalnih sudova da ta pitanja preispitaju po službenoj dužnosti, bez ikakvih ograničenja njihova materijalnog područja primjene. To je a fortiori slučaj s obzirom na to da prilog „cjelovito” obuhvaća, kao što to proizlazi iz presude Alheto, među ostalim, pravna pitanja koja nije razmotrilo tijelo koje je donijelo odluku u prvostupanjskom postupku. Kad bi se taj zahtjev spojio s obvezom nadzora po službenoj dužnosti, to bi podrazumijevalo obvezu nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti preispituju moguće neograničen broj kategorija pravnih pitanja ( 112 ).

181.

Suprotno tomu, pitanje je li se zahtjev razmatrao u skladu s pravilnim sustavom razmatranja, kao prvo, nužno je dio ocjene koju je provelo tijelo odlučivanja. Kao drugo, objasnio sam da izbor tijela odlučivanja da primijeni poseban sustav razmatranja povezan s konceptom sigurne zemlje porijekla utječe na parametre tog razmatranja te je zbog toga usko povezan s opsegom prikupljenih elemenata, a stoga ga se eventualno može i sudski nadzirati.

182.

S obzirom na navedeno, smatram da članak 46. stavak 3. Direktive 2013/32 treba tumačiti na način da se njime od nacionalnog suda kojemu je podnesen pravni lijek protiv odluke kojom je zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen kao očigledno neosnovan u smislu članka 32. stavka 2. Direktive 2013/32, u kontekstu posebnog sustava razmatranja povezanog s konceptom sigurne zemlje porijekla, zahtijeva da po službenoj dužnosti istakne neusklađenost označavanja kao sigurne zemlje porijekla sa zahtjevima Direktive 2013/32 ako je nije istaknuo podnositelj zahtjeva i ako taj sud ne može doći do zaključka koji bi meritorno bio drukčiji od onog do kojeg je došlo tijelo odlučivanja.

183.

Ako se Sud ne složi s analizom koju sam prethodno istaknuo i ako umjesto toga utvrdi da koncept „cjelovitog i ex nunc” razmatranja utvrđen u članku 46. stavku 3. Direktive 2013/32 ne podrazumijeva obvezu nacionalnog suda da po službenoj dužnosti istakne pogrešku u primijenjenom sustavu razmatranja, iz toga bi slijedilo da takvo pitanje u načelu trebaju odrediti države članice u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti ( 113 ).

184.

Kao prvo, načelom ekvivalentnosti zahtijeva se jednako postupanje s pravnim sredstvima temeljenima na povredi nacionalnog prava i onim sličnima, temeljenima na povredi prava Unije ( 114 ).

185.

Kao što je to već navedeno, sud koji je uputio zahtjev istaknuo je da među češkim upravnim sudovima postoji praksa u okviru koje, u područjima koja su, prema mojem shvaćanju, uređena nacionalnim pravom, nacionalni sudovi moraju po službenoj dužnosti uzeti u obzir povrede postupka koje su dovele do toga da upravno tijelo donese odluku koja je bila isključena postupovnim kontekstom predmeta. Istodobno, sud koji je uputio zahtjev istaknuo je činjenicu da ta praksa nije proširena na sudski nadzor nad odlukom o zahtjevu za međunarodnu zaštitu kako je uređen primjenjivim pravilima prava Unije.

186.

U tom pogledu upućujem na postojeću sudsku praksu kojom se određuje da primjenjivost načela ekvivalentnosti ovisi o tome jesu li zahtjevi o kojima je riječ, koji se temelje na nacionalnom pravu odnosno pravu Unije, zapravo usporedivi. To pitanje treba ocijeniti s aspekta „njihova predmeta, svrhe i bitnih elemenata” ( 115 ) i s obzirom na „mjesto predmetnih pravila u cjelokupnom postupku, tijek navedenog postupka i posebnosti tih pravila pred različitim nacionalnim tijelima” ( 116 ). Iz ustaljene sudske prakse proizlazi i da tu ocjenu treba provesti nacionalni sud, koji izravno poznaje primjenjiva postupovna pravila ( 117 ).

187.

Stoga je, s obzirom na to, na nacionalnom sudu da provjeri jesu li zahtjevi koji se temelje na pravilima nacionalnog prava i u pogledu kojih nacionalni sudovi po službenoj dužnosti trebaju preispitati zakonitost postupka usporedivi s onima o kojima je ovdje riječ. Ako jesu, načelom ekvivalentnosti zahtijeva se od tog suda da takvu nacionalnu praksu primijeni i na pravno sredstvo u glavnom postupku.

188.

Kao drugo, za potrebe ocjene u pogledu načela djelotvornosti, valja ispitati je li zbog članka 75. stavka 2. Zakonika o upravnom postupku, kojim se nadzor nacionalnih sudova nad upravnim odlukama ograničava na razmatranje argumenata koje su istaknule stranke, podnositeljima zahtjeva nemoguće ili pretjerano otežano ostvarivati prava koja imaju na temelju relevantnih pravila prava Unije.

189.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, prilikom ocjene čini li nacionalna odredba nemogućim ili pretjerano otežava ostvarivanje prava dodijeljenih pravom Unije treba uzeti u obzir mjesto te odredbe u cjelokupnom postupku, njegovo odvijanje i osobitosti pred različitim nacionalnim sudovima, kao i, ako je potrebno, zaštitu prava obrane, načelo pravne sigurnosti i dobro odvijanje postupka ( 118 ).

190.

U kontekstu obveza koje nacionalni sudovi imaju po službenoj dužnosti, navodim da iz opće sudske prakse Suda proizlazi da načelo djelotvornosti ne obvezuje nacionalne sudove da po službenoj dužnosti istaknu razlog koji se temelji na pravu Unije, neovisno o važnosti te odredbe za pravni poredak Unije, ako je strankama pružena istinska mogućnost da same to učine pred nacionalnim sudom ( 119 ).

191.

S obzirom na navedeno i s jedne strane, točno je da je Sud postupno definirao dalekosežne obveze koje nacionalni sudovi imaju po službenoj dužnosti u području potrošačkog prava kako bi osigurao, ukratko, da potrošači nisu vezani nepoštenim ugovornim odredbama ( 120 ).

192.

Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da je taj pristup, ukratko, specifičan za područje za koje je usvojen. Naime, Sud je objasnio da se isti pristup ne zahtijeva u kontekstu kaznenog postupka, podložno određenim uvjetima karakterističnima za to područje prava, a ja ne vidi razloga smatrati drugačije i u ovom kontekstu ( 121 ).

193.

S druge strane, točno je i da je Sud zaključio da nadležno sudsko tijelo mora po službenoj dužnosti ispitati zakonitost zadržavanja državljana trećih zemalja, uključujući u pogledu razloga na koje se osoba o kojoj je riječ nije pozvala.

194.

Međutim, Sud nije došao do tog zaključka s obzirom na načelo djelotvornosti, nego s obzirom na posebna i precizna pravila koja je zakonodavac Unije predvidio u kontekstu sudskog nadzora nad zadržavanjem državljana trećih zemalja ( 122 ), kao što je to slučaj u analizi koju sam prethodno proveo s obzirom na precizno pravilo iz članka 46. stavka 3. Direktive 2013/32.

195.

Stoga, ako Sud ne prihvati moj glavni prijedlog, smatram da se odgovor koji s obzirom na načelo djelotvornosti treba dati na treće pitanje treba temeljiti na općoj sudskoj praksi Suda, kao što je to navedeno u točki 190. ovog mišljenja.

196.

U tom pogledu ništa u spisu ne upućuje na to da osoba CV nije imala mogućnost istaknuti neusklađenost označavanja kao sigurne zemlje porijekla s uvjetima utvrđenima u Prilogu I. Direktivi 2013/32 u kontekstu svoje žalbe koja je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev.

197.

S obzirom na navedeno, sud koji je uputio zahtjev ističe da je zbog ubrzanog postupka podnositeljima zahtjeva posebno teško istaknuti svoje argumente.

198.

Međutim, to samo po sebi ne znači da je podnositeljima zahtjeva, kao što je osoba CV, nemoguće ili pretjerano otežano osporavati primjenjivost koncepta sigurne zemlje porijekla.

199.

Točno je, kao što to tvrdi njemačka vlada, da se u prvostupanjskom postupku razlikuju, s jedne strane, uloga podnositeljâ zahtjeva i, s druge strane, uloga tijelâ odlučivanja.

200.

Konkretnije, iz razmatranja članka 4. stavka 1. Direktive 2011/95 proizlazi da se, iako se od podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu može tražiti da podnesu činjenične elemente potrebne za razmatranje ( 123 ), od njih ne može tražiti da istaknu pitanja povezana s pravnim okvirom u skladu s kojim se njihov zahtjev ocjenjuje. To je zadaća tijela odlučivanja kao što se to općenito priznaje u toj odredbi, u kojoj se navodi da je „[d]užnost […] države članice da u suradnji s podnositeljem zahtjeva procijeni odgovarajuće elemente zahtjeva” ( 124 ).

201.

S obzirom na navedeno, ne čini mi se da takva podjela zadaća između podnositelja zahtjeva koji podnose činjenične elemente i nacionalnih tijela koja ih pravno kvalificiraju sama po sebi otkriva pretjerano strukturno otežavanje koje bi se u svim okolnostima trebalo nadoknaditi obvezom nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti istaknu pravna pitanja koja su možda pogrešno ocijenjena. Osim toga, u poglavlju II. Direktive 2013/32 utvrđuju se opća jamstva koja se moraju pružiti podnositeljima zahtjeva, uključujući u ubrzanom postupku, kao što su obveza informiranja o postupku koji se primjenjuje ( 125 ) i o načinu pobijanja negativne odluke ( 126 ) ili obveza pružanja besplatne pravne pomoći u žalbenim postupcima ( 127 ).

202.

Iako obveze država članica da pružaju ta jamstva mogu biti podvrgnute određenim ograničenjima te neke od njih treba pružiti na zahtjev (što pretpostavlja svijest o njihovu postojanju), iz spisa ne proizlazi da je osobi CV uskraćeno pravo na ta jamstva. Isto tako, ništa ne upućuje ni na to da je mogućnost podnošenja žalbe ovisila o tako kratkim rokovima da bi zbog njih podnositelju zahtjeva bilo pretjerano otežano ili nemoguće istaknuti nezakonitost označavanja kao sigurne zemlje porijekla o kojem je riječ.

203.

U tim okolnostima ne smatram da načelo djelotvornosti nacionalnom sudu nalaže obvezu da po službenoj dužnosti istakne nesukladnost označavanja kao sigurne zemlje porijekla s Direktivom 2013/32.

204.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da Krajskom soudu v Brně (Okružni sud u Brnu, Češka republika) odgovori kako slijedi: