1.

Zakonodavac Unije donio je 19. listopada 2022. Uredbu (EU) 2022/2065 ( 2 ) (u daljnjem tekstu: Digital Services Act) kako bi se utvrdila usklađena pravila za sigurno, predvidljivo i pouzdano internetsko okruženje koje olakšava inovacije i u kojem su stvarno zaštićena temeljna prava ( 3 ). U tu se svrhu tom uredbom uvodi niz obveza za pružatelje tzv. „usluga posredovanja” koje se odnose na izvješćivanje radi transparentnosti, određivanje kontaktnih točaka i mehanizme obavješćivanja o nezakonitim sadržajima ( 4 ). Navedena će se uredba načelno primjenjivati od 17. veljače 2024., ne dovodeći u pitanje njezinu primjenu prije tog datuma za pružatelje vrlo velikih internetskih platformi i vrlo velikih internetskih tražilica ( 5 ).

2.

Pravila koja se odnose na te aspekte dotad se neće na sličan način usklađivati na razini Unije ( 6 ).

3.

Određene su države članice nedavno donijele zakone kojima se pružateljima usluga informacijskog društva dostupnih na njihovim državnim područjima određuju obveze slične onima koje su prethodno opisane ( 7 ). Čini se da je austrijski propis o kojem je riječ u ovom predmetu, donesen 2020., primjer takve prakse ( 8 ).

4.

Međutim, kretanje usluga informacijskog društva od 2002. je velikim dijelom uređeno Direktivom 2000/31/EZ ( 9 ).

5.

Naime, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2000/31, svaka država članica mora osigurati da su usluge informacijskog društva koje pruža davatelj usluga s poslovnim nastanom na njezinu državnom području (država članica iz koje usluga potječe) u skladu s nacionalnim odredbama koje ulaze u okvir „područja koordinacije”, kako je definirano u članku 2. točki (h) te direktive. Načelo prema kojem se na usluge informacijskog društva načelno treba primjenjivati pravno uređenje države članice iz koje usluga potječe naziva se „načelo zemlje podrijetla”.

6.

Slijedeći tu logiku, u skladu s člankom 3. stavkom 2. Direktive 2000/31, države članice načelno ne mogu ograničiti slobodno kretanje usluga informacijskog društva iz neke druge države članice. Naime, država članica koja nije zemlja podrijetla može odstupiti od tog načela samo ako poduzima mjere „u pogledu određene usluge informacijskog društva” koje ispunjavaju uvjete navedene u članku 3. stavku 4. točkama (a) i (b) te direktive.

7.

To je pravni okvir prvog prethodnog pitanja upućenog Sudu u ovom predmetu. Tim pitanjem sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati može li država članica odstupiti od načela slobodnog kretanja usluga informacijskog društva i poduzimanjem općih i apstraktnih zakonodavnih mjera koje se odnose na kategoriju određenih usluga, a ne samo onih pojedinačnih i konkretnih. Na zahtjev Suda, u ovom će se mišljenju analizirati samo to pitanje.

8.

Ta je problematika i dalje aktualna u okviru primjene Digital Services Acta s obzirom na to da se tom uredbom ne ukida ni načelo zemlje podrijetla ni mogućnost odstupanja od tog načela u slučajevima predviđenima člankom 3. stavkom 4. Direktive 2000/31 ( 10 ).

9.

U Direktivi 2000/31, u njezinu članku 2. točki (a), pojam „usluge informacijskog društva” definira se upućivanjem na članak 1. stavak 1. Direktive (EU) 2015/1535 ( 11 ). U potonjoj se direktivi usluga informacijskog društva definira kao „svaka usluga koja se obično pruža uz naknadu, na daljinu, elektroničkim sredstvima te na osobni zahtjev primatelja usluga”.

10.

U članku 2. točki (h) Direktive 2000/31 pojam „područje koordinacije” definira se kao „zahtjevi utvrđeni u pravnim sustavima država članica koji se primjenjuju na davatelje usluga informacijskog društva ili usluge informacijskog društva, bez obzira na to jesu li opće naravi ili izričito njima namijenjeni”.

11.

Članak 3. te direktive, naslovljen „Unutarnje tržište”, glasi:

„1.   Svaka država članica mora osigurati da usluge informacijskog društva koje pruža davatelj usluga s poslovnim nastanom na njezinom državnom području udovoljavaju onim nacionalnim odredbama te države članice koje spadaju u okvir područja koordinacije.

2.   Države članice ne mogu, zbog razloga koji spadaju u okvir područja koordinacije, ograničiti slobodu pružanja usluga informacijskog društva iz neke druge države članice.

3.   Stavci 1. i 2. ne primjenjuju se na područja navedena u Prilogu.

4.   Države članice mogu poduzeti mjere za odstupanja od stavka 2. u pogledu određene usluge informacijskog društva ako su zadovoljeni sljedeći uvjeti:

5.   Država članica može, u hitnom slučaju, učiniti odstupanja od uvjeta navedenih u stavku 4. točki (b). U tom slučaju država članica mora u najkraćem mogućem roku obavijestiti Komisiju i državu članicu iz stavka 1. o tim mjerama uz navođenje razloga zbog kojih smatra da se radi o hitnom slučaju.

6.   Ne dovodeći u pitanje mogućnost države članice da nastavi s poduzimanjem takvih mjera, Komisija će ispitati sukladnost između prijavljenih mjera i prava Zajednice u najkraćem mogućem vremenu. Ako Komisija zaključi da mjera nije u skladu s pravom Zajednice, zatražit će od dotične zemlje članice da se suzdrži od poduzimanja predloženih mjera ili da ih hitno privede kraju.”

12.

Bundesgesetz über Maßnahmen zum Schutz der Nutzer auf Kommunikationsplattformen (Kommunikationsplattformen‑Gesetz) (austrijski Savezni zakon o mjerama za zaštitu korisnika na komunikacijskim platformama ( 12 ); u daljnjem tekstu: KoPl‑G) objavljen je 23. prosinca 2020. te je stupio na snagu 1. siječnja 2021. Pružatelji usluga obuhvaćeni područjem primjene tog zakona morali su postupiti u skladu s obvezama koje su njime određene do 31. ožujka 2021. ( 13 )

13.

Člankom 1. KoPl‑G-a određuje se:

„(1)   Svrha je ovog zakona promicanje odgovornog i transparentnog postupanja s obavijestima korisnikâ o sadržajima na komunikacijskim platformama definiranima u nastavku i promicanje obrade takvih obavijesti bez odgađanja.

(2)   Ovaj se zakon primjenjuje na tuzemne i inozemne pružatelje usluga koji pružaju usluge komunikacijskih platformi (članak 2. točka 4.) radi ostvarivanja gospodarske koristi, osim ako je

[…]

(5)   Na deklaratorni zahtjev pružatelja usluga nadzorno tijelo utvrđuje je li on obuhvaćen područjem primjene ovog zakona.

[…]”

14.

U članku 2. točki 4. KoPl‑G-a „komunikacijska platforma” definira se kao „usluga informacijskog društva čija je glavna svrha ili temeljna funkcija razmjena poruka ili prikaza intelektualnog sadržaja, u usmenom, pisanom, zvučnom ili vizualnom obliku, između korisnika i širokog kruga drugih korisnika masovnim širenjem informacija”.

15.

Na temelju članka 3. KoPl‑G-a:

„(1)   Pružatelji usluga uspostavljaju učinkovit i transparentan postupak za postupanje s obavijestima o navodno nezakonitim sadržajima na komunikacijskoj platformi i za obradu tih obavijesti.

[…]

(4)   Pružatelji usluga usto osiguravaju učinkovit i transparentan postupak preispitivanja njihovih odluka o onemogućivanju pristupa sadržaju o kojem su primili obavijest i njegovu uklanjanju (stavak 3. točka 1.). […]”

16.

U skladu s člankom 4. stavkom 1. KoPl‑G-a:

„Pružatelji usluga obvezni su jednom godišnje, a u slučaju komunikacijskih platformi s više od milijun registriranih korisnika svakih šest mjeseci, izraditi izvješće o postupanju s obavijestima o navodno nezakonitim sadržajima. Izvješće dostavljaju nadzornom tijelu najkasnije mjesec dana nakon isteka razdoblja obuhvaćenog izvješćem te ga istodobno objavljuju na svojim internetskim stranicama, na kojima ostaje trajno i lako dostupno.”

17.

Člankom 5. KoPl‑G-a predviđa se:

„(1)   Pružatelji usluga imenuju osobu koja ispunjava uvjete predviđene člankom 9. stavkom 4. Verwaltungsstrafgesetza 1991 (VStG) [(austrijski Zakon o upravnim kaznama iz 1991., BGBl., 52/1991)]. Ta osoba:

[…]

(4)   Pružatelj usluga imenuje fizičku ili pravnu osobu kao opunomoćenika za primanje upravnih i sudskih pismena. […]”

18.

Podnositelji revizije iz glavnog postupka, Google Ireland Limited (u daljnjem tekstu: Google), Meta Platforms Ireland Limited (u daljnjem tekstu: Meta Platforms) i Tik Tok Technology Limited (u daljnjem tekstu: Tik Tok) društva su sa sjedištem u Irskoj koja pružaju usluge komunikacijskih platformi, među ostalim, u Austriji.

19.

Nakon stupanja na snagu KoPl‑G-a 2021. podnositelji revizije iz glavnog postupka od nadležnog su tijela, Kommunikationsbehördea Austria (Austrijsko tijelo za komunikacije, u daljnjem tekstu: Komm Austria), zatražili da, na temelju članka 1. stavka 5. tog zakona, utvrdi da nisu obuhvaćeni njegovim područjem primjene.

20.

Trima odlukama od 26. ožujka, 31. ožujka i 22. travnja 2021. Komm Austria je, međutim, utvrdio da su podnositelji revizije iz glavnog postupka obuhvaćeni područjem primjene KoPl‑G-a jer svaki od njih pruža uslugu komunikacijske platforme u smislu članka 2. točke 4. tog zakona.

21.

Podnositelji revizije iz glavnog postupka te su odluke pobijali pred Bundesverwaltungsgerichtom (Savezni upravni sud, Austrija), koji je njihove žalbe odbio kao neosnovane.

22.

Kad je riječ o problematici iz prvog prethodnog pitanja, Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) u biti je smatrao, kao prvo, da načelo zemlje podrijetla predviđeno Direktivom 2000/31 nije apsolutno i da odstupanje od njega može biti opravdano, među ostalim ako je ono potrebno da bi se postigla i/ili održala visoka razina zaštite važnih pravnih interesa, kao što je zaštita maloljetnika i ljudskog dostojanstva. Prema njegovu se mišljenju KoPl‑G-om nastoje ostvariti takvi ciljevi. Taj sud smatra da je taj zakon pravna osnova na temelju koje se, u slučaju ponavljanja povrede, mogu donijeti konkretne mjere protiv određenih adresata, koje su u svakom pojedinačnom slučaju dovoljno individualizirane. Međutim, taj je sud istaknuo da se u okviru deklaratornog postupka u ovom slučaju (još) ne mogu donijeti pojedinačne i konkretne mjere protiv podnositeljâ revizije iz glavnog postupka jer su oni podnijeli samo deklaratorni zahtjev a da ih na to nisu navele okolnosti nekog konkretnog slučaja.

23.

Kao drugo, kad je riječ o postupku navedenom u članku 3. stavku 4. Direktive 2000/31, Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) je smatrao da na temelju KoPl‑G-a nije donesena nijedna mjera u smislu te odredbe te da je taj zakon donesen samo kako bi se stvorila pravna osnova potrebna za donošenje mjera u smislu navedene odredbe.

24.

Podnositelji revizije iz glavnog postupka, u okviru revizija koje su podnijeli protiv presuda Bundesverwaltungsgerichta (Savezni upravni sud), pred Verwaltungsgerichtshofom (Visoki upravni sud, Austrija), sudom koji je uputio zahtjev, tvrde da je prvonavedeni sud pogrešno potvrdio da se KoPl‑G primjenjuje na plaforme kojima oni upravljaju. Konkretno, tvrde da se, s jedne strane, s obzirom na to da Republika Irska i Komisija nisu obaviještene o donošenju KoPl‑G-a u smislu članka 3. stavka 4. točke (b) i članka 3. stavka 5. Direktive 2000/31, taj zakon na njih ne može primjenjivati te da su, s druge strane, obveze utvrđene navedenim zakonom nerazmjerne i protive se slobodnom kretanju usluga i načelu zemlje podrijetla.

25.

Sud koji je uputio zahtjev spojio je predmete podnositeljâ revizije iz glavnog postupka zbog njihove materijalne povezanosti.

26.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, nije sporno da su usluge koje pružaju podnositelji revizije iz glavnog postupka, među ostalim u Austriji, usluge informacijskog društva u smislu članka 2. točke (a) Direktive 2000/31. S obzirom na utvrđenja Bundesverwaltungsgerichta (Savezni upravni sud), sud koji je uputio zahtjev smatra da te usluge treba također kvalificirati kao „komunikacijske platforme” u smislu KoPl‑G-a i da podnositelji revizije iz glavnog postupka ispunjavaju uvjete predviđene člankom 1. stavcima 2. i 3. ( 14 ) tog zakona te su stoga obuhvaćeni njegovim područjem primjene.

27.

Sud koji je uputio zahtjev priznaje da se na temelju KoPl‑G-a konkretni pojedinačni akti doista donose protiv pružatelja usluga u slučaju da nije ispunio obveze koje su mu određene tim zakonom. Međutim, smatra da su te obveze, koje pružatelj usluga mora ispuniti bez potrebe za prethodnim donošenjem konkretnog pojedinačnog akta, zahtjevi koji se odnose na obavljanje djelatnosti pružanja usluge informacijskog društva te da su stoga obuhvaćene područjem koordinacije u smislu članka 2. točke (h) Direktive 2000/31. Ti bi zahtjevi načelno mogli ograničavati slobodno kretanje usluga informacijskog društva s obzirom na to da ih trebaju ispuniti i pružatelji usluga s poslovnim nastanom na državnom području neke druge države članice osim Austrije.

28.

Sud koji je uputio zahtjev napominje da se člankom 3. stavkom 4. Direktive 2000/31, pod određenim uvjetima, državi članici koja nije ona u kojoj pružatelj usluga informacijskog društva ima poslovni nastan dopušta da odstupi od načela zemlje podrijetla. S obzirom na to, taj sud dvoji može li država članica odstupiti od tog načela donošenjem mjere koja se odnosi na kategoriju usluga informacijskog društva, općenito opisanu s obzirom na njihovu prirodu, kao što su to komunikacijske platforme u smislu KoPl‑G-a.

29.

Sud koji je uputio zahtjev, u biti, s jedne strane napominje da se od Suda dosad tražilo da provjeri mogu li se općenite i apstraktne odredbe donijeti kao mjere u smislu članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31 zbog razloga i zahtjeva navedenih u toj odredbi. U tom pogledu upućuje na presude Ker‑Optika ( 15 ), Airbnb Ireland ( 16 ) i A (Oglašavanje i prodaja lijekova na internetu) ( 17 ). S druge strane, navodi da sam u svojem mišljenju u predmetu Airbnb Ireland ( 18 ) smatrao da treba primijeniti tumačenje prema kojem se općenite odredbe ne mogu kvalificirati kao mjere u smislu članka 3. stavka 4. te direktive te da su one, ako se njima ograničava slobodno kretanje usluga informacijskog društva iz neke druge države članice zbog razloga koji ulaze u okvir područja koordinacije, u svakom slučaju nezakonite s obzirom na članak 3. stavak 2. navedene direktive.

30.

U tim je okolnostima Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud) odlukom od 24. svibnja 2022., koju je Sud zaprimio 10. lipnja 2022., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu tri prethodna pitanja. Na zahtjev Suda, ovo se mišljenje odnosi na prvo prethodno pitanje, koje glasi:

„Treba li članak 3. stavak 4. točku (a) podtočku ii. Direktive 2000/31 tumačiti na način da se mjerom koja se odnosi na ‚određen[u] uslug[u] informacijskog društva’ može smatrati i zakonska mjera koja se odnosi na općenito opisanu kategoriju određenih usluga informacijskog društva (kao što su komunikacijske platforme) ili postojanje mjere u smislu te odredbe zahtijeva donošenje odluke u svakom slučaju zasebno (primjerice, o poimenično navedenoj komunikacijskoj platformi)?”

31.

Pisana očitovanja podnijeli su podnositelji revizije iz glavnog postupka, austrijska, irska i poljska vlada te Komisija. Rasprava nije održana.

32.

Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti nastoji doznati treba li članak 3. stavke 2. i 4. Direktive 2000/31 tumačiti na način da država članica može ograničiti slobodno kretanje usluga informacijskog društva iz drugih država članica donošenjem općih i apstraktnih zakonodavnih mjera koje se odnose na općenito opisanu kategoriju određenih usluga informacijskog društva a da se te mjere ne poduzimaju u svakom slučaju zasebno.

33.

Najprije moram napomenuti da sud koji je uputio zahtjev ističe da nije sporno da su usluge koje pružaju podnositelji revizije iz glavnog postupka, među ostalim u Austriji, usluge informacijskog društva u smislu članka 2. točke (a) Direktive 2000/31. Iako zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava informacije na temelju kojih bi Sud mogao provjeriti kvalifikaciju suda koji je uputio zahtjev, stranke tu kvalifikaciju, međutim, ne osporavaju. Stoga se moja analiza temelji na toj pretpostavci.

34.

Prije nego što započnem s razmatranjem prethodnog pitanja (dio C), najprije ću iznijeti nekoliko zapažanja o austrijskom propisu kao osnovi predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku (dio A), a zatim ću navesti argumente stranaka (dio B).

35.

Predmetni zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na odredbe KoPl‑G-a kojima se želi povećati „odgovornost na platformama” koju pružatelji komunikacijskih platformi imaju kad je riječ o postupanju s obavijestima koje korisnici podnose u pogledu sadržaja na takvim platformama ( 19 ).

36.

Takvi pružatelji koji posluju na austrijskom državnom području, neovisno o tome imaju li poslovni nastan u toj državi članici ili u inozemstvu, načelno su obuhvaćeni područjem primjene KoPl‑G-a te stoga moraju ispuniti određene obveze. Te su obveze, među ostalim, i. uspostavljanje sustava za podnošenje obavijesti o navodno nezakonitim sadržajima i provjeru tih sadržaja ( 20 ), ii. izrada izvješća radi transparentnosti ( 21 ) i iii. imenovanje odgovornog službenika i opunomoćenika za primanje pismena ( 22 ). Komm Austria obavlja nadzor nad pružateljima obuhvaćenima područjem primjene KoPl‑G-a. To je tijelo, u okviru tog nadzora, u slučaju povrede određenih obveza predviđenih KoPl‑G-om ovlašteno izricati novčane kazne u iznosu do deset milijuna eura ( 23 ).

37.

Gospodarski subjekt tom tijelu može podnijeti zahtjev za utvrđenje je li on obuhvaćen područjem primjene KoPl‑G-a. Međutim, obveze koje pružatelji usluga moraju ispuniti nalažu se gospodarskim subjektima obuhvaćenima područjem primjene KoPl‑G-a bez potrebe za prethodnim donošenjem konkretnog pojedinačnog akta.

38.

Prema mišljenju Googlea i Tik Toka, akt poput KoPl‑G-a koji se primjenjuje na cijelu kategoriju pružatelja usluga čije je sjedište u nekoj drugoj državi članici nije mjera poduzeta u pogledu određene usluge informacijskog društva u smislu članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31 i stoga ne može biti opravdana na temelju te odredbe. U istom smislu, Meta Platforms smatra da mjere koje se dopuštaju navedenom odredbom ne mogu uključivati zakonodavstvo koje se odnosi na općenito opisanu kategoriju određenih usluga informacijskog društva.

39.

Komisija navodi da je načelno na državi članici u kojoj se usluga pruža da odredi „kako i kada” predviđa poduzimanje mjere kojom se odstupa od članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31. Prema mišljenju te institucije, može biti riječ i o pojedinačnoj i o općoj mjeri „pod uvjetom da je [ona] dovoljno usmjerena u smislu da se, od početka, jasno primjenjuje na određenu uslugu informacijskog društva koju pruža jedan ili više pružatelja s poslovnim nastanom u jednoj ili više drugih država članica”. Komisija to mišljenje temelji na tekstu članka 2. točke (h) te direktive, u kojem se definira pojam „područje koordinacije” te se njime obuhvaćaju zahtjevi opće naravi. Komisija na temelju tih razmatranja zaključuje da su mjere predviđene KoPl‑G-om, zbog svoje apstraktne i opće prirode, u potpunoj suprotnosti sa samom biti načela zemlje podrijetla, kako je ono određeno u članku 3. stavcima 1. i 2. navedene direktive.

40.

Austrijska i irska vlada te, s nekim razlikama, poljska vlada zastupaju bitno različito stajalište.

41.

Čini se da stranke koje zastupaju tumačenje prema kojem zakonodavne mjere koje se odnose na općenito opisanu kategoriju usluga informacijskog društva također mogu biti „mjere” u smislu članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31 izvode iz toga različite zaključke kad je riječ o slobodnom kretanju takvih usluga. Naime, stajalište irske vlade shvaćam na način da bi, kada pojam „mjera” ne bi obuhvaćao opće zakonodavne mjere, državama članicama bilo dopušteno da slobodno donose takve opće zakonodavne mjere i da ograniče slobodno kretanje usluga informacijskog društva a da ne ispunjavaju uvjete predviđene člankom 3. stavkom 4. te direktive. Suprotno tomu, čini se da austrijska vlada smatra da takvo tumačenje podrazumijeva da nije moguće nikakvo odstupanje od načela zemlje podrijetla donošenjem zakonodavnih mjera.

42.

Prema mišljenju poljske vlade, da bi se mogao primijeniti članak 3. stavak 4. Direktive 2000/31, predmetna mjera mora ograničavati slobodno kretanje usluga u smislu članka 56. UFEU‑a. U tom pogledu, ta vlada na prvom mjestu, upućujući na presudu Airbnb Ireland ( 24 ), tvrdi da se KoPl‑G-om ne ograničava slobodno kretanje informacijskih usluga iz neke druge države članice s obzirom na to da se tim zakonom samo nalaže uspostavljanje postupaka za obradu prijava nezakonitih sadržaja i objavljivanje izvješćâ u pogledu toga.

43.

Na drugom mjestu, poljska vlada skreće pozornost na vezu između članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31, s jedne strane, te njezina članka 14. stavka 3. i članka 15. stavka 2., s druge strane. Prema mišljenju te vlade, članak 14. stavak 3. te direktive treba shvaćati kao lex specialis u odnosu na načelo zemlje podrijetla. Osim toga, navedena vlada tvrdi da se člankom 15. stavkom 2. navedene direktive državama članicama dopušta da za pružatelje usluga informacijskog društva odrede obvezu da odmah obavijeste nadležna tijela javne vlasti o navodnim protuzakonitim aktivnostima primatelja njihovih usluga ili o informacijama koje oni pruže. Prema mišljenju te vlade, ta obveza odgovara obvezi izrade i objavljivanja izvješćâ o obradi prijava nezakonitih sadržaja koja je predviđena KoPl‑G-om. Smatra da su zbog toga odredbe tog zakona, s obzirom na to da se odnose na obavješćivanje o nezakonitim sadržajima i njihovu kontrolu, obuhvaćene područjem primjene članka 14. stavka 3. i članka 15. stavka 2. Direktive 2000/31. Poljska vlada tvrdi da zato odredbe navedenog zakona ne treba ocijeniti s obzirom na članak 3. stavak 4. te direktive nego s obzirom na članak 56. UFEU‑a.

44.

Poljska vlada tek na trećem mjestu napominje, ako se Sud ne slaže s tim analizama, da se pojam „mjera” u smislu članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31 može shvatiti i kao zakonodavna mjera koja se odnosi na općenito opisanu kategoriju određenih usluga informacijskog društva.

45.

Budući da poljska vlada tvrdi, s jedne strane, da prethodno pitanje ne treba ispitati s obzirom na članak 3. stavke 2. i 4. Direktive 2000/31, nego s obzirom na njezin članak 14. stavak 3. i članak 15. stavak 2. te, s druge strane, da se s obzirom na sudsku praksu koja se odnosi na članak 56. UFEU‑a KoPl‑G-om ne ograničava slobodno kretanje usluga informacijskog društva i da zato ne treba razmatrati članak 3. stavak 4. te direktive, valja najprije analizirati argumente te vlade.

46.

Čini se da je članak 14. stavak 3. Direktive 2000/31 relevantan samo ako je pružatelj usluge informacijskog društva obuhvaćen područjem primjene članka 14. stavka 1. te direktive ( 25 ). Da bi to bio slučaj, djelatnost tog pružatelja usluga mora biti samo tehničke, automatske i pasivne prirode, što podrazumijeva da navedeni pružatelj nema saznanja o prenesenim ili pohranjenim informacijama niti kontrolu nad njima ( 26 ) Takav pružatelj usluga može biti izuzet od odgovornosti kad je riječ o pohranjenim informacijama ako su ispunjeni uvjeti predviđeni u članku 14. stavku 1. navedene direktive.

47.

Budući da se u prvom dijelu članka 14. stavka 3. Direktive 2000/31 predviđa da „[taj] članak ne utječe na mogućnost da sud ili upravno tijelo, u skladu s pravnim sustavom države članice, od davatelja usluge zahtijeva okončanje ili sprečavanje prekršaja”, ta odredba ima učinak da se protiv pružatelja usluga mogu donijeti nalozi na temelju nacionalnog prava države članice čak i ako se na njega primjenjuje izuzeće od odgovornosti. Kao i poljska vlada, smatram da takve naloge mogu donijeti tijela države članice koja nije ona u kojoj pružatelj usluga ima poslovni nastan.

48.

Zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava informacije na temelju kojih bi se moglo utvrditi primjenjuje li se članak 14. stavak 1. Direktive 2000/31 na podnositelje revizije iz glavnog postupka. Međutim, svaki pružatelj usluga obuhvaćen područjem primjene te odredbe pružatelj je usluge informacijskog društva, na čiju se uslugu može primjenjivati mehanizam uspostavljen člankom 3. te direktive. S obzirom na to da je državama članicama dopušteno da donose naloge protiv povlaštenog pružatelja usluga na kojeg se, ovisno o slučaju, može primjenjivati izuzeće predviđeno u članku 14. stavku 1. navedene direktive, to bi im trebalo biti dopušteno i kada se pružatelj usluga ne može pozvati na to izuzeće.

49.

Poljska vlada upravo shvaća drugi dio članka 14. stavka 3. Direktive 2000/31, u skladu s kojim „[taj članak] ne utječe na mogućnost da država članica utvrdi postupke kojima se uređuje uklanjanje ili onemogućavanje pristupa informacijama”, na način da se njime državama članicama dopušta da pružatelju usluga s poslovnim nastanom u nekoj državi članici odredi obveze kao što su one predviđene KoPl‑G-om.

50.

Međutim, ta se „mogućnost” odnosi na postupke ili mjere u vezi s pojedinačnim povredama za koje se mogu izdati nalozi u skladu s prvim dijelom članka 14. stavka 3. Direktive 2000/31. To bi bio slučaj prethodnog postupka u okviru kojeg osoba koja može tražiti izdavanje naloga protiv pružatelja usluga mora, prije pokretanja postupka pred sudom, obavijestiti pružatelja usluga o povredi kako bi mu dala mogućnost da žurno okonča predmetnu povredu i spriječi njezino ponavljanje ( 27 ). Suprotno tomu, mogućnost koja se državama članicama daje u drugom dijelu članka 14. stavka 3. te direktive ne odnosi se na određivanje općih materijalnopravnih obveza koje nisu ni na koji način povezane s postupkom za izdavanje naloga u pogledu pojedinačne povrede ( 28 ).

51.

Prethodno pitanje odnosi se pak na takve opće obveze te se stoga u ovom predmetu ne postavlja pitanje na koji je način primjena mogućnosti utvrđene u drugom dijelu članka 14. stavka 3. Direktive 2000/31 povezana s mehanizmom predviđenim u članku 3. stavcima 2. i 4. te direktive.

52.

Iz sličnih razloga u okviru ovog predmeta nije relevantan ni članak 15. stavak 2. Direktive 2000/31. Naime, čini se da se u toj odredbi pobliže određuju granice u kojima se državama članicama zabranjuje, kako je predviđeno člankom 15. stavkom 1. te direktive, da za pružatelje usluga uvedu opću obvezu praćenja ( 29 ). Kao što se to navodi u njezinoj uvodnoj izjavi 47., ta se zabrana ne odnosi na obveze praćenja „u pojedinom slučaju”, a posebno ne utječe na naloge državnih tijela u skladu s nacionalnim zakonodavstvom ( 30 ).

53.

Člankom 3. stavkom 2. Direktive 2000/31 državama članicama se zabranjuje da ograniče slobodno kretanje usluga informacijskog društva iz neke druge države članice. Sud koji je uputio zahtjev navodi da obveze koje proizlaze iz KoPl‑G-a načelno mogu ograničavati slobodno kretanje usluga informacijskog društva s obzirom na to da ih trebaju ispuniti i pružatelji usluga s poslovnim nastanom na državnom području neke druge države članice osim Austrije. Poljska vlada tvrdi da na pitanje čine li obveze koje proizlaze iz KoPl‑G-a „ograničavanje” u smislu te odredbe valja odgovoriti u skladu s rasuđivanjem Suda u kontekstu članka 56. UFEU‑a. Stoga, prema mišljenju te vlade, s obzirom na presudu Airbnb Ireland ( 31 ), valja smatrati da se KoPl‑G-om ne ograničava slobodno kretanje usluga informacijskog društva, među ostalim zato što se tim zakonom ne propisuju uvjeti pružanja usluga poduzetnika o kojima je riječ.

54.

U tom pogledu, prije svega, u skladu s rješenjem Suda iz njegove sudske prakse, primjenjivost nacionalnih mjera obuhvaćenih područjem koordinacije na usluge iz neke druge države članice ili na pružatelja tih usluga treba ocjenjivati s gledišta članka 3. Direktive 2000/31, a ne s gledišta odredbi primarnog prava ( 32 ).

55.

Zatim valja istaknuti, suprotno onomu što predlaže poljska vlada, da Sud u presudi A (Oglašavanje i prodaja lijekova na internetu) ( 33 ) nije uputio na sudsku praksu koja se odnosi na članak 56. UFEU‑a kako bi utvrdio ograničava li se nacionalnom mjerom slobodno pružanje usluga informacijskog društva u smislu članka 3. stavaka 2. i 4. Direktive 2000/31, nego kako bi, nakon što je utvrdio da je to slučaj ( 34 ), provjerio jesu li ispunjeni uvjeti nužnosti i razmjernosti.

56.

Naposljetku, iako članak 3. stavci 2. i 4. Direktive 2000/31 slijede logiku članka 56. UFEU‑a, ta direktiva nije samo podsjetnik načela navedenih u primarnom pravu. Naime, kao što je to Sud pojasnio, kad je riječ o području koordinacije, članku 3. navedene direktive, osim u slučaju odstupanja dopuštenih pod uvjetima iz njegova stavka 4., protivi se to da se na pružatelja usluge elektroničke trgovine primjenjuju stroži zahtjevi od onih predviđenih materijalnim pravom koje je na snazi u državi članici u kojoj taj pružatelj ima poslovni nastan ( 35 ). Iz toga zaključujem da, ako se na pružanje usluga primjenjuju zahtjevi koji nadilaze one koji su na snazi u državi članici iz koje usluge potječu kako bi one bile dostupne na državnom području neke druge države članice, to može ograničiti slobodno kretanje tih usluga.

57.

U tim okolnostima, kad bi se na podnositelje revizije iz glavnog postupka primjenjivale obveze koje se, s jedne strane, ne odnose na konkretne nezakonite sadržaje i informacije ( 36 ) i kojima se, s druge strane, utvrđuju zahtjevi obuhvaćeni područjem koordinacije za koje se čini da ne odgovaraju zahtjevima predviđenima pravom države članice na čijem državnom području oni imaju poslovni nastan, a koji se odnose na pružanje njihovih usluga na državnom području neke druge države članice, time bi se ograničilo slobodno kretanje usluga informacijskog društva te stoga odstupilo od članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31.

58.

Još treba utvrditi može li država članica odstupiti od članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31 donošenjem općih i apstraktnih zakonodavnih mjera koje se odnose na općenito opisanu kategoriju određenih usluga informacijskog društva.

59.

U svojem mišljenju u predmetu Airbnb Ireland ( 37 ), na koje se upućuje u predmetnom zahtjevu za prethodnu odluku i pisanim očitovanjima stranaka, slijedom provedene analize zaključio sam da država članica koja nije država članica podrijetla može odstupiti od slobodnog kretanja usluga informacijskog društva samo na temelju mjera koje se poduzimaju „u svakom slučaju zasebno”.

60.

Moram podsjetiti na to da sam u tom mišljenju, kao prvo, naveo materijalne uvjete predviđene člankom 3. stavkom 4. točkom (a) Direktive 2000/31 ( 38 ), odnosno i. da je donošenje mjere nužno iz razloga koji se odnose na javni poredak, zaštitu javnog zdravlja, javnu sigurnost ili zaštitu potrošača, ii. da usluga informacijskog društva dovodi u pitanje neki od tih ciljeva ili predstavlja ozbiljan i velik rizik za ostvarenje takvog cilja i iii. da je mjera razmjerna tom cilju.

61.

Kao drugo, napomenuo sam da se, u nedostatku pojašnjenja u pogledu potrebe donošenja mjere o kojoj je riječ i dovođenja u pitanje, do čega eventualno može dovesti usluga društva AIRBNB Ireland, ciljeva utvrđenih u članku 3. stavku 4. točki (a) podtočki i. Direktive 2000/31, drugo prethodno pitanje u tom predmetu ne može shvatiti drukčije nego na način da se odnosi na to da se državi članici koja nije država članica podrijetla eventualno omogući da, na vlastitu inicijativu, a da se pritom na ispitaju materijalni uvjeti, propiše zahtjeve koji se odnose na obavljanje djelatnosti posrednika u prometu nekretnina pružateljima jedne kategorije usluga informacijskog društva. U tom sam kontekstu, kao treće, iznio niz argumenata na temelju kojih se može smatrati da država članica koja nije država članica podrijetla može odstupiti od slobodnog kretanja usluga informacijskog društva samo na temelju mjera koje se poduzimaju „u svakom slučaju zasebno”.

62.

U ovom predmetu sud koji je uputio zahtjev smatra da obveze određene KoPl‑G-om načelno mogu pridonijeti jamčenju javnog poretka te da raspolaže s dovoljno informacija da utvrdi jesu li odredbe tog zakona nužne za jamčenje tog cilja i jesu li razmjerne tom cilju. Točno je da se na temelju teksta prvog prethodnog pitanja može zaključiti da sud koji je uputio zahtjev tim pitanjem želi obuhvatiti članak 3. stavak 4. točku (a) podtočku ii. Direktive 2000/31, kojim se predviđa materijalni uvjet koji se odnosi na činjenicu da usluga informacijskog društva dovodi u pitanje određeni cilj ili predstavlja ozbiljan i velik rizik za ostvarenje takvog cilja. Međutim, priznaje da zapravo ima dvojbe kad je riječ o pitanju mogu li općenite i apstraktne odredbe kojima se za pružatelje usluga informacijskog društva, određenih s obzirom na njihovu prirodu, propisuju opće obveze koje se primjenjuju bez donošenja ikakvog konkretnog pojedinačnog akta doista biti mjere u smislu članka 3. stavka 4. te direktive. Stoga su argumenti koje sam iznio u okviru analize u svojem mišljenju u predmetu Airbnb Ireland ( 39 ) relevantni i u ovom predmetu. U ovom ću mišljenju razraditi te argumente uzimajući u obzir problematiku koju je iznio sud koji je uputio zahtjev u ovom predmetu te ću navesti nekoliko dodatnih argumenata.

63.

Kao prvo, kako se ne bi „oslabilo” načelo zemlje podrijetla, navedeno u članku 3. stavku 1. Direktive 2000/31, članak 3. stavak 4. te direktive mogao bi se shvatiti na način da se njime dopušta državama članicama koje nisu država članica podrijetla dopušta da samo povremeno odstupe od tog načela. Kad bi se smatralo da opća i apstraktna odredba koja se primjenjuje na sve pružatelje jedne kategorije usluga informacijskog društva može biti „mjera” u smislu članka 3. stavka 4. navedene direktive, to bi značilo da se dopušta fragmentiranje unutarnjeg tržišta nacionalnim propisima.

64.

Kao drugo, članak 3. Direktive 2000/31 treba tumačiti na način da se njime jamči slobodno kretanje usluga informacijskog društva među državama članicama ( 40 ). Usto, iznimku od općeg pravila navedenog u članku 3. stavku 2. te direktive, kao što je njezin članak 3. stavak 4., treba usko tumačiti. U tom smislu, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 5. i 6. navedene direktive, zakonodavac Unije njezinim je donošenjem htio ukloniti pravne prepreke pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta, odnosno prepreke koje proizlaze iz razlika u zakonodavstvima i iz pravne nesigurnosti oko toga koji se nacionalni propisi primjenjuju na te usluge. Dopustiti primjenjivanje različitih zakona na pružatelja usluga ili njegovu uslugu bilo bi protivno tom cilju.

65.

Kao treće, prirodu mjere kojom država članica u kojoj se usluga pruža može odstupiti od načela zemlje podrijetla moguće je odrediti pomoću materijalnih i postupovnih uvjeta predviđenih u članku 3. stavku 4. točkama (a) i (b) Direktive 2000/31.

66.

S jedne strane, mjere donesene na temelju članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31 odnose se na određenu uslugu koja, kao što se to zahtijeva člankom 3. stavkom 4. točkom (a) podtočkom ii. te direktive, treba dovoditi u pitanje cilj o kojem je riječ ili predstavljati ozbiljan i velik rizik za ostvarenje tog cilja. U tim okolnostima, kad bi se, na temelju navedene direktive, koja se zasniva na načelu zemlje podrijetla i načelu kontrole na izvoru usluga informacijskog društva ( 41 ), državi članici dopustilo da ograniči slobodno kretanje kategorije usluga iz drugih država članica, to bi dovelo u pitanje međusobno povjerenje između njih ( 42 ) te bi pretpostavljalo općenito nepovjerenje svake druge države članice u nadzor koji provode nad uslugama informacijskog društva koje pružaju pružatelji s poslovnim nastanom na njihovu državnom području. To je još jedan razlog zbog kojeg treba smatrati da u svim slučajevima obuhvaćenima člankom 3. stavkom 4. navedene direktive valja ispitati okolnosti konkretnog slučaja.

67.

S druge strane, budući da se člankom 3. stavkom 4. točkom (b) Direktive 2000/31 državu članicu u kojoj se usluga pruža obvezuje da od države članice podrijetla zatraži da poduzme mjere u području usluga informacijskog društva, ta odredba pretpostavlja da se država članica kojoj je upućen takav zahtjev može utvrditi i utvrđuje se prije nego što se poduzme mjera u smislu članka 3. stavka 4. te direktive. Opća i apstraktna zakonodavna mjera koja bi se jednako primjenjivala na sve pružatelje jedne kategorije usluga ne bi bila u skladu s postupovnim uvjetom predviđenim u članku 3. stavku 4. navedene direktive.

68.

Osim toga, člankom 3. stavkom 4. točkom (b) Direktive 2000/31 derogatorni učinak mjera poduzetih na nacionalnoj razini uvjetovan je time da se Komisiju prethodno obavijesti o namjeri poduzimanja takvih mjera. Ako pojam „mjera” u smislu članka 3. stavka 4. te direktive treba shvaćati na način da obuhvaća opće i apstraktne zakonodavne mjere koje se jednako primjenjuju na sve pružatelje jedne kategorije usluga, to bi značilo da se člankom 3. stavkom 4. točkom (b) navedene direktive dodaje još jedna obveza obavještavanja u odnosu na onu iz Direktive 2015/1535. Naime, na temelju potonje direktive, države članice dužne su obavijestiti Komisiju o zahtjevima opće naravi koji se odnose na uspostavljanje i obavljanje djelatnosti pružanja usluga informacijskog društva. ( 43 )

69.

Kao četvrto, slažem se s Komisijinim argumentom prema kojem je načelno na državi članici u kojoj se usluga pruža da odredi „kako i kada” predviđa poduzimanje mjere kojom se odstupa od članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31. Naime, sustav izvorâ prava može se razlikovati u državama članicama. U tom smislu, Komisija ne isključuje to da može biti riječ o općoj mjeri „pod uvjetom da je ta mjera dovoljno usmjerena u smislu da se, od početka, jasno primjenjuje na određenu uslugu informacijskog društva koju pruža jedan ili više pružatelja s poslovnim nastanom u jednoj ili više drugih država članica”. Međutim, zbog razloga iznesenih u točkama 63. do 68. ovog mišljenja, opća i apstraktna zakonodavna mjera koja se jednako primjenjuje na sve pružatelje jedne kategorije usluga ne ispunjava taj uvjet.

70.

Definicija pojma „područje koordinacije” iz članka 2. točke (h) Direktive 2000/31 ne dovodi u pitanje to razmatranje. Upućivanje na zahtjeve opće naravi u definiciji tog pojma ne odnosi se na raspon ovlasti kojima se država članica u kojoj se usluga pruža može koristiti da bi odstupila od članka 3. stavka 2. te direktive, nego na raspon ovlasti države članice iz koje usluga potječe.

71.

Navedeno razmatranje ne dovodi u pitanje ni analiza pripremnih akata Direktive 2000/31. Točno je da je u prijedlogu te direktive bilo navedeno da će „Komisija […] u potpunosti voditi računa o potrebi država članica da zajamče poštovanje pravila kojima se štite temeljni interesi društva [i] da […] Komisija ne bi ni u kojem slučaju spriječila državu članicu da primjenjuje pravilo kojim se zabranjuje primanje rasističkih poruka” ( 44 ). Međutim, s jedne strane, nije jasno kako u tom kontekstu treba shvatiti navođenje „[primjene] pravil[a] kojim se zabranjuje primanje [određenog sadržaja]”, s obzirom na to da takva primjena zapravo ulazi u problematiku naloga predviđenih u člancima 14. i 15. te direktive, a s druge strane, u skladu s istim prijedlogom, odstupanja od načela zemlje podrijetla dopuštena su „u određenim vrlo specifičnim slučajevima”.

72.

Radi cjelovitosti, istaknut ću da tumačenje prema kojem opća i apstraktna zakonodavna mjera koja se jednako primjenjuje na sve pružatelje jedne kategorije usluga ne čini „mjeru” u smislu članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31 zastupa većina autora pravne teorije ( 45 ). Zagovornici suprotnog tumačenja navode da valja uzeti u obzir veliku težinu koju toj raspravi daje borba protiv nezakonitog govora mržnje. U prilog tom tumačenju tvrde da se u tom pristupu odražava Direktiva 2000/31, u čijoj se uvodnoj izjavi 10. navodi da se njome mora osigurati visoka razina zaštite ciljeva u općem interesu ( 46 ). Slažem se s tom argumentacijom i ne poričem da se Digital Services Actom želi odgovoriti na takva pitanja. Međutim, kad je riječ o Direktivi 2000/31, moram napomenuti da se u njezinoj uvodnoj izjavi 22. navodi da „[u]sluge informacijskog društva treba nadzirati na izvoru aktivnosti kako bi se osigurala stvarna zaštita ciljeva od javnog interesa […] ne samo građanima [države članice na čijem državnom području pružatelj usluga ima poslovni nastan] već svim građanima [Unije]”.

73.

S obzirom na prethodno navedeno, smatram da članak 3. stavke 2. i 4. Direktive 2000/31 treba tumačiti na način da mu se protivi da država članica ograniči slobodno kretanje usluga informacijskog društva iz drugih država članica donošenjem općih i apstraktnih zakonodavnih mjera koje se odnose na općenito opisanu kategoriju određenih usluga informacijskog društva a da se te mjere ne poduzimaju u svakom slučaju zasebno.

74.

Radi iscrpnosti moram napomenuti da zaključci izvedeni iz presuda Ker‑Optika, Airbnb Ireland i A (Oglašavanje i prodaja lijekova na internetu) ni u kojem slučaju ne dovode u pitanje prethodno iznesena razmatranja.

75.

Sud je u presudi Ker‑Optika ( 47 ) smatrao da se nacionalni propis o kojem je riječ u toj presudi, s obzirom na to da je sadržavao zabranu prodaje kontaktnih leća na internetu, ne može smatrati razmjernim cilju zaštite javnog zdravlja u smislu članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31. Stoga se taj odlomak, a contrario, može shvatiti na način da nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u navedenoj presudi može biti „mjera” u smislu te odredbe. Međutim, upućivanje na navedenu odredbu treba tumačiti u njegovu kontekstu.

76.

Naime, sud koji je uputio zahtjev u predmetu u kojem je donesena presuda Ker‑Optika postavio je pitanje protivi li se pravu Unije nacionalni propis kojim se prodaja kontaktnih leća dopušta samo u specijaliziranim prodavaonicama medicinskih proizvoda i kojim se, posljedično, zabranjuje njihova prodaja na internetu.

77.

Sud je u toj presudi smatrao da se u okviru prodaje kontaktnih leća na internetu mogu razlikovati dva elementa, odnosno čin prodaje sam po sebi i isporuka proizvoda. Nakon što je odredio tu razliku, Sud je utvrdio odredbe prava Unije koje se primjenjuju na ta dva elementa prodaje. Sud je tako smatrao da su uvjeti prodaje sami po sebi obuhvaćeni Direktivom 2000/31 ( 48 ), dok uvjeti isporuke proizvoda, s obzirom na definiciju pojma „područje koordinacije” iz te direktive, to nisu ( 49 ) te ih treba ocijeniti s obzirom na odredbe primarnog prava koje se odnose na slobodno kretanje robe ( 50 ).

78.

Sud je kao prvo smatrao da se uvjetima isporuke koji su utvrđeni nacionalnim propisom ograničava slobodno kretanje robe i da se to ograničenje ne može opravdati jer nadilazi ono što je nužno za ostvarenje cilja navedenog kao razlog ograničenja do kojeg je doveo taj propis ( 51 ). Kao drugo, kad je riječ o uvjetima prodaje samima po sebi, Sud je „iz istih razloga” smatrao da se taj propis, s obzirom na to da sadržava zabranu prodaje kontaktnih leća na internetu, ne može smatrati razmjernim cilju zaštite javnog zdravlja u smislu članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31 ( 52 ). Sud je na toj osnovi zaključio da se člancima 34. i 36. UFEU‑a i toj direktivi, ne navodeći međutim određene odredbe u njoj, protivi nacionalni propis kojim se prodaja kontaktnih leća dopušta samo u specijaliziranim prodavaonicama medicinskih proizvoda ( 53 ).

79.

Međutim, kao što to proizlazi iz mišljenja nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija u tom predmetu ( 54 ), mađarski propis kojim se zabranjivala prodaja kontaktnih leća na internetu primijenjen je na društvo osnovano u skladu s mađarskim pravom. Dakle, ta situacija nije bila obuhvaćena područjem primjene članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31, nego područjem primjene njezina članka 3. stavka 1.

80.

U tim se okolnostima upućivanje na tu odredbu u presudi Ker‑Optika ( 55 ) može različito tumačiti. Naime, može se shvatiti da je Sud upućivanjem na navedenu odredbu htio zadržati stajališta suda Unije prilikom ocjenjivanja uvjeta isporuke s obzirom na odredbe primarnog prava koje se odnose na slobodno kretanje robe, koje se primjenjuju samo u situacijama koje su barem potencijalno prekogranične. Drugo je moguće tumačenje da se zaključak Suda prema kojem se nacionalni propis kojim se zabranjuje prodaja kontaktnih leća na internetu protivi Direktivi 2000/31 odnosi na članak 9. te direktive, također naveden u toj presudi ( 56 ), kojim se predviđa da države članice moraju osigurati da njihov pravni sustav dopušta sklapanje ugovora elektroničkim putem.

81.

Kao što to napominje sud koji je uputio zahtjev, Sud se u presudi Airbnb Ireland nije izjasnio o pojmu „mjera” u smislu članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31. Naime, budući da Francuska Republika nije podnijela obavijest o zakonu o kojem je riječ u tom predmetu, kao što se to zahtijeva u članku 3. stavku 4. točki (b) te direktive, Sud je smatrao da je dovoljno zaključiti da se taj zakon „u svakom slučaju” ne može primijeniti na pojedinca, „neovisno o tome ispunjava li taj zakon druge uvjete predviđene tom odredbom” ( 57 ).

82.

U prethodnom pitanju postavljenom u predmetu u kojem je donesena presuda A (Oglašavanje i prodaja lijekova na internetu) riječ je o tome je li u skladu s pravom Unije primjena nacionalnog propisa države članice u kojoj se pruža usluga prodaje na internetu lijekova koji se izdaju bez liječničkog recepta na pružatelja te usluge s poslovnim nastanom u nekoj drugoj državi članici. Tim je pitanjem sud koji je uputio zahtjev od Suda tražio da utvrdi je li navedeni nacionalni propis u skladu s člankom 34. UFEU‑a, člankom 85.c Direktive 2001/83/EZ ( 58 ) i/ili člankom 3. Direktive 2000/31. Sud je u svojoj presudi smatrao da prethodno pitanje treba analizirati s gledišta potonje direktive.

83.

Iako se čitanjem te presude može pomisliti da država članica, na temelju članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31, može odstupiti od slobodnog kretanja usluga donošenjem općenitog i apstraktnog propisa, odgovor Suda ne može se shvatiti kao konačna odluka o meritumu predmeta ako se ne uzme u obzir priroda prethodnog postupka i opseg zahtjeva koji je Sudu upućen. Naime, Sudu nije postavljeno pitanje može li nacionalni propis o kojem je riječ činiti „mjeru” u smislu članka 3. stavka 4. te direktive. Isto tako, u tom je predmetu istaknuto da o tom propisu nije podnesena obavijest u skladu s člankom 3. stavkom 4. točkom (b) navedene direktive. Sud je ipak u odgovoru na prethodno pitanje smatrao da valja dopustiti primjenu navedenog propisa na pružatelja usluga s poslovnim nastanom u nekoj drugoj državi članici, uzimajući u obzir pretpostavku relevantnosti koju uživaju prethodna pitanja koja se odnose na pravo Unije ( 59 ).

84.

U istom kontekstu, indikativno je to da se u izreci presude A (Oglašavanje i prodaja lijekova na internetu) ne upućuje na određenu odredbu Direktive 2000/31, iako se u prethodnom pitanju navodi članak 3. te direktive. Možda je i važnija činjenica da je u toj presudi Sud uputio i na članak 8. stavak 1. navedene direktive ( 60 ).

85.

U tom pogledu, na temelju nacionalnog propisa o kojem je riječ u tom predmetu i razloga kojim je on opravdan može se zaključiti da taj propis u biti sadržava pravila ljekarničke struke i dobre prakse u izdavanju lijekova u ljekarnama. U tom je kontekstu važno podsjetiti na to da je člankom 8. stavkom 1. Direktive 2000/31 predviđeno da „[d]ržave članice moraju osigurati da je dozvoljeno korištenje komercijalnih priopćenja koji čine u cijelosti ili djelomično uslugu informacijskog društva koju pruža član regulirane struke uz uvjet poštovanja pravila struke posebno u pogledu nezavisnosti, dostojanstva i poštenja struke, profesionalne tajne i pravednosti prema strankama i ostalim članovima struke”. Kao i kad je riječ o člancima 14. i 15. te direktive, ta se odredba ne nalazi u poglavlju I., koje sadržava članak 3., nego u poglavlju II. te direktive. Stoga se ne može isključiti da se članak 8. Direktive 2000/31, kao i njezini članci 14. i 15. ( 61 ), primjenjuje i na države članice u kojima se usluga pruža, koje određuju koje su profesionalne djelatnosti regulirane u njihovim pravnim poretcima i koje, stoga, mogu prilagoditi određena pravila o komercijalnim priopćenjima člana regulirane struke a da se time ne dovede u pitanje mehanizam iz članka 3. te direktive.

86.

S obzirom na prethodno navedeno, ostajem pri stajalištu koje sam iznio u točki 73. ovog mišljenja.

87.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prvo prethodno pitanje koje je uputio Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud, Austrija) odgovori na sljedeći način:

Članak 3. stavke 2. i 4. Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine,

treba tumačiti na način da mu se:

protivi da država članica ograniči slobodno kretanje usluga informacijskog društva iz drugih država članica donošenjem općih i apstraktnih zakonodavnih mjera koje se odnose na općenito opisanu kategoriju određenih usluga informacijskog društva a da se te mjere ne poduzimaju u svakom slučaju zasebno.