1.

Ovom žalbom društvo Planistat Europe i Hervé-Patrick Charlot (u daljnjem tekstu nazvani zajedno: žalitelji) zahtijevaju ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 6. travnja 2022. Planistat Europe i Charlot/Komisija ( 2 ), kojom je taj sud odbio tužbu žaliteljâ za naknadu, s jedne strane, štete koju je H.-P. Charlot pretrpio zato što je Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) proslijedio nacionalnim tijelima podatke o djelima koja se mogu okvalificirati kao kaznena i zato što je Europska komisija podnijela kaznenu prijavu navedenim tijelima te, s druge strane, imovinske štete koju su žalitelji pretrpjeli zbog raskida ugovora sklopljenih između društva Planistat Europe i Europske komisije.

2.

U potporu svojoj žalbi žalitelji ističu tri žalbena razloga, koji se temelje, u biti, na pogreškama koje je Opći sud počinio, prvo, prilikom utvrđivanja događaja koji je doveo do nastanka istaknute štete, drugo, time što je opovrgnuo postojanje lažnog prijavljivanja od strane OLAF‑a i Komisije te, treće, time što je odbio argumente žaliteljâ u vezi s postojanjem neimovinske i imovinske štete. U skladu sa zahtjevom Suda, ovo će se mišljenje ograničiti na analizu drugog žalbenog razloga.

3.

Taj žalbeni razlog nudi Sudu priliku da odluči o sudskom nadzoru koji Opći sud mora provesti u okviru tužbe zbog izvanugovorne odgovornosti, s jedne strane, kada OLAF proslijedi podatke nacionalnim pravosudnim tijelima i počini navodno lažno prijavljivanje, iako su nacionalni sudovi, kasnije, obustavili postupak protiv zainteresiranih osoba i, s druge strane, kada je Komisija podnijela kaznenu prijavu s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom.

4.

Uredba (EZ) br. 1073/1999 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o istragama koje provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) ( 3 ) uređivala je inspekcije, preglede i ostale mjere koje poduzimaju djelatnici OLAF‑a u obavljanju svojih dužnosti ( 4 ). Istrage koje provodi OLAF uključuju „vanjske” istrage, odnosno izvan institucija Unije i „unutarnje” istrage, odnosno unutar tih institucija.

5.

Članak 9. Uredbe br. 1073/1999, naslovljen „Izvješće o istrazi i mjerama poduzetima nakon istrage”, odnosi se na izvješće koje se sastavlja po završetku istrage OLAF‑a.

6.

U skladu s člankom 10. Uredbe br. 1073/1999, naslovljenim „Prosljeđivanje podataka od strane Ureda”:

„1.   Ured može u bilo koje vrijeme nadležnim tijelima predmetne države članice proslijediti podatke dobivene tijekom provođenja vanjske istrage, ne dovodeći u pitanje članke 8., 9. i 11. ove Uredbe kao ni odredbe Uredbe (Euratom, EZ) br. 2185/96 [o provjerama i inspekcijama na terenu koje provodi Komisija s ciljem zaštite financijskih interesa Europskih zajednica od prijevara i ostalih nepravilnosti].

2.   Direktor Ureda prosljeđuje sudskim tijelima predmetne države članice podatke dobivene od strane Ureda tijekom provođenja unutarnjih istraga, predmet kojih bi mogao dovesti do kaznenog postupka, ne dovodeći u pitanje članke 8., 9. i 11. ove Uredbe. Podložno zahtjevima istrage on istovremeno izvješćuje i predmetnu državu članicu.

[…]”

7.

Okolnosti spora, kako su prikazane u točkama 2. do 18. pobijane presude, mogu se sažeti na sljedeći način.

8.

Eurostat je 1996. stvorio mrežu prodajnih mjesta za statističke podatke (datashops). U državama članicama ti datashopovi koji nemaju pravnu osobnost bili su u načelu integrirani u nacionalne statističke zavode (u daljnjem tekstu: NSZ‑ovi) osim u Belgiji, Španjolskoj i Luksemburgu u kojima su njima upravljala trgovačka društva. U tu su svrhu bili sklopljeni trostrani ugovori između Eurostata, Ureda za publikacije Europske unije (OP) i subjekta u okviru kojeg se nalazio datashop.

9.

Od 1996. do 1999. društvo Planistat Europe, čiji je direktor bio H.-P. Charlot, koristio se okvirnim ugovorima potpisanim s Eurostatom radi pružanja različitih usluga, uključujući, među ostalim, pronalaženje osoblja za rad u datashopovima.

10.

Od 1. siječnja 2000., društvu Planistat Europe povjereno je upravljanje datashopovima u Bruxellesu (Belgija), Madridu (Španjolska) i Luksemburgu te je Komisiji moralo isplatiti sav promet ostvaren u tim trima datashopovima.

11.

U rujnu 1999., Eurostatova služba za unutarnju reviziju sastavila je izvješće u kojem su iznesene nepravilnosti u upravljanju datashopovima koje je osiguravalo društvo Planistat Europe.

12.

Dana 17. ožujka 2000. Komisijina Glavna uprava za financijski nadzor proslijedila je OLAF‑u navedeno izvješće.

13.

Dana 18. ožujka 2003., povodom unutarnje istrage čiji je cilj bio ispitati mehanizme za uspostavu mreže datashopova, sustave međusobnog plaćanja, uporabu ukupnih financijskih sredstava i moguću upletenost dužnosnikâ Unije, OLAF je odlučio pokrenuti vanjsku istragu OF/2002/0510 u odnosu na društvo Planistat Europe.

14.

Dana 19. ožujka 2003. OLAF je francuskim pravosudnim tijelima proslijedio podatak o djelima koja se prema njegovu stajalištu mogu okvalificirati kao kaznena u okviru istrage u tijeku (u daljnjem tekstu: obavijest od 19. ožujka 2003.). Na temelju toga je procureur de la République de Paris (državni odvjetnik u Parizu, Francuska) pokrenuo 4. travnja 2003. sudsku istragu pred istražnim sucem tribunala de grande instance de Paris (Okružni sud u Parizu, Francuska) zbog prikrivanja i sudioništva u zlouporabi povjerenja.

15.

Dana 16. svibnja 2003. to je prosljeđivanje bilo spomenuto u medijima i bilo je predmet pisanih pitanja koja su europski zastupnici uputili Komisiji.

16.

Komisija i OLAF objavili su više priopćenja za medije od kojih su samo dva spomenula društvo Planistat Europe. Tako se u Komisijinu priopćenju za medije od 9. srpnja 2003. prvi put upućuje na društvo Planistat Europe, dok je u Komisijinu priopćenju za medije od 23. srpnja 2003. Komisija potvrdila svoju odluku o raskidu ugovora sklopljenih s društvom Planistat Europe.

17.

Komisija je 10. srpnja 2003. podnijela procureur de la République de Paris (državni odvjetnik u Parizu) kaznenu prijavu protiv osobe X s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenje i svih drugih kaznenih djela koja su se mogla izvesti iz činjenica navedenih u kaznenoj prijavi.

18.

Dana 10. rujna 2003. H.-P. Charlot optužen je za zlouporabu povjerenja i prikrivanje zlouporabe povjerenja.

19.

OLAF je 25. rujna 2003. zatvorio unutarnju istragu IO/2000/4097 i vanjsku istragu OF/2002/0510.

20.

Dana 9. rujna 2013. juge d’instruction du tribunal de grande instance de Paris (istražni sudac Okružnog suda u Parizu) donio je u odnosu na sve optužene osobe u okviru kaznenog postupka rješenje o obustavi postupka protiv kojeg je Komisija podnijela žalbu.

21.

Presudom od 23. lipnja 2014. cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska) odbio je žalbu Komisije, potvrdivši rješenje o obustavi postupka.

22.

Presudom od 15. lipnja 2016. Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) odbio je žalbu koju je Komisija podnijela, čime je okončan sudski postupak.

23.

Žalitelji su 10. rujna 2020. uputili Komisiji pismo opomene zahtijevajući od nje da im isplati iznos od 11,6 milijuna eura na ime naknade štete koju su navodno pretrpjeli zbog, među ostalim, podnesene kaznene prijave i priopćenjâ za medije objavljenih s tim u vezi.

24.

Dana 15. listopada 2020. Komisija je odbila zahtjev žaliteljâ smatrajući da nisu ispunjene pretpostavke za nastanak izvanugovorne odgovornosti Europske unije.

25.

Žalitelji od Suda zahtijevaju, u biti, da:

26.

Komisija od Suda zahtijeva da:

27.

U skladu s člankom 76. stavkom 2. Poslovnika Suda, on je odlučio ne održati raspravu.

28.

U okviru svojeg drugog žalbenog razloga, koji je podredno istaknut i koji je predmet ovog mišljenja, žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogreške koje se odnose na nastanak izvanugovorne odgovornosti Unije. Taj je žalbeni razlog podijeljen u tri dijela. Prvi se temelji, u biti, na pogrešci Općeg suda koja se odnosi na nezakonitost klevetničkog ponašanja OLAF‑a i Komisije prema žaliteljima, drugi se temelji na pogrešci koja se odnosi na nezakonitosti postupanja OLAF‑a i treći se temelji na pogrešci koja se odnosi na nezakonitost postupanja Komisije.

29.

Predlažem analizu tih dijelova provesti obrnutim redom. U okviru ispitivanja drugog i trećeg od tih dijelova valja analizirati OLAF‑ove obveze kada prijavljuje djela koja se mogu okvalificirati kao kaznena i Komisijine obveze koja stupa u nacionalni postupak. Stoga mi se čini korisnim započeti svoju analizu s tim dijelovima, a zatim razmotriti navodno klevetnički i neistinit karakter tog prijavljivanja, koji je predmet prvog dijela drugog žalbenog razloga.

30.

U okviru drugog dijela, koji je podijeljen na dva prigovora, žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 84. do 104. pobijane presude presudio da postupanjem OLAF‑a, a osobito prosljeđivanjem francuskim tijelima podataka o djelima koja se mogu okvalificirati kao kaznena, nisu povrijeđena načela dobre uprave i povjerljivosti.

31.

Žalitelji tvrde da je u točki 88. pobijane presude Opći sud počinio pogrešku time što je smatrao da je OLAF već 19. ožujka 2003. raspolagao podacima ili elementima na temelju kojih se moglo zaključiti da se djela o kojima je riječ mogu okvalificirati kao kaznena. Prema stajalištu žaliteljâ OLAF je dobro znao da nepravilnosti istaknute u Eurostatovu izvješću o unutarnjoj reviziji nisu dovele ni do kakve zlouporabe sredstava. A budući da su francuski sudovi utvrdili da nije bilo štete za proračun Unije, zaključak u točki 88. pobijane presude očito je pogrešan. Time što je francuskim tijelima proslijedio lažne informacije OLAF nije poduzeo dovoljne mjere opreza, čime je povrijedio svoju dužnost provjere podataka, a time i načelo dobre uprave.

32.

Prema stajalištu Komisije, svojim argumentima žalitelji nastoje ishoditi preispitivanje činjenica, a da pritom ne tvrde da su one bile iskrivljene i da nisu identificirali pogrešku koja se tiče prava koju je počinio Opći sud.

33.

Glede merituma, ti su argumenti u svakom slučaju neosnovani. U tom pogledu, što se tiče prosljeđivanja obavijesti od strane OLAF‑a, Opći sud je u točkama 87. i 89. pobijane presude s pravom istaknuo da je s jedne strane uzeo u obzir činjenicu da su informacije sadržane u navedenoj obavijesti ishod istrage koja je započela 1999. na temelju izvješća o reviziji koje je Eurostat sastavio i, s druge strane, činjenicu da je istraga OF/2002/0510 činila vanjski dio unutarnje istrage IO/2000/4097. Glede navoda da je OLAF dobro znao da nepravilnosti istaknute u Eurostatovu izvješću o unutarnjoj reviziji nisu dovele ni do kakve zlouporabe sredstava, takav je navod nedopušten jer nije bio istaknut u prvom stupnju ( 5 ). Usto, prema stajalištu Komisije, činjenica da su francuski sudovi došli do zaključka drukčijeg nego OLAF u pogledu postojanja moguće štete za proračun Unije ne može dovesti u pitanje OLAF‑ovu istragu. Na temelju same činjenice da su francuski sudovi utvrdili nepostojanje štete za proračun Unije ne može se dokazati da je OLAF počinio pogrešku u odnosu na žalitelje kojom bi se povrijedilo načelo dobre uprave.

34.

Prije nego što započnem analizu dopuštenosti prvog prigovora, moram primijetiti da, time što žalitelji tvrde da je OLAF počinio lažno prijavljivanje i iznio klevetu, oni ponavljaju argument koji su također iznijeli u okviru prvog dijela drugog žalbenog razloga i koji ću ispitati u okviru tog dijela ( 6 ). Iz točaka 60. do 66. žalbe jasno proizlazi da drugim dijelom tog žalbenog razloga žalitelji nastoje dokazati povredu načela dobre uprave zbog nedostatka pažnje OLAF‑a zbog toga što je, s jedne strane, na brzinu proslijedio podatke nacionalnim tijelima i što je, s druge strane, otkrio podatke medijima.

35.

U okviru svojeg prvog prigovora žalitelji ističu da je OLAF poslao obavijest od 19. ožujka 2003., a da nije imao dovoljno indicija o kažnjivom ponašanju žaliteljâ, što čini povredu načela dobre uprave. Uzimajući u obzir Komisijine argumente i u svrhu razmatranja dopuštenosti tog prigovora, primjećujem da su u svojoj tužbi žalitelji već istaknuli povredu načela dobre uprave i povredu pretpostavke nedužnosti zbog navodno nepravilnog medijskog izvještavanja od strane OLAF‑a ( 7 ).

36.

Usto, čini mi se da argumentacija iz točaka 60. do 66. žalbe usmjerena protiv točaka 87. i 88. pobijane presude nije samo ponavljanje njihovih argumenata u prvom stupnju, nego se njome nastoje dokazati pogreške koje su navodno počinjene u tim točkama pobijane presude. Naime, žalitelji očito nastoje dokazati da je Opći sud pogrešno primijenio načelo dobre uprave time što je u navedenim točkama pobijane presude smatrao da je OLAF već 19. ožujka 2003. raspolagao podacima ili elementima na temelju kojih se moglo zaključiti da se djela o kojima je riječ mogu okvalificirati kao kaznena.

37.

Osim toga, argumentaciju žaliteljâ treba shvatiti kao navod da iz presude Komisija/De Esteban Alonso, C‑591/19 ( 8 ) proizlazi da je, zato što je prosljeđivanje podataka nacionalnim tijelima mogućnost, OLAF bio dužan djelovati s oprezom kako bi se poštovalo načelo dobre uprave. Drugim riječima, prema stajalištu žaliteljâ, okolnost da ne postoji obveza prosljeđivanja OLAF‑ova izvješća nacionalnim tijelima podrazumijeva obvezu provjere ishoda istrage, što je Opći sud trebao učiniti.

38.

Slijedom toga, predlažem Sudu da prvi prigovor smatra dopuštenim.

39.

Prvi prigovor drugog dijela drugog žalbenog razloga usmjeren je protiv točaka 82. do 92. pobijane presude. U tim je točkama Opći sud smatrao da iz članka 10. i uvodne izjave 13. Uredbe br. 1073/1999 proizlazi da OLAF ima pravo pokrenuti postupak pred pravosudnim tijelom, također i prije završetka vanjske istrage, ako smatra da raspolaže podacima ili elementima koji mogu opravdati pokretanje sudske istrage ili činiti dokaze korisne za takvu istragu ( 9 ). Opći je sud istaknuo da je, s obzirom na to da se obavijest od 19. ožujka 2003. temelji na Eurostatovu izvješću o unutarnjoj reviziji iz rujna 1999. i da uključuje relevantne okolnosti i činjenice, OLAF već 19. ožujka 2003. raspolagao podacima ili elementima na temelju kojih se moglo zaključiti da se djela o kojima je riječ mogu okvalificirati kao kaznena. Opći je sud zaključio da nema nikakve indicije o povredi načela dobre uprave ili načela razumnog roka ( 10 ).

40.

Žalitelji smatraju da, s obzirom na to da su francuski sudovi mogli utvrditi da ne postoji šteta za proračun Unije, takav zaključak očito jest pogrešan, što čini povredu načela dobre uprave. U tom mi se pogledu čini korisnim analizirati, kao prvo, je li navodna povreda načela dobre uprave pravno pravilo kojim se dodjeljuju prava pojedincima, kao drugo, prijavljivanje djela od strane OLAF‑a i njegovu obvezu dužne pažnje i, kao treće, sudski nadzor koji se primjenjuje na to prijavljivanje djela.

41.

Valja podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se pravo na popravljanje štete priznaje ako su ispunjene tri pretpostavke, to jest da povrijeđeno pravno pravilo ima za cilj dodijeliti prava pojedincima, da je povreda dovoljno ozbiljna i da postoji izravna uzročna veza između povrede štetnikove obveze i štete koju je pretrpio oštećenik. Što se tiče druge pretpostavke, Sud je također podsjetio na to da je odlučujući kriterij za utvrđenje da je neka povreda prava Unije dovoljno ozbiljna to da je institucija ili tijelo Unije očito i grubo prekoračilo granice svoje diskrecijske ovlasti ( 11 ). Takva je povreda dokazana kad institucija o kojoj je riječ očito i grubo ne poštuje granice svoje diskrecijske ovlasti, pri čemu su elementi koje treba uzeti u obzir, osobito, stupanj jasnoće i preciznosti povrijeđenog pravila kao i opseg margine prosudbe koja je tim pravilom ostavljena tijelima Unije ( 12 ).

42.

Što se tiče pravila čija se povreda navodi, žalitelji ističu obvezu dužne pažnje ( 13 ). U tom pogledu iz sudske prakse proizlazi da se tom obvezom, koja je svojstvena pravu na dobru upravu utvrđenom u članku 41. stavku 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), od uprave Unije zahtijeva da postupa s pažnjom i oprezom ( 14 ), i čini pravno pravilo kojim se dodjeljuju prava pojedincima ( 15 ). Slijedom toga smatram da žalitelji ističu povredu pravnog pravila čiji je cilj dodijeliti prava pojedincima ( 16 ).

43.

Iz uvodne izjave 1. Uredbe br. 1073/1999 proizlazi da je cilj OLAF‑ovih istraga zaštita financijskih interesa Unije i borba protiv prijevara i svih drugih nezakonitih djelovanja koja štete financijskim interesima Unije ( 17 ). U skladu s uvodnom izjavom 5. te uredbe, OLAF‑ova odgovornost prelazi granice zaštite financijskih interesa i uključuje sve aktivnosti koje se odnose na zaštitu interesa Unije od nepravilnosti koje mogu dovesti do administrativnih ili kaznenih postupaka. Stoga radi postizanja tih ciljeva OLAF provodi unutarnje i vanjske istrage čiji se rezultati iznose u izvješću o istrazi u skladu s člankom 9. Uredbe br. 1073/1999 te OLAF prosljeđuje podatke nacionalnim tijelima i institucijama u skladu s člankom 10. te uredbe.

44.

S jedne strane, valja ustvrditi da se u ovom slučaju čini da je prosljeđivanje podataka od strane OLAF‑a izvršeno tijekom odvijanja vanjske istrage ( 18 ) na temelju članka 10. stavka 1. Uredbe br. 1073/1999 ( 19 ). Prema toj odredbi „Ured može u bilo koje vrijeme nadležnim tijelima predmetne države članice proslijediti podatke dobivene tijekom provođenja vanjske istrage” ( 20 ), tako da je u okviru vanjskih istraga prijavljivanje djela navedenim tijelima tek mogućnost ( 21 ). OLAF se koristi tom mogućnošću s obzirom na svoju obvezu učinkovite zaštite financijskih interesa Unije u skladu s člankom 280. UEZ‑a (koji je postao članak 325. UFEU‑a) ( 22 ). Radi se, dakle, prema mojem mišljenju i na prvi pogled, o redovitom izvršavanju OLAF‑ovih ovlasti za zaštitu financijskih interesa Unije ( 23 ). Iz toga slijedi da radnja prosljeđivanja podataka nacionalnim tijelima ne može kao takva činiti nezakonito postupanje.

45.

S druge se strane mora primijetiti da iz uvodne izjave 13. Uredbe br. 1073/1999 proizlazi da OLAF‑ovi zaključci iz završnog izvješća ne mogu automatski dovesti do pokretanja sudskih postupaka, s obzirom na to da su nadležna tijela slobodna sama odlučiti povodom završnog izvješća te su dakle jedina tijela koja mogu donijeti odluke koje utječu na pravnu situaciju osoba u pogledu kojih je izvješćem preporučeno pokretanje takvih postupaka ( 24 ). Naime, elemente koje OLAF podnese mogu dopuniti i provjeriti nacionalna tijela koja imaju širi raspon istražnih ovlasti od tog ureda.

46.

U tu se svrhu mora naglasiti da je Sud već presudio da niti jedna odredba ne zabranjuje „[izričito] predmetnoj instituciji da pokrene postupak pred pravosudnim tijelom prije završetka OLAF‑ove istrage ako smatra da raspolaže podacima ili elementima koji mogu opravdati pokretanje pravosudne istrage ili činiti dokaze korisne za takvu istragu” ( 25 ). Budući da nacionalna tijela mogu slobodno odlučiti hoće li pokrenuti sudsku istragu, predlažem da se ta pretpostavka shvati na način da je OLAF raspolagao podacima ili elementima na temelju kojih se moglo zaključiti da su djela o kojima je riječ mogla biti okvalificirana kao kaznena.

47.

Međutim, ovlast za pokretanje postupaka pred nacionalnim tijelima koja je tako dodijeljena OLAF‑u mora se, s jedne strane, ublažiti odredbom članka 9. stavka 2. Uredbe br. 1073/1999, iz koje proizlazi da izvješća koja je sastavio OLAF imaju snagu prihvatljivog dokaza u administrativnim ili sudskim postupcima u državi članici u kojoj se to pokaže potrebnim na isti način i na temelju istih uvjeta kao i administrativna izvješća koja sastavljaju nacionalni administrativni inspektori. Prema mojem mišljenju, iz toga proizlazi mutatis mutandis da podatke koje OLAF prikupi u okviru istrage uživaju određeni stupanj vjerodostojnosti. Općenito sam mišljenja da treba biti oprezan jer, u okviru prosljeđivanja podataka od strane OLAF‑a nacionalnim tijelima, taj ured ne djeluje kao bilo kakav prijavitelj nepravilnosti, nego kao ured s istražnim ovlastima i jer se to prosljeđivanje odvija između dvaju tijela s takvim ovlastima ( 26 ). S druge strane, valja uzeti u obzir to da činjenica obraćanja nacionalnim tijelima može poslužiti kao osnova za građanske i kaznene sudske postupke. Sud je već presudio da se u kaznenim stvarima temeljna prava zajamčena Poveljom države članice moraju poštovati ne samo tijekom kaznenog postupka nego i tijekom policijskih izvida, od trenutka kad je osoba o kojoj je riječ optužena ( 27 ). Očito je da su institucije i tijela Unije vezani istim zahtjevima kao i države članice kada provode pravo Unije. Iz toga slijedi da je nužno utvrditi da je u kontekstu prosljeđivanja podataka nacionalnim tijelima OLAF djelovao s potrebnom pažnjom i svom potrebnom razboritošću, tako da ne prekrši obvezu dužne pažnje i poštuje granice svoje diskrecijske ovlasti, s ciljem utvrđivanja jesu li ti podaci i elementi dovoljni da opravdaju prijavljivanje djela o kojima je riječ.

48.

Pitanje koje se potom postavlja jest pitanje kakav nadzor Opći sud mora provesti kako bi provjerio mogu li ti podaci ili elementi činiti takvo prosljeđivanje.

49.

Budući da Opći sud mora u okviru prosljeđivanja podataka nacionalnim tijelima provjeriti je li OLAF mogao valjano raspolagati podacima ili elementima koji se mogu kaznenopravno okvalificirati ( 28 ), on mora, prema mojem mišljenju, utvrditi, da je taj ured proslijedio nacionalnim tijelima podatke za koje je proizlazilo da su vjerodostojni ( 29 ). Naime, taj pojam vjerodostojnosti podrazumijeva da prvostupanjski sud provjeri da je u trenutku prosljeđivanja podataka nacionalnim tijelima OLAF raspolagao s više elemenata od same sumnje, pri čemu, ipak, ne zahtijeva čvrste dokaze u odnosu na koje nije potrebno dodatno provoditi istražne radnje ( 30 ). Prema tome, u ovom se slučaju nije predmnijevala narav tih podataka ( 31 ), tako da je na Općem sudu bilo da ispita sadržaj obavijesti od 19. ožujka 2003.

50.

U tom pogledu primjećujem da su žalitelji istaknuli u prvom stupnju dva argumenta. S jedne strane, tvrdili su da je načelo dobre uprave prekršeno zbog toga što su podaci proslijeđeni na brzinu ( 32 ). U tu svrhu, budući da žalitelji predbacuju Komisiji da nije postupala s dužnom pažnjom zbog kratkog razdoblja između revizije Eurostata 1999. i obavijesti od 19. ožujka 2003., kao što sam to već navela, na temelju obveze dužne pažnje, razmatrane zajedno s načelom dobre uprave utvrđenim u članku 41. stavku 1. Povelje, uprava mora pažljivo i nepristrano ispitati sve relevantne elemente konkretnog slučaja. Očito je, međutim, da se na temelju vremenskog trajanja o kojemu je riječ ne može zaključiti niti da je primijenjena niti da nije primijenjena posebna dužna pažnja, tako da Opći sud nije počinio pogrešku u tom pogledu.

51.

S druge strane, budući da su žalitelji u prvom stupnju istaknuli da Komisija „podliježe dužnosti provjere podataka koji mogu utjecati na ishod, s obzirom na to da se u dokumentu o kojem je riječ žaliteljima stavljaju na teret ozbiljne nepravilnosti koje mogu dovesti do ozbiljnih ekonomskih posljedica za njih”, njihovu argumentaciju treba shvatiti na način da OLAF nije ispunio svoju dužnost provjere podataka koji mogu utjecati na ishod do kojeg dođu nacionalna tijela ( 33 ). Žalitelji su, u biti, tvrdili da je nezakonitost o kojoj je riječ posljedica povrede dužne pažnje te da je na OLAF‑u (i/ili Komisiji) da provjeri podatke koje prosljeđuje nacionalnim tijelima ( 34 ).

52.

U tom pogledu, kao što sam već navela ( 35 ), smatram da se, u okviru tužbe na temelju članka 340. UFEU‑a, vjerodostojnost podataka koje OLAF proslijedi ne predmnijeva ( 36 ), tako da je na Općem sudu bilo da ispita sadržaj obavijesti od 19. ožujka 2003. i provjeri je li za proslijeđene podatke proizlazilo da su vjerodostojni ( 37 ). U tu je svrhu bilo na Općem sudu da utvrdi raspolaže li OLAF dovoljno konkretnim materijalnim indicijama koje dokazuju da postoje uvjerljivi razlozi za zaključak da se proslijeđeni podaci odnose na djela koja se mogu kaznenopravno okvalificirati. Dodala bih da diskrecija nacionalnih tijela glede pokretanja nacionalnog postupka ni na koji način ne utječe na obvezu OLAF‑a da prosljeđuje vjerodostojne podatke ni na dužnost Općeg suda da provjeri ispunjavaju li proslijeđeni podaci taj zahtjev. Činjenica da postoji mogući „jaz” između podataka koje OLAF proslijedi nacionalnim tijelima i utvrđenja nacionalnih sudova ne može činiti povredu prava na dobru upravu jer nacionalna tijela, koja ni na koji način nisu vezana zaključcima OLAF‑a, neovisno i nepristrano ispituju činjenice i pravna pitanja.

53.

U ovom slučaju moram istaknuti da je u točki 87. pobijane presude Opći sud, s jedne strane, samo utvrdio da iz obavijesti od 19. ožujka 2003. proizlazi da su podaci sadržani u njoj rezultat istrage koja je započela na temelju Eurostatova izvješća o unutarnjoj reviziji iz rujna 1999., to jest skoro tri i pol godine prije, te da je, s druge strane, ustanovio da je u navedenoj obavijesti izložen institucionalni okvir unutar kojeg se nalazi, prikazana povijest činjenica obuhvaćenih istragom koja je započela stvaranjem mreže datashopova u 1995. i 1996. te su objašnjeni financijski odnosi unutar te mreže i podrobno iznesena utvrđenja izvedena tijekom istrage. U točki 88. pobijane presude Opći je sud ustanovio da je OLAF već 19. ožujka 2003. raspolagao podacima ili elementima na temelju kojih se moglo zaključiti da se djela o kojima je riječ mogu okvalificirati kao kaznena.

54.

Čini mi se da time Opći sud nije dokazao da je provjerio vjerodostojnost podataka koji su proslijeđeni nacionalnim tijelima. Naime, time što je ukratko opisan postupak koji je doveo do odluke o prosljeđivanju podataka nacionalnim tijelima i sadržaj obavijesti od 19. ožujka 2003., pobijanom se presudom nastoji iznijeti da je sam OLAF mogao zaključiti da su se djela o kojima je riječ mogla okvalificirati kao kaznena. Međutim, smatram da je na samom Općem sudu bilo da provjeri podatke i činjenične elemente kako bi mogao utvrditi je li bilo vjerojatno da se djela o kojima je riječ mogu okvalificirati kao kaznena.

55.

Stoga smatram da je Opći sud počinio pogrešku kada nije provjerio vjerodostojnost podataka i činjeničnih elemenata koje je OLAF proslijedio nacionalnim tijelima. Stoga predlažem Sudu da ukine pobijanu presudu u tom pogledu, tako da presudi da je na Općem sudu, kao prvostupanjskom sudu, bilo da ispita je li se na temelju podataka koje je OLAF proslijedio francuskim tijelima u obavijesti od 19. ožujka 2003. moglo zaključiti da je vjerojatno da se djela o kojima je riječ mogu okvalificirati kao kaznena.

56.

Žalitelji ističu štetu nanesenu ugledu H.-P. Charlota zbog curenja podataka u medije do kojeg je došlo iz OLAF‑a. Žalitelji upućuju na članke koji su izašli u svibnju i lipnju 2003. u određenim novinama na njemačkom jeziku i u kojima je spomenuto ime društva Planistat Europe. Zbog svih tih navodnih curenja smatraju da je OLAF povrijedio obvezu povjerljivosti na temelju članka 8. Uredbe br. 1073/1999 i načelo dobre uprave.

57.

Prema stajalištu Komisije, u pogledu navodnog curenja sadržaja obavijesti od 19. ožujka 2003. iz OLAF‑a radi se o činjeničnim navodima koji ne mogu biti predmet žalbe, ako nisu iskrivljeni. U svakom slučaju, na temelju članaka u medijima u prilog navodu žalitelja ne može se utvrditi povreda obveze povjerljivosti jer se u tim člancima samo upućuje na elemente koji su učinjeni dostupnima javnosti kada je njemački zastupnik u Europskom parlamenta postavio pisano pitanje 13. svibnja 2003., to jest prije objave članaka o kojima je riječ ( 38 ). Prema tome, navodima o curenjima podataka ne dokazuje se povreda, a kamoli dovoljno ozbiljna povreda OLAF‑ove obveze povjerljivosti.

58.

U tom pogledu, budući da žalitelji svojim drugim prigovorom predbacuju OLAF‑u da je medijima otkrio podatke ( 39 ), valja podsjetiti na to da iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije kao i članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. stavka 2. Poslovnika Suda proizlazi da se u žalbi moraju precizno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži te precizno navesti pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev, inače će žalba ili dotični žalbeni razlog biti nedopušteni ( 40 ). U ovom slučaju ustvrđujem da žalitelji ne upućuju ni na kakvu pogrešku koja se tiče prava niti upućuju na ikoju točku pobijane presude, tako da predlažem Sudu da taj prigovor odbaci kao očito nedopušten.

59.

Trećim dijelom drugog žalbenog razloga, koji je podijeljen na tri prigovora, žalitelji predbacuju Općem sudu da je u točki 114. pobijane presude počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da Komisija nije počinila nikakvu pogrešku time što je francuskim sudovima podnijela kaznenu prijavu protiv osobe X i u njoj postavila imovinskopravni zahtjev.

60.

Žalitelji tvrde da je Komisija lažno prijavila društvo Planistat Europe i njegova direktora. Komisija osporava dopuštenost tog prigovora.

61.

U tom pogledu primjećujem da su žalitelji propustili identificirati pogrešku koja se tiče prava u rasuđivanju Općeg suda. Kako je gore navedeno, iz članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda proizlazi da se u žalbi moraju precizno navesti osporavani dijelovi presude čije se ukidanje traži te pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev, inače će žalba ili dotični žalbeni razlog biti nedopušteni ( 41 ). Nije u skladu s tim zahtjevima žalbeni razlog kojim se – a da čak ni ne sadržava argumentaciju kojom se nastoji konkretno identificirati pogreška koja se tiče prava počinjena pri donošenju pobijane odluke – samo doslovno ponavljaju ili reproduciraju tužbeni razlozi i argumenti koji su bili izneseni pred Općim sudom. Naposljetku, kad je riječ o pojmu lažnog prijavljivanja, upućujem na svoju analizu o prvom dijelu drugog žalbenog razloga ( 42 ).

62.

Prema mišljenju žalitelja Opći je sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da Komisija nije počinila pogrešku kada je francuskim sudovima podnijela kaznenu prijavu protiv osobe X i u njoj postavila imovinskopravni zahtjev. Konkretnije, žalitelji, u biti, predbacuju Komisiji da je djelovala na brzinu kada je podnijela kaznenu prijavu, a da nije pričekala završetak OLAF‑ove istrage. Smatraju da je Opći sud počinio pogrešku kada je u točki 111. pobijane presude priznao da je Komisija imala pravo podnijeti kaznenu prijavu, iako ostvarivanje takvog prava u okolnostima predmeta predstavlja „zlouporabu”. Komisija se prethodno trebala uvjeriti u istinitost podataka koji su predmet kaznene prijave.

63.

Uvodno, kao što sam to već navela, u ovom slučaju OLAF je francuskim tijelima proslijedio podatke na temelju članka 10. stavka 1. Uredbe br. 1073/1999 ( 43 ) i to prosljeđivanje čini izvršavanje njegovih ovlasti radi zaštite financijskih interesa Unije na temelju članka 280. UEZ‑a (koji je postao članak 325. UFEU‑a) ( 44 ). Usto, iz sudske prakse Suda proizlazi da niti jedna odredba te uredbe izričito ne zabranjuje Komisiji da pokrene postupak pred pravosudnim tijelom prije završetka istrage OLAF‑a, ako smatra da raspolaže podacima ili elementima koji se mogu kaznenopravno okvalificirati ( 45 ). Stoga bi, kao što Komisija ističe, bilo suprotno cilju članka 280. UEZ‑a čekati formalno okončanje OLAF‑ove istrage, s obzirom na to da je on već mogao, nakon tri godine istrage, objediniti podatke koje je proslijedio nadležnim tijelima tijekom istrage na temelju članka 10. stavka 1. Uredbe br. 1073/1999 ( 46 ).

64.

Što se tiče argumenta žaliteljâ koji se temelji na povredi načela poštovanja razumnog roka jer je Komisija na brzinu postavila imovinskopravni zahtjev, kao što je to Opći sud pravilno naglasio u točki 108. pobijane presude, povreda tog načela, pod pretpostavkom da se dokaže, može dovesti do nastanka Komisijine izvanugovorne odgovornosti samo u dijelu u kojem bi ona bila uzrok štete zbog pretjerano dugačkog proteka vremena ( 47 ). Usto, valjalo bi utvrditi da moguća povreda navedenog načela utječe na sposobnost žaliteljâ da se učinkovito brane, što ovdje nije slučaj, jer su se oni mogli braniti pred nacionalnim sudovima. Slijedom toga, Opći sud nije počinio pogrešku kada je zaključio da Komisija nije povrijedila to načelo time što je postavila imovinskopravni zahtjev prije nego što je primila završno izvješće u okviru vanjske istrage.

65.

Što se tiče argumenta žaliteljâ da je Komisija trebala preispitati rad koji je OLAF obavio, valja primijetiti da taj ured djeluje u potpunosti neovisno ( 48 ). Tako na temelju članka 2. stavka 1. Odluke 1999/352 i članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1073/1999, OLAF‑u su izravno dodijeljene ovlasti Komisije za provođenje vanjskih upravnih istraga s ciljem jačanja borbe protiv prijevara, korupcije i drugih nezakonitih aktivnosti koje štete financijskim interesima Unije, kao i protiv bilo kojih drugih djelovanja ili djelatnosti kojima subjekti krše propise Unije. Stoga se Komisija ne može obvezati, bez zadiranja u ovlasti OLAF‑a, da provjerava podatke koje OLAF prosljeđuje.

66.

Naposljetku, žalitelji navode da Komisija nije smjela podnijeti prijavu jer su postojale „krajnje iznimne okolnosti” koje su bile prepreka tomu. Budući da ovaj argument nije bio iznesen u okviru tužbe, smatram da je nedopušten.

67.

U okviru svojeg trećeg prigovora žalitelji ističu da je Komisija prouzročila medijsku popraćenost te kaznene prijave, čime je povrijedila načelo dobre uprave. Komisija ističe nedopuštenost tog prigovora.

68.

Mora se ustvrditi da tim prigovorom žalitelji propuštaju navesti pogrešku u rasuđivanju Općeg suda u pobijanoj presudi. Stoga, taj je prigovor nedopušten.

69.

Shodno tomu predlažem Sudu da treći dio drugog žalbenog razloga djelomično odbaci kao nedopušten i djelomično odbije kao neosnovan.

70.

U okviru prvog dijela drugog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je Opći sud trebao priznati postojanje lažnog prijavljivanja koje su počinili OLAF i Komisija i koje potpada pod pojam klevete te istovremeno predstavlja i kazneno djelo i građanskopravni delikt u 25 od 27 zemalja Unije. Opći sud počinio je pogrešku kada je u točkama 74. i 76. pobijane presude zaključio da su se žalitelji, pri pozivanju na postojanje lažnog prijavljivanja, oslonili na odredbe francuskog kaznenog prava, sudsku praksu francuskih sudova kao i na francusku doktrinu.

71.

Prema mišljenju žaliteljâ, Opći je sud te argumente trebao ispitati s obzirom na pravo na privatan život i pravo na dobru upravu, zajamčene u članku 7. odnosno članku 41. Povelje. Žalitelji su samo primjera radi naveli nacionalnu sudsku praksu o lažnom prijavljivanju, kako bi dokazali da se takvim deliktom krše opća načela zajednička pravima država članica.

72.

Komisija smatra da su ti argumenti nedopušteni jer nisu bili istaknuti u prvom stupnju. Ona drži da su u okviru svoje tužbe Općem sudu žalitelji tvrdili da postoji lažno prijavljivanje i izrijekom su uputili na francuski Kazneni zakonik i na odnosnu nacionalnu sudsku praksu. Žalitelji su pred Općim sudom jasno tvrdili da je postupanje OLAF‑a i Komisije nezakonito zbog lažnog prijavljivanja ( 49 ).

73.

Što se tiče dopuštenosti prvog dijela drugog žalbenog razloga, kao prvo, Komisija tvrdi, u biti, da je u skladu s tim prvim dijelom pred Sud iznesen spor širi od onoga o kojemu je Opći sud trebao odlučiti, s obzirom na to da su žalitelji klevetu istaknuli prvi put u svojoj žalbi.

74.

U tom pogledu, što se tiče pitanja je li se argumentacija žaliteljâ odnosila na pojam lažnog prijavljivanja ili na pojam klevete, primjećujem da su u svojoj tužbi oni istaknuli da je lažno prijavljivanje, to jest prosljeđivanje podataka francuskim pravosudnim tijelima, popraćeno klevetničkom komunikacijom, to jest curenjima u medije koja se odnose na to prosljeđivanje ( 50 ). S jedne strane, budući da su oni istaknuli prosljeđivanje obavijesti od 19. ožujka 2003. i da je Komisija podnijela kaznenu prijavu te postavila imovinskopravni zahtjev protiv njih 10. srpnja 2003., oni su se pozvali na to da su lažno prijavljeni ( 51 ). S druge strane, budući da su žalitelji kritizirali navodna curenja u medije koja su počinili OLAF i Komisija, primjećujem da su, doduše lakonski, uputili na „klevetnička” priopćenja za medije, kojima je povrijeđeno pravo dotične osobe na pretpostavku nedužnosti ( 52 ).

75.

Prema tome, predlažem Sudu da utvrdi da su žalitelji već u prvom stupnju iznijeli argumentaciju koja se istovremeno odnosi na lažno prijavljivanje i na klevetu. Međutim, čini se da se argumentacija o kleveti odnosi samo na navod o curenju podataka u medije ( 53 ), a ne na prosljeđivanje podataka od strane OLAF‑a i Komisije nacionalnim tijelima. Osim toga, što se tiče pitanjâ čini li lažno prijavljivanje srodni pojam pojmu kleveta ili je izravno obuhvaćeno tim pojmom i je li ono povreda članaka 7. i 41. Povelje, smatram da se te dvojbe odnose na meritum predmeta koji ću ispitati u daljnjem tekstu ( 54 ).

76.

Kao drugo, Komisija tvrdi, u biti, da se na temelju tužbe ne može utvrditi nikakva argumentacija o postojanju klevete kojom bi se prekršila odredba ili opće načelo prava Unije.

77.

U tom je pogledu dovoljno istaknuti da, kao prvo, tužbeni zahtjev tužbe upućuje na dovoljno ozbiljnu povredu dužnosti brižnog postupanja i načela dobre uprave, pravâ obrane, prava na pretpostavku nedužnosti i obveze povjerljivosti. Prema mojem mišljenju, očito je da su žalitelji uputili na opća načela prava Unije, kako su konkretizirana Poveljom ( 55 ). S druge strane, tumačenje argumentacije sadržane u tužbi samo podupire tu ocjenu, jer su, osobito glede navoda povezanih s lažnim prijavljivanjem, žalitelji istaknuli štetu nanesenu ugledu ili časti i, dakle, privatnom životu osobe, u smislu slobode izražavanja utvrđene u članku 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. ( 56 ). Osim toga, u svojoj replici u prvom stupnju oni su zaključiti da je nanesena šteta ugledu osobe koji je obuhvaćen poštovanjem privatnog života ( 57 ) i da je povrijeđeno pravo na dobru upravu utvrđeno u članku 41. Povelje ( 58 ). Iz toga zaključujem da Komisija ne može valjano zaključiti da je povreda prava Unije novi argument iznesen u stadiju žalbe.

78.

Kao treće, glede pitanja je li prvi dio drugog žalbenog razloga zasnovan na kleveti zastario, valja podsjetiti na to da se na temelju članka 46. Statuta Suda Europske unije postupci protiv Unije u predmetima koji potječu iz izvanugovorne odgovornosti ne mogu pokrenuti nakon proteka roka od pet godina od nastanka događaja koji je povod pokretanju postupka. U ovom slučaju proizlazi da je žalbeni razlog zasnovan na kleveti zbog curenja u medije zastario, jer je ta šteta nastala trenutačno.

79.

Naime, u slučaju da su OLAF‑ova istraga i prosljeđivanje izvješća o toj istrazi obuhvaćeni načelom povjerljivosti, kako je utvrđeno u članku 8. Uredbe br. 1073/1999, šteta od povrede tog načela nastaje čim se otkriju povjerljivi elementi. Stoga treba napraviti razliku ovisno o tome nastaje li šteta zbog lažnog prijavljivanja ili zbog klevete, s obzirom na to da u slučaju klevete krivnja nastaje neovisno o donošenju presude Cour de Cassationa (Kasacijski sud). Stoga je Opći sud u točki 60. pobijane presude pravilno presudio da mogući ishod nacionalnih sudskih postupaka ne može utjecati na podnošenje tužbe zbog izvanugovorne odgovornosti jer je krivnja za klevetu nastala neovisno o donošenju presude Cour de Cassationa (Kasacijski sud).

80.

Iz toga slijedi da su žalitelji trebali zahtijevati naknadu te štete u roku od pet godina od objave navodno klevetničkih izjava, koje su dane između svibnja i srpnja 2003. Predlažem, stoga, Sudu da prihvati taj prigovor nedopuštenosti koji je Komisija istaknula.

81.

Što se tiče merituma prvog dijela drugog žalbenog razloga, žalitelji dovode u pitanje ocjenu Općeg suda o argumentaciji koja se odnosi na lažno prijavljivanje.

82.

U točkama 74. do 76. pobijane presude, koje čine dio te presude koji se odnosi na ispitivanje nezakonitosti postupanja OLAF‑a i Komisije zbog lažnog prijavljivanja, Opći sud utvrđuje da su se u svojoj argumentaciji žalitelji oslonili na odredbe francuskog kaznenog prava, na sudsku praksu francuskih sudova kao i na francusku doktrinu u tom području. Ističe da, iako je točno da sudovi Unije imaju isključivu nadležnost za odlučivanje o tužbama za naknadu štete koja se može pripisati institucijama Unije, tumačenje i pravni okvir u francuskom kaznenom pravu glede djela koja žalitelji navode nije u nadležnosti suda Unije. U tim je okolnostima Opći sud odbio kao bespredmetne argumente žaliteljâ zasnovane na postojanju lažnog prijavljivanja.

83.

Valja primijetiti da rasuđivanje Općeg suda u točkama 74. do 76. pobijane presude polazi od tumačenja tužbe prema kojem su žalitelji iznijeli samo argumente u prilog nacionalnom pravu. Međutim, kao što sam to već navela u dijelu koji se odnosi na nedopuštenost, čini mi se utvrđenim da su se žalitelji pozvali na pravo Unije, a osobito na njegova opća načela ( 59 ). Prema tužbi, lažno prijavljivanje koje su počinili OLAF i Komisija u suprotnosti je s dužnosti brižnog postupanja ( 60 ) i pravom na dobru upravu koji su utvrđeni u članku 41. Povelje ( 61 ).

84.

U svakom slučaju, čak i ako se izričito ne upućuje na opća načela prava Unije, mišljenja sam da je na Općem sudu da u skladu s načelom iura novit curia ispita navedena načela ( 62 ). Naposljetku, budući da je lažno prijavljivanje pojam koji je slabo razvijen ili čak nerazvijen u pravu Unije, posve je razumljivo da, kako bi odredile njegov opseg, stranke svoje izjave dočaravaju nacionalnom sudskom praksom i doktrinom, tim više što opća pravna načela, koja su ponovno potvrđena u Povelji, proizlaze dijelom iz zajedničkih tradicija država članica ( 63 ).

85.

Stoga smatram da je time što je presudio da su žalitelji imali na umu povredu pravila nacionalnog prava, Opći sud previše formalistički i preusko protumačio tužbu i repliku u prvom stupnju koje sadržavaju izričita upućivanja na opća načela prava Unije i odredbe Povelje. Predlažem, stoga, Sudu da prihvati prvi dio drugog žalbenog razloga i utvrdi da je Opći sud počinio pogrešku kada je u točkama 74. i 76. pobijane presude zaključio da su se žalitelji, pri pozivanju na postojanje lažnog prijavljivanja, oslonili na odredbe francuskog kaznenog prava, sudsku praksu francuskih sudova kao i na francusku doktrinu.

86.

Naposljetku, radi potpunosti iznijet ću nekoliko opažanja o pitanju može li lažno prijavljivanje možda činiti dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila čiji je cilj dodijeliti prava pojedincima.

87.

Za primijetiti je da lažno prijavljivanje izgleda nema izravan normativni izvor u odredbama sekundarnog prava Unije. Kako bi se utvrdila obilježja protupravnog postupanja u svrhu dokazivanja povrede pravnog pravila čiji je cilj dodijeliti prava pojedincima, valja ispitati zajedničke tradicije država članica.

88.

U tom je pogledu lažno prijavljivanje kazneno djelo kažnjivo kaznenim zakonicima većeg broja država članica ( 64 ), tako da je moguće zaključiti da se radi o zajedničkoj tradiciji država članica. Ono se sastoji od obavještavanja tijela o kažnjivoj nepostojećoj radnji ili djelu ( 65 ). Međutim, nisu sva prijavljivanja nužno lažna. Naime, lažno prijavljivanje tradicionalno obilježava neistinitost prijavljenih činjenica i klevetnička namjera prijavitelja ( 66 ). Drukčije rečeno, nepažnja ili nehaj nisu dovoljni da bi činili element namjere kaznenog djela. Stoga, ako žalitelji uspiju dokazati u prvom stupnju da je OLAF zaista namjerno proslijedio lažne podatke nacionalnim tijelima, tada se mogu utvrditi djela u vidu lažnog prijavljivanja. Takvo bi postupanje moglo tada povrijediti pojedinačna temeljna prava prijavljene osobe te bi na Općem sudu bilo, kako bi se utvrdilo radi li se o dovoljno ozbiljnoj povredi pravnog pravila čiji je cilj dodijeliti prava pojedincima, da ispita može li navodno lažno prijavljivanje činiti možda povredu temeljnih prava utvrđenih u Povelji, povredu koja se, na temelju članka 52. stavka 3. Povelje, mora tumačiti prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava.

89.

S obzirom na prethodno navedene elemente, predlažem Sudu da djelomično prihvati prvi dio drugog žalbenog razloga i to u dijelu u kojem je Opći sud odbio ispitati argumentaciju žaliteljâ koja se odnosi na lažno prijavljivanje.

90.

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, Sud može u slučaju ukidanja odluke Općeg suda sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta. To ovdje nije slučaj jer Opći sud nije ispitao vjerodostojnost podataka i činjeničnih elemenata koje je OLAF proslijedio nacionalnim tijelima niti njihov sadržaj niti pak namjeru tog prosljeđivanja.

91.

Budući da u skladu s mojom analizom predmet treba vratiti Općem sudu, posljedično, u skladu s člankom 137. Poslovnika koji se na temelju članka 184. stavka 1. navedenog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, odluku o troškovima valja donijeti naknadno.

92.

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja i ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih razloga, predlažem Sudu da djelomično ukine presudu Općeg suda Europske unije od 6. travnja 2022., Planistat Europe i Charlot/Komisija (T‑735/20, EU:T:2022:220) i to u dijelu u kojem je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada, s jedne strane, nije provjerio vjerodostojnost podataka i činjeničnih elemenata koje je Europski ured za borbu protiv prijevara proslijedio nacionalnim tijelima te kada je, s druge strane, propustio ispitati argumentaciju žaliteljâ o mogućem lažnom prijavljivanju. Predlažem da Sud naknadno donese odluku o troškovima.