1.

Sud Češke Republike pita Sud o usklađenosti nacionalnog sustava pravne zaštite u području javne nabave s Direktivom 89/665/EEZ ( 2 ) i člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2.

Konkretno, taj sud dvoji o usklađenosti s Direktivom 89/665 i člankom 47. Povelje nacionalnih pravnih pravila kojima se omogućuje sklapanje ugovorâ o javnoj nabavi prije nego što sud odluči o ponuditeljevoj tužbi kojom on pobija svoje isključenje iz postupka i dodjelu ugovora jednom od njegovih konkurenata.

3.

Člankom 1. („Područje primjene i dostupnost postupaka pravne zaštite”) određuje se:

„1.   Ova se Direktiva primjenjuje na ugovore navedene u Direktivi 2014/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća [od 26. veljače 2014. o javnoj nabavi i o stavljanju izvan snage Direktive 2004/18/EZ (SL 2014., L 94, str. 65. i ispravci SL 2015., L 275, str. 68., SL 2016., L 311, str. 26. i SL 2020., L 406, str. 67.)], osim ako su takvi ugovori izuzeti u skladu s člancima 7., 8., 9., 10., 11., 12., 15., 16., 17. i 37. te Direktive.

[…]

Države članice poduzimaju mjere potrebne da osiguraju da, vezano uz ugovore koji spadaju u područje primjene Direktive [2014/24] […], odluke koje donose javni naručitelji mogu biti učinkovito preispitane i, posebno, što je hitnije moguće u skladu s uvjetima navedenim u člancima 2. do 2.f ove Direktive, zbog toga što se takvim odlukama krši pravo [Unije] u području javne nabave ili nacionalna pravila u kojima je preneseno to pravo.

[…]

3.   Države članice osiguravaju da su, prema detaljnim pravilima koja mogu utvrditi države članice, postupci pravne zaštite dostupni barem svakoj osobi koja ima ili je imala interes za dobivanje određenog ugovora i koja je pretrpjela ili bi mogla pretrpjeti štetu zbog navodnog kršenja.”

4.

U članku 2. („Zahtjevi za postupke pravne zaštite”) navodi se:

„1.   Države članice osiguravaju da mjere poduzete u vezi s postupcima pravne zaštite navedenim u članku 1. uključuju ovlasti da:

2.   Ovlasti navedene u stavku 1. i člancima 2.d i 2.e mogu se prenijeti na odvojena tijela nadležna za različite aspekte postupka pravne zaštite.

3.   Ako prvostupanjsko tijelo, neovisno o javnom naručitelju, preispituje odluku o odabiru, države članice osiguravaju da javni naručitelj ne može sklopiti ugovor prije nego je tijelo nadležno za pravnu zaštitu donijelo odluku o primjeni privremenih mjera ili o pravnoj zaštiti. Obustava će prestati najranije po isteku roka mirovanja, kako je navedeno u članku 2.a stavku 2. i članku 2.d stavcima 4. i 5.

4.   Osim u slučajevima predviđenim u stavku 3. i članku 1. stavku 5., postupak pravne zaštite ne mora nužno imati automatski učinak obustave na postupke sklapanja ugovora na koje se odnose.

5.   Države članice mogu predvidjeti da tijelo nadležno za postupke pravne zaštite može uzeti u obzir moguće posljedice privremenih mjera za sve zainteresirane koji bi mogli biti oštećeni, kao i javni interes, te može odlučiti da ne odredi takve mjere kada bi njihove negativne posljedice mogle nadmašiti njihove koristi.

[…]

6.   Države članice mogu predvidjeti da, kad je podnesen zahtjev za naknadu štete na temelju nezakonito donesene odluke, osporenu odluku mora najprije ukinuti tijelo koje ima potrebne ovlasti.

7.   Osim u slučajevima predviđenim u člancima 2.d do 2.f, učinci provedbe ovlasti navedenih u stavku 1. ovog članka na ugovor sklopljen nakon njegova odabira utvrđuju se na temelju nacionalnog prava.

Nadalje, osim u slučaju kad se odluka mora ukinuti prije dodjele naknade štete, država članica može predvidjeti da se nakon sklapanja ugovora u skladu s člankom 1. stavkom 5., stavkom 3. ovog članka ili člancima 2.a do 2.f ovlasti tijela nadležnog za postupke pravne zaštite ograničavaju na dodjelu naknade štete bilo kojoj osobi koja je pretrpjela štetu.

[…]

9.   Kad tijela nadležna za postupke pravne zaštite nisu pravosudne naravi, uvijek se moraju pisano navesti obrazloženja njihovih odluka. Nadalje, u takvom se slučaju moraju predvidjeti postupci kojima se bilo kakva navodna nezakonita mjera koju poduzme tijelo nadležno za pravnu zaštitu, ili bilo koja navodna nepravilnost u provođenju ovlasti koje su mu prenesene, može podvrgnuti sudskoj zaštiti ili zaštiti nekog drugog tijela koje je sud ili sudsko vijeće u smislu članka 234. Ugovora i koje je neovisno kako o javnom naručitelju tako i o tijelu nadležnom za pravnu zaštitu.

[…].”

5.

Članak 2.a („Rok mirovanja”) glasi:

„1.   Države članice osiguravaju da osobe navedene u članku 1. stavku 3. imaju dovoljno vremena za učinkovito preispitivanje odluka o odabiru koje donose javni naručitelji donošenjem potrebnih propisa u kojima se poštuju minimalni uvjeti navedeni u stavku 2. ovog članka i u članku 2.c.

2.   Ugovor se ne smije sklopiti na temelju odluke o odabiru ugovora koji potpada u područje primjene Direktive [2014/24] […] prije isteka roka od najmanje 10 kalendarskih dana računajući od dana poslije dana kad je odluka o odabiru poslana zainteresiranim ponuditeljima i natjecateljima, ako se koristi faks ili elektronička sredstva, ili, ako se koriste druga sredstva komunikacije, prije isteka roka od najmanje 15 kalendarskih dana računajući od dana poslije dana kada je odluka o odabiru poslana zainteresiranim ponuditeljima i natjecateljima, ili najmanje 10 kalendarskih dana računajući od dana poslije dana primitka odluke o odabiru.

Smatra se da su ponuditelji zainteresirani ako još nisu konačno isključeni. Isključenje je konačno ako su o njemu obaviješteni zainteresirani ponuditelji i ako ga neovisno tijelo nadležno za pravnu zaštitu smatra zakonitim ili ako ono više ne može biti predmet postupka pravne zaštite.

Smatra se da su natjecatelji zainteresirani ako im javni naručitelj nije dao informacije o odbijanju njihovih zahtjeva za sudjelovanje prije obavijesti o odluci o odabiru zainteresiranim ponuditeljima.

[…].”

6.

U skladu s člankom 246. stavkom 1.:

„Javni naručitelj ne može sklopiti ugovor s uspješnim ponuditeljem: […]

7.

U skladu s člankom 257. točkom (j):

„ÚOHS rješenjem obustavlja pokrenuti postupak ako

[…]

(j) je javni naručitelj tijekom upravnog postupka sklopio ugovor o izvršenju predmeta javne nabave koja se razmatra

[…]”

8.

Člankom 61. predviđa se:

„1.   Tijekom postupka upravno tijelo može, po službenoj dužnosti ili na zahtjev sudionika, a prije završetka postupka, odlukom odrediti privremenu mjeru ako je to potrebno za privremeno uređenje situacije sudionikâ u postupku. […] Privremena mjera može se odnositi na nalaganje sudioniku ili drugoj osobi da nešto učini, suzdrži se od nečega ili trpi nešto, kao i na zapljenu stvari koja može biti dokaz ili stvari koja može biti predmet ovrhe.

[…]

3.   Upravno tijelo ukida privremenu mjeru odlukom odmah nakon prestanka razloga zbog kojih je određena. Ako to ne učini, privremena mjera prestaje na dan kada odluka u tom predmetu postane izvršiva ili počne proizvoditi druge pravne učinke

[…]”

9.

Člankom 38. propisuje se:

„1.   Ako je podnesena tužba i potrebno je privremeno uređenje situacija stranaka zbog opasnosti od ozbiljne štete, sud može rješenjem odrediti privremenu mjeru kojom strankama nalaže da nešto učine, suzdrže se od nečega ili trpe nešto. Iz istih razloga sud može naložiti tu obvezu i trećoj osobi ako se to može opravdano od nje zahtijevati

[…]”

10.

Na temelju članka 72. stavka 1.:

„Tužba se može podnijeti u roku od dva mjeseca od dostave odluke tužitelju dostavom njezina otpravka ili na drugi zakonom propisani način, osim ako posebnim zakonom nije utvrđen drukčiji rok.”

11.

U skladu s člankom 78.:

„1.   Ako je tužba osnovana, sud poništava pobijanu odluku zbog njezine nezakonitosti ili postupovnih povreda. Sud poništava pobijanu odluku zbog njezine nezakonitosti i kada utvrdi da je upravno tijelo prekoračilo ili zloupotrijebilo zakonsku granicu upravne diskrecijske ovlasti.

[…]

4.   Kada poništi odluku, sud utvrđuje da se predmet prosljeđuje protivnoj stranci na daljnji postupak.”

12.

Statutární město Brno (statutarni grad Brno, Češka Republika) 27. rujna 2019. pokrenuo je postupak javne nabave za dodjelu ugovora o javnoj nabavi koji se odnosi na proširenje funkcija centrale za kontrolu prometa svjetlosne signalizacije ( 4 ).

13.

Društva CROSS Zlín, a.s. (u daljnjem tekstu: CROSS) i Siemens Mobility, s.r.o., sudjelovala su u postupku te je svako društvo podnijelo vlastitu ponudu.

14.

Javni naručitelj 6. travnja 2020. isključio je CROSS iz postupka jer nije ispunio uvjete sudjelovanja u postupku javne nabave.

15.

Javni naručitelj 7. travnja 2020. izabrao je Siemens Mobility kao uspješnog ponuditelja.

16.

CROSS je podnio prigovor protiv odluke od 6. travnja 2020. samom javnom naručitelju, koji je odbio taj prigovor 4. svibnja 2020.

17.

CROSS je protiv odluke od 4. svibnja 2020. ÚOHS‑a podnio zahtjev za preispitivanje kojim je tražio da se poništi njegovo isključenje i odabir Siemens Mobilityja kao uspješnog ponuditelja.

18.

ÚOHS je 3. srpnja 2020. po službenoj dužnosti odredio privremenu mjeru kojom se javnom naručitelju zabranjuje da sklopi ugovor do okončanja postupka preispitivanja.

19.

ÚOHS je 5. kolovoza 2020. odbio CROSS‑ov zahtjev za preispitivanje.

20.

CROSS je protiv te odluke od 5. kolovoza 2020. predsjedniku ÚOHS‑a podnio žalbu u upravnom postupku.

21.

Predsjednik ÚOHS‑a odbio je tu žalbu 9. studenoga 2020. Njegova je odluka postala pravomoćna (u upravnom postupku) ( 5 )13. studenoga 2020.

22.

Javni naručitelj sklopio je 18. studenoga 2020. ugovor o javnoj nabavi sa Siemens Mobilityjem.

23.

CROSS je 13. siječnja 2021. podnio tužbu protiv odluke predsjednika ÚOHS‑a od 9. studenoga 2020. Krajskýjem soudu v Brně (Okružni sud u Brnu, Češka Republika).

24.

CROSS je u toj tužbi zahtijevao da sud dodijeli suspenzivni učinak toj tužbi i da se javnom naručitelju privremeno zabrani sklapanje ugovora.

25.

Krajský soud v Brně (Okružni sud u Brnu) 11. veljače 2021. odbio je zahtjev CROSS‑a jer je smatrao:

26.

Krajský soud v Brně (Okružni sud u Brnu) 28. ožujka 2022. saslušao je stranke u postupku o nužnosti upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku s obzirom na dvojbe u pogledu usklađenosti nacionalnih pravnih pravila s Direktivom 89/665 i člankom 47. Povelje.

27.

Prema njegovu mišljenju, ta nacionalna pravna pravila, kojima se omogućuje sklapanje ugovora o javnoj nabavi čim odluka predsjednika ÚOHS‑a postane pravomoćna (u upravnom postupku), mogu biti protivna članku 2. stavku 3. i članku 2.a stavku 2. Direktive 89/665 jer se njima ne jamči djelotvorna sudska zaštita za ponuditelje koji su isključeni iz postupka odabira.

28.

Nakon saslušanja stranaka, Krajský soud v Brně (Okružni sud u Brnu) odlučio je uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Je li češko pravno uređenje kojim se omogućuje javnom naručitelju da sklopi ugovor o javnoj nabavi prije podnošenja tužbe sudu nadležnom za ispitivanje zakonitosti odluke o isključenju ponuditelja, koju je u drugostupanjskom postupku donio [ÚOHS], u skladu s člankom 2. stavkom 3. i člankom 2.a stavkom 2. Direktive 89/665/EEZ u vezi s člankom 47. Povelje […]?”

29.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 9. svibnja 2022.

30.

Pisana očitovanja podnijeli su ÚOHS, češka i ciparska vlada te Europska komisija. Sve navedene stranke, kao i CROSS, sudjelovali su na raspravi održanoj 25. svibnja 2023.

31.

U skladu s odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, čak i ako se u češkim zakonskim odredbama smatra da je ÚOHS „tijelo nadležno za pravnu zaštitu” u smislu Direktive 89/665, on se ne može kvalificirati kao neovisni i nepristrani sud u smislu članka 47. Povelje i točke 73. presude od 21. prosinca 2021., Randstad Italia ( 6 ).

32.

Sud treba slijediti nacionalni pravni okvir kako ga je opisao sud koji je uputio zahtjev, koji je ovlašten za tumačenje nacionalnog prava ( 7 ). Stoga valja prihvatiti ono što sud koji je uputio zahtjev tvrdi u pogledu ÚOHS‑ove pravosudne prirode.

33.

ÚOHS se zapravo u svojim pisanim očitovanjima pred Sudom nije pozivao na svoju pravosudnu prirodu ( 8 ), nego samo na svoje svojstvo „tijela nadležnog za postupke pravne zaštite” u smislu članka 2. Direktive 89/665.

34.

Neovisno o dvojbama koje je izrazila Komisija ( 9 ), CROSS‑ovo pobijanje bilo je usmjereno i protiv dodjele ugovora Siemens Mobilityju. Tako proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ( 10 ).

35.

Ta je okolnost u skladu sa sadržajem prethodnog pitanja, u kojem se od Suda traži tumačenje članka 2. stavka 3. Direktive 89/665, odnosno pravnog pravila kojim se uređuju suspenzivni učinci „odluka o odabiru”.

36.

U pogledu odluka javnih naručitelja (naravno, kad je riječ o ugovorima koji su obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2014/24), države članice moraju osigurati da zainteresirane osobe imaju na raspolaganju odgovarajuće mehanizme pravne zaštite u okviru kojih je moguće brzo i učinkovito presuditi je li tim odlukama povrijeđeno pravo Unije u području javne nabave ili nacionalna pravila kojima je to pravo uneseno u njihove pravne poretke. U konačnici, to je smisao Direktive 89/665.

37.

Člankom 1. stavkom 5. te direktive državama članicama dopušta se da zahtijevaju da osoba koja želi zatražiti pravnu zaštitu protiv odluke javnog naručitelja to najprije učini kod tog javnog naručitelja.

38.

Stoga se postupovna autonomija država članica proširuje na fakultativno uvođenje prethodnog pravnog lijeka (pritužbe) ( 11 ) pred javnim naručiteljem. Njegovo uvođenje dovodi do obustave mogućnosti sklapanja ugovora, kao što je to bio slučaj u ovom predmetu.

39.

Osim te pritužbe javnom naručitelju, Direktivom 89/665 predviđaju se pravi pravni lijekovi koji se podnose „tijelima nadležnima za postupke pravne zaštite”. Članak 2. te direktive odnosi se na ta tijela i u njemu se priznaje da ona mogu i ne moraju biti „pravosudne naravi”, kao što se to potvrđuje njegovim stavkom 9. (kojim se predviđa sustav koji se primjenjuje u slučaju da nisu takve prirode) ( 12 ).

40.

Konkretno, člankom 2. stavkom 3. Direktive 89/665 predviđa se da se „prvostupanjsko[m] tijel[u], neovisno[m] o javnom naručitelju”, podnosi pravni lijek protiv odluke o dodjeli ugovora. Kao što ću to iznijeti u nastavku, tim se propisom ne zahtijeva niti zabranjuje da prvostupanjsko tijelo bude pravosudne prirode.

41.

U članku 2. stavku 3. Direktive 89/665 upotrebljava se širok pojam ( 13 ). On može obuhvaćati:

42.

Ponavljam da se u izrazu iz članka 2. stavka 3. naglašava sintagma „prvostupanjsko tijelo” (i eventualno neovisnost tog tijela o javnom naručitelju), ali ne i pravosudna priroda takvog tijela.

43.

Stoga sud može, ako se tako određuje nacionalnim pravnim pravilom (što se čini da nije slučaj u Češkoj Republici), djelovati kao prvostupanjsko tijelo na temelju članka 2. stavka 3. Direktive 89/665.

44.

U skladu s člankom 2. stavkom 3. Direktive 89/665, pravom države članice treba osigurati da javni naručitelj ne može sklopiti ugovor prije nego što prvostupanjsko tijelo nadležno za pravnu zaštitu donese odluku o primjeni privremenih mjera ili o pravnoj zaštiti. Ta obustava prestaje najranije po isteku roka predviđenog drugim odredbama Direktive 89/665 ( 15 ).

45.

Na temelju članka 2. stavka 3. Direktive 89/665, automatski rok mirovanja primjenjuje se samo dok prvostupanjsko tijelo (u ovom predmetu ÚOHS) ne donese odluku o primjeni privremenih mjera ili o pravnoj zaštiti.

46.

Osim u slučaju iz članka 2. stavka 3. (i članka 1. stavka 5.), Direktivom 89/665 ne zahtijeva se da ostali postupci pravne zaštite moraju nužno imati automatski učinak obustave. Tako se propisuje njezinim člankom 2. stavkom 4.

47.

Stoga se automatski učinak obustave primjenjuje na one postupke pravne zaštite koji se u članku 2. stavku 3. kvalificiraju kao pravni lijekovi podneseni prvostupanjskom tijelu. To obilježje (i neovisnost u odnosu na javnog naručitelja) odlučujući su za primjenu privremene zabrane sklapanja ugovora.

48.

Ponavljam da se Direktivom 89/665 automatski učinak obustave ne proširuje nužno na daljnje pravne lijekove podnesene protiv odluke prvostupanjskog tijela, ako je riječ o upravnom tijelu. Opća odredba iz članka 2. točke 4. Direktive 89/665 odnosi se na te pravne lijekove.

49.

U nastavku ću ispitati zahtijeva li se člankom 47. Povelje da se tim pravnim lijekovima (podnesenim nakon odluke „prvostupanjskog tijela”) dodijeli isti suspenzivni učinak kao što je onaj uređen člankom 2. stavkom 3. Direktive 89/665.

50.

Iz informacija dostavljenih Sudu proizlazi da u Češkoj Republici zainteresirane osobe imaju na raspolaganju sljedeće pravne lijekove („pravna sredstva” u širem smislu) protiv odluka o dodjeli ugovora:

51.

Važno je istaknuti da načelno ne postoji nikakva prepreka, koja bi proizašla iz Direktive 89/665, da ugovor bude sklopljen prije ili tijekom postupka u kojem se odlučuje o sudskoj tužbi, ako tom postupku prethodi postupak koji je proveden pred ÚOHS‑om i u kojem je to tijelo donijelo odluku.

52.

Kad je riječ o Direktivi 89/665, Sud je presudio da je „[…] pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje, koje je utvrđeno u članku 47. prvom i drugom stavku Povelje, relevantno osobito onda kada države članice, u skladu s tom obvezom, utvrđuju postupovna pravila za pravne lijekove čiji je cilj osigurati zaštitu prava koja pravo Unije dodjeljuje natjecateljima i ponuditeljima oštećenima odlukama javnih naručitelja” ( 16 ).

53.

Članak 1. Direktive 89/665 obvezuje države članice da poduzmu zakonske mjere neophodne kako bi osigurale da se odluke javnih naručitelja mogu učinkovito razmatrati, u skladu s uvjetima utvrđenima u člancima od 2. do 2.f te direktive.

54.

Zahtjev učinkovitosti logično obuhvaća pravne lijekove koji se podnose sudovima i koji su uređeni člankom 47. Povelje. Iz tog zahtjeva proizlaze posljedice povezane s fazom koja se odnosi na privremene mjere u pogledu tih pravnih lijekova.

55.

Kao što sam to već naglasio, člankom 2. stavkom 3. Direktive 89/665 dodjeljuje se suspenzivni učinak pravnim lijekovima koji su podneseni prvostupanjskim tijelima. Međutim, obustava se ne primjenjuje automatski na daljnje pravne lijekove podnesene protiv odluke prvostupanjskog (upravnog) tijela. Ti su pravni lijekovi uređeni odredbama članka 2. stavka 4. Direktive 89/665.

56.

Međutim, valja podsjetiti na sudsku praksu Suda o privremenoj pravnoj zaštiti koja se zahtijeva u postupcima u pogledu prava koja proizlaze iz pravnih pravila Unije:

57.

Sukladno cilju „osigura[vanja] puno[g] poštivanj[a] prava na pravni lijek […] u skladu s prvim i drugim podstavcima članka 47. Povelje” ( 19 ), Sud povezuje ta jamstva sa zaštitom prava koja se pravom Unije dodjeljuju natjecateljima i ponuditeljima oštećenima odlukama javnih naručitelja ( 20 ). Stoga je presudio da zainteresiranim osobama treba pružiti „realnu mogućnost pokrenuti postupak, osobito zahtjev za određivanje privremenih mjera” dok ugovor nije sklopljen ( 21 ).

58.

Ako, kao što je to ovdje slučaj, tijela nadležna za postupke pravne zaštite nisu pravosudne prirode (odnosno nisu stricto sensu dio sustava sudske zaštite), sudskom praksom koju sam upravo naveo zahtijeva se da se pred sudom može pokrenuti postupak kako bi on odlučio o odlukama navedenih tijela.

59.

To se potvrđuje člankom 2. stavkom 9. Direktive 89/665 u području javne nabave: kad se države članice odluče za upravno uređenje tijela nadležnih za pravnu zaštitu, odluke tih tijela moraju se moći „podvrgnuti sudskoj zaštiti […]”.

60.

U takvim se slučajevima člankom 2. stavkom 9. Direktive 89/665 zahtijeva da postupak pravne zaštite bude dostupan kao sredstvo za pobijanje „bilo kakv[e] navodn[e] nezakonit[e] mjer[e] koju poduzme tijelo nadležno za pravnu zaštitu, ili bilo koj[e] navodn[e] nepravilnost[i] u provođenju ovlasti koje su mu prenesene”.

61.

Međutim, taj sudski nadzor treba uključivati mogućnost da sud odredi privremene mjere (ili da preispita one koje su već donesene u prethodnim stupnjevima) kako povreda koju je tijelo nadležno za pravnu zaštitu počinilo time što nije otklonilo nezakonito postupanje javnog naručitelja ne bi postala nepovratna ( 22 ). Samo se na taj način može osigurati sudska zaštita zajamčena člankom 47. Povelje.

62.

U tom kontekstu treba smatrati da se mogućnost (članak 2. stavak 7. drugi podstavak Direktive 89/665) sudske reakcije ograničava na dodjelu naknadu štete, koju ću razmotriti u nastavku.

63.

Zasebno tumačenje članka 2. stavka 7. drugog podstavka Direktive 89/665 moglo bi potaknuti na zagovaranje (kao što je to tvrdio jedan od intervenijenata na raspravi) toga da su države članice ovlaštene bezuvjetno predvidjeti da je jedina reakcija na nezakonitost upravo ta naknada štete.

64.

Međutim, smatram da ta teza nije točna te da se pravo na djelotvornu sudsku zaštitu poštuje samo zajedničkim tumačenjem stavaka 7. i 9. članka 2. Direktive 89/665. Nadzor nad svakom povredom ili navodno nezakonitom mjerom prvostupanjskog tijela nadležnog za pravnu zaštitu koje nije pravosudne prirode treba provesti sud stricto sensu koji je imao mogućnost donijeti privremenu odluku prije nego što je odlučio treba li u okviru poništenja ugovora samo nadoknaditi štetu.

65.

Logično je da činjenica da ta mogućnost postoji ne podrazumijeva da je u svakom slučaju nužno odrediti privremenu mjeru: na sudu je da, nakon što procijeni suprotstavljene interese, ocijeni postoji li periculum in mora i je li pravno stajalište osobe koja zahtijeva mjeru barem naizgled osnovano. Ponavljam da je riječ o tome da sud ima punu sposobnost odlučivanja o privremenoj mjeri.

66.

Smatram da nema razloga da se iz te privremene zaštite isključe slučajevi u kojima je ugovor sklopljen prije podnošenja pravnog lijeka. Točno je da u takvom slučaju sud ne može obustaviti sklapanje ugovora do kojeg je već došlo, ali on i dalje može primijeniti drugu vrstu mjera, kao što je primjerice privremena suspenzija učinaka već potpisanog ugovora.

67.

Češka vlada i ÚOHS na raspravi su tvrdili da bi prihvaćanje te mogućnosti moglo podrazumijevati zanemarivanje javnog interesa, svojstvenog brzoj i učinkovitoj javnoj nabavi, s obzirom na to da su sudski postupci u pravilu spori, a situacija bi u slučaju odgode bila neodrživa.

68.

Smatram da taj prigovor nije nepremostiv:

69.

Rješenje koje predlažem ostvarivo je u češkom pravnom sustavu jer se, kao što se to priznalo na raspravi, člankom 38. Zakona br. 150/2002 dopušta određivanje „privremen[e] mjer[e] kojom [se] sudionicima nalaže da nešto učine, suzdrže se od nečega ili trpe nešto”. Odredbom kao takvom ne zabranjuje se suspenzija učinaka već sklopljenog ugovora.

70.

Slažem se s Komisijom ( 25 ) da tu mogućnost treba koristiti s oprezom i pritom odbiti protupravne ili neosnovane zahtjeve za određivanje privremenih mjera. Smatram da sud treba strogo zahtijevati, osim utvrđivanja periculum in mora, pravnu osnovanost koja sama po sebi pokazuje određenu vjerojatnost da će zahtjev u pogledu merituma biti uspješan (fumus boni iuris).

71.

Osim toga, sud koji odlučuje o zahtjevu za određivanje privremenih mjera treba pažljivo ispitati zahtijevaju li važni razlozi u općem interesu (koji se ne mogu samo poistovjetiti s gospodarskim interesima koji su izravno povezani s ugovorom) ( 26 ) da se učinci ugovora privremeno zadrže nakon njegova sklapanja.

72.

Prethodno iznesena razmatranja ne podrazumijevaju da se mehanizam automatske obustave predviđen člankom 2. stavkom 3. Direktive 89/665 proširuje na sudski postupak. Ne smatram da je nužno širiti tekst te odredbe i tako automatske učinke obustave produljivati i nakon roka koji je predvidio zakonodavac. Jednostavno, u slučaju da neovisno tijelo nadležno za pravnu zaštitu nije pravosudne prirode, člankom 47. Povelje utvrđuje se da sud treba zadržati neograničenu nadležnost za odlučivanje o privremenoj mjeri, u skladu s pravilima njegova nacionalnog prava.

73.

U tom su scenariju moguće dvije situacije:

74.

Onime što je do sada navedeno odgovara se na pitanje koje je sud koji je uputio zahtjev postavio u pogledu tumačenja članka 2. stavka 3. Direktive 89/665.

75.

Međutim, taj je sud u svojem zahtjevu za prethodnu odluku iznio određene dvojbe koje, iako su povezane s privremenim mjerama, nisu obuhvaćene njihovim područjem primjene i više se odnose na učinkovitost presude kojom se okončava spor. U tom smislu tvrdi sljedeće:

76.

Te ću dvojbe razmotriti radi sveobuhvatnosti, iako nisam uvjeren da je to nužno potrebno kako bi se dao koristan odgovor na pitanje koje je sam sud koji je uputio zahtjev sažeo na kraju svojeg zahtjeva za prethodnu odluku.

77.

Drugom sam prilikom zagovarao ( 28 ) da logika sustava pravnih lijekova protiv odluka tijela (kao što je ÚOHS) koje podliježu sudskom nadzoru načelno podrazumijeva da, ako ih je nadležni sud proglasio nevaljanima, njihovu ništavost treba proširiti i na proizvedene učinke jer više ne postoji pravna osnova na kojoj su se temeljili.

78.

Drugim riječima, presuda kojom se poništava dodjela ugovora o javnoj nabavi načelno bi trebala imati za posljedicu da ugovor ne smije proizvoditi učinke. Trenutak poništenja dodjele treba biti trenutak u kojem je donesena odluka o toj dodjeli (ex tunc). To je uostalom opći kriterij utvrđen Direktivom 89/665, nakon njezine izmjene iz 2007., za ugovore koji predstavljaju najteže povrede te direktive ( 29 ).

79.

Međutim, tim se općim kriterijem dopuštaju iznimke i tako se predviđa Direktivom 89/665 (osobito za već sklopljene ugovore o javnoj nabavi) zbog poteškoća koje bi se prouzročile proglašenjem ugovora nevažećima ( 30 ). Države članice mogu, primjerice u slučaju nepoštovanja formalnih zahtjeva, „smatrati načelo nevaženja neprikladnim. U tim slučajevima potrebno je da države članice imaju mogućnost predvidjeti alternativne kazne” ( 31 ).

80.

Nakon što je izmijenjena Direktivom 2007/66, Direktivom 89/665 dopušta se (uvodne izjave 21. ( 32 ) i 22. ( 33 ) Direktive 2007/66 te članci 2.d i 2.e izmijenjene Direktive 89/665) da se, u slučaju ugovora koje načelno treba proglasiti nevažećima zbog njihova nezakonitog podrijetla, „prizna[ju] nek[i] ili svi njegov[i] privremen[i] učin[ci]”, odnosno da učinci ugovora ostanu na snazi ne dovodeći u pitanje nalaganje odgovarajućih sankcija i naknada štete.

81.

Stoga se Direktivom 89/665 predviđa mogućnost da se presuda kojom se prihvaća tužba za poništenje odrazi na već sklopljen ugovor a da se pritom posljedice njegove ništavosti ne dovedu do krajnjih granica.

82.

U tom se smislu Direktivom 89/665 predviđaju različita rješenja ovisno o slučaju o kojem je riječ:

83.

Iz svih tih odredbi proizlazi da se, u skladu s Direktivom 89/665, nacionalnim pravnim pravilima u određenim okolnostima može odrediti da presuda kojom se poništava dodjela ugovora o javnoj nabavi: (a) ima retroaktivni učinak i utječe ex tunc na sve ugovorne obveze; ili (b) ne dovodi nužno do oduzimanja učinaka tog ugovora.

84.

Tim se odredbama Direktive 89/665 nastoji pronaći ravnoteža između uobičajenih posljedica presude o poništenju i zaštite drugih javnih interesa svojstvenih pružanju usluga koje su predmet ugovora. U tom području, kao i u drugim područjima, nacionalnim pravom može se dopustiti da se presudi kojom se proglašava nevaljanost ukine „prirodna” učinkovitost i da se zamijeni obvezom naknade štete ili drugim alternativnim mjerama.

85.

Navedene odredbe Direktive 89/665 (i nacionalna pravna pravila u koja su one prenesene) ne protive se članku 47. Povelje ( 36 ), pod uvjetom da se u okviru sudske zaštite na koju svaki ponuditelj ima pravo, u slučaju a posteriori poništenja dodjele ugovora koja je za njega bila nepovoljna, tom ponuditelju omogućava ishođenje naknade štete koja mu je prouzročena.

86.

Pravom zaštićenim člankom 47. Povelje ne nalaže se jedinstveno rješenje problema koji se javljaju u pogledu učinaka presuda kojima se poništavaju upravni akti (ili ugovori). Točno je da se iz tog članka 47. može izvesti opće pravilo koje sam spomenuo, ali to ne onemogućava da to isto pravilo ne obuhvati ranije istaknute iznimke ( 37 ).

87.

Međutim, ugovor je i dalje nevažeći ako nacionalni sud države članice (koja je to utvrdila u svojem zakonodavstvu) donese presudu kojom se dodjela ugovora proglašava ništavom, pri čemu su posljedice ex tunc povezane s njezinim donošenjem.

88.

U ovom slučaju, prethodna razmatranja mogu biti od osobitog značaja ako nakon sklapanja ugovora sud koji je nadležan za odlučivanje o ÚOHS‑ovim odlukama ne odredi nikakvu privremenu mjeru. U tim okolnostima, ako se presudom kojom se okončava upravni spor poništi ÚOHS‑ova odluka (i ugovor koji je on prihvatio) te ako se nacionalnim pravnim pravilima zahtijeva da se predmet vrati tom tijelu na daljnji postupak, ÚOHS u skladu s člankom 2.d Direktive 89/665 treba ocijeniti koje posljedice proizlaze iz proglašenja ugovora nevažećim.

89.

S obzirom na navedeno, predlažem da se Krajskýjem soudu v Brně (Okružni sud u Brnu, Češka Republika) odgovori na sljedeći način:

„Članak 2. stavke 3. i 9. i članak 2.a stavak 2. Direktive Vijeća 89/665/EEZ od 21. prosinca 1989. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na primjenu postupaka kontrole na sklapanje ugovora o javnoj nabavi robe i javnim radovima, u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

treba tumačiti na način da im se

ne protivi nacionalni propis na temelju kojeg, nakon okončanja postupka pred neovisnim tijelom nadležnim za pravnu zaštitu (koje je nepravosudne prirode), javni naručitelj može sklopiti ugovor o javnoj nabavi prije podnošenja tužbe sudu koji je nadležan za ispitivanje zakonitosti odluke o isključenju ponuditelja ili dodjeli navedenog ugovora, pod uvjetom da je u okviru te tužbe sud koji o njoj donosi odluku ovlašten odrediti privremene mjere koje, po potrebi, uključuju obustavu učinaka već potpisanog ugovora.”