1.

Predmetni zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Rajonen sad Lukovit (Općinski sud u Lukovitu, Bugarska) na temelju članka 267. UFEU‑a odnosi se na tumačenje Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku ( 2 ), Direktive 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima ( 3 ) i članaka 47. i 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) te načelâ zakonitosti i djelotvornosti.

2.

Zahtjev je upućen u okviru kaznenog postupka koji je pokrenut protiv osobe AB zbog posjedovanja nezakonitih tvari. Sud koji je uputio zahtjev u biti pita o zaštiti koju bi, s obzirom na pravo na informiranje i pravo na pristup odvjetniku koja se predviđaju u direktivama 2012/13 i 2013/48, trebala ostvarivati osoba koja je u preliminarnoj fazi kaznenog postupka pretražena i kojoj je oduzeta roba koju je posjedovala. Sud koji je uputio zahtjev pita i o dosegu sudskog nadzora nad prisilnim mjerama za prikupljanje dokaza čije se uvođenje zahtijeva pravom Unije. U ovom se predmetu tako postavljaju osjetljiva pitanja povezana sa zaštitom pravâ osumnjičenikâ i okrivljenikâ u kaznenim postupcima o kojima će Sud trebati odlučiti u interesu dosljedne primjene prava Unije i djelotvorne zaštite temeljnih prava u području slobode, sigurnosti i pravde.

3.

Člankom 2. stavkom 1. te Direktive 2012/13, pod naslovom „Područje primjene”, predviđa se:

„Ova se Direktiva primjenjuje od trenutka kada nadležna tijela država članica obavijeste osobe da su osumnjičene ili okrivljene za počinjenje kaznenog djela pa do završetka postupka, pri čemu se misli na konačno rješavanje pitanja je li osumnjičenik ili okrivljenik počinio kazneno djelo, uključujući, ako je to potrebno, određivanje sankcije i odlučivanje o žalbi.”

4.

Člankom 3. te direktive, naslovljenim „Pravo na informiranje o pravima”, određuje se:

„1.   Države članice osiguravaju da se osumnjičenicima ili okrivljenicima žurno pruže informacije barem o sljedećim postupovnim pravima, kako se primjenjuju prema nacionalnom pravu, kako bi im se omogućilo djelotvorno ostvarivanje tih prava:

2.   Države članice osiguravaju da se informacije pružene u skladu sa stavkom 1. daju usmeno ili u pisanom obliku, na jednostavnom i razumljivom jeziku, uzimajući u obzir posebne potrebe ranjivih osumnjičenika ili ranjivih okrivljenika.”

5.

Člankom 8. navedene direktive, naslovljenim „Vođenje evidencije i pravni lijekovi”, predviđa se:

„1.   Države članice osiguravaju da kada se informacije pružaju osumnjičenicima ili okrivljenicima u skladu s člancima od 3. do 6., o tome se vodi evidencija u skladu s postupkom evidentiranja, koji je utvrđen u pravu dotične države članice.

2.   Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici ili njihovi odvjetnici imaju pravo pobijati, u skladu s postupcima nacionalnog prava, moguće propuštanje ili odbijanje nadležnih tijela da pruže informacije u skladu s ovom Direktivom.”

6.

Članak 2. stavak 1. Direktive 2013/48 glasi kako slijedi:

„Ova se Direktiva primjenjuje na osumnjičenike ili optužene osobe u kaznenom postupku od trenutka kada su im nadležna tijela države članice, putem službene obavijesti ili na drugi način, ukazala na to da su osumnjičeni ili optuženi za počinjenje kaznenog djela te neovisno o tome je li im oduzeta sloboda ili ne. Primjenjuje se do završetka postupaka, što podrazumijeva konačno razjašnjenje pitanja je li osumnjičenik ili optužena osoba počinila kazneno djelo, uključujući, gdje je to primjenjivo, osuđivanje i rješavanje bilo kakve žalbe.”

7.

U članku 3. te direktive navodi se:

„1.   Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili optužene osobe imaju pravo na pristup odvjetniku u takvom trenutku i na takav način da dotičnoj osobi omogućavaju praktično i učinkovito ostvarivanje svojih prava obrane.

2.   Osumnjičenici ili optužene osobe imaju pristup odvjetniku bez nepotrebnog odlaganja. U svakom slučaju, osumnjičenici ili optužene osobe imaju pristup odvjetniku od bilo kojeg od sljedećih trenutaka, ovisno o tome koji je od njih najraniji:

3.   Pravo na pristup odvjetniku obuhvaća sljedeće:

[…]

6.   U iznimnim okolnostima i samo tijekom faze koja prethodi sudskom postupku, države članice mogu privremeno odstupiti od primjene prava iz stavka 3. u mjeri u kojoj je to opravdano, s obzirom na posebne okolnosti slučaja, na temelju jednog od sljedećih uvjerljivih razloga:

[…]

8.

Pod naslovom „Pravni lijekovi”, člankom 12. navedene direktive predviđa se:

„1.   Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili optužene osobe u kaznenom postupku, kao i tražene osobe u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga, imaju učinkovit pravni lijek u okviru nacionalnog prava u slučaju kršenja njihovih prava iz ove Direktive.

2.   Ne dovodeći u pitanje nacionalna pravila i sustave o prihvatljivosti dokaza, države članice osiguravaju, tijekom kaznenog postupka, prilikom procjene izjava koje su dali osumnjičenici ili optužene osobe ili dokaza prikupljenih uslijed kršenja njihova prava na odvjetnika ili u slučajevima kad je odstupanje od tog prava bilo odobreno u skladu s člankom 3. stavkom 6., poštivanje prava obrane i pravičnosti postupka.”

9.

U skladu s člankom 54. Nakazatelno procesualen kodeksa (Zakonik o kaznenom postupku), koji je na snazi od 29. travnja 2006. (DV br. 86., od 28. listopada 2005., u daljnjem tekstu: NPK), okrivljenik je osoba protiv koje se u tom svojstvu vodi kazneni progon pod uvjetima i u skladu s pravilima predviđenima tim zakonikom.

10.

Člankom 55. navedenog zakonika, naslovljenim „Prava okrivljenika”, predviđa se:

„(1)   Okrivljenik ima sljedeća prava: saznati koje mu se kazneno djelo stavlja na teret i na temelju kojeg dokaza; pružiti ili odbiti dati objašnjenja o optužbi; upoznati se sa spisom, uključujući s informacijama prikupljenim korištenjem posebnih istražnih sredstava i pribaviti potrebne izvatke; podnijeti dokaze; sudjelovati u kaznenom postupku; podnijeti zahtjeve, iznijeti napomene i prigovore; imati posljednju riječ; podnijeti pravni lijek protiv akata kojima se povređuju njegova prava i legitimni interesi te imati odvjetnika. Okrivljenik ima pravo na to da njegov odvjetnik sudjeluje u provođenju radnji u okviru istrage i drugih postupovnih radnji u kojima on sudjeluje, osim ako se izričito ne odrekne tog prava. […]

(2)   Okrivljenik ima pravo dobiti opće informacije koje mu olakšavaju izbor odvjetnika. Ima pravo na slobodnu komunikaciju sa svojim odvjetnikom, na privatni sastanak s njim, na dobivanje savjeta i bilo kakve druge pravne pomoći, uključujući prije početka i tijekom ispitivanja te u okviru svih drugih postupovnih radnji u kojima okrivljenik sudjeluje.

[…]”

11.

U članku 164. tog zakonika, naslovljenom „Pretraga”, određuje se:

„(1)   Pretraga osobe u okviru prethodnog postupka, bez odobrenja suca nadležnog prvostupanjskog suda ili prvostupanjskog suda u čijoj se nadležnosti ta radnja provodi, dopuštena je:

(2)   Pretragu provodi osoba istog spola u prisutnosti osoba koje su dužne sudjelovati u postupku i koje su istog spola.

(3)   Zapisnik o provedenoj istražnoj radnji dostavlja se sucu radi odobrenja, bez odgode i najkasnije u roku od 24 sata.”

12.

Člankom 212. NPK‑a, naslovljenim „Prethodni postupak”, predviđa se:

„(1)   Prethodni postupak pokreće se na temelju odluke državnog odvjetnika.

(2)   Smatra se da prethodni postupak započinje sastavljanjem zapisnika o prvoj istražnoj radnji, kada se provodi ispitivanje koje uključuje utvrđenje činjenica, pretragu, oduzimanje robe ili ispitivanje svjedoka, kada je neposredno poduzimanje tih radnji jedina mogućnost za prikupljanje i čuvanje dokaza te kada se pretraga provede u skladu s pravilima iz članka 164.

(3)   Istražno tijelo koje je provelo radnju iz stavka 2. o tome obavješćuje državnog odvjetnika bez odgode i najkasnije u roku od 24 sata.”

13.

Člankom 219. tog zakonika, naslovljenim „Donošenje rješenja o provođenju istrage – podizanje optužnice”, određuje se:

„(1)   Kad se prikupi dovoljno dokaza o krivnji određene osobe za počinjenje kaznenog djela i kad ne postoji razlog za obustavu kaznenog postupka, istražno tijelo podnosi izvješće državnom odvjetniku i u tu svrhu donosi rješenje o provođenju istrage (ili podiže optužnicu) protiv te osobe.

(2)   Istražno tijelo također može donijeti rješenje o provođenju istrage (ili podići optužnicu) protiv dotične osobe, tako da sastavi zapisnik o prvoj istražnoj radnji koja je protiv nje provedena, a izvješće o tome podnosi državnom odvjetniku.

(3)   U rješenju o provođenju istrage (ili o podizanju optužnice) i zapisniku iz stavka 2. trebaju biti navedeni:

[…]

(8)   Dokle god ne ispuni svoje obveze iz stavaka 1. do 7., istražno tijelo ne može provesti istražne radnje koje uključuju sudjelovanje okrivljenika.”

14.

Glavni postupak koji se vodi pred Rajonen sadom Lukovit (Općinski sud u Lukovitu) odnosi se na zahtjev državnog odvjetnika Rajonne prokurature Loveč (Općinsko državno odvjetništvo u Loveču, Bugarska) za a posteriori odobrenje osobne pretrage i oduzimanja robe provedenih u pogledu osobe AB.

15.

Trojica policijskih inspektora iz grada Lukovita 8. veljače 2022. zaustavila su i pretražila vozilo kojim je upravljala osoba IJ i u kojem su se nalazili i njezini prijatelji, osobe AB i KL. Prije nego što je vozač vozila testiran na opojne droge, osobe AB i KL pred policijskim su inspektorima izjavile da kod sebe imaju narkotik. Ta je informacija proslijeđena službeniku policijske uprave općine Lukovit zaduženom za istragu koji je sastavio zapisnik o usmenom priopćenju o počinjenju kaznenog djela.

16.

Budući da je test vozača bio pozitivan, policijski inspektor pretražio je vozilo. Usto, osoba AB je pretražena i na temelju toga je sastavljen zapisnik „o pretrazi i oduzimanju robe provedenima u hitnom slučaju za koje je potrebno a posteriori odobrenje suca”. Policijski službenik zadužen za istragu u tom je zapisniku naveo da je ta pretraga provedena zbog razloga koji se odnose na dovoljne indicije o posjedovanju zakonom zabranjenih predmeta i u okviru prethodnog postupka koji je pokrenuo Rajonno upravlenje Lukovit (Policijska uprava općine Lukovit, Bugarska).

17.

Prilikom te pretrage kod osobe AB pronađena je opojna droga. Policijski službenik zadužen za istragu stoga je 8. veljače 2022. obavijestio državnog odvjetnika Općinskog državnog odvjetništva u Loveču o rezultatima te pretrage i o tome da je pokrenuo prethodni postupak u tom pogledu. Osoba AB je u okviru preliminarnog postupka koji je već pokrenut, nakon provedene pretrage i dolaska u policijsku postaju, dala pismena objašnjenja i potvrdila da su tvari pronađene kod nje opojne droge za osobnu upotrebu.

18.

Državni odvjetnik je 9. veljače 2022. uputio Rajonen sadu Lukovit (Općinski sud u Lukovitu) zahtjev za odobrenje zapisnika o osobnoj pretrazi i oduzimanju robe provedenima u pogledu osobe AB.

19.

Sud koji je uputio zahtjev iznosi dvojbe u pogledu pitanja je li sudski nadzor koji se predviđa nacionalnim pravom nad prisilnim mjerama izvođenja dokaza tijekom preliminarne faze kaznenog postupka dovoljno jamstvo za poštovanje pravâ osumnjičenikâ i okrivljenikâ, kako se predviđa Direktivom 2012/13 i Direktivom 2013/48.

20.

Konkretno, taj sud najprije navodi da nacionalno pravo ne sadržava jasno pravilo koje se odnosi na doseg sudskog nadzora nad prisilnim mjerama prikupljanja dokaza u okviru preliminarnog postupka i da se, prema sudskoj praksi nacionalnih sudova, nadzor pretrage, osobne pretrage i oduzimanja robe odnosi na njihovu formalnu zakonitost. U tom pogledu podsjeća na to da je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u nekoliko navrata osudio Republiku Bugarsku zbog povrede članaka 3. i 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP).

21.

Nadalje, navedeni sud tvrdi da u bugarskom pravu ne postoji pojam „osumnjičenik”, nego pojam „okrivljenik”, na temelju odluke državnog odvjetnika ili istražnog tijela, te da je tijekom preliminarnog postupka ustaljena praksa policije i državnog odvjetništva da odgode trenutak od kojeg se dotična osoba smatra „okrivljenikom”, što zapravo ima za posljedicu zaobilaženje obveza koje se odnose na poštovanje prava obrane osumnjičenikâ.

22.

Naposljetku, iz pravne teorije i nacionalne sudske prakse proizlazi da nadležni sud, čak i kad je uvjeren da se prava obrane dotične osobe nisu poštovala, ne može nadzirati donošenje rješenja o provođenju istrage ili podizanje optužnice protiv te osobe jer bi time povrijedio ustavnu ovlast državnog odvjetnika da pokrene kazneni progon. U takvom slučaju sud koji nadzire prisilne mjere preliminarnog postupka može samo prihvatiti istražnu radnju jer je provedena u hitnim okolnostima, čak i ako to znači povredu prava obrane.

23.

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev navodi da, čak i ako u nacionalnom pravu ne postoji pojam „osumnjičenik”, člankom 219. stavkom 2. NPK‑a mogu se u načelu jamčiti prava obrane osoba za koje ne postoje dovoljni dokazi o njihovoj krivnji, ali kojima će se za potrebe provedbe istražnih radnji dodijeliti postupovni status „okrivljenikâ” i stoga će moći ostvariti prava iz članka 55. NPK‑a koja ispunjavaju zahtjeve direktiva 2012/13 i 2013/48. Međutim, ta je postupovna odredba nejasna i primjenjuje se dvosmisleno i proturječno ili se uopće ne primjenjuje.

24.

Naime, sud koji je uputio zahtjev uopće ne dvoji u pogledu činjenice da osoba AB u ovom slučaju ima svojstvo osobe „optužene za kazneno djelo” u smislu EKLJP‑a, kako ga tumači sudska praksa ESLJP‑a, neovisno o nacionalnim pravnim rješenjima. S obzirom na to, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, na temelju nacionalnog zakonodavstva koje je na snazi, osoba će moći ostvariti prava obrane samo ako je stekla status okrivljenika, što ovisi o volji tijela koje vodi istragu pod nadzorom državnog odvjetnika. U tom pogledu taj sud smatra da nedostavljanje informacija i onemogućivanje pristupa odvjetniku u ranoj fazi kaznenog postupka predstavlja nepopravljivu povredu postupka koja može narušiti pravilnost i pravičnost cjelokupnog daljnjeg kaznenog postupka.

25.

U tim je okolnostima Rajonen sad Lukovit (Općinski sud u Lukovitu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

26.

Odluku kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku od 18. ožujka 2022. tajništvo Suda zaprimilo je istog dana.

27.

Mađarska i nizozemska vlada, kao i Europska komisija, podnijele su pisana očitovanja u roku određenom u članku 23. Statuta Suda Europske unije.

28.

Sud je na općoj sjednici od 17. siječnja 2023. odlučio da neće održati raspravu.

29.

U skladu s člankom 67. UFEU‑a, Unija predstavlja „područje slobode, sigurnosti i pravde s poštovanjem temeljnih prava i različitih pravnih sustava i tradicija država članica”. Budući da se uzajamno priznavanje presuda i drugih odluka pravosudnog tijela smatra kamenom temeljcem pravosudne suradnje u građanskim i kaznenim stvarima u Uniji, očito je da pretpostavlja uzajamno povjerenje u pravosudne sustave. Naime, uzajamno priznavanje odluka u kaznenim stvarima može djelotvorno funkcionirati jedino u ozračju povjerenja u kojem ne samo pravosudna tijela, nego i svi sudionici kaznenog postupka, odluke pravosudnih tijela drugih država članica smatraju jednakovrijednim odlukama vlastitih pravosudnih tijela. Stoga je usklađivanje kaznenih zakonodavstava, uključujući pravila u području zaštite i postupovnih prava, jedan od prioritetnih načina za jačanje uzajamnog priznavanja i olakšavanje suradnje između nadležnih tijela ( 4 ).

30.

Direktive 2012/13 i 2013/48 dio su niza zakonskih mjera čiji je cilj upravo utvrditi zajednička minimalna pravila u području postupovnih prava. Direktiva 2012/13 sadržava standarde koji se trebaju primjenjivati u području informiranja osoba osumnjičenih ili okrivljenih da su počinile kazneno djelo, dok se Direktivom 2013/48 uvode standardi koji se odnose na pravo na pristup odvjetniku u kaznenom postupku. Ta prava koja predstavljaju izraz prava na pošteno suđenje u području kaznenog prava propisana su u člancima 47. i 48. Povelje te u članku 6. EKLJP‑a, čime im se dodjeljuje ustavni status u pravnom poretku Unije.

31.

Republika Bugarska obvezna je, kao i sve ostale države članice, prenijeti navedene direktive u svoj unutarnji pravni poredak. U tom je kontekstu važno napomenuti da, iako je Komisija skrenula pozornost na činjenicu da je protiv Republike Bugarske nedavno pokrenut postupak zbog povrede u tom pogledu, uloga Suda u ovom prethodnom postupku ipak se mora ograničiti na tumačenje relevantnih odredbi Unije, na temelju nadležnosti koja mu se dodjeljuje člankom 267. UFEU‑a. Točno je da to ne sprečava nacionalni sud da izvede potrebne zaključke iz tumačenja koje se eventualno protivi odredbama nacionalnog prava kako bi se osigurala nadređenost prava Unije.

32.

Prva dva prethodna pitanja odnose se na primjenjivost Direktiva 2012/13 i 2013/48 na okolnosti glavnog predmeta. Suprotno tomu, ostala tri prethodna pitanja u biti se odnose na usklađenost bugarskog propisa koji je na snazi s pravom Unije, pri čemu taj propis obilježava nekoliko posebnosti koje je opisao sud koji je uputio zahtjev. Budući da se drugo i peto pitanje tematski preklapaju, u okviru svoje analize ispitat ću ih zajedno. Naposljetku, četvrto ću pitanje ispitati prije trećeg pitanja jer zahtijeva tumačenje direktiva 2012/13 i 2013/48, u vezi s člancima 47. i 48. Povelje.

33.

Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati jesu li činjenične situacije u kojima su se tijekom istrage protiv osobe osumnjičene za počinjenje kaznenog djela primijenile prisilne mjere, konkretno pretraga i/ili oduzimanje robe, obuhvaćene područjem primjene direktiva 2012/13 i 2013/48. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, najprije valja utvrditi područje primjene tih direktiva.

34.

Kao što ću to iznijeti u nastavku, najprije je tumačenjem relevantnih odredbi potrebno utvrditi u kojoj se fazi kaznenog postupka dotičnoj osobi trebaju dodijeliti postupovna prava zajamčena tim direktivama. Indiciju na temelju koje se može utvrditi primjenjivost navedenih direktiva predstavlja i vrsta mjera kojima je dotična osoba izložena u okviru kaznenog postupka.

35.

Kad je riječ o području primjene Direktive 2012/13, u njezinu se članku 2. stavku 1. određuje da se ta direktiva primjenjuje na osumnjičenike ili okrivljenike u okviru kaznenog postupka „od trenutka kada nadležna tijela država članica obavijeste osobe da su osumnjičene ili okrivljene za počinjenje kaznenog djela pa do završetka postupka, pri čemu se misli na konačno rješavanje pitanja je li osumnjičenik ili okrivljenik počinio kazneno djelo, uključujući, ako je to potrebno, određivanje sankcije i odlučivanje o žalbi” ( 5 ).

36.

Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 19. Direktive 2012/13, cilj je prava na informiranje koje imaju osumnjičenici i okrivljenici osigurati pravičnost kaznenog postupka i omogućiti djelotvorno ostvarivanje prava obrane već od početka postupka. U istoj uvodnoj izjavi stoga se pojašnjava da bi „informacije […] tijekom postupka trebalo pružati žurno, a najkasnije prije prvog službenog saslušanja osumnjičenika ili okrivljenika od strane policije ili od strane drugog nadležnog tijela” ( 6 ).

37.

Isto tako, u članku 2. stavku 1. Direktive 2013/48 određuje se da se ta direktiva primjenjuje „na osumnjičenike ili optužene osobe […] od trenutka kada su im nadležna tijela države članice, putem službene obavijesti ili na drugi način, ukazala na to da su osumnjičeni ili optuženi za počinjenje kaznenog djela te neovisno o tome je li im oduzeta sloboda ili ne” ( 7 ). Usto, u uvodnim izjavama 12. i 19. Direktive 2013/48 pojašnjava se da bi države članice trebale osigurati da osumnjičenici ili optužene osobe imaju pravo na pristup odvjetniku „bez nepotrebnog odlaganja” ( 8 )kako bi se zajamčila pravičnost postupka.

38.

Kao što je to Sud već presudio, područja primjene Direktive 2012/13 odnosno Direktive 2013/48 definirana su gotovo istovjetno u njihovu članku 2. ( 9 ). Međutim, valja napomenuti da novija od tih dviju direktiva, odnosno Direktiva 2013/48, sadržava dodatno pojašnjenje da se informacija može pružiti „putem službene obavijesti ili na drugi način”. Prema mojem mišljenju, može se smatrati da se to pojašnjenje, koje pridonosi učinkovitosti direktiva, može primijeniti i na Direktivu 2012/13.

39.

Stoga iz tumačenja prethodno navedenih odredbi te relevantnih uvodnih izjava proizlazi da se direktive 2012/13 i 2013/48 primjenjuju kad se ispune dva uvjeta: kao prvo, da je dotična osoba de facto osumnjičena ili okrivljena za počinjenje kaznenog djela, te, kao drugo, da su joj nadležna tijela, putem službene obavijesti ili na drugi način, ukazala na to da je osumnjičena ili okrivljena. Ta ću dva kriterija detaljno objasniti prije nego što ih primijenim na okolnosti glavnog predmeta.

40.

Iako u interesu učinkovite primjene tih direktiva na sve moguće okolnosti nije poželjno nalagati pretjerano stroge zahtjeve u pogledu oblika te obavijesti, čini mi se da je nužno da ne postoji nikakva dvojba o postojanju sumnji u pogledu dotične osobe. Taj je zahtjev važan ne samo zbog toga da se dotičnu osobu zaštiti od bilo kakve dvosmislene pravne situacije, nego i s obzirom na činjenicu da nadležna tijela imaju određen broj obveza čija povreda može činiti povredu postupka zbog koje odluke koje ta tijela donesu mogu biti nezakonite. Kako bi se izbjegao takav scenarij, nadležna bi tijela trebala osigurati da je dotična osoba svjesna bilo kakve sumnje u odnosu na sebe.

41.

Informacije u tom pogledu treba pružati „žurno” i u svakom slučaju „najkasnije prije prvog službenog saslušanja” osumnjičenika ili okrivljenika koje provodi policija u okviru kaznenog postupka. Na temelju činjenice da direktive 2012/13 i 2013/48 obuhvaćaju određeno razdoblje, a ne točan trenutak„tijekom postupka”, kao što se na to upućuje u uvodnoj izjavi 19. Direktive 2012/13, može se zaključiti da, iako tijela imaju određenu slobodu da odaberu trenutak kada će o tome informirati zainteresiranu osobu, pružanje te informacije ne može se nepotrebno odgađati jer bi se time spriječilo dotičnu osobu da ostvari svoja prava obrane. Iz toga slijedi da informiranje o pravima, kako bi bilo djelotvorno, treba provesti u ranoj fazi postupka ( 10 ).

42.

U tom je pogledu važno pojasniti da je Sud svjestan važnosti takvog informiranja u posebno osjetljivim okolnostima, osobito kad je riječ o slobodi dotične osobe, prije nego što presudi da „osobe osumnjičene za počinjenje kaznenog djela moraju biti obaviještene o svojim pravima što je prije moguće od trenutka u kojem sumnje koje se na njih odnose opravdavaju, u nekom drugom kontekstu koji nije hitnost, da nadležna tijela ograniče njihovu slobodu mjerama prisile” ( 11 ).

43.

Usto, valja navesti, kad je riječ o trenutku u kojem dotičnu osobu treba najkasnije obavijestiti da, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 20. Direktive 2013/48, „[z]a potrebe ove Direktive, ispitivanje ne uključuje preliminarno ispitivanje policije ili drugog tijela odgovornog za provedbu zakona čija je svrha […] utvrđivanje potrebe za pokretanjem istrage, primjerice tijekom prometne kontrole ili tijekom redovitih nasumičnih provjera ako osumnjičenik ili optužena osoba još nije identificirana” ( 12 ).

44.

Ako se ta dva kriterija primijene na okolnosti glavnog predmeta, odlučujući element za odgovor na prvo pitanje jest okolnost je li osoba AB u trenutku pretrage i oduzimanja robe već bila de facto osumnjičena i je li o tome bila obaviještena prilikom primjene prisilnih mjera. Iz prikaza činjeničnog stanja u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je osoba AB inkriminirala samu sebe prije pretrage i oduzimanja robe jer je navela da posjeduje opojne droge. Njezino je priznanje navedeno u zapisniku kao usmena prijava kaznenog djela. Osoba AB na temelju toga je pozvana da preda opojne droge koje posjeduje.

45.

Iz tih se činjenica može zaključiti da je osoba AB bila osumnjičena za počinjenje kaznenog djela. Naime, upotreba tih posebnih postupovnih mjera nedvosmisleno upućuje na to da se s osobom AB postupalo kao s „osumnjičenikom”. Čini mi se da je osoba AB toga trebala biti svjesna, tim više što je izravna posljedica njezina priznanja bila osobna pretraga i oduzimanje robe. Stoga mi se čini da su oba uvjeta za primjenu direktiva 2012/13 i 2013/48 navedena u točki 39. ovog mišljenja ispunjena od trenutka kad je osoba AB izjavila pred policijom da posjeduje opojne droge.

46.

Smatram da je radi iscrpnosti potrebno ukratko iznijeti razloge zbog kojih mi se čini da činjenica da policija nije službeno „obavijestila” osobu AB o pokretanju kaznenog postupka protiv nje i njezinu statusu u tom postupku ni na koji način ne utječe na primjenjivost direktiva 2012/13 i 2013/48 na ovaj slučaj.

47.

Kao prvo, valja napomenuti da iz sudske prakse Suda ( 13 ) proizlazi da je „dovoljno da nadležna tijela države članice na bilo koji način obavijeste predmetnu osobu” i da „način na koji je ta informacija došla do [nje] nije relevantan”. Ta sudska praksa koja se odnosi na Direktivu 2013/48, koja se također može primijeniti na Direktivu 2012/13, potvrđuje tumačenje prema kojem se ne mogu nalagati pretjerano strogi zahtjevi u pogledu oblika te obavijesti.

48.

Kao drugo, zbog posebnih okolnosti glavnog predmeta, odnosno činjenice da je osoba AB samoinicijativno rekla policiji da posjeduje opojne droge, ne postoji nikakva dvojba o pokretanju takvog kaznenog postupka. Kao što sam to već prethodno naveo, osoba AB je toga trebala biti svjesna jer su posljedica njezina priznanja osobna pretraga i oduzimanje robe koje je provela policija. S obzirom na takvu situaciju, trebala je razumno očekivati da će se od tog trenutka s njom postupati kao s „osumnjičenikom”. Stoga tako provedene radnje treba smatrati istovrsnima „obavijesti” u smislu članka 2. stavka 1. direktiva 2012/13 i 2013/48.

49.

Kao treće, smatram da za potrebe primjene tih direktiva nije relevantno to što u pravu države članice službeno ne postoji pojam „osumnjičenik”, kao što je to očito slučaj u bugarskom pravu. U tom pogledu, valja napomenuti da je riječ o autonomnom pojmu prava Unije koji, kao pravni kriterij, uvodi područje primjene direktiva 2012/13 i 2013/48 i stoga ga treba ujednačeno tumačiti u svim državama članicama. U tom kontekstu podsjećam na to da nacionalno pravo treba biti u skladu s unutarnjim pravnim okvirom Unije, a ne obrnuto. Budući da su države članice obvezne pravilno prenijeti navedene direktive te s njima povezane specifične pojmove u svoje nacionalne pravne poretke, one se ne mogu valjano pozvati na moguće nedostatke ili praznine u svojem zakonodavstvu kako bi se oslobodile svojih obveza.

50.

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo prethodno pitanje valja odgovoriti da su činjenične situacije u kojima su prisilne mjere, kao što su osobna pretraga i/ili oduzimanje robe, primijenjene tijekom istrage protiv osobe osumnjičene za počinjenje kaznenog djela obuhvaćene područjem primjene direktiva 2012/13 i 2013/48.

51.

Svojim drugim i petim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati koji je status osobe u smislu direktiva 2012/13 i 2013/48 ako nacionalnim pravom nije predviđen status „osumnjičenika” i ako se u službenoj obavijesti kao „formalnom” aktu ne utvrdi svojstvo osobe kao „okrivljenika”. Sud koji je uputio zahtjev također pita treba li se toj osobi osigurati pravo na informiranje i pravo na pristup odvjetniku. Iako se odgovor na to pitanje može izvesti iz prethodnih razmatranja, smatram da je radi jasnoće ipak korisno podrobno analizirati određene pravne aspekte.

52.

Kao što se to objasnilo prilikom ispitivanja prvog pitanja, postupovni status osobe u okolnostima opisanima u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku status je „osumnjičenika” u smislu direktiva 2012/13 i 2013/48. Budući da je riječ o autonomnom pojmu prava Unije, dotična osoba ima taj postupovni status zbog primjenjivosti tih direktiva na ovaj slučaj, neovisno o činjenici da joj u službenoj obavijesti nije utvrđeno svojstvo „okrivljenika”, kao što se to predviđa nacionalnim zakonodavstvom koje je na snazi. Dovoljno je da dotična osoba bude de facto osumnjičena da je počinila kazneno djelo a da te sumnje nije potrebno formalizirati u aktu ili posebnoj obavijesti.

53.

Suprotno tumačenje, prema kojem ostvarivanje prava zajamčenih direktivama 2012/13 i 2013/48 treba u cijelosti ovisiti o donošenju „formalnog” akta tijelâ, bilo bi proizvoljno usko i njime se ne bi osiguralo djelotvorno ostvarivanje prava utvrđenih u tim direktivama. Naime, postojao bi nezanemariv rizik da dotična osoba inkriminira samu sebe zbog povrede svojih prava jer je nacionalna tijela uopće nisu o njima informirala. Takav bi ishod nedvojbeno doveo u pitanje načela pravičnog postupka u području kaznenog prava. Naime, želim naglasiti da su nadležna nacionalna tijela, s obzirom na to da se ne mogu valjano pozvati na moguće nedostatke ili praznine u svojem zakonodavstvu kako bi se oslobodila svojih obveza koje proizlaze iz prava Unije, dužna osigurati puno ostvarivanje postupovnih prava zajamčenih navedenim direktivama.

54.

Kao što to proizlazi iz ispitivanja prvog pitanja, informiranje o pravima nužno treba provesti u ranoj fazi postupka ( 14 ), pri čemu je Sud pojasnio da to informiranje treba provesti „što je prije moguće od trenutka u kojem sumnje koje se [odnose na dotične osobe] opravdavaju, u nekom drugom kontekstu koji nije hitnost, da nadležna tijela ograniče njihovu slobodu mjerama prisile” ( 15 ). U interesu djelotvorne zaštite dotične osobe dodao bih da to pravilo treba primijeniti ne samo kad je dotična osoba suočena s najstrožim prisilnim mjerama kao što je uhićenje ili privremeno oduzimanje slobode, nego i kada sumnje koje se na nju odnose opravdavaju druge prisilne mjere koje znatno zadiru u temeljna prava.

55.

Iz tih razloga smatram da je pristup koji je u skladu s odredbama Direktive 2012/13 uključivao to da se osobu AB odmah informira o njezinim pravima kad je policija kao odgovor na njezino priznanje odlučila provesti osobnu pretragu i oduzeti joj opojne droge koje je posjedovala. Naime, očito je da je osoba AB bila izložena svim mjerama koje su nadležnim tijelima bile na raspolaganju u okviru kaznenog postupka od trenutka kada je inkriminirala samu sebe u prisutnosti policije. Nadalje, u tom kontekstu valja naglasiti da, iako je osoba AB mogla implicitno zaključiti da je zbog prisilnih mjera koje su protiv nje provedene postala „osumnjičenik”, ta se okolnost ne može zamijeniti s potpunim informiranjem te osobe o njezinim postupovnim pravima.

56.

Kad je konkretno riječ o pravu na pristup odvjetniku, valja napomenuti da se u članku 3. stavcima 1. i 2. Direktive 2013/48 predviđa da osumnjičenici i okrivljenici imaju pravo na pristup odvjetniku „u takvom trenutku i na takav način da dotičnoj osobi omogućavaju praktično i učinkovito ostvarivanje svojih prava obrane” ili „bez nepotrebnog odlaganja” te u svakom slučaju „prije nego što su ispitan[e] od strane policije ili drugog tijela zaduženih za provedbu zakona ili pravosudnog tijela” (moje isticanje). Iako se, kao što sam to naveo u točki 43. ovog mišljenja, preliminarno ispitivanje policije tijekom „prometne kontrole” ili tijekom „redovitih nasumičnih provjera” ne može smatrati „ispitivanjem” u smislu članka 3. stavka 2. točke (a) Direktive 2013/48, na temelju informacija koje je pružio sud koji je uputio zahtjev može se zaključiti da je osoba AB u svakom slučaju bila podvrgnuta takvom ispitivanju u kasnijoj fazi istrage. Konkretnije, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je „[u] okviru već pokrenutog preliminarnog postupka, u vrijeme i na mjestu koji nisu točno određeni (vjerojatno u policijskoj postaji), [nadležni inspektor pravosudne policije] nakon provedene pretrage zatražio od osobe AB pisana objašnjenja u skladu sa zakonom o ministarstvu unutarnjih poslova”. Stoga smatram da je osoba AB najkasnije u toj fazi postupka trebala imati pristup odvjetniku.

57.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da se na drugo i peto prethodno pitanje odgovori da je pojam „osumnjičenik” u smislu direktiva 2012/13 i 2013/48 autonoman pojam prava Unije. Osoba koja je osumnjičena da je de facto počinila kazneno djelo ima svojstvo „osumnjičenika” u smislu tih direktiva, čak i ako u nacionalnom pravu ne postoji taj postupovni status i osumnjičenoj osobi ne daje prava koja joj se trebaju pružiti. Tim se direktivama protive nacionalno zakonodavstvo i nacionalna praksa na temelju kojih prava obrane nastaju tek kada se dotičnoj osobi službeno utvrdi status „okrivljenika”, pri čemu se taj akt kao preduvjet za primjenu postupovnih prava i jamstava predviđenih nacionalnim pravom provodi uz potpuno poštovanje diskrecijske ovlasti istražnog tijela koje nije dužno u najkraćem mogućem roku obavijestiti de facto osumnjičenu osobu o sumnjama protiv nje.

58.

Četvrtim prethodnim pitanjem, za koje mi se čini da ga treba razmotriti prije trećeg pitanja, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li direktive 2012/13 i 2013/48 te članke 47. i 48. Povelje tumačiti na način da im se protivi nacionalna sudska praksa prema kojoj, u okviru postupka a posteriori odobrenja koje sudac daje u pogledu prisilnih mjera radi prikupljanja dokaza za potrebe kaznene istrage, sud ne može ispitati jesu li povrijeđena temeljna prava osumnjičenika i okrivljenika koja su zajamčena tim direktivama i člancima.

59.

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da, iako u skladu s člankom 164. stavkom 3. NPK‑a nad osobnom pretragom koja je provedena na temelju zapisnika u okviru preliminarne faze kaznenog postupka treba a posteriori provesti sudski nadzor, taj se nadzor, prema relevantnoj nacionalnoj sudskoj praksi, odnosi samo na formalne zahtjeve o kojima ovisi zakonitost te mjere i oduzimanje robe koje iz toga proizlazi i ne omogućuje nadležnom sudu da ispita poštovanje prava zajamčenih direktivama 2012/13 i 2013/48.

60.

Kako bi se ispitalo to pitanje, najprije valja podsjetiti na to da na temelju članka 47. Povelje svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima navedenim člankom. Usto, u skladu s člankom 48. stavkom 2. Povelje, svakom optuženiku zajamčeno je poštovanje prava obrane. Primjenjivost tih odredbi u ovom je slučaju nesporna jer se glavni predmet odnosi na situaciju u kojoj bugarska tijela provode pravo Unije u smislu članka 51. Povelje. Naime, s obzirom na to da je cilj bugarskog zakonodavstva o kojem je riječ provođenje direktiva 2012/13 i 2013/48, kojima se osumnjičeniku i/ili okrivljeniku jamče pravo na informiranje i pravo na pristup odvjetniku u okviru kaznenog postupka, to je zakonodavstvo obuhvaćeno područjem primjene Povelje. Kao što je to Sud naveo u nekoliko navrata, obje se direktive temelje na pravima utvrđenima, među ostalim, u člancima 47. i 48. Povelje i teže promicanju tih prava ( 16 ).

61.

Što se tiče tumačenja Direktive 2012/13, valja istaknuti da se njezinim člankom 8. stavkom 2. zahtijeva da „osumnjičenici ili okrivljenici ili njihovi odvjetnici imaju pravo pobijati, u skladu s postupcima nacionalnog prava, moguće propuštanje ili odbijanje nadležnih tijela da pruže informacije u skladu s ovom Direktivom” (moje isticanje). Prema sudskoj praksi Suda, s obzirom na važnost prava na djelotvoran pravni lijek, zaštićenog člankom 47. Povelje, i na jasan, bezuvjetan i precizan tekst članka 8. stavka 2. Direktive 2012/13, ta se odredba protivi svakoj nacionalnoj mjeri kojom se sprečava ostvarivanje djelotvornih pravnih lijekova u slučaju povrede prava zaštićenih tom direktivom ( 17 ). Sud je presudio da se isto tumačenje nalaže i u pogledu članka 12. Direktive 2013/48, prema kojem „osumnjičenici ili optužene osobe u kaznenom postupku […] imaju učinkovit pravni lijek u okviru nacionalnog prava u slučaju kršenja njihovih prava iz ove Direktive” ( 18 ).

62.

Stoga se tim dvjema direktivama države članice obvezuje na osiguravanje djelotvornog pravnog lijeka u slučaju povrede prava koja su u njima utvrđena kako bi se zajamčili pravičnost postupka i djelotvorno ostvarivanje prava obrane. S obzirom na navedeno, valja naglasiti da se, u skladu s člankom 8. stavkom 2. Direktive 2012/13 i člankom 12. stavkom 1. Direktive 2013/48, pravo pobijanja mogućih povreda tih prava dodjeljuje u skladu s „postupcima nacionalnog prava” i „nacionalnim pravom”. Tim se odredbama stoga ne određuju ni načini na koje povrede navedenih prava treba moći navesti ni trenutak tijekom kaznenog postupka u kojem se to može učiniti, pri čemu se državama članicama tako ostavlja određena margina prosudbe prilikom određivanja posebnih pravnih lijekova.

63.

To tumačenje odredbi direktiva 2012/13 i 2013/48 potvrđuju njihove uvodne izjave. Tako se u uvodnoj izjavi 36. Direktive 2012/13 navodi da pravo pobijanja činjenice da nadležna tijela propuštaju ili odbijaju pružiti informacije ili otkriti određene materijale iz predmeta, u skladu s tom direktivom, „ne povlači za sobom obvezu država članica da predvide posebni žalbeni postupak, zasebni mehanizam ili postupak podnošenja prigovora u čijem se okviru takvo propuštanje ili odbijanje može pobijati” (moje isticanje). Uvodna izjava 50. Direktive 2013/48 ima isti smisao kada se u njoj u biti navodi da se obvezom država članica da osiguraju poštovanje prava obrane i pravičnosti postupka ne dovode u pitanje nacionalna pravila ili sustavi koji se odnose na prihvatljivost dokaza i da ta obveza „ne bi treba[la] spriječiti države članice da održavaju sustav u okviru kojeg se postojeći dokazi mogu dati pred sudom ili sucem, a da nije postojala nikakva zasebna ni prethodna procjena o prihvatljivosti takvih dokaza” (moje isticanje). Iz prethodno navedenog proizlazi da se načelo postupovne autonomije država članica primjenjuje a da se pritom ne dovode u pitanje ograničenja utvrđena pravom Unije.

64.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u nedostatku odredbi Unije u tom području, unutarnji pravni sustav svake države članice treba, na temelju načela postupovne autonomije država članica, odrediti nadležne sudove i postupovna pravila za pravne lijekove namijenjene zaštiti prava koja osobe izvode iz prava Unije. Na temelju toga, u skladu s načelom lojalne suradnje, sada zajamčenim u članku 4. stavku 3. UEU‑a, postupovna pravila o pravnim lijekovima namijenjenima zaštiti prava koja osobe izvode iz prava Unije ne smiju biti manje povoljna od pravila o sličnim pravnim lijekovima nacionalnog prava (načelo ekvivalentnosti) i ne smiju učiniti praktično nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje prava koja proizlaze iz pravnog poretka Unije (načelo djelotvornosti). Tim se zahtjevima ekvivalentnosti i djelotvornosti izražava opća obveza država članica da osiguraju sudsku zaštitu prava koja osobe izvode iz prava Unije, uključujući prava obrane ( 19 ).

65.

Potreba da se uzme u obzir načelo postupovne autonomije država članica objašnjava se činjenicom da su direktive 2012/13 i 2013/48 donesene na temelju pravne osnove članka 82. stavka 2. UFEU‑a, kojim se omogućuje samo utvrđivanje minimalnih pravila u području „prava pojedinaca” u kaznenom postupku. Tim je pristupom zakonodavac želio olakšati primjenu načela uzajamnog priznavanja na koje sam uputio u ovom mišljenju ( 20 ). Međutim, ne smije se zaboraviti da se te direktive, s obzirom na to da sudjeluju u minimalnom usklađivanju kaznenih postupaka u području slobode, sigurnosti i pravde Unije, ne može smatrati cjelovitim i sveobuhvatnim instrumentima. Slijedom toga, tim se direktivama državama članicama ostavlja sloboda, kao što se to pojašnjava u uvodnoj izjavi 40. Direktive 2012/13 i uvodnoj izjavi 54. Direktive 2013/48, da prošire prava koja se njima predviđaju kako bi osigurale bolju zaštitu i u situacijama koje nisu izričito uređene tim direktivama, pri čemu razina zaštite nikada ne bi smjela biti ispod standarda predviđenih EKLJP‑om, kako se tumače u sudskoj praksi ESLJP‑a ( 21 ).

66.

Kad je riječ o načelu ekvivalentnosti, ni iz jednog elementa spisa kojim raspolaže Sud ne proizlazi da je to načelo povrijeđeno primjenom predmetne nacionalne sudske prakse na temelju koje se sudski nadzor, u okviru postupka a posteriori odobrenja koje sudac daje u pogledu prisilnih mjera radi prikupljanja dokaza za potrebe kaznene istrage, odnosi samo na formalne zahtjeve o kojima ovisi zakonitost tih mjera i ne omogućuje nadležnom sudu da ispita poštovanje prava zajamčenih direktivama 2012/13 i 2013/48. Naime, ta se sudska praksa primjenjuje neovisno o pitanju je li prisilna mjera donesena povredom osobnog prava čiji su temelj odredbe nacionalnog prava ili odredbe prava Unije.

67.

Suprotno tomu, sud koji je uputio zahtjev iznosi dvojbe u pogledu usklađenosti te nacionalne prakse s načelom djelotvornosti. Upućujući na sudsku praksu ESLJP‑a, taj sud podsjeća na to da u toj ranoj fazi izvansudska priznanja osumnjičenika bez pomoći odvjetnika mogu dovesti do povrede pravičnosti postupka, protivno članku 6. stavcima 1. i 3. EKLJP‑a. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, sudska praksa bugarskih sudova jednoglasno je odbila priznati kao dokaze informacije dobivene od osoba koje su zapravo osumnjičenici, ali koje se često ispituju kao svjedoci o vlastitim postupcima. Naime, sud koji je uputio zahtjev dvoji u pogledu toga da ta postupovna sankcija na dokaznoj osnovi može predstavljati dovoljno jamstvo da će se poštovati prava obrane pojedinaca, kako se predviđaju Poveljom i detaljno navode u direktivama 2012/13 i 2013/48.

68.

Kad je riječ o prethodno navedenom načelu djelotvornosti, najprije valja podsjetiti na to da pravo Unije nema za učinak to da prisiljava države članice na uvođenje pravnih lijekova različitih od onih utvrđenih nacionalnim pravom, osim ako iz opće strukture predmetnog nacionalnog pravnog poretka proizlazi da ne postoji nijedan pravni lijek u sudskom postupku koji osigurava, makar posredno, poštovanje prava koja osobe imaju na temelju prava Unije ili da osobe mogu pristupiti sudu samo povredom prava ( 22 ).

69.

Iz sudske prakse Suda proizlazi da svaki slučaj u kojem se postavlja pitanje čini li neka nacionalna postupovna odredba nemogućom ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja pojedincima dodjeljuje pravni poredak Unije treba ispitati uzimajući u obzir mjesto te odredbe u cjelokupnom postupku, njegovo odvijanje i posebnosti pred različitim nacionalnim tijelima. U tom pogledu, valja po potrebi uzeti u obzir načela na kojima se temelji nacionalni pravni sustav, kao što su to zaštita pravâ obrane, načelo pravne sigurnosti i pravilno odvijanje postupka ( 23 ).

70.

U skladu s tom sudskom praksom, ocjena poštovanja načela djelotvornosti ne zahtijeva ispitivanje svih pravnih lijekova koji postoje u državi članici, nego kontekstualno ispitivanje odredbe koja navodno povređuje to načelo, što može podrazumijevati ispitivanje drugih postupovnih odredbi koje su primjenjive u okviru pravnog lijeka o čijoj se djelotvornosti dvoji ili ispitivanje djelotvornosti pravnih lijekova koji imaju isti cilj kao i taj pravni lijek ( 24 ). Sud smatra da su donesene presude stoga samo rezultat ocjena u svakom slučaju zasebno, koje se razmatraju s obzirom na cjelokupni činjenični i pravni okvir svojstven svakom predmetu i koje se ne mogu automatski prenijeti na područja drukčija od onih u okviru kojih su donesene ( 25 ).

71.

Kad je riječ o ispitivanju ovog slučaja, čini mi se da iz teksta i ciljeva članka 8. stavka 2. Direktive 2012/13 i članka 12. stavka 1. Direktive 2013/48, kao i iz pojašnjenja pruženih u prethodno navedenim uvodnim izjavama, proizlazi da se pravu Unije ne protivi to da država članica ograniči sudski nadzor prisilnih mjera radi prikupljanja dokaza na njihovu formalnu zakonitost ako nakon toga, u okviru kaznenog postupka, sud koji odlučuje o meritumu može provjeriti jesu li prava dotične osobe koja proizlaze iz navedenih direktiva, koje se tumači s obzirom na temeljna prava, zajamčena. Zahtjev za prethodnu odluku upućuje na to da je upravo to slučaj u bugarskom pravu. Naime, kao što je to navedeno u točki 67. ovog mišljenja, bugarski sudovi odbijaju priznati kao dokaze informacije koje su dobivene protivno postupovnim pravima zajamčenima osumnjičenicima u okviru kaznenog postupka.

72.

Drugim riječima, trenutačna sudska praksa bugarskih sudova omogućuje isključivanje informacija i dokaza pribavljenih povredom odredbi prava Unije, u ovom slučaju članka 3. Direktive 2012/13, koji se odnosi na informiranje osumnjičenika o njegovim pravima, i članka 3. Direktive 2013/48, koji se odnosi na pravo na pristup odvjetniku. Stoga nepravilnosti koje se eventualno utvrde u kaznenom postupku ne ostaju neriješene ( 26 ). Naprotiv, čini se da svaki osumnjičenik može tvrditi da su povrijeđena njegova prava u kaznenom postupku. Prema tome, čini se da je mehanizam koji je uveden u bugarski pravni sustav sličan mehanizmima razvijenima u drugim državama članicama, neovisno o tome predviđa li ih pisano (ustavno pravo/kazneno zakonodavstvo) ili običajno pravo. Uostalom, nije rijetkost da ti mehanizmi proizlaze upravo iz sudske prakse nacionalnih sudova. Stoga je očito da postupovna pravila u bugarskom pravu, kako ih tumače nadležni sudovi, nisu takve prirode da bi učinila praktično nemogućim ili pretjerano otežala ostvarivanje prava osumnjičenika da pobija, u skladu s postupcima nacionalnog prava, povredu prethodno navedenih postupovnih prava. Iako sud koji je uputio zahtjev izražava određene dvojbe u tom pogledu, osobito u pogledu sposobnosti mehanizama koji se predviđaju bugarskim pravom da štite prava osumnjičenika, zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava elemente koji su dovoljni kako bi se potkrijepilo tu tezu.

73.

Osim toga, valja utvrditi da sud koji je uputio zahtjev ne navodi koje bi se mjere mogle donijeti ili razviti donošenjem zakonodavstva ili na temelju sudske prakse kako bi se ojačala zaštita postupovnih prava osumnjičenika u kaznenom postupku. Budući da bugarska vlada nije intervenirala u ovom predmetu, jedine informacije na koje se Sud može osloniti su one koje je pružio sud koji je uputio zahtjev. S obzirom na navedeno, smatram da u svakom slučaju nije na Sudu da nadležnim tijelima predloži moguće reforme, osobito ako se uzme u obzir raznolikost mehanizama i pravnih lijekova prisutnih u različitim državama članicama kako bi se osiguralo prenošenje direktiva 2012/13 i 2013/48. Uloga Suda u ovom se predmetu zapravo mora ograničiti na pitanje je li ostvarivanje prava na djelotvoran pravni lijek praktički nemoguće ili pretjerano teško. S obzirom na raspoložive informacije, na to pitanje valja odgovoriti niječno.

74.

Čini mi se da se na temelju analize s obzirom na članke 47. i 48. Povelje, na koje upućuje sud koji je uputio zahtjev, ne može izmijeniti taj zaključak. Konkretno, kad je riječ o članku 47. Povelje, kojim se jamči pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, valja podsjetiti na to da pravo Unije u načelu ne prisiljava države članice da pred svojim nacionalnim sudovima uvedu, kako bi osigurale zaštitu prava koja osobe imaju na temelju prava Unije, pravne lijekove različite od onih utvrđenih nacionalnim pravom. Drukčije vrijedi samo ako iz opće strukture predmetnog nacionalnog pravnog poretka proizlazi da ne postoji nijedan pravni lijek u sudskom postupku koji osigurava, makar posredno, poštovanje prava pojedinaca koja proizlaze iz prava Unije ( 27 ). Međutim, kao što to priznaje sâm sud koji je uputio zahtjev, to ovdje nije slučaj.

75.

Zbog razloga navedenih u prethodnoj točki sklon sam zaključiti da bugarski propis u području kaznenog prava, kako ga tumače nacionalni sudovi, ne izaziva dvojbe s obzirom na načelo djelotvornosti. Tom se načelu ne protivi sudsko ispitivanje koje se odnosi samo na formalne zahtjeve prisilne mjere, kao što je pretraga, bez provjere usklađenosti prava koja proizlaze iz direktiva 2012/13 i 2013/48, u vezi s temeljnim pravima, pod uvjetom da takvo poštovanje može provjeriti sud koji odlučuje o meritumu u okviru kaznenog postupka, u kojem će se odlučiti o krivnji osobe AB. Međutim, na sudu koji je je uputio zahtjev, koji izravno poznaje primjenjiva postupovna pravila, jest da provede odgovarajuće provjere i, po potrebi, iz toga izvede potrebne zaključke kako bi se osigurala djelotvornost prava Unije.

76.

U tim okolnostima valja podsjetiti na to da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u svim slučajevima u kojima se odredbe neke direktive, s obzirom na svoj sadržaj, pokažu bezuvjetnima i dovoljno preciznima, pojedinci mogu na te odredbe pozivati pred nacionalnim sudom protiv države, ako je ona propustila pravodobno prenijeti direktivu u nacionalno pravo ili ako ju je pogrešno prenijela ( 28 ). Sud je u svojoj sudskoj praksi presudio da su članak 8. stavak 2. Direktive 2012/13 i članak 12. Direktive 2013/48 te članak 47. Povelje jasne, bezuvjetne i precizne odredbe ( 29 ). Stoga imaju izravan učinak. Iz toga slijedi da osobe koje su de facto„osumnjičenici” na temelju bugarskog prava, poput osobe AB u glavnom predmetu, moraju imati mogućnost izravno se pozivati na pravne lijekove predviđene u članku 8. stavku 2. Direktive 2012/13 i u članku 12. Direktive 2013/48, u vezi s člancima 47. i 48. Povelje.

77.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se na četvrto prethodno pitanje odgovori da se pravu Unije, osobito načelu djelotvornosti, ne protivi to da država članica ograniči sudski nadzor prisilnih mjera radi prikupljanja dokaza na njihovu formalnu zakonitost ako nakon toga, u okviru kaznenog postupka, sud koji odlučuje o meritumu može provjeriti jesu li zajamčena prava dotične osobe koja proizlaze iz direktiva 2012/13 i 2013/48, u vezi s člancima 47. i 48. Povelje.

78.

Trećim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li načela zakonitosti i zabrane proizvoljnog izvršavanja ovlasti, kao i Direktivu 2013/48 i, konkretnije, njezin članak 3. stavak 3. točku (b) tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis na temelju kojeg samo osobe kojima se službeno utvrdio status „okrivljenika” imaju koristi od prava koja proizlaze iz te direktive, pri čemu je trenutak utvrđivanja tog svojstva obuhvaćen diskrecijskom ovlasti istražnog tijela.

79.

Čini mi se da odgovor na to pitanje jasno proizlazi iz ispitivanja prethodnih pitanja. Kao što sam to već naveo u ovom mišljenju ( 30 ), tumačenje prema kojem ostvarivanje prava zajamčenih direktivama 2012/13 i 2013/48 treba u cijelosti ovisiti o donošenju „formalnog” akta nacionalnih tijelâ bilo bi proizvoljno usko i njime se ne bi osiguralo djelotvorno ostvarivanje prava utvrđenih u tim direktivama. Naime, čini se da nije u skladu sa zahtjevom iz članka 3. stavka 2. Direktive 2013/48, odnosno time da dotična osoba ima pravo na pomoć odvjetnika „bez nepotrebnog odlaganja” ( 31 ), to da je djelotvorno ostvarivanje tog prava samo u diskrecijskoj ovlasti nadležnih tijela.

80.

Iako se s obzirom na prethodna razmatranja treće pitanje može na prvi pogled činiti suvišnim, važno je podsjetiti na to da će Sud u svojem odgovoru nužno morati uzeti u obzir posebne okolnosti glavnog postupka, odnosno činjenicu da se on odnosi na zahtjev za a posteriori odobrenje suda u pogledu pretrage i oduzimanja sredstava pronađenih kod osobe AB. U nastavku ću ispitati treće pitanje uzimajući u obzir te okolnosti. S tog se stajališta čini da je cilj pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev da se utvrdi treba li članak 3. Direktive 2013/48 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se dopušta da se osobna pretraga i oduzimanje nezakonite robe provedu a da se dotičnoj osobi ne osigura pravo na pristup odvjetniku.

81.

Ako bi Sud tumačio treće pitanje na predloženi način, najprije bi trebao skrenuti pozornost na činjenicu da se člankom 3. stavkom 2. Direktive 2013/48 nalažu strogi zahtjevi jer se njime predviđa da osumnjičenici ili okrivljenici moraju imati pristup odvjetniku „bez nepotrebnog odlaganja” i, „u svakom slučaju”, od bilo kojeg od četiriju specifičnih trenutaka navedenih u toj odredbi u točkama (a) do (d). Budući da se pretraga i oduzimanje nezakonite robe kao takvi ne nalaze među događajima navedenima u navedenoj odredbi, valja u načelu odbiti povredu prava na pristup odvjetniku, osim ako okolnosti slučaja odgovaraju kriterijima navedenog jednog specifičnog trenutka ili više njih, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Sljedeća razmatranja mogu biti korisna sudu koji je uputio zahtjev u svrhu primjene te odredbe.

82.

U skladu s člankom 3. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2013/48, osumnjičenici ili okrivljenici imaju pristup odvjetniku prije nego što su ispitani od strane policije ili drugog tijela zaduženih za provedbu zakona ili pravosudnog tijela. Ta odredba predstavlja kodifikaciju sudske prakse ESLJP‑a ( 32 ) na temelju koje se pravom na pošteno suđenje, propisanim člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a, u načelu zahtijeva da se pristup odvjetniku odobri od prvog saslušanja osumnjičenika koje provede policija, osim ako se s obzirom na posebne okolnosti slučaja dokaže da postoje važni razlozi za ograničenje tog prava ( 33 ). Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je osoba AB nakon pretrage ispitana u policijskoj postaji, pri čemu je pružila objašnjenja i potvrdila svoje priznanje u pisanom obliku. Međutim, čini se da osoba AB nije bila informirana o svojem pravu na pristup odvjetniku i nije mogla stvarno ostvariti to pravo, što je problematično s obzirom na prava zajamčena Direktivom 2013/48. Smatram da se za takvo postupanje tijela nadležnih za kaznene istrage ne može smatrati da je u skladu sa zahtjevima iz te direktive.

83.

Neovisno o prethodnim razmatranjima postavlja se pitanje je li se osoba AB mogla pozvati na svoje pravo na pristup odvjetniku u trenutku pretrage, iako se u članku 3. stavku 2. Direktive 2013/48 izričito ne navodi ta prisilna mjera. Prema mojem mišljenju, to bi bio slučaj ako bi se situacija u kojoj se našla osoba AB mogla shvatiti kao „oduzimanje slobode”, u skladu s pretpostavkom iz članka 3. stavka 2. točke (c) te direktive. Budući da odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava nikakvu jasnu informaciju u tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev trebat će sâm ispitati mogu li se okolnosti glavnog predmeta kvalificirati kao „oduzimanje slobode” u smislu te odredbe.

84.

S jedne strane, određeni elementi pokazuju da je pretraga izvršena in situ, uz cestu, nakon što je policija zaustavila vozilo i pretražila ga. Čini mi se da se u takvom slučaju ne može razumno smatrati da je osobi AB oduzeta sloboda. Naime, čini mi se da se takva prisilna mjera, koja je primijenjena u hitnom slučaju, odmah nakon što su se pojavile indicije da je počinjeno kazneno djelo, ne može izjednačiti s „oduzimanjem slobode”. Ne smije se zaboraviti da osoba AB nije formalno zadržana niti ju je policija ispitala u pritvoru, nego je jednostavno uhićena u okviru prometne kontrole. Iako osoba AB nije mogla izbjeći prometnu kontrolu, okolnosti ovog slučaja ne otkrivaju nikakvo znatno ograničenje njezine slobode djelovanja. Čini mi se da je bilo kakva ocjena koja upućuje na suprotno ne samo protivna tekstu članka 3. stavka 2. točke (c) Direktive 2013/48, nego može i neproporcionalno proširiti njezino područje primjene i to tim više što takav pristup nije nužan da se osigura djelotvorna zaštita temeljnih prava u okviru kaznene istrage, kao što ću to objasniti u nastavku.

85.

Kao što sam to naveo u ovom mišljenju, prava zajamčena direktivama 2012/13 i 2013/48 predstavljaju izraz prava na pošteno suđenje u području kaznenog prava ( 34 ). U tom kontekstu valja navesti sudsku prasku Suda na temelju koje se Direktivom 2013/48 promiče, među ostalim, pravo na savjetovanje, obranu i zastupanje iz članka 47. drugog stavka Povelje, kao i prava obrane zajamčena člankom 48. stavkom 2. Povelje ( 35 ). Osim toga, valja navesti da se u skladu s uvodnom izjavom 12. Direktive 2013/48 ta direktiva temelji na pravima utvrđenima u Povelji, a osobito na njezinim člancima 6., 47. i 48., te se njome nadograđuju članci 5. i 6. EKLJP‑a, kako ih tumači ESLJP. Iz toga proizlazi potreba za tumačenjem odredbi te direktive s obzirom na članak 6. stavak 3. točku (c) EKLJP‑a koji izričito predviđa pravo na pomoć odvjetnika.

86.

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je ESLJP smatrao da pretraga tijekom prometne kontrole u kojoj je bilo samoinkriminirajućih izjava ne otkriva nikakvo znatno ograničenje slobode djelovanja dotične osobe, što bi moglo biti dovoljno za podnošenje zahtjeva za pravnu pomoć u toj fazi postupka. Valja istaknuti činjenicu da se ESLJP u biti oslonio na iste argumente navedene u točki 84. ovog mišljenja, odnosno na nepostojanje formalnog zadržavanja ili policijskog ispitivanja dotične osobe u pritvoru, to jest na mjere oduzimanja slobode, kojima se može opravdati sudjelovanje odvjetnika. S obzirom na prethodno navedena razmatranja, smatram da činjenica da je pretraga izvršena uz cestu u okviru prometne kontrole, bez korištenja pravne pomoći, sama po sebi ne predstavlja povredu članka 3. stavka 2. točke (c) Direktive 2013/48.

87.

Suprotno tomu, ne može se isključiti drukčija ocjena ako je pretraga provedena dok je osobi AB bila oduzeta sloboda, primjerice, ako je ta pretraga provedena u policijskoj postaji. U takvom bi se slučaju moglo tvrditi da je osobi AB trebalo dodijeliti pravo na pristup odvjetniku „bez nepotrebnog odlaganja” jer je njezina situacija obuhvaćena člankom 3. stavkom 2. točkom (c) Direktive 2013/48. Sud koji je uputio zahtjev trebat će, po potrebi, uzeti u obzir niz kriterija koje ću navesti u sljedećim točkama kako bi odredio postoji li u ovom slučaju „oduzimanje slobode” u smislu te odredbe.

88.

Čini mi se da je osobito relevantna sudska praksa ESLJP‑a koja se odnosi na tumačenje članka 5. stavka 1. EKLJP‑a jer se u njemu iscrpno navode razlozi zbog kojih se osobi može oduzeti sloboda. Iako se tim člankom propisuje „pravo na slobodu”, on se ne odnosi na puko ograničenje slobode kretanja koje je obuhvaćeno člankom 2. Protokola br. 4. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda o osiguranju određenih prava i sloboda uz ona uključena u Konvenciju i Protokol br. 1, potpisanog u Strasbourgu 16. rujna 1963., nego se odnosi na fizičku slobodu osobe; cilj je te odredbe osigurati da se nikome to pravo ne oduzme proizvoljno ( 36 ). U skladu s točkom (c) tog stavka 1., to je slučaj ako je dotična osoba „uhićena” ili „pritvorena” radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo. Čini mi se da je situacija osobe AB obuhvaćena tim slučajem, neovisno o činjenici da je u predmetnom postupku riječ samo o preliminarnoj fazi kaznenog postupka, odnosno a posteriori odobrenju koje sudac daje u pogledu prisilnih mjera primijenjenih protiv osobe AB. Svrha tih mjera upravo je pribavljanje potrebnih dokaza kako bi se moglo odlučiti treba li pokrenuti kazneni postupak protiv dotične osobe. Stoga valja zaključiti da je sudski postupak o kojem je riječ dio kaznenog postupka u cijelosti, tako da je članak 5. stavak 1. EKLJP‑a primjenjiv na ovaj slučaj.

89.

Kad je riječ o prethodno navedenom pojmu „oduzimanje slobode”, valja navesti da on istodobno sadržava objektivan aspekt, odnosno zatvaranje osobe u određen ograničen prostor tijekom razdoblja koje nije zanemarivo, i subjektivan aspekt, odnosno činjenicu da ta osoba nije valjano pristala na svoje zatvaranje ( 37 ). Među objektivnim elementima koje treba uzeti u obzir je mogućnost napuštanja mjesta zatvaranja, intenzitet nadzora i kontrole kretanja zatvorene osobe, stupanj njezine izoliranosti i mogućnosti za društvene kontakte kojima raspolaže ( 38 ). ESLJP je presudio da treba poći od konkretne situacije pojedinca i uzeti u obzir niz kriterija kao što su spol, trajanje, učinci i pravila provedbe mjere o kojoj je riječ ( 39 ). Prema ESLJP‑ovu mišljenju, razlika koju treba utvrditi između „oduzimanja” i „ograničenja” slobode samo je stupanj ili intenzitet, a ne priroda ili bit. Svrstavanje u jednu ili drugu od tih kategorija ponekad se pokazalo teškim jer je to u određenim marginalnim slučajevima samo stvar procjene. Međutim, nužno je izabrati jer o tome ovisi primjenjivost članka 5. EKLJP‑a ( 40 ). Postojanje elementa prisile prilikom izvršavanja policijskih ovlasti privođenja i pretrage upućuje na „oduzimanje slobode” neovisno o kratkotrajnosti tih mjera ( 41 ). Činjenica da osobi nisu stavljene lisice, da nije zatvorena ili na bilo koji drugi način fizički svladana ne bi predstavljala odlučujući element prilikom odlučivanja o postojanju „oduzimanja slobode” ( 42 ).

90.

ESLJP je stoga smatrao da postoji „oduzimanje slobode” u smislu članka 5. stavka 1. točke (c) EKLJP‑a jer je dotičnoj osobi u potpunosti oduzeta sloboda kretanja, čak i ako su privođenje i pretraga bili samo kratkotrajni. Dovoljno je da je dotična osoba bila obvezna ostati ondje gdje se nalazila i dopustiti da je se pretraži ( 43 ) te da bi u slučaju odbijanja bila uhićena, smještena u pritvor i/ili izložena kaznenom progonu ( 44 ). Policijska primjena sile odlučujući je element za kvalifikaciju u tom smislu, osobito tijekom prijevoza dotične osobe u policijsku postaju ili njezina zadržavanja na navedenom mjestu ( 45 ). ESLJP je smatrao da zabrana napuštanja policijske postaje bez odobrenja upućuje na element prisile koji može ispuniti kriterije propisane člankom 5. stavkom 1. točkom (c) EKLJP‑a ( 46 ).

91.

U nedostatku preciznijih informacija u zahtjevu za prethodnu odluku o situaciji u kojoj se nalazila osoba AB u policijskoj postaji čini mi se neophodnim od suda koji je uputio zahtjev zatražiti da provede potrebne provjere. Smatram da bi, ako bi taj sud utvrdio da je pretraga provedena tijekom prometne kontrole u situaciji kao što je ona opisana u točki 84. ovog mišljenja, trebala postojati mogućnost otklanjanja povrede prava na pristup odvjetniku propisanog u članku 3. stavku 2. točki (c) Direktive 2013/48. Naime, čini mi se da se u nedostatku znatnog ograničenja slobode djelovanja osobe AB takva situacija ne može kvalificirati kao „oduzimanje slobode”.

92.

Suprotno tomu, sud koji je uputio zahtjev trebao bi u načelu moći zaključiti da je povrijeđeno pravo o kojem je riječ ako je pretraga provedena u policijskoj postaji, u okolnostima koje predstavljaju „oduzimanje slobode”, u skladu s kriterijima navedenima u prethodnim točkama ovog mišljenja. S obzirom na navedeno, valja pojasniti da je u sudskoj praksi ESLJP‑a već dugo priznato da se pravna pomoć u iznimnim okolnostima može odgoditi ili privremeno ograničiti. Međutim, iz te sudske prakse proizlazi da, čak i ako se važnim razlozima može iznimno opravdati odbijanje pristupa odvjetniku, slično ograničenje, bez obzira na njegovo opravdanje, ne smije neopravdano nanositi štetu pravima koja proizlaze iz članka 6. EKLJP‑a ( 47 ).

93.

ESLJP je naglasio da se prava obrane u načelu nepovratno dovode u pitanje ako se inkriminirajuće izjave koje su dane tijekom policijskog ispitivanja bez pristupa odvjetniku upotrebljavaju za osudu ( 48 ). Stoga će sud koji je uputio zahtjev trebati utvrditi je li ograničenje prava na pristup odvjetniku iznimno bilo opravdano važnim razlozima, pri čemu će trebati uzeti u obzir posljedice takvog ograničenja za sveukupnu pravičnost postupka. Za potrebe ove analize valja napomenuti da činjenični okvir, kako proizlazi iz spisa, ne upućuje ni na jedan važan razlog kojim se može opravdati uskraćivanje pravne pomoći.

94.

Naposljetku, radi iscrpnosti valja navesti da, s obzirom na to da upravna ili sudska praksa općenito odražava nacionalni propis koji je na snazi, osim ako nije riječ o izoliranoj povredi nacionalnog prava, zaključci koje će sud koji je uputio zahtjev izvesti iz svoje ocjene činjenica trebali bi mu omogućiti da utvrdi protivi li se članku 3. stavku 2. točki (c) Direktive 2013/48 nacionalni propis o kojem je riječ.

95.

Zbog prethodno navedenih razloga na treće prethodno pitanje valja odgovoriti da članak 3. stavak 2. Direktive 2013/48 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se dopušta da se osobna pretraga i oduzimanje nezakonite robe provedu a da se dotičnoj osobi pritom ne osigura pravo na pristup odvjetniku bez nepotrebnog odlaganja u okviru policijskog „ispitivanja” (događaj iz točke (a)) tog stavka) ili nakon „oduzimanja slobode” (događaj iz točke (c)). Na sudu koji je uputio zahtjev jest da ocijeni obuhvaća li jedan od tih dvaju slučajeva okolnosti iz glavnog postupka.

96.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Rajonen sad Lukovit (Općinski sud u Lukovitu, Bugarska) odgovori na sljedeći način: