1

Tužbom koja se temelji na članku 263. UFEU‑a tužitelj Nizar Assaad traži poništenje Provedbene odluke Vijeća (ZVSP) 2021/751 od 6. svibnja 2021. o provedbi Odluke 2013/255/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL 2021., L 160, str. 115.), Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2021/743 od 6. svibnja 2021. o provedbi Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL 2021., L 160, str. 1.), Odluke Vijeća (ZVSP) 2022/849 od 30. svibnja 2022. o izmjeni Odluke 2013/255/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL 2022., L 148, str. 52.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2022/840 od 30. svibnja 2022. o provedbi Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL 2022., L 148, str. 8.) u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega.

2

Tužitelj je poslovni čovjek sirijskog, libanonskog i kanadskog državljanstva.

3

Snažno osuđujući nasilnu represiju nad mirnim prosvjedima u Siriji i pozivajući sirijske vlasti da se suzdrže od primjene sile, Vijeće Europske unije donijelo je na temelju članka 29. UEU‑a Odluku 2011/273/ZVSP od 9. svibnja 2011. o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL 2011., L 121, str. 11.). Uzimajući u obzir ozbiljnost situacije, Vijeće je uvelo embargo na oružje, zabranu izvoza opreme koja se može koristiti za unutarnju represiju, ograničavanje prihvata u Europsku uniju kao i zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora određenih osoba i subjekata odgovornih za nasilnu represiju protiv sirijskog civilnog stanovništva.

4

Imena osoba odgovornih za nasilnu represiju protiv civilnog stanovništva u Siriji kao i fizičkih i pravnih osoba i subjekata koji su s njima povezani navedena su u Prilogu Odluci 2011/273. Na temelju članka 5. stavka 1. te odluke, Vijeće može, na prijedlog države članice ili visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, izmijeniti navedeni prilog. Tužiteljevo ime nije se navodilo u tom prilogu prilikom donošenja navedene odluke.

5

Budući da neke mjere ograničavanja protiv Sirijske Arapske Republike ulaze u područje primjene UFEU‑a, Vijeće je na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a donijelo Uredbu (EU) br. 442/2011 od 9. svibnja 2011. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL 2011., L 121, str. 1.). Sadržaj te uredbe u bitnome je istovjetan sadržaju Odluke 2011/273, samo što predviđa mogućnosti odmrzavanja zamrznutih financijskih sredstava. Popis osoba, subjekata i tijela koji se smatraju odgovornima za predmetnu represiju ili povezanima s osobama odgovornima za tu represiju, a koji se nalazi u Prilogu II. navedenoj uredbi, istovjetan je popisu koji se nalazi u Prilogu Odluci 2011/273. U skladu s člankom 14. stavcima 1. i 4. Uredbe br. 442/2011, kada Vijeće odluči na određenu fizičku ili pravnu osobu, subjekt ili tijelo primijeniti mjere ograničavanja predviđene Uredbom, ono u skladu s tim mijenja Prilog II. i usto redovito ispituje popis koji se u njemu nalazi, najmanje svakih dvanaest mjeseci.

6

Provedbenom odlukom Vijeća 2011/515/ZVSP od 23. kolovoza 2011. o provedbi Odluke 2011/273 (SL 2011., L 218, str. 20.) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 843/2011 od 23. kolovoza 2011. o provedbi Uredbe br. 442/2011 (SL 2011., L 218, str. 1.) (u daljnjem tekstu: akti iz 2011.) ime Nizara Al‑Assada dodano je u redak 3. popisa u odjeljku A (Osobe) Priloga I. Odluci 2011/273 i redak 3. popisa iz Priloga II. Uredbi br. 442/2011 (u daljnjem tekstu: popisi iz 2011.).

7

S jedne strane, nijedan podatak o identitetu koji se odnosi na Nizara Al‑Assada nije uvršten na popise iz 2011. S druge strane, razlozi za uvrštenje glasili su kako slijedi:

„Vrlo blizak s ključnim vladinim dužnosnicima. Financira paravojsku Shabihu u regiji Latakia.”

8

Dopisom od 16. rujna 2011. tužiteljevi zastupnici uputili su Vijeću dopis u kojem su naveli da je tužiteljevo ime, za koje su smatrali da je uvršteno u redak 3. popisâ iz 2011., pogrešno transkribirano. Tvrdili su da je tužiteljevo ime „Nizar Assaad”, a ne „Nizar Al‑Assaad”. Tom su prilikom pojasnili da je tužiteljevo arapsko ime أسعد, što se razlikuje od imena predsjednika Bashara Al‑Assada, odnosno الأسد. Naposljetku, zatražili su pristup spisu Vijeća i uklanjanje tužiteljeva imena s popisa iz 2011. Dopisom od 13. listopada 2011. ponovno su se obratili Vijeću kako bi ga pozvali da zauzme stajalište o njihovu dopisu od 16. rujna 2011.

9

Tužitelj je 19. listopada 2011. podnio Općem sudu tužbu radi, među ostalim, poništenja akata iz 2011. u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega. Ta je tužba upisana u tajništvu Općeg suda pod brojem T‑550/11.

10

Dopisom od 27. listopada 2011. tužiteljevi zastupnici ponovno su se obratili Vijeću. Vijeće im je odgovorilo dopisom od 28. listopada 2011. u kojem je navelo da tužitelj nije osoba navedena na popisima iz 2011. te da je riječ o rođaku predsjednika Bashara Al‑Assada.

11

Dopisom od 3. studenoga 2011. tužiteljevi zastupnici zatražili su od Vijeća da ispravi podatke o identitetu osobe navedene u retku 3. popisâ iz 2011. i da Općem sudu uputi dopis kako bi ga u biti obavijestio o tužiteljevoj konkretnoj situaciji.

12

Vijeće je 14. studenoga 2011. donijelo Odluku 2011/735/ZVSP o izmjeni Odluke 2011/273 (SL 2011., L 296, str. 53.) i Uredbu (EU) br. 1150/2011 o izmjeni Uredbe br. 442/2011 (SL 2011., L 296, str. 1.) (u daljnjem tekstu: akti iz studenoga 2011.), kojima su izmijenjeni unosi koji se odnose na ime i podatke o identitetu osobe čije je ime uvršteno u redak 3. popisâ iz 2011. kako bi se dodalo njezino arapsko ime, odnosno/i sljedeće informacije: „Bratić Bashara Al‑Assada; bivši direktor društva ‚Nizar Oilfield Supplies’”. Osim toga, ime na latinici glasilo je „Nizar Al‑Assad”.

13

Dopisom od 15. studenoga 2011. Vijeće je obavijestilo tužiteljeve zastupnike o donošenju akata navedenih u točki 12. ove presude i pojasnilo da tužitelj nije uvršten u akte iz 2011.

14

Vijeće je u Odluci 2011/782/ZVSP od 1. prosinca 2011. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/273 (SL 2011., L 319, p. 56), smatralo da je, s obzirom na ozbiljnost situacije u Siriji, bilo potrebno uvesti dodatne mjere ograničavanja. Radi jasnoće, mjere uvedene Odlukom 2011/273 i dodatne mjere objedinjene su u jedan pravni instrument. Člankom 18. Odluke 2011/782 predviđaju se ograničenja u pogledu prihvata na područje Unije osoba čija se imena nalaze u Prilogu I., a njezinim člankom 19. predviđa se zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora osoba i subjekata čije se ime nalazi u prilozima I. i II.

15

Vijeće je 21. prosinca 2011. Općem sudu podnijelo prigovor nedopuštenosti u skladu s člankom 114. stavcima 4. i 7. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., kako je izmijenjen 19. lipnja 2013., koji se temelji na nepostojanju tužiteljeva pravnog interesa.

16

Uredba br. 442/2011 zamijenjena je Uredbom Vijeća (EU) br. 36/2012 od 18. siječnja 2012. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL 2012., L 16, str.1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 10., str. 205. i ispravak SL 2018., L 190, str. 20.).

17

Rješenjem od 24. svibnja 2012., Assaad/Vijeće (T‑550/11, neobjavljeno, EU:T:2012:266), Opći sud odbio je tužiteljevu tužbu kao nedopuštenu jer on, s obzirom na to da nije bio osoba navedena na popisima iz 2011., nije imao pravni interes.

18

Odluka 2011/782 zamijenjena je Odlukom Vijeća 2012/739/ZVSP od 29. studenoga 2012. o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL 2012., L 330, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 258.).

19

Vijeće je 22. travnja 2013. donijelo Provedbenu odluku 2013/185/ZVSP o provedbi Odluke 2012/739 (SL 2013., L 111, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18. svezak 14., str. 291.) i Provedbenu uredbu (EU) br. 363/2013 o provedbi Uredbe br. 36/2012 (SL 2013., L 111, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 15., str. 171.). Tim su aktima izmijenjeni unosi koji se odnose na ime osobe navedene u retku 3. popisâ iz 2011. i podaci o njezinu identitetu. To se uvrštenje sada nalazilo u retku 36. popisa iz odjeljka A (Osobe) Priloga I. Odluci 2012/739 i u retku 36. popisa iz odjeljka A (Osobe) Priloga II. Uredbi br. 36/2012 (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: popisi iz 2013.).

20

S jedne strane, kad je riječ o imenu dotične osobe, navedeno je kako slijedi:

21

S druge strane, kad je riječ o podacima o identitetu, pojašnjeno je da je dotična osoba bila „bivši direktor društva ‚Nizar Oilfield Supplyies’”.

22

Suprotno tomu, razlozi za uvrštenje ostali su istovjetni onima iz akata iz 2011.

23

Dopisom od 25. travnja 2013. tužiteljevi zastupnici zatražili su od Vijeća da izbriše upućivanja na „Assaad” i „Al‑Asaad” i tužiteljevo ime na arapskom jeziku, koje je, prema njihovu mišljenju, pogrešno napisano, te da navede da je osoba čije je ime uvršteno na popise iz 2013. rođak Bashara Al‑Assada.

24

Vijeće je 4. svibnja 2013. objavilo ispravak akata navedenih u točki 19. ove presude (SL 2013., L 123, str. 28.) kojim su izmijenjeni unosi koji se odnose na ime i podatke o identitetu osobe čije je ime uvršteno u redak 36. popisâ iz 2013. kako bi se, s jedne strane, izbrisala imena „Al‑Assaad”, „Al‑Assad” i „Al‑Asaad” te arapska imena na tim popisima zamijenila arapskim imenom/i, s druge strane, dodali sljedeći podaci: „Bratić Bashara Al‑Assada”.

25

Odluka 2012/739 zamijenjena je Odlukom Vijeća 2013/255/ZVSP od 31. svibnja 2013. o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL 2013., L 147, str. 14.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18. svezak 15., str. 277. i ispravak SL 2018., L 190, str. 20.).

26

Vijeće je 12. listopada 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/1836 o izmjeni Odluke 2013/255 (SL 2015., L 266, str. 75. i ispravak SL 2016., L 336, str. 42.). Istog je dana Vijeće donijelo Uredbu (EU) 2015/1828 o izmjeni Uredbe br. 36/2012 (SL 2015., L 266, str. 1.).

27

Tekst članaka 27. i 28. Odluke 2013/255 izmijenjen je Odlukom 2015/1836. Tim se člancima sada propisuju ograničenja ulaska na državna područja država članica ili provoza preko njih i zamrzavanje financijskih sredstava osoba koje su povezane s kategorijama osoba iz stavka 2. točaka (a) do (g) tih članaka, „kako su navedene u Prilogu I.”, osim „ako postoji dovoljno informacija o tome da [te osobe] nisu, ili da više nisu, povezane s režimom ili da na njega ne utječu ili ne predstavljaju stvaran rizik izbjegavanja”.

28

Uredbom 2015/1828 izmijenjen je, među ostalim, tekst članka 15. Uredbe br. 36/2012 kako bi se u njega uključili novi kriteriji za uvrštenje definirani Odlukom 2015/1836 i uneseni u Odluku 2013/255.

29

30

Vijeće je 17. svibnja 2019. donijelo Odluku (ZVSP) 2019/806 o izmjeni Odluke 2013/255 (SL 2019., L 132, str. 36. i ispravak SL 2019., L 234, str. 31.) i Provedbenu uredbu (EU) 2019/798 o provedbi Uredbe br. 36/2012 (SL 2019., L 132, str. 1. i ispravak SL 2019., L 234, str. 31.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti iz 2019.). Aktima iz 2019. izmijenjeni su podaci o identitetu koji se odnose na osobu navedenu u retku 36. predmetnih popisa i razlozi za uvrštenje njezina imena.

31

S jedne strane, kad je riječ o podacima o identitetu, naveden je samo muški spol dotične osobe.

32

S druge strane, razlozi za uvrštenje izmijenjeni su kako slijedi:

„Vodeći sirijski poslovni čovjek usko povezan s režimom. Bratić Bashara Al‑Assada, povezan s obiteljima Assad i Makhlouf.

U tom svojstvu sudjeluje u sirijskom režimu, ostvaruje koristi od njega i na druge ga načine podupire.

Vodeći naftni ulagač, prethodno direktor društva ‚Nizar Oilfield Supplies’”.

33

34

35

Dopisom od 23. lipnja 2020. tužiteljevi zastupnici uputili su na akte iz točaka 29., 30. i 34. ove presude, pri čemu su zatražili od Vijeća da potvrdi da tužiteljevo ime nije uvršteno na predmetne popise (u daljnjem tekstu: dopis od 23. lipnja 2020.).

36

Dopisom od 12. veljače 2021. Vijeće je obavijestilo tužiteljeve zastupnike da smatra, nakon što je preispitalo informacije iz njegova spisa, da tužitelj doista jest osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa (u daljnjem tekstu: dopis od 12. veljače 2021.). U istom dopisu Vijeće je obavijestilo tužiteljeve zastupnike o svojoj namjeri da zadrži mjere ograničavanja u odnosu na tužitelja uz novo obrazloženje u kojem je pojasnilo da je on doista osoba navedena u retku br. 36 predmetnih popisa. U prilogu navedenom dopisu Vijeće je dostavilo dokumente WK 4069/2019 INIT od 21. ožujka 2019. i WK 985/2021 INIT od 22. siječnja 2021. Pozvalo je navedene zastupnike da podnesu svoja očitovanja najkasnije do 26. veljače 2021.

37

Dopisom od 26. veljače 2021. tužiteljevi zastupnici podnijeli su Vijeću svoja očitovanja. U biti su kritizirali promjenu stajališta Vijeća u pogledu tužitelja, kojeg je ono sada smatralo osobom navedenom u retku 36. predmetnih popisa. Usto, iznijeli su očitovanja o razlozima uvrštenja i informacijama sadržanim u dokumentima WK 4069/2019 INIT i WK 985/2021 INIT. Naposljetku, priložili su određen broj dopisa osoba i subjekta koji su podnijeli očitovanja o tužiteljevoj situaciji.

38

Vijeće je 6. svibnja 2021. donijelo Provedbenu odluku 2021/751 i Provedbenu uredbu 2021/743 (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti iz 2021.).

39

40

S druge strane, kad je riječ o podacima o identitetu, navodi se da je datum rođenja tužitelja, koji je muškog spola, 2. ožujka 1948. ili 23. ožujka 1948. ili ožujak 1948. Njegova su državljanstva sirijsko, libanonsko i kanadsko. Navode se i brojevi tužiteljeve sirijske (br. 011090258), libanonske (RL 0003434) i kanadske putovnice (AG 629220).

41

Naposljetku, razlozi za uvrštenje glase kako slijedi:

„Vodeći sirijski poslovni čovjek usko povezan s režimom. Povezan s obiteljima Assad i Makhlouf.

U tom svojstvu sudjeluje u sirijskom režimu, ostvaruje koristi od njega i na druge ga načine podupire.

Vodeći ulagatelj u naftnu industriju, osnivač i direktor društva Lead Contracting & Trading Ltd.”

42

Dopisom od 7. svibnja 2021. Vijeće je obavijestilo tužiteljeve zastupnike da smatra da se nijednim od argumenata koje su istaknuli ne dovodi u pitanje njegova ocjena. Osim toga, skrenulo je pozornost na mogućnost podnošenja novih očitovanja do 1. ožujka 2022.

43

Dopisom od 28. svibnja 2021. Vijeće je obavijestilo tužiteljeve zastupnike da će tužiteljevo ime ostati na predmetnim popisima i nakon njihova preispitivanja.

44

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 14. srpnja 2021. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

45

Dopisom od 13. travnja 2022. Vijeće je obavijestilo tužiteljeve zastupnike o svojoj namjeri da zadrži mjere ograničavanja u odnosu na tužitelja, pri čemu je izmijenilo razloge navedene u aktima iz 2021. kako bi im na kraju dodalo: „Većinski dioničar društva Syrian Olive Oil Private JSC, proizvođača jestivog ulja sa sjedištem u Siriji”.

46

U prilogu svojem dopisu od 13. travnja 2022. Vijeće je tužiteljevim zastupnicima dostavilo dokument WK 5366/2022 INIT od 11. travnja 2022. i dalo im priliku da podnesu očitovanja o novom razlogu za uvrštenje i dokumentu WK 5366/2022 INIT do 29. travnja 2022.

47

Dopisom od 28. travnja 2022. tužiteljevi zastupnici podnijeli su svoja očitovanja Vijeću.

48

Vijeće je 30. svibnja 2022. donijelo Odluku 2022/849 i Provedbenu uredbu 2022/840 (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti o zadržavanju iz 2022.). Na temelju Odluke 2022/849 primjena Odluke 2013/255 produljena je do 1. lipnja 2023. Tužiteljevo ime zadržano je u retku 36. odjeljka A (Osobe) predmetnih popisa. Vijeće je opravdalo donošenje mjera ograničavanja u odnosu na tužitelja navođenjem razloga koji su istovjetni onima navedenima u aktima iz 2021.

49

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

50

Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

51

U prilog tužbi tužitelj ističe pet tužbenih razloga, od kojih se prvi temelji na pogreškama u ocjeni, drugi na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja, treći na povredi načela pravne sigurnosti, četvrti na „zlouporabi ovlasti” i peti na povredi pravomoćnosti.

52

Drugi i treći tužbeni razlog valja ispitati zajedno jer je načelo zaštite legitimnih očekivanja posljedica načela pravne sigurnosti (vidjeti presudu od 12. travnja 2013., Du Pont de Nemours (Francuska) i dr./Komisija, T‑31/07, neobjavljenu, EU:T:2013:167, t. 301. i navedenu sudsku praksu). Usto, ta dva tužbena razloga temelje se na istoj pretpostavci, odnosno na tome da pobijani akti imaju retroaktivan učinak na način da se njima, prema tužiteljevu mišljenju, prvi put utvrđuje da je on osoba navedena u retku 36. od donošenja akata iz 2011.

53

Prije ispitivanja tih tužbenih razloga valja pojasniti predmet ove tužbe i odlučiti o dopuštenosti dokaza koje je tužitelj podnio u okviru replike.

54

Svojom tužbom tužitelj zahtijeva samo poništenje akata iz 2021. i akata o zadržavanju iz 2022. u dijelu u kojem se odnose na njega.

55

Valja podsjetiti na to da je tužitelj doista osoba na koju se odnose pobijani akti i da nije sporno da se na njega primjenjuju mjere ograničavanja barem od donošenja navedenih akata. Suprotno tomu, stranke se ne slažu u pogledu činjenice jesu li se na tužitelja primjenjivale mjere ograničavanja do donošenja akata iz 2021.

56

U tom pogledu tužitelj u biti smatra da se na njega nisu primjenjivale takve mjere, kao što je to Vijeće u više navrata priznalo prije slanja dopisa od 12. veljače 2021. Vijeće pak smatra da je počinilo pogrešku time što je smatralo da tužitelj nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa, iako je to zapravo bio tužitelj i to od donošenja akata iz 2011. U tim je okolnostima Vijeće u aktima iz 2021. namjeravalo pojasniti identifikacijske podatke osobe navedene u retku 36. predmetnih popisa i izmijeniti razloge za uvrštenje kako bi iz njih jasno proizlazilo da je riječ o tužitelju i da je njegovo ime uvršteno na predmetne popise od donošenja akata iz 2011. Tužitelj iz toga zaključuje da pobijani akti imaju retroaktivan učinak, što Vijeće osporava.

57

S jedne strane, valja stoga ispitati jesu li razlozi za uvrštenje iz pobijanih akata dovoljno potkrijepljeni. To će se analizirati u okviru prvog tužbenog razloga, koji se temelji na pogreškama u ocjeni. S druge strane, valja ispitati potencijalno retroaktivan učinak pobijanih akata, koji će se analizirati u drugom i trećem tužbenom razlogu razmatranima zajedno, koji se temelje na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja odnosno povredi načela pravne sigurnosti.

58

Suprotno tomu, iz točaka 49. i 54. ove presude proizlazi da Općem sudu nije upućeno pitanje o zakonitosti akata koji su prethodili pobijanim aktima. Drugim riječima, nije riječ o tome da se provjeri jesu li razlozi za uvrštenje iz navedenih akata u dovoljnoj mjeri potkrijepljeni, pa čak ni o tome jesu li identifikacijski podaci iz tih akata dovoljno precizni kako bi se utvrdilo da je tužitelj doista osoba na koju se odnose ti akti.

59

Vijeće tvrdi da je većina potvrda koje je tužitelj podnio i koje se odnose na njegove poslovne interese u poduzećima kao što su Lead Contracting and Trade Company (u daljnjem tekstu: Lead Syria u likvidaciji), Lead Contracting and Trading Limited (u daljnjem tekstu: Lead UAE), Gulfsands Petroleum i Cham Holding prethodila tužbi i da tužitelj nije opravdao kašnjenje u podnošenju tih dokumenata.

60

Kada mu je u tom pogledu postavljeno pitanje na raspravi, tužitelj je u biti naglasio da Vijeće nije pojasnilo koje je dokumente priložene replici smatralo nepravodobno podnesenima. U svakom slučaju, tvrdi da su dokumenti priloženi replici dostavljeni kao odgovor na argumente koje je Vijeće iznijelo u odgovoru na tužbu.

61

Valja podsjetiti na to da se člankom 85. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda određuje da se dokazi ili dokazni prijedlozi podnose u okviru prve razmjene podnesaka. Stavkom 2. tog članka dodaje se da stranke mogu podnositi dokaze i stavljati dokazne prijedloge u prilog svojim argumentima i u replici i odgovoru na repliku, pod uvjetom da opravdaju kašnjenje u podnošenju takvih dokaza odnosno stavljanju dokaznih prijedloga. U tom slučaju, u skladu sa stavkom 4. navedenog članka, Opći sud odlučuje o dopuštenosti podnesenih dokaza ili stavljenih dokaznih prijedloga nakon što je drugim strankama omogućeno da o njima zauzmu stajalište (presuda od 13. prosinca 2018., Post Bank Iran/Vijeće, T‑559/15, EU:T:2018:948, t. 74.).

62

Usto, članak 85. stavak 2. Poslovnika treba tumačiti s obzirom na članak 92. stavak 7. navedenog poslovnika, kojim se izričito predviđa da se mogu podnositi dokazi o protivnom i dopunjavati postojeći dokazni prijedlozi. Slijedom toga, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, dokazi o protivnom i dokumenti koji sadržavaju dopunu postojećih dokaznih prijedloga podneseni nakon dokaza o protivnom protivne stranke nisu obuhvaćeni pravilom o prekluziji predviđenim člankom 85. stavkom 2. tog Poslovnika (vidjeti presudu od 18. rujna 2017., Uganda Commercial Impex/Vijeće, T‑107/15 i T‑347/15, neobjavljenu, EU:T:2017:628, t. 72. i navedenu sudsku praksu).

63

U ovom slučaju valja istaknuti, poput tužitelja, da Vijeće nije sastavilo točan popis dokumenata priloženih replici za koje smatra da su nepravodobno podneseni. Međutim, s obzirom na poduzeća navedena u točki 59. ove presude, valja smatrati da Vijeće upućuje na Priloge C.4 do C.6 (koji se odnose na Lead Contracting and Trade Company), C.8 do C.10 (koji se odnose na Lead Contracting and Trading Limited), C.11 i C.14 (koji se odnose na Gulfsands Petroleum) i Prilog C.16 (koji se odnosi na Cham Holding).

64

Naime, valja napomenuti da je Vijeće u točki 79. odgovora na tužbu naglasilo da tužitelj nije podnio nikakvu potvrdu o likvidaciji s njim povezanih poduzeća ni potvrdu o prodaji dionica koje je držao u tim poduzećima. Nadalje, Vijeće je u točkama 80. do 83. odgovora na tužbu osporavalo dokaznu vrijednost dopisa trećih strana koje je tužitelj podnio u prilogu svojoj tužbi i kojima se nastoji dokazati da više nema poslovne interese u Siriji.

65

Stoga su tužiteljevi dokazi, kojima on nastoji dokazati da više nema interese u društvima navedenima u točki 59. ove presude, podneseni kako bi se odgovorilo na argumente Vijeća.

66

Isto tako, drugim dokazima koje je tužitelj podnio u prilogu replici, čiju dopuštenost Vijeće uostalom ne osporava, nastoji se potkrijepiti argumente koje je tužitelj iznio u odgovoru na argumente Vijeća istaknute u odgovoru na tužbu koji su navedeni u točki 64. ove presude.

67

U tim okolnostima valja smatrati da se svim dokazima koje je tužitelj podnio u prilogu replici nastoji odgovoriti na argumente Vijeća iznesene u okviru odgovora na tužbu te su stoga dopušteni.

68

Tužitelj u biti tvrdi da je Vijeće počinilo pogrešku time što je njegovo ime uvrstilo na predmetne popise jer on ne ispunjava kriterije za uvrštenje. U tom pogledu tvrdi da, iako je u prošlosti bio poslovni čovjek u Siriji, trenutačno više ne djeluje u toj zemlji. Isto tako, navodi da nije povezan s obiteljima Assad ili Makhlouf. Naposljetku, tvrdi da nije povezan sa sirijskim režimom.

69

Vijeće osporava tužiteljeve argumente i u biti smatra da je dokazalo osnovanost razloga za uvrštenje.

70

Valja podsjetiti na to da djelotvornost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima zahtijeva, među ostalim, da se sud Unije uvjeri da se odluka kojom su donesene ili zadržane mjere ograničavanja, a koja se na dotičnu osobu ili subjekt osobno odnosi, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru činjenica navedenih u obrazloženju na kojem se temelji navedena odluka, tako da sudski nadzor nije ograničen na ocjenu apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih za koji se smatra da je sam po sebi dovoljan da se na njemu temelji ta odluka, dokazani (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 119.).

71

Na sudu Unije je da obavi to ispitivanje, zahtijevajući ako je potrebno da nadležno tijelo Unije podnese podatke ili dokaze, povjerljive ili ne, relevantne za takvo ispitivanje (vidjeti presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 120. i navedenu sudsku praksu).

72

Naime, na nadležnom je tijelu Unije da u slučaju osporavanja utvrdi osnovanost razloga iznesenih protiv dotične osobe ili subjekta, a ne na njima samima da pruže negativan dokaz o neosnovanosti navedenih razloga (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 121.).

73

U tu svrhu, nije potrebno da navedeno tijelo podnese sudu Unije sve podatke i dokaze koji se odnose na razloge navedene u aktu čije se poništenje traži. Važno je, međutim, da pruženi podaci ili dokazi podrže razloge protiv dotične osobe ili subjekta (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 122.).

74

Ako nadležno tijelo Unije pruži relevantne podatke ili dokaze, sud Unije mora provjeriti točnost sadržaja navedenih činjenica u odnosu na te podatke ili dokaze te utvrditi njihovu dokaznu snagu ovisno o okolnostima u tom slučaju i s obzirom na eventualna podnesena očitovanja, osobito od osobe ili subjekta kojeg se ona tiču (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 124.).

75

U skladu sa sudskom praksom Suda, ocjenu osnovanosti uvrštenja treba provesti tako da se dokazi ispitaju ne odvojeno, nego u kontekstu u kojem su smješteni (vidjeti u tom smislu presude od 21. travnja 2015., Anbouba/Vijeće, C‑630/13 P, EU:C:2015:247, t. 51. i od 21. travnja 2015., Anbouba/Vijeće, C‑605/13 P, EU:C:2015:248, t. 50.).

76

Naposljetku, u okviru ocjene važnosti uloga, koja je dio nadzora nad proporcionalnošću mjera ograničavanja o kojima je riječ, može se u obzir uzeti kontekst u kojem su te mjere donesene, s obzirom na to da je trebalo hitno usvojiti takve mjere s ciljem izvršavanja pritiska na sirijski režim kako bi prekinuo s nasilnom represijom protiv stanovništva, i teškoća pribavljanja preciznijih dokaza u državi koja se nalazi u stanju građanskog rata i na čijem je čelu autoritarni režim (presuda od 21. travnja 2015., Anbouba/Vijeće, C‑605/13 P, EU:C:2015:248, t. 46.).

77

Prvi tužbeni razlog valja analizirati s obzirom na ta razmatranja.

78

Valja podsjetiti na to da se općim kriterijima za uvrštenje navedenim u članku 27. stavku 1. i članku 28. stavku 1. Odluke 2013/255, kako je izmijenjena Odlukom 2015/1836, koji su u dijelu koji se odnosi na zamrzavanje financijskih sredstava preuzeti u članku 15. stavku 1. točki (a) Uredbe br. 36/2012, kako je izmijenjena Uredbom 2015/1828, predviđa da se na osobe i subjekte koji imaju koristi od sirijskog režima ili koji ga podupiru primjenjuju mjere ograničavanja. Isto tako, člankom 27. stavkom 2. točkom (a) i člankom 27. stavkom 3. te člankom 28. stavkom 2. točkom (a) i člankom 28. stavkom 3. te odluke, koji su u dijelu koji se odnosi na zamrzavanje financijskih sredstava preuzeti u članku 15. stavku 1.a točki (a) i članku 15. stavku 1.b te uredbe, određuje se da se mjere ograničavanja primjenjuju na kategoriju „vodećih poslovnih osoba koje djeluju u Siriji”, osim ako postoji dovoljno informacija o tome da nisu, ili da više nisu, povezane sa sirijskim režimom ili da na njega ne utječu ili ne predstavljaju stvaran rizik izbjegavanja. Naposljetku, člankom 27. stavkom 2. posljednjom rečenicom i člankom 27. stavkom 3. te člankom 28. stavkom 2. posljednjom rečenicom i člankom 28. stavkom 3. navedene odluke, koji su u dijelu koji se odnosi na zamrzavanje financijskih sredstava preuzeti u članku 15. stavku 1.a posljednjoj rečenici i članku 15. stavku 1.b navedene uredbe, predviđa se da se mjere ograničavanja primjenjuju na osobe i subjekte povezane s osobama, subjektima i tijelima koji su obuhvaćeni jednim od kriterija za uvrštavanje, osim ako postoji dovoljno informacija o tome da nisu, ili da više nisu, povezane sa sirijskim režimom ili da na njega ne utječu ili ne predstavljaju stvaran rizik izbjegavanja.

79

Kao što je to navedeno u točki 41. ove presude, razlozi za uvrštenje tužiteljeva imena na predmetne popise su sljedeći:

„Vodeći sirijski poslovni čovjek usko povezan s režimom. Povezan s obiteljima Assad i Makhlouf.

U tom svojstvu sudjeluje u sirijskom režimu, ostvaruje koristi od njega i na druge ga načine podupire.

Vodeći ulagatelj u naftnu industriju, osnivač i direktor društva Lead Contracting & Trading Ltd.”

80

Iz razloga za uvrštenje tužiteljeva imena na predmetne popise valja zaključiti da je njegovo ime uvršteno zbog, kao prvo, njegova statusa vodećeg poslovnog čovjeka koji djeluje u Siriji, u skladu s kriterijem predviđenim u članku 27. stavku 2. točki (a) i članku 28. stavku 2. točki (a) Odluke 2013/255, kako je izmijenjena Odlukom 2015/1836, koji je u dijelu koji se odnosi na zamrzavanje financijskih sredstava preuzet u članku 15. stavku 1.a točki (a) Uredbe br. 36/2012, kako je izmijenjena Uredbom 2015/1828 (kriterij vodećeg poslovnog čovjeka koji djeluje u Siriji), kao drugo, njegove povezanosti sa sirijskim režimom, u skladu s kriterijem utvrđenim u članku 27. stavku 1. i članku 28. stavku 1. navedene odluke te članku 15. stavku 1. točki (a) navedene uredbe (kriterij povezanosti s režimom) i, kao treće, njegove povezanosti s članovima obitelji Assad i Makhlouf, u skladu s kriterijem utvrđenim u članku 27. stavku 2. posljednjoj rečenici i članku 28. stavku 2. posljednjoj rečenici te odluke i članku 15. stavku 1.a posljednjoj rečenici te uredbe (kriterij povezanosti s osobom ili subjektom na koje se primjenjuju mjere ograničavanja).

81

Kako bi opravdalo uvrštenje tužiteljeva imena na predmetne popise, Vijeće je podnijelo dokument WK 4069/2019 INIT, koji sadržava javno dostupne informacije, odnosno poveznice, novinske članke i snimke zaslona:

82

Vijeće je također dostavilo dokument WK 985/2021 INIT. Taj dokument sadržava prvi dio, podijeljen na tri odjeljka, u kojem se navode podaci o identitetu tužitelja, daje se njegov prikaz i opis njegove povezanosti sa sirijskim režimom te se objašnjavaju razlike u tužiteljevu prezimenu. Nadalje, kao dokazni element br. 3 Vijeće dostavlja presliku tužiteljevih putovnica i identifikacijskih isprava. Tako su izrađene preslike njegove libanonske, sirijske i kanadske putovnice i boravišne vize u Ujedinjenim Arapskim Emiratima u svojstvu direktora društva Lead UAE. Dokazni element br. 4 potvrda je koja se odnosi na društvo Lead UAE od 17. rujna 2018. Naposljetku, u dokumentu su navedene poveznice, novinski članci i snimke zaslona. Od tih elemenata četiri su istovjetna onima iz dokumenta WK 4069/2019 INIT, odnosno publikacijama s internetskih stranica Syriano i Dawdaa te novinskim člancima s internetskih stranica Orient News i Ayn Almadina. Kad je riječ o ostalim dokaznim elementima, to su informacije preuzete:

83

Tužitelj dovodi u pitanje pouzdanost i relevantnost dokaza koje je Vijeće podnijelo kako bi potkrijepilo osnovanost razlogâ za uvrštenje.

84

Kao prvo, kad je riječ o pouzdanosti dokaza koje je podnijelo Vijeće, valja podsjetiti na to da se, s jedne strane, u okviru ocjene važnosti uloga, koja je dio nadzora nad proporcionalnošću mjera ograničavanja o kojima je riječ, može uzeti u obzir kontekst u kojem su te mjere donesene, s obzirom na to da je trebalo hitno usvojiti takve mjere s ciljem izvršavanja pritiska na sirijski režim kako bi prekinuo s nasilnom represijom protiv stanovništva, i teškoća pribavljanja preciznijih dokaza u državi koja se nalazi u stanju građanskog rata i na čijem je čelu autoritarni režim (vidjeti presudu od 14. travnja 2021., Al‑Tarazi/Vijeće, T‑260/19, neobjavljenu, EU:T:2021:187, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

85

S druge strane, u skladu s ustaljenom sudskom praksom za djelovanje Suda i Općeg suda vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza i to da je jedini kriterij za ocjenu vrijednosti podnesenih dokaza njihova vjerodostojnost. Nadalje, kako bi se ocijenila dokazna snaga neke isprave, prvo treba provjeriti vjerodostojnost podataka koje ona sadržava i uzeti u obzir osobito tko je izdao ispravu, okolnosti njezina nastanka i tko je njezin adresat, te razmotriti doima li se ona sadržajno smislenom i pouzdanom (vidjeti presudu od 14. travnja 2021., Al‑Tarazi/Vijeće, T‑260/19, neobjavljenu, EU:T:2021:187, t. 72. i navedenu sudsku praksu).

86

Valja utvrditi da tužitelj samo navodi da su dokazi Vijeća izvještaji koji se temelje na riječima trećih strana i publikacijama na internetu koje nisu neovisne, a da se pritom njegova argumentacija ne potkrepljuje konkretnim dokazima. U tom pogledu, s obzirom na to da dokazi koje je podnijelo Vijeće, koji su priopćeni tužitelju, potječu iz javno dostupnih izvora, on je mogao navesti koji od njih, prema njegovu mišljenju, primjerice pogoduju sirijskom režimu. Konkretno, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 74. ove presude, iako je na Vijeću da podnese dokaze u prilog razlozima za uvrštenje, na tužitelju je da navede kod kojih među njima može postojati dvojba u njihovu pouzdanost (vidjeti u tom smislu presudu od 14. travnja 2021., Al‑Tarazi/Vijeće, T‑260/19, neobjavljenu, EU:T:2021:187, t. 73.).

87

Kao drugo, kad je riječ o relevantnosti dokaza koje je podnijelo Vijeće, tužitelj tvrdi da većina njih više nije relevantna. U tom pogledu napominje da je sedam dokaza starije od šest godina i da je od triju članaka koji su objavljeni prije manje od šest godina samo jedan objavljen dvije godine prije datuma donošenja pobijanih akata. Usto, nekoliko od tih članaka još je manje relevantno nego što se na to upućuje datumom njihove objave jer se odnose na događaje koji su prethodili prestanku tužiteljevih poslovnih interesa u Siriji. Tim se dokazima u konačnici dokazuje da je tužitelj bio poslovni čovjek koji je djelovao u Siriji, što on ne osporava, ali njima se ne dokazuje da je on trenutačno takav poslovni čovjek.

88

U tom pogledu valja istaknuti da što su dokazi stariji od datuma donošenja akata kojima se uvode mjere ograničavanja u odnosu na osobu ili subjekt, to je manje vjerojatno da će sami po sebi biti dovoljna osnova za donošenje spornih akata. U tom smislu, iako ih Vijeće može upotrijebiti, zbog toga što je proteklo dosta vremena između, s jedne strane, njihove objave i, s druge strane, donošenja spornih akata, dužno je potkrijepiti ih drugim novijim dokazima (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/Hamas, C‑79/15 P, EU:C:2017:584, t. 32. i 33.).

89

U ovom slučaju većina različitih dokaza koje je podnijelo Vijeće održava informacije koje se podudaraju, tako da čak i najstariji dokazi mogu u određenoj mjeri biti relevantni za dokazivanje osnovanosti razlogâ za uvrštenje.

90

U tim okolnostima valja smatrati da su dokazi koje je podnijelo Vijeće smisleni i pouzdani te da su a priori relevantni za potkrepljivanje razlogâ za uvrštenje.

91

Međutim, bit će potrebno uzeti u obzir starost dokaza koje je podnijelo Vijeće kako bi se utvrdilo jesu li, s obzirom na cijeli spis, dovoljni za dokazivanje osnovanosti razlogâ za uvrštenje.

92

Najprije, iz informacija iz gotovo svih članaka ili publikacija koje je dostavilo Vijeće, osim članka s internetske stranice Orient News i internetske stranice Aliqtisadi, proizlazi da je tužitelj osnivač i partner društva Lead Syria u likvidaciji, koje posluje u sektoru nafte i plina. To je navedeno i u prvom dijelu dokumenta WK 985/2021 INIT, naslovljenom „Prikaz i uska povezanost sa sirijskim režimom”. Nadalje, iz tužiteljeve boravišne vize u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i internetske stranice Aliqtisadi proizlazi da tužitelj upravlja društvom Lead UAE. Osim toga, na internetskim stranicama Internet Syrian Oil & Gas News i Aks al Ser u pogledu tužitelja se opisuje da je uključen u različite subjekte. Naposljetku, u izvatku iz knjige „The Political Economy of investment in Syria” upućuje se na tužiteljevo ulaganje u naftno poduzeće Gulfsands Petroleum sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini koje posluje u Siriji.

93

Stoga se dokazima koje je podnijelo Vijeće nastoji dokazati da je tužitelj ulagač u sirijskom naftnom sektoru.

94

Tužitelj osporava taj opis i u biti tvrdi da više nema poslovni interes u Siriji.

95

Kao prvo, kad je riječ o društvu Lead Syria u likvidaciji, tužitelj dostavlja ugovor iz studenoga 2011. kojim se povukao iz društva u korist osobe A te, kako bi dokazao da je to društvo neaktivno od 2012., podnosi porezne prijave tog subjekta za razdoblje od 2012. do 2020. Podnosi i potvrdu iz trgovačkog registra u Damasku od 5. siječnja 2021., u kojem se navodi da je likvidacija društva Lead Syria u likvidaciji započela 8. studenoga 2020., odnosno prije datuma donošenja pobijanih akata.

96

Naime, valja utvrditi, s jedne strane, da su svi dokazi koje je Vijeće podnijelo u pogledu društva Lead Syria u likvidaciji odnose na datum prije 5. siječnja 2021. S druge strane, Vijeće ne iznosi nijedan argument kojim bi se tvrdilo da je društvo Lead Syria u likvidaciji i dalje aktivno ili da dokazi koje je podnio tužitelj nisu smisleni i pouzdani.

97

Slijedom toga, valja zaključiti da je tužitelj dokazao da više nema interes u društvu Lead Syria u likvidaciji, koje je u svakom slučaju bilo neaktivno i u likvidaciji na dan donošenja pobijanih akata.

98

Kao drugo, kad je riječ o društvu Lead UAE, tužitelj dostavlja dva dokumenta od revizorskog društva QNA Auditors sa sjedištem u Dubaiju (Ujedinjeni Arapski Emirati), kojima to društvo potvrđuje da Lead UAE ne posluje u Siriji. Riječ je o dopisu od 18. veljače 2021. i tablici od 15. studenoga 2021. koju je sastavilo društvo QNA Auditors kako bi se potvrdio popis tekućih i završenih projekata društva Lead UAE. Iz te tablice proizlazi da društvo Lead UAE ima građevinske projekte u Alžiru i Kataru.

99

Valja istaknuti da se, osim tužiteljeve boravišne vize u Ujedinjenim Arapskim Emiratima koju je podnijelo Vijeće, samo na internetskoj stranici Al‑Iqtisadi navodi društvo Lead UAE. Međutim, na toj se stranici ne navodi gdje se provode projekti društva Lead UAE.

100

Kad je riječ o argumentu Vijeća prema kojem iz dopisa od 18. veljače 2021. ne proizlazi jasno odnose li se u njemu sadržane izjave na društvo Lead UAE ili društvo Lead Syria u likvidaciji, valja ga odbiti kao neosnovanog. Naime, tužitelj je dostavio potkrijepljena objašnjenja s ciljem razlikovanja društva Lead Syria u likvidaciji od društva Lead UAE. U tom pogledu, podnio je dokaze koji se odnose na svako od tih društava, a koji potječu od tijela kao što su revizorsko društvo ili trgovački registar, na temelju kojih se može potvrditi da je Lead Syria u likvidaciji društvo koje je osnovao s Ghassanom Muhannom u Siriji prije nego što se 2011. povukao iz njega, dok je Lead UAE poduzeće koje je osnovao u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

101

Točno je da velika sličnost između naziva tih društava može dovesti do zabune. Međutim, dok se tužitelj pobrinuo da uspostavi jasan način pisanja i pruži objašnjenja kako bi pomogao Općem sudu u razlikovanju tih dvaju subjekata, Vijeće pak nije omogućilo Općem sudu da lako shvati na koji subjekt upućuju različiti dokazi sadržani u dokumentima WK 4069/2019 INIT i WK 985/2021 INIT upotrebom različitih naziva, odnosno stvaranjem određenih nejasnoća u svojim pismenima. Naposljetku, valja utvrditi da je Vijeće potvrdilo, u odgovoru na pitanje koje je Opći sud postavio na raspravi, da doista postoje dva subjekta, odnosno društvo Lead Syria u likvidaciji i društvo Lead UAE, i da, kada se upućuje na subjekt koji su osnovali tužitelj i Ghassan Muhanna, valja shvaćati da je riječ o društvu Lead Syria u likvidaciji.

102

Stoga je tužitelj dokazao da društvo Lead UAE, sa sjedištem u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, što potvrđuju dokazi koje je podnijelo Vijeće, ne posluje u Siriji.

103

U svakom slučaju, valja napomenuti da je tužitelj podnio odluku jedinog dioničara društva Lead UAE, društva B, od 23. ožujka 2020. o prihvaćanju njegove ostavke na dužnost direktora od tog datuma.

104

Vijeće pak nije iznijelo nijedan argument kojim se osporava tužiteljeva ostavka niti je dovelo u pitanje pouzdanost dokaza koje je tužitelj podnio.

105

Slijedom toga, valja smatrati da je tužitelj dokazao da više nije uključen u društvo Lead UAE koje u svakom slučaju nije društvo sa sjedištem u Siriji i ondje više ne posluje.

106

Kao treće, valja ispitati tužiteljevu uključenost u različite subjekte navedene na internetskim stranicama Internet Syrian Oil & Gas News i Aks al Ser.

107

Na prvom mjestu, kad je riječ o društvu Asaad and Petngnap & Co, koje povezuje s društvom Asaad Beitenjaneh & Partners Company for Processing & Refining Edible Oils koje je 2011. pretvoreno u privatno društvo pod nazivom Syrian Private Joint‑stock Company for Processing and Refining Edible Oils, a da mu Vijeće u tom pogledu ne proturječi, tužitelj dostavlja dopis tog subjekta od 15. studenoga 2021. kojim se potvrđuje da on na taj datum nema dionice tog društva. Točno je da ta izjava, kojom se utvrđuje tužiteljeva situacija u odnosu na navedeno društvo kakva je postojala na datum nakon donošenja akata iz 2021., ne dokazuje da tužitelj nije imao takve dionice u trenutku kada je Vijeće donijelo mjere ograničavanja u odnosu na njega. Međutim, jedini dokaz koje je Vijeće podnijelo o tome da je tužitelj partner navedenog subjekta je zastario jer potječe iz 2010. Usto, nijedan noviji dokaz ne potkrepljuje te informacije. Nadalje, Vijeće nije iznijelo nijedan argument kojim se tvrdi da tužitelj i dalje ima interese u tom društvu. Naposljetku, nije iznijelo nijedan argument kojim se osporava pouzdanost i relevantnost dokaza koji je podnio tužitelj. U tim okolnostima postoji razumna dvojba da je tužitelj prilikom donošenja akata iz 2021. još uvijek imao status dioničara predmetnog društva.

108

Suprotno tomu, kad je riječ o aktima o zadržavanju iz 2022., s obzirom na to da su dokazi koje je tužitelj podnio prethodili njihovu donošenju i da Vijeće nije podnijelo nikakav dodatni dokaz, valja smatrati da je tužitelj dokazao da prilikom njihova donošenja više nije imao status dioničara društva Asaad and Petngnap & Co.

109

Na drugom mjestu, kad je riječ o osiguravajućem društvu United Insurance Company, tužitelj podnosi dopis predsjednika tog društva od 16. studenoga 2021. kojim se potvrđuje da od 2012. nema dionice tog društva. Vijeće pak podnosi samo jednu publikaciju iz 2010. čiji je cilj dokazati da je tužitelj ulagao u taj subjekt i ne iznosi nijedan argument kojim se osporava pouzdanost ili sadržaj prethodno navedenog dopisa. Stoga valja zaključiti da je tužitelj dokazao da prilikom donošenja pobijanih akata nije imao dionice navedenog društva.

110

Na trećem mjestu, kad je riječ o društvima Al Badia Cement JSC, tužitelj dostavlja dopis tog subjekta od 25. travnja 2021. kojim se potvrđuje da je 25. rujna 2011. podnio ostavku na mjesto člana upravnog odbora i da je 2011. prodao svoje udjele. Kako bi dokazao da više nema interes u tom društvu, podnosi druga dva dokumenta s internetske stranice WikiLeaks, kojima se potvrđuje navedena ostavka. Vijeće pak ne iznosi nijedan argument kojim se osporava pouzdanost ili sadržaj tih dokaza. Prema tome, tužitelj je dokazao da nije bio povezan s društvom o kojem je riječ prilikom donošenja pobijanih akata.

111

Na četvrtom mjestu, kad je riječ o banci Bank Audi Syria, za koju tvrdi da je postala banka Ahli Trust Bank, što Vijeće ne osporava, tužitelj podnosi dopis tog subjekta od 11. studenoga 2021. kojim se potvrđuje da do danas ne posjeduje dionice tog subjekta. Vijeće pak podnosi samo dokaze iz 2010. i 2012. koji upućuju na to da je tužitelj partner tog subjekta i ne iznosi nijedan argument kojim se osporava pouzdanost ili sadržaj prethodno navedenog dopisa. Stoga valja zaključiti da je tužitelj dokazao da prilikom donošenja pobijanih akata nije bio dioničar te banke.

112

Na petom mjestu, kad je riječ o društvu Syrian Arab Insurance Company, tužitelj podnosi dopis tog subjekta od 9. studenoga 2021. kojim se potvrđuje da do tog datuma nije imao dionice tog društva. Vijeće pak podnosi samo jednu publikaciju iz 2010. čiji je cilj dokazati da je tužitelj ulagao u navedeno društvo i ne iznosi nijedan argument kojim se osporava pouzdanost ili sadržaj prethodno navedenog dopisa. Stoga valja zaključiti da je tužitelj dokazao da prilikom donošenja pobijanih akata nije imao dionice tog društva.

113

Na šestom mjestu, kad je riječ o osiguravajućem društvu Aqeelah Takaful Insurance Company, tužitelj podnosi dopis tog subjekta od 10. svibnja 2021. kojim se potvrđuje da „do 31. ožujka 2021.” nije imao dionice tog društva. Kada mu je u tom pogledu postavljeno pitanje na raspravi, potvrdio je da ta formulacija samo upućuje na to da nije posjedovao dionice tog društva. U svakom slučaju, tim se dokazom dokazuje barem to da tužitelj, suprotno onomu što se navodi u publikaciji na internetskoj stranici Internet Syrian Oil & Gas News, 2010. nije posjedovao dionice navedenog društva. Vijeće pak podnosi samo jednu publikaciju čiji je cilj dokazati povezanost između tužitelja i navedenog osiguravajućeg društva i ne iznosi nijedan argument kojim se osporava pouzdanost ili sadržaj prethodno navedenog dopisa. Stoga postoji razumna dvojba da je tužitelj prilikom donošenja pobijanih akata bio povezan s predmetnim osiguravajućim društvom.

114

Na sedmom mjestu, kad je riječ o Dajajouni, koja je, prema njegovu mišljenju, žig društva DANZ for Food Industries, što Vijeće ne osporava, tužitelj podnosi dopis od 15. studenoga 2021. u kojem navodi da od 3. siječnja 2010. do 15. studenoga 2021. nije imao dionice tog društva. Vijeće pak podnosi samo jednu publikaciju iz 2010. čiji je cilj dokazati da je tužitelj ulagao u taj subjekt i ne iznosi nijedan argument kojim se osporava pouzdanost ili sadržaj prethodno navedenog dopisa. Stoga valja zaključiti da je tužitelj dokazao da prilikom donošenja pobijanih akata nije imao dionice navedenog društva.

115

Na osmom mjestu, kad je riječ o društvu Assaad Baitangana and Partners for producing oils, koje povezuje s društvom Asaad Beitenjaneh & Partners Company for Syrian Olive Oil koje je 2011. pretvoreno u privatno društvo pod nazivom Syrian Olive Oil Private Joint‑stock Company, a da mu Vijeće u tom pogledu ne proturječi, tužitelj dostavlja dopis tog subjekta od 15. studenoga 2021. kojim se potvrđuje da on na taj datum nema dionice tog društva. Točno je da ta izjava, kojom se utvrđuje tužiteljeva situacija u odnosu na to društvo kakva je postojala na datum nakon donošenja akata iz 2021., ne dokazuje da tužitelj nije imao takve dionice u trenutku kada je Vijeće donijelo mjere ograničavanja u odnosu na njega. Međutim, jedini dokaz koje je Vijeće podnijelo o tome da je tužitelj partner tog subjekta je zastario jer potječe iz 2010. Usto, nijedan noviji dokaz ne potkrepljuje te informacije. Nadalje, Vijeće nije iznijelo nijedan argument kojim se tvrdi da tužitelj i dalje ima interese u tom društvu. Naposljetku, nije iznijelo nijedan argument kojim se osporava pouzdanost i relevantnost dokaza koji je podnio tužitelj. U tim okolnostima postoji razumna dvojba da je tužitelj prilikom donošenja akata iz 2021. još uvijek imao status dioničara predmetnog društva.

116

Suprotno tomu, kad je riječ o aktima o zadržavanju iz 2022., s obzirom na to da su dokazi koje je tužitelj podnio prethodili njihovu donošenju i da Vijeće nije podnijelo nikakav dodatni dokaz, valja smatrati da je tužitelj dokazao da prilikom njihova donošenja više nije imao status dioničara društva Syrian Olive Oil Private Joint‑stock Company.

117

Na devetom mjestu, kad je riječ o društvu Cham Holding, tužitelj podnosi dopis tog subjekta od 12. svibnja 2021. kojim se potvrđuje da od 26. lipnja 2014. više nema dionice tog društva. Vijeće pak podnosi dvije publikacije iz 2010. i 2012. u kojima se navodi da tužitelj ima interese u navedenom društvu i ne iznosi nijedan argument kojim se osporava pouzdanost i relevantnost prethodno navedenog dopisa ili dokazuje da je tužitelj i dalje imao interese u tom društvu. Stoga valja smatrati da je tužitelj dokazao da prilikom donošenja pobijanih akata više nije imao dionice predmetnog društva.

118

Iz prethodno navedenog proizlazi da je tužitelj podnio dovoljne dokaze kako bi doveo u pitanje osnovanost utvrđenja Vijeća u pogledu njegove uključenosti u različite sirijske subjekte.

119

Naposljetku, na desetom mjestu, kad je riječ o društvu Gulfsands Petroleum, najprije, tužitelj ne osporava da je držao udjele u tom društvu, nego navodi da je te udjele držao posredstvom društva Hickam Ventures Ltd. U tom pogledu dostavlja popis dioničkih portfelja tog društva od 31. prosinca 2008., iz kojeg proizlazi da je ono stvarno držalo udjele u navedenom društvu. Nadalje, pojašnjava da nije osnovao predmetno društvo, suprotno onomu što tvrdi Vijeće, te u tom pogledu podnosi akt o osnivanju takvog društva od 2. prosinca 2014. Iz čitanja tog dokumenta proizlazi da tužitelj nije bio ni osnivač ni direktor predmetnog društva u trenutku njegova osnivanja. Osim toga, dostavlja izvješće o raspodjeli imovine i promjenama portfelja društva Hickam Ventures kako bi dokazao da je to društvo 2009. prodalo svoje dionice u društvu o kojem je riječ. Valja istaknuti da promjene portfelja uspostavljenog 31. prosinca 2009. pokazuju nestanak takvih dionica. To se potvrđuje popisom dioničara istog društva od 3. prosinca 2010. u kojem se ne pojavljuju ni društvo Hickam Ventures ni ime tužitelja. Naposljetku, tužitelj dostavlja ovjereni popis dioničara društva Hickam Ventures od 12. siječnja 2021. kako bi dokazao da više nije imao nikakav interes u tom društvu. Iz tog dokumenta zaista proizlazi da se tužiteljevo ime ne nalazi na popisu dioničara društva Hickam Ventures. Vijeće pak ne osporava opis činjenica koji je tužitelj utemeljeno predložio niti dovodi u pitanje pouzdanost ili sadržaj dokaza koje je tužitelj podnio te podnosi samo jedan dokument u kojem se navodi da je tužitelj uložio u to društvo, odnosno izvadak iz knjige iz 2015. koji se temelji na članku iz 2007. Stoga valja smatrati da je tužitelj valjano doveo u pitanje činjenicu da je prilikom donošenja pobijanih akata imao interese u društvu o kojem je riječ.

120

S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da Vijeće nije u dovoljnoj mjeri dokazalo činjenicu da je tužitelj imao poslovne interese u Siriji.

121

Nadalje, iz publikacije na internetskoj stranici Aks al Ser od 6. rujna 2012., koju je podnijelo Vijeće, proizlazi da je tužitelj počeo likvidirati svoju financijsku imovinu i povlačiti svoj novac iz banaka nakon bombardiranja sirijskog stožera za nacionalnu sigurnost, čime se potvrđuje tužiteljeva tvrdnja prema kojoj od 2012. više nema interese u Siriji.

122

Iz internetske stranice Syrian Oil & Gas News proizlazi da je tužitelj voditelj sirijskog ogranka sirijsko‑alžirske trgovačke komore i da je član sirijskog nacionalnog odbora sirijske međunarodne trgovačke komore.

123

U tom pogledu tužitelj ne osporava da je sudjelovao u sirijsko‑alžirskoj trgovačkoj komori i sirijskoj međunarodnoj trgovačkoj komori.

124

Međutim, s jedne strane, kad je riječ o sirijsko‑alžirskoj trgovačkoj komori, tužitelj podnosi dopis od 1. srpnja 2013. koji je navedena komora uputila banci Bank Audi nakon donošenja Odluke br. 247 sirijskog Ministarstva gospodarstva i vanjske trgovine kojom se predviđa raspuštanje komora sirijskih poduzetnika. Valja pak utvrditi da su jedini dokazi koje je podnijelo Vijeće publikacije s internetske stranice Syrian Oil & Gas News iz 2010., odnosno prije donošenja navedene odluke. Usto, Vijeće ne osporava pouzdanost ni sadržaj prethodno navedenog dopisa i ne dokazuje da je prilikom donošenja pobijanih akata ta komora ponovno uspostavljena i da je tužitelj u njoj sudjelovao. Budući da je tužitelj dokazao da predmetna komora nije postojala prilikom donošenja pobijanih akata, činjenica da je bio njezin član ne može se upotrijebiti za dokazivanje njegova statusa vodećeg poslovnog čovjeka koji djeluje u Siriji.

125

S druge strane, kad je riječ o sirijskoj međunarodnoj trgovačkoj komori, tužitelj podnosi dopis predsjednika sirijskog nacionalnog odbora te komore od 16. veljače 2021. kojim se potvrđuje da je podnio ostavku na svoje mjesto u upravnom odboru navedene komore i da od 2012. više nije aktivan član tog odbora. Međutim, valja utvrditi da su jedini dokazi koje je podnijelo Vijeće publikacije s internetske stranice Syrian Oil & Gas News iz 2010., odnosno prije tužiteljeve ostavke 2012. Usto, argumentima koje je Vijeće iznijelo u pogledu dopisa trećih strana koje je podnio tužitelj nastoje se dovesti u pitanje njihove izjave u pogledu poslovnih aktivnosti kojima se tužitelj bavi u Siriji. Suprotno tomu, Vijeće ne iznosi nijedan argument kojim se izričito osporava činjenica da je tužitelj doista podnio ostavku u upravnom odboru predmetne komore i čak priznaje postojanje te ostavke, kao što priznaje i da se ta tužiteljeva aktivnost odvijala u prošlosti. Naposljetku, ne osporava pouzdanost prethodno navedenog dopisa. Slijedom toga, valja smatrati da je tužitelj dokazao da prilikom donošenja pobijanih akata više nije bio član predmetne komore. Međutim, Vijeće nije iznijelo nijednu ozbiljnu i dosljednu indiciju na temelju koje se može razumno zaključiti da je tužitelj održavao veze s tom komorom, što opravdava uvrštenje njegova imena na predmetne popise, nakon prestanka njegovih aktivnosti u toj strukturi (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 24. studenoga 2021., Assi/Vijeće, T‑256/19, EU:T:2021:818, t. 128.).

126

Iz prethodno navedenog proizlazi da Vijeće nije u dovoljnoj mjeri dokazalo činjenicu da je tužitelj bio član sirijsko‑alžirske trgovačke komore i sirijske međunarodne trgovačke komore.

127

Budući da Vijeće nije u dovoljnoj mjeri dokazalo da je tužitelj imao poslovne interese u Siriji ili da je obnašao funkcije u trgovačkim tijelima, valja zaključiti da nije potkrijepilo razlog za uvrštenje koji se odnosi na tužiteljev status vodećeg poslovnog čovjeka koji djeluje u Siriji.

128

Kao prvo, iz informacija s internetskih stranica Dawdaa, Syriano, Ayn Almadina, Al Khaleej Online, Al Hewar, knjige naslovljene „The Political Economy of investment in Syria” i prvog dijela dokumenta WK 985/2021 INIT proizlazi da je tužitelj povezan s Mohammedom i Ramijem Makhloufom. Kao drugo, u skladu s informacijama s internetskih stranica Dawdaa, Orient News, Al Khaleej Online i Al Hewar i s prvim dijelom dokumenta WK 985/2021 INIT, tužitelj je povezan s obitelji Assad.

129

Valja istaknuti da se dokazima koje je podnijelo Vijeće nastoji dokazati da je tužiteljeva povezanost s članovima obitelji Makhlouf dvojaka: s jedne strane profesionalna, a s druge strane osobna. To je utvrđenje uostalom potvrđeno u odgovoru na repliku.

130

Kao prvo, kad je riječ o profesionalnoj povezanosti tužitelja s članovima obitelji Makhlouf, ta povezanost proizlazi, u skladu s informacijama koje je dostavilo Vijeće, s jedne strane, iz partnerstva sklopljenog s Ghassanom Muhannom, pod čijim fiktivnim imenom posluje njegov šogor, Mohammed Makhlouf, otac Ramija Makhloufa, u okviru društva Lead Syria u likvidaciji i, s druge strane, iz ulaganja u društvo Gulfsands Petroleum, uz Ramija Makhloufa, i tužiteljevih interesa u društvu Cham Holding, kojim upravlja Rami Makhlouf.

131

Međutim, s jedne strane, kad je riječ o društvu Lead Syria u likvidaciji, tužitelj je dokazao, kao što to proizlazi iz točaka 95. do 97. ove presude, da je u njemu podnio ostavku u studenome 2011. i da je to društvo bilo u likvidaciji prilikom donošenja pobijanih akata. Slijedom toga, Vijeće se ne može pozivati na tužiteljevo sudjelovanje u navedenom društvu kako bi dokazalo postojanje profesionalne povezanosti između njega i Mohammeda Makhloufa prilikom donošenja navedenih akata.

132

S druge strane, kad je riječ o društvu Cham Holding i Gulfsands Petroleum, tužitelj je dokazao, kao što to proizlazi iz točke 117. i točke 119. ove presude, da prilikom donošenja pobijanih akata više nije imao interes u tim društvima. Slijedom toga, Vijeće se ne može pozivati na tužiteljevo sudjelovanje u navedenim društvima kako bi dokazalo postojanje profesionalne povezanosti između njega i Ramija Makhloufa prilikom donošenja navedenih akata.

133

Kao drugo, kad je riječ o tužiteljevoj osobnoj povezanosti s članovima obitelji Makhlouf, iz članka s internetske stranice Ayn Almadina proizlazi da je tužitelj rođak Mohammeda Makhloufa, dok je njegova majka Jamila Muhanna rođakinja supruge Mohammeda Makhloufa. Kad je riječ o njegovu članku objavljenom na internetskoj stranici Al Khaleej Online, u njemu se navodi da je tužitelj rođak Mohammeda Makhloufa.

134

U prvom dijelu dokumenta WK 985/2021 INIT, u prikazu tužitelja i njegove uske povezanosti sa sirijskim režimom, tužitelj se opisuje kao rođak po bračnoj liniji braće i sestara Assad i Makhlouf, s obzirom na to da je njegova teta s majčine strane supruga Mohammeda Makhloufa, oca Ramija Makhloufa i ujaka predsjednika Bashara Al‑Assada.

135

Valja još istaknuti da je Vijeće u dopisu od 12. veljače 2021. ponovilo da je tužitelj povezan s obiteljima Ramija Makhloufa i predsjednika Bashara Al‑Assada zbog braka njegove tete s majčine strane s Mohammedom Makhloufom.

136

Međutim, prije svega, Vijeće, na kojem je teret dokazivanja, kao što se na to podsjeća u točki 72. ove presude, dostavlja samo dvije publikacije s internetskih stranica u kojima se navodi obiteljska veza između tužitelja i obitelji Makhlouf. Na jednoj se od njih pak, odnosno na internetskoj stranici Al Khaleej Online, samo nejasno upućuje na navedenu obiteljsku vezu, pri čemu se ona ne opisuje. Nadalje, obiteljska veza na koju se upućuje na internetskoj stranici Ayn Almadina, odnosno da je tužitelj rođak Mohammeda Makhloufa, dok je njegova majka Jamila Muhanna rođakinja supruge Mohammeda Makhloufa, razlikuje se od one navedene u prvom dijelu dokumenta WK 985/2021 INIT. Naime, u tom se dokumentu navodi da je tužiteljeva teta s majčine strane u braku s Mohammedom Makhloufom, stoga je zapravo sestra Jamile Muhanne.

137

Slijedom toga, informacije iz dokumenata WK 4069/2019 INIT i WK 985/2021 INIT nisu potkrijepljene.

138

Usto, tvrdnja iz dokumenta WK 985/2021 INIT, prema kojoj je jedna od tužiteljevih teta s majčine strane u braku s Mohammedom Makhloufom, nije potkrijepljena ni jasna jer ne postoje dokazi kojima se to potvrđuje i ne navodi se ime supruge Mohammeda Makhloufa. Osim toga, tvrdnja Vijeća prema kojoj se izraz „teta s majčine strane” može odnositi i na tetu tužiteljeve majke nije uvjerljiva. Naime, u prvom dijelu navedenog dokumenta supruga Mohammeda Makhloufa jasno se opisuje kao tužiteljeva teta s majčine strane. Vijeće je u dopisu od 12. veljače 2021. prihvatilo takvu povezanost a da pritom nije izrazilo zadrške. Stoga sada ne može tvrditi da bi to zapravo mogla biti teta tužiteljeve majke. U svakom slučaju, njegova je tvrdnja iznesena kao pretpostavka i nije potkrijepljena.

139

Naposljetku, argument Vijeća prema kojem su Ghassan Muhanna i tužiteljeva majka povezani predstavlja u najboljem slučaju pretpostavku koja se prvi put iznosi u odgovoru na tužbu. U svakom slučaju, nijedan od dokaza koje je podnijelo Vijeće to ne podupire.

140

Osim toga, Vijeće podnosi presudu tribunala administratif de Paris (Upravni sud u Parizu, Francuska) od 13. rujna 2021. koja se odnosi na tužitelja kako bi dokazalo da je priznato da tužitelj ima obiteljske veze s obiteljima Makhlouf i Assad.

141

U tom pogledu valja istaknuti da se Vijeće time ne poziva na odluku francuskog suda kao na dokaz kojim se potkrepljuju razlozi za uvrštenje tužiteljeva imena na predmetne popise, nego je dostavlja kako bi potvrdio opis tužitelja koji je dao Općem sudu. Stoga u tom smislu nije potrebno ispitati dopuštenost tog dokaza s obzirom na sudsku praksu prema kojoj se zakonitost akta Unije mora ocijeniti u skladu s činjeničnim i pravnim elementima koji su postojali na dan kada je taj akt donesen (vidjeti u tom smislu presude od 3. rujna 2015., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Komisija, C‑398/13 P, EU:C:2015:535, t. 22. i navedenu sudsku praksu i od 4. rujna 2015., NIOC i dr./Vijeće, T‑577/12, neobjavljenu, EU:T:2015:596, t. 112. i navedenu sudsku praksu).

142

S obzirom na navedeno, valja podsjetiti na to da je na temelju članka 263. UFEU‑a, sud Unije isključivo nadležan za nadzor zakonitosti akata koje je donijelo Vijeće. Slijedom toga, na Općem sudu je da zakonitost pobijanih akata ispita samo s obzirom na argumente i dokaze koje su mu podnijele stranke.

143

Nadalje, valja napomenuti da je tribunal administratif de Paris (Upravni sud u Parizu), prilikom odlučivanja o odluci francuskog ministra gospodarstva i financija od 12. veljače 2020. (u daljnjem tekstu: francuska odluka od 12. veljače 2020.), odlučio o razlozima uvrštenja koji proizlaze iz akata iz 2019. Stoga se predmet tužbi razlikuje, tako da Opći sud u svakom slučaju ne može biti obvezan mogućom pravomoćnosti te presude.

144

U tom pogledu, iz izvadaka iz sirijskog registra osobnih stanja od 25. i 26. travnja 2021. koje je tužitelj podnio, a koji se odnose na njegovu obitelj s majčine strane, čiju pouzdanost ili relevantnost Vijeće nije osporilo, proizlazi da nijedna od tužiteljevih teta s majčine strane nije u braku s Mohammedom Makhloufom.

145

Iako je točno da se pisanje imena i prezimena tužiteljeve majke koji se nalaze u izvacima iz sirijskog registra osobnih stanja neznatno razlikuje od onoga u drugim dokazima („Jamileh” umjesto „Jamila” i „Mhanna” umjesto „Muhanna”), takve se razlike mogu objasniti transliteracijom arapskih imena u latinicu.

146

Štoviše, sâmo Vijeće u odgovoru na tužbu navodi da je Jamila Muhanna tužiteljeva majka. Stoga valja smatrati da se izvaci iz sirijskog registra osobnih stanja doista odnose na tužiteljevu obitelj s majčine strane. Prema tome, valja zaključiti da je tužitelj zaista dokazao da nijedna od njegovih teta s majčine strane nije bila u braku s Mohammedom Makhloufom.

147

Zaključno, zbog nedosljednosti u dokazima koje je podnijelo Vijeće i s obzirom na dokumente koje je podnio tužitelj, valja smatrati da Vijeće nije dovoljno potkrijepilo osnovanost razloga za uvrštenje koji se temelje na tome da je tužitelj povezan s članovima obitelji Makhlouf.

148

Valja istaknuti da se dokazima koje je podnijelo Vijeće nastoji dokazati da je tužiteljeva povezanost s članovima obitelji Assad isključivo profesionalne prirode.

149

Naime, iz internetske stranice Dawdaa jasno proizlazi da tužitelj nije član obitelji Assad, nego da joj je blizak zbog svojih odgovornosti.

150

Osim toga, pristup Vijeća nije u potpunosti nedvosmislen. Naime, iako priznaje da tužitelj nije rođak predsjednika Bashara Al‑Assada te iako je na raspravi potvrdilo da navedeni predsjednik nema rođaka s istim imenom kao i tužitelj, u odgovoru na tužbu objašnjava da se tužitelj može smatrati rođakom tog predsjednika jer je Mohammed Makhlouf, koji je s tužiteljem navodno povezan na temelju braka s jednom od njegovih teta s majčine strane, ujak dotičnog predsjednika.

151

U tom pogledu, s jedne strane, valja istaknuti da Vijeće nije formalno uzelo u obzir činjenicu da je tužitelj rođak predsjednika Bashara Al‑Assada kako bi opravdalo uvrštenje njegova imena na predmetne popise. S druge strane, valja podsjetiti na to da, kao što je to utvrđeno u točki 147. ove presude, Vijeće nije u dovoljnoj mjeri dokazalo tužiteljevu osobnu povezanost s obitelji Makhlouf preko koje je bio povezan s obitelji Assad.

152

Kad je riječ o profesionalnoj povezanosti između tužitelja i članova obitelji Assad, iz informacija s internetskih stranica Dawdaa, Orient News, Al Khaleej Online i Al Hewar proizlazi da je ta povezanost uspostavljena u naftnom sektoru. U prvom dijelu dokumenta WK 985/2021 INIT opisuje se da je tužitelj iskoristio svoju povezanost s Basselom Al‑Assadom, najstarijim sinom Hafeza Al‑Assada, koji je preminuo 21. siječnja 1994., kako bi stekao bogatstvo.

153

S obzirom na smrt Bassela Al‑Assada 1994., valja samo razmotriti tužiteljevu povezanost s članovima obitelji Assad u okviru njegovih aktivnosti u naftnom sektoru.

154

U tom pogledu, kao prvo, iz članaka s internetskih stranica Al Khaleej Online i Al Hewar proizlazi da je tužitelj preko društva Lead Syria u likvidaciji bio povezan s članovima obitelji Assad. Međutim, kao što je to utvrđeno u točki 97. ove presude, prilikom donošenja pobijanih akata tužitelj više nije bio povezan s tim društvom.

155

Kao drugo, kad je riječ o partnerstvu između tužitelja i Mahera Al‑Assada u okviru saveza „nafta za hranu”, valja utvrditi da se ono navodi samo u članku na internetskoj stranici Orient News. Međutim, na temelju samog tog dokaza, u pogledu kojeg Vijeće usto nije pružilo nikakvo uvjerljivo objašnjenje, ni u pismenima ni na raspravi, ne može se razumjeti kako se taj savez materijalizirao, odnosno preko kojih subjekata, ni koje su bile njegove posljedice. Takva su objašnjenja ipak bila potrebna jer je usto općepoznata činjenica da se izraz „nafta za hranu” odnosi na program koji su Ujedinjeni narodi uspostavili u razdoblju od 1996. do 2003. u korist Iraka.

156

Kao treće, u publikaciji na internetskoj stranici Dawdaa navodi se razilaženje tužitelja i obitelji Assad zbog problema u naftnom sektoru, tako da taj dokaz zapravo upućuje na prekid povezanosti između tužitelja i obitelji Assad u tom sektoru.

157

Slijedom toga, Vijeće nije podnijelo skup dovoljno konkretnih, preciznih i dosljednih indicija kako bi dokazalo da je tužitelj profesionalno povezan s članovima obitelji Assad zbog aktivnosti u naftnom sektoru.

158

Osim toga, u publikaciji na internetskoj stranici Dawdaa navodi se da je tužitelj i dalje povezan s obitelji Assad zbog svojih odgovornosti. Međutim, u njoj se ne navodi o kojim je odgovornostima riječ niti se objašnjava kako se na temelju njih može utvrditi takva povezanost. Usto, budući da te informacije nisu potkrijepljene drugim dokazima, valja smatrati da se njima ne dokazuje u dovoljnoj mjeri postojanje profesionalne povezanosti između tužitelja i članova obitelji Assad.

159

Iz prethodno navedenog proizlazi da Vijeće nije dovoljno potkrijepilo osnovanost razloga za uvrštenje koji se temelje na tome da je tužitelj povezan s članovima obitelji Assad.

160

Budući da Vijeće nije dokazalo da je tužitelj bio povezan s članovima obitelji Makhlouf i Assad, s profesionalnog ili osobnog stajališta, valja zaključiti da nije potkrijepilo razloge za uvrštenje koji se odnose na tužiteljevu povezanost s članovima obitelji Makhlouf i Assad.

161

Valja provjeriti je li tužiteljeva situacija dostatan dokaz da on podupire sirijski režim ili da ostvaruje koristi od njegovih politika. Takvu ocjenu treba provesti na način da se dokazi ne ispituju odvojeno, nego u kontekstu u kojem se nalaze. Naime, Vijeće je ispunilo obvezu koju ima u pogledu tereta dokazivanja ako sudu Unije podnese skup dovoljno konkretnih, preciznih i dosljednih indicija na temelju kojih se može dokazati postojanje dovoljne povezanosti između osobe na koju se primjenjuje mjera zamrzavanja financijskih sredstava i predmetnog režima (vidjeti presudu od 9. rujna 2016., Tri‑Ocean Trading/Vijeće, T‑709/14, neobjavljenu, EU:T:2016:459, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

162

U skladu s razlozima za uvrštenje navedenima u točkama 41. i 78. ove presude, tužitelj je na temelju svojeg statusa vodećeg poslovnog čovjeka koji djeluje u Siriji i svoje povezanosti s članovima obitelji Makhlouf i Assad sudjelovao u sirijskom režimu, ostvarivao korist od njega ili ga na drugi način podupirao.

163

Valja istaknuti da se Vijeće koristilo prošlim glagolskim vremenom kako bi navelo da je tužitelj imao koristi od sirijskog režima, da ga je podupirao i sudjelovao u njemu. To se utvrđenje odnosi i na njemačku i španjolsku jezičnu verziju razloga za uvrštenje, u kojima se navodi da tužitelj „war in dieser Eigenschaft Teil, Nutznießer oder anderweitig Unterstützer des syrischen Regimes” i „ha participado en el régimen sirio, se ha beneficiado de él o lo ha apoyado”.

164

Kad je riječ o engleskoj jezičnoj verziji razloga za uvrštenje, u njoj se navodi da tužitelj „has been participating in, benefiting from or otherwise supporting the Syrian regime”. Upotreba glagolskog vremena „present perfect continuous” na engleskom jeziku zapravo upućuje na to da je tužitelj sudjelovao, ostvarivao korist i podupirao sirijski režim te da to i dalje čini.

165

Kada mu je na raspravi postavljeno pitanje o glagolskom vremenu upotrijebljenom u različitim jezičnim verzijama razlogâ za uvrštenje, Vijeće je u biti navelo da se prije svega treba usredotočiti na dokaze i različita razdoblja tijekom kojih se podupirao sirijski režim.

166

Valja utvrditi da se razlozi zbog kojih Vijeće smatra da tužitelj podupire sirijski režim i da od njega ostvaruje korist u biti podudaraju s onima zbog kojih Vijeće smatra da je tužitelj vodeći poslovni čovjek koji djeluje u Siriji i da je povezan s članovima obitelji Assad i Makhlouf.

167

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da se, prema sudskoj praksi, ne može isključiti da se za određenu osobu razlozi za uvrštenje njezina imena podudaraju u određenoj mjeri, u smislu da se osoba može smatrati vodećom poslovnom osobom koja djeluje u Siriji te da u okviru svojih aktivnosti ima koristi od sirijskog režima ili da ga njima podupire. To upravo proizlazi iz toga što su, kao što je to utvrđeno u uvodnoj izjavi 6. Odluke 2015/1836, uska povezanost te kategorije osoba sa sirijskim režimom i njihova podrška tom režimu jedan od razloga zbog kojih je Vijeće odlučilo uspostaviti tu kategoriju. Međutim, čak i u tom slučaju, riječ je o različitim kriterijima (presuda od 23. rujna 2020., Kaddour/Vijeće, T‑510/18, EU:T:2020:436, t. 77.). To vrijedi i za osobe povezane s članovima obitelji Makhlouf i Assad, s obzirom na to da je, kao što je to utvrđeno u uvodnoj izjavi 7. Odluke 2015/1836, moć sadašnjeg sirijskog režima koncentrirana u utjecajnim članovima navedenih obitelji.

168

Naime, kao prvo, valja istaknuti da u pogledu statusa vodećeg poslovnog čovjeka koji djeluje u Siriji Vijeće nije dokazalo da je tužitelj na dan donošenja pobijanih akata imao poslovne interese u Siriji (vidjeti točku 127. ove presude). Kad je riječ o njegovoj povezanosti s članovima obitelji Makhlouf i Assad, Vijeće također nije dokazalo da je ona postojala prilikom donošenja mjera ograničavanja u odnosu na njega (vidjeti točku 160. ove presude). Slijedom toga, valja zaključiti da se tužitelja ne može povezati sa sirijskim režimom ni zbog njegovih poslovnih aktivnosti u Siriji ni zbog povezanosti s članovima obitelji Makhlouf i Assad.

169

Kao drugo, iako se u publikaciji na internetskoj stranici Dawdaa navode druge odgovornosti koje je tužitelj mogao izvršavati za sirijski režim ili u njegovu korist, valja utvrditi, kao što je to navedeno u točki 158. ove presude, da se u njoj ne navodi o kojim je odgovornostima riječ niti se objašnjava kako se na temelju njih može utvrditi tužiteljeva povezanost s navedenim režimom. Usto, budući da te informacije nisu potkrijepljene drugim dokazima, valja smatrati da se njima ne dokazuje tužiteljeva povezanost s tim režimom.

170

Kao treće, iz informacija s internetskih stranica Al Khaleej Online i Al Hewar proizlazi da sirijski režim ostvaruje korist od društva Lead Syria u likvidaciji. Međutim, s jedne strane, u točki 97. ove presude utvrđeno je da tužitelj nije povezan s tim društvom. S druge strane, tužitelj je podnio dokaze koji dokazuju da je navedeno društvo neaktivno od 2012. i da je u likvidaciji od 2020., kao što je to navedeno u točkama 95. i 96. ove presude, tako da, u nedostatku dokaza o protivnom koje je podnijelo Vijeće ili argumenta koje je Vijeće iznijelo kako bi osporilo pouzdanost i relevantnost tih dokaza, nije moguće utvrditi na koji je način navedeni režim mogao imati koristi od djelatnosti predmetnog društva.

171

Kao četvrto i posljednje, valja istaknuti da se drugim informacijama iz dokumenata WK 4069/2019 INIT i WK 985/2021 INIT dokazuje da se tužitelj distancirao od sirijskog režima. Stoga se u publikaciji na internetskoj stranici Aks al Ser navodi da je tužitelj likvidirao svoju financijsku imovinu i povukao svoj novac iz sirijskih banaka nakon bombardiranja sirijskog stožera za nacionalnu sigurnost. Kad je riječ o publikaciji na internetskoj stranici Dawdaa, u njoj se navodi razilaženje tužitelja i navedenog režima. Naposljetku, u prvom dijelu dokumenta WK 985/2021 INIT navodi se da je tužitelj isključen iz glavnih financijskih mreža sirijskog režima.

172

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da Vijeće nije u dovoljnoj mjeri dokazalo tužiteljevu povezanost sa sirijskim režimom.

173

S obzirom na zaključke donesene u točkama 127., 160. i 172. ove presude, Vijeće nije u dovoljnoj mjeri potkrijepilo razloge za uvrštenje tužiteljeva imena na predmetne popise.

174

Stoga valja prihvatiti prvi tužbeni razlog.

175

Budući da se prvi tužbeni razlog odnosi samo na osnovanost razloga za uvrštenje tužiteljeva imena na predmetne popise od stupanja na snagu pobijanih akata, valja još ispitati drugi i treći tužbeni razlog kako bi se utvrdilo imaju li navedeni akti, kao što to tvrdi tužitelj, retroaktivan učinak jer se njima utvrđuje da je tužitelj bio osoba na koju se odnose mjere ograničavanja od 23. kolovoza 2011. i, u slučaju potvrdnog odgovora, je li Vijeće zakonito pripisalo takav učinak navedenim aktima.

176

U prilog drugom tužbenom razlogu tužitelj tvrdi da Vijeće nije moglo donijeti pobijane akte jer su izravno u suprotnosti s legitimnim očekivanjima koja proizlaze iz činjenice da je navedena institucija tijekom posljednjih deset godina sustavno potvrđivala da on nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa.

177

U okviru trećeg tužbenog razloga tužitelj tvrdi da se pobijanim aktima na nedopušteni način nastoji postići retroaktivni učinak i da su protivni načelu pravne sigurnosti. Prema njegovu mišljenju, važno je ne samo za njega, nego i za treće strane koje su s njim surađivale u dobroj vjeri na temelju jamstava koje je javno pružilo Vijeće da on nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa.

178

Kad je riječ o drugom tužbenom razlogu, Vijeće smatra da se sudska praksa na koju se tužitelj poziva kako bi opravdao primjenu načela zaštite legitimnih očekivanja ne može primijeniti na tužiteljevu situaciju jer on nije korisnik nijednog akta koje je Vijeće donijelo. U tom pogledu smatra da na temelju dostavljenih podataka o identitetu osobe na koju se primjenjuju mjere ograničavanja samih po sebi ne mogu nastati subjektivna prava.

179

Kad je riječ o trećem tužbenom razlogu, Vijeće tvrdi da su pobijani akti stupili na snagu tek sljedećeg dana od dana njihove objave u Službenom listu Europske unije. Međutim, tužitelj nije pojasnio na koji način pobijani akti imaju retroaktivan učinak, uzimajući u obzir konkretno da se financijska sredstva zapravo ne mogu retroaktivno zamrznuti. Slijedom toga, Vijeće smatra da je taj tužbeni razlog nedostatan u smislu članka 21. Statuta Suda Europske unije i da ga treba odbiti samo zbog tog razloga.

180

Vijeće u biti tvrdi da treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti, treba odbiti kao nedopušten jer tužitelj ne objašnjava jasno na koji način pobijani akti imaju retroaktivan učinak.

181

Valja podsjetiti na to da na temelju članka 21. prvog stavka Statuta Suda Europske unije, koji je primjenjiv na postupak pred Općim sudom u skladu s člankom 53. prvim stavkom tog statuta, i članka 76. točke (d) Poslovnika, tužba treba sadržavati predmet spora, tužbene razloge i argumente kao i sažeti prikaz tih razloga. Ti elementi moraju biti dovoljno jasni i precizni kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, po potrebi i bez drugih podataka. Kako bi se zajamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje, za dopuštenost tužbe potrebno je da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se ona temelji na smislen i razumljiv način proizlaze iz sadržaja same tužbe (vidjeti u tom smislu rješenje od 28. travnja 1993., De Hoe/Komisija, T‑85/92, EU:T:1993:39, t. 20. i navedenu sudsku praksu). U tužbi stoga treba biti pojašnjen sadržaj tužbenog razloga na kojemu se zahtjev temelji jer samo njegovo apstraktno navođenje ne ispunjava zahtjeve iz Poslovnika. Identični su zahtjevi i kada se na neki prigovor poziva u potporu tužbenom zahtjevu (vidjeti presudu od 25. ožujka 2015., Belgija/Komisija, T‑538/11, EU:T:2015:188, t. 131. i navedenu sudsku praksu; rješenje od 27. studenoga 2020., PL/Komisija, T‑728/19, neobjavljeno, EU:T:2020:575, t. 64.).

182

U ovom slučaju tužitelj u biti tvrdi da pobijani akti imaju retroaktivan učinak jer mijenjaju njegovu pravnu situaciju koja je postojala do donošenja pobijanih akata, odnosno to da on nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa.

183

To u biti proizlazi iz točaka 59. i 60. tužbe. Tužitelj je usto u točkama 48. i 49. replike objasnio utjecaj retroaktivnosti pobijanih akata na njegovu pravnu situaciju.

184

Međutim, valja utvrditi da je Vijeće na tužiteljeve argumente odgovorilo ne samo u okviru odgovora na tužbu, nego i u odgovoru na repliku. Usto, Vijeće u odgovoru na repliku smatra da tužiteljevi argumenti ne odražavaju vjerno okolnosti slučaja, čime zauzima stajalište o osnovanosti tužbenog razloga, a ne o njegovoj nedopuštenosti. Naposljetku, Opći sud može ispitati taj tužbeni razlog, koji je u tu svrhu dovoljno pojašnjen.

185

Slijedom toga, treći tužbeni razlog dovoljno je jasan, u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz odredbi Statuta Suda Europske unije i Poslovnika, te je stoga dopušten.

186

Prema sudskoj praksi, cilj je načela pravne sigurnosti, iz kojeg proizlazi načelo legitimnih očekivanja, zajamčiti predvidljivost situacija i pravnih odnosa uređenih pravom Unije. U tu svrhu je ključno da institucije Unije poštuju nepovredivost akata koje su donijele i koji utječu na pravni i stvarni položaj pravnih subjekata, na način da te akte mogu izmijeniti samo uz poštovanje pravila o nadležnosti i postupovnih pravila (presuda od 4. svibnja 2016., Andres i dr./ESB, T‑129/14 P, EU:T:2016:267, t. 35.).

187

U ovom slučaju tužitelj smatra da su i načelo zaštite legitimnih očekivanja i načelo pravne sigurnosti povrijeđeni pobijanim aktima jer se njima utvrđuje da je njegovo ime uvršteno na predmetne popise od 23. kolovoza 2011., iako ga od donošenja akata iz 2011. do donošenja pobijanih akata Vijeće nije smatralo osobom navedenom u retku 36. predmetnih popisa.

188

Kako bi se utvrdilo jesu li pobijani akti doneseni protivno tim dvama načelima, najprije stoga valja ispitati učinke tih akata i provjeriti imaju li oni retroaktivan učinak, kao što to tvrdi tužitelj i suprotno onomu što tvrdi Vijeće, tako da se utvrdi da je tužitelj u konačnici uvijek bio osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa, i to od donošenja akata iz 2011.

189

Sudskom praksom priznaje se da retroaktivnost akta može biti izričito predviđena tim aktom, ali može proizlaziti i iz njegova sadržaja (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 1991., Crispoltoni, C‑368/89, EU:C:1991:307, t. 17.).

190

Pobijani akti ne sadržavaju izričitu odredbu kojom se predviđa retroaktivna primjena njihovih učinaka. Stoga valja provjeriti imaju li doista retroaktivan učinak zbog svojeg sadržaja.

191

Kao prvo, kad je riječ o aktima iz 2021., najprije valja istaknuti da se u uvodnoj izjavi 2. tih akata navodi da podatke koji se odnose na osobu čije je ime uvršteno na predmetne popise, u ovom slučaju osobu navedenu u retku 36., treba ažurirati. Slijedom toga, to nisu akti prvotnog uvrštenja ni ponovnog uvrštenja, nego akti koji se nastavljaju na prethodne akte u koje unose izmjene.

192

Nadalje, valja istaknuti da tekst u navodnicima u prilogu aktima iz 2021. počinje brojem 36. i završava datumom prvotnog uvrštenja, odnosno 23. kolovoza 2011. Stoga se cijeli redak 36. zamjenjuje predmetnim tekstom. Slijedom toga, suprotno onomu što tvrdi Vijeće, u aktima iz 2021. jasno se navodi da je datum prvotnog uvrštenja tužiteljeva imena na predmetne popise bio 23. kolovoza 2011.

193

Naposljetku, kako bi se ocijenio retroaktivni učinak akata iz 2021., potrebno je i usporediti situaciju koja je postojala prije njihova donošenja i situaciju nakon toga. Naime, u tom pogledu valja utvrditi da su akti iz 2021. doneseni nakon što je Vijeće utvrdilo da je počinilo pogrešku u pogledu identiteta osobe navedene u retku 36. predmetnih popisa i tužitelja. To proizlazi iz dopisa od 12. veljače 2021., u kojem se navodi da „The Council considers, after reviewing the information on its file, that [the applicant] is indeed the person listed under entry no 36 in the annexes to the [Decision 2013/255 and Regulation No 36/2012]” (Vijeće smatra, nakon što je preispitalo informacije iz njegova spisa, da je tužitelj doista osoba uvrštena u redak 36. u prilozima Odluci 2013/255 i Uredbi br. 36/2012) i kojim se tužiteljevim zastupnicima daje rok u kojem mogu podnijeti očitovanja njihova klijenta o novim razlozima za uvrštenje koje namjerava donijeti u odnosu na njega, a koji su upravo navedeni u aktima iz 2021.

194

Iz toga slijedi da akti iz 2021. imaju retroaktivan učinak na tužiteljevu pravnu situaciju time što je izmijenjen redak 36. predmetnih popisa kako bi postalo jasno da se izmjena odnosi na tužitelja i s obzirom na kontekst njihova donošenja.

195

To potvrđuje namjera Vijeća, navedena i u odgovoru na tužbu i na raspravi, da aktima iz 2021. ispravi nejasnoće u pogledu tužiteljeva identiteta.

196

Argumentima Vijeća ne može se dovesti u pitanje zaključak iznesen u točki 194. ove presude.

197

Kao prvo, Vijeće tvrdi da akti iz 2021. nemaju retroaktivan učinak jer se financijska sredstva ne mogu retroaktivno zamrznuti.

198

Točno je da se u načelu financijska sredstva osobe ili subjekta mogu zamrznuti samo za budućnost, kao što se uostalom ograničenja prihvata na državno područje država članica mogu izdati samo za budućnost. Međutim, s jedne strane, ograničavanjem, u ovom slučaju, učinaka akata iz 2021. samo na zamrzavanje tužiteljevih financijskih sredstava i gospodarskih izvora, odnosno na ograničenja prihvata na državno područje država članica, pogrešno se zanemaruju učinci koje je donošenje tih akata imalo na tužiteljevu cjelokupnu pravnu situaciju, a osobito na njegov ugled i čast.

199

U tom je smislu već priznato da mjere ograničavanja uzrokuju znatne negativne posljedice i bitno utječu na prava i slobode osoba protiv kojih su usmjerene. Prema tome, osim zamrzavanja financijskih sredstava ili ograničenja prihvata na državno područje država članica kao takvih, koji zbog svojeg širokog dosega utječu na profesionalni i obiteljski život osoba na koje se odnose, važno je uzeti u obzir sramotu i nepovjerenje do kojih dolazi nakon javnog određivanja dotičnih osoba kao povezanih sa sirijskim režimom (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 6. lipnja 2013., Ayadi/Komisija, C‑183/12 P, neobjavljenu, EU:C:2013:369, t. 68.).

200

Međutim, time što je aktima iz 2021. utvrdilo da je tužiteljevo ime uvršteno na predmetne popise od donošenja akata iz 2011., Vijeće navodi da je otad tužitelj bio povezan sa sirijskim režimom i da je izvršio različite radnje koje opravdavaju uvrštenje i zadržavanje njegova imena na popisu od tog datuma. Takva tvrdnja dovoljna je za retroaktivnu izmjenu tužiteljeve pravne situacije, koja nadilazi samo zamrzavanje njegovih financijskih sredstava.

201

S druge strane, u ovom se slučaju ne može tvrditi da akti iz 2021. nisu imali retroaktivan učinak na zamrzavanje tužiteljevih financijskih sredstava. Naime, kao što je to Vijeće u biti navelo na raspravi, jedan od ciljeva koji se nastoji postići donošenjem akata iz 2021. bio je pojasniti tužiteljevu situaciju koja je postojala prije njihova donošenja, konkretno zbog postojanja francuske odluke od 12. veljače 2020. kojom su zamrznuta tužiteljeva financijska sredstva na temelju akata iz 2019. Prema tome, iako tehnički nije moguće zamrznuti financijska sredstva u prošlosti, suprotno tomu, moguće je potvrditi zamrzavanje financijskih sredstava do kojeg je došlo u prošlosti izmjenom pravne situacije dotične osobe koja je tada prevladala. Slijedom toga, aktima iz 2021., s obzirom na to da se njima potvrđuje da je tužitelj doista osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa od 23. kolovoza 2011., retroaktivno je izmijenjena njegova pravna situacija kako bi odgovarala onoj na temelju koje francuska odluka od 12. veljače 2020. može proizvoditi učinke.

202

Kao drugo, u odgovoru na repliku i na raspravi Vijeće je tvrdilo da je dokument WK 4069/2019 INIT, kojim su se također potkrijepili razlozi za uvrštenje iz akata iz 2019., već sadržavao tužiteljeve fotografije na temelju kojih ga se moglo jasno identificirati. Slijedom toga, prema mišljenju Vijeća, na tužitelja su se već 2019. primjenjivale mjere ograničavanja.

203

Međutim, tvrdnja Vijeća prema kojoj su se na tužitelja već 2019. primjenjivale mjere ograničavanja proturječi činjenici da je Vijeće ispravkom iz 2019. namjeravalo izmijeniti arapsko ime osobe navedene u retku 36. predmetnih popisa kako bi odgovaralo onom iz akata iz 2011. kako su izmijenjeni aktima iz studenoga 2011. Iz toga valja zaključiti da je Vijeće prilikom donošenja akata iz 2019. i dalje smatralo da tužitelj, čije se arapsko ime razlikuje od onog iz navedenog ispravka, nije osoba navedena u tom retku. To je uostalom i dalje bio slučaj prilikom donošenja Odluke 2020/719 i Provedbene uredbe 2020/716, u kojima je preuzeto isto arapsko ime.

204

Stoga, iako je dokument WK 4069/2019 INIT, kojim se potkrepljuju razlozi za uvrštenje iz akata iz 2019., sadržavao podatke na temelju kojih se tužitelja moglo identificirati kao osobu navedenu u retku 36. predmetnih popisa, Vijeće je ipak, prilikom njihova donošenja i do donošenja akata iz 2021., smatralo da tužitelj nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa. Donošenjem akata iz 2021. Vijeće je namjeravalo ispraviti svoju pogrešku tako da jasno utvrdi da je tužitelj doista osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa, i to od 23. kolovoza 2011.

205

Slijedom toga, Vijeće ne može tvrditi da, osim pogreške koju je počinilo, valja smatrati da su se na tužitelja već primjenjivale mjere ograničavanja prije donošenja akata iz 2021. Nadalje, takav pravni položaj nije u skladu sa stvarnošću jer je, kao što to proizlazi iz dopisa švicarskog državnog tajništva za gospodarstvo od 2. studenoga 2011. i 21. travnja 2015., priloženih tužbi, švicarska banka u kojoj je tužitelj imao račune odmrznula financijska sredstva koja je zamrznula nakon donošenja akata iz 2011. i kasnijih akata, s obzirom na jamstva koja je primila u pogledu toga da tužitelj nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa.

206

Usto, Vijeće je na raspravi navelo da je nakon primitka dopisa od 23. lipnja 2020. provelo istragu kako bi dobilo dodatne informacije o tužitelju. U tom pogledu valja utvrditi da je tužitelj poslao navedeni dopis kako bi od Vijeća dobio potvrdu da on nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa. Ta je potvrda tužitelju bila potrebna zbog francuske odluke od 12. veljače 2020. kojom se od banaka koje se nalaze u Francuskoj zatražilo da zamrznu njegova financijska sredstva. Kao što to proizlazi iz dopisa od 12. veljače 2021. i kao što se stranke slažu, Vijeće je shvatilo svoju pogrešku kad je od francuskih tijela dobilo dodatne informacije, koje su navedene u dokumentu WK 985/2021 INIT.

207

Prema tome, Vijeće je upravo donošenjem akata iz 2021. namjeravalo izmijeniti tužiteljevu pravnu situaciju koja je dotad postojala, odnosno da on nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa. Navedenim je aktima Vijeće željelo sa sigurnošću identificirati tužitelja kao osobu čije je ime uvršteno u navedeni redak od 23. kolovoza 2011. te je stoga od tog datuma utvrdilo povezanost između njega i djelovanja sirijskog režima koja je Unija namjeravala osuditi donošenjem sustava mjera ograničavanja.

208

Slijedom toga, akti iz 2021. imaju retroaktivan učinak.

209

Kao drugo, kad je riječ o aktima o zadržavanju iz 2022., valja istaknuti da je, kao što to u biti proizlazi iz uvodne izjave 3. Odluke 2022/849, jedini cilj tih akata, u odnosu na tužitelja, produljenje mjera ograničavanja donesenih u odnosu na njega do 1. lipnja 2023.

210

Usto, valja utvrditi da je tek prilikom donošenja akata iz 2021. Vijeće namjeravalo pojasniti situaciju osobe navedene u retku 36. predmetnih popisa kako bi navelo da je doista riječ o tužitelju. Drugim riječima, tek se navedenim aktima mijenja dotadašnje stajalište Vijeća. Suprotno tomu, akti o zadržavanju iz 2022. namijenjeni su samo zadržavanju tužiteljeva imena na predmetnim popisima. U tom se smislu ne može smatrati da je Vijeće prilikom donošenja navedenih akata namjeravalo ispraviti počinjenu pogrešku.

211

Slijedom toga, akti o zadržavanju iz 2022. nemaju retroaktivan učinak, tako da drugi i treći tužbeni razlog treba odbiti u dijelu u kojem se odnose na njih.

212

Valja podsjetiti na to da se načelu pravne sigurnosti u pravilu protivi to da se početak vremenskog važenja akta Unije određuje prije njegove objave, iako iznimno može biti drukčije kada se to zahtijeva ciljem u općem interesu i kada se legitimna očekivanja dotičnih osoba propisno poštuju, te ako iz teksta, svrhe ili strukture predmetnih pravila Unije jasno proizlazi da im treba pripisati takav učinak (vidjeti presudu od 19. ožujka 2009., Mitsui Co. Deutschland, C‑256/07, EU:C:2009:167, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

213

Budući da se u točki 208. ove presude upravo utvrdilo da iz sadržaja i svrhe akata iz 2021. jasno proizlazi da imaju retroaktivan učinak, valja provjeriti jesu li ispunjena druga dva zahtjeva utvrđena sudskom praksom navedenom u točki 212. ove presude kako bi se priznala retroaktivnost akata Unije.

214

Stoga valja ispitati, s jedne strane, je li se ciljem u općem interesu zahtijevala retroaktivnost akata iz 2021. i, s druge strane, jesu li propisno poštovala tužiteljeva legitimna očekivanja.

215

Kad je riječ o postojanju općeg interesa javnog poretka, Vijeće se u biti poziva na činjenicu da se mjerama ograničavanja nastoje ostvariti ciljevi u općem interesu, konkretno učvršćivanje i podrška ljudskim pravima i međunarodnom humanitarnom pravu. U svojim pismenima i na raspravi Vijeće je također tvrdilo da je donošenjem akata iz 2021. i pojašnjavanjem tužiteljeve situacije prije njihova donošenja osiguralo pravnu sigurnost.

216

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je sud Unije priznao da se temeljnom važnosti održavanja međunarodnog mira i sigurnosti opravdava donošenje mjera ograničavanja (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 191.).

217

Nadalje, kao što to uostalom tvrdi tužitelj, načelom pravne sigurnosti zahtijeva se da je moguće jasno utvrditi na koga se primjenjuju mjere ograničavanja koje je donijela Unija. U smjernicama Vijeća, naslovljenima „Najbolje prakse Europske unije za učinkovitu provedbu mjera ograničavanja”, od 4. svibnja 2018., pravilno se naglašava važnost tog zahtjeva.

218

Naime, samo ako su osobe i subjekti jasno identificirani moguće je zajamčiti pravnu sigurnost i koristan učinak donesenih mjera ograničavanja, a time i ostvarenje ciljeva navedenih u točki 216. ove presude.

219

U takvim okolnostima i s obzirom na činjenicu da se nacionalna tijela država članica oslanjaju na akte koje je donijelo Vijeće kako bi odlučila o zamrzavanju financijskih sredstava osoba i subjekata, valja priznati da je legitimno i nužno da Vijeće može ispraviti pogrešku koju je počinilo u pogledu identiteta osobe i da stoga može pojasniti situaciju osobe ili subjekta. Naime, time se pridonosi tomu da se osigura ostvarenje ciljeva koji se nastoje postići mjerama ograničavanja, tako da se omogući, s jedne strane, upravnim tijelima i trećim stranama da jasno znaju na koga se mjere ograničavanja primjenjuju i, s druge strane, osobi ili subjektu o kojem je riječ da podnese tužbu protiv akata koji se na njih odnose.

220

Kao prvo, valja naglasiti da se, suprotno onomu što tvrdi Vijeće, tužitelj ne poziva toliko na povredu svojih legitimnih očekivanja zbog toga što je Vijeće aktima iz 2021. donijelo mjere ograničavanja u odnosu na njega, nego na činjenicu da Vijeće donošenjem akata iz 2021. tvrdi da je on doista osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa, i to od donošenja akata iz 2011.

221

U tom smislu tužitelj ne tvrdi da Vijeće nikada nije imalo pravo uvrstiti njegovo ime na predmetne popise, nego tvrdi da Vijeće, nakon što je deset godina potvrđivalo da on nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa, ne može tvrditi suprotno.

222

Na taj se način tužiteljeva situacija razlikuje od predmeta u kojima su donesene presude od 29. studenoga 2018., National Iranian Tanker Company/Vijeće (C‑600/16 P, EU:C:2018:966) i od 3. svibnja 2016., Iran Insurance/Vijeće (T‑63/14, neobjavljena, EU:T:2016:264), na koje se poziva Vijeće, u kojima su Sud i Opći sud u biti naveli da poništenje suda Unije mjera ograničavanja koje je Vijeće donijelo u odnosu na osobu ili subjekt ne može stvoriti legitimna očekivanja kod te osobe ili tog subjekta da Vijeće ne bi moglo donijeti odluku o ponovnom uvrštenju, u skladu s presudom o poništenju, u budućnosti (presuda od 29. studenoga 2018., National Iranian Tanker Company/Vijeće, C‑600/16 P, EU:C:2018:966, t. 51.; vidjeti u tom smislu i presudu od 3. svibnja 2016., Iran Insurance/Vijeće, T‑63/14, neobjavljenu, EU:T:2016:264, t. 152. i 153.).

223

Kao drugo, stranke se ne slažu u pogledu činjenice može li se tužitelj u ovom slučaju pozvati na načelo zaštite legitimnih očekivanja.

224

Iako tužitelj smatra, na temelju sudske prakse u području povlačenja upravnih akata, da je on korisnik akata koje je Vijeće donijelo i kojima je potvrdilo da on nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa, Vijeće to osporava i smatra da sudska praksa na koju se poziva tužitelj nije primjenjiva na činjenice u ovom slučaju.

225

U tom pogledu, s jedne strane, valja podsjetiti na to da je načelo zaštite legitimnih očekivanja opće načelo prava Unije koje Vijeće mora poštovati (vidjeti u tom smislu presudu od 10. prosinca 2015., Veloserviss, C‑427/14, EU:C:2015:803, t. 29. i 30.).

226

S druge strane, iz sudske prakse navedene u točki 212. ove presude proizlazi da je poštovanje legitimnih očekivanja jedan od uvjeta koje treba ispuniti, uz poštovanje načela pravne sigurnosti, kako bi akt Unije mogao imati retroaktivan učinak.

227

Naposljetku, prema sudskoj praksi, uvjeti iz sudske prakse koji se odnose na postojanje preciznih, bezuvjetnih i dosljednih jamstava za utvrđivanje postojanja legitimnih očekivanja odnose se samo na situaciju u kojoj se pojedinac nalazi kada se na njega primijeni akt s trenutačnim učinkom, a ne s retroaktivnim učinkom (vidjeti u tom smislu presudu od 10. studenoga 2010., OHIM/Simões Dos Santos, T‑260/09 P, EU:T:2010:461, t. 64.). To se opravdava činjenicom da se, s obzirom na to da je retroaktivnost akta Unije dopuštena samo iznimno, od pojedinca ne može zahtijevati da dokaže da je dobio jamstva da se njegova pravna situacija neće retroaktivno mijenjati.

228

Slijedom toga, suprotno onomu što tvrdi Vijeće, nije potrebno da je tužitelj adresat akata na temelju kojih nastaju subjektivna prava kako bi se mogao pozvati na zaštitu svojih legitimnih očekivanja.

229

Kako bi potkrijepilo svoje stajalište, Vijeće se ne može pozivati na presudu od 14. rujna 2017., Petrea (C‑184/16, EU:C:2017:684, t. 31. i sljedeće) i na mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Szpunara u predmetu Petrea (C‑184/16, EU:C:2017:324, t. 61. i sljedeće).

230

U tom je predmetu Sudu upućen zahtjev za prethodnu odluku kako bi se utvrdilo može li poništenje potvrde o prijavi predviđeno člankom 8. stavkom 2. Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljanju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (SL 2004., L 158, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 42. i ispravak SL 2016., L 87, str. 36.) povrijediti načelo zaštite legitimnih očekivanja osobe kojoj je izdana takva potvrda.

231

Sud je u biti smatrao, pri čemu je potvrdio stajalište nezavisnog odvjetnika M. Szpunara, da se na deklaratornom aktu, kao što je potvrda o prijavi, ne mogu samom po sebi temeljiti legitimna očekivanja dotičnog pojedinca u pogledu njegova prava na boravak na državnom području dotične države članice (presuda od 14. rujna 2017., Petrea, C‑184/16, EU:C:2017:684, t. 35.).

232

Po analogiji, Vijeće smatra da podaci koji se odnose na identitet osobe na koju se odnosi uvrštenje na predmetne popise imaju samo deklaratornu vrijednost i da na temelju njih kao takvih ne mogu nastati subjektivna prava.

233

Na taj način Vijeće polazi od pogrešne pretpostavke da je za primjenu načela zaštite legitimnih očekivanja uvijek potrebno donijeti akte na temelju kojih nastaju subjektivna prava. Međutim, taj uvjet ne proizlazi iz sudske prakse niti konkretno iz presude od 14. rujna 2017., Petrea (C‑184/16, EU:C:2017:684). Naime, iako Sud u toj presudi navodi da se legitimna očekivanja dotičnog pojedinca ne mogu temeljiti na potvrdi o prijavi samoj po sebi jer je riječ o deklaratornom aktu, valja utvrditi da u točki 36. navedene presude dodaje da, osim toga, u predmetu iz glavnog postupka nijedna činjenica opisana u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne dovodi do zaključka da su nadležna tijela stvorila očekivanja u pogledu prava boravka dotičnog pojedinca zbog konkretnih uvjeravanja koja bi mu bila dana. Iz toga stoga proizlazi da Sud ni u kojem slučaju nije isključio mogućnost da je dotični pojedinac mogao od nadležnih tijela primiti jamstva u bilo kojem obliku koja su takva da on na temelju njih može stvoriti određena očekivanja, nego je prihvatio takvu mogućnost i provjerio je li se ona ostvarila u ovom slučaju.

234

Kao treće, stoga valja provjeriti je li Vijeće poštovalo tužiteljeva legitimna očekivanja.

235

U tom pogledu, iz sudske prakse navedene u točki 227. ove presude valja zaključiti da nije na tužitelju da dokaže da je primio precizna, bezuvjetna i dosljedna jamstva na temelju kojih se može utvrditi da su kod njega postojala legitimna očekivanja da Vijeće neće donijeti akte s retroaktivnim učinkom, nego je na sucu da provjeri jesu li akti iz 2021. doneseni u skladu s tužiteljevim legitimnim očekivanjima.

236

Tom se analizom zahtijeva da se uzmu u obzir sve okolnosti ovog slučaja.

237

Međutim, iz dopisa od 28. listopada 2011., 15. studenoga 2011. i 6. svibnja 2013. koje je Vijeće uputilo tužiteljevim zastupnicima kao i iz prigovora nedopuštenosti koji je Vijeće podnijelo u okviru predmeta u kojem je doneseno rješenje od 24. svibnja 2012., Assaad/Vijeće (T‑550/11, neobjavljeno, EU:T:2012:266), proizlazi da je Vijeće tvrdilo da tužitelj nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa, a da pritom nije izrazilo zadrške. Ta je tvrdnja potvrđena donošenjem akata iz studenoga 2011. i ispravaka iz 2013. (vidjeti točku 24. ove presude) i 2019. U tom pogledu valja naglasiti da Vijeće nikada nije zatražilo od tužiteljevih zastupnika dodatne podatke o njegovu identitetu i da ne tvrdi da je tužitelj od njega sakrio informacije. Drugim riječima, do slanja dopisa od 12. veljače 2021. Vijeće nije dvojilo u pogledu činjenice da tužitelj nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa.

238

Vijeće je stoga u više navrata potvrdilo tužitelju da on nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa.

239

U tom pogledu Vijeće tvrdi da svaki zaključak o identitetu osobe na koju se primjenjuju mjere ograničavanja ima samo deklaratornu vrijednost i njime se nastoji uspostaviti analogija između ove situacije i situacije u predmetu u kojem je donesena presuda od 25. siječnja 2017., Almaz‑Antey Air and Space Defence/Vijeće (T‑255/15, neobjavljena, EU:T:2017:25, t. 38. i 39.). Međutim, u tom je predmetu Opći sud trebao odlučiti o dopuštenosti tužiteljevih zahtjeva za prilagodbu tužbenog zahtjeva u pogledu dopisa Vijeća u kojem ono navelo da potvrđuje svoje stajalište da je tužitelj i dalje ispunjavao kriterije predviđene njegovom Odlukom 2014/145/ZVSP od 17. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 16.) i njegovom Uredbom (EU) br. 269/2014 od 17. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 6. i ispravak SL 2014., L 121, str. 60.) i da je u odnosu na njega potrebno zadržati mjere ograničavanja. Odbio je navedene zahtjeve za prilagodbu kao nedopuštene, pri čemu je utvrdio da se predmetnim dopisom samo potvrđuje ocjena Vijeća i da se njime ne nastoje ni zamijeniti ni izmijeniti razlozi za uvrštenje navedeni u Odluci (ZVSP) 2015/432 od 13. ožujka 2015. o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2015., L 70, str. 47.) kojom se predmetne mjere ograničavanja produljuju do 15. rujna 2015. i u Provedbenoj uredbi (EU) 2015/427 od 13. ožujka 2015. o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2015., L 70, str. 1.).

240

Međutim, u ovom slučaju tužitelj ne zahtijeva poništenje dopisa koje mu je uputilo Vijeće, nego se poziva na njih kako bi dokazao da mu je Vijeće stvorilo legitimna očekivanja da ga ta institucija ne smatra osobom navedenom u retku 36. predmetnih popisa. Prema tome, čak i pod pretpostavkom da se navedenim dopisima samo potvrđuju različiti akti koje je donijelo Vijeće, oni su ipak pridonijeli, zajedno s navedenim aktima, tomu da tužitelj stvori opravdana očekivanja da on nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa. Stoga zbog kombinacije tih dopisa, kojima se potvrđuju ili najavljuju akti koje je donijelo Vijeće, i iznimne prirode retroaktivnosti akata Unije, tužitelj je mogao legitimno očekivati da neće biti retroaktivno povezan s osobom navedenom u retku 36. predmetnih popisa.

241

Iz prethodno navedenog proizlazi da Vijeće nije poštovalo tužiteljeva legitimna očekivanja time što je u odnosu na njega donijelo mjere ograničavanja s retroaktivnim učinkom.

242

Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje drugim argumentima Vijeća.

243

Kao prvo, Vijeće smatra da se svaki zaključak o identitetu osobe na koju se odnosi uvrštenje temelji na činjeničnim elementima sadržanima u spisu kojima se Vijeću i tijelima koja provode mjere ograničavanja omogućuje da identificiraju osobu na koju se odnosi uvrštenje. Drugim riječima, prema mišljenju Vijeća, njegovo stajalište o identitetu osobe može se promijeniti s obzirom na informacije koje posjeduje.

244

Točno je, s jedne strane, da se prihvaća da Vijeće može u dovoljnoj mjeri utvrditi identitet osoba i subjekata u odnosu na koje donosi mjere ograničavanja (vidjeti presudu od 9. rujna 2016., Tri Ocean Energy/Vijeće, T‑719/14, neobjavljenu, EU:T:2016:458, t. 30. i navedenu sudsku praksu). Time je sud Unije uzeo u obzir teškoću pribavljanja preciznijih dokaza u državi koja se nalazi u stanju građanskog rata i na čijem je čelu autoritarni režim. U takvim okolnostima valja priznati mogućnost da Vijeće može promijeniti mišljenje u pogledu identiteta osobe ili subjekta ovisno o dokazima kojima raspolaže.

245

S druge strane, kao što je to navedeno u točki 219. ove presude, valja priznati mogućnost da Vijeće ispravi pogrešku koju je počinilo u pogledu identiteta osobe i da mu se tako omogući da pojasni situaciju osobe ili subjekta.

246

Međutim, pravo priznato Vijeću u točki 219. ove presude popraćeno je ograničenjima, odnosno poštovanjem načela zaštite legitimnih očekivanja, koje je tim važnije poštovati jer posljedice za pravnu situaciju osoba i subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja nisu zanemarive.

247

U tom pogledu valja uostalom podsjetiti na to da je, prema sudskoj praksi, čak i ako mjere ograničavanja ne predstavljaju kaznenu sankciju, na Vijeću da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 70 i 71. ove presude, u dovoljnoj mjeri utvrdi identitet osoba i subjekata u odnosu na koje donosi mjere ograničavanja. To je važno s obzirom na to da je u području mjera ograničavanja činjenica da Vijeće u dovoljnoj mjeri utvrdi adresate akata preduvjet za njihovo uvrštenje na popis i konkretno ispitivanje spornih činjenica (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2020., Haikal/Vijeće, T‑189/19, neobjavljenu, EU:T:2020:607, t. 102.).

248

Osim toga, takve bi pogreške trebale biti čim više ograničene jer bi inače mogle ugroziti koristan učinak mjera ograničavanja i cilj pravnog sustava koji je uspostavila Unija, a to je vršenje pritiska na sirijski režim sprečavanjem njegova financiranja.

249

Prema tome, iako Vijeće ima pravo retroaktivno ispraviti pogrešku koju je počinilo u identifikaciji osobe na koju se odnose mjere ograničavanja, ono ne može djelovati a da pritom ne poštuje načelo zaštite legitimnih očekivanja. Stoga njegov argument valja odbiti.

250

Kao drugo, Vijeće navodi da se njegovo pogrešno shvaćanje identiteta osobe navedene u retku 36. predmetnih popisa nije temeljilo na nedostatku podataka o identitetu te osobe, nego na nedostatku podataka o tužiteljevu identitetu.

251

Međutim, čak i kad bi se prihvatio argument Vijeća, ono ne upućuje ni na jedan dopis koji je poslan tužiteljevim zastupnicima kako bi se razjasnila situacija. Naime, s obzirom na činjenicu da je u ovom slučaju švicarska banka 2011. i ponovno 2015. privremeno zamrznula tužiteljeva financijska sredstva, kao što je to navedeno u točki 205. ove presude, Vijeće je već trebalo upotrijebiti sredstva kojima je tada raspolagalo kako bi pojasnilo situaciju ako je smatralo da ne raspolaže dostatnim podacima o tužiteljevu identitetu. Naposljetku, Vijeće je tek nakon primitka dopisa od 23. lipnja 2020. kojim je obaviješteno da je francuski ministar gospodarstva i financija donio francusku odluku od 12. veljače 2020. radi zamrzavanja financijskih sredstava koja tužitelj ima u Francuskoj nastojalo dobiti više informacija.

252

Uostalom, zbog toga što su francuska tijela donijela tu odluku, Vijeće ne može valjano tvrditi da je pogreška koju je počinilo, s obzirom na to da nijedna mjera ograničavanja nije proizvodila učinke do donošenja akata iz 2021., bila povoljna za tužitelja. Naime, to nije samo djelomično netočno jer su francuska tijela doista zamrznula financijska sredstva koja je tužitelj imao u Francuskoj na temelju akata iz 2019., nego tužitelj prije svega zbog pogreške koju je Vijeće počinilo i na temelju koje je stvorio legitimna očekivanja da nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa nije tijekom desetogodišnjeg razdoblja koje je prethodilo donošenju akata iz 2021. podnio tužbe za poništenje različitih akata kojima je njegovo ime uvršteno i zadržano na popisima. Uostalom, mogućnost da bi tužitelj podnio tužbu da je znao da je obuhvaćen aktima koji su prethodili aktima iz 2021. nije samo hipotetska u ovom slučaju jer je tužitelj podnio tužbu protiv akata iz 2011. i redovito je pisao Vijeću kako bi ishodio potvrdu da on nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa.

253

Stoga treba odbiti argument Vijeća.

254

Slijedom toga, valja priznati povredu tužiteljevih legitimnih očekivanja i povredu načela pravne sigurnosti te stoga prihvatiti drugi i treći tužbeni razlog.

255

Tužitelj u biti tvrdi da je o pitanju identiteta osobe navedene u retku 36. predmetnih popisa odlučeno u rješenju od 24. svibnja 2012., Assaad/Vijeće (T‑550/11, neobjavljeno, EU:T:2012:266). Usto, navodi da je Opći sud donio tu odluku na izričit zahtjev Vijeća, iako je on pokrenuo postupak pred Općim sudom kako bi se u odnosu na treće strane pojasnilo da se mjere ograničavanja ne primjenjuju na njega. Prema njegovu mišljenju, Vijeće to ne može dovesti u pitanje donošenjem pobijanih akata.

256

Vijeće smatra da pravomoćnost odluke suda Unije kojom je odbijena ranija tužba može samo biti prepreka dopuštenosti druge tužbe. Stoga valja odbiti tužiteljeve argumente koji se odnose na pravomoćnost odluke o dopuštenosti u okviru postupka pokrenutog 2011., kojima on nastoji spriječiti Opći sud da ispita meritum ovog predmeta.

257

Valja podsjetiti na važnost načela pravomoćnosti i u pravnom poretku Unije i u nacionalnim pravnim porecima. Naime, kako bi se osigurala stabilnost prava i pravnih odnosa kao i dobro sudovanje, važno je da sudske odluke koje su postale konačne nakon što su iscrpljena sva raspoloživa pravna sredstva ili nakon isteka rokova predviđenih za njihovo podnošenje više ne mogu biti dovedene u pitanje (presuda od 30. rujna 2003., Köbler, C‑224/01, EU:C:2003:513, t. 38.).

258

Glavni cilj koji se nastoji postići jest spriječiti da u pravnom poretku Unije istodobno postoje odluke koje su suprotne ili čak neusklađene u pogledu svojih učinaka. Stoga je tužba nedopuštena zbog pravomoćnosti ranije presude koja je donesena u postupku povodom tužbe koji se vodio između istih stranaka te je imao isti predmet i istu osnovu (presude od 19. rujna 1985., Hoogovens Groep/Komisija, 172/83 i 226/83, EU:C:1985:355, t. 9.; od 5. lipnja 1996., NMB France i dr./Komisija, T‑162/94, EU:T:1996:71, t. 37. i od 25. lipnja 2010., Imperial Chemical Industries/Komisija, T‑66/01, EU:T:2010:255, t. 197.).

259

U tom smislu, pravomoćnost se ne odnosi samo na izreku sudske odluke, nego i na obrazloženje na kojem se ona temelji i koje čini njezinu nužnu potporu jer su neophodni za određivanje točnog značenja onoga što je odlučeno u izreci (vidjeti u tom smislu presude od 3. listopada 2000., Industrie des poudres sphériques/Vijeće, C‑458/98 P, EU:C:2000:531, t. 81. i od 1. srpnja 2009., ThyssenKrupp Stainless/Komisija, T‑24/07, EU:T:2009:236, t. 113. i 140.).

260

U ovom se slučaju stranke ne slažu u pogledu dosega pravomoćnosti rješenja od 24. svibnja 2012., Assaad/Vijeće (T‑550/11, neobjavljeno, EU:T:2012:266).

261

Valja istaknuti da u ovom slučaju nije riječ o utvrđivanju nedopuštenosti tužbe podnesene protiv akata čiju je zakonitost Opći sud djelomično ili u cijelosti ispitao, nego o tome je li Vijeće prilikom donošenja pobijanih akata bilo obvezano rješenjem od 24. svibnja 2012., Assaad/Vijeće (T‑550/11, neobjavljeno, EU:T:2012:266).

262

U tom pogledu, kao što se to navodi u točki 58. ove presude, cilj predmetne tužbe nije poništenje akata iz 2011., nego samo poništenje pobijanih akata donesenih 6. svibnja 2021. i 30. svibnja 2022.

263

Međutim, s obzirom na to da akti iz 2021. imaju retroaktivan učinak i da je u aktima o zadržavanju iz 2022. i dalje navedeno da je datum prvotnog uvrštenja tužiteljeva imena na predmetne popise 23. kolovoza 2011., postoji proturječnost jer, s jedne strane, postoji sudska odluka koja je postala pravomoćna i kojom se priznaje da tužitelj nije osoba na koju se odnose akti iz 2011. i, s druge strane, postoje akti Vijeća, doneseni kasnije, u kojima se navodi suprotno.

264

Vijeće je pak time što je u pobijanim aktima tvrdilo da je tužitelj obuhvaćen aktima iz 2011. povrijedilo načelo pravomoćnosti rješenja od 24. svibnja 2012., Assaad/Vijeće (T‑550/11, neobjavljeno, EU:T:2012:266). Naime, na taj način u pravnom poretku Unije istodobno postoje odluka i akti koji su suprotni ili čak neusklađeni u pogledu svojih učinaka.

265

Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentacijom Vijeća u prilog kojoj se ono poziva na presudu od 13. veljače 2003., Meyer/Komisija (T‑333/01, EU:T:2003:32).

266

Iz točaka 25. i 27. presude od 13. veljače 2003., Meyer/Komisija (T‑333/01, EU:T:2003:32), proizlazi da je Opći sud smatrao da u okviru predmeta u kojem je doneseno rješenje od 10. travnja 2000., Meyer/Komisija i EIB (T‑361/99, EU:T:2000:107), s obzirom na to da se u tom rješenju nije ispitivao meritum predmeta, nije odlučio ni o jednom činjeničnom ili pravnom elementu koji bi ga mogao obvezati u okviru predmetnog postupka, tako da argument koji se temelji na pravomoćnosti treba odbiti.

267

Vijeće iz toga zaključuje da isto tako ne treba uzeti u obzir rješenje od 24. svibnja 2012., Assaad/Vijeće (T‑550/11, neobjavljeno, EU:T:2012:266), jer se odnosilo samo na dopuštenost tužbe koju je tužitelj podnio protiv akata iz 2011.

268

Doista, sama činjenica da se o pitanju tužiteljeva identiteta odlučilo u okviru ispitivanja dopuštenosti tužbe, a ne u okviru ispitivanja merituma, nije relevantna. Naime, u okviru ocjene pravomoćnosti odluke suda Unije važno je samo je li Opći sud konačno odgovorio na određeno pitanje. Stoga se pravomoćnost rješenja od 24. svibnja 2012., Assaad/Vijeće (T‑550/11, neobjavljeno, EU:T:2012:266), ne može isključiti samo zato što je riječ o rješenju o nedopuštenosti.

269

Suprotno tomu, valja napomenuti da je Vijeće povrijedilo pravomoćnost rješenja od 24. svibnja 2012., Assaad/Vijeće (T‑550/11, neobjavljeno, EU:T:2012:266), samo u pogledu akata iz 2011. Naime, samo je u pogledu tih akata Opći sud presudio da tužitelj nije osoba navedena u retku 36. predmetnih popisa.

270

Međutim, valja podsjetiti na to da se, kao što to pravilno tvrdi Vijeće, načelo pravomoćnosti ne može proširiti na način da se rješenjem odlučuje o pitanjima koja se odnose na drugi skup pravnih akata, donesenih na temelju drugih dokaza i koji se odnose na različite temeljne akte (vidjeti u tom smislu presude od 29. studenoga 2018., Bank Tejarat/Vijeće, C‑248/17 P, EU:C:2018:967, t. 76. i od 23. rujna 2020., Kaddour/Vijeće, T‑510/18, EU:T:2020:436, t. 92.).

271

Slijedom toga, tužitelj neosnovano tvrdi da su pobijani akti doneseni protivno načelu pravomoćnosti, osim akata iz 2011.

272

U tom pogledu, iako je točno, kao što to tvrdi tužitelj, da pitanje identiteta osobe u načelu može imati samo jedan odgovor i ne može se mijenjati tijekom vremena, valja podsjetiti na to da, kao što je to navedeno u točki 244. ove presude, Vijeće u području mjera ograničavanja protiv Sirije može u dovoljnoj mjeri utvrditi identitet osoba i subjekata u odnosu na koje donosi mjere ograničavanja. Usto, budući da je u točki 219. ove presude utvrđeno da je Vijeće imalo mogućnost ispraviti pogrešku koju je počinilo u pogledu identiteta osobe, valja potvrditi da se pravomoćnost rješenja od 24. svibnja 2012., Assaad/Vijeće (T‑550/11, neobjavljeno, EU:T:2012:266), ne može proširiti na akte koji su potkrijepljeni dokazima kojima Vijeće nije raspolagalo prilikom donošenja akata iz 2011.

273

S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da se peti tužbeni razlog prihvaća jer se pobijanim aktima utvrđuje da je tužitelj bio obuhvaćen aktima iz 2011.

274

Budući da su prvi, drugi i treći tužbeni razlog također prihvaćeni, pobijane akte valja poništiti a da pritom nije potrebno analizirati četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na „zlouporabi ovlasti”.

275

Vijeće je u okviru trećeg dijela svojeg zahtjeva zatražilo da Opći sud, u slučaju da poništi pobijane akte u dijelu u kojem se odnose na tužitelja, naloži održavanje na snazi učinaka Odluke 2022/849 u odnosu na tužitelja sve dok djelomično poništenje Provedbene uredbe 2022/840 ne stupi na snagu.

276

Najprije, kad je riječ o Provedbenoj uredbi 2022/840, valja podsjetiti na to da na temelju članka 60. drugog stavka Statuta Suda Europske unije, odstupajući od članka 280. UFEU‑a, odluke Općeg suda kojima se uredba proglašava ništavom stupaju na snagu tek istekom roka za podnošenje žalbe iz članka 56. stavka 1. navedenog Statuta, ili, ako je u tom roku podnesena žalba, od dana njezina odbijanja.

277

U tim okolnostima Vijeće, u slučaju da ne podnese žalbu, ima na raspolaganju rok od dva mjeseca, uvećan za deset dana zbog udaljenosti, računajući od datuma obavijesti o ovoj presudi, za uklanjanje utvrđenih povreda donošenjem, u slučaju potrebe, novih mjera ograničavanja prema tužitelju.

278

Suprotno tomu, kad je riječ o Odluci 2022/849, valja utvrditi da bi njezino poništenje u načelu trebalo dovesti do brisanja tužiteljeva imena s popisa iz Priloga I. Odluci 2013/255.

279

Međutim, postojanje razlike između dana od kojeg stupa na snagu poništenje Provedbene uredbe 2022/840 i dana od kojeg stupa na snagu poništenje Odluke 2022/849 moglo bi ozbiljno ugroziti pravnu sigurnost jer su tim dvama aktima predviđene istovjetne mjere u pogledu tužitelja (vidjeti u tom smislu presudu od 28. rujna 2022., LAICO/Vijeće, T‑627/20, neobjavljenu, EU:T:2022:590, t. 106.).

280

Iz toga slijedi da se učinci Odluke 2022/849 trebaju održati na snazi u odnosu na tužitelja do dana isteka žalbenog roka ili, u slučaju podnošenja žalbe u tom roku, do eventualnog odbijanja žalbe.

281

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

282

Budući da Vijeće nije uspjelo u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova u skladu s tužiteljevim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

I. Okolnosti spora i činjenice nastale nakon podnošenja tužbe

II. Zahtjevi stranaka

III. Pravo

A. Predmet i doseg ove tužbe

B. Dopuštenost dokaza koje je tužitelj podnio u okviru replike

C. Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama u ocjeni

1. Uvodna razmatranja

2. Razlozi za uvrštenje i utvrđivanje kriterija za uvrštenje

3. Dokazi

4. Pouzdanost i relevantnost dokaza

5. Razlozi za uvrštenje

a) Status vodećeg poslovnog čovjeka koji djeluje u Siriji

1) Tužiteljevi gospodarski interesi

2) Tužiteljevi položaji u određenim trgovačkim tijelima

3) Zaključak o tužiteljevu statusu vodećeg poslovnog čovjeka koji djeluje u Siriji

b) Povezanost s članovima obitelji Assad i Makhlouf

1) Povezanost s članovima obitelji Makhlouf

2) Tužiteljeva povezanost s članovima obitelji Assad

3) Zaključak o tužiteljevoj povezanosti s članovima obitelji Makhlouf i Assad

c) Povezanost sa sirijskim režimom

6. Zaključak o prvom tužbenom razlogu, koji se temelji na pogreškama u ocjeni

D. Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja, i treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti

1. Dopuštenost trećeg tužbenog razloga

2. Osnovanost drugog i trećeg tužbenog razloga

a) Retroaktivnost pobijanih akata

b) Povreda načelâ pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja

1) Postojanje općeg interesa

2) Postojanje tužiteljevih legitimnih očekivanja

E. Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi pravomoćnosti

F. Vremenski učinci poništenja pobijanih akata

Troškovi