1

Svojom tužbom na temelju članka 270. UFEU‑a tužiteljica SU, s jedne strane, traži poništenje odluke Europskog nadzornog tijela za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje (EIOPA) od 15. srpnja 2020. kojom joj ta agencija nije produljila ugovor i, po potrebi, odluke od 11. veljače 2021. kojom je ta agencija odbila njezinu žalbu i, s druge strane, naknadu materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpjela zbog toga.

2

EIOPA je 15. siječnja 2015. zaposlila tužiteljicu na temelju ugovora u trajanju od tri godine kao članicu privremenog osoblja u razredu AD 8 u službi zaduženoj za nadzor kao višeg stručnjaka za unutarnje modele.

3

Tužiteljica je 1. studenoga 2016. preraspoređena u tim „unutarnji modeli” odjela „konvergencija nadzora i kontrole”, i dalje u svojstvu višeg stručnjaka za unutarnje modele.

4

Tužiteljica je od 31. listopada 2017. do 19. ožujka 2018. bila na rodiljnom dopustu, nakon kojeg je uslijedio roditeljski dopust do 19. listopada 2018.

5

Aneksom od 15. siječnja 2018. tužiteljičin ugovor o radu produljen je na razdoblje od tri godine do 15. siječnja 2021.

6

Od 1. studenoga 2018. do 31. listopada 2019. tužiteljica je koristila sustav rada s nepunim radnim vremenom (80 %) i strukturni rad na daljinu jednom tjedno. Ti načini rada ponovno su primijenjeni od 1. veljače 2020. do 15. srpnja 2020. S vremena na vrijeme također joj je odobren povremeni rad na daljinu.

7

U okviru ocjenjivanja za 2019., tužiteljica je svoju samoocjenu podnijela 9. prosinca 2019. te je 15. siječnja 2020. razgovarala sa svojim ocjenjivačem.

8

Ocjenjivač je 16. siječnja 2020. predao svoju ocjenu tužiteljice. U rubrici „ukupna i potencijalna ocjena”, koja sadržava „sveobuhvatnu procjenu razdoblja na koje se odnosi ovaj postupak ocjenjivanja i, prema potrebi, komentar o potencijalu zaposlenika”, ocjenjivač je ocijenio tužiteljičin rad kao „zadovoljavajuć” te je primijetio da tužiteljica „ima, doduše, potencijal da bude ključni službenik za nadzor EIOPA‑inih [unutarnjih modela], ali taj bi se potencijal treba[o] pretvoriti u opipljiviji i bolji [rad] s njezine strane[;] 2019. nije [bila] dovoljna, rezultati u 2020. mora[li] su se poboljšati kako bi ostali općenito zadovoljavajući”.

9

Tužiteljica je odbila prihvatiti njegovo izvješće o ocjeni te je 21. siječnja 2020. podnijela očitovanja.

10

EIOPA‑in izvršni direktor, koji je i drugostupanjski ocjenjivač, nadležan za odlučivanje u slučaju obrazloženog odbijanja izvješća o ocjeni dotičnog službenika, nije reagirao na tužiteljičino odbijanje i očitovanja te stoga u tom izvješću nije zauzeo stajalište o tim očitovanjima.

11

Dana 27. veljače 2020. održan je razgovor između EIOPA‑inog izvršnog direktora i tužiteljice na njezin zahtjev.

12

Tužiteljica je 2. srpnja 2020. primila izvješće o produljenju svoga ugovora u kojem voditelj službe ne preporučuje drugo produljenje njezina ugovora.

13

Dana 8. srpnja 2020. tužiteljica je podnijela svoje komentare te se 14. srpnja 2020. susrela s EIOPA‑inim izvršnim direktorom kako bi raspravljali o preporuci da se njezin ugovor ne produlji.

14

EIOPA‑in izvršni direktor odlučio je 15. srpnja 2020. da neće produljiti tužiteljičin ugovor (u daljnjem tekstu: odluka o neproduljenju).

15

Tužiteljica je 13. listopada 2020. podnijela žalbu protiv odluke o neproduljenju i, po potrebi, protiv njezina izvješća o ocjeni za 2019., na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), koji se po analogiji primjenjuje na članove privremenog osoblja na temelju članka 46. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja).

16

Izvršni direktor obavijestio je 15. siječnja 2021. tužiteljicu o svojoj namjeri da odbije njezinu žalbu te je od nje zatražio da podnese očitovanja, koja su podnesena 22. siječnja 2021.

17

Izvršni je direktor 1. veljače 2021. tužiteljici poslao nacrt ažurirane odluke o odbijanju njezine žalbe te je od nje zatražio da dostavi svoja očitovanja, koja su podnesena 8. veljače 2021.

18

Odlukom od 11. veljače 2021. izvršni direktor odbio je tužiteljičinu žalbu (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe).

19

Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da, nakon što je na raspravi povukla svoj dio tužbenog zahtjeva za poništenje izvješća o ocjeni za 2019., a što je uneseno u zapisnik s rasprave:

20

EIOPA od Općeg suda zahtijeva da:

21

Valja podsjetiti da, u skladu s odredbama članka 90. stavka 2. u vezi s člankom 91. stavcima 1. i 2. Pravilnika o osoblju, koji se po analogiji primjenjuju na članove privremenog osoblja na temelju članka 46. Uvjeta zaposlenja, svaki član osoblja na kojeg se primjenjuje Pravilnik o osoblju može podnijeti tužbu Općem sudu samo ako je prethodno pokrenuo postupak pred tijelom nadležnim za sklapanje ugovora o radu povodom žalbe protiv akta kojim mu se nanosi šteta ili ako je navedeno tijelo donijelo odluku ili se suzdržalo od poduzimanja mjere propisane Pravilnikom o osoblju. Upravna žalba i njezino izričito ili prešutno odbijanje stoga su sastavni dio složenog postupka i predstavljaju samo preduvjet za pokretanje postupka pred sudom (vidjeti u tom smislu presudu od 25. listopada 2006., Staboli/Komisija, T‑281/04, EU:T:2006:334, t. 25. i 26.).

22

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, zahtjev za poništenje formalno usmjeren protiv odluke o odbijanju žalbe, u slučaju kada ta odluka nema autonoman sadržaj, dovodi do toga da Opći sud odlučuje o aktu protiv kojeg je žalba podnesena (vidjeti presudu od 20. studenoga 2007., Ianniello/Komisija, T‑205/04, EU:T:2007:346, t. 27. i navedenu sudsku praksu; presudu od 16. prosinca 2020., VP/Cedefop, T‑187/18, neobjavljenu, EU:T:2020:613, t. 75.; vidjeti također u tom smislu presudu od 17. siječnja 1989., Vainker/Parlament, 293/87, EU:C:1989:8, t. 8.).

23

Međutim, kada odluka o odbijanju žalbe ima doseg različit od dosega akta protiv kojeg je podnesena žalba, osobito kada se njome mijenja prvotna odluka ili kada se njome preispituje tužiteljev položaj s obzirom na nove pravne i činjenične elemente koji bi, da su nastali ili su bili poznati nadležnom tijelu prije donošenja prvotne odluke, bili uzeti u obzir, Opći sud može posebno odlučiti o zahtjevima koji su formalno podneseni protiv odluke o odbijanju žalbe (vidjeti u tom smislu presudu od 21. rujna 2011., Adjemian i dr./Komisija, T‑325/09 P, EU:T:2011:506, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

24

U ovom slučaju, osim poništenja odluke o neproduljenju, tužiteljica zahtijeva, ako je to potrebno, poništenje odluke o odbijanju žalbe.

25

Tom odlukom ne potvrđuje se samo odluka o neproduljenju s obzirom na to da je EIOPA‑in izvršni direktor zauzeo stajalište u pogledu novih elemenata. Konkretnije, EIOPA‑in izvršni direktor pozvao se na nove činjenične elemente, odnosno na to da nikad nije bio obaviješten, kao drugostupanjski ocjenjivač, o odbijanju tužiteljice da prihvati njezino izvješće o ocjeni za 2019. i da, s postupovnog gledišta, to izvješće nije bilo dovršeno.

26

U tim okolnostima valja ispitati zahtjev za poništenje odluke o neproduljenju i odluke o odbijanju žalbe (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2020., VP/Cedefop, T‑187/18, neobjavljenu, EU:T:2020:613, t. 79. i navedenu sudsku praksu).

27

Osim toga, u odluci o odbijanju žalbe pojašnjavaju se određeni aspekti obrazloženja odluke o neproduljenju. Stoga, uzimajući u obzir stalan razvoj predsudskog postupka, to obrazloženje treba također uzeti u obzir prilikom ispitivanja zakonitosti odluke o neproduljenju s obzirom na to da se smatra da se to obrazloženje poklapa s tim aktom (presuda od 16. prosinca 2020., VP/Cedefop, T‑187/18, neobjavljena, EU:T:2020:613, t. 80.; vidjeti u tom smislu i presudu od 9. prosinca 2009., Komisija/Birkhoff, T‑377/08 P, EU:T:2009:485, t. 58. i 59. i navedena sudska praksa).

28

Tužiteljica u prilog svojem zahtjevu za poništenje ističe šest tužbenih razloga kojima se nastoji utvrditi nezakonitost odluke o neproduljenju i odluke o odbijanju žalbe, koji se temelje:

29

Vodeći računa o postupovnoj ekonomiji i uz poštovanje načela dobrog sudovanja, sud Unije može odlučiti o tužbi, a da se pritom ne mora nužno izjasniti o svim razlozima i argumentima stranaka (vidjeti presudu od 5. veljače 2018., Ranocchia/ERCEA, T‑208/16, EU:T:2018:68, t. 57. i navedenu sudsku praksu). U ovom slučaju valja najprije ispitati prvi tužbeni razlog, pri čemu nije potrebno ispitati druge tužbene razloge koje je istaknula tužiteljica.

30

Svojim prvim tužbenim razlogom tužiteljica tvrdi da je odluka o neproduljenju nezakonita jer se temelji na izvješću o ocjeni za 2019., koje nije dovršeno.

31

Tužiteljica naglašava da je njezino izvješće o ocjeni za 2019. bitan element obrazloženja odluke o neproduljenju. Navedeno izvješće nije dovršeno s obzirom na to da tužiteljica nije imala mogućnost na učinkovit način iznijeti svoje stajalište u odnosu na njega. To izvješće stoga ne može biti temelj za donošenje odluke o neproduljenju. Riječ je o postupovnoj povredi koja utječe na zakonitost odluke o neproduljenju koja stoga nema pravnu ni činjeničnu osnovu, to više što se u navedenoj odluci izričito upućuje na tužiteljičinu ocjenu iz izvješća o ocjeni za 2019.

32

Osim toga, ne može se isključiti da bi tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu donijelo drukčiju odluku u pogledu produljenja tužiteljičina ugovora da su njezini komentari kojima se osporava njezina ocjena u izvješću o ocjeni za 2019. bili uredno uzeti u obzir u tom trenutku. Naime, ništa ne dokazuje da su njezini komentari u vezi s njezinim izvješćem o ocjeni za 2019. uzeti u obzir, a potvrda u odluci o odbijanju žalbe negativnih očitovanja njezina ocjenjivača nije bila obrazložena. EIOPA stoga ne može potvrditi ocjenu koju je ocjenjivač dao u izvješću o ocjeni za 2019.

33

EIOPA tvrdi da je tužiteljičino ocjenjivanje za 2019. uredno išlo svojim tijekom sve do stadija žalbe, da su očitovanja ocjenjivača bila priopćena te da su ona i dalje valjana u svrhu ocjenjivanja razvoja tužiteljičina rada u 2020. i odluke o produljenju njezina ugovora.

34

Osim toga, EIOPA priznaje postojanje postupovnog propusta u postupku ocjenjivanja tužiteljice za 2019., ali smatra da je tužiteljičina žalba prešutno odbijena. Naime, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu spomenulo je da bi, da mu je podnesena tužiteljičina žalba protiv njezina izvješća o ocjeni, ono potvrdilo to izvješće i tužiteljičina očitovanja priložena odbijanju njezina izvješća o ocjeni za 2019. ne bi mogla dovesti u pitanje odluku o neproduljenju. Osim toga, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu obavijestilo je tužiteljicu, tijekom razgovora od 27. veljače 2020., da se slaže s ocjenom svojega ocjenjivača.

35

Kako bi se odlučilo o tim argumentima, koji se temelje na nedovršenosti izvješća o ocjeni za 2019., prethodno valja ispitati pravni status navedenog izvješća.

36

Iz odredbi članka 43. stavka 1. Pravilnika o osoblju u vezi s člankom 15. stavkom 2. Uvjeta zaposlenja proizlazi da uprava mora osigurati periodično sastavljanje izvješća o sposobnosti, učinkovitosti i ponašanju u službi svojih službenika, zbog razloga dobre uprave i radi zaštite njihovih interesa. Naime, izvješća o ocjeni predstavljaju pisani i formalni dokaz u pogledu kvalitete rada koji je službenik obavljao tijekom razmatranog razdoblja (presude od 13. prosinca 2018., Wahlström/Frontex, T‑591/16, neobjavljena, EU:T:2018:938, t. 55. i 56. i od 12. veljače 2020., WD/EFSA, T‑320/18, neobjavljena, EU:T:2020:45, t. 60.).

37

U skladu s člankom 7. stavkom 1. Odluke Komisije C(2013)8985 od 16. prosinca 2013. o općim provedbenim odredbama članka 43. Pravilnika o osoblju i o načinima primjene članka 44. stavka 1. Pravilnika o osoblju (u daljnjem tekstu: Odluka Komisije od 16. prosinca 2013., koja se primjenjuje na EIOPA‑u po analogiji (EIOPA‑MB-14/018)), obrazloženo odbijanje izvješća od strane zaposlenika automatski se upućuje drugostupanjskom ocjenjivaču. Stavkom 3. istog članka predviđa se da drugostupanjski ocjenjivač potvrđuje izvješće ili ga mijenja obrazlažući svoju odluku u roku od 20 radnih dana od datuma obrazloženog odbijanja izvješća, dok se stavkom 4. određuje da izvješće postaje konačno nakon odluke drugostupanjskog ocjenjivača.

38

Člankom 7. stavkom 4. Odluke Komisije od 16. prosinca 2013. izričito se predviđa da, nakon odluke drugostupanjskog ocjenjivača, izvješće postaje konačno i da se „zaposlenik obavještava putem elektroničke pošte ili na bilo koji drugi način, da je odluka kojom se izvješće čini konačnim donesena […] [i] da će u tom trenutku imati pristup odluci drugostupanjskog ocjenjivača [;ta] se informacija smatra dostavom odluke u smislu članka 25. Pravilnika o osoblju [; r]ok od tri mjeseca predviđen člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju za podnošenje žalbe teče od dostave te informacije.”

39

U tom smislu, treba pojasniti da se, kao odredbom službene odluke Komisije, propisno objavljenom i provedenom, člankom 7. Odluke Komisije od 16. prosinca 2013. uspostavlja interno pravilo opće primjene koje je pravno obvezujuće i kojim se ograničava korištenje diskrecijskog prava ovlasti te institucije kao i EIOPA‑e, koja je odlučila po analogiji primijeniti tu odluku u području organizacije svojih struktura i upravljanja svojim osobljem čiji se članovi mogu na nju pozvati pred sudom Unije koji osigurava da se ona poštuje (vidjeti po analogiji presude od 27. travnja 2012., De Nicola/EIB, T‑37/10 P, EU:T:2012:205, t. 40. i od 7. srpnja 2009., Bernard/Europol, F‑54/08, EU:F:2009:86, t. 47.).

40

Iz tih odredbi jasno proizlazi da, kad zaposlenik odbije izvješće o ocjeni, ono postaje konačno tek nakon odluke drugostupanjskog ocjenjivača. Naime, u skladu sa sudskom praksom, kada je drugostupanjski ocjenjivač ovlašten za sveukupnu kontrolu nad valjanošću ocjena sadržanih u izvješću o ocjeni i može ga potvrditi ili izmijeniti, te se nezakonito suzdržava od izvršenja svoje kontrole, izvješće o ocjeni koje zaposlenik odbije ne postaje konačno (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 27. travnja 2012., De Nicola/EIB, T‑37/10 P, EU:T:2012:205, t. 38., 41. i 60.).

41

Osim toga, kao što to tužiteljica pravilno tvrdi, na temelju ničega u Komisijinoj odluci od 16. prosinca 2013. ne može se zaključiti da se nakon proteka roka za donošenje odluke od strane drugostupanjskog ocjenjivača, obrazloženo odbijanje izvješća o ocjeni prešutno odbija.

42

Naime, suprotno onomu što tvrdi EIOPA, upućivanje na članak 90. stavak 2. Pravilnika o osoblju, navedeno u članku 7. stavku 4. Odluke Komisije od 16. prosinca 2013., nema za cilj ni za učinak da se u ovom slučaju primijeni pravilo iz članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju, odnosno da izostanak odgovora na zahtjev osobe na koju se primjenjuje Pravilnik o osoblju, kojim se tijelo za imenovanje poziva da u odnosu na nju donese odluku predstavlja prešutno odbijanje nakon isteka roka od četiri mjeseca. Člankom 7. stavkom 4. Odluke Komisije od 16. prosinca 2013. uvodi se pravilo svojstveno postupku ocjenjivanja koji se primjenjuje u ovom slučaju i koje se ne može se odbaciti u korist pravila uvedenog člankom 90. stavkom 1. Pravilnika o osoblju. Nadalje, sadržaj članka 7. stavka 4. Odluke Komisije od 16. prosinca 2013. ne može se izmijeniti tumačenjem provedenim s obzirom na pravilo uvedeno člankom 90. stavkom 1. Pravilnika o osoblju kojim se uvode drukčiji postupak i rok.

43

U ovom slučaju, EIOPA‑in izvršni direktor, koji je također drugostupanjski ocjenjivač, potvrdio je u odluci o odbijanju žalbe i to je također potvrđeno na raspravi, da nije znao za obrazloženo odbijanje tužiteljičina izvješća o ocjeni za 2019. te je priznao da to izvješće nikada nije dovršeno. EIOPA u svojem odgovoru na tužbu objašnjava da drugostupanjski ocjenjivač nikada nije primio obavijest o odbijanju tužiteljičina izvješća o ocjeni za 2019. zbog tehničkog problema, bez navođenja daljnjih pojašnjenja, osim činjenice da je od nadležnog pružatelja usluga u studenome 2021. zatraženo da provede obavještavanje kada zaposlenik odbije svoje izvješće o ocjeni.

44

Međutim, uprava se ne može pozivati na svoju unutarnju upravnu organizaciju kako bi opravdala nepoštovanje jedne od svojih najvažnijih dužnosti osiguravanja periodičnog sastavljanja izvješća o ocjeni u rokovima i njihova redovitog sastavljanja (presuda od 18. prosinca 1980., Gratreau/Komisija, 156/79 i 51/80, neobjavljena, EU:C:1980:304, t. 15.).

45

Iz prethodno navedenog proizlazi da se nedjelovanje drugostupanjskog ocjenjivača nakon što je tužiteljica odbila izvješće o ocjeni za 2019. zbog unutarnje organizacijske pogreške ne može smatrati prešutnom potvrdom navedenog izvješća koja bi imala za učinak to da ga učini konačnim i da počne teći rok za podnošenje žalbe protiv njega. Načelo pravne sigurnosti, na koje se poziva EIOPA, ne može tužiteljici staviti na teret obvezu dužne pažnje koju ima uprava te EIOPA ne može valjano tvrditi da je tužiteljica zakasnila s isticanjem nezakonitosti postupka ocjenjivanja jer nije podnijela žalbu protiv tog navodnog prešutnog odbijanja. Naposljetku, ne može se utvrditi postojanje takvog prešutnog odbijanja jer izvršni direktor, koji nije imao spoznaja o žalbi koju je tužiteljica podnijela protiv njezina izvješća o ocjeni, nije mogao ni na koji način zauzeti stajalište o toj žalbi.

46

Osim toga, iako je tužiteljica na raspravi povukla zahtjeve usmjerene protiv tog izvješća (vidjeti točku 19. ove presude) to je učinila ne dovodeći u pitanje kritike iznesene u njezinim podnescima koji se odnose na nedovršenost navedenog izvješća.

47

Iz toga slijedi, kao prvo, da je izvješće o ocjeni tužiteljice za 2019. nedovršen dokument koji se nije mogao uzeti u obzir u svrhu ocjene tužiteljičina rada i, kao drugo, tužiteljica ima pravo uzgredno istaknuti nezakonitost koja se odnosi na nedovršenost izvješća o ocjeni za navedenu godinu (vidjeti u tom smislu presudu od 12. veljače 2020., WD/EFSA, T‑320/18, neobjavljenu, EU:T:2020:45, t. 62.).

48

Uvodno valja podsjetiti da član privremenog osoblja s ugovorom na određeno vrijeme u načelu nema nikakvo pravo na produljenje svojeg ugovora, s obzirom na to da je takvo produljenje samo mogućnost, pod uvjetom da je to u interesu službe (presude od 6. veljače 2003., Pyres/Komisija, T‑7/01, EU:T:2003:27, t. 64., i od 16. prosinca 2020., VP/Cedefop, T‑187/18, neobjavljena, EU:T:2020:613, t. 103.).

49

Naime, za razliku od dužnosnika čija je stabilnost zaposlenja zajamčena Pravilnikom o osoblju, članovi privremenog osoblja potpadaju pod drugi režim u kojem se nalazi ugovor o radu sklopljen s dotičnom institucijom. Stoga je trajanje radnog odnosa između institucije i člana privremenog osoblja zaposlenog na određeno vrijeme uređeno upravo uvjetima utvrđenima u ugovoru sklopljenom između stranaka. Osim toga, ustaljenom sudskom praksom upravi se također priznaje široka diskrecijska ovlast u području produljenja ugovora (vidjeti presudu od 13. prosinca 2018., Wahlström/Frontex, T‑591/16, neobjavljenu, EU:T:2018:938, t. 46. i navedenu sudsku praksu, presudu od 16. prosinca 2020., VP/Cedefop, T‑187/18, neobjavljenu, EU:T:2020:613, t. 106.).

50

Iako uprava raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću, Opći sud, kojem je podnesena tužba za poništenje akta donesenog u izvršavanju takve ovlasti, ipak izvršava nadzor zakonitosti, koji se očituje u više pogleda. Kad je riječ o zahtjevu za poništenje odluke o neproduljenju ugovora člana privremenog osoblja, nadzor suda Unije mora se ograničiti na provjeru nepostojanja pogreške koja se tiče prava, očite pogreške u ocjeni i zlouporabe ovlasti kao i nepostojanja povrede dužnosti brižnog postupanja uprave kada je ona pozvana odlučiti o produljenju ugovora koji je veže s jednim od službenika. Nadalje, Opći sud provjerava je li uprava počinila materijalne netočnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2018., Wahlström/Frontex, T‑591/16, neobjavljenu, EU:T:2018:938, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

51

Osim toga, od trenutka kada je uprava uspostavila poseban sustav internom direktivom namijenjenom osiguravanju transparentnosti postupka produljenja ugovorâ, uvođenje tog sustava smatra se samoograničavanjem diskrecijske ovlasti institucije, kao što je to istaknuto u točki 39. ove presude, i time se provodi transformacija prvotnog sustava koji se odnosio na ugovorno osoblje, koji je prethodno opisan, obilježenog nesigurnošću ugovora na određeno vrijeme, u sustav koji omogućava obnavljanje pod određenim uvjetima. Naime, u skladu je s ustaljenom sudskom praksom to da odluka institucije, dostavljena cjelokupnom osoblju i kojom se preciziraju kriteriji i postupci primjenjivi u okviru izvršavanja njezine diskrecijske ovlasti u području produljenja ili neproduljenja ugovora, čini unutarnju direktivu koja se, kao takva, treba smatrati pravilom postupanja koje uprava sama sebi nameće i od kojeg ne može odstupiti bez navođenja razloga koji su je doveli do toga, pod prijetnjom kršenja načela jednakog postupanja (vidjeti presudu od 7. srpnja 2009., Bernard/Europol, F‑54/08, EU:F:2009:86, t. 47. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presudu od 27. travnja 2012, De Nicola/EIB, T‑37/10 P, EU:T:2012:205, t. 40.).

52

U ovom slučaju EIOPA‑in postupak produljenja ugovora, koji definira opću politiku navedene agencije u području produljenja ugovorâ, predstavlja internu direktivu u smislu prethodno navedene sudske prakse.

53

Točka 4. postupka produljenja ugovora predviđa da „odluku o produljenju ugovora o radu donosi izvršni direktor (tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu) prema potrebama službe i uzimajući u obzir razmatranja kao što su: (a) trajnost radnog odnosa […] (b) rad zaposlenika […] (c) kompetencije službenika […] d) potrebe tijela”.

54

Konkretnije, točka 4. podtočka (b) postupka produljenja ugovora predviđa da se, kada tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu odluči o produljenju ugovora na temelju usluga zaposlenika, taj kriterij valja uzeti u obzir „na temelju opisa radnog mjesta na kojem je zaposlenik bio zaposlen i godišnjih izvješća o ocjeni rada, te kada još nije sastavljeno nikakvo izvješće o ocjeni, na temelju izvješća o njegovu probnom razdoblju i svakog drugog relevantnog dokumenta”. U točki 6.5 postupka produljenja ugovora dodaje se da se preporuka voditelja odjela o produljenju ugovora podnosi nakon dijaloga predviđenog u točki 6.4 i njome se moraju uzeti u obzir „prethodna izvješća o ocjeni zaposlenika i primjerenost njegovih kompetencija na radnom mjestu, kako se može predvidjeti da će se ono razvijati u idućim godinama; [o]djel za ljudske potencijale osigurava pristup voditelja odjela svim izvješćima o ocjeni zaposlenika”. U skladu s točkom 6.9 postupka produljenja ugovora, konačnu odluku donosi izvršni direktor koji, s jedne strane, uzima u obzir preporuku voditelja odjela i komentare zaposlenika i, s druge strane, kriterije navedene u točki 4. navedene odluke.

55

Iz tih odredbi proizlazi da, kada se odluka o produljenju ugovora donosi na temelju kriterija koji se odnosi na rad zaposlenika, izvješća o ocjeni zainteresirane osobe moraju se uzeti u obzir u fazi preporuke voditelja odjela i fazi donošenja odluke.

56

U ovom slučaju, preporuka tužiteljičina voditelja odjela od 2. srpnja 2020. o produljenju njezina ugovora započela je citatom zaključka izvješća o ocjeni tužiteljice za 2019. Navedena preporuka zatim se usredotočila na tužiteljičin rad tijekom prvog razdoblja 2020. U njoj nisu spomenuta prethodna izvješća o ocjeni.

57

Što se tiče odluke o neproduljenju, iz nje proizlazi da se tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu kako bi ocijenilo tužiteljičin rad izričito oslonilo na rad počevši od 2019. Naime, u odluci o neproduljenju tužiteljičin dobar rad tijekom njezinih prvih godina u službi EIOPA‑e odbačen je kao „nerelevantan”. Osim toga, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu naglašava da tužiteljica „nije mogla raditi na očekivanoj razini višeg stručnjaka AD 8 već od 2019.”. Dodaje da je tužiteljica primila „jasno upozorenje” u tom smislu već od provedbe ocjenjivanja za 2019. i da se unatoč tom upozorenju njezin rad nije poboljšao. U odluci o neproduljenju ne spominje se nijedno drugo izvješće o ocjeni osim onog za 2019.

58

U odluci o odbijanju žalbe pojašnjava se da je dobar rad tužiteljice od 2015. do 2017. opravdao prvo produljenje njezina ugovora, ali da se, kada se radi o produljenju ugovora drugi put, i to na neodređeno razdoblje, treba usredotočiti na razdoblje nakon prvog produljenja. U odluci o odbijanju žalbe ističe se, kad je riječ o tijelu nadležnom za sklapanje ugovora o radu, da to razdoblje u biti obuhvaća 2019. i prvu polovicu 2020. jer je zbog rodiljnog i roditeljskog dopusta tužiteljica bila odsutna iz ureda do listopada 2018.

59

Iz tih navoda proizlazi da je jedino izvješće o ocjeni koje je tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu stvarno uzelo u obzir ono koje se odnosi na tužiteljičin rad za 2019. Međutim, to izvješće o ocjeni nikad nije postalo konačno i ne može se uzeti u obzir kako bi se ocijenio tužiteljičin rad (vidjeti t. 47. ove presude).

60

Posljedično, ocjena tužiteljičina rada izvršena je na temelju nepotpunog spisa jer on nije sadržavao konačno izvješće o ocjeni za 2019. (vidjeti u tom smislu presudu od 12. veljače 2020., WD/EFSA, T‑320/18, neobjavljenu, EU:T:2020:45, t. 61.).

61

Stoga su odlukom o neproduljenju ugovora povrijeđene odredbe postupka produljenja ugovora kojima se nalaže uzimanje u obzir prethodnih izvješća o ocjeni zaposlenika (vidjeti t. 53. ove presude).

62

Prema sudskoj praksi, takva postupovna nepravilnost može se sankcionirati poništenjem pobijane odluke samo ako se utvrdi da je ta postupovna nepravilnost mogla utjecati na njezin sadržaj (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2013., Wahlström/Frontex, F‑87/11, EU:F:2013:10, t. 58. i navedenu sudsku praksu). Konkretnije, sama činjenica da je, prilikom ocjenjivanja tužiteljičina rada, njezin osobni dosje bio nepotpun, posebice zbog nepostojanja izvješća o ocjeni, nije dovoljna za poništenje odluke o neproduljenju, osim ako se utvrdi da je ta okolnost mogla imati presudan utjecaj na postupak produljenja (vidjeti u tom smislu presudu od 12. veljače 2020., WD/EFSA, T‑320/18, neobjavljenu, EU:T:2020:45, t. 63.).

63

O tome je riječ u ovom slučaju.

64

Naime, prije svega, suprotno EIOPA‑inim tvrdnjama, ne može se isključiti to da je drugostupanjski ocjenjivač, da je uredno doznao za tužiteljičino odbijanje njezina izvješća o ocjeni za 2019., koje je uostalom sadržavalo ocjenu ocjenjivača koja je sažeta navodom „zadovoljavajuć” i tužiteljičine komentare, mogao uzeti u obzir te komentare i izmijeniti navedeno izvješće ili njegovo obrazloženje. U tom pogledu sudska praksa naglašava da uprava ima obvezu dostatno i detaljno obrazložiti svako izvješće o ocjeni i omogućiti zainteresiranoj osobi da iznese svoja očitovanja o tom obrazloženju, pri čemu je poštovanje tih zahtjeva to važnije kada je ocjena snižena u odnosu na raniju ocjenu, kao što je to ovdje slučaj (vidjeti u tom smislu presudu od 11. prosinca 2014., DE/EMA, F‑103/13, EU:F:2014:265, t. 38.). Stoga, osim u slučaju da se postupak ocjenjivanja i postupak predviđen člankom 7. Komisijine odluke od 16. prosinca 2013. ne uzmu u obzir, EIOPA‑in argument prema kojem bi tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu, da mu je bila podnesena žalba i da je odlučilo o toj žalbi, potvrdilo izvješće o ocjeni za 2019. te bi to izvješće trebalo uzeti u obzir za potrebe postupka produljenja ugovora, mora se odbiti.

65

Nadalje, valja uzeti u obzir, kao što to ističe tužiteljica, odlučujuću ulogu ocjene njezinog rada za 2019. u preporuci voditelja odjela i odluci o neproduljenju.

66

Naposljetku, ne može se isključiti da voditelj odjela, koji je valjano pozvan odlučiti o tužiteljičinom rada u skladu s točkom 6.5 postupka produljenja ugovora, nije mogao dati različite ili drukčije obrazložene prijedloge u vezi s produljenjem njezina ugovora i da tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu nije moglo donijeti drukčiju odluku (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2013., Wahlström/Frontex, F‑87/11, EU:F:2013:10, t. 58.).

67

Stoga je činjenica da tužiteljičini komentari u vezi s njezinim izvješćem o ocjeni za 2019. nisu uzeti u obzir i da ono nije postalo konačno mogla imati odlučujući utjecaj na postupak produljenja.

68

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da prvi tužbeni razlog tužiteljice treba prihvatiti.

69

Posljedično, odluku o neproduljenju i odluku o odbijanju žalbe treba poništiti, a da pritom nije potrebno ispitati druge tužbene razloge koje je istaknula tužiteljica.

70

Tužiteljica smatra da je dokazala nezakonitost odluke o neproduljenju svojega ugovora i odluke o odbijanju žalbe koji su joj prouzročili materijalnu i nematerijalnu štetu koju bi joj EIOPA trebala nadoknaditi.

71

EIOPA osporava tužiteljičinu argumentaciju.

72

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru zahtjeva za naknadu štete koji je podnio dužnosnik ili službenik, odgovornost Unije pretpostavlja ispunjenje svih uvjeta, odnosno postupanje institucija mora biti nezakonito, navodna šteta mora stvarno postojati kao i uzročna veza između nezakonitog postupanja i štete na koju se poziva (vidjeti presudu od 16. prosinca 2010., Komisija/Petrilli, T‑143/09 P, EU:T:2010:531, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

73

U tom pogledu valja pojasniti da se na sporove u području javne službe na temelju članka 270. UFEU‑a i članaka 90. i 91. Pravilnika o osoblju, uključujući i onaj koji se odnosi na naknadu štete prouzročene dužnosniku ili službeniku, primjenjuju posebna pravila u odnosu na pravila koja proizlaze iz općih načela kojima se uređuje izvanugovorna odgovornost Unije u okviru članka 268. i članka 340. drugog stavka UFEU‑a. Naime, iz Pravilnika o osoblju osobito proizlazi da, za razliku od svakog drugog pojedinca, dužnosnika ili službenika Unije s institucijom u kojoj je zaposlen povezuje radnopravni odnos koji podrazumijeva ravnotežu uzajamnih posebnih prava i obveza, koja se odražava u dužnosti brižnog postupanja institucije prema dotičnoj osobi. Ta je ravnoteža u biti namijenjena očuvanju odnosa povjerenja koji mora postojati između institucija i njihovih dužnosnika i članova osoblja kako bi se građanima zajamčilo dobro obavljanje zadaća od općeg interesa koje su povjerene institucijama. Slijedi da kada djeluje kao poslodavac, Unija ima veću odgovornost koja se odražava u obvezi naknade štete prouzročene njezinu osoblju bilo kakvom nezakonitošću počinjenom u njezinu svojstvu poslodavca (vidjeti presudu od 16. prosinca 2010., Komisija/Petrilli, T‑143/09 P, EU:T:2010:531, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

74

Budući da je prvi tužbeni razlog prihvaćen, odluka o neproduljenju i odluka o odbijanju žalbe su nezakonite. Stoga je ispunjen prvi uvjet odgovornosti EIOPA‑e, odnosno nezakonitost postupanja koja joj se stavlja na teret.

75

Što se tiče drugih dvaju uvjeta, stvarnog postojanja štete i uzročno‑posljedične veze, valja razlikovati materijalnu i nematerijalnu štetu.

76

Što se tiče materijalne štete, tužiteljica tvrdi da ona obuhvaća iznos plaće i koristi na koje je imala pravo od trenutka kada joj je ugovor trebao biti produljen, odnosno od 16. siječnja 2021. do provedbe presude Općeg suda, uvećan za zatezne kamate za zakašnjelo plaćanje i uzimajući u obzir naknadu za nezaposlenost koju prima. Također zahtijeva retroaktivnu uplatu doprinosa u mirovinski sustav. Tužiteljica smatra da poništenje odluke o neproduljenju njezina ugovora i odluke o odbijanju žalbe treba dovesti do produljenja njezina ugovora s retroaktivnim učinkom i da će odluka o produljenju imati za učinak naknadu te materijalne štete.

77

Tužiteljica dodaje da bi ta prilika, ako bi Opći sud utvrdio da je izgubila priliku za produljenje njezina ugovora, bila ozbiljna i visoka. Taj gubitak prilike procjenjuje na 90 %, što je stopa koju bi trebalo primijeniti na iznos koji bi primila da je još uvijek bila zaposlena kroz razumno razdoblje.

78

EIOPA odgovara da, čak i ako bi Opći sud poništio odluku o neproduljenju i odluku o odbijanju žalbe, provedba presude ne bi dovela do produljenja ugovora ipso jure i tužiteljica pogrešno tvrdi da ima subjektivno pravo na produljenje svojega ugovora. Osim toga, nije počinjena nikakva pogreška ni nezakonitost te se tužiteljica ne može pozivati na legitimna očekivanja u pogledu produljenja svojega ugovora o radu.

79

Uvodno valja podsjetiti na to da se neograničenom nadležnošću koja se sudu Unije dodjeljuje člankom 91. stavkom 1. Pravilnika o osoblju povjerava zadatak da sporove u kojima vodi postupak u potpunosti riješi. Ta nadležnost posebno ima za cilj omogućiti sudovima Unije da zajamče praktičnu učinkovitost presuda o poništenju koje donose u službeničkim predmetima, tako da, ako poništenje odluke koja sadržava pogrešku koja se tiče prava koju je donijelo tijelo za imenovanje nije dovoljno za ostvarenje prava dotičnog dužnosnika ili za učinkovitu zaštitu njegovih interesa, sud Unije može mu, čak i po službenoj dužnosti, dodijeliti naknadu štete (vidjeti u tom smislu presudu od 20. svibnja 2010., Gogos/Komisija, C‑583/08 P, EU:C:2010:287, t. 49. i 50.). Istom nadležnosti može se poslužiti ako tužitelj ne može imati koristi od izvršavanja obveza koje proizlaze iz poništenja (vidjeti u tom smislu presudu od 16. rujna 2015., EMA/Drakeford, T‑231/14 P, EU:T:2015:639, t. 47.).

80

Valja istaknuti da navodna materijalna šteta obuhvaća dvije različite vrste štete. Prva, koja je istaknuta kao glavna, sastoji se od gubitka plaće na koju bi tužiteljica imala pravo da je njezin ugovor bio produljen. Tužiteljica smatra da tu štetu treba nadoknaditi donošenjem odluke o produljenju ugovora s retroaktivnim učinkom, s obzirom na to da joj EIOPA u tom slučaju isplaćuje iznose za koje je nezakonito uskraćena uzimajući pritom u obzir naknadu za nezaposlenost koju je primala iz drugih izvora. Drugi dio materijalne štete, istaknut podredno u slučaju da se ne prizna da tužiteljica ima pravo na produženje ugovora, sastoji se od gubitka prilike za dobivanje tog produljenja. Tužiteljica smatra da bi se ta šteta mogla popraviti nalaganjem EIOPA‑i da joj isplati naknadu štete izračunanu primjenom stope od 90 %, postotak koji predstavlja priliku koju smatra da je imala za produljenje svojeg ugovora, u iznosima jednakim onima koji su navedeni na temelju prethodne vrste štete.

81

Što se tiče prvog dijela navodne materijalne štete, koja se sastoji od gubitka plaće, uvodno valja navesti da tužiteljica ne može valjano potkrijepiti svoje zahtjeve za naknadu štete, koji su podneseni istodobno s njezinim zahtjevom za poništenje usmjerenim protiv odluke o neproduljenju i odluke o odbijanju njezine žalbe, navodeći da bi poništenje navedenih akata trebalo dovesti do retroaktivnog produljenja njezina ugovora s učinkom da joj EIOPA isplaćuje iznose za koje je nezakonito uskraćena po isteku prethodnog ugovora. Ta argumentacija, ako bi se slijedila, u trenutku donošenja ove presude o poništenju učinila bi zahtjev za naknadu štete koja se sastoji od gubitka plaće bespredmetnim. Uostalom, ta se argumentacija ne može prihvatiti. Doduše, kao što je to navedeno u točki 79. ove presude, sud Unije može se koristiti neograničenom nadležnošću koja mu je dodijeljena u sporovima financijske naravi, uključujući u okviru jednostavnog zahtjeva za poništenje, ako poništenje odluke koja sadržava pogrešku koja se tiče prava koju je donijelo nadležno tijelo nije dovoljno za ostvarivanje prava dotičnog dužnosnika ili za učinkovito očuvanje njegovih interesa, s obzirom na to da sud može, ovisno o slučaju, biti pozvan da izvrši ovu ovlast od strane tužitelja koji tvrdi da ne može imati koristi od izvršavanja obveza koje proizlaze iz poništenja akta. Međutim, u ovom se slučaju EIOPA‑i ne može nametnuti ono što zahtijeva tužiteljica, odnosno retroaktivno vraćanje, jer nezakonitost utvrđena u točki 67. ove presude ne znači da se ona automatski vraća, nego samo da će se izvješće o ocjeni za 2019. dovršiti i da će se preispitati zahtjev za produljenje ugovora. Stoga, tužiteljičin glavni argument u potporu njezinu zahtjevu za naknadu materijalne štete povezane s gubitkom plaće ne može se prihvatiti.

82

Osim toga, što se tiče prvog dijela navodne materijalne štete, valja istaknuti da je gubitak plaće svojstven svakom isteku ugovora na određeno vrijeme, pri čemu je ovdje još pojašnjeno da produljenje takvog ugovora nije pravo, nego samo mogućnost (vidjeti t. 48. i 49. ove presude). Tako u nedostatku bilo kakvog preciznog i konkretnog EIOPA‑ina jamstva o produljenju tužiteljičina ugovora, ona nije mogla očekivati da će i dalje imati koristi od plaće nakon isteka svojeg ugovora na određeno vrijeme (vidjeti u tom smislu presudu od 12. rujna 2019., Manéa/CdT, T‑225/18, neobjavljenu, EU:T:2019:595, t. 130.). Iz tog razloga također se ne može tvrditi da bi poništenje odluke o neproduljenju i odluke o odbijanju žalbe imalo za učinak, na temelju članka 266. UFEU‑a, donošenje nove odluke s retroaktivnim učinkom kojom bi EIOPA obnovila tužiteljičin ugovor. Stoga, zahtjev za naknadu štete koja se sastoji od gubitka plaće može se samo odbiti.

83

Što se tiče druge navodne materijalne štete koja se sastoji od gubitka prilike, ustaljena je sudska praksa da ona, da bi bila utvrđena i dovela do naknade štete, mora biti stvarna i konačna (vidjeti u tom smislu presude od 21. veljače 2008., Komisija/Girardot, C‑348/06 P, EU:C:2008:107, t. 54. i 55., od 5. listopada 2004., Eagle i dr./Komisija, T‑144/02, EU:T:2004:290, t. 165. i od 24. listopada 2018., Fernández González/Komisija, T‑162/17 RENV, neobjavljenu, EU:T:2018:711, t. 110.).

84

Kao prvo, valja ispitati uvjet koji se odnosi na stvarni karakter gubitka prilike.

85

Najprije, valja podsjetiti da je za ocjenu stvarne naravi gubitka prilike potrebno uzeti u obzir datum na koji je donesena odluka o neproduljenju (vidjeti u tom smislu presudu od 12. travnja 2016., CP/Parlament, F‑98/15, EU:F:2016:76, t. 82.).

86

U skladu sa sudskom praksom, kako bi se utvrdio stvarni karakter gubitka prilike, potrebno je ispitati je li u dovoljnoj mjeri dokazano da je tužiteljica bila lišena ne nužno produljenja svojeg ugovora, za koje nikad neće moći dokazati da bi se dogodilo, već ozbiljne prilike da joj se produlji ugovor, s posljedicom materijalne štete za dotičnu osobu koja se sastoji od gubitka prihoda (vidjeti u tom smislu presude od 5. listopada 2004., Eagle i dr./Komisija, T‑144/02, EU:T:2004:290, t. 165. i od 24. listopada 2018., Fernández González/Komisija, T‑162/17 RENV, neobjavljenu, EU:T:2018:711, t. 111.).

87

Postojanje ozbiljne prilike ne ovisi o stupnju vjerojatnosti da će se ta prilika ostvariti, s obzirom na to da se potonji čimbenik uzima u obzir naknadno, ako se to postojanje utvrdi, za određivanje opsega pretrpljene materijalne štete i njezine naknade (vidjeti u tom smislu presude od 6. lipnja 2006., Girardot/Komisija, T‑10/02, EU:T:2006:148, t. 119. i od 13. ožujka 2013., AK/Komisija, F‑91/10, EU:F:2013:34, t. 74.). Tako je već presuđeno da je gubitak prilike procijenjen na 50 % (presuda od 6. lipnja 2006., Girardot/Komisija, T‑10/02, EU:T:2006:148, t. 119.) odnosno 25 % (presuda od 12. travnja 2016., CP/Parlament, F‑98/15, EU:F:2016:76, t. 83.) ili čak gubitak „posebno slabe” prilike (presuda od 13. ožujka 2013., AK/Komisija, F‑91/10, EU:F:2013:34, t. 74.) bio dovoljno ozbiljan, s obzirom na okolnosti tih slučajeva, kako bi se utvrdio da postoji realna mogućnost.

88

U ovom slučaju iz spisa proizlazi da se, u nedostatku nezakonitosti kojom bi bila zahvaćena odluka o neproduljenju, ne može isključiti mogućnost produljenja tužiteljičina ugovora, štoviše na neodređeno vrijeme. Naime, tužiteljica je svoje dužnosti obavljala u službi EIOPA‑e tijekom više od pet godina u trenutku donošenja odluke o neproduljenju te iz svih njezinih izvješća o ocjeni proizlazi da je svoje dužnosti obavljala na zadovoljavajući način. Usto, u odluci o neproduljenju ne navodi se da se prilikom njezina donošenja interesu službe ili potrebama EIOPA‑e protivilo produljenje tužiteljičina ugovora. Iz odluke o neproduljenju proizlazi da se ona uglavnom temeljila na tužiteljičinom radu za 2019. i na njezinu izvješću o ocjeni za 2019., a da se pritom nije uzelo u obzir tužiteljičine komentare u vezi s tim izvješćem koje nije postalo konačno, na temelju kojih je Opći sud ovu odluku proglasio ništavom. Ta razmatranja čine niz dovoljno preciznih i vjerodostojnih elemenata za dokazivanje da je tužiteljica u 2020. u okviru postupka produljenja ugovora imala konkretnu i dovoljno ozbiljnu priliku, drugim riječima stvarnu priliku, da se njezin ugovor produlji na neodređeno vrijeme, također s obzirom na odredbe postupka produljenja ugovora, neovisno o širokoj diskrecijskoj ovlasti u području produljenja ugovora o radu (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2020., VP/Cedefop, T‑187/18, neobjavljenu, EU:T:2020:613, t. 196.). Upravo je ta prilika bila izgubljena 2020. zbog nezakonitosti u vezi s korištenjem nekonačnog izvješća o ocjeni utvrđenim u točki 67. ove presude.

89

Kao drugo, valja ispitati konačnost navodnog gubitka prilike.

90

Najprije, valja podsjetiti da se konačnost gubitka prilike procjenjuje u trenutku kada sudac Unije presudi, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, uključujući elemente koji su uslijedili nakon donošenja nezakonitog akta koji uzrokuje štetu (vidjeti u tom smislu presude od 6. lipnja 2006., Girardot/Komisija, T‑10/02, EU:T:2006:148, t. 50., u kojoj se uzima u obzir to da su radna mjesta za koja se tužitelj prijavio u međuvremenu popunjena, i od 14. srpnja 2021., Carbajo Ferrero/Parlament, T‑670/19, neobjavljenu, u žalbenom postupku, EU:T:2021:435, t. 164., u kojoj se uzimaju u obzir događaji do kojih još nije došlo u trenutku izricanja presude Općeg suda, poput skorog tužiteljeva umirovljenja).

91

U ovom slučaju, kako bi se ocijenila ta konačnost, valja ispitati je li na dan objave ove presude i s obzirom na mjere izvršenja ove presude koje je EIOPA dužna donijeti, tužiteljica definitivno izgubila priliku koju je imala, a to je da se njezin ugovor produlji nakon njegova isteka, odnosno od 16. siječnja 2021. (presuda od 14. srpnja 2021., Carbajo Ferrero/Parlament, T‑670/19, neobjavljena, u žalbenom postupku, EU:T:2021:43, t. 164., vidjeti u tom smislu također presudu od 27. listopada 1994., C/Komisija, T‑47/93, EU:T:1994:262, t. 52.).

92

U tom pogledu valja podsjetiti da su, u skladu s člankom 266. UFEU‑a, institucija, tijelo, ured ili agencija čiji je akt proglašen ništavim dužni poduzeti potrebne mjere kako bi postupili u skladu s presudom o poništenju. Tužena institucija stoga je dužna, na temelju te odredbe, poduzeti potrebne mjere kako bi poništila učinke utvrđenih nezakonitosti (vidjeti u tom smislu presudu od 23. travnja 2002., Campolargo/Komisija, T‑372/00, EU:T:2002:103, t. 109. i navedenu sudsku praksu). Ako je poništeni akt već proveden, poništenje njegovih učinaka zahtijeva, u načelu, ponovno uspostavljanje pravne situacije u kojoj je tužitelj bio prije njegova usvajanja (vidjeti u tom smislu presudu od 31. ožujka 2004., Girardot/Komisija, T‑10/02, EU:T:2004:94, t. 84. i navedenu sudsku praksu).

93

Međutim, obveza uprave da poduzme potrebne mjere kako bi se postupilo u skladu s presudom o poništenju ne isključuje nužno to da gubitak prilike tužiteljice koja je ishodila poništenje odluke koja se na nju odnosi bude konačan. Naime, ako provedbene mjere presude o poništenju koje uprava mora donijeti kako bi se postupilo u skladu s pravomoćnošću vjerojatno neće imati koristan učinak, u smislu sudske prakse navedene u točki 79. ove presude, ne dajući tužiteljici istu mogućnost dobivanja zadovoljštine kao da se utvrđena nezakonitost nije dogodila, sud može utvrditi konačnost navodnog gubitka prilike i narediti upravi da to popravi.

94

Tako je u predmetu u kojem je donesena presuda od 14. srpnja 2021., Carbajo Ferrero/Parlament (T‑670/19, neobjavljena, u žalbenom postupku, EU:T:2021:435, t. 164.), iako uprava još nije donijela provedbene mjere za provedbu presude o poništenju, Opći sud odobrio naknadu štete zbog gubitka prilike „ranijeg” imenovanja na direktorsko radno mjesto, odnosno na datum dostave odluke da se ne prihvaća tužiteljeva prijava i da se imenuje drugi kandidat. Službenički sud također je dodijelio naknadu štete zbog gubitka prilike ranijeg potvrđivanja na dužnost voditelja odjela, priznajući da kasnije tužiteljevo imenovanje na radno mjesto voditelja odjela ne može predstavljati odgovarajuću naknadu za dotadašnje učinke poništene odluke o nepotvrđivanju (presuda od 12. travnja 2016., CP/Parlament, F‑98/15, EU:F:2016:76, t. 76.).

95

U sporovima koji se odnose na odluke o odbijanju prijava, Opći sud je presudio da konačnost gubitka prilike zapošljavanja proizlazi iz zaštite prava trećih osoba čije su prijave za predmetna radna mjesta prihvaćene (vidjeti u tom smislu presude od 6. lipnja 2006., Girardot/Komisija, T‑10/02, EU:T:2006:148, t. 49. i od 24. listopada 2018., Fernández González/Komisija, T‑162/17 RENV, neobjavljenu, EU:T:2018:711, t. 91.), a ne iz nemogućnosti uprave da pravno ispravi počinjenu nezakonitost.

96

U predmetu koji se odnosi na neproduljenje ugovora, Opći sud je priznao nadoknadivost gubitka prilike dotičnog člana privremenog osoblja da mu se ugovor produlji, iako uprava još nije imala priliku donijeti mjere za izvršenje presude o poništenju (presuda od 16. prosinca 2020., VP/Cedefop, T‑187/18, neobjavljena, EU:T:2020:613, t. 197.).

97

Iz tog izlaganja sudske prakse proizlazi da konačnost gubitka prilike ne pretpostavlja da uprava ne može pravno ispraviti nezakonitost svojih akata. Taj se karakter može utvrditi kada, s obzirom na sve okolnosti slučaja, čak i ako uprava još uvijek može donijeti mjere kojima se omogućuje ispravljanje počinjene nezakonitosti, te mjere nemaju koristan učinak za tužitelja jer mu ne daju istu priliku poput one koja mu je tom nezakonitošću bila uskraćena.

98

O tome je riječ u ovome slučaju. Naime, s jedne strane, poništenje odluke o neproduljenju samo po sebi ne podrazumijeva pravno vraćanje tužiteljice u službu EIOPA‑e na datum stupanja na snagu te odluke. Za razliku od odluke o udaljenju dužnosnika ili službenika zaposlenog na temelju ugovora na neodređeno vrijeme, odluka o neproduljenju nije prekinula radni odnos koji bi se nastavio da do nje nije došlo. Uprava stoga može smatrati da će nova odluka koju mora donijeti u skladu s ovom presudom stvarati učinke samo u budućnosti. S druge strane, čak i pod pretpostavkom da EIOPA, nakon poništenja odluke o neproduljenju od strane Općeg suda, donese novu odluku kojom se obnavlja tužiteljičin ugovor nakon isteka njezina prethodnog ugovora, ta bi odluka bila lišena bilo kakvog korisnog učinka za tužiteljicu za razdoblje od isteka njezinog prethodnog ugovora do donošenja nove odluke. Naime, tužiteljica neosnovano za to razdoblje traži isplatu plaće i može obnašati zadaće u EIOPA‑i tek od trenutka kad bude vraćena u tu agenciju.

99

Stoga, s obzirom na sve okolnosti slučaja, tužiteljica osnovano tvrdi da je konačno izgubila priliku koju je imala, da nezakonitost utvrđena u ovoj presudi nije bila počinjena, da joj se ugovor obnovi na datum njegova isteka.

100

Stoga, na temelju tih elemenata, valja smatrati da je nezakonitostima koje je počinila EIOPA tužiteljica nedvojbeno lišena stvarne prilike da joj se radni odnos s EIOPA‑om produži bez prekida od 16. siječnja 2021. nakon isteka njezinog ugovora (vidjeti u tom smislu presudu od 24. listopada 2018., Fernández González/Komisija, T‑162/17 RENV, neobjavljenu, EU:T:2018:711, t. 117.). Stoga je ispunjen drugi uvjet za nastanak EIOPA‑ine odgovornosti.

101

Ta je šteta nastala zbog nezakonitog EIOPA‑ina postupanja koje je tužiteljicu nedvojbeno lišilo ozbiljne prilike da se njezin ugovor produlji (vidjeti u tom smislu presudu od 24. listopada 2018., Fernández González/Komisija, T‑162/17 RENV, neobjavljenu, EU:T:2018:711, t. 111.). Treći uvjet postojanja EIOPA‑ine odgovornosti, koji se odnosi na uzročnu vezu između istaknute nezakonitosti i navodne štete također je ispunjen te stoga valja utvrditi iznos naknade štete koju treba isplatiti na ime gubitka prilike.

102

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, kako bi se odredio iznos naknade koji se plaća za gubitak takve prilike, valja, nakon utvrđivanja prirode prilike koje je dužnosnik ili službenik bio lišen, odrediti datum od kojeg je mogao imati koristi od te prilike, zatim kvantificirati navedenu priliku i, konačno, odrediti koje su za njega bile financijske posljedice tog gubitka prilike (vidjeti presudu od 24. listopada 2018, Fernández González/Komisija, T‑162/17 RENV, neobjavljenu, EU:T:2018:711, t. 118. i navedenu sudsku praksu).

103

Kada je to moguće, prilika koju je dužnosnik ili službenik izgubio treba biti objektivno određena, u obliku matematičkog koeficijenta koji proizlazi iz precizne analize. Međutim, kada se navedena prilika ne može na taj način kvantificirati, priznaje se da se pretrpljena šteta može procijeniti ex aequo et bono (vidjeti u tom smislu presudu od 24. listopada 2018., Fernández González/Komisija, T‑162/17 RENV, neobjavljenu, EU:T:2018:711, t. 119. do 121. i navedenu sudsku praksu, presudu od 16. prosinca 2020., VP/Cedefop, T‑187/18, neobjavljenu, EU:T:2020:613, t. 199.).

104

Tužiteljica je provela kvantificiranu ocjenu iznosa koja je trebala poslužiti kao osnova za izračun iznosa naknade štete povezane s gubitkom prilike. Međutim, ta se ocjena ne može prihvatiti. Naime, nije moguće pravilno kvantificirati tu priliku i pojasniti financijske posljedice gubitka prilike jer bi točan izračun tužiteljičine materijalne štete ovisio o različitim pretpostavkama, među ostalim, sadržaju nove EIOPA‑ine odluka u svjetlu ove presudu, ukupnom trajanja tužiteljičine karijere u EIOPA‑i ili pak njezinim promaknućima. Stoga, uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, pretrpljenu štetu valja ocijeniti ex æquo et bono (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2020., VP/Cedefop, T‑187/18, neobjavljenu, EU:T:2020:613, t. 200. i navedenu sudsku praksu).

105

U okolnostima ovog slučaja pravedna ocjena cjelokupne materijalne štetu koju je tužiteljica pretrpjela zbog njezina gubitka prilike da se njezin radni odnos s EIOPA‑om produlji bez prekida, odnosno zbog gubitka prilike da se njezin ugovor produži od 16. siječnja 2021. nakon isteka njezina prethodnog ugovora, podrazumijeva da se EIOPA‑i naloži da joj isplati, ex æquo et bono, paušalni iznos od 10000 eura. Tom paušalnom procjenom, među ostalim, uzima se u obzir tužiteljičin razred, razdoblje između isteka njezina ugovora do donošenja nove EIOPA‑ine odluke s obzirom na ovu presudu, činjenica da je ona bila zaposlena na svojem radnom mjestu šest godina, činjenica da su njezina izvješća o ocjeni bila zadovoljavajuća i da je primala naknadu za nezaposlenost.

106

Tužiteljica tvrdi da je pretrpjela nematerijalnu štetu koja proizlazi, kao prvo, iz činjenice da su joj odluka o neproduljenju i odluka o odbijanju žalbe prouzročile živčani slom i narušenje zdravlja, kao drugo, iz negativne ocjene njezina rada u izvješću o ocjeni za 2019. i odluke o neproduljenju koja je naštetila njezinu dostojanstvu, ugledu i samopoštovanju i, kao treće, iz nesigurnosti nastale gubitkom mogućnosti da navrši deset godina staža kako bi ostvarila pravo na starosnu mirovinu. Njezina se nematerijalna šteta ex æquo et bono procjenjuje na iznos od 10000 eura.

107

EIOPA odgovara da se za negativne ocjene tužiteljičina rada i odluke koje su donesene u vezi s neproduljenjem njezina ugovora ne može smatrati da uzrokuju nematerijalnu štetu. Osim toga, gubitak mogućnosti primanja starosne mirovine samo je hipotetski jer, čak i da je tužiteljičin ugovor bio produljen, nije sigurno da bi navršila deset godina službe potrebnih u tu svrhu.

108

Kao prvo, što se tiče nematerijalne štete koja je, prema tužiteljičinim navodima, proizišla iz činjenice da su joj rješenjem o neproduljenju i odlukom o odbijanju žalbe prouzročeni živčani slom te da joj je narušeno zdravlje, valja istaknuti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, kada se zahtjevi za naknadu štete temelje na nezakonitosti poništenog akta, što je ovdje slučaj, poništenje koje proglasi Sud čini, samo po sebi, primjerenu naknadu štete i, u načelu, dostatnu za svaku nematerijalnu štetu koju je tužiteljica možda pretrpjela (vidjeti presudu od 18. rujna 2015., Wahlström/Frontex, T‑653/13 P, EU:T:2015:652, t. 82. i navedenu sudsku praksu), osim ako tužiteljica ne dokaže da je pretrpjela nematerijalnu štetu koja se ne može u potpunosti nadoknaditi tim poništenjem (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2013., CH/Parlament, F‑129/12, EU:F:2013:203, t. 64. i navedenu sudsku praksu).

109

Tako je presuđeno da poništenje akta, kada je lišeno svakog korisnog učinka, ne može samo po sebi predstavljati primjerenu i dostatnu naknadu svake nematerijalne štete prouzročene poništenim aktom (presude od 15. siječnja 2019., HJ/EMA, T‑881/16, neobjavljena, EU:T:2019:5, t. 60. i od 9. ožujka 2010., N/Parlament, F‑26/09, EU:F:2010:17, t. 107.).

110

U ovom slučaju, poništenje odluke o neproduljenju, zbog ograničenja njezina korisnog učinka navedenih u točki 98. ove presude, ne može samo po sebi predstavljati dostatnu naknadu i posljedice neproduljenja ugovora, osim materijalnih, posebno onih na tužiteljičino zdravlje, ne mogu se lako ispraviti (vidjeti presudu od 16. prosinca 2020., VP/Cedefop, T‑187/18, neobjavljenu, EU:T:2020:613, t. 205. i navedenu sudsku praksu).

111

U tom pogledu, tužiteljica je u dovoljnoj mjeri dokazala da je pretrpjela nematerijalnu štetu i da joj je ona prouzročena odlukom o neproduljenju i odlukom o odbijanju žalbe kao i okolnostima njezina donošenja koje se mogu pripisati EIOPA‑i. Naime, ona je bila na bolovanju od 16. srpnja 2020., dana nakon donošenja odluke o neproduljenju sve do isteka svojeg ugovora te je Općem sudu podnijela liječničku potvrdu kojom se potvrđuje da pati od tjeskobe i depresije i da je bila podvrgnuta liječenju. EIOPA ne osporava da se radi o stresnoj i tjeskobnoj situaciji u kojoj se tužiteljica nalazila i ne izjašnjava se o predočenoj liječničkoj potvrdi, već samo ističe da postoje dostatni razlozi koji opravdavaju neproduljenje tužiteljičina ugovora.

112

Stoga je tužiteljica pretrpjela nematerijalnu štetu koja se može pripisati EIOPA‑i koja se ne može u potpunosti popraviti poništenjem odluke o neproduljenju i odluke o odbijanju žalbe.

113

Kao drugo, tužiteljica ne može tvrditi da joj je negativna ocjena njezina rada u izvješću o ocjeni za 2019. i u odluci o neproduljenju također prouzročila nematerijalnu štetu. Naime, s jedne strane u ovoj presudi nije presuđeno da je izvješće o ocjeni za 2019. nezakonito, već se samo spominje da nije dovršeno i, s druge strane, tužiteljica nije dokazala na koji način to izvješće i odluka o neproduljenju sadržavaju izričito negativnu ocjenu njezinih sposobnosti kojom bi se moglo povrijediti i naštetiti njezinu dostojanstvu, ugledu i samopoštovanju izvan opsega objektivne ocjene člana privremenog osoblja od strane njegova neposredno nadređenog (vidjeti u tom smislu presude od 9. prosinca 2010., Komisija/Strack, T‑526/08 P, EU:T:2010:506, t. 108. i navedenu sudsku praksu i od 9. ožujka 2010, N/Parlament, F‑26/09, EU:F:2010:17, t. 103. i 104. i navedenu sudsku praksu).

114

Kao treće, tužiteljica ne može zahtijevati naknadu nematerijalne štete povezane s neizvjesnošću prouzročenom gubitkom mogućnosti navršavanja deset godina službe potrebnih radi ostvarenja prava na starosnu mirovinu. Naime, budući da je na EIOPA‑i da u okviru provedbe ove presude odluči o produljenju tužiteljičina ugovora, što bi potonjoj moglo omogućiti da nastavi sa stjecanjem mirovinskih prava, njezin je zahtjev u tom pogledu preuranjen.

115

Stoga će se izvršiti pravična procjena posebnih okolnosti slučaja, navedenih u točkama 110. i 111. ove presude, utvrđivanjem, ex aequo et bono, naknade nematerijalne štete koju je tužiteljica pretrpjela u iznosu od 5000 eura.

116

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

117

Budući da EIOPA nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova sukladno tužiteljičinom zahtjevu.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto vijeće)

proglašava i presuđuje: