1

Svojom žalbom Carles Puigdemont i Casamajó, Antoni Comín i Oliveres te Clara Ponsatí i Obiols traže ukidanje rješenja potpredsjednika Općeg suda Europske unije od 30. srpnja 2021., Puigdemont i Casamajó i dr./Parlament (T‑272/21 R, neobjavljeno, EU:T:2021:497, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje), kojim je taj sud odbio njihov zahtjev za suspenziju primjene odluka Europskog parlamenta P9_TA(2021)0059, P9_TA(2021)0060 i P9_TA(2021)0061 od 9. ožujka 2021. o zahtjevima za ukidanje njihova imuniteta (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: sporne odluke).

2

Svojom protužalbom Kraljevina Španjolska traži brisanje obrazloženja iz točke 43. pobijanog rješenja.

3

Uvodna izjava 6. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.) glasi kako slijedi:

„Europski uhidbeni nalog, predviđen ovom Okvirnom odlukom, prva je konkretna mjera u području kaznenog prava kojom se primjenjuje načelo uzajamnog priznavanja, koje Europsko vijeće smatra ‚kamenom temeljcem’ pravosudne suradnje.”

4

Članak 1. stavci 1. i 2. te okvirne odluke glasi kako slijedi:

„1.   Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

2.   Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.”

5

U člancima 3. i 4. navedene okvirne odluke navode se razlozi za obvezno neizvršavanje odnosno razlozi za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga.

6

U članku 5. te okvirne odluke utvrđuju se jamstva koja u nekim slučajevima mora pružiti država članica izdavateljica naloga.

7

Člankom 11. stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584 određuje se:

„Ako je tražena osoba uhićena, nadležno pravosudno tijelo izvršenja, u skladu s nacionalnim pravom, tu osobu obavještava o europskom uhidbenom nalogu i o njegovu sadržaju te o mogućnosti njezina pristanka na predaju pravosudnom tijelu koje je izdalo europski uhidbeni nalog.”

8

Člankom 12. te okvirne odluke predviđa se:

„Ako je osoba uhićena na temelju europskog uhidbenog naloga, pravosudno tijelo izvršenja odlučuje hoće li zadržati traženu osobu, u skladu s pravom države članice izvršenja. Uhićena osoba u svakom trenutku može biti privremeno puštena na slobodu u skladu s domaćim pravom države članice izvršenja, pod uvjetom da nadležno tijelo te države članice poduzme sve mjere koje smatra potrebnima kako bi spriječilo bijeg te osobe.”

9

U članku 15. stavku 1. navedene okvirne odluke pojašnjava se:

„Pravosudno tijelo izvršenja odlučuje, u rokovima i pod uvjetima utvrđenima ovom Okvirnom odlukom, treba li osoba biti predana.”

10

Članak 17. stavci 1. do 5. te okvirne odluke glasi kako slijedi:

„1.   Europski uhidbeni nalog obrađuje se i izvršava kao žurni predmet.

2.   U slučajevima u kojima tražena osoba pristaje na vlastitu predaju, pravomoćna odluka o izvršenju europskog uhidbenog naloga trebala bi biti donesena u roku od 10 dana nakon njezina pristanka.

3.   U ostalim slučajevima, pravomoćna odluka o izvršenju europskog uhidbenog naloga trebala bi biti donesena u roku od 60 dana od uhićenja tražene osobe.

4.   Ako, u posebnim slučajevima, europski uhidbeni nalog ne može biti izvršen u rokovima iz stavaka 2. ili 3., pravosudno tijelo izvršenja o tome odmah obavještava pravosudno tijelo koje je izdalo uhidbeni nalog, navodeći razloge kašnjenja. U tome slučaju, rok može biti produljen za dodatnih 30 dana.

5.   Sve dok pravosudno tijelo izvršenja ne donese konačnu odluku o europskom uhidbenom nalogu, ono osigurava ispunjavanje materijalnih preduvjeta potrebnih za učinkovitu predaju tražene osobe.”

11

Člankom 24. stavkom 1. Odluke Vijeća 2007/533/PUP od 12. lipnja 2007. o osnivanju, radu i korištenju druge generacije Schengenskog informacijskog sustava (SIS II) (SL 2007., L 205, str. 63.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 85.) određuje se:

„Kada država članica smatra da izvršenje upozorenja unesenog u skladu s člancima 26., 32. ili 36 nije u skladu s njezinim nacionalnim pravom, njezinim međunarodnim obvezama ili temeljnim državnim interesima, može naknadno zatražiti da se upozorenju doda oznaka koja znači da se mjera predložena u upozorenju neće poduzeti na njezinom državnom području. Oznaku dodaje ured SIRENE države članice koja je unijela upozorenje.”

12

Člankom 25. te odluke određuje se:

„1.   Kada se primjenjuje Okvirna odluka [2002/584], oznaka koja sprečava uhićenje dodaje se samo na upozorenje za uhićenje radi predaje, kad nadležno pravosudno tijelo sukladno nacionalnome pravu o izvršenju Europskog uhidbenog naloga odbije njezino izvršenje zbog [razloga] za neizvršenje i kad je zatraženo dodavanje oznake.

2.   Međutim, po nalogu nadležnog pravosudnog tijela sukladno nacionalnom pravu, na temelju općih uputa ili za svaki pojedinačni slučaj, može se zatražiti dodavanje oznake upozorenju za uhićenje radi predaje, ako je očigledno da će izvršenje Europskog uhidbenog naloga biti odbijeno.”

13

Članak 26. stavak 1. Odluke 2007/533 glasi kako slijedi:

„Podaci o osobama za koje se traži uhićenje radi predaje na temelju Europskog uhidbenog naloga ili se traži izručenje, unose se na zahtjev pravosudnog tijela države članice izdavateljice.”

14

Članak 27. stavak 1. te odluke glasi:

„Ako se za osobu traži uhićenje radi predaje na temelju Europskog uhidbenog naloga, država članica izdavateljica unosi u sustav SIS II kopiju izvornika Europskog uhidbenog naloga.”

15

Članak 30. navedene odluke glasi kako slijedi:

„Ako uhićenje nije moguće izvršiti, jer ga je zamoljena država članica odbila u skladu s postupcima i označivanju iz članaka 24. ili 25. ili, jer u slučaju upozorenja za uhićenje radi izručenja nije završena istraga, zamoljena država članica mora upozorenje smatrati upozorenjem u svrhu priopćavanja mjesta na kojem se nalazi konkretna osoba.”

16

U članku 31. stavku 1. te odluke pojašnjava se:

„Upozorenje uneseno u sustav SIS II u skladu s člankom 26. u vezi s dodatnim podacima iz članka 27. predstavlja i ima isti učinak kao i Europski uhidbeni nalog izdan u skladu s Okvirnom odlukom [2002/584], kada se ta Okvirna odluka primjenjuje.”

17

Okolnosti spora iznesene su u točkama 1. do 20. pobijanog rješenja. One se za potrebe ovog postupka privremene pravne zaštite mogu sažeti kako je navedeno u nastavku.

18

C. Puigdemont i Casamajó bio je predsjednik Generalitata de Cataluña (Generalitet Katalonije, Španjolska), a A. Comín i Oliveres te C. Ponsatí i Obiols članovi Gobierna autonómico de Cataluña (autonomna vlada Katalonije, Španjolska) kada je donesen Ley 19/2017 del Parlamento de Cataluña, reguladora del referéndum de autodeterminación (Zakon Katalonskog parlamenta 19/2017 o referendumu o samoodređenju) od 6. rujna 2017. (DOGC br. 7449A od 6. rujna 2017., str. 1.) i Ley 20/2017 del Parlamento de Cataluña, de transitoriedad jurídica y fundacional de la República (Zakon Katalonskog parlamenta 20/2017 o pravnom i konstituirajućem prijelazu u republiku) od 8. rujna 2017. (DOGC br. 7451A od 8. rujna 2017., str. 1.) i kada se održao referendum o samoodređenju 1. listopada 2017. koji je predviđen prvim od tih dvaju zakona, čije su odredbe u međuvremenu suspendirane odlukom Tribunala Constitucional (Ustavni sud, Španjolska).

19

Nakon donošenja navedenih zakona i održavanja tog referenduma, Ministerio fiscal (državno odvjetništvo, Španjolska), Abogado del Estado (glavni državni odvjetnik, Španjolska) i Partido político VOX (politička stranka VOX) pokrenuli su kazneni postupak protiv više osoba, među kojima su bili žalitelji, jer su smatrali da su počinile djela koja se, među ostalim, ubrajaju u kaznena djela „poticanja na pobunu”.

20

Žalitelji su se nakon toga kandidirali na izborima za članove Europskog parlamenta. Junta Electoral Central (Središnje izborno povjerenstvo, Španjolska) 13. lipnja 2019. donijela je odluku kojom se proglašavaju kandidati izabrani u Parlament na izborima održanima 26. svibnja 2019., među kojima su bili C. Puigdemont i Casamajó te A. Comín i Oliveres.

21

Središnje izborno povjerenstvo 17. lipnja 2019. žaliteljima je uskratilo mogućnost da polože prisegu ili daju obećanje da će poštovati španjolski Ustav, što se zahtijeva španjolskim pravom, te je Parlamentu dostavilo popis kandidata izabranih u Španjolskoj, na kojem se nisu nalazili C. Puigdemont i Casamajó te A. Comín i Oliveres. Njih je predsjednik Parlamenta 27. lipnja 2019. obavijestio da ih ne može smatrati budućim članovima Parlamenta.

22

Istražni sudac kaznenog odjela Tribunala Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) 14. listopada 2019. izdao je europski uhidbeni nalog protiv C. Puigdemonta i Casamajóa, a 4. studenoga 2019. protiv A. Comína i Oliveresa te C. Ponsatí i Obiols.

23

Predsjednik drugog vijeća Tribunala Supremo (Vrhovni sud) 10. siječnja 2020. Parlamentu je poslao zahtjev koji proizlazi iz rješenja koje je tog dana donio istražni sudac kaznenog odjela Tribunala Supremo (Vrhovni sud), kojim se traži ukidanje parlamentarnog imuniteta C. Puigdemontu i Casamajóu te A. Comínu i Oliveresu.

24

Parlament je na plenarnoj sjednici održanoj 13. siječnja 2020., nakon presude od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies (C‑502/19, EU:C:2019:1115), priznao izbor C. Puigdemonta i Casamajóa te A. Comína i Oliveresa na mjesto zastupnikâ s učinkom od 2. srpnja 2019.

25

Potpredsjednik Parlamenta na plenarnoj je sjednici 16. siječnja 2020. obavijestio članove o zahtjevima za ukidanje imuniteta C. Puigdemontu i Casamajóu i A. Comínu i Oliveresu te je uputio te zahtjeve nadležnom odboru, odnosno Odboru Parlamenta za pravna pitanja (u daljnjem tekstu: odbor JURI).

26

Predsjednik drugog vijeća Tribunala Supremo (Vrhovni sud) 4. veljače 2020. Parlamentu je poslao zahtjev koji proizlazi iz rješenja koje je tog dana donio istražni sudac kaznenog odjela tog suda, kojim se traži ukidanje imuniteta C. Ponsatí i Obiols.

27

Parlament je 10. veljače 2020., nakon povlačenja Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije 31. siječnja 2020., priznao izbor C. Ponsatí i Obiols na mjesto zastupnice s učinkom od 1. veljače 2020.

28

Potpredsjednik Parlamenta na plenarnoj je sjednici 13. veljače 2020. obavijestio članove o zahtjevu za ukidanje imuniteta C. Ponsatí i Obiols te je uputio taj zahtjev odboru JURI.

29

Nakon što su žalitelji podnijeli svoja očitovanja Parlamentu i nakon što ih je saslušao odbor JURI, potonji je odbor 23. veljače 2021. donio izvješća A 9-0020/2021, A 9-0021/2021 i A 9-0022/2021 o zahtjevima za ukidanje imuniteta žaliteljima. Parlament je spornim odlukama žaliteljima ukinuo imunitet koji se temelji na članku 9. prvom stavku točki (b) Protokola (br. 7) o povlasticama i imunitetima Europske unije (SL 2016., C 202, str. 266., u daljnjem tekstu: Protokol o povlasticama i imunitetima Unije).

30

Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 19. svibnja 2021. žalitelji su podnijeli tužbu za poništenje spornih odluka.

31

Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 26. svibnja 2021. žalitelji su podnijeli zahtjev za privremenu pravnu zaštitu kojim se traži suspenzija primjene spornih odluka.

32

Rješenjem od 2. lipnja 2021., Puigdemont i Casamajó i dr./Parlament (T‑272/21 R, neobjavljeno), donesenim na temelju članka 157. stavka 2. Poslovnika Općeg suda, potpredsjednik Općeg suda naložio je suspenziju primjene spornih odluka do dana donošenja rješenja kojim se završava postupak privremene pravne zaštite koji je pokrenut pred Općim sudom.

33

Odlukom od 24. lipnja 2021. potpredsjednik Općeg suda odobrio je Kraljevini Španjolskoj intervenciju u potporu zahtjevu Parlamenta.

34

Potpredsjednik Općeg suda pobijanim je rješenjem odbio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu koji su podnijeli žalitelji.

35

U tu je svrhu potpredsjednik Općeg suda, u točki 38. tog rješenja, smatrao da valja provjeriti je li ispunjen uvjet hitnosti.

36

U tom je pogledu, kao prvo, u točki 42. pobijanog rješenja, odlučio da valja upućivati samo na objektivne učinke spornih odluka, utvrđene s obzirom na njihov sadržaj, te da navodni nedostatak jasnoće tih odluka ne može biti dovoljan da se utvrdi da je šteta koju su naveli žalitelji teška i nepopravljiva.

37

Kao drugo, potpredsjednik Općeg suda smatrao je, u točki 43. tog rješenja, da se žalitelji ne mogu pozivati na navodnu opasnost od uhićenja tijekom putovanja na parlamentarnu sjednicu u Strasbourgu (Francuska) ili povratka s te sjednice, s obzirom na to da je takvo putovanje obuhvaćeno imunitetom predviđenim u članku 9. drugom stavku Protokola o povlasticama i imunitetima Unije, koji žalitelji još uvijek uživaju.

38

Kao treće, potpredsjednik Općeg suda ispitao je može li se smatrati da je ispunjen uvjet hitnosti zbog, s jedne strane, navodne opasnosti od neminovnog uhićenja žaliteljâ, koja proizlazi iz kombiniranog učinka spornih odluka, te zbog, s druge strane, europskih uhidbenih naloga izdanih protiv žaliteljâ kao i zbog upozorenja o osobama za koje se traži uhićenje radi predaje koja su izdana u pogledu žaliteljâ (u daljnjem tekstu: upozorenja u SIS‑u II).

39

U točki 45. pobijanog rješenja potpredsjednik Općeg suda istaknuo je da pravosudna tijela države članice izvršenja mogu, među ostalim, u uvjetima predviđenima u člancima 3. i 4. Okvirne odluke 2002/584, odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga i da tražena osoba ne mora pristati na svoju predaju, tako da pravosudno tijelo izvršenja treba odlučiti o izvršenju europskog uhidbenog naloga. Na temelju toga zaključio je da je nastanak štete koju su naveli žalitelji ovisio o prisutnosti brojnih čimbenika.

40

U točki 46. pobijanog rješenja potpredsjednik Općeg suda utvrdio je da žalitelji nisu dokazali da su se njihovo uhićenje ili, a fortiori, njihova predaja španjolskim tijelima mogli predvidjeti s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti.

41

U tom je pogledu, u točki 47. tog rješenja, smatrao da žalitelji nisu podnijeli nijedan element kojim bi dokazali da su pravosudna tijela izvršenja i osobito tijela države članice njihova boravišta, odnosno Kraljevine Belgije, namjeravala izvršiti europske uhidbene naloge izdane protiv njih zbog čega bi postojala dovoljno vjerojatna mogućnost da će nastati navodna šteta.

42

Nakon što je, u točkama 48. do 50. pobijanog rješenja, uputio na to da pravosudna tijela izvršenja nisu poduzela korake nakon donošenja spornih odluka te na mjere koje su poduzela belgijska tijela, potpredsjednik Općeg suda pojasnio je, u točkama 51. i 53. tog rješenja, da je Tribunal Supremo (Vrhovni sud) podnio Sudu zahtjev za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, upisan pod brojem predmeta C‑158/21, zbog čega je prekinut nacionalni postupak dok Sud ne donese odluku. Na temelju toga je, u točki 53. navedenog rješenja, zaključio da je izvršenje europskih uhidbenih naloga izdanih protiv žaliteljâ suspendirano.

43

Usto, potpredsjednik Općeg suda smatrao je, u točki 55. pobijanog rješenja, da žalitelji nisu podnijeli nijedan dokaz kojim bi doveli u pitanje utvrđenje prema kojem je to izvršenje suspendirano i da, konkretno, okolnost da Kraljevina Španjolska nije uklonila upozorenja u SIS‑u II ne utječe na to utvrđenje.

44

S obzirom na sva ta razmatranja, potpredsjednik Općeg suda zaključio je, u točki 58. pobijanog rješenja, da žalitelji nisu dokazali da je ispunjen uvjet hitnosti jer se, s obzirom na tadašnje stanje, teška i nepopravljiva šteta koju navode nije mogla kvalificirati kao šteta koja je izvjesna ili utvrđena s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti.

45

Žalitelji od Suda zahtijevaju da:

46

Parlament od Suda zahtijeva da:

47

Kraljevina Španjolska od Suda zahtijeva da:

48

Svojom protužalbom Kraljevina Španjolska zahtijeva od Suda da izostavi obrazloženje iz točke 43. pobijanog rješenja.

49

Žalitelji od Suda zahtijevaju da:

50

Parlament od Suda zahtijeva da:

51

Žalitelji u prilog svojoj žalbi navode dva žalbena razloga koja se temelje na pogreškama koje se tiču prava, koje je počinio Opći sud kada je, s jedne strane, zanemario činjenicu da je teška i nepopravljiva šteta mogla nastati prije bilo kakve konačne odluke o izvršenju europskih uhidbenih naloga izdanih protiv žaliteljâ te je, s druge strane, zaključio da se navodna šteta nije mogla predvidjeti s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti.

52

Osim toga, Kraljevina Španjolska i Parlament zahtijevaju od Suda preinaku obrazloženja.

53

Kraljevina Španjolska najprije osporava dopuštenost žalbe.

54

U tom pogledu tvrdi, kao prvo, da se žalitelji pozivaju na činjenice nastale nakon donošenja pobijanog rješenja, na koje se u okviru ove žalbe ne može valjano pozivati. Kao drugo, tvrdi da zahtjevi žaliteljâ nadilaze okvire predmeta postupka privremene pravne zaštite jer se njima traži suspenzija izvršenja europskih uhidbenih naloga izdanih protiv žaliteljâ. Kao treće, određenim argumentima žalitelji žele dovesti u pitanje ocjene činjenica koje je donio potpredsjednik Općeg suda. Kao četvrto, u slučaju da Sud ukine pobijano rješenje, mora vratiti predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje s obzirom na to da je potonji sud ispitao samo jedan od triju uvjeta za određivanje privremenih mjera.

55

Važno je istaknuti, kao prvo, da se argumenti Kraljevine Španjolske u pogledu pozivanja na činjenice nastale nakon donošenja pobijanog rješenja i u pogledu osporavanja ocjena činjenica koje je proveo potpredsjednik Općeg suda ne odnose na cijelu žalbu, nego samo na neke od argumenata iznesenih u prilog toj žalbi.

56

U tim okolnostima ti argumenti Kraljevine Španjolske, u svakom slučaju, ne mogu opravdati zaključak da je ova žalba u cijelosti nedopuštena.

57

Kao drugo, budući da se žalbenim zahtjevom samo traži ukidanje pobijanog rješenja i, ovisno o slučaju, suspenzija primjene spornih odluka, ne može se smatrati da se njime od Suda traži suspenzija izvršenja europskih uhidbenih naloga izdanih protiv žaliteljâ.

58

Kao treće, čak i pod pretpostavkom da, kao što to tvrdi Kraljevina Španjolska, u slučaju ukidanja pobijanog rješenja stanje postupka ne dopušta da se odluči o ovom sporu, ta bi okolnost u skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije podrazumijevala da predmet u tom slučaju treba vratiti Općem sudu na ponovno odlučivanje. Suprotno tomu, navedena okolnost ne može dovesti do nedopuštenosti žalbe koju su podnijeli žalitelji.

59

Slijedom toga, žalbu ne treba odbaciti kao nedopuštenu u cijelosti.

60

Prvim žalbenim razlogom žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zanemario činjenicu da je teška i nepopravljiva šteta mogla nastati prije bilo kakve konačne odluke o izvršenju europskih uhidbenih naloga izdanih protiv njih.

61

Žalitelji stoga najprije tvrde da se veći broj točaka pobijanog rješenja temelji na pretpostavci prema kojoj bi jedino predaja žaliteljâ Kraljevini Španjolskoj predstavljala tešku i nepopravljivu štetu.

62

Tako je potpredsjednik Općeg suda, u točki 45. pobijanog rješenja, uzeo u obzir samo štetu koja je mogla nastati predajom žaliteljâ španjolskim tijelima. Međutim, teška i nepopravljiva šteta nastala bi već u slučaju uhićenja žaliteljâ i njihova zadržavanja, čak i na ograničeno vrijeme, tim više što bi takva opasnost bila prisutna pri svakom putovanju na državnom području neke države članice. Žalitelji bi mogli biti uhićeni radi izvršenja europskih uhidbenih naloga izdanih protiv njih ili na temelju upozorenjâ u SIS‑u II. Usto, nakon toga bi pravosudno tijelo izvršenja moglo naložiti njihovo zadržavanje, u skladu s člankom 12. Okvirne odluke 2002/584. Osnovanost argumentacije žaliteljâ pokazuje uhićenje i zadržavanje C. Puigdemonta i Casamajóa na Sardiniji (Italija) 23. rujna 2021.

63

Točke 47. do 49., 56. i 57. pobijanog rješenja također se temelje na pretpostavci prema kojoj uhićenje žaliteljâ ne može predstavljati tešku i nepopravljivu štetu. Isto tako, u točki 60. tog rješenja, takvo je uhićenje opisano kao primjer situacije u kojoj bi navodna šteta mogla nastati, a ne kao situacija u kojoj je do te štete već došlo.

64

Podredno, žalitelji ističu da se na temelju utvrđenja koja se odnose na Okvirnu odluku 2002/584 iz točke 45. pobijanog rješenja ne može utvrditi da je šteta koja bi nastala eventualnim uhićenjem žaliteljâ ovisila o brojnim čimbenicima.

65

Parlament i Kraljevina Španjolska zahtijevaju da se prvi žalbeni razlog odbije.

66

Parlament najprije tvrdi da se taj žalbeni razlog djelomično temelji na argumentima koje treba odbaciti kao nedopuštene jer se oni temelje na činjenicama koje su nastale nakon donošenja pobijanog rješenja ili jer se njima osporavaju ocjene činjenica koje je proveo potpredsjednik Općeg suda. Kraljevina Španjolska tvrdi i da se osporavane ocjene potpredsjednika Općeg suda odnose na ocjenu dokazâ.

67

Usto, prvi žalbeni razlog temelji se na pogrešnom tumačenju pobijanog rješenja, s obzirom na to da potpredsjednik Općeg suda nije zauzeo stajalište o pitanju treba li uhićenje žaliteljâ ili njihovu predaju španjolskim tijelima kvalificirati kao „tešku i nepopravljivu štetu”. Uostalom, potpredsjednik Općeg suda pravilno je presudio da je nastanak štete koju navode žalitelji ovisio o brojnim čimbenicima. Naime, sporne odluke nisu odlučujući uzrok te štete.

68

Kraljevina Španjolska predlaže da se točka 45. pobijanog rješenja tumači na način da znači da sporne odluke nisu odlučujući uzrok štete koju navode žalitelji. Ta šteta zapravo proizlazi iz njihove odluke da pobjegnu iz Španjolske i iz nacionalnih mjera koje su donesene zbog te odluke.

69

Najprije valja ispitati argumente Parlamenta i Kraljevine Španjolske kojima se osporava dopuštenost prvog žalbenog razloga.

70

S jedne strane, važno je podsjetiti na to da iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da je žalba ograničena na pitanja prava. Opći sud stoga je jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu relevantnih činjenica i dokaza koji su mu podneseni. Ocjena činjenica i dokaza ne predstavlja dakle, osim u slučaju njihova iskrivljavanja, pravno pitanje koje je kao takvo podložno nadzoru Suda u okviru žalbe (vidjeti u tom smislu rješenje potpredsjednika Suda od 30. studenoga 2021., Land Rheinland‑Pfalz/Deutsche Lufthansa, C‑466/21 P‑R, neobjavljeno, EU:C:2021:972, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

71

U ovom slučaju, glavnom argumentacijom koju žalitelji ističu u prilog svojem prvom žalbenom razlogu želi se utvrditi da pobijano rješenje sadržava pogrešku u pravnoj kvalifikaciji činjenica jer je potpredsjednik Općeg suda smatrao da njihovo eventualno uhićenje ne bi predstavljalo tešku i nepopravljivu štetu. Podredno, žalitelji u biti tvrde da je potpredsjednik Općeg suda, zbog pogrešnog tumačenja Okvirne odluke 2002/584, pogrešno shvaćao učinke koji se tom okvirnom odlukom daju europskom uhidbenom nalogu poput onih koji su izdani protiv njih.

72

Iz toga slijedi da valja odbiti argument prema kojem prvi žalbeni razlog treba smatrati nedopuštenim jer se njime dovode u pitanje ocjene činjenica koje je proveo potpredsjednik Općeg suda.

73

S druge strane, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, s obzirom na to da je u žalbenom postupku nadzor Suda ograničen na ocjenu pravnih utvrđenja u vezi s razlozima i argumentima raspravljenima u prvostupanjskom postupku, stranka ne može pred Sudom prvi put iznijeti razloge i argumente na koje se nije pozvala pred Općim sudom (rješenje potpredsjednice Suda od 17. prosinca 2020., Anglo Austrian AAB i Belegging‑Maatschappij Far‑East/ESB, C‑207/20 P(R), neobjavljeno, EU:C:2020:1057, t. 72. i navedena sudska praksa).

74

Prema tome, žalitelji se pred Sudom ne mogu valjano pozivati na argumente koji se temelje na činjenicama nastalima nakon donošenja pobijanog rješenja. Iz toga slijedi da argument prema kojem uhićenje i zadržavanje C. Puigdemonta i Casamajóa na Sardiniji dokazuju postojanje stvarne opasnosti kojoj su žalitelji izloženi treba odbaciti kao nedopušten.

75

Što se tiče ispitivanja merituma prvog žalbenog razloga, valja podsjetiti na to da je, kao što je to istaknuo potpredsjednik Općeg suda u točkama 39. i 40. pobijanog rješenja, svrha postupka privremene pravne zaštite zajamčiti punu učinkovitost buduće konačne odluke, kako bi se izbjegla pravna praznina u sudskoj zaštiti koju jamči Sud. Da bi se postigao taj cilj, hitnost treba ocijeniti s obzirom na potrebu donošenja privremenih mjera kako bi se izbjeglo da stranci koja traži privremenu zaštitu nastane teška i nepopravljiva šteta. Ta je stranka dužna dokazati da ne može čekati ishod postupka o meritumu a da pri tome ne pretrpi takvu štetu. Iako je točno da za utvrđivanje postojanja te štete nije potrebno zahtijevati da se njezin nastanak i neminovnost utvrde s apsolutnom sigurnošću i da je dovoljno da se navedena šteta može predvidjeti s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti, stranka koja traži privremenu mjeru ipak mora dokazati činjenice za koje se smatra da upućuju na izglednost takve štete (rješenje potpredsjednice Suda od 16. srpnja 2021., Symrise/ECHA, C‑282/21 P(R), neobjavljeno, EU:C:2021:631, t. 40. i navedena sudska praksa).

76

S ciljem da ocijeni je li ispunjen uvjet hitnosti, potpredsjednik Općeg suda istaknuo je, u točki 45. pobijanog rješenja, da je nastanak „štete koju navode žalitelji” ovisio o prisutnosti brojnih čimbenika.

77

Iz točke 41. tog rješenja izričito proizlazi da je šteta na koju su se žalitelji pozivali pred Općim sudom, prema njihovu mišljenju, proizlazila iz opasnosti od toga da budu uhićeni i predani španjolskim tijelima. Usto, u točki 44. navedenog rješenja argumentacija žaliteljâ u pogledu te štete prikazuje se na način da je utemeljena na činjenici da se ne može isključiti mogućnost njihova neminovnog uhićenja.

78

U tom kontekstu, točku 45. tog rješenja treba shvatiti na način da se njome potvrđuje da su uhićenje žaliteljâ i njihova predaja španjolskim vlastima istodobno ovisili o većem broju čimbenika.

79

Takvim utvrđenjem potpredsjednik Općeg suda nije dakle ni na koji način isključio mogućnost da će njihovo eventualno uhićenje žaliteljima prouzročiti tešku i nepopravljivu štetu.

80

Iz toga slijedi da se glavna argumentacija u prilog prvom žalbenom razlogu, u dijelu u kojem se odnosi na točku 45. pobijanog rješenja, temelji na pogrešnom tumačenju tog rješenja i da je zbog toga treba odbiti.

81

Isto vrijedi i u dijelu u kojem se ta argumentacija odnosi na točke 47. do 49., 56. i 57. navedenog rješenja, s obzirom na to da iz njegove točke 46. proizlazi da se tim točkama osobito želi utvrditi da žalitelji nisu dokazali da se njihovo uhićenje moglo predvidjeti s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti.

82

Suprotno tomu, očito je da je točka 60. pobijanog rješenja proturječna rasuđivanju iz točaka 44. do 58. tog rješenja jer se u njoj eventualno uhićenje žaliteljâ ne predstavlja kao element koji bi upućivao na to da je navodna šteta nastala nego kao element koji bi upućivao samo na to da postoji dovoljna vjerojatnost da će ta šteta nastati.

83

Međutim, pogrešku koju je tako počinio potpredsjednik Općeg suda treba smatrati bespredmetnom. Naime, točka 60. pobijanog rješenja dodana je radi iscrpnosti, s obzirom na to da njezina svrha nije opravdati odluku o odbijanju zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu, iznesenu u točki 59. tog rješenja, nego samo podsjetiti žalitelje na to da ta odluka ne dovodi u pitanje njihovo pravo da podnesu novi zahtjev za privremenu pravnu zaštitu na temelju novih činjenica.

84

Slijedom toga, glavnu argumentaciju iznesenu u prilog prvom žalbenom razlogu djelomično treba odbiti kao neosnovanu i djelomično kao bespredmetnu.

85

Što se tiče argumentacije koja je podredno iznesena u prilog tom žalbenom razlogu, valja istaknuti da je potpredsjednik Općeg suda, u točki 45. pobijanog rješenja, utvrdio da je nastanak štete koju navode žalitelji ovisio o prisutnosti brojnih čimbenika, s jedne strane, na temelju ovlasti pravosudnih tijela države članice izvršenja da odbiju izvršenje europskog uhidbenog naloga te, s druge strane, na temelju činjenice da predaja tražene osobe, u slučaju u kojem ta osoba ne pristaje na predaju, podliježe odluci tih tijela.

86

Budući da točka 45. pobijanog rješenja stoga isključivo upućuje na određene mehanizme predviđene Okvirnom odlukom 2002/584, ne može se, suprotno onomu što tvrde Parlament i Kraljevina Španjolska, shvatiti na način da se njome utvrđuje da su nacionalne mjere koje je donijela ta država članica, a ne sporne odluke, odlučujući uzrok štete koju navode žalitelji.

87

Naprotiv, iz točke 78. ovog rješenja proizlazi da točku 45. pobijanog rješenja treba tumačiti na način da se njome osobito potvrđuje da mehanizmi predviđeni Okvirnom odlukom 2002/584, koji se navode u toj točki, podrazumijevaju da uhićenje žaliteljâ ovisi i o drugim čimbenicima osim ukidanja njihova parlamentarnog imuniteta koje proizlazi iz spornih odluka.

88

Naime, iz članka 1. stavka 1. te okvirne odluke proizlazi da je europski uhidbeni nalog sudska odluka koju izdaje država članica „s ciljem uhićenja i predaje” tražene osobe od strane druge države članice.

89

Usto, iz članka 11. stavka 1. i članka 17. stavka 3. navedene okvirne odluke proizlazi da postupak izvršenja europskog uhidbenog naloga uobičajeno slijedi nakon što tijela države članice izvršenja uhite traženu osobu.

90

To tumačenje potkrepljuje pravilo navedeno u članku 12. te okvirne odluke, u skladu s kojim, ako je osoba uhićena na temelju europskog uhidbenog naloga, pravosudno tijelo izvršenja odlučuje hoće li „zadržati traženu osobu”.

91

Štoviše, iz članka 12. i članka 17. stavka 5. Okvirne odluke 2002/584 proizlazi da, ako pravosudno tijelo izvršenja odluči okončati zadržavanje tražene osobe, tada je dužno njezino privremeno puštanje na slobodu popratiti svakom mjerom koju smatra nužnom radi sprječavanja njezina bijega, kao i osigurati ispunjavanje materijalnih preduvjeta potrebnih za učinkovitu predaju tražene osobe sve dok se ne donese konačna odluka o izvršenju europskog uhidbenog naloga (presuda od 16. srpnja 2015., Lanigan, C‑237/15 PPU, EU:C:2015:474, t. 63.).

92

Do odluke o predaji, na koju se upućuje u točki 45. pobijanog rješenja, u skladu s člancima 15. i 17. Okvirne odluke 2002/584, dolazi nakon završetka postupka izvršenja tog uhidbenog naloga, odnosno nakon uhićenja tražene osobe i donošenja odluka koje se odnose na njezino zadržavanje ili privremeno puštanje na slobodu.

93

Prema tome, potpredsjednik Općeg suda počinio je pogrešku koja se tiče prava kada je utvrdio da se na temelju ovlasti pravosudnih tijela izvršenja navedenih u toj točki 45. može utvrditi da je uhićenje žaliteljâ ovisilo o prisutnosti brojnih čimbenika.

94

Stoga prvi žalbeni razlog valja prihvatiti u dijelu u kojem se odnosi na točku 45. pobijanog rješenja.

95

Međutim, s obzirom na to da se njegova izreka može opravdati i razlozima navedenim u točkama 46. do 57. pobijanog rješenja, utvrđenje pogreške koja se tiče prava u točki 45. navedenog rješenja samo po sebi ne podrazumijeva da navedeno rješenje treba ukinuti. Iz toga slijedi da treba ispitati drugi žalbeni razlog.

96

Drugi žalbeni razlog dijeli se na pet dijelova. Najprije valja zajedno ispitati prva tri dijela tog žalbenog razloga.

97

U prvom dijelu navedenog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je postojanje upozorenja u SIS‑u II bilo dovoljno da se zaključi da su suočeni sa stvarnom opasnosti da budu uhićeni i da zbog toga pretrpje tešku i nepopravljivu štetu. Naime, prema njihovu mišljenju, budući da policijske službe država članica nisu, u skladu s člankom 25. stavkom 2. Odluke 2007/533, dodale oznaku predmetnim upozorenjima u SIS‑u II, one će izvršiti takvo uhićenje. Potpredsjednik Općeg suda počinio je dakle pogrešku koja se tiče prava jer, u točki 55. pobijanog rješenja, nije smatrao relevantnima upozorenja u SIS‑u II.

98

U drugom dijelu drugog žalbenog razloga žalitelji tvrde da je potpredsjednik Općeg suda odredio previsok standard dokazivanja jer je zahtijevao da podnesu dokaze o namjeri država članica da ih uhite, iako je utvrđeno da su za njih bila izdana upozorenja u SIS‑u II. Naime, jedini „korak” koji su države članice mogle napraviti da bi izvršile ta upozorenja bio je upravo taj da se žalitelji uhite.

99

U trećem dijelu drugog žalbenog razloga žalitelji ističu da okolnost da je izvršenje europskih uhidbenih naloga izdanih protiv njih suspendirano ne dovodi u pitanje postojanje vjerojatne opasnosti od nastanka navodne štete. Potpredsjednik Općeg suda oslonio se na ono što bi španjolska tijela trebala učiniti, a trebao se osloniti na ono što su ta tijela stvarno učinila. Naime, iako su ta tijela trebala suspendirati upozorenja u SIS‑u II, činjenica da su ta upozorenja bila i dalje aktivna dovoljna je da se utvrdi vjerojatnost nastanka navodne štete. Obavijesti istražnog suca na Tribunalu Supremo (Vrhovni sud) upućene francuskim i talijanskim tijelima potvrđuju tu analizu.

100

Parlament i Kraljevina Španjolska zahtijevaju da se prva tri dijela drugog žalbenog razloga odbiju.

101

Prema mišljenju Parlamenta, prva tri dijela tog žalbenog razloga treba proglasiti nedopuštenima, barem djelomično, jer se njima, najprije, traži puko preispitivanje tužbe podnesene Općem sudu, zatim, jer dovode u pitanje ocjene činjenica koje je proveo potpredsjednik Općeg suda i, naposljetku, jer se temelje na činjeničnim okolnostima koje nisu iznesene u prvostupanjskom postupku. Štoviše, prvi i treći dio navedenog žalbenog razloga ne upućuju na točke pobijanog rješenja na koje se odnose.

102

Kraljevina Španjolska tvrdi da se žalitelji u zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu nisu oslonili na upozorenja u SIS‑u II ili na potrebu da se uzme u obzir opasnost od toga da budu uhićeni u nekoj državi članici osim Kraljevine Belgije, Kraljevine Španjolske ili Francuske Republike. Stoga smatra da argumente koji se temelje na tim upozorenjima ili na toj opasnosti treba zbog toga odbaciti kao nedopuštene. Isto bi rješenje trebalo primijeniti u pogledu argumenata koji se temelje na obavijestima istražnog suca Tribunala Supremo (Vrhovni sud), na koje se žalitelji pozivaju.

103

Kraljevina Španjolska usto ističe da pravila na koja se pozivaju žalitelji ne mogu dovesti u pitanje utvrđenje potpredsjednika Općeg suda prema kojem zbog činjenice da su belgijska tijela suspendirala izvršenje europskih uhidbenih naloga izdanih protiv žaliteljâ ne postoji opasnost da će oni biti predani španjolskim tijelima.

104

Osim toga, Parlament i Kraljevina Španjolska smatraju da potpredsjednik Općeg suda nije primijenio previsok standard dokazivanja i da je, naprotiv, samo primijenio ustaljenu sudsku praksu Suda prema kojoj se navodna šteta mora moći predvidjeti s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti.

105

U svakom slučaju, Parlament tvrdi da su prvi i drugi dio drugog žalbenog razloga bespredmetni, s obzirom na to da žalitelji ne osporavaju razmatranja potpredsjednika Općeg suda koja se odnose na prekid kaznenog postupka koji se vodi u Španjolskoj, a ta razmatranja sama mogu opravdati odbijanje zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu.

106

Što se tiče argumenata Parlamenta i Kraljevine Španjolske kojima se osporava dopuštenost prvih triju dijelova drugog žalbenog razloga, kao prvo, valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 256. stavkom 1. UFEU‑a, člankom 58. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije i člankom 168. stavkom 1. točkom (d) Poslovnika Suda, u žalbi moraju jasno navesti osporavani dijelovi presude ili rješenja čije se ukidanje traži, kao i pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev. Taj zahtjev ne ispunjava žalba koja samo ponavlja razloge i argumente koji su već izneseni pred Općim sudom a da čak ni ne sadržava argumentaciju koja se posebno odnosi na utvrđivanje pogreške koja se tiče prava koju navodno sadržava pobijana presuda ili pobijano rješenje. Naime, takva žalba u stvarnosti predstavlja zahtjev za preispitivanje tužbe podnesene Općem sudu, što nije u nadležnosti Suda (rješenje potpredsjednika Suda od 10. siječnja 2018., Komisija/RW, C‑442/17 P(R), neobjavljeno, EU:C:2018:6, t. 66. i navedena sudska praksa).

107

U ovom je slučaju očito da žalitelji u prvim trima dijelovima drugog žalbenog razloga utvrđuju više pogrešaka počinjenih u pobijanom rješenju i iznose niz pravnih argumenata kojima nastoje utvrditi postojanje tih pogrešaka. Iz toga slijedi da se ne može smatrati da se tim prvim trima dijelovima traži samo preispitivanje zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu podnesenog Općem sudu.

108

Treba odbiti i argument Parlamenta prema kojem prvi i treći dio drugog žalbenog razloga treba proglasiti nedopuštenima jer se ne odnose na konkretne točke pobijanog rješenja.

109

S jedne strane, iz žalbe nedvojbeno proizlazi da se prvim dijelom drugog žalbenog razloga dovodi u pitanje ocjena potpredsjednika Općeg suda, iznesena u točkama 46. do 57. pobijanog rješenja, prema kojoj se šteta koju navode žalitelji nije mogla predvidjeti s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti, iako je za njih izdano upozorenje u SIS‑u II.

110

S druge strane, iz žalbe jasno proizlazi da se treći dio drugog žalbenog razloga odnosi na točke 52. do 56. pobijanog rješenja, u kojima je potpredsjednik Općeg suda iznio učinke koje treba pripisati prekidu kaznenog postupka pokrenutog u Španjolskoj.

111

Kao drugo, iako Sud, kao što je to navedeno u točki 70. ovog rješenja, prilikom ispitivanja žalbe ne može dovesti u pitanje ocjenu činjenica i dokaza koju je donio Opći sud, ne može se smatrati da se prvim trima dijelovima drugog žalbenog razloga osporava takva ocjena.

112

S jedne strane, u prvom i trećem dijelu tog žalbenog razloga žalitelji kritiziraju činjenicu da je potpredsjednik Općeg suda, s ciljem da utvrdi postojanje hitnosti, primijenio zahtjev koji se odnosi na dovoljnu vjerojatnost nastanka navodne štete. Treba smatrati da se takva argumentacija, kojom se ne dovode u pitanje činjenice utvrđene u pobijanom rješenju, odnosi na pravnu kvalifikaciju tih činjenica s obzirom na kriterije koji uređuju primjenu pojma hitnosti u okviru postupka privremene pravne zaštite (vidjeti po analogiji rješenje predsjednika Suda od 29. ožujka 2012., Golnisch/Parlament, C‑569/11 P(R), neobjavljeno, EU:C:2012:199, t. 27.).

113

S druge strane, drugim dijelom drugog žalbenog razloga osporava se standard dokazivanja koji je žaliteljima određen za dokazivanje dovoljne vjerojatnosti nastanka štete koju navode. Doista, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je navodna povreda pravila koja se primjenjuju u području dokazivanja pravno pitanje koje je dopušteno u fazi žalbe (presuda od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, EU:C:2008:392, t. 44. i navedena sudska praksa).

114

Kao treće, iz sudske prakse navedene u točki 73. pobijanog rješenja proizlazi da stranka ne može pred Sudom prvi put iznijeti razloge i argumente na koje se nije pozvala pred Općim sudom.

115

Stoga argumente stranaka koji se temelje na uhićenju i zadržavanju C. Puigdemonta i Casamajóa na Sardiniji te na obavijestima istražnog suca Tribunala Supremo (Vrhovni sud), navedenim u točki 99. ovog rješenja, treba odbaciti kao nedopuštene jer ti argumenti nisu izneseni u prvostupanjskom postupku.

116

Suprotno tomu, ne može se smatrati da su prvi put izneseni pred Sudom argumenti koji se temelje na postojanju upozorenjâ u SIS‑u II i na potrebi da se uzme u obzir opasnost od toga da žalitelji budu uhićeni u nekoj državi članici osim Kraljevine Belgije, Kraljevine Španjolske ili Francuske Republike. Naime, u svojem zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu žalitelji su se u više navrata pozvali na predvidljive učinke upozorenjâ u SIS‑u II te su dvaput uputili na opasnost od toga da ih uhite tijela bilo koje države članice Unije. Štoviše, u očitovanjima žaliteljâ na intervencijski podnesak Kraljevine Španjolske u prvostupanjskom postupku detaljnije se navodi da je ta opasnost stvarno prisutna.

117

Stoga valja ocijeniti osnovanost prvih triju dijelova drugog žalbenog razloga.

118

Iz točaka 46. do 57. pobijanog rješenja proizlazi da je potpredsjednik Općeg suda smatrao da postojanje europskih uhidbenih naloga izdanih protiv žaliteljâ i upozorenjâ u SIS‑u II nije bilo dovoljno da se utvrdi da se njihovo uhićenje može predvidjeti s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti.

119

Konkretno, nakon što je ispitao mjere koje su belgijska tijela donijela kako bi postupila u skladu s europskim uhidbenim nalozima izdanima protiv žaliteljâ i nakon što je ocijenio da je izvršenje tih europskih uhidbenih naloga suspendirano, potpredsjednik Općeg suda smatrao je, u točki 55. pobijanog rješenja, da se na temelju okolnosti da Kraljevina Španjolska nije uklonila upozorenja u SIS‑u II koju su istaknuli žalitelji nije moglo dokazati da predmetni kazneni postupak nije prekinut.

120

Među ostalim, na temelju tih ocjena, potpredsjednik Općeg suda odlučio je, u točki 58. navedenog rješenja, da se šteta koju navode žalitelji ne može kvalificirati kao šteta koja je izvjesna ili utvrđena s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti i da žalitelji stoga nisu uspjeli dokazati da je ispunjen uvjet hitnosti.

121

Međutim, kao što to tvrde žalitelji, postojanje upozorenjâ o osobama za koje se traži uhićenje radi predaje u SIS‑u II u načelu samo po sebi podrazumijeva obvezu uhićenja osoba na koje se odnose takva upozorenja.

122

Naime, iz članka 31. stavka 1. Odluke 2007/533, koji se odnosi na izvršenje mjere na temelju upozorenja, u vezi s člankom 27. te odluke, proizlazi da takvo upozorenje, zajedno s preslikom europskog uhidbenog naloga na kojem se ono temelji, predstavlja i ima isti učinak kao i europski uhidbeni nalog izdan u skladu s Okvirnom odlukom 2002/584, kada se ta okvirna odluka primjenjuje.

123

Usto, u članku 24. stavku 1. Odluke 2007/533 predviđa se da, kada država članica smatra da izvršenje upozorenja o osobama za koje se traži uhićenje radi predaje nije u skladu s njezinim nacionalnim pravom, njezinim međunarodnim obvezama ili temeljnim državnim interesima, može zatražiti da se tom upozorenju doda oznaka koja znači da se mjera predložena u upozorenju neće poduzeti na njezinu državnom području.

124

Kada se primjenjuje Okvirna odluka 2002/584, takva se oznaka, u skladu s člankom 25. Odluke 2007/533, može dodati na upozorenje u SIS‑u II samo ako je pravosudno tijelo izvršenja odbilo izvršiti europski uhidbeni nalog na koji se odnosi to upozorenje ili ako je nadležno pravosudno tijelo zatražilo dodavanje te oznake na temelju općih uputa ili zato što je, u pojedinačnom slučaju, očigledno da će izvršenje europskog uhidbenog naloga biti odbijeno.

125

Osim toga, iz članka 30. Odluke 2007/533 proizlazi da je, kada je upozorenje o osobama za koje se traži uhićenje radi predaje izdano na temelju europskog uhidbenog naloga, zakonodavac Unije predvidio da je uhićenje moguće provesti samo u slučaju u kojem je oznaka dodana u skladu s postupcima predviđenima u člancima 24. i 25. te odluke.

126

Iz toga slijedi da, ako se ne utvrdi da je navedena odluka sustavno nedjelotvorna ili da je oznaku dodala svaka država članica u koju bi tražena osoba mogla putovati, a te okolnosti nisu utvrđene u pobijanom rješenju, postojanje upozorenja o osobama za koje se traži uhićenje radi predaje u SIS‑u II samo po sebi podrazumijeva da postoji velika vjerojatnost da će ta osoba biti uhićena.

127

Budući da se, kao što je to navedeno u točki 75. ovog rješenja, u okviru postupka privremene pravne zaštite uvjet hitnosti može ispuniti a da se nije s apsolutnom sigurnosti utvrdilo da će navodna šteta nastati i da je neminovna, treba smatrati da je nastanak navodne štete zbog uhićenja osoba na koje se odnose upozorenja o osobama za koje se traži uhićenje radi predaje u načelu, u takvoj situaciji, moguće predvidjeti s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti.

128

Prema tome, u takvoj situaciji, sudac privremene pravne zaštite od osoba na koje se odnosi to upozorenje ne može valjano zahtijevati da podnesu dodatne dokaze kako bi se utvrdilo može li se predvidjeti njihovo uhićenje.

129

Konkretno, suprotno onomu što je potpredsjednik Općeg suda odlučio u točki 47. pobijanog rješenja, od tih se osoba ne može očekivati da dokažu da nacionalna tijela izvršenja namjeravaju postupiti u skladu s obvezama koje proizlaze iz prava Unije.

130

Ne može se zaključiti da uhićenje tih osoba nije dovoljno vjerojatno ni na temelju okolnosti da pravosudno tijelo države članice tijekom određenog razdoblja nije postupilo u skladu s europskim uhidbenim nalogom izdanim protiv navedenih osoba, kao što je to u pogledu žaliteljâ utvrdio potpredsjednik Općeg suda u točkama 48. do 50. pobijanog rješenja.

131

Naime, s jedne strane, dok se ne donese konačna odluka, ta okolnost ni na koji način ne omogućuje da se utvrdi da to pravosudno tijelo naposljetku neće ispuniti obveze koje za njega proizlaze iz prava Unije. S druge strane, navedena okolnost ničim ne upućuje na stav koji će zauzeti tijela drugih država članica u koje bi dotične osobe mogle putovati.

132

Što se tiče suspenzije izvršenja europskih uhidbenih naloga izdanih protiv žaliteljâ, na koju se upućuje u točkama 51. do 56. pobijanog rješenja, treba utvrditi da ona ne utječe na to da se može očekivati da će žalitelji biti uhićeni u skladu s upozorenjima u SIS‑u II sve dok španjolska tijela na uklone ta upozorenja.

133

Usto, pod pretpostavkom da ocjenu potpredsjednika Općeg suda o relevantnosti upozorenja u SIS‑u II iz točke 55. pobijanog rješenja treba tumačiti na način da podrazumijeva da je Kraljevina Španjolska bila dužna ukloniti ta upozorenja nakon što je podnesen zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑158/21, važno je naglasiti da se stupanj vjerojatnosti nastanka navodne štete, s obzirom na predmet postupka privremene pravne zaštite, ne može ocijeniti na način da se pretpostavi da će država članica uskoro povući svoje odluke koje su trenutačno primjenjive.

134

S obzirom na sve te elemente, očito je da je potpredsjednik Općeg suda počinio pogrešku u pogledu pravne kvalifikacije činjenica kada je, u točki 46. pobijanog rješenja, smatrao da žalitelji nisu dokazali da se njihovo uhićenje može predvidjeti s dovoljnom vjerojatnosti.

135

Slijedom toga valja prihvatiti prva tri dijela drugog žalbenog razloga.

136

Što se tiče posljedica pogrešaka počinjenih u točkama 45. i 46. pobijanog rješenja, važno je podsjetiti na to da iz točke 41. tog rješenja proizlazi da su se žalitelji pozvali na štetu koja bi nastala oduzimanjem slobode, do čega bi došlo njihovim uhićenjem ili njihovom predajom španjolskim tijelima.

137

Iz toga slijedi da se ocjena potpredsjednika Općeg suda iz točke 58. tog rješenja, prema kojoj žalitelji nisu uspjeli dokazati da je ispunjen uvjet hitnosti, nužno temelji na odbijanju tvrdnje žaliteljâ da su izloženi predvidivoj opasnosti od uhićenja koja im može prouzročiti tešku i nepopravljivu štetu.

138

Stoga, za razliku od onoga što tvrdi Parlament, ta se ocjena ne može u dovoljnoj mjeri temeljiti na utvrđenju potpredsjednika Općeg suda prema kojem opasnost od toga da žalitelji budu predani španjolskim tijelima nije utvrđena s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti.

139

U tim okolnostima, s obzirom na to da se razlozi utvrđeni u točkama 42. i 43. pobijanog rješenja ne odnose na opasnost od toga da žalitelji budu uhićeni u nekoj državi članici osim Francuske Republike, valja utvrditi da zbog pogrešaka počinjenih u točkama 45. i 46. tog rješenja ocjena potpredsjednika Općeg suda iz točke 58. navedenog rješenja nema dovoljnu osnovu.

140

Slijedom toga, očito je nužno utvrditi mogu li preinake obrazloženja koje su predložili Parlament i Kraljevina Španjolska činiti osnovu za izreku pobijanog rješenja.

141

Parlament, koji podupire Kraljevina Španjolska, predlaže Sudu da, u slučaju da prihvati žalbene razloge koje su istaknuli žalitelji, preinači obrazloženje na način da presudi da šteta povezana s opasnošću od uhićenja na koju se žalitelji pozivaju ne predstavlja tešku i nepopravljivu štetu.

142

U tom pogledu tvrdi da pristup koji predlažu žalitelji nije u skladu s iznimnom prirodom privremenih mjera jer omogućuje da se u slučaju ukidanja imuniteta članu Parlamenta koji odbija surađivati s nacionalnim tijelima sustavno utvrđuje da je ispunjen uvjet hitnosti.

143

Usto, budući da je svrha parlamentarnog imuniteta izbjeći svaku prepreku dobrom funkcioniranju Parlamenta, žalitelji su trebali utvrditi da ih sporne odluke mogu sprečavati u izvršavanju zadaća i da dobro funkcioniranje Parlamenta ne dopušta nikakve prepreke u izvršavanju njihovih mandata. Međutim, oni nisu ni na koji način utvrdili da bi prisilne mjere koje država članica može poduzeti protiv člana Parlamenta ugrozile neovisnost i dobro funkcioniranje te institucije.

144

Žalitelji zahtijevaju da se zahtjev za preinaku obrazloženja koji je podnio Parlament odbije.

145

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, dopuštenost zahtjeva za preinaku obrazloženja pretpostavlja postojanje pravnog interesa, u smislu da taj zahtjev mora svojim ishodom moći osigurati korist stranci koja ga je podnijela. To može biti slučaj kada zahtjev za preinaku obrazloženja predstavlja obranu protiv jednog od razloga koje je istaknuo žalitelj (presuda od 24. veljače 2022., Bernis i dr./SRB, C‑364/20 P, neobjavljena, EU:C:2022:115, t. 37.).

146

Kao što je to navedeno u točki 75. ovog rješenja, stranka koja traži privremenu mjeru dužna je dokazati da će prije ishoda postupka o meritumu morati pretrpjeti tešku i nepopravljivu štetu.

147

Prema tome, iako je potpredsjednik Općeg suda pogrešno smatrao da se uhićenje žaliteljâ nije moglo predvidjeti s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti, ipak treba potvrditi ocjenu prema kojoj uvjet hitnosti nije bio ispunjen ako to uhićenje nije moglo prouzročiti tešku i nepopravljivu štetu za žalitelje.

148

Stoga zahtjev za preinaku obrazloženja koji je podnio Parlament treba smatrati dopuštenim.

149

Kao što je to opravdano istaknula ta institucija, imunitet se dodjeljuje članovima Parlamenta isključivo u interesu Unije. Konkretnije, svrha je tog imuniteta izbjeći svaku prepreku dobrom funkcioniranju te institucije, a stoga i njezinim ovlastima. Slijedom toga, član Parlamenta koji je suočen s odlukom o ukidanju njegova imuniteta može se učinkovito pozivati, kao na tešku i nepopravljivu štetu koju bi mu izravno prouzročila navedena odluka, samo na nepovoljni učinak koji bi navedena odluka mogla imati za njegovo pravo na slobodno izvršavanje mandata, ali i za dobro funkcioniranje Parlamenta (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda od 29. ožujka 2012., Golnisch/Parlament, C‑569/11 P(R), neobjavljeno, EU:C:2012:199, t. 29.).

150

Opasnost od nastanka teške i nepopravljive štete tako se mogla isključiti u situaciji u kojoj je do ukidanja imuniteta člana došlo u ranoj fazi kaznenog postupka pokrenutog protiv njega a da se pritom nije utvrdilo da trenutačno ili predviđeno odvijanje tog postupka može konkretno spriječiti tog člana Parlamenta u izvršavanju njegovih zadaća, kao što je njegovo sudjelovanje na sjednicama, na parlamentarnim putovanjima ili u izradi izvješćâ, te da interesi povezani s dobrim funkcioniranjem Parlamenta ne dopuštaju nikakve prepreke izvršavanju njegova mandata (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda od 29. ožujka 2012., Golnisch/Parlament, C‑569/11 P(R), neobjavljeno, EU:C:2012:199, t. 30.).

151

Takvo se rješenje ne može primijeniti na situaciju u kojoj je kazneni postupak koji opravdava ukidanje parlamentarnog imuniteta već doveo do izdavanja europskih uhidbenih naloga protiv dotičnih članova Parlamenta te upozorenja o osobama za koje se traži uhićenje radi predaje koja se odnose na te članove.

152

Naime, tako donesene mjere u slučaju ukidanja parlamentarnog imuniteta mogu, u skladu s Okvirnom odlukom 2002/584 i Odlukom 2007/533, dovesti do uhićenja dotičnih članova Parlamenta i njihova zadržavanja, ako je to potrebno, tijekom više tjedana, dok se ne donese odluka o njihovoj predaji.

153

Takvo oduzimanje slobode, koje se usto može ponoviti više puta i do kojeg može doći u više država članica, može sprečavati dotične članove Parlamenta u obavljanju aktivnosti povezanih s izvršavanjem njihovih mandata, kao što su sudjelovanje na parlamentarnim putovanjima ili potrebna putovanja u okviru izrade izvješćâ, te stoga ugroziti dobro funkcioniranje Parlamenta. Što se tiče prirode aktivnosti europskog zastupnika i njegove uloge koja podrazumijeva da te aktivnosti obavlja u cijeloj Uniji, postojanje takve zapreke izvršavanju mandata člana Parlamenta treba utvrditi a da se od osobe koja se na to poziva ne zahtijeva da podnese precizne informacije o konkretnim aktivnostima koje će možda morati obavljati u drugim državama članicama osim onih u kojima se održavaju parlamentarne sjednice.

154

Valja dodati da bi, s obzirom na to da dotični članovi Parlamenta, ako se u takvom slučaju ne suspendira primjena odluka o ukidanju njihova imuniteta, neće moći nastaviti u potpunosti izvršavati svoju dužnost europskih zastupnika do kraja mandata, na taj način pretrpljena šteta bila nepopravljiva (vidjeti po analogiji rješenje predsjednika Suda od 31. srpnja 2003., Le Pen/Parlament, C‑208/03 P‑R, EU:C:2003:424, t. 102.).

155

Prema tome, valja smatrati da uhićenje člana Parlamenta i njegovo zadržavanje, ako je to potrebno, tijekom više tjedana, dok se ne donese odluka o njegovoj predaji mogu tom članu prouzročiti tešku i nepopravljivu štetu.

156

S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti zahtjev za preinaku obrazloženja koji je podnio Parlament.

157

Kraljevina Španjolska tvrdi da točka 43. pobijanog rješenja sadržava pogrešku koja se tiče prava u pogledu dosega spornih odluka i slijedom toga predlaže Sudu da preinači obrazloženje na način da izostavi točku 43.

158

Najprije prigovara potpredsjedniku Općeg suda da je prekoračio dužnost suca privremene pravne zaštite kada je primijenio tumačenje spornih odluka koje se u biti svodi na odlučivanje o jednom od tužbenih razloga koje su žalitelji istaknuli u okviru svoje tužbe za poništenje.

159

Podredno, Kraljevina Španjolska tvrdi da je spornim odlukama žaliteljima u cijelosti ukinut imunitet i da se ne može smatrati da se oni i dalje mogu pozivati na navodni „imunitet tijekom putovanja”, koji se ni na koji način ne predviđa Protokolom o povlasticama i imunitetima Unije.

160

Osim toga, Kraljevina Španjolska smatra da je potrebno izmijeniti prvu rečenicu točke 52. pobijanog rješenja u dijelu u kojem se u toj rečenici nepravilno tumači njezin intervencijski podnesak podnesen u prvostupanjskom postupku.

161

Žalitelji zahtijevaju da se zahtjev za preinaku obrazloženja koji je podnijela Kraljevina Španjolska odbije.

162

Kao što je to navedeno u točki 145. ovog rješenja, zahtjev za preinaku obrazloženja dopušten je samo ako svojim ishodom može osigurati korist stranci koja ga je podnijela.

163

U ovom slučaju, zahtjevom za preinaku obrazloženja koji je podnijela Kraljevina Španjolska traži se izostavljanje točke 43. pobijanog rješenja i izmjena prve rečenice točke 52. tog rješenja.

164

Kao prvo, u točki 43. navedenog rješenja, potpredsjednik Općeg suda u biti je odlučio da spornim odlukama nije ukinut imunitet koji se dodjeljuje člankom 9. drugim stavkom Protokola o povlasticama i imunitetima Unije. Na temelju toga zaključio je da se žalitelji ne mogu pozivati na navodnu opasnost od toga da će biti uhićeni tijekom putovanja na parlamentarnu sjednicu u Strasbourgu ili povratka s te sjednice.

165

Eventualna preinaka obrazloženja koje je tako utvrdio potpredsjednik Općeg suda ne bi mogla Kraljevini Španjolskoj osigurati korist u okviru ovog postupka.

166

Naime, kada bi se smatralo, kao što to predlaže Kraljevina Španjolska, da je spornim odlukama žaliteljima u cijelosti ukinut parlamentarni imunitet ili kada se barem ne bi isključivala mogućnost da te odluke imaju takav učinak, to bi dovelo do toga da se utvrdi da bi žalitelji vjerojatno bili uhićeni i na državnom području Francuske Republike te da je šteta na koju se oni mogu pozvati još veća zbog činjenice da sporne odluke mogu predstavljati prepreku njihovu sudjelovanju na parlamentarnim sjednicama.

167

Suprotno tomu, preinakom obrazloženja koju je predložila Kraljevina Španjolska ne bi se mogle ispraviti pogreške koje je Opći sud počinio u točkama 44. i 45. pobijanog rješenja.

168

Kao drugo, što se tiče izmjene razloga navedenog u prvoj rečenici točke 52. pobijanog rješenja, treba istaknuti da ni ona ne bi mogla osigurati korist Kraljevini Španjolskoj.

169

Naime, ta bi izmjena samo omogućila ispravak pogreške koju je potpredsjednik Općeg suda počinio u tumačenju pismenâ Kraljevine Španjolske, ali ne bi utjecala na utvrđenja činjenica iz pobijanog rješenja ili na njihovu kvalifikaciju.

170

Iz toga slijedi da zahtjev za preinaku obrazloženja koji je podnijela Kraljevina Španjolska valja odbaciti kao nedopušten i stoga u cijelosti ukinuti pobijano rješenje a da pritom nije potrebno ispitati četvrti i peti dio drugog žalbenog razloga.

171

Budući da je pobijano rješenje ukinuto u cijelosti, protužalba je postala bespredmetna i stoga o njoj više ne treba odlučiti (vidjeti po analogiji presudu od 25. siječnja 2022., Komisija/European Food i dr., C‑638/19 P, EU:C:2022:50, t. 148. i navedenu sudsku praksu).

172

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, kada Sud ukine odluku Općeg suda, on može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu. Ta se odredba primjenjuje i na žalbe podnesene u skladu s člankom 57. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije (vidjeti u tom smislu rješenje potpredsjednice Suda od 10. rujna 2020., Vijeće/Sharpston, C‑424/20 P(R), neobjavljeno, EU:C:2020:705, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

173

U ovom slučaju Sud raspolaže potrebnim elementima za donošenje konačne odluke o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu koji su podnijeli žalitelji.

174

Naime, budući da su stranke tijekom prvostupanjskog postupka u potpunosti mogle zauzeti stajalište o trima uvjetima kojima podliježe određivanje privremenih mjera, okolnost da je potpredsjednik Općeg suda ispitao samo jedan od tih uvjeta ne sprečava Sud da sam konačno odluči o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu.

175

U tu je svrhu važno podsjetiti na to da se člankom 156. stavkom 4. Poslovnika Općeg suda određuje da zahtjevi za privremenu pravnu zaštitu moraju određivati predmet spora, okolnosti zbog kojih postoji hitnost kao i činjenične i pravne razloge koji na prvi pogled opravdavaju određivanje privremene mjere koja se zahtijeva. Tako, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, sudac privremene pravne zaštite može odrediti suspenziju primjene i druge privremene mjere ako utvrdi da je njihovo određivanje na prvi pogled činjenično i pravno opravdano (fumus boni juris) i da su hitne u tom smislu da ih je nužno odrediti i da proizvode učinke već prije odluke o meritumu kako bi se izbjegla teška i nepopravljiva šteta interesima stranke koja ih traži. Ti su uvjeti kumulativni, tako da zahtjevi za privremene mjere trebaju biti odbijeni onda kada jedan od njih nije ispunjen. Sudac privremene pravne zaštite također prema potrebi provodi odvagivanje postojećih interesa (rješenje potpredsjednice Suda od 16. srpnja 2021., Symrise/ECHA, C‑282/21 P(R), neobjavljeno, EU:C:2021:631, t. 26.).

176

Parlament izražava „ozbiljne dvojbe” u pogledu dopuštenosti tužbe u glavnom postupku. S jedne strane, svakom od triju žalitelja bilo je dopušteno zahtijevati samo poništenje odluke koja se odnosi na njega, a ne i odluka koje se odnose na druge žalitelje. S druge strane, žalitelji nisu pojasnili u kojoj se mjeri svaki od tužbenih razloga koje su istaknuli primjenjuje na svaku od spornih odluka.

177

Valja podsjetiti na to da dopuštenost tužbe u glavnom postupku u načelu ne treba ispitivati u okviru postupka privremene pravne zaštite jer bi se inače prejudicirala odluka o meritumu predmeta. Međutim, ako se ističe očita nedopuštenost tužbe, sudac privremene pravne zaštite dužan je utvrditi da tužba na prvi pogled sadržava elemente na temelju kojih se s određenom vjerojatnošću može zaključiti da je ona dopuštena (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda od 26. lipnja 2003., Belgija i Forum 187/Komisija, C‑182/03 R i C‑217/03 R, EU:C:2003:385, t. 98.).

178

U ovom je slučaju Parlament samo naveo „ozbiljne dvojbe” u pogledu dopuštenosti tužbe u glavnom postupku, koje se u biti tiču činjenice da svaki od žalitelja nema aktivnu procesnu legitimaciju protiv odluka koje se odnose na druge žalitelje te podnošenja određenih tužbenih razloga u tužbi za poništenje.

179

Stoga Parlament nije tvrdio da je tužba u glavnom postupku očito nedopuštena te nije podnio elemente na temelju kojih bi se, u okviru sažetog ispitivanja dopuštenosti te tužbe koje sudac privremene pravne zaštite provodi po službenoj dužnosti, moglo smatrati da je navedena tužba u cijelosti vjerojatno nedopuštena.

180

Iz toga slijedi da se zahtjev za privremenu pravnu zaštitu ne može odbiti zbog nedopuštenosti tužbe u glavnom postupku.

181

Kako bi se utvrdilo da postoji fumus boni juris, žalitelji se pozivaju na osam tužbenih razloga iznesenih u prilog tužbi u glavnom postupku.

182

U svojoj argumentaciji koja se odnosi na treći od tih tužbenih razloga, koji treba odmah ispitati, žalitelji osobito tvrde da se u postupku koji se provodi radi donošenja spornih odluka nije poštovalo načelo nepristranosti koje proizlazi iz članka 41. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, u vezi s njezinim člankom 39. stavkom 2.

183

U točki 8. Priopćenja članovima Odbora Parlamenta za pravna pitanja od 19. studenoga 2019. kojom se utvrđuju načela primjenjiva na zahtjeve za ukidanje imuniteta predviđa se da uloga izvjestitelja podliježe ravnopravnoj rotaciji među klubovima zastupnika, ali se isključuje mogućnost da je taj izvjestitelj član istog kluba zastupnika ili da je izabran u istoj državi članici kao zastupnik o čijem se imunitetu odlučuje.

184

Međutim, izvjestitelj za sporne odluke bio je član istog kluba zastupnika kao politička stranka VOX, koja je pokrenula actio popularis u kaznenim postupcima protiv žaliteljâ. On je ujedno predsjedao sastankom te političke stranke tijekom kojeg je podržao slogan „Puigdemonta u zatvor”.

185

Usto, predsjednik odbora JURI i stranka čiji je član zauzeli su izrazito neprijateljski stav prema žaliteljima te su provodili strategiju kojom su nastojali spriječiti njihovo zasjedanje u Parlamentu nakon što su izabrani.

186

Parlament tvrdi da je postupak u vezi s ukidanjem imuniteta članu te institucije političke prirode i da stoga ne može biti uređen istim pravilima kao stegovni ili sudski postupak. Slijedom toga, činjenica da su izvjestitelj i predsjednik odbora JURI članovi kluba zastupnika drukčijeg od onoga čiji je član dotični zastupnik sama po sebi ne predstavlja povredu načela nepristranosti.

187

Zbog istih razloga nije relevantna okolnost da su izvjestitelj i predsjednik odbora JURI navodno dali političke izjave koje odstupaju od političkog programa koji zastupaju žalitelji. Usto, njihove tvrdnje u tom pogledu nisu potkrijepljene konkretnim elementima.

188

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je uvjet koji se odnosi na fumus boni juris ispunjen kad se za najmanje jedan tužbeni razlog, koji u potporu meritorne tužbe ističe stranka koja traži privremene mjere, na prvi pogled doima da nije bez ozbiljnog temelja. Tome je osobito tako ako se jedan od tih tužbenih razloga temelji na postojanju složenih pravnih pitanja čije se rješenje ne nazire odmah i stoga zahtijeva dubinsko ispitivanje koje ne može provesti sudac koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu, nego treba biti predmetom postupka o meritumu, odnosno kad rasprava među strankama otkrije postojanje važnog pravnog problema čije rješenje nije očito (rješenje od 17. prosinca 2018., Komisija/Poljska, C‑619/18 R, EU:C:2018:1021, t. 30. i navedena sudska praksa).

189

Stranke se, kao prvo, ne slažu u pogledu same primjenjivosti načela nepristranosti na izvjestitelja i predsjednika odbora JURI u okviru postupka u vezi sa zahtjevom za ukidanje imuniteta članu Parlamenta.

190

U tom je pogledu važno istaknuti da Sud još nije odlučivao o tom pravnom pitanju.

191

Usto, ne može se smatrati da je na prvi pogled očita primjena svih postupovnih zahtjeva kojima su općenito uređeni upravni postupci na takav postupak, s obzirom na izrazito političku prirodu parlamentarnih postupaka.

192

Međutim, kada odluka o ukidanju imuniteta članu Parlamenta oduzima tom članu bitni element statusa europskog zastupnika, koji članovi te institucije na jednak način uživaju tijekom cijelog zasjedanja saziva (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies, C‑502/19, EU:C:2019:1115, t. 78.), postupak koji može dovesti do donošenja takve odluke dotičnom europskom zastupniku mora nužno osigurati dovoljna pojedinačna jamstva.

193

Usto, u članku 41. stavku 1. Povelje o temeljnim pravima navodi se da svatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pri čemu se ne pravi razlika između predmetnih institucija, i neovisno o postupku u okviru kojeg se predmeti obrađuju.

194

Iako je točno da se isključuje primjena te odredbe na postupak u vezi sa slobodnim zastupničkim mjestom u Parlamentu zbog prestanka mandata nekog člana te institucije, to se rješenje nije temeljilo na političkoj prirodi tog postupka, nego na činjenici da Parlament ne raspolaže nikakvom marginom prosudbe u okviru njega (rješenje potpredsjednice Suda od 8. listopada 2020., Junqueras i Vies/Parlament, C‑201/20 P(R), neobjavljeno, EU:C:2020:818, t. 93. i 94.).

195

Međutim, budući da ni u Protokolu o povlasticama i imunitetima Unije ni u Poslovniku Parlamenta nisu točno određeni slučajevi u kojima treba ukinuti imunitet članu te institucije, kad odlučuje o zahtjevu za ukidanje imuniteta jednog od tih članova, Parlament a priori raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti.

196

Načelom o kojem je riječ u točki 8. Priopćenja članovima Odbora Parlamenta za pravna pitanja, navedenog u točki 183. ovog rješenja, prema kojem izvjestitelj ne smije pripadati istom klubu zastupnika ili biti izabran u istoj državi članici kao zastupnik o čijem se imunitetu odlučuje, želi se uostalom potvrditi da je cilj praksi Parlamenta upravo da jamče barem određeni stupanj nepristranosti izvjestitelja.

197

S obzirom na te elemente, valja smatrati da je primjenjivost načela nepristranosti na izvjestitelja i predsjednika odbora JURI u okviru postupka u vezi sa zahtjevom za ukidanje imuniteta članu Parlamenta pitanje u pogledu kojeg postoji važan pravni problem čije rješenje nije očito.

198

Kao drugo, u slučaju da se utvrdi ta primjenjivost, ispitivanje trećeg tužbenog razloga tužbe u glavnom postupku podrazumijevalo bi da se odredi jesu li žalitelji iznijeli dovoljno elemenata da bi se utvrdila povreda načela nepristranosti.

199

U skladu s tim načelom, na institucijama je, tijelima, uredima i agencijama Unije da ispune zahtjev nepristranosti u vezi s objema njegovim sastavnicama, a to su, s jedne strane, subjektivna nepristranost na temelju koje nijedan član dotične institucije ne smije pokazati pristranost ili osobne predrasude i, s druge strane, objektivna nepristranost u skladu s kojom ta institucija mora pružiti dovoljno jamstava da isključi svaku osnovanu sumnju o mogućoj predrasudi (vidjeti u tom smislu presudu od 25. veljače 2021., Dalli/Komisija, C‑615/19 P, EU:C:2021:133, t. 112. i navedenu sudsku praksu).

200

U ovom slučaju, postupanje izvjestitelja i predsjednika odbora JURI na koje žalitelji upućuju na prvi pogled pokazuje pristranost ili osobne predrasude prema njima.

201

Međutim, sud koji odlučuje o meritumu morat će ocijeniti je li njihovo postupanje u stvarnosti takvo, s obzirom na to da Parlament tvrdi da se u dokumentima koje su podnijeli žalitelji to ne utvrđuje, a da se pritom ipak ne poriče postojanje navedenog postupanja.

202

Osim toga, nije sporno da se politička stranka VOX nalazi u izrazito specifičnom položaju jer ima izravnu ulogu u kaznenom postupku pokrenutom protiv žaliteljâ i jer zbog toga izravno sudjeluje u prethodnom postupku u predmetu C‑158/21.

203

Isto tako, kao što je to navedeno u prilozima zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu, iz rješenja od 19. studenoga 2020., Buxadé Villalba i dr./Parlament (T‑32/20, neobjavljeno, EU:T:2020:552) proizlazi da su članovi Parlamenta koji pripadaju toj stranci podnijeli Općem sudu tužbu za poništenje Parlamentova priznanja izbora dvaju žalitelja na mjesto europskih zastupnika.

204

U tim se okolnostima, nakon sažetog ispitivanja koje mora provesti sudac privremene pravne zaštite, ne može isključiti da činjenica da izvjestitelj pripada klubu zastupnika čiji su članovi europski zastupnici iz političke stranke VOX može stvoriti opravdanu sumnju o mogućoj predrasudi naspram žaliteljâ.

205

Slijedom toga, dok se u ovoj fazi ne odlučuje o osnovanosti trećeg tužbenog razloga, što je po službenoj dužnosti isključivo na sudu koji odlučuje o meritumu, očito je da se ne može smatrati da je potonji tužbeni razlog bez ozbiljnog temelja.

206

Budući da taj tužbeni razlog, ako ga sud koji odlučuje o meritumu prihvati, može dovesti do poništenja spornih odluka, valja smatrati da je uvjet koji se odnosi na fumus boni juris ispunjen.

207

Kako bi utvrdili da je ispunjen uvjet hitnosti, žalitelji tvrde da bi im njihovo vjerojatno uhićenje, nakon kojeg bi, ovisno o slučaju, bili predani španjolskim tijelima, prouzročilo tešku i nepopravljivu štetu jer bi ugrozilo njihovo pravo na izvršavanje dužnosti europskog zastupnika.

208

Sporne odluke, s jedne strane, u kombinaciji s europskim uhidbenim nalozima i upozorenjima u SIS‑u II izdanima protiv njih, s druge strane, izlažu žalitelje velikoj opasnosti od toga da budu uhićeni i predani španjolskim tijelima zbog obveza koje se tim europskim uhidbenim nalozima i upozorenjima nalažu tijelima svih država članica. Ta bi opasnost mogla nastati tijekom putovanja u Strasbourg radi sudjelovanja na parlamentarnim sjednicama, ali i prilikom brojnih aktivnosti koje žalitelji kao europski zastupnici trebaju obavljati u cijeloj Uniji.

209

Iako je C. Puigdemont i Casamajó u prošlosti mogao putovati u više država članica a da ne bude uhićen, takvu situaciju objašnjava činjenica da u razdoblju od listopada 2017. do njegova izbora u Europski parlament nije postojao europski uhidbeni nalog protiv njega. Nije putovao ni u jednu drugu državu članicu osim Kraljevine Belgije dok je protiv njega bio izdan europski uhidbeni nalog do ožujka 2018., što objašnjava činjenicu da su ga tada uhitile njemačke vlasti.

210

Osim toga, argument koji je istaknula Kraljevina Španjolska, prema kojem je izvršenje europskih uhidbenih naloga suspendirano zbog toga što je Tribunal Supremo (Vrhovni sud) podnio zahtjev za prethodnu odluku pred Sudom, trebalo bi odbiti. Naime, takva suspenzija ne proizlazi iz sudske prakse Suda te su španjolska tijela odlučila zadržati upozorenja u SIS‑u II, čime su pokazala da i dalje nastoje izvršiti europske uhidbene naloge izdane protiv žaliteljâ.

211

Žalitelji naposljetku smatraju da bi do eventualnog poništenja spornih odluka došlo prekasno da ih se zaštiti od opasnosti na koju se pozivaju i da to ne bi bilo dovoljno da im omogući izvršavanje mandata europskog zastupnika.

212

Parlament tvrdi, kao prvo, da sporne odluke nisu odlučujući uzrok štete koju navode žalitelji. Ona proizlazi iz odluka koje su donijela španjolska tijela, dok sporne odluke samo otklanjaju jednu od postupovnih prepreka izvršenju tih odluka.

213

Kao drugo, Parlament tvrdi da je situacija u Belgiji posebno relevantna jer se, s jedne strane, čini da barem dvoje žalitelja boravi u toj zemlji, a s druge strane, ondje europski zastupnici obavljaju dio svojeg rada. Naime, belgijska pravosudna tijela kontinuirano su odbijala konačno izvršenje europskih uhidbenih naloga izdanih protiv žaliteljâ, čak i prije nego što su dobili parlamentarni imunitet, i onih izdanih protiv drugih osoba traženih zbog povezanih djela. Vrlo je mala vjerojatnost da će ta pravosudna tijela promijeniti svoje stajalište dok Sud ne donese odluku u predmetu C‑158/21.

214

Kao treće, dok sporne odluke nemaju nikakve učinke u Španjolskoj, žalitelji ne dokazuju da stvarno postoji mogućnost ih na njihovim redovitim putovanjima u Uniji druge države članice osim Kraljevine Belgije uhite i predaju španjolskim tijelima. Nije utvrđena ni veza između eventualnih putovanja u druge države članice osim Kraljevine Belgije i njihove dužnosti europskog zastupnika. Konkretno, budući da im nije ukinut imunitet predviđen člankom 9. drugim stavkom Protokola o povlasticama i imunitetima Unije, mogu slobodno putovati u Strasbourg kako bi sudjelovali na parlamentarnim sjednicama.

215

Kao četvrto, pravilno odvijanje sudskog postupka u nekoj državi članici u svakom slučaju ne može predstavljati oblik teške i nepopravljive štete.

216

Kraljevina Španjolska ističe da sporne odluke nisu odlučujući uzrok štete koju navode žalitelji. Usto, budući da žalitelji borave u Belgiji i da u okviru izvršavanja mandata trebaju odlaziti u Bruxelles (Belgija) i Strasbourg, nije očito da izvršavanje njihova mandata europskog zastupnika može biti spriječeno zbog eventualnog zadržavanja u Španjolskoj.

217

Povrh toga, čini se da nijedna država članica nije pokrenula nikakav postupak za izvršenje europskih uhidbenih naloga izdanih protiv žaliteljâ. Vrlo je mala vjerojatnost da će neka država članica izvršiti te europske uhidbene naloge dok je u tijeku prethodni postupak u predmetu C‑158/21. Podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, naime, dovodi do prekida nacionalnog postupka, uključujući postupak za donošenje odluke o navedenim europskim uhidbenim nalozima.

218

Kao što je to navedeno u točki 75. ovog rješenja, hitnost treba ocijeniti s obzirom na potrebu donošenja privremenih mjera kako bi se izbjeglo da stranci koja traži privremenu zaštitu nastane teška i nepopravljiva šteta. Ta je stranka dužna dokazati da će prije ishoda postupka o meritumu morati pretrpjeti takvu štetu. Iako je točno da za utvrđivanje postojanja te štete nije potrebno zahtijevati da se njezin nastanak i neminovnost utvrde s apsolutnom sigurnošću i da je dovoljno da se navedena šteta može predvidjeti s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti, stranka koja traži privremenu mjeru ipak mora dokazati činjenice za koje se smatra da upućuju na izglednost takve štete.

219

U ovom slučaju nije sporno da protiv svakog od žalitelja postoji europski uhidbeni nalog koji su izdala španjolska pravosudna tijela i da su u pogledu njih izdana upozorenja o osobama za koje se traži uhićenje radi predaje.

220

Iz točaka 88. do 92. ovog rješenja proizlazi da činjenica da je pravosudno tijelo neke države članice izdalo europski uhidbeni nalog, među ostalim, obvezuje druge države članice da uhite traženu osobu i odluče hoće li ona biti zadržana dok se ne donese odluka o predaji.

221

Isto tako, iz točaka 121. do 125. ovog rješenja proizlazi da postojanje upozorenja o osobama za koje se traži uhićenje radi predaje u SIS‑u II u načelu samo po sebi podrazumijeva obvezu uhićenja osoba na koje se odnose takva upozorenja, osim ako im nije dodana oznaka.

222

Usto, europski uhidbeni nalog ne podrazumijeva samo obvezu da se tražena osoba uhiti nego i obvezu da se ta osoba preda pravosudnom tijelu koje je izdalo uhidbeni nalog.

223

Tako iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da Okvirna odluka 2002/584 nastoji – uvođenjem pojednostavnjenog i učinkovitijeg sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su prekršile kazneni zakon – olakšati i ubrzati pravosudnu suradnju u svrhu pridonošenja ostvarenju cilja dodijeljenog Uniji da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pri tome na visokoj razini povjerenja koje mora postojati između država članica (presuda od 29. travnja 2021., X (Europski uhidbeni nalog – Ne bis in idem), C‑665/20 PPU, EU:C:2021:339, t. 37. i navedena sudska praksa).

224

U području uređenom Okvirnom odlukom 2002/584 načelo uzajamnog priznavanja – koje je, kao što to, među ostalim, proizlazi iz njezine uvodne izjave 6., „kamen temeljac” pravosudne suradnje u kaznenom području – nalazi svoju primjenu u članku 1. stavku 2. te okvirne odluke, koji sadržava pravilo da su države članice obvezne izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja i u skladu s odredbama te okvirne odluke (presuda od 29. travnja 2021., X (Europski uhidbeni nalog – Ne bis in idem), C‑665/20 PPU, EU:C:2021:339, t. 38. i navedena sudska praksa).

225

Iz toga slijedi da pravosudna tijela izvršenja u načelu mogu odbiti izvršiti takav nalog samo zbog taksativno navedenih razloga za neizvršenje koji su propisani Okvirnom odlukom 2002/584, a izvršenje europskog uhidbenog naloga može se uvjetovati samo jednim od uvjeta koji su taksativno navedeni u članku 5. te okvirne odluke. Slijedom toga, izvršenje europskog uhidbenog naloga je načelo, a odbijanje izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti (presuda od 17. prosinca 2020., Openbaar Ministerie (Neovisnost pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog), C‑354/20 PPU i C‑412/20 PPU, EU:C:2020:1033, t. 37. i navedena sudska praksa).

226

Ni Parlament ni Kraljevina Španjolska ne tvrde da bi izvršenje predmetnih europskih uhidbenih naloga trebalo odbiti u skladu s razlozima za neizvršenje navedenima u Okvirnoj odluci 2002/584 niti da su dodane oznake upozorenjima u SIS‑u II.

227

Nije navedeno niti je, a fortiori, dokazano da države članice, općenito govoreći, ne primjenjuju Okvirnu odluku 2002/584 i Odluku 2007/533.

228

Iako Parlament ipak tvrdi da države članice očigledno nisu spremne postupiti u skladu s europskim uhidbenim nalozima izdanima protiv žaliteljâ, pri čemu se oslanja na okolnost da je C. Puigdemont i Casamajó putovao u više država članica a da nije bio uhićen unatoč tomu što nije imao parlamentarni imunitet, valja utvrditi da ta tvrdnja nije potkrijepljena nijednim dokazom i da je žalitelji formalno osporavaju.

229

Isto tako, činjenica da belgijska tijela nisu predala žalitelje španjolskim tijelima ne znači da se može isključiti da postoji velika vjerojatnost njihova uhićenja zbog razloga navedenih u točki 131. ovog rješenja.

230

Treba odbiti i argument koji je istaknula Kraljevina Španjolska prema kojem ne može doći do nastanka štete koju navode žalitelji jer je suspendirano izvršenje europskih uhidbenih naloga izdanih protiv njih, kao posljedica podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu C‑158/21.

231

Iz članka 23. Statuta Suda Europske unije proizlazi da nacionalni sud koji Sudu upućuje zahtjev za prethodnu odluku prekida glavni postupak.

232

Međutim, iz zahtjeva za prethodnu odluku u predmetu C‑158/21 proizlazi da je svrha tog zahtjeva utvrditi treba li europske uhidbene naloge koje je protiv više traženih osoba izdao Tribunal Supremo (Vrhovni sud) zadržati na snazi ili povući i, što se konkretno tiče žaliteljâ, utvrditi koje dodatne informacije treba dostaviti pravosudnim tijelima izvršenja kako bi se olakšala njihova predaja.

233

Iz toga slijedi da odluka o prekidu glavnog postupka u predmetu C‑158/21 podrazumijeva da Tribunal Supremo (Vrhovni sud) ne namjerava donijeti odluku o zadržavanju na snazi ili povlačenju europskih uhidbenih naloga izdanih protiv žaliteljâ dok Sud ne odgovori na postavljena prethodna pitanja.

234

Suprotno tomu, budući da ne postoji formalna odluka Tribunala Supremo (Vrhovni sud) u tom pogledu, ne može se smatrati da je namjeravao dovesti u pitanje već izdane europske uhidbene naloge ili suspendirati njihovo izvršenje. Takva suspenzija, koja uostalom nije predviđena Okvirnom odlukom 2002/584, ne može izravno proizlaziti iz članka 23. Statuta Suda Europske unije, u kojem se ni na koji način ne predviđa da se, dok se odlučuje u prethodnom postupku, nužno mora suspendirati izvršenje mjera koje je sud koji je uputio zahtjev donio u glavnom postupku prije donošenja prethodne odluke.

235

Stoga valja utvrditi da su žalitelji u dovoljnoj mjeri dokazali da se, ako se ne suspendira primjena spornih odluka, njihovo uhićenje i njihova predaja španjolskim tijelima mogu predvidjeti s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti.

236

Doista, iz razmatranja navedenih u točkama 149. do 155. ovog rješenja proizlazi da bi njihovo eventualno uhićenje u skladu s europskim uhidbenim nalogom ili upozorenjem o osobama za koje se traži uhićenje radi predaje žaliteljima moglo prouzročiti tešku i nepopravljivu štetu. To a fortiori vrijedi i za predaju žaliteljâ španjolskim tijelima, što bi moglo dovesti do trajnog oduzimanja njihove slobode.

237

Valja dodati i da treba odbiti argument koji su istaknuli Parlament i Kraljevina Španjolska, a prema kojem uvjet hitnosti nije ispunjen zato što sporne odluke nisu odlučujući uzrok štete koja može biti nanesena žaliteljima.

238

Točno je da je u slučaju zahtjeva za suspenziju primjene akta određivanje tražene privremene mjere opravdano samo ako je predmetni akt odlučujući uzrok navodne teške i nepopravljive štete (rješenje potpredsjednice Suda od 17. prosinca 2020., Anglo Austrian AAB i Belegging‑Maatschappij Far‑East/ESB, C‑114/20 P(R), neobjavljeno, EU:C:2020:1059, t. 54. i navedena sudska praksa).

239

Iz te sudske prakse proizlazi da ne treba proglasiti suspenziju primjene akta ako su štetu na koju se poziva prvenstveno prouzročili čimbenici neovisni o tom aktu i kada nije utvrđeno da je potonji akt imao odlučujuću ulogu za nastanak te štete. Naime, u takvom se slučaju ne može smatrati da se tom suspenzijom primjene može izbjeći nastanak teške i nepopravljive štete za stranku koja to traži.

240

U ovom slučaju, parlamentarni imunitet koji su žalitelji uživali prije donošenja spornih odluka činio je nesavladivu prepreku njihovu uhićenju i predaji u skladu s europskim uhidbenim nalozima izdanima protiv njih te upozorenjima u SIS‑u II. Iz toga slijedi da su sporne odluke neophodan uvjet za nastanak štete na koju se pozivaju žalitelji i da bi se nastanak te štete, u slučaju suspenzije primjene tih odluka, mogao izbjeći.

241

Stoga valja utvrditi da su žalitelji dokazali da je uvjet hitnosti ispunjen.

242

Žalitelji tvrde da je u općem interesu, s jedne strane, da sastav Parlamenta odražava slobodno izražavanje izbora građana Unije u pogledu osoba za koje žele da ih zastupaju i da, s druge strane, njegovi članovi mogu izvršavati svoje dužnosti tijekom cijelog trajanja svojeg mandata. Iz toga slijedi da se opći interes i interes žaliteljâ, koji se osobito odnosi na njihovu osobnu slobodu i slobodu kretanja, podudaraju.

243

Usto, poništenje spornih odluka ne može vratiti u prijašnje stanje situaciju koja je nastala njihovom primjenom, s obzirom na to da, u slučaju predaje žaliteljâ španjolskim tijelima, oni više ne bi bili zaštićeni imunitetom predviđenim u članku 9. prvom stavku točki (b) Protokola o povlasticama i imunitetima Unije.

244

Osim toga, jedini bi učinak određivanja tražene privremene mjere bio taj da bi se odgodilo izvršenje europskih uhidbenih naloga izdanih protiv žaliteljâ, koje je već odgođeno zato što su europski uhidbeni nalozi koji su prethodno izdani protiv njih bili dvaput povučeni te zbog dugog razdoblja koje je proteklo do izdavanja novih europskih uhidbenih naloga.

245

Parlament tvrdi da svrha parlamentarnog imuniteta nije odgoditi nacionalne sudske postupke ili dati europskim zastupnicima mogućnost da bježe pred pravdom, nego zajamčiti neovisnost Parlamenta.

246

Valja uzeti u obzir, u skladu s člankom 4. stavcima 2. i 3. UEU‑a, ustavne interese Kraljevine Španjolske. Budući da je Parlament nedvosmisleno odlučio da se žaliteljima ukine imunitet, kazneni postupak pokrenut u toj državi članici ne utječe na institucionalna prava Parlamenta.

247

Kraljevina Španjolska tvrdi da bi se određivanjem tražene privremene mjere dovelo u pitanje odvagivanje interesa utvrđeno u presudi od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies (C‑502/19, EU:C:2019:1115). Naime, iz točaka 91. do 94. te presude proizlazi da nadležni nacionalni sud može odlučiti održati na snazi sigurnosne mjere koje je već donio i tražiti ukidanje imuniteta dotičnim europskim zastupnicima. U tom bi kontekstu, nakon što Parlament odobri ukidanje tog imuniteta, suspenzija primjene njegove odluke podrazumijevala preveliko žrtvovanje interesa pravde i poštovanja vladavine prava za djela koja su se očito dogodila prije nego što su žalitelji izabrani u Parlament i koja nisu s time povezana.

248

Očito je da u većini postupaka privremene pravne zaštite odobrenje kao i odbijanje tražene suspenzije primjene u određenoj mjeri može dovesti do određenih konačnih učinaka i da sudac privremene pravne zaštite, kojem je podnesen zahtjev za suspenziju, treba odvagnuti rizike povezane sa svakim mogućim rješenjem. Konkretno, to osobito znači da je potrebno ispitati prevladava li interes stranke, koja traži privremene mjere, za određivanje suspenzije primjene pobijanog akta nad interesom za trenutačnu primjenu tog akta. Tijekom tog ispitivanja valja utvrditi bi li činjenica da sud koji odlučuje o meritumu eventualno poništi taj akt omogućila vraćanje u prijašnje stanje situacije do koje je došlo zbog njegova trenutačnog izvršenja i, obratno, kolika bi zapreka suspenzija bila za ciljeve koji se nastoje postići pobijanim aktom u slučaju kad bi tužba u pogledu merituma bila odbijena (vidjeti u tom smislu rješenje potpredsjednika Suda od 10. siječnja 2018., Komisija/RW, C‑442/17 P(R), neobjavljeno, EU:C:2018:6, t. 60. te rješenje od 8. travnja 2020., Komisija/Poljska, C‑791/19 R, EU:C:2020:277, t. 104. i navedenu sudsku praksu).

249

Što se tiče, kao prvo, interesa za određivanje traženih privremenih mjera, iz ispitivanja uvjeta hitnosti proizlazi da, ako se ne suspendira primjena spornih odluka, moguće je da žalitelji više neće moći djelotvorno izvršavati svoju dužnost europskih zastupnika.

250

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da se u skladu s člankom 10. stavkom 1. UEU‑a funkcioniranje Unije temelji na načelu predstavničke demokracije, kojim se konkretizira vrijednost demokracije navedena u članku 2. UEU‑a. Člankom 14. stavkom 3. UEU‑a, kojim se provodi to načelo, predviđa se da se članovi Parlamenta biraju na razdoblje od pet godina (presuda od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies, C‑502/19, EU:C:2019:1115, t. 63. i 64.).

251

U tom kontekstu, svrha je imuniteta koje ti članovi na jednak način uživaju tijekom cijelog zasjedanja određenog saziva, među ostalim, da im se omogući obavljanje njihovih zadaća (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies, C‑502/19, EU:C:2019:1115, t. 76. i 78.).

252

Svrha je tih imuniteta i da se, u skladu s načelom predstavničke demokracije, osigura da sastav Parlamenta vjerno i u potpunosti odražava slobodno izražavanje izbora građana Unije na neposrednim općim izborima u pogledu osoba za koje ti građani žele da ih zastupaju tijekom određenog saziva (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies, C‑502/19, EU:C:2019:1115, t. 82. i 83.).

253

Iz toga slijedi da bi ukidanje imuniteta članu Parlamenta, ako se izvrši na neodgovarajući način te dovede do njegova uhićenja ili zadržavanja, moglo ugroziti dobro funkcioniranje predstavničke demokracije u Uniji.

254

Na temelju okolnosti da je Parlament u spornim odlukama smatrao da se žaliteljima može ukinuti imunitet nije moguće utvrditi da trenutačna primjena tih odluka ne bi bila zapreka dobrom funkcioniranju te institucije, s obzirom na to da je, s jedne strane, svrha tužbe u glavnom postupku da se ocijeni zakonitost tih odluka i da se, s druge strane, ta tužba temelji na barem jednom tužbenom razlogu koji na prvi pogled nije bez ozbiljnog temelja.

255

Suprotno tomu, prilikom odvagivanja relevantnih interesa ne treba uzeti u obzir interes za očuvanje osobne slobode i slobode kretanja žaliteljâ, s obzirom na to da se, kao što je to navedeno u točki 149. ovog rješenja, član Parlamenta protiv kojeg je donesena odluka o ukidanju imuniteta može učinkovito pozivati samo na nepovoljni učinak koji bi ta odluka mogla imati za njegovo pravo na slobodno izvršavanje mandata, ali i za dobro funkcioniranje Parlamenta.

256

Kao drugo, što se tiče interesa za trenutačnu primjenu spornih odluka, važno je naglasiti da bi suspenzija primjene tih odluka mogla biti prepreka sudskim postupcima koje su španjolska tijela pokrenula protiv žaliteljâ jer bi spriječila njihovu predaju tim tijelima.

257

Suprotno onomu što tvrdi Parlament, ta se trenutačna primjena ipak ne zahtijeva da bi se osiguralo poštovanje članka 4. stavka 2. UEU‑a, s obzirom na to da parlamentarni imunitet ni na koji način ne dovodi u pitanje mogućnost država članica da pokrenu kazneni progon u okviru utvrđenom njihovim pravnim poretkom, nego samo da bi se osigurala ravnoteža između te mogućnosti i načela predstavničke demokracije navedenog u članku 10. stavku 1. UEU‑a.

258

Što se tiče, kao treće, situacije do koje će dovesti ispitivanje tužbe u glavnom postupku, valja istaknuti da se eventualnim poništenjem spornih odluka ne bi omogućilo vraćanje u prijašnje stanje situacije koja bi nastala njihovom trenutačnom primjenom, s obzirom na to da bi do tog poništenja došlo prekasno da se spriječi nemogućnost dotičnih članova Parlamenta da u potpunosti izvršavaju svoju dužnost tijekom velikog dijela svojeg mandata.

259

Usto, u slučaju da se žalitelji predaju španjolskim tijelima, naknadno ponovno uspostavljanje njihova imuniteta koji proizlazi iz članka 9. prvog stavka točke (b) Protokola o povlasticama i imunitetima Unije ne bi imalo nikakav konkretan učinak jer žalitelji ne uživaju taj imunitet na španjolskom državnom području.

260

Suprotno tomu, u slučaju da se tužba u glavnom postupku konačno odbije, iz spisa ne proizlazi da bi kašnjenje u provedbi kaznenog postupka pokrenutog protiv žaliteljâ, do kojeg je došlo zbog suspenzije primjene spornih odluka, moglo biti prepreka za završetak tog postupka.

261

Važno je naglasiti i da navedeni postupak traje od 2017. i da Kraljevina Španjolska nije osporavala tvrdnju žaliteljâ prema kojoj njegovo trajanje dijelom proizlazi iz činjenice da su europski uhidbeni nalozi koji su prethodno izdani protiv njih bili dvaput povučeni te da je proteklo dugo razdoblje do izdavanja novih europskih uhidbenih naloga.

262

Osim toga, budući da bi određivanje traženih privremenih mjera podrazumijevalo samo privremeno vraćanje parlamentarnog imuniteta žaliteljima, time će se naposljetku postići samo održavanje, u ograničenom razdoblju, statusa quo koji postoji već više godina (vidjeti po analogiji rješenje potpredsjednika Suda od 2. ožujka 2016., Evonik Degussa/Komisija, C‑162/15 P‑R, EU:C:2016:142, t. 114.).

263

S obzirom na sve te elemente, odvagivanje interesa preteže u korist određivanja privremenih mjera koje su tražili žalitelji.

264

U tim okolnostima, valja suspendirati primjenu spornih odluka.

265

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sam konačno odluči, Sud odlučuje o troškovima.

266

Što se tiče troškova žalbenog postupka, valja podsjetiti na to da je, na temelju članka 138. stavka 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Međutim, iako Parlament i Kraljevina Španjolska nisu uspjeli u postupku, žalitelji nisu podnijeli zahtjev da im se naloži snošenje troškova. Stoga će svaka stranka snositi svoje troškove nastale u okviru žalbenog postupka.

267

Što se tiče troškova nastalih u okviru protužalbe koju je podnijela Kraljevina Španjolska, u skladu s člankom 142. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju njegova članka 184., u slučaju obustave postupka Sud o njima slobodno odlučuje. Budući da je, u ovom slučaju, do obustave postupka došlo ukidanjem pobijanog rješenja nakon što su žalitelji podnijeli žalbu, valja odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove nastale u okviru postupka povodom protužalbe.

268

Što se tiče troškova prvostupanjskog postupka, valja odlučiti da će se, s jedne strane, u skladu s člankom 137. Poslovnika Suda, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, o troškovima Parlamenta i žaliteljâ odlučiti naknadno.

269

S druge strane, u skladu s člankom 140. stavkom 1. tog poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Slijedom toga Kraljevina Španjolska kao intervenijent u prvostupanjskom postupku snosi vlastite troškove prvostupanjskog postupka.

Slijedom navedenog, potpredsjednik Suda rješava: