1

Svojom tužbom Europska komisija traži poništenje članka 2. Odluke Vijeća (EU) 2021/1117 od 28. lipnja 2021. o potpisivanju, u ime Europske unije, i privremenoj primjeni Protokola o provedbi uz Sporazum o partnerstvu u području ribarstva između Gabonske Republike i Europske zajednice (2021.–2026.) (SL 2021., L 242, str. 3.), te određivanja od strane Vijeća Europske unije, posredstvom njegova predsjednika i na temelju te odredbe, veleposlanika Portugala kao osobe ovlaštene za potpisivanje tog protokola.

2

U prilog toj tužbi za poništenje Komisija tvrdi, među ostalim, da se praksom Vijeća u pogledu imenovanja, od strane njegova predsjednika, osobe ovlaštene za potpisivanje međunarodnog sporazuma u ime Europske unije, dovodi u pitanje ovlast Komisije, povjerena u članku 17. stavku 1. UEU‑a, da u područjima koja nisu obuhvaćena vanjskom i sigurnosnom politikom (ZVSP) osigurava vanjsko predstavljanje Unije.

3

Aktom dostavljenim tajništvu Suda 6. siječnja 2022. visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (u daljnjem tekstu: visoki predstavnik) je na temelju članka 40. Statuta Suda Europske unije i članka 130. Poslovnika Suda zatražio intervenciju u postupak u potporu zahtjevima Komisije.

4

U prilog svojem zahtjevu za intervenciju visoki predstavnik tvrdi, prije svega, da on pripada „institucijama Unije” u smislu članka 40. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i, podredno, da ga treba smatrati „tijelom” odnosno „uredom ili agencijom” Unije u smislu članka 40. drugog stavka tog statuta koji je dokazao da ima „pravni interes za ishod postupka” u smislu te odredbe. U tom pogledu, visoki predstavnik napominje da će se ocjene koje Sud iznese u presudi koja treba biti donesena, vezano za ovlast na koju je poziva Komisija, mutatis mutandis primjenjivati na sličnu ovlast koju on ima na temelju članka 27. stavka 2. UEU‑a u području ZVSP‑a.

5

Aktom dostavljenim tajništvu Suda 13. siječnja 2022. Komisija je tražila da se taj zahtjev za intervenciju prihvati.

6

Aktom dostavljenim tajništvu Suda 21. siječnja 2022. Vijeće je tražilo da se navedeni zahtjev za intervenciju odbije.

7

Vijeće smatra da visoki predstavnik nije „institucija Unije” u smislu članka 40. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i da, unatoč činjenici da bi ga trebalo smatrati obuhvaćenim pojmom „tijela, uredi i agencije Unije” u smislu članka 40. drugog stavka tog statuta, on nije dokazao da ima „pravni interes za ishod postupka” u smislu potonje odredbe.

8

Vijeće posebno napominje da se u konkretnom slučaju spor ne odnosi na ZVSP i da stoga rješenje koje će Sud u njemu iznijeti ne može utjecati na pravni položaj visokog predstavnika. Tvrdi da je, uostalom, njegov položaj u odnosu na položaj Vijeća različit od položaja Komisije. U tom pogledu Vijeće tvrdi da visoki predstavnik u skladu s člankom 27. stavkom 1. UEU‑a predsjeda Vijećem za vanjske poslove i da stoga i sam može imenovati osobu ovlaštenu za sklapanje međunarodnog sporazuma u području ZVSP‑a. Tvrdi da se, dakle, pravni položaj visokog predstavnika razlikuje od položaja u kojem se Komisija nalazi kada je, kao što je to u konkretnom slučaju, međunarodni sporazum sklopljen u području koji ne spada u ZVSP.

9

Članak 40. prvi stavak Statuta Suda Europske unije određuje da se države članice i institucije Unije mogu uključiti u postupke pokrenute pred Sudom.

10

Institucije unije, u smislu te odredbe, samo su one koje su taksativno nabrojene u članku 13. stavku 1. UEU‑a (rješenje predsjednika Suda od 29. srpnja 2019., Komisija i Vijeće/Carreras Sequeros i dr., C‑119/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:658, t. 6. i navedena sudska praksa).

11

Prema tome, budući da se visoki predstavnik ne navodi na popisu iz članka 13. stavka 1. UEU‑a, on se ne može smatrati „institucijom Unije”. On se stoga ne može pozivati na takav status kako bi ostvario pravo na intervenciju u predmetni postupak (rješenje predsjednika Suda od 29. srpnja 2019., Komisija i Vijeće/Carreras Sequeros i dr., C‑119/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:658, t. 7. i navedena sudska praksa).

12

U tim okolnostima valja provjeriti može li se u konkretnom slučaju visokom predstavniku dopustiti da intervenira u postupak u potporu zahtjevima Komisije na temelju članka 40. drugog stavka Statuta Suda Europske unije, kako to podredno tvrdi.

13

U skladu s člankom 40. drugim stavkom prvom rečenicom tog statuta, pravo uključiti se u postupak pokrenut pred Sudom imaju „tijela, uredi i agencije Unije te svaka druga osoba” ako mogu dokazati da imaju „pravni interes za ishod postupka”. Druga rečenica tog drugog stavka isključuje intervenciju „fizičkih ili pravnih osoba” u postupcima među državama članicama, među institucijama Unije ili između država članica, s jedne strane, i institucija Unije, s druge strane. Na temelju teksta i strukture te odredbe valja zaključiti da se takvo isključenje ne primjenjuje na „tijela, urede i agencije Unije” (rješenje predsjednika Suda od 17. rujna 2021., Parlament/Komisija, C‑144/21, EU:C:2021:757, t. 6. do 8.).

14

Imajući u vidu ovlast, neraskidivo povezanu s funkcioniranjem Unije, koja se visokom predstavniku povjerava u članku 27. UEU‑a i, posebno, činjenicu da je, unatoč tome što se u skladu s člankom 27. stavkom 3. UEU‑a oslanja na Europsku službu za vanjsko djelovanje (ESVD), on je od te službe pravno odvojen, za potrebe primjene članka 40. drugog stavka Statuta Suda Europske unije visokog predstavnika treba izjednačiti s „tijelima, uredima i agencijama Unije”. Prema tome, imajući u vidu sudsku praksu na koju se podsjeća u prethodnoj točki, visoki predstavnik može intervenirati u postupak koji se vodi između Komisije i Vijeća pod uvjetom da dokaže da ima „pravni interes za ishod postupka”.

15

Kada je riječ o postojanju takvog pravnog interesa, treba podsjetiti da pojam „pravni interes za ishod postupka” u smislu tog članka 40. drugog stavka treba shvatiti kao izravni i postojeći pravni interes za to kako će biti odlučeno o postavljenom zahtjevu, a ne kao interes u odnosu na istaknute razloge ili iznesene argumente. Naime, izraz „ishod postupka” upućuje na zahtijevanu konačnu odluku kako se navodi u izreci presude koja treba biti donesena (rješenje predsjednika Suda od 17. rujna 2021., Parlament/Komisija, C‑144/21, EU:C:2021:757, t. 10.).

16

Kada je riječ o zahtjevima za intervenciju tijela, ureda i agencija Unije, taj uvjet u pogledu postojanja izravnog i postojećeg pravnog interesa treba primjenjivati na način koji odražava specifičnost ovlasti koju takav podnositelj zahtjeva mora izvršavati na temelju prava Unije (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda od 17. rujna 2021., Parlament/Komisija, C‑144/21, EU:C:2021:757, t. 11. i 12.).

17

U konkretnom slučaju treba istaknuti da članak 27. stavak 2. UEU‑a visokom predstavniku povjerava ovlast predstavljanja Unije u područjima obuhvaćenima ZVSP‑om.

18

S druge strane, Komisija osigurava vanjsko predstavljanje Unije izvan ZVSP‑a i drugih slučajeva predviđenih Ugovorima, u skladu s člankom 17. stavkom 1. šestom rečenicom UEU‑a.

19

U predmetnom slučaju, postupak se konkretno odnosi na pitanje znači li zadaća osiguravanja vanjskog predstavljanja Unije, spomenuta u članku 17. stavku 1. šestoj rečenici UEU‑a, to da je Komisija, a ne predsjednik Vijeća, dužna odrediti, radi sklapanja međunarodnog sporazuma u ime Unije, osobu ovlaštenu za potpisivanje tog sporazuma.

20

Ocjena koju Sud treba dati u pogledu tog institucionalnog pitanja predodredit će ishod postupka u konkretnom slučaju, ali i presudno utjecati, mutatis mutandis, na izbor postupka koji se provodi i na nadležnosti koje visoki predstavnik izvršava u slučaju kad međunarodni sporazum treba biti potpisan u području ZVSP‑a. Naime, slično kao i Komisija u područjima izvan ZVSP‑a, visoki je predstavnik u područjima obuhvaćenima ZVSP‑om ovlašten osiguravati predstavljanje Unije.

21

Naravno, visoki predstavnik u konkretnom slučaju temelji svoj pravni interes za ishod postupka na ovlasti vezanoj uz predstavljanje Unije koju na temelju članka 27. stavka 2. UEU‑a ima u području ZVSP‑a, sličnoj ovlasti koju ima Komisija u skladu s člankom 17. stavkom 1. UEU‑a za predstavljanje Unije u područjima koja ne spadaju u ZVSP, dok je u ovom predmetu riječ samo o potonjoj ovlasti. Međutim, treba naglasiti da taj interes visokog predstavnika za ishod postupka ne počiva na činjenici da bi on bio u istom položaju kao Komisija u jednom ili više sličnih slučajeva, već, kao što je zaključeno u prethodnoj točki, na činjenici da će ishod postupka u konkretnom slučaju predodrediti doseg njegove uloge i nadležnosti koje ima na temelju primarnog prava kada je riječ o potpisivanju bilo kojeg međunarodnog sporazuma koji Unija sklapa u području ZVSP‑a.

22

Imajući u vidu taj opći doseg pravnog interesa na koji se poziva visoki predstavnik, kao i činjenicu da je visoki predstavnik načelno jedina osoba ili subjekt koji se na njega može pozvati, taj se pravni interes mora smatrati „izravnim” i „postojećim”.

23

Dakle, izravni i postojeći pravni interes koji će ishod postupka u konkretnom slučaju moći predstavljati za visokog predstavnika, ne pobija činjenica, na koju se poziva Vijeće, da visoki predstavnik na temelju članka 27. stavka 1. UEU‑a predsjeda Vijećem za vanjske poslove. U tom pogledu dovoljno je istaknuti da, s jedne strane, kao što je to navelo Vijeće, odluke kojima se odobrava potpisivanje međunarodnog sporazuma u području ZVSP‑a ne donosi uvijek Vijeće za vanjske poslove i da, s druge strane, neovisno o precizno definiranoj ulozi koju visoki predstavnik ima prilikom sklapanja takvog međunarodnog sporazuma, pravnim pojašnjenjima koja Sud iznese u pogledu dosega zadaće predstavljanja iz članka 17. stavka 1. UEU‑a može se precizirati doseg ovlasti za zastupanje iz članka 27. stavka 2. UEU‑a.

24

Slijedom svih navedenih razmatranja, u skladu s člankom 40. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije i člankom 131. stavkom 3. Poslovnika, valja prihvatiti zahtjev za intervenciju visokog predstavnika u potporu zahtjevima Komisije.

25

Budući da je zahtjev za intervenciju dopušten, visokom predstavniku će se na temelju članka 131. stavka 3. Poslovnika dostaviti svi postupovni akti koji su bili dostavljeni strankama.

26

Budući da je taj zahtjev podnesen u roku od šest tjedana predviđenom u članku 130. Poslovnika, visoki predstavnik moći će u skladu s člankom 132. stavkom 1. tog poslovnika podnijeti intervencijski podnesak u roku od mjesec dana od dostave spomenute u prethodnoj točki.

27

Konačno, visoki predstavnik moći će iznijeti svoja usmena očitovanja ako bude organizirana rasprava.

28

U skladu s člankom 137. Poslovnika, odluka o troškovima donosi se u presudi ili rješenju kojim se završava postupak.

29

Budući da je zahtjev za intervenciju visokog predstavnika u konkretnom slučaju prihvaćen, valja odrediti da će se o troškovima vezanim uz njegovu intervenciju odlučiti naknadno.

Slijedom navedenog, predsjednik Suda rješava: