1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavaka 1. i 2. Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 2988/95 od 18. prosinca 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica (SL 1995., L 312, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 5.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Instituto de Financiamento da Agricultura e Pescas IP (IFAP) (Institut za financiranje poljoprivrede i ribarstva IP, Portugal, u daljnjem tekstu: IFAP) i osoba AB, CD i EF, direktorâ društva Biocentro – Produção de Energia Lda (u daljnjem tekstu: Biocentro) u vezi s prisilnim povratom, putem porezne ovrhe, potpore koja je tom društvu dodijeljena u okviru projekta potpore za šumarstvo.

3

Člankom 94. Poslovnika Suda određuje se:

„Osim teksta prethodnih pitanja postavljenih Sudu zahtjev za prethodnu odluku sadrži:

4

U trećoj i četvrtoj uvodnoj izjavi Uredbe br. 2988/95 navodi se:

„[…] u svim područjima treba [se] suprotstaviti radnjama koje štete financijskim interesima Zajednice;

[…] učinkovitost borbe protiv prijevara financijskih interesa Zajednice traži usvajanje zajedničkog skupa pravnih pravila za sva područja obuhvaćena politikama Zajednice”.

5

U skladu s člankom 1. te uredbe:

„1.   Radi zaštite financijskih interesa Zajednice ovime se usvajaju opća pravila homogenih provjera te upravnih mjera i kazni za nepravilnosti u odnosu na pravo Zajednice.

2.   ‚Nepravilnost’ znači povreda odredaba prava Zajednice koja proizlazi iz učinjene ili propuštene radnje od strane gospodarskog subjekta, a što je dovelo ili je moglo dovesti u pitanje opći proračun Zajednica ili proračune kojima Zajednice upravljaju, bilo smanjenjem ili gubitkom prihoda iz vlastitih sredstava prikupljenih izravno u ime Zajednica, ili neopravdanim izdacima.”

6

Članak 3. navedene uredbe, koji se nalazi u njezinoj glavi I., koja se odnosi na „[o]pća načela”, glasi:

„1.   Rok zastare za pokretanje postupka je četiri godine od dana kada je počinjena nepravilnost iz članka 1. stavka 1. Međutim, sektorskim pravilima mogu se odrediti i kraći rokovi, ali ne mogu biti kraći od tri godine.

U slučaju stalnih i ponovljenih nepravilnosti, rok zastare teče od dana prestanka nepravilnosti. U slučaju višegodišnjih programa, rok zastare teče do konačnog završetka programa.

Rok zastare prekida se radnjom nadležnog tijela o kojoj obavješćuje dotičnu osobu, u vezi s istragom ili sudskim postupkom o nepravilnosti. Rok zastare ponovo teče nakon svake radnje koja uzrokuje prekid.

Međutim, zastara nastupa najkasnije na dan isteka razdoblja jednakog dvostrukom roku zastare, a [da] nadležno tijelo ne odredi kaznu, osim ako je upravni postupak suspendiran u skladu s člankom 6. stavkom 1.

2.   Razdoblje za izvršenje odluke kojom se utvrđuje upravna kazna je tri godine. To razdoblje teče od dana pravomoćnosti odluke.

Slučajevi prekida i suspenzije uređuju se relevantnim odredbama nacionalnog prava.

3.   Države članice zadržavaju mogućnost primjene duljeg razdoblja od onog propisanog stavcima 1. i 2.”

7

Glava II. iste uredbe sadržava pravila o „[u]pravn[im] mjer[ama] i kazn[ama]”, osobito u članku 4. kojim se predviđa:

„1.   Svaka nepravilnost u pravilu ima za posljedicu oduzimanje nepravilno stečene koristi:

[…]

2.   Primjena mjera iz stavka 1. ograničava se na oduzimanje stečenih pogodnosti te, kada je tako propisano, kamata koja se može odrediti na paušalnoj osnovi.

[…]

4.   Mjere propisane ovim člankom se ne smatraju kaznama.”

8

IFAP je 11. veljače 2005. i 4. ožujka 2005., na temelju ugovora o dodjeli potpore sklopljenog 3. studenoga 2004., izvršio uplate društvu Biocentro u iznosima od 31930,78 odnosno 21537,95 eura. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ta je potpora dio mjere zajedničke poljoprivredne politike i obuhvaćena je Uredbom br. 2988/95.

9

IFAP je 13. siječnja 2010. zatražio od društva Biocentro da se izjasni o raskidu tog ugovora.

10

Tom je društvu 1. srpnja 2010. dostavio konačnu odluku o jednostranom raskidu navedenog ugovora. Budući da se ta odluka nije osporavala u sudskom postupku u određenom roku, IFAP je okončao upravni postupak na temelju Códiga de Procedimento Administrativo (Zakonik o upravnom postupku) i postao vjerovnik društva Biocentro.

11

IFAP je 3. rujna 2012. navedenom društvu izdao „potvrdu o dugovanju”, a 27. rujna 2012. porezna uprava protiv tog je društva pokrenula postupak porezne ovrhe radi naplate potraživanja.

12

Biocentro je o pokretanju postupka porezne ovrhe obaviješten 9. listopada 2012.

13

Tuženicima iz glavnog postupka, odnosno osobama AB, CD i EF, koje su direktori društva Biocentro, 20. rujna 2016. dostavljena je odluka o supsidijarnoj odgovornosti za dugove koji se na njih odnose. Tu je odluku odobrila porezna uprava donošenjem nekoliko odluka koje su tuženicima iz glavnog postupka dostavljene 12. prosinca 2016.

14

Potonji tuženici podnijeli su prigovor protiv postupka porezne ovrhe koji je Tribunal Administrativo e Fiscal de Leiria (Upravni i porezni sud u Leiriji, Portugal) prihvatio presudom od 31. ožujka 2020.

15

Taj je sud smatrao da je nastupila zastara duga na koji se odnosi postupak porezne ovrhe i da stoga taj postupak treba okončati. Iz njegove presude proizlazi da je rok zastare za pokretanje postupka, koji u skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe br. 2988/95 iznosi četiri godine, počeo teći na datum posljednje isplate potpore za poljoprivredu, odnosno 4. ožujka 2005. i da je slijedom toga taj rok istekao još 2010.

16

IFAP pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdi, među ostalim, da je u trenutku provedbe postupka porezne ovrhe upravni postupak koji je doveo do raskida ugovora iz točke 8. ovog rješenja već bio okončan i da stoga više nije bilo moguće dovesti u pitanje zakonitost te odluke.

17

Taj sud potvrđuje da se, prema njegovoj ustaljenoj sudskoj praksi, u fazi prigovora koji je podnesen protiv postupka porezne ovrhe, više ne može ispitivati zakonitost duga. Međutim, nastoji doznati je li taj pristup u skladu s pravom Unije.

18

Ako jest, želi znati je li u skladu s tim pravom, s jedne strane, da se rok zastare duga prekida kada se supsidijarno odgovorne stranke obavijesti o produljenju postupka porezne ovrhe i, s druge strane, može li se taj rok suspendirati do donošenja konačne ili pravomoćne odluke kojom se odlučuje o prigovoru koji su podnijele te supsidijarno odgovorne stranke.

19

U tim je okolnostima Supremo Tribunal Administrativo (Visoki upravni sud, Portugal) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

20

Na temelju članka 99. svojeg Poslovnika, Sud može, u svakom trenutku, na prijedlog suca izvjestitelja te nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odlučiti obrazloženim rješenjem, među ostalim, kad se odgovor na takvo pitanje može jasno izvesti iz sudske prakse. Usto, na temelju članka 53. stavka 2. tog Poslovnika, kad je zahtjev za prethodnu odluku očito nedopušten, Sud može, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, u svakom trenutku odlučiti obrazloženim rješenjem, bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.

21

U ovom predmetu valja primijeniti te odredbe.

22

Svojim prvim sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 3. stavak 1. Uredbe br. 2988/95 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis na temelju kojeg, kako bi osporio odluku o povratu nepravilno isplaćenih iznosa, koja je donesena nakon isteka roka zastare za pokretanje postupka iz te odredbe, njezin adresat mora istaknuti nepravilnost te odluke u određenom roku pred nadležnim upravnim sudom, pod prijetnjom gubitka prava, i ne može se više protiviti izvršenju navedene odluke pozivajući se na istu nepravilnost u okviru sudskog postupka prisilne naplate, koji je protiv njega pokrenut.

23

Najprije valja istaknuti da je Sud već odgovorio na to pitanje u presudi od 7. travnja 2022., IFAP (C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265).

24

Iz točke 52. te presude proizlazi da se Uredbom br. 2988/95 ne određuju ni raspoloživa pravna sredstva za osporavanje odluka kojima se izriču upravne mjere i kazne ni sudovi nadležni za odlučivanje o njima, niti predviđa prekluzivni ili zastarni rok nakon čijeg isteka te odluke, ako nisu osporene pred nadležnim sudom, postaju pravomoćne.

25

U nedostatku propisa Unije u tom području, na nacionalnom pravnom poretku svake države članice je da odredi nadležne sudove i utvrdi postupovna pravila o pravnim sredstvima namijenjenima zaštiti prava koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije, uz uvjet da, kao prvo, ta pravila nisu manje povoljna od onih koja uređuju slična pravna sredstva nacionalnog prava (načelo ekvivalentnosti) i, kao drugo, da u praksi ne onemogućuju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti) (presuda od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 53.).

26

Što se tiče načela ekvivalentnosti, iz presude od 7. travnja 2022., IFAP (C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 54.), proizlazi da, podložno provjerama koje je sud koji je Sudu uputio zahtjev za prethodnu odluku dužan provesti u predmetima u kojima je donesena ta presuda, odredba nacionalnog prava, poput članka 58. stavka 1. Códiga de Processo nos Tribunais Administrativos (Zakonik o postupcima pred upravnim sudovima), kojim se predviđa rok od tri mjeseca za osporavanje upravne odluke, kao što je odluka o povratu koja se podredno dovodi u pitanje u glavnom predmetu, nije protivna tom načelu.

27

Što se tiče načela djelotvornosti, Sud je više puta presudio da određivanje razumnih prekluzivnih rokova za podnošenje pravnih lijekova načelno ispunjava zahtjev djelotvornosti jer predstavlja primjenu temeljnog načela pravne sigurnosti. Naime, iako istek takvih rokova po definiciji dovodi do djelomičnog ili potpunog odbacivanja podnesenog pravnog sredstva, oni ne čine praktično nemogućim ili pretjerano otežanim ostvarivanje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije (presuda od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 55.).

28

Međutim, na državama članicama je da za nacionalne propise koji ulaze u područje primjene prava Unije utvrde rokove posebno s obzirom na važnost odluka koje treba donijeti za dotične osobe, na složenost postupaka i primjenjivog zakonodavstva, na broj osoba na koje se propisi mogu odnositi i na ostale javne ili privatne interese koje je potrebno uzeti u obzir. Pod tim su uvjetom države članice slobodne predvidjeti dulje ili kraće rokove (presuda od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 56.).

29

U tom pogledu, Sud je već presudio da se ne čini da su nacionalne odredbe, poput članka 58. stavka 1. i članka 59. stavka 2. Zakonika o postupcima pred upravnim sudovima, koje predviđaju da adresat upravne odluke, kao što je odluka o povratu koja se podredno dovodi u pitanje u glavnom predmetu, raspolaže prekluzivnim rokom od tri mjeseca od dostave navedene odluke kako bi je se pobijalo, u suprotnosti s načelom djelotvornosti (presuda od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 57.).

30

Naime, takav rok je razuman jer pojedincu omogućuje da ocijeni postoje li razlozi za osporavanje odluke koja se odnosi na njega i, u slučaju potrebe, pripremu žalbe protiv te odluke. Osim toga, trenutak od dostave akta jamči da zainteresirana osoba nije u situaciji u kojoj bi rok istekao a da ona nije ni znala za njegovo donošenje (presuda od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 58.).

31

Osim toga, što se tiče pravnih lijekova koji omogućuju osporavanje upravnih odluka, kao što je odluka o povratu koja se podredno dovodi u pitanje u glavnom predmetu, Sud je utvrdio da načelno obveza obraćanja nadležnom upravnom sudu, poput one predviđene člankom 163. stavkom 3. Zakonika o upravnom postupku, nije protivna načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, nego predstavlja legitimno izvršavanje postupovne autonomije država članica. Konkretno, takva obveza ne može sama po sebi onemogućiti ili pretjerano otežati ostvarivanje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije (presuda od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 59.).

32

Također stoji da iz načela pravne sigurnosti proizlazi načelo zaštite legitimnih očekivanja te ono zahtijeva, s jedne strane, da pravna pravila budu jasna i precizna i, s druge strane, da njihova primjena bude predvidljiva za pojedince (presuda od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 60.).

33

U tom pogledu, iz presude od 7. travnja 2022., IFAP (C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 61.), proizlazi da, podložno provjerama koje je sud koji je Sudu uputio zahtjev za prethodnu odluku dužan provesti u predmetima u kojima je donesena ta presuda, osobito nije očito da odredbe portugalskog prava, navedene u točkama 26., 29. i 31. ovog rješenja, ne dopuštaju osobama, adresatima upravne odluke, da precizno odrede sud nadležan za odlučivanje o tužbama protiv takve odluke.

34

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 3. stavak 1. Uredbe br. 2988/95 treba tumačiti na način da mu se, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, ne protivi nacionalni propis na temelju kojeg se, u svrhu osporavanja odluke o povratu nepravilno isplaćenih iznosa, donesene nakon isteka roka zastare za pokretanje sudskog postupka iz te odredbe, njezin adresat mora pozvati na nepravilnost u toj odluci u određenom roku pred nadležnim upravnim sudom, pod prijetnjom gubitka prava, i ne može se više protiviti izvršenju navedene odluke pozivajući se na istu nepravilnost u okviru sudskog postupka prisilne naplate koji je protiv njega pokrenut.

35

Prvim dijelom svojeg drugog pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 3. stavak 2. prvi podstavak Uredbe br. 2988/95 tumačiti na način da istek roka koji se njime predviđa dovodi do zastare duga na koji se odnosi odluka o povratu.

36

Najprije valja podsjetiti na to da je, u skladu s tekstom članka 3. stavka 2. prvog podstavka Uredbe br. 2988/95, rok za izvršenje odluke kojom se izriče „upravna kazna” tri godine.

37

Međutim, kao što je to Sud presudio, članak 3. stavak 2. Uredbe br. 2988/95 odnosi se i na upravne kazne u smislu članka 5. stavka 1. te uredbe i na upravne mjere u smislu članka 4. stavka 1. navedene uredbe, koje se mogu poduzeti radi zaštite financijskih interesa Europske unije (presuda od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 83.).

38

Prema tome, članak 3. stavak 2. prvi podstavak Uredbe br. 2988/95 primjenjuje se na izvršenje nacionalne odluke, kao što je ona koja se podredno dovodi u pitanje u glavnom predmetu, kojom se ne izriče kazna, nego nalaže upravna mjera, odnosno povrat nepravilno stečenih potpora.

39

Kad je riječ o prvom dijelu drugog pitanja, valja istaknuti da sud koji je uputio zahtjev pita Sud o prirodi roka predviđenog u članku 3. stavku 2. Uredbe br. 2988/95. Tako želi utvrditi mogu li se tuženici iz glavnog postupka, u svojstvu supsidijarno odgovornih stranaka iz društva dužnika, odnosno društva Biocentro, protiviti prisilnom izvršenju odluke o povratu koja je upućena tom društvu.

40

Kada je to pojašnjeno, valja podsjetiti na to da se, kao što to proizlazi iz ispitivanja područja primjene članka 3. stavka 2. prvog podstavka Uredbe br. 2988/95, njome određuje da je rok za izvršenje odluka kojima se nalaže upravna mjera ili kazna tri godine. Iz toga slijedi da se takve odluke, ne dovodeći u pitanje mogućnost koju države članice zadržavaju na temelju članka 3. stavka 3. te uredbe, nakon isteka roka utvrđenog u stavku 2. prvom podstavku tog članka više ne mogu izvršiti (presuda od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 85.).

41

Kad je konkretno riječ o odluci koja sadržava upravnu mjeru kojom se njezin adresat obvezuje na povrat nepravilno stečenog iznosa, posljedica isteka navedenog roka jest to da se predmetni iznos više ne može povratiti putem prisilnog izvršenja. Stoga se, po potrebi, adresat te odluke može protiviti postupcima izvršenja (presuda od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 86.).

42

U tom pogledu, Sud je presudio da eventualno nepostojanje razloga za prigovor predviđenog pravom države članice u takvom slučaju ne može spriječiti adresata odluke o povratu nepravilno stečenih iznosa da istakne prigovor isteka roka za izvršenje predviđenog člankom 3. stavkom 2. prvim podstavkom Uredbe br. 2988/95 ili, po potrebi, produljenog roka za izvršenje u skladu s člankom 3. stavkom 3. te uredbe kako bi se usprotivio prisilnoj naplati tih iznosa (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 87. i 91.).

43

Ista se razmatranja primjenjuju i na supsidijarno odgovorne stranke iz subjekta dužnika na koje je proširen postupak porezne ovrhe koji je pokrenut protiv potonjeg subjekta dužnika.

44

U tim okolnostima, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor na pitanje mogu li se, nakon isteka roka predviđenog u članku 3. stavku 2. prvom podstavku Uredbe br. 2988/95, takve supsidijarno odgovorne stranke protiviti prisilnom izvršenju odluke o povratu nepravilno stečenih iznosa upućene subjektu dužniku, nije potrebno utvrditi dovodi li istek tog roka i do zastare duga koji je predmet te odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 92.).

45

S obzirom na sve prethodno navedeno, na prvi dio drugog pitanja valja odgovoriti da članak 3. stavak 2. prvi podstavak Uredbe br. 2988/95 treba tumačiti na način da se supsidijarno odgovorne stranke iz subjekta dužnika, koji je adresat odluke o povratu nepravilno stečenih iznosa, na koje je proširen postupak porezne ovrhe, moraju moći pozvati na istek roka za izvršenje predviđen u članku 3. stavku 2. prvom podstavku te uredbe ili, po potrebi, produljenog roka za izvršenje u skladu s člankom 3. stavkom 3. navedene uredbe kako bi se usprotivile prisilnoj naplati tih iznosa.

46

Drugim dijelom svojeg drugog pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 3. stavak 2. prvi podstavak Uredbe br. 2988/95 tumačiti na način da, kad je riječ o izvršenju odluke kojom se nalaže povrat nepravilno stečenih iznosa, rok za izvršenje koji se njime uvodi počinje teći od donošenja te odluke.

47

Kad je riječ o početku roka predviđenog člankom 3. stavkom 2. Uredbe br. 2988/95, iz ispitivanja područja primjene prvog podstavka te odredbe kao i iz njezina teksta proizlazi da taj rok teče od dana kada odluka o izricanju mjere ili upravne kazne postane pravomoćna (presuda od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 95.).

48

Ta odredba ne ostavlja nikakvu marginu prosudbe državama članicama i stoga joj se protivi nacionalni propis koji predviđa da rok za izvršenje počinje teći od samog donošenja odluke kojom se nalaže povrat nepravilno stečenih iznosa prije nego što je ona postala pravomoćna (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 98.).

49

Osim toga, u članku 3. stavku 2. prvom podstavku Uredbe br. 2988/95 uopće se ne upućuje na pravo država članica. Prema tome, s obzirom na zahtjeve za ujednačenu primjenu prava Unije i načela jednakosti, tu odredbu treba u cijeloj Uniji tumačiti autonomno i ujednačeno (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 101. i 102.).

50

U tom pogledu, Sud je odlučio da, iako tekst članka 3. stavka 2. prvog podstavka Uredbe br. 2988/95 nije jednoznačan, upućivanje u toj odredbi na pravomoćnu odluku govori u prilog tumačenju prema kojem se ta odredba odnosi na posljednju odluku donesenu u okviru upravnog postupka i s obzirom na koju stoga obveza povrata nepravilno stečenih iznosa ili upravna kazna postaju pravomoćne i ne mogu se pobijati (presuda od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 103.).

51

Stoga valja smatrati da se članak 3. stavak 2. prvi podstavak Uredbe br. 2988/95 odnosi na odluku koja je postala pravomoćna ili nakon isteka razumnih rokova predviđenih nacionalnim pravom ili iscrpljivanjem pravnih sredstava (presuda od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 104.).

52

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugi dio drugog pitanja valja odgovoriti da članak 3. stavak 2. prvi podstavak Uredbe br. 2988/95 treba tumačiti na način da, kad je riječ o izvršenju odluke kojom se nalaže povrat nepravilno stečenih iznosa, rok za izvršenje koji se njime uvodi počinje teći od dana pravomoćnosti te odluke, odnosno od dana isteka rokova za podnošenje tužbe ili iscrpljivanja pravnih sredstava.

53

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li članak 3. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 2988/95 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis na temelju kojeg se, s jedne strane, rok zastare duga prekida kada su supsidijarno odgovorne stranke iz društva dužnika obaviještene o produljenju postupka porezne ovrhe i, s druge strane, taj se rok suspendira do donošenja konačne ili pravomoćne odluke kojom se odlučuje o prigovoru koji su podnijele te supsidijarno odgovorne stranke.

54

Valja podsjetiti na to da se člankom 3. stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe br. 2988/95 određuje da je na državama članicama da svojim nacionalnim pravom odrede slučajeve prekida i suspenzije roka za izvršenje iz prvog podstavka tog stavka.

55

Međutim, u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne navode se odredbe nacionalnog prava kojima se uređuju slučajevi prekida i suspenzije postupaka izvršenja, poput postupka koji je pokrenut u okviru glavnog predmeta.

56

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da Sud ne može odlučivati o prethodnom pitanju ako ne raspolaže činjeničnim ili pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (rješenje od 1. listopada 2020., Inter Consulting, C‑89/20, EU:C:2020:771, t. 23. i navedena sudska praksa).

57

Usto, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova, potreba za tumačenjem prava Unije koje će biti korisno nacionalnom sudu zahtijeva da se on strogo pridržava uvjeta u pogledu sadržaja zahtjeva za prethodnu odluku koji su izričito navedeni u članku 94. Poslovnika (presuda od 11. studenoga 2021., Dublin City Council, C‑214/20, EU:C:2021:909, t. 28.).

58

Konkretno, u skladu s člankom 94. točkom (b) tog Poslovnika, zahtjev za prethodnu odluku treba imati sadržaj nacionalnih odredaba koje se mogu primijeniti u predmetu i, po potrebi, relevantnu nacionalnu sudsku praksu.

59

Točno je da je Sud već odlučivao o pitanju treba li članak 3. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 2988/95 tumačiti na način da mu se protivi odredba portugalskog prava na temelju koje se rok za izvršenje predviđen u prvom podstavku tog stavka prekida pozivom za prisilnu naplatu duga koji je predmet odluke o povratu (vidjeti u tom smislu presudu od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 110.).

60

U tom pogledu, presudio je da, iako države članice zadržavaju široku diskrecijsku ovlast u pogledu utvrđivanja slučajeva prekida i suspenzije roka za izvršenje iz članka 3. stavka 2. Uredbe br. 2988/95, ipak su dužne poštovati načela djelotvornosti i ekvivalentnosti te načela proporcionalnosti i pravne sigurnosti (presuda od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 113. do 115.).

61

Sud je s obzirom na ta načela utvrdio, podložno provjerama koje je sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku dužan provesti u glavnim predmetima u kojima je donesena presuda od 7. travnja 2022., IFAP (C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265), da članak 3. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 2988/95 treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis na temelju kojeg se rok za izvršenje predviđen u prvom podstavku tog stavka prekida dostavom poziva na prisilnu naplatu duga koji je predmet odluke o naplati (presuda od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 117. do 120.).

62

Međutim, u ovom slučaju, postavljeno pitanje ne odnosi se na prekid roka za izvršenje u pogledu subjekta kojem je upućena odluka o povratu, nego se odnosi na različit slučaj, odnosno prekid tog roka u pogledu supsidijarno odgovorne stranke iz subjekta dužnika na koje je proširen postupak porezne ovrhe.

63

Doista, kad ne postoje nikakve informacije u pogledu primjenjivih odredbi nacionalnog prava i osobito u pogledu uvjeta o produljenju postupaka ovrhe i prekida rokova u tom slučaju, Sud ne može dati koristan odgovor sudu koji je uputio zahtjev.

64

Isto utvrđenje primjenjuje se u pogledu pitanja suda koji je uputio zahtjev koja se odnose na suspenziju roka za izvršenje.

65

S jedne strane, sud koji je uputio zahtjev nije pružio nijednu informaciju u pogledu primjenjivog nacionalnog propisa, tako da Sud ne može odgovoriti na pitanje treba li pravo Unije tumačiti na način da mu se protivi taj propis.

66

Štoviše, iz presude od 7. travnja 2022., IFAP (C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 108.), proizlazi da je sud koji je Sudu uputio zahtjev za prethodnu odluku u predmetima u kojima je donesena ta presuda, kad mu je postavljeno pitanje o uvjetima suspenzije roka za izvršenje koji se predviđaju portugalskim pravom u skladu s člankom 3. stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe br. 2988/95, potvrdio da „iz građanskog prava, koje se primjenjuje u ovom slučaju, proizlazi da ne postoje razlozi za suspenziju tog roka”.

67

S druge strane, na temelju zahtjeva za prethodnu odluku ne može se utvrditi je li u ovom slučaju rok za izvršenje koji se eventualno predviđa nacionalnim pravom doista suspendiran. Stoga Sud ne može provjeriti je li taj dio postavljenog pitanja povezan s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka ili je isključivo hipotetski.

68

Međutim, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, opravdanost zahtjeva za prethodnu odluku nije u davanju savjetodavnih mišljenja o općenitim ili hipotetskim pitanjima, nego u bitnoj potrebi stvarnog rješenja spora o pravu Unije (presuda od 7. travnja 2022., Autonome Provinz Bozen, C‑102/21 i C‑103/21, EU:C:2022:272, t. 57.).

69

Slijedom toga, u skladu s člankom 53. stavkom 2. Poslovnika, valja smatrati da je treće pitanje očito nedopušteno.

70

Valja ipak podsjetiti na to da sud koji je uputio zahtjev i dalje ima mogućnost podnošenja novog zahtjeva za prethodnu odluku, tako da pruži Sudu sve elemente koji su mu potrebni za odluku (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2019., Călin, C‑676/17, EU:C:2019:700, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

71

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje: