—

ukine pobijanu presudu;

—

konačno odluči o sporu, ako stanje postupka to dopušta,

—

podredno, uputi predmet Općem sudu na ponovno suđenje;

—

naloži Komisiji snošenje troškova postupka pred Sudom i troškova postupka pred Općim sudom.

—

Kao prvo, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je pogrešno protumačio članak 18. stavak 1. Osnovne uredbe (1) te je utvrdio sadržajno netočne činjenice. Opći sud je pošao od pretpostavke da je proizvod o kojem je riječ bio poluzavršen, a da to ni na koji način nije obrazložio. Međutim, to je bila/jest prva sporna točka među strankama. Kratkim prestankom razmatranja ove sporne točke, a pogotovo uvažavajući njezin značaj za primjenu članka 18. stavka 1., Opći sud nije uspio shvatiti da je, bez postizanja dogovora o prvom nesporazumu među strankama, nemoguće donijeti bilo kakav zaključak o tome je li Komisija u ovom postupku ispravno primijenila članak 18. stavak 1. ili ne.

—

Kao drugo, Opći sud je počinio očitu pogrešku u ocjeni prilikom tumačenja članka 9. stavka 4. Osnovne uredbe i time što nije razmotrio nužne argumente ili nije pružio obrazloženje. Pod zaštitom Općeg suda Komisija je prekoračila granice razdoblja ispitnog postupka time što je odabrala 2008. godinu kao „najbližu reprezentativnu godinu” na koju nije utjecala financijska kriza. U vezi s tim, žalitelj tvrdi da utvrđenje u pobijanoj presudi koje se odnosi na štetu nije posljedica postizanja ravnoteže između pozitivnih i negativnih relevantnih čimbenika. U tom kontekstu, žalitelj navodi da bi smanjenje troškova proizvodnje industrije Unije trebalo, među ostalim čimbenicima, biti povezano sa stanjem u industriji Unije nakon globalne financijske krize iz 2012.. Međutim, Opći sud je odbio čak i razmotriti je li financijska kriza također mogla utjecati na mehanizam nastanka štete.

—

Kao treće, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je pogrešno protumačio članak 2. stavak 9. Osnovne uredbe i time što nije razmotrio sve argumente, od kojih je neke istaknuo sam Opći sud. Opći sud je povrijedio vlastitu sudsku praksu kako bi nezakonito utvrdio da se prilagodbe članka 2. stavka 9. mogu po analogiji koristiti za izračun marže štete. Žaliteljeva prilagodba troškova POA i dobit na CIF cijenu izvoza žalitelja za izračun marže štete je neadekvatna, nerazumna i predstavlja očitu pogrešku u ocjeni jer je jedina relevantna izvozna cijena stvarna cijena na otvorenom tržištu (CIF) na granici Unije koja ulazi na tržište Unije i konkurentna cijena otvorenog tržišta industrije Unije. Potpora žaliteljevu stajalištu je presuda Općeg suda u predmetu T-383/17, Hansol Paper/Komisija (2) (točke 196. do 204.).