Zahtjev za prethodnu odluku koji je 7. rujna 2021. uputio Verwaltungsgericht Wiesbaden (Njemačka) – FT/Land Hessen

(Predmet C-552/21)

(2022/C 2/22)

Jezik postupka: njemački

Sud koji je uputio zahtjev

Verwaltungsgericht Wiesbaden

Stranke glavnog postupka

Tužitelj: FT

Tuženik: Land Hessen

Uz sudjelovanje: SCHUFA Holding AG

Prethodna pitanja

Treba li članak 77. stavak 1., u vezi s člankom 78. stavkom 1. Opće uredbe o zaštiti podataka (1) tumačiti na način da ishod do kojeg je došlo nadzorno tijelo, o kojem to tijelo obavještava ispitanika,

Ima li to za posljedicu da se sudski nadzor odluke o pritužbi koju je donijelo nadzorno tijelo na temelju članka 78. stavka 1. Opće uredbe o zaštiti podataka u načelu odnosi samo na to je li to tijelo rješavalo pritužbu, je li primjereno ispitalo predmet pritužbe i obavijestilo podnositelja pritužbe o ishodu provjere

ili

taj ishod treba smatrati odlukom tijela o meritumu? Ima li to za posljedicu da sudski nadzor odluke o pritužbi koju je donijelo nadzorno tijelo na temelju članka 78. stavka 1. Opće uredbe o zaštiti podataka dovodi do toga da sud odluku treba u potpunosti meritorno ispitati, pri čemu u pojedinačnom slučaju, primjerice u slučaju potpunog smanjenja diskrecijske ovlasti, sud može obvezati nadzorno tijelo da primijeni konkretnu mjeru u smislu članka 58. Opće uredbe o zaštiti podataka?

Je li pohrana podataka u privatnoj agenciji za provjeru kreditne sposobnosti, u kojoj se, a da za to ne postoji konkretan razlog, pohranjuju osobni podaci iz javnog registra kao što su „nacionalne baze podataka” u smislu članka 79. stavaka 4. i 5. Uredbe (EU) 2015/848 (2) kako bi se na zahtjev mogli pružiti podaci, u skladu s člancima 7. i 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima od 12. prosinca 2007. (SL 2007., C 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 104.)?

Dopušta li se u načelu postojanje paralelnih baza podataka (osobito baza podataka agencije za provjeru kreditne sposobnosti), koje se uspostavljaju uz državne baze podataka i u kojima se podaci iz državnih baza podataka (u ovom slučaju obavijesti o nesolventnosti) pohranjuju dulje nego što se to uređuje strogo ograničenim okvirom iz Uredbe (EU) 2015/848, u vezi s nacionalnim pravom, ili iz prava na zaborav u skladu s člankom 17. stavkom 1. točkom (d) Opće uredbe o zaštiti podataka proizlazi da te podatke treba obrisati ako se

a)	predviđa trajanje obrade koje je istovjetno trajanju obrade u javnom registru ili

b)	predviđa trajanje pohrane koje premašuje trajanje pohrane koje se predviđa u pogledu javnih registara?

U mjeri u kojoj kao jedina pravna osnova za pohranu podataka u privatnim agencijama za provjeru kreditne sposobnosti u pogledu podataka koji su također pohranjeni u javnim registrima dolazi u obzir članak 6. stavak 1. podstavak 1. točka (f) Opće uredbe o zaštiti podataka, treba li potvrditi da postoji legitimni interes agencije za provjeru kreditne sposobnosti već u slučaju kad ta agencija preuzima podatke iz javnog registra a da za to nema konkretan razlog, kako bi ti podaci bili dostupni u slučaju podnošenja zahtjeva?

Smije li se kodeksima ponašanja koje su odobrila nadzorna tijela na temelju članka 40. Opće uredbe o zaštiti podataka i kojima se predviđaju rokovi za provjeru i brisanje, a koji premašuju rokove za pohranu u pogledu javnih registara, osloboditi obveze odvagivanja propisane člankom 6. stavkom 1. podstavkom 1. točkom (f) Opće uredbe o zaštiti podataka?

(1) Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1. te ispravci SL 2018., L 127, str. 2. i SL 2021., L 74, str. 35.)

(2) Uredba (EU) 2015/48 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti (SL 2015., L 141, str. 19. i ispravak SL 2016., L 349, str. 9.)