–

za osobu X, B. Burns, solicitor, H. Hofmann, Rechtsanwalt, i P. O’Shea, BL,

–

za International Protection Appeals Tribunal, Minister for Justice and Equality, Ireland i The Attorney General, M. Browne, C. Aherne i A. Joyce, u svojstvu agenata, uz asistenciju C. Donnelly, SC, te E. Doyle i A. McMahon, BL,

–

za njemačku vladu, J. Möller i A. Hoesch, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i J. M. Hoogveld, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, A. Azéma i L. Grønfeldt, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavka 1. i stavka 5. točke (e) Direktive Vijeća 2004/83/EZ od 29. travnja 2004. o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita te o sadržaju odobrene zaštite (SL 2004., L 304, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 64.) kao i članka 8. stavaka 2. i 3., članka 23. stavka 2. i članka 39. stavka 4. Direktive Vijeća 2005/85/EZ od 1. prosinca 2005. o minimalnim normama koje se odnose na postupke priznavanja i ukidanja statusa izbjeglica u državama članicama (SL 2005., L 326, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 7., str. 19.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe X i, kao prvo, International Protection Appeals Tribunala (Žalbeni sud za međunarodnu zaštitu, Irska) (u daljnjem tekstu: IPAT), kao drugo, Ministera for Justice and Equality (ministar pravosuđa i jednakosti, Irska), kao treće, Irske i, kao četvrto, Attorney Generala (glavni državni odvjetnik, Irska) (u daljnjem tekstu zajedno: IPAT i dr.), u vezi s IPAT‑ovim odbijanjem njezinih pravnih sredstava podnesenih protiv odbijanja njezinih zahtjeva za azil i supsidijarnu zaštitu.

3

Direktiva 2004/83 zamijenjena je i stavljena izvan snage Direktivom 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni statusa izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248. i ispravak SL 2020., L 76, str. 37.). Međutim, budući da Irska nije sudjelovala u donošenju potonje direktive i da nije njome vezana, Direktiva 2004/83 i dalje se primjenjuje na tu državu članicu.

4

Članak 2. točke (a), (d), (e), (f), (g) i (k) Direktive 2004/83 sadržava sljedeće definicije:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

[…]

5

U skladu s člankom 4. te direktive:

„1.   Države članice mogu utvrditi kao obvezu podnositelja zahtjeva da čim prije dostavi sve potrebne elemente kojima će potkrijepiti svoj zahtjev za međunarodnom zaštitom. Dužnost je države članice da u suradnji s podnositeljem zahtjeva procijeni odgovarajuće elemente zahtjeva.

2.   Elementi iz stavka 1. uključuju izjave podnositelja zahtjeva i sve dokaze kojima on raspolaže i koji se odnose na njegovu dob, podrijetlo, uključujući i podrijetlo njegove rodbine, njegov identitet, državljanstvo/državljanstva, državu(-e) i mjesto(-a) prethodnog prebivališta, prethodne zahtjeve za azilom, smjerove putovanja, identifikacijske i putne isprave i razloge za podnošenje zahtjeva za međunarodnom zaštitom.

3.   Zahtjevi za međunarodnom zaštitom procjenjuju se pojedinačno, pri čemu se uzima u obzir sljedeće:

[…]

4.   Činjenica da je podnositelj zahtjeva već bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi ili izravnim prijetnjama takvim proganjanjem ili nepravdom, predstavlja ozbiljnu naznaku za njegov osnovni strah od proganjanja ili od trpljenja ozbiljne nepravde, ako ne postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da se takvo proganjanje ili ozbiljna nepravda neće ponoviti.

5.   Ako država članica primjenjuje načelo prema kojemu je dužnost podnositelja zahtjeva potkrijepiti dokazima zahtjev za međunarodnom zaštitom i ako neke izjave podnositelja zahtjeva nisu potkrijepljene dokumentacijom ili drugim dokazima, tim izjavama ne treba potvrda ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

6

Članak 15. točka (c) navedene direktive glasi:

„Ozbiljnom se nepravdom smatraju:

[…]

7

Direktiva 2005/85 zamijenjena je i stavljena izvan snage Direktivom 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (SL 2013., L 180, str. 60.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249. i ispravci SL 2020., L 76, str. 38. te SL 2020., L 415, str. 90.). Međutim, budući da Irska nije sudjelovala u donošenju potonje direktive i da nije njome vezana, Direktiva 2005/85 i dalje se primjenjuje na tu državu članicu.

8

U uvodnoj izjavi 11. Direktive 2005/85 navedeno je:

„U interesu je država članica i tražitelja azila da se što prije donese odluka o zahtjevima za azil. Organizacija obrade zahtjeva za azil je prepuštena državama članicama, tako da one mogu, u skladu sa svojim nacionalnim potrebama, dati prednost ili ubrzati obradu određenog zahtjeva uzimajući u obzir norme iz ove Direktive.”

9

Članak 2. te direktive u točkama (b) do (e) sadržava sljedeće definicije:

„U svrhu ove Direktive:

[…]

10

Članak 8. navedene direktive u stavcima 2. i 3. propisuje:

„2.   Države članice osiguravaju da ovlašteno tijelo donosi odluke o zahtjevima za azil nakon što provede odgovarajuće razmatranje. U tu svrhu države članice osiguravaju:

3.   Tijela navedena u poglavlju V., preko ovlaštenog tijela, tražitelja ili na drugi način, imaju pristup općim informacijama navedenima u stavku 2. točki (b), koje su potrebne za izvršenje njihove zadaće.”

11

Člankom 23. stavcima 1. i 2. iste direktive određeno je:

„1.   Države članice rješavaju zahtjeve za azil tijekom ispitnog postupka u skladu s temeljnim načelima i jamstvima iz poglavlja II.

2.   Države članice osiguravaju da se navedeni postupak završi u najkraćem mogućem roku ne dovodeći u pitanje prikladnost i cjelovitost ispitnog postupka.

Države članice osiguravaju da ako se odluka ne može donijeti u roku od šest mjeseci, tražitelj:

12

Članak 28. stavak 1. Direktive 2005/85 pobliže određuje:

„Ne dovodeći u pitanje članke 19. i 20., određeni zahtjev za azil države članice mogu smatrati neosnovanim jedino ako nadležno tijelo utvrdi da tražitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje statusa izbjeglice sukladno Direktivi 2004/83/EZ.”

13

U skladu s člankom 39. stavkom 1. točkom (a) i stavkom 4. Direktive 2005/85:

„1.   Države članice osiguravaju da tražitelji azila imaju pravo na učinkovito pravno sredstvo pred sudom protiv sljedećeg:

[…]

4.   Države članice mogu odrediti rokove unutar kojih sudovi ispituju odluku nadležnog tijela sukladno stavku 1.”

14

Osoba X pakistanski je državljanin koji je u Irsku ušao 1. srpnja 2015., nakon što je u razdoblju od 2011. do 2015. boravio u Ujedinjenoj Kraljevini, gdje nije podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu.

15

Osoba X podnijela je u Irskoj 2. srpnja 2015. zahtjev za priznavanje statusa izbjeglice. Taj se zahtjev, koji se prvotno temeljio na neistinitom elementu koji je osoba X povukla tijekom svojeg prvog saslušanja, oslanjao na činjenicu da se našla u neposrednoj blizini eksplozije bombe prilikom terorističkog napada koji se dogodio prilikom sprovoda u Pakistanu i u kojem je ubijeno četrdesetak osoba, među kojima su bile dvije koje je poznavala. Tvrdi da ju je taj događaj duboko uznemirio, tako da se boji živjeti u Pakistanu i strahuje da bi pretrpjela ozbiljnu nepravdu kad bi je se vratilo u tu zemlju. Tvrdi da pati od tjeskobe, depresije i poremećaja spavanja. Refugee Applications Commissioner (povjerenik zadužen za zahtjeve izbjeglica, Irska) odlukom od 14. studenoga 2016. odbio je navedeni zahtjev.

16

Osoba X podnijela je 2. prosinca 2016. žalbu protiv te odluke pred Refugee Appeals Tribunalom (Žalbeni sud za izbjeglice, Irska). Postupak koji se odnosi na tu žalbu prekinut je nakon zakonodavnih izmjena do kojih je došlo 31. prosinca 2016. zbog stupanja na snagu International Protection Acta 2015 (Zakon o međunarodnoj zaštiti iz 2015.), kojim su se objedinili različiti ranije predviđeni postupci međunarodne zaštite i kojim su, među ostalim, osnovani International Protection Office (Ured za međunarodnu zaštitu, Irska) (u daljnjem tekstu: IPO) i IPAT.

17

Osoba X podnijela je 13. ožujka 2017. zahtjev za supsidijarnu zaštitu. IPO‑ovo odbijanje tog zahtjeva također je bilo predmet žalbe pred IPAT‑om.

18

IPAT je odlukom od 7. veljače 2019. odbio obje žalbe.

19

Osoba X podnijela je 7. travnja 2019. žalbu High Courtu (Visoki sud, Irska), kojom je tražila poništenje te IPAT‑ove odluke.

20

U prilog toj žalbi tvrdi, kao prvo, da su informacije o zemlji podrijetla kojima se služio IPAT, iz razdoblja od 2015. do 2017., bile nepotpune i zastarjele, tako da nije uzeo u obzir prevladavajuće uvjete u Pakistanu u trenutku donošenja odluke od 7. veljače 2019. Usto, navodi da IPAT nije na primjeren način ispitao informacije kojima je raspolagao.

21

Kao drugo, smatra da je vrijeme potrebno za donošenje odluke o zahtjevu od 2. srpnja 2015. bilo očito nerazumno i protivno načelu djelotvornosti, članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i minimalnim standardima utvrđenima Direktivom 2005/85.

22

Kao treće, tvrdi da je IPAT bio obaviješten o stanju mentalnog zdravlja osobe X, ali da nije napravio ništa da bi osigurao da raspolaže svim dokazima koji su potrebni da bi mogao pravilno odlučiti o zahtjevima. Konkretno, IPAT je trebao zatražiti medicinsko‑pravno vještačenje, koje se općenito upotrebljava u potporu zahtjevu za azil osobe koja je bila žrtva mučenja, ili pak neko drugo vještačenje o stanju njezina mentalnog zdravlja.

23

Kao četvrto, u pogledu drugih elemenata relevantnih za njezin zahtjev, na osobu X nije primijenjena pretpostavka nevinosti, iako se stanje njezina mentalnog zdravlja nije pravilno utvrdilo i uzelo u obzir. Stoga relevantni elementi njezine argumentacije nisu bili provjereni ili su zanemareni te između nje i nadležnih tijela nije bilo nikakve suradnje, a osobito ne u pogledu navedenog medicinsko‑pravnog vještačenja.

24

Kao peto, u okolnostima predmeta, koje obilježava činjenica da je podnositelj zahtjeva priznao da je ranija verzija događaja bila neistinita i da postoji mogućnost da podnositelj zahtjeva ima poteškoće s mentalnim zdravljem, bilo je nerazumno zaključiti da osoba X nije vjerodostojna u pogledu važnih aspekata njezine argumentacije.

25

U tom pogledu High Court (Visoki sud) prije svega ističe da IPAT nije pribavio ažurirane informacije o zemlji podrijetla ni medicinsko‑pravno vještačenje. Međutim, dvoji je li IPAT na temelju prava Unije bio dužan pribaviti takvo vještačenje i je li u skladu s pravom Unije to da se, u skladu s nacionalnim pravom, zahtijeva da osoba X, kako bi ishodila poništenje IPAT‑ove odluke, usto dokaže i postojanje štete koja proizlazi iz te povrede.

26

Nadalje, sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati kakve zaključke treba izvesti iz činjenice da je prošlo više od tri godine i šest mjeseci između podnošenja zahtjeva od 2. srpnja 2015. i donošenja IPAT‑ove odluke 7. veljače 2019., što je rok za donošenje odluke koji bi on mogao smatrati nerazumnim.

27

Naposljetku, taj sud izražava sumnje u pogledu činjenice da samo jedna neistinita izjava, koju je osoba X objasnila prije nego što ju je prvom prilikom povukla, može biti dovoljna da bi se opravdalo dovođenje u pitanje opće vjerodostojnosti osobe X.

28

U tim je okolnostima High Court (Visoki sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

29

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom predmetu odluči u hitnom prethodnom postupku, predviđenom u članku 23.a Statuta Suda Europske unije i članku 107. Poslovnika Suda.

30

Sud je 17. prosinca 2021., na prijedlog suca izvjestitelja i nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, odlučio da ne treba prihvatiti taj zahtjev s obzirom na to da taj sud nije dostavio nijedan element na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da bi bilo hitno odlučiti o ovom predmetu. Osobito, navedeni sud nije dokazao pritvaranje osobe X ni, a fortiori, obrazložio zašto bi odgovori Suda mogli biti odlučujući za moguće puštanje na slobodu te osobe.

31

Kao prvo, IPAT i dr. ističu da, u suprotnosti s onim što se može zaključiti iz teksta prvog pitanja, sud koji je uputio zahtjev nije niti utvrdio potpunu povredu obveze suradnje niti je to mogao utvrditi na temelju činjenica u predmetu koji se pred njim vodi. Smatraju da je stoga to pitanje hipotetsko i, osim toga, traže od Suda da donese konačnu odluku o činjenicama u glavnom predmetu, što nije u njegovoj nadležnosti. Takva razmatranja, međutim, vrijede i za drugo i treće pitanje jer su ona usko povezana s prvim pitanjem.

32

Kao drugo, tvrde da su četvrto i peto pitanje također hipotetska jer High Court (Visoki sud) nije utvrdio povredu obveze donošenja odluke u razumnom roku.

33

Kao treće, smatraju da odgovor na šesto pitanje nije potreban jer je IPAT uzeo u obzir medicinske dokaze koje je podnijela osoba X, ne dovodeći ih u pitanje.

34

Kao četvrto, smatraju da je sedmo pitanje hipotetsko, s obzirom na to da je osoba X pojasnila da ne osporava IPAT‑ove zaključke u pogledu njezine vjerodostojnosti i da priznata laž, suprotno onomu što se sugerira tim pitanjem, nije bio jedini element na temelju kojeg je IPAT smatrao da vjerodostojnost osobe X nije dokazana. Navode, naime, da je osoba X tek s velikim zakašnjenjem navela ključne elemente u pogledu prošlih događaja i da u svojem prvotnom zahtjevu nije zatražila međunarodnu zaštitu.

35

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru postupka ustanovljenog člankom 267. UFEU‑a isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, s obzirom na posebnosti predmeta, ocijeni kako nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude tako i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno dužan donijeti odluku (presuda od 20. rujna 2022., VD i SR, C‑339/20 i C‑397/20, EU:C:2022:703, t. 56.).

36

Odbijanje odlučivanja o prethodnom pitanju koje je postavio nacionalni sud moguće je samo kad je očito da traženo tumačenje prava Unije nema nikakav odnos sa stvarnošću ili predmetom glavnog postupka, kad je problem hipotetske naravi ili kad Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su potrebni kako bi na koristan način odgovorio na pitanja koja su mu postavljena (presuda od 20. rujna 2022., VD i SR, C‑339/20 i C‑397/20, EU:C:2022:703, t. 57.).

37

Osim toga, dužnost je Suda da u okviru raspodjele ovlasti između sudova Europske unije i nacionalnih sudova uzme u obzir pravni i činjenični kontekst prethodnih pitanja, kako je definiran odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku (presuda od 20. listopada 2022., Centre public d’action sociale de Liège (Ukidanje ili suspenzija odluke o vraćanju), C‑825/21, EU:C:2022:810, t. 35.).

38

Prema tome, budući da je sud koji je uputio zahtjev definirao činjenični i pravni kontekst pitanja koja postavlja, nije na Sudu da provjerava njihovu točnost (presuda od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 50.).

39

U ovom slučaju, kao prvo, iz prvog, drugog i trećeg pitanja proizlazi da sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati čine li navedeni činjenični elementi povredu obveze suradnje i koje on posljedice mora, ako je to slučaj, izvesti iz takvog utvrđenja, uzimajući u obzir ograničenja nadležnosti tog suda propisana nacionalnim pravom. Suprotno onomu što tvrde IPAT i dr., ta pitanja nemaju ništa hipotetsko s obzirom na to da su u središtu glavnog postupka. Usto, od Suda se traži da na ta pitanja odgovori tumačenjem prava Unije i stoga to može učiniti bez donošenja konačne odluke o činjenicama u glavnom postupku.

40

Kao drugo, budući da iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje nedvojbeno proizlazi da High Court (Visoki sud) namjerava utvrditi povredu obveze donošenja odluke u razumnom roku, četvrto i peto pitanje ne mogu biti hipotetska samo zato što taj sud još nije donio takvo utvrđenje.

41

Kao treće, činjenica da je IPAT uzeo u obzir medicinske dokaze koje je dostavila osoba X ne dovodeći ih u pitanje ni na koji način ne oslabljuje relevantnost šestog pitanja, koje se odnosi na eventualnu obvezu da se zatraži dodatno medicinsko‑pravno vještačenje.

42

Kao četvrto, IPAT i dr. svojim prigovorima u pogledu dopuštenosti sedmog pitanja osporavaju činjenična utvrđenja suda koji je uputio zahtjev kao i njegovu ocjenu u pogledu relevantnosti tog pitanja za odlučivanje u glavnom postupku. Međutim, nije na Sudu da zamijeni sud koji je uputio zahtjev ni u pogledu utvrđivanja činjenica ni u pogledu takve ocjene.

43

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da prigovore IPAT‑a i dr. u pogledu dopuštenosti zahtjeva za prethodnu odluku treba odbiti kao neosnovane.

44

Svojim prvim i šestim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 1. Direktive 2004/83 tumačiti na način da obveza suradnje propisana u toj odredbi nalaže nadležnom tijelu da pribavi, s jedne strane, ažurirane informacije o svim relevantnim činjenicama u vezi s općom situacijom koja prevladava u zemlji podrijetla tražitelja azila odnosno podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu kao i, s druge strane, medicinsko‑pravno vještačenje o njegovu mentalnom zdravlju ako postoje naznake o poteškoćama s mentalnim zdravljem koje mogu proizaći iz traumatičnog događaja do kojeg je došlo u toj zemlji podrijetla.

45

Najprije treba istaknuti da se članak 4. Direktive 2004/83, kao što to proizlazi iz njegova naslova, odnosi na „procjenu činjenica i okolnosti”.

46

U skladu sa stavkom 1. te odredbe, s jedne strane, države članice mogu utvrditi kao obvezu podnositelja zahtjeva da čim prije dostavi sve potrebne elemente kojima će potkrijepiti svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu. S druge strane, dužnost je države članice da u suradnji s podnositeljem zahtjeva procijeni odgovarajuće elemente zahtjeva.

47

Kao što je Sud već utvrdio, procjena činjenica i okolnosti odvija se u dvije zasebne faze. Prva se faza odnosi na utvrđenje činjeničnih okolnosti koje mogu biti dokazi osnovanosti zahtjeva, dok se druga faza odnosi na pravnu ocjenu tih dokaza, koja uključuje odluku o tome jesu li, s obzirom na okolnosti određenog predmeta, ispunjene materijalne pretpostavke za odobravanje međunarodne zaštite propisane u člancima 9. i 10. ili članku 15. Direktive 2004/83 (presuda od 22. studenoga 2012., M., C‑277/11, EU:C:2012:744, t. 64.).

48

Međutim, iako je – na temelju članka 4. stavka 1. Direktive 2004/83 – na podnositelju zahtjeva da čim prije dostavi sve potrebne elemente kojima će potkrijepiti svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu, Sud je već pojasnio da su tijela države članice dužna, prema potrebi, aktivno surađivati s podnositeljem zahtjeva kako bi utvrdila i upotpunila njegove relevantne elemente, imajući u vidu činjenicu da je tim tijelima često lakše nego podnositelju zahtjeva pristupiti određenim vrstama dokumenata (presuda od 22. studenoga 2012., M., C‑277/11, EU:C:2012:744, t. 65. i 66.).

49

Kad je riječ o opsegu te suradnje, iz konteksta te odredbe, a osobito, s jedne strane, iz članka 4. stavka 1. i članka 8. stavka 2. Direktive 2005/85, proizlazi da je nadležno tijelo dužno na odgovarajući način razmotriti zahtjeve, nakon čega o njima donosi odluku (presuda od 25. siječnja 2018., F, C‑473/16, EU:C:2018:36, t. 40.).

50

Osobito, kao što je to u točki 59. svojeg mišljenja istaknuo nezavisni odvjetnik, ocjenu pitanja predstavljaju li utvrđene okolnosti takvu prijetnju da osoba o kojoj je riječ može opravdano strahovati od stvarnih djela proganjanja s obzirom na svoje osobne okolnosti, u svakom slučaju treba provesti oprezno i s pažnjom, s obzirom na to da je riječ o pitanjima integriteta osobe i sloboda pojedinaca, pri čemu su ta pitanja obuhvaćena temeljnim vrijednostima Unije (presuda od 2. ožujka 2010., Salahadin Abdulla i dr., C‑175/08, C‑176/08, C‑178/08 i C‑179/08, EU:C:2010:105, t. 89. i 90.).

51

S druge strane, iz članka 4. stavka 3. točaka (a) do (c) i stavka 5. Direktive 2004/83 proizlazi da se zahtjevi za međunarodnu zaštitu razmatraju pojedinačno, pri čemu se u obzir uzimaju, među ostalim, sve relevantne činjenice koje se odnose na državu podrijetla zainteresirane osobe u vrijeme donošenja odluke o zahtjevu, potrebne izjave i dokazi koje je dostavio te njegov položaj i osobne okolnosti. Ako je to potrebno, nadležno tijelo također mora uzeti u obzir pojašnjenja o izostanku dokaza i opću vjerodostojnost podnositelja zahtjeva (vidjeti po analogiji presudu od 25. siječnja 2018., F, C‑473/16, EU:C:2018:36, t. 41.).

52

Također treba podsjetiti na to da, kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 58. svojeg mišljenja, u skladu s člankom 28. stavkom 1. Direktive 2005/85 države članice mogu smatrati da je zahtjev za azil neosnovan samo ako je nadležno tijelo utvrdilo da podnositelj zahtjeva ne ispunjava uvjete za priznavanje statusa izbjeglice na temelju Direktive 2004/83.

53

Stoga, kada osoba ispunjava materijalne uvjete predviđene u člancima 9. i 10. ili članku 15. Direktive 2004/83 za odobravanje međunarodne zaštite, države članice su dužne, podložno razlozima za isključenje predviđenima tom direktivom, odobriti traženu međunarodnu zaštitu, pri čemu te države ne raspolažu diskrecijskom ovlasti u tom pogledu (vidjeti u tom smislu presudu od 29. srpnja 2019., Torubarov, C‑556/17, EU:C:2019:626, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

54

Iz sudske prakse navedene u točkama 48. do 53. ove presude proizlazi da obveza suradnje iz članka 4. stavka 1. Direktive 2004/83 podrazumijeva da nadležno tijelo, u ovom slučaju IPO, ne može provesti odgovarajuće ispitivanje zahtjeva niti, prema tome, proglasiti zahtjev neosnovanim a da pritom u trenutku odlučivanja o zahtjevu ne uzme u obzir, s jedne strane, sve relevantne činjenice koje se odnose na opću situaciju u zemlji podrijetla i, s druge strane, sve relevantne elemente povezane s položajem i osobnim okolnostima podnositelja zahtjeva.

55

Kada je riječ o relevantnim činjenicama u vezi s općom situacijom u zemlji podrijetla, iz zajedničkog tumačenja članka 4. stavka 1. Direktive 2004/83 i članka 8. stavka 2. točke (b) Direktive 2005/85 proizlazi da države članice moraju osigurati da se pribave precizni i ažurirani podaci o općoj situaciji koja prevladava u zemljama podrijetla tražiteljâ azila i, prema potrebi, u zemljama njihova tranzita (presuda od 22. studenoga 2012., M., C‑277/11, EU:C:2012:744, t. 67.).

56

Što se tiče relevantnih elemenata povezanih s položajem i osobnim okolnostima podnositelja zahtjeva, važno je podsjetiti na to da se odredbama Direktive 2005/85 ne ograničava izbor sredstava kojima se mogu poslužiti nadležna tijela te se, osobito, ne isključuje upotreba vještačenja u okviru postupka procjene činjenica i okolnosti kako bi se preciznije utvrdila stvarna potreba za međunarodnom zaštitom podnositelja zahtjeva, pod uvjetom da načini na koje se, u tim okolnostima, eventualno pribjegava vještačenju budu u skladu s relevantnim odredbama prava Unije, osobito s temeljnim pravima zajamčenima Poveljom (vidjeti u tom smislu presudu od 25. siječnja 2018., F, C‑473/16, EU:C:2018:36, t. 34. i 35.).

57

Tako zahtijevana pojedinačna procjena može uključivati, među ostalim, uporabu medicinsko‑pravnog vještačenja ako se takvo vještačenje pokaže potrebnim ili relevantnim za ocjenu, uz potrebni oprez i pažnju, stvarnih potreba podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, pod uvjetom da načini takve uporabe budu u skladu, među ostalim, s temeljnim pravima zajamčenima Poveljom.

58

Iz toga proizlazi da nadležno tijelo raspolaže marginom prosudbe u pogledu potrebe i relevantnosti takvog vještačenja i da je, kada utvrdi takvu potrebu ili relevantnost, dužno surađivati s podnositeljem zahtjeva kako bi ga pribavilo, u granicama spomenutima u prethodnoj točki.

59

Naposljetku, budući da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da High Court (Visoki sud) nastoji doznati, konkretno, primjenjuju li se utvrđenja iz točaka 54. do 58. ove presude i na IPAT, valja istaknuti da je taj sud u odgovoru na pitanje koje je postavio Sud pojasnio da iz primjenjivog irskog zakonodavstva proizlazi da je IPAT pozvan provesti cjelovit i ex nunc nadzor nad IPO‑ovim odlukama, da, osobito, ima ovlast zahtijevati od ministra pravosuđa i jednakosti da provede istrage ili da mu pruži informacije i da IPAT može, osobito u skladu s tim elementima, potvrditi ili poništiti IPO‑ove odluke te dati obvezujuće preporuke za odobravanje statusa izbjeglice ili supsidijarne zaštite.

60

U takvim okolnostima valja utvrditi da se navedena utvrđenja primjenjuju i na IPAT. Naime, takav nadzor osnovanosti obrazloženja IPO‑ove odluke podrazumijeva dobivanje i ispitivanje preciznih i ažuriranih informacija o situaciji koja prevladava u zemlji podrijetla podnositelja zahtjeva i na kojoj se, među ostalim, temelji ta odluka, kao i mogućnost određivanja mjera izvođenja dokaza, kako bi se moglo odlučiti ex nunc. IPAT stoga može biti obvezan pribaviti i ispitati takve precizne i ažurirane informacije, uključujući medicinsko‑pravno vještačenje koje se smatra relevantnim ili potrebnim.

61

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo i šesto pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. stavak 1. Direktive 2004/83 treba tumačiti na način da obveza suradnje propisana u toj odredbi nalaže nadležnom tijelu da pribavi, s jedne strane, precizne i ažurirane informacije o svim relevantnim činjenicama u vezi s općom situacijom koja prevladava u zemlji podrijetla tražitelja azila odnosno podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu kao, i s druge strane, medicinsko‑pravno vještačenje o njegovu mentalnom zdravlju ako postoje naznake o poteškoćama s mentalnim zdravljem koje mogu proizaći iz traumatičnog događaja do kojeg je došlo u toj zemlji podrijetla i ako se uporaba takvog vještačenja pokaže potrebnom ili relevantnom za ocjenu stvarnih potreba za međunarodnom zaštitom navedenog podnositelja zahtjeva, pod uvjetom da načini uporabe takvog vještačenja budu u skladu, među ostalim, s temeljnim pravima zajamčenima Poveljom.

62

Svojim drugim i trećim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 1. Direktive 2004/83 tumačiti na način da utvrđenje, u okviru izvršavanja drugog stupnja sudskog nadzora predviđenog nacionalnim pravom, povrede obveze suradnje predviđene u toj odredbi mora samo po sebi dovoditi do poništenja odluke kojom se odbija pravno sredstvo podneseno protiv odluke o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili se od podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu može zahtijevati da dokaže da je odluka o odbijanju pravnog sredstva mogla biti drukčija da nije bilo takve povrede.

63

Uvodno valja istaknuti da, prema navodima koje je sud koji je uputio zahtjev dostavio u svojem zahtjevu za prethodnu odluku i u svojem odgovoru na pitanje koje je postavio Sud, IPAT treba smatrati prvostupanjskim sudom kojemu su povjerene zadaće sudskog nazora predviđene u članku 39. Direktive 2005/85. Upravo je u tom svojstvu pozvan izvršavati cjeloviti nadzor spomenut u točki 59. ove presude, što znači da je nadležan donijeti odluku ex nunc u skladu s elementima koji su mu podneseni, prema potrebi i na njegov zahtjev, te da je ovlašten potvrditi ili poništiti, u skladu s tim elementima, IPO‑ovu odluku i, prema potrebi, dati obvezujuće preporuke za odobravanje statusa izbjeglice ili supsidijarne zaštite. Valja dodati da se pred Sudom nije tvrdilo i da ni iz jednog elementa spisa kojim Sud raspolaže ne proizlazi da sudski nadzor koji IPAT stoga treba provoditi nad IPO‑ovim odlukama o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu ne ispunjava zahtjeve iz tog članka 39.

64

Iz tog zahtjeva i tog odgovora proizlazi da sud koji je uputio zahtjev pak treba smatrati drugostupanjskim sudom zaduženim, kao što je on to pojasnio, za nadzor IPAT‑ovih odluka koji je ograničen, s jedne strane, na prekoračenje ovlasti, na pogreške koje se tiču prava ili bitne pogreške koje se tiču činjenica, na neracionalnost ili neproporcionalnost takve odluke i na povredu načelâ pravičnosti postupaka ili zaštite legitimnih očekivanja kao i, s druge strane, u slučaju utvrđenja takve nezakonitosti, na poništenje tih odluka i vraćanje predmeta tom sudu na ponovno odlučivanje.

65

Ipak, kao što je to također pojasnio taj sud, on se mora suzdržati od takvog poništenja i takvog vraćanja na ponovno odlučivanje ako se pokaže da, čak i da nije bilo utvrđene nezakonitosti, IPAT‑ova odluka ne bi mogla biti drukčija. Naime, irsko pravo nameće stranci koja zahtijeva poništenje te odluke teret dokazivanja da je navedena odluka mogla biti drukčija da nije bilo te nezakonitosti.

66

Međutim, budući da Direktiva 2005/85 ne sadržava nikakvo pravilo o mogućnosti podnošenja žalbe protiv odluke o pravnom sredstvu podnesenom protiv odluke kojom se odbija zahtjev za međunarodnu zaštitu ili izričito uređuje sustav eventualnog žalbenog postupka, valja smatrati da je zaštita dodijeljena navedenim člankom 39., u vezi s člancima 18. i 47. Povelje, ograničena na postojanje pravnog lijeka pred sudom i ne zahtijeva uspostavu više stupnjeva sudovanja (vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2018., Staatssecretaris van Veiligheid en Justitie (Suspenzivni učinak žalbe), C‑180/17, EU:C:2018:775, t. 33.).

67

U nedostatku propisa Unije u tom području, na temelju načela postupovne autonomije je, dakle, na unutarnjem pravnom poretku svake države članice da odluči o eventualnom uvođenju drugog stupnja sudovanja protiv presude kojom se odlučuje o pravnom sredstvu koje se odnosi na odluku o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu i da, po potrebi, uredi postupovna pravila tog drugog stupnja sudovanja, pod uvjetom, međutim, da ta pravila, u situacijama obuhvaćenima pravom Unije, nisu nepovoljnija od onih u sličnim situacijama na koje se primjenjuje nacionalno pravo (načelo ekvivalentnosti) i da u praksi ne onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje prava dodijeljenih pravom Unije (načelo djelotvornosti) (vidjeti u tom smislu presude od 26. rujna 2018., Staatssecretaris van Veiligheid en Justitie (Suspenzivni učinak žalbe), C‑180/17, EU:C:2018:775, t. 34. i 35., i od 15. travnja 2021., État belge (Elementi nastali nakon donošenja odluke o transferu), C‑194/19, EU:C:2021:270, t. 42.).

68

Kad je riječ o načelu ekvivalentnosti, iz odgovora suda koji je uputio zahtjev na pitanje koje mu je postavio Sud proizlazi da se postupovna pravila navedena u točkama 64. i 65. ove presude uvijek primjenjuju na drugostupanjski nadzor koji taj sud provodi, kako kada je situacija obuhvaćena pravom Unije tako i kada je obuhvaćena unutarnjim pravom.

69

Što se tiče načela djelotvornosti, nije razvidno da teret dokazivanja toga da su, da nije bilo utvrđene povrede obveze suradnje, IPO‑ova i/ili IPAT‑ova odluka mogle biti drukčije u praksi onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava dodijeljenih pravom Unije, što je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

70

Naime, s jedne strane, takav teret ne znači da podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu mora dokazati da bi odluka bila drukčija da nije bilo te povrede, nego samo da se ne može isključiti da je odluka mogla biti drukčija.

71

S druge strane, ako se odmah pokaže ili ako nadležno tijelo uspije pred sudom koji je uputio zahtjev dokazati, ovisno o slučaju i u odgovoru na navode podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, da čak i da nije bilo navedene povrede, odluka ni u kojem slučaju ne bi mogla biti drukčija, nije razvidno da postoje prava dodijeljena pravom Unije čije bi ostvarivanje u praksi bilo onemogućeno ili pretjerano otežano. Naime, sud koji je uputio zahtjev se tako predstavlja kao onaj koji sam provodi nadzor nad osnovanošću navedene odluke, tako da bi u takvom slučaju poništenje i vraćanje predmeta IPAT‑u moglo samo udvostručiti taj nadzor i nepotrebno produljiti postupak.

72

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. stavak 1. Direktive 2004/83 treba tumačiti na način da utvrđenje, u okviru izvršavanja drugog stupnja sudskog nadzora predviđenog nacionalnim pravom, povrede obveze suradnje predviđene u toj odredbi ne mora samo po sebi nužno dovoditi do poništenja odluke kojom se odbija pravno sredstvo podneseno protiv odluke o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu, s obzirom na to da se od podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu može zahtijevati da dokaže da je odluka o odbijanju pravnog sredstva mogla biti drukčija da nije bilo takve povrede.

73

Svojim četvrtim i petim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pravo Unije, a osobito članak 23. stavak 2. i članak 39. stavak 4. Direktive 2005/85, tumačiti na način da se rokovi koji su protekli između, s jedne strane, podnošenja zahtjeva za azil i, s druge strane, donošenja odluka nadležnog tijela i nadležnog prvostupanjskog suda, mogu opravdati zakonodavnim izmjenama do kojih je došlo u državi članici tijekom tih rokova i, ako to nije slučaj, može li nerazumnost, ako postoji, jednog ili drugog od tih rokova sama po sebi dovesti do poništenja odluke nadležnog prvostupanjskog suda.

74

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 89. do 93. svojeg mišljenja, iz strukture, uređenja i ciljeva Direktive 2005/85 najprije proizlazi da rokove predviđene u njezinu članku 23. stavku 2. odnosno članku 39. stavku 4. treba razlikovati, s obzirom na to da se prvi primjenjuje na upravni postupak, dok se drugi odnosi na sudski postupak.

75

Nadalje, kao što to također proizlazi iz teksta tih odredaba, navedeni rokovi nisu obvezujući za donošenje odluke.

76

Naposljetku, budući da prva od tih odredaba predviđa da države članice osiguravaju da se upravni postupak završi u najkraćem mogućem roku, da druga od tih odredaba izričito dopušta državama članicama da odrede rokove unutar kojih nadležni sudovi ispituju odluku nadležnog tijela i da se u uvodnoj izjavi 11. Direktive 2005/85 navodi da je u interesu država članica i tražitelja azila da se što prije donese odluka o zahtjevima, tom se direktivom poziva na žurnost u ispitivanju kako zahtjeva za međunarodnu zaštitu tako i pravnih sredstava podnesenih protiv, među ostalim, odluka o odbijanju takvih zahtjeva.

77

Naime, djelotvoran pristup statusu osobe kojoj je odobrena međunarodna zaštita zahtijeva da do ispitivanja zahtjeva dođe u razumnom roku (vidjeti u tom smislu presudu od 8. svibnja 2014., N., C‑604/12, EU:C:2014:302, t. 45.). Usto, iz samog teksta članka 47. Povelje proizlazi da djelotvorna sudska zaštita zahtijeva da sud ispita slučaj određene osobe, među ostalim, u razumnom roku.

78

Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da ispita jesu li odluke koje je IPO donio nakon okončanja upravne faze odnosno IPAT nakon okončanja prvostupanjskog sudskog postupka donesene u razumnom roku s obzirom na okolnosti slučaja.

79

Kada je riječ o tim okolnostima, iz sudske prakse proizlazi da, kada trajanje postupka nije određeno odredbom prava Unije, „razumnost” roka koji je potreban za donošenje predmetnog akta valja ocijeniti na temelju svih okolnosti koje su specifične za svaki predmet te osobito s obzirom na interese stranaka u sporu, složenost predmeta i ponašanje stranaka o kojima je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2020., SATCEN/KF, C‑14/19 P, EU:C:2020:492, t. 122. i navedenu sudsku praksu).

80

Međutim, među tim okolnostima koje su specifične za svaki predmet ne nalaze se zakonodavne izmjene do kojih je došlo u državi članici tijekom upravne ili sudske faze postupanja u predmetu. Naime, iz elemenata navedenih u točkama 76. i 77. ove presude proizlazi da su države članice dužne osigurati da se ti postupci okončaju što je prije moguće, a u svakom slučaju u razumnom roku. One se stoga ne mogu pozivati na okolnosti koje su u njihovoj nadležnosti, kao što su to zakonodavne izmjene, kako bi opravdale eventualne povrede tog zahtjeva.

81

S obzirom na navedeno, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 103. do 105. svojeg mišljenja, eventualna povreda zahtjeva da se u predmetima u području međunarodne zaštite postupa u razumnom roku, kako u upravnoj tako i u sudskoj fazi, ne može sama po sebi dovesti do poništenja odluke kojom se odbija pravno sredstvo za poništenje odluke o neprihvaćanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu, osim ako je prekoračenje razumnog roka imalo za posljedicu povredu prava obrane.

82

Naime, budući da odluke koje se odnose na osnovanost zahtjevâ za međunarodnu zaštitu treba donositi s obzirom na materijalne kriterije za priznavanje takve zaštite, predviđene Direktivom 2004/83, nepoštovanje razumnog roka ne može dovesti, u nedostatku bilo kakve naznake o tome da je prekomjerno trajanje upravnog ili sudskog postupka utjecalo na rješenje spora, do poništenja pobijane upravne odluke ili sudske odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 8. svibnja 2014., Bolloré/Komisija, C‑414/12 P, neobjavljenu, EU:C:2014:301, t. 84.).

83

Nasuprot tomu, ako postoje naznake da je prekomjerno trajanje upravnog ili sudskog postupka moglo utjecati na rješenje spora, nepoštovanje razumnog roka može dovesti do poništenja pobijane upravne odluke ili sudske odluke, osobito ako to nepoštovanje ima za posljedicu povredu prava obrane koja su temeljna prava koja čine sastavni dio općih načela prava čije poštovanje Sud osigurava (vidjeti po analogiji presudu od 25. listopada 2011., Solvay/Komisija, C‑110/10 P, EU:C:2011:687, t. 47. do 52.).

84

Prema tome, iako spis koji je podnesen Sudu ne sadržava nijedan element kojim se nastoji dokazati da eventualna nerazumnost jednog ili drugog od dvaju rokova o kojima je riječ u glavnom postupku ima za posljedicu to da su povrijeđena prava obrane osobe X, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri tu okolnost.

85

S obzirom na prethodna razmatranja, na četvrto i peto pitanje valja odgovoriti tako da pravo Unije, a osobito članak 23. stavak 2. i članak 39. stavak 4. Direktive 2005/85, treba tumačiti na način da:

86

Svojim sedmim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 5. točku (e) Direktive 2004/83 tumačiti na način da neistinita izjava, koja se nalazi u prvotnom zahtjevu za međunarodnu zaštitu i koju je tražitelj azila objasnio i povukao čim se pružila prilika, može sama po sebi spriječiti utvrđivanje njegove opće vjerodostojnosti u smislu te odredbe.

87

U skladu s člankom 4. stavkom 5. Direktive 2004/83, ako država članica primjenjuje načelo prema kojemu je dužnost podnositelja zahtjeva potkrijepiti dokazima zahtjev za međunarodnu zaštitu i ako neke izjave podnositelja zahtjeva nisu potkrijepljene dokumentacijom ili drugim dokazima, tim izjavama ne treba potvrda ako su ispunjeni uvjeti nabrojeni u točkama (a) do (e) te odredbe.

88

Ti se kumulativni uvjeti odnose na to da je podnositelj zahtjeva podnio svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu što je prije mogao, da je učinio iskren napor da svoj zahtjev potkrijepi dokazima, da je podnio sve relevantne elemente kojima raspolaže i da su dana zadovoljavajuća objašnjenja u pogledu manjka drugih relevantnih elemenata, da se utvrdilo da su izjave podnositelja zahtjeva dosljedne i prihvatljive te da ne proturječe dostupnim posebnim i općim informacijama relevantnima za njegov slučaj te da je utvrđena opća vjerodostojnost podnositelja zahtjeva.

89

Prema tome, iz članka 4. stavka 5. Direktive 2004/83 proizlazi da, ako uvjeti navedeni u točkama (a) do (e) te odredbe nisu kumulativno ispunjeni, za izjave tražiteljâ azila koje nisu potkrijepljene dokazima može biti potrebna potvrda (vidjeti u tom smislu presudu od 2. prosinca 2014., A i dr., C‑148/13 do C‑150/13, EU:C:2014:2406, t. 51.).

90

Iz toga proizlazi da je opća vjerodostojnost tražitelja azila jedan od elemenata koje treba uzeti u obzir kako bi se u prvoj fazi procjene, predviđenoj člankom 4. stavkom 1. Direktive 2004/83, koja se odnosi na utvrđivanje činjeničnih okolnosti koje mogu činiti dokaze u potporu zahtjevu, provjerilo je li izjavama tražiteljâ azila potrebna potvrda.

91

Međutim, valja smatrati da utvrđenja do kojih se došlo, u konkretnom slučaju, i koja se odnose na uvjete navedene u članku 4. stavku 5. točkama (a) do (d) Direktive 2004/83, mogu utjecati na ocjenu opće vjerodostojnosti podnositelja zahtjeva iz točke (e) te odredbe.

92

S obzirom na navedeno, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 109. svojeg mišljenja, ocjena opće vjerodostojnosti tražitelja azila ne može se ograničiti na uzimanje u obzir navedenih uvjeta iz članka 4. stavka 5. točaka (a) do (d) Direktive 2004/83, već se mora provesti, kao što je to istaknula njemačka vlada, uzimajući u obzir, u okviru opće i pojedinačne ocjene, sve druge relevantne elemente konkretnog slučaja.

93

Točno je da, u okviru takve analize, neistinita izjava iz prvotnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu čini relevantan element koji treba uzeti u obzir. Međutim, on sam po sebi ne može spriječiti da se utvrdi opća vjerodostojnost podnositelja zahtjeva. Naime, jednako su relevantni činjenica da je tražitelj azila objasnio i povukao neistinitu izjavu čim se pružila prilika, tvrdnje koje su zamijenile tu neistinitu izjavu i kasnije ponašanje tražitelja azila.

94

Naposljetku, ako ocjena svih relevantnih elemenata glavnog predmeta dovede do toga da se ne može utvrditi opća vjerodostojnost tražitelja azila, njegovim izjavama koje nisu potkrijepljene dokazima, dakle, može biti potrebna potvrda, u kojem slučaju dotična država članica može biti dužna surađivati s tim tražiteljem, kao što je to, među ostalim, navedeno u točkama 47. i 48. ove presude, kako bi se omogućilo ispunjavanje svih elemenata kojima se može potkrijepiti zahtjev za azil.

95

S obzirom na prethodna razmatranja, na sedmo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. stavak 5. točku (e) Direktive 2004/83 treba tumačiti na način da neistinita izjava, koja se nalazi u prvotnom zahtjevu za međunarodnu zaštitu i koju je tražitelj azila objasnio i povukao čim se pružila prilika, ne može sama po sebi spriječiti utvrđivanje njegove opće vjerodostojnosti u smislu te odredbe.

96

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: