Predmet C-700/21

O. G.

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Corte costituzionale)

Presuda Suda (veliko vijeće) od 6. lipnja 2023.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Europski uhidbeni nalog – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Razlozi za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga – Članak 4. točka 6. – Cilj ponovnog uključivanja u društvo – Državljani trećih zemalja koji se nalaze ili borave na državnom području države članice izvršenja – Jednako postupanje – Članak 20. Povelje Europske unije o temeljnim pravima”

1. Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica – Razlozi za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga – Uhidbeni nalog izdan u svrhe izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode – Tražena osoba koja se nalazi ili boravi u državi članici izvršenja u smislu članka 4. točke 6. Okvirne odluke – Margina prosudbe države članice izvršenja radi utvrđivanja situacija u kojima je moguće odbiti predaju osobe koja je obuhvaćena područjem primjene navedenog članka 4. točke 6. – Granice – Poštovanje načela jednakosti pred zakonom koje je zajamčeno člankom 20. Povelje o temeljnim pravima – Očuvanje nužne margine prosudbe pravosudnog tijela izvršenja kako bi ono moglo odlučiti odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog radi ispunjenja cilja ponovnog uključivanja u društvo

   (Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 20. i čl. 51. st. 1.; Okvirna odluka Vijeća 2002/584, čl. 4. t. 6.)

   (t. 36.-38., 40., 53., 55., 56.)

2. Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica – Razlozi za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga – Uhidbeni nalog izdan u svrhe izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode – Tražena osoba koja se nalazi ili boravi u državi članici izvršenja u smislu članka 4. točke 6. Okvirne odluke – Uvjeti za neizvršenje uhidbenog naloga – Pojmovi „boraviti” i „nalaziti se” – Obveza države članice izvršenja da izvrši kaznu – Legitiman interes koji opravdava izvršavanje kazne u državi članici izvršenja – Cilj ponovnog uključivanja u društvo nakon izvršenja kazne – Elementi koje pravosudno tijelo izvršenja mora uzeti u obzir kako bi ocijenilo postojanje dovoljnih poveznica između tražene osobe i države članice izvršenja radi opravdanja odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga

   (Direktiva Vijeća 2003/109, uvodna izjava 12.; okvirne odluke Vijeća 2002/584, čl. 4. t. 6. i 2008/909, uvodna izjava 9. i čl. 25.)

   (t. 46.-49., 61.-65., 67.-68. i t. 2. izreke)

3. Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica – Razlozi za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga – Neizvršenje ograničeno na vlastite državljane i državljane drugih država članica, uz potpuno i automatsko isključenje državljana trećih zemalja – Nedopuštenost

   (Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 20.; Okvirna odluka Vijeća 2002/584, čl. 4. t. 6.)

   (t. 51., 57., 58. i t. 1. izreke)

Kratak prikaz

Moldovski državljanin O. G. osuđen je u Rumunjskoj na pet godina zatvora zbog kaznenih djela utaje poreza i pronevjere iznosa dugovanih na ime plaćanja poreza na dohodak i PDV-a, počinjenih između rujna 2003. i travnja 2004. Judecătoria Brașov (Prvostupanjski sud u Brașovu, Rumunjska) 13. veljače 2012. izdala je europski uhidbeni nalog protiv osobe O. G., koja se u međuvremenu nastanila u Italiji, u svrhu izvršenja kazne zatvora.

Prvom presudom od 7. srpnja 2020. nadležni žalbeni sud ( 1 ) naložio je predaju osobe O. G. pravosudnom tijelu koje je izdalo uhidbeni nalog. O. G. je protiv te presude podnio žalbu Corteu suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija), koji je ukinuo tu presudu i vratio predmet na ponovno odlučivanje žalbenom sudu.

Na temelju prava Unije ( 2 ), države članice mogu odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga samo zbog razloga koji proizlaze iz Okvirne odluke 2002/584 ( 3 ), među kojima su razlozi za moguće neizvršenje, odnosno razlozi koje države članice imaju mogućnost, ali ne i obvezu, propisati prilikom prenošenja navedene Okvirne odluke. Jedan od tih razloga odnosi se na mogućnost pravosudnog tijela izvršenja da odbije izvršiti takav nalog ako je izdan u svrhu izvršenja kazne zatvora, a tražena se osoba nalazi ili boravi u državi članici izvršenja odnosno njezin je državljanin, a ta država članica obvezuje se izvršiti tu kaznu ili mjeru u skladu s odredbama svojeg unutarnjeg prava ( 4 ).

Žalbeni sud utvrdio je da propis kojim se u talijansko pravo prenosi taj razlog za moguće neizvršenje ograničuje mogućnost odbijanja predaje samo na talijanske državljane i državljane drugih država članica Unije, uz isključenje državljana trećih zemalja, i to čak i ako potonji dokažu da su uspostavili snažne ekonomske, profesionalne ili emocionalne veze u Italiji.

Smatrajući da je trajnost obiteljskog i profesionalnog nastanjenja osobe O. G. u Italiji dovoljno utvrđena, žalbeni sud je uputio pitanja o ustavnosti tog propisa Corteu costituzionale (Ustavni sud, Italija), odnosno sudu koji je uputio zahtjev. Sud koji je uputio zahtjev pita se ograničava li se neosnovano tim propisom, time što se nalaže predaja državljana trećih zemalja koji trajno borave u Italiji u svrhu izvršenja kazne zatvora u inozemstvu, područje primjene razloga za moguće neizvršenje iz članka 4. stavka 6. Okvirne odluke, čiji je cilj osigurati ponovno uključivanje osuđenika u društvo nakon izdržavanja kazne, što podrazumijeva održavanje njegovih obiteljskih i društvenih veza.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da prije provjere usklađenosti nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku s talijanskim Ustavom valja ispitati usklađenost tog propisa s pravom Unije.

Na upit suda koji je uputio zahtjev o tumačenju članka 4. točke 6. Okvirne odluke, Sud, zasjedajući u velikom vijeću, presuđuje da se toj odredbi protivi propis države članice kojim se prenosi ta odredba te kojim se apsolutno i automatski isključuje iz pogodnosti razloga za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga predviđenog navedenom odredbom svakog državljanina treće zemlje koji boravi na državnom području te države članice, ne dopuštajući pritom pravosudnom tijelu izvršenja mogućnost ocjenjivanja poveznica između tog državljanina i navedene države članice. Sud također iznosi pojašnjenja o ocjeni koju to tijelo treba provesti kako bi utvrdilo treba li odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog protiv državljanina treće zemlje koji boravi u državi članici izvršenja, kao i o elementima koji mogu upućivati na to postoje li između njega i države članice izvršenja poveznice koje dokazuju dovoljnu integraciju u toj državi, tako da će izvršenje kazne zatvora – izrečene protiv njega u državi članici izdavanja naloga – u državi članici izvršenja naloga doprinijeti povećanju mogućnosti njegova ponovnog uključivanja u društvo nakon izvršenja te kazne.

Ocjena Suda

Kao prvo, Sud podsjeća na to da, u skladu s načelom uzajamnog priznavanja, izvršenje europskog uhidbenog naloga predstavlja načelo. Odbijanje izvršenja, koje je moguće samo zbog razloga za obvezno ili moguće neizvršenje koji proizlaze iz Okvirne odluke, zamišljeno je kao iznimka koju se mora usko tumačiti.

Što se tiče razloga za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, navedenih u članku 4. Okvirne odluke, iz sudske prakse Suda proizlazi da u okviru prenošenja te Okvirne odluke u svoje unutarnje pravo države članice raspolažu marginom prosudbe. Stoga su one slobodne odlučiti hoće li prenijeti te razloge u svoje unutarnje pravo. One također mogu odlučiti da ograniče situacije u kojima pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog, olakšavajući tako predaju traženih osoba, u skladu s načelom uzajamnog priznavanja.

Međutim, margina prosudbe kojom raspolaže država članica kada odluči prenijeti razlog za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, kao što je to onaj predviđen člankom 4. točkom 6. Okvirne odluke 2002/584, nije neograničena.

Kao prvo, država članica koja odluči prenijeti taj razlog mora poštovati temeljna prava i načela prava Unije, među kojima i načelo jednakosti pred zakonom, zajamčeno člankom 20. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 5 ), kojim se zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano.

Zahtjev koji se odnosi na usporedivost situacija, radi određivanja postojanja povrede načela jednakosti pred zakonom, treba ocijeniti osobito vodeći računa o predmetu i cilju koji se nastoji postići aktom koji uspostavlja razliku o kojoj je riječ, uzimajući u obzir načela i ciljeve područja kojem taj akt pripada.

Sud u tom pogledu napominje da je razlika u postupanju koja proizlazi iz nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku prema talijanskim državljanima i državljanima drugih država članica, s jedne strane, te državljana trećih zemalja, s druge strane, uspostavljena radi prenošenja članka 4. točke 6. Okvirne odluke, u kojem se za slučaj izdavanja europskog uhidbenog naloga protiv osobe koja nije državljanin države članice izvršenja ne propisuje različito postupanje ovisno o tome je li ta osoba državljanin druge države članice ili nije.

Iz teksta te odredbe i cilja koji se njome želi postići proizlazi da se ne može pretpostaviti da se državljanin treće zemlje protiv kojeg je izdan takav europski uhidbeni nalog i koji se nalazi ili boravi u državi članici izvršenja nužno nalazi u situaciji različitoj od one državljanina te države članice ili državljanina druge države članice koji se nalazi ili boravi u državi članici izvršenja i protiv kojeg je izdan takav nalog. Naprotiv, te se osobe mogu nalaziti u usporedivim situacijama u pogledu primjene razloga za moguće neizvršenje, koji je predviđen tom odredbom, ako postoji određeni stupanj integriranosti u državi članici izvršenja.

Stoga, nacionalni propis kojim se prenosi članak 4. točka 6. te Okvirne odluke nije u skladu s člankom 20. Povelje ako se tim propisom predviđa različito postupanje prema, s jedne strane, vlastitim državljanima i drugim građanima Unije te, s druge strane, državljanima trećih zemalja, na način da se potonjima apsolutno i automatski odbija pogodnost razloga za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, koji je predviđen Okvirnom odlukom, iako se oni nalaze ili borave na državnom području te države članice izvršenja te ne uzimajući pritom u obzir stupanj njihove integracije u društvo navedene države članice izvršenja. Naime, takva razlika u postupanju ne može se smatrati objektivno opravdanom.

Nasuprot tomu, ništa se ne protivi tome da država članica koja prenosi navedenu odredbu u svoje unutarnje pravo uvjetuje primjenu pogodnosti razloga za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, koji je predviđen tom odredbom, na državljane trećih zemalja protiv kojih je izdan europski uhidbeni nalog, zahtjevom da se oni nalaze ili borave u toj državi članici tijekom minimalnog neprekinutog razdoblja, ako takav uvjet ne prekoračuje ono što je nužno kako bi se zajamčilo da postoji određeni stupanj integracije tražene osobe u državi članici izvršenja.

Kao drugo, prenošenje članka 4. točke 6. Okvirne odluke ne može imati za učinak oduzimanje pravosudnom tijelu izvršenja margine prosudbe koja je nužna kako bi ono moglo odlučiti treba li, s obzirom na cilj ponovnog uključivanja u društvo, odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog.

Međutim, propis kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku ugrožava cilj ponovnog uključivanja u društvo time što pravosudnom tijelu izvršenja oduzima ovlast da ocijeni jesu li poveznice između državljanina treće zemlje protiv kojeg je izdan europski uhidbeni nalog i države članice izvršenja dovoljne kako bi se utvrdilo hoće li izvršenje kazne u toj državi povećati njegove mogućnosti za ponovno uključivanje u društvo nakon izvršenja te kazne.

Kao drugo, Sud pojašnjava da pravosudno tijelo izvršenja mora provesti, kako bi ocijenilo treba li odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog protiv državljanina treće zemlje koji se nalazi ili boravi na državnom području države članice izvršenja, sveukupnu ocjenu svih konkretnih elemenata svojstvenih situaciji tražene osobe, a koji mogu pokazati postoje li između te osobe i države članice izvršenja poveznice na temelju kojih se može utvrditi dovoljna integracija u toj državi. Među tim su elementima obiteljske, jezične, kulturne, društvene ili ekonomske veze koje državljanin treće zemlje održava s državom članicom izvršenja kao i priroda, trajanje i uvjeti njegova boravka u toj državi članici.

Konkretno, ako je tražena osoba u državi članici izvršenja uspostavila središte svojeg obiteljskog života i interesa, treba uzeti u obzir činjenicu da se ponovno uključivanje te osobe u društvo, nakon što u toj državi izdrži svoju kaznu, pospješuje zbog mogućnosti održavanja redovitih i čestih kontakata s vlastitom obitelji i bližnjima.

( 1 ) Corte d’appello di Bologna (Žalbeni sud u Bologni, Italija, u daljnjem tekstu: žalbeni sud)

( 2 ) Članak 1. stavak 2. i članci 4. i 4.a Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.)

( 3 ) U daljnjem tekstu: Okvirna odluka

( 4 ) Razlog za moguće neizvršenje predviđen u članku 4. stavku 6. Okvirne odluke.

( 5 ) U daljnjem tekstu: Povelja