–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju S. Faracija, avvocato dello Stato,

–

za mađarsku vladu, M. Z. Fehér i R. Kissné Berta, u svojstvu agenata,

–

za austrijsku vladu, A. Posch, J. Schmoll i F. Werni, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, G. Gattinara i S. Grünheid, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 3. i članka 4. točke 6. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.) te članka 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru postupka izvršenja europskog uhidbenog naloga izdanog protiv osobe O. G. radi izvršenja kazne zatvora.

3

Uvodna izjava 6. Okvirne odluke 2002/584 glasi:

4

Člankom 1. te okvirne odluke, naslovljenim „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, propisuje se:

„1.   Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

2.   Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.

3.   Ova okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”

5

U članku 4. navedene okvirne odluke, naslovljenom „Razlozi za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga”, u točki 6. propisuje se:

„Pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga:

[…]

6

Uvodna izjava 12. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom (SL 2004., L 16, str. 44.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 41. i ispravci SL 2021., L 3, str. 41. i SL 2022., L 173, str. 133.) glasi:

„Radi uspostave stvarnog instrumenta za integraciju osoba koje imaju dugotrajn[i boravak] u društvo u kojem žive, osobe koje imaju dugotrajn[i boravak] trebale bi uživati jednaki tretman kao i državljani države članice u širokom opsegu ekonomskih i socijalnih pitanja, pod odgovarajućim uvjetima definiranim u ovoj Direktivi.”

7

Člankom 12. te direktive određuje se:

„1.   Države članice mogu odlučiti protjerati osobu s dugotrajnim boravkom samo ako predstavlja stvarnu i dovoljno ozbiljnu prijetnju javnom poretku ili javnoj sigurnosti.

2.   Odluka iz stavka 1. ne donosi se na temelju ekonomskih razloga.

3.   Prije donošenja odluke o protjerivanju osobe s dugotrajnim boravkom, države članice uzimaju u obzir sljedeće čimbenike:

[…]”

8

Uvodna izjava 9. Okvirne odluke Vijeća 2008/909/PUP od 27. studenoga 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u Europskoj uniji (SL 2008., L 327, str. 27.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 111.) glasi:

„Izvršenje presude u državi koja izvršava nalog treba poboljšati mogućnost socijalne rehabilitacije osuđene osobe. Kako bi se nadležno tijelo države izdavateljice naloga uvjerilo da će izvršenje kazne od strane države koja izvršava nalog olakšati socijalnu rehabilitaciju osuđene osobe, uzima u obzir elemente kao što su, na primjer, povezanost te osobe s državom koja izvršava nalog, činjenicu smatra li osuđena osoba državu koja izvršava nalog mjestom na kojem ima obiteljske, jezične, kulturne, društvene i druge veze.”

9

U članku 3. stavcima 1. do 3. te okvirne odluke određuje se:

„1.   Svrha ove Okvirne odluke je utvrđivanje pravila na temelju kojih država članica, kako bi poboljšala društvenu rehabilitaciju osuđene osobe, priznaje presudu te izvršava kaznu.

2.   Ova se Okvirna odluka primjenjuje kada je osuđena osoba u državi članici koja izdaje ili državi članici izvršiteljici naloga.

3.   Ova se Okvirna odluka primjenjuje samo na priznavanje presuda i izvršenje kazni u smislu ove Okvirne odluke. […]”

10

U skladu s člankom 25. navedene okvirne odluke, naslovljenim „Izvršenje kazne na temelju europskog uhidbenog naloga”:

„Ne dovodeći u pitanje Okvirnu odluku [2002/584], odredbe ove Okvirne odluke primjenjuju se, mutatis mutandis, u opsegu u kojem su usklađene s odredbama iz ove Okvirne odluke, na izvršenje kazni u predmetima kada se država članica obveže na izvršenje kazne u predmetima sukladno članku 4. stavku 6. ove Okvirne odluke, ili kada je, sukladno članku 5. stavku 3. ove Okvirne odluke, postavila uvjet da se osoba mora vratiti u državu članicu na koju se to odnosi kako bi odslužila kaznu čime se izbjegava nekažnjavanje osobe na koju se to odnosi.”

11

Legge n. 69 – Disposizioni per conformare il diritto interno alla decisione quadro 2002/584/GAI del Consiglio, del 13 giugno 2002, relativa al mandato d'arresto europeo e alle procedure di consegna tra Stati membri (Zakon br. 69 o odredbama za usklađivanje unutarnjeg prava s Okvirnom odlukom Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica) od 22. travnja 2005. (GURI br. 98 od 29. travnja 2005.), u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon br. 69 iz 2005.), u članku 18.a, naslovljenom „Razlozi za moguće odbijanje predaje”, propisuje da Corte d’appello (Žalbeni sud, Italija) može odbiti predaju koju je zatražilo strano tijelo, osobito „ako je europski uhidbeni nalog izdan u svrhu izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode, ako je tražena osoba talijanski državljanin ili državljanin druge države članice [Europske u]nije koji zakonito i stvarno boravi u Italiji, pod uvjetom da [Corte d’appello (Žalbeni sud)] naloži da se ta kazna ili mjera izvrši u Italiji u skladu s vlastitim unutarnjim pravom”.

12

Judecătoria Brașov (Prvostupanjski sud u Brașovu, Rumunjska) 13. veljače 2012. izdala je europski uhidbeni nalog protiv moldovskog državljanina O. G. u svrhu izvršenja kazne zatvora. Osoba O. G. osuđena je pravomoćnom presudom u Rumunjskoj na pet godina zatvora zbog kaznenih djela utaje poreza i pronevjere iznosa dugovanih na ime plaćanja poreza na dohodak i PDV‑a, počinjenih u svojstvu direktora društva s ograničenom odgovornošću između rujna 2003. i travnja 2004.

13

Corte d’appello di Bologna (Žalbeni sud u Bologni, Italija) prvom presudom od 7. srpnja 2020. naložio je predaju osobe O. G. pravosudnom tijelu koje je izdalo uhidbeni nalog. Osoba O. G. podnijela je kasacijsku žalbu Corteu suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija), koji je ukinuo tu presudu i vratio predmet Corteu d’appello di Bologna (Žalbeni sud u Bologni, Italija) na ponovno odlučivanje, upućujući ga da razmotri mogućnost pokretanja pitanjâ ustavnosti članka 18.a Zakona br. 69 iz 2005.

14

Utvrdivši da je obrana osobe O. G. u dovoljnoj mjeri dokazala trajnost njezina obiteljskog i profesionalnog nastanjenja u Italiji, potonji sud uputio je Corteu costituzionale (Ustavni sud, Italija), odnosno sudu koji je uputio zahtjev u ovom predmetu, pitanja o ustavnosti te odredbe.

15

Taj sud navodi da je Corte d’appello di Bologna (Žalbeni sud u Bologni) osobito istaknuo da razlog za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, predviđen u članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584, ima za cilj osigurati da kazna ima stvarnu funkciju ponovnog uključivanja u društvo. To pretpostavlja održavanje obiteljskih i društvenih veza osuđenika kako bi se na kraju kazne mogao uspješno ponovno uključiti u društvo. Međutim, člankom 18.a Zakona br. 69 iz 2005. područje primjene tog članka 4. točke 6. neosnovano je ograničeno s obzirom na to da je mogućnost odbijanja predaje, u slučaju europskog uhidbenog naloga u svrhu izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode, ograničena samo na talijanske državljane i državljane drugih država članica Unije, uz isključenje državljana trećih zemalja, i to čak i ako potonji dokažu da su uspostavili snažne ekonomske, profesionalne ili emocionalne veze u Italiji. Time što se nalaže predaja državljana trećih zemalja koji trajno borave u Italiji u svrhu izvršenja kazne zatvora u inozemstvu, članak 18.a Zakona br. 69 iz 2005. protivan je preodgojnoj svrsi kazne i pravu na obiteljski život dotične osobe, koje je utvrđeno u članku 7. Povelje.

16

Sud koji je uputio zahtjev usto ističe da je Corte d’appello di Bologna (Žalbeni sud u Bologni) smatrao neopravdanim različito postupanje predviđeno nacionalnim propisom prema, s jedne strane, državljaninu treće zemlje koji trajno boravi u Italiji i protiv kojeg je izdan europski uhidbeni nalog u svrhu izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode, koji takvu kaznu ne može izdržati u Italiji i, s druge strane, državljaninu treće zemlje koji također trajno boravi u Italiji, ali protiv kojeg je izdan uhidbeni nalog u svrhu kaznenog progona, koji, pak, može u Italiji izdržati kaznu koju je nakon suđenja izrekla država izdavateljica naloga.

17

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da je Presidente del Consiglio dei ministri (predsjednik Vijeća ministara, Italija), kojeg zastupa i brani Avvocatura Generale dello Stato (Državna opća pravna služba, Italija), intervenirao u glavnom postupku kako bi zatražio da se pitanja ustavnosti u vezi s člankom 18.a Zakona br. 69 iz 2005. proglase nedopuštenima odnosno da se potvrdi zakonitost te odredbe, navodeći, među ostalim, da cilj ponovnog uključivanja dotične osobe u društvo ne može ograničiti doseg općeg načela uzajamnog priznavanja odluka, kojim se zahtijeva da se odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga smatra iznimkom od općeg pravila njegova izvršenja, kao i to da se tom odredbom ne povređuju različite odredbe primarnog prava Unije kojima se štite građani Unije od diskriminacije na osnovi državljanstva. Osim toga, istaknuo je da ponovno uključivanje osuđenika u društvo nije poseban cilj Okvirne odluke 2002/584.

18

U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku Corte costituzionale (Ustavni sud) smatra da prije provjere usklađenosti nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku s talijanskim Ustavom valja ispitati usklađenost tog propisa s pravom Unije i osobito člankom 4. točkom 6. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s člankom 7. Povelje. On navodi da je sudskom praksom Suda već priznato da su određena ograničenja razloga za odbijanje uvedena zakonodavstvom država članica bila opravdana u mjeri u kojoj su ona doprinosila jačanju sustava predaje uspostavljenog tom okvirnom odlukom u korist područja slobode, sigurnosti i pravde.

19

Međutim, članak 4. točku 6. navedene okvirne odluke treba tumačiti u skladu s temeljnim pravima i načelima prava Unije priznatima u članku 6. UEU‑a, čije je poštovanje uvjet valjanosti svakog pravnog akta Unije. Stoga izvršenje europskog uhidbenog naloga ne može dovesti do povrede temeljnih prava dotične osobe.

20

Corte costituzionale (Ustavni sud) također podsjeća na to da prema sudskoj praksi Suda države članice ne mogu provedbu prava Unije u područjima potpunog usklađivanja, kao što je to područje europskog uhidbenog naloga, koji je uspostavljen Okvirnom odlukom 2002/584, uvjetovati poštovanjem nacionalnih standarda zaštite temeljnih prava ako to može ugroziti nadređenost, jedinstvo i učinkovitost prava Unije. Međutim, on ističe da i dalje postoje dvojbe u pogledu mogućnosti države članice da iz pogodnosti odredbe kojom se prenosi razlog za moguće neizvršenje, koji je predviđen člankom 4. točkom 6. te okvirne odluke, apsolutno i automatski isključi državljanina treće zemlje koji zakonito i stvarno boravi na talijanskom državnom području i na kojeg se odnosi europski uhidbeni nalog u svrhu izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode, s obzirom na to da se, vodeći računa o sudskoj praksi Suda, takav državljanin ne može pozivati na načelo nediskriminacije na osnovi državljanstva.

21

Naposljetku, taj sud podsjeća na to da je interes državljanina treće zemlje koji se zakonito nalazi ili boravi u državi članici da se ne izdvoji iz svojeg obiteljskog i društvenog okruženja zaštićen pravom Unije, kao i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanom u Rimu 4. studenoga 1950.

22

U tim je okolnostima Corte costituzionale (Ustavni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u ubrzanom postupku predviđenom člankom 105. Poslovnika Suda.

24

Iako navodi da se na osobu O. G., protiv koje je izdan uhidbeni nalog o kojem je riječ u glavnom postupku, ne primjenjuje nikakva mjera oduzimanja slobode, taj sud ističe, kao prvo, da ovaj predmet otvara pitanja tumačenja koja se odnose na ključne aspekte mehanizma europskog uhidbenog naloga i, kao drugo, da zatraženo tumačenje može imati opće posljedice kako za tijela koja surađuju u okviru europskog uhidbenog naloga tako i za prava traženih osoba.

25

Člankom 105. stavkom 1. Poslovnika predviđa se da, na zahtjev suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku ili, iznimno, po službenoj dužnosti, predsjednik Suda može odlučiti, nakon što sasluša suca izvjestitelja i nezavisnog odvjetnika, da se o tom zahtjevu odluči u ubrzanom postupku kad priroda predmeta zahtijeva postupanje u kratkim rokovima.

26

U predmetnom slučaju, predsjednik Suda je 20. prosinca 2021., nakon što je saslušao sutkinju izvjestiteljicu i nezavisnog odvjetnika, odlučio odbiti zahtjev suda koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku naveden u točki 23. ove presude.

27

Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi primjena ubrzanog prethodnog postupka ne ovisi o prirodi spora, nego o iznimnim okolnostima svojstvenima predmetu o kojemu je riječ, koje moraju upućivati na izvanrednu žurnost u odlučivanju o tim pitanjima (presuda od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 27.).

28

Doista, okolnost da se predmet odnosi na jedan ili više važnih aspekata mehanizma predaje uspostavljenog Okvirnom odlukom 2002/584 ne predstavlja razlog kojim se utvrđuje izvanredna žurnost, koja je pak nužna kako bi se opravdalo ubrzano postupanje. Isto vrijedi i za okolnost da postavljena pitanja mogu utjecati na velik broj osoba (vidjeti u tom smislu presudu od 21. prosinca 2021., Randstad Italia, C‑497/20, EU:C:2021:1037, t. 39.).

29

Vodeći računa o navedenom te s obzirom na prirodu i važnost postavljenih pitanja, predsjednik Suda odlučio je dati ovom predmetu prednost pri odlučivanju u skladu s člankom 53. stavkom 3. Poslovnika.

30

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. točku 6. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da mu se protivi propis države članice kojim se prenosi ta odredba te kojim se apsolutno i automatski isključuje iz pogodnosti razloga za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, koji je predviđen navedenom odredbom, svakog državljanina treće zemlje koji se nalazi ili boravi na državnom području te države članice, a da pritom pravosudno tijelo izvršenja ne može ocjenjivati poveznice između tog državljanina i navedene države članice.

31

Uvodno valja podsjetiti na to da se Okvirnom odlukom 2002/584 nastoji – uvođenjem pojednostavnjenog i učinkovitijeg sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su prekršile kazneni zakon – olakšati i ubrzati pravosudna suradnja u svrhu pridonošenja ostvarenju cilja dodijeljenog Uniji da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pritom na visokoj razini povjerenja koje mora postojati između država članica (vidjeti u tom smislu presudu od 18. travnja 2023., E. D. L. (Razlog za odbijanje zbog bolesti), C‑699/21, EU:C:2023:295, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

32

U području uređenom tom okvirnom odlukom načelo uzajamnog priznavanja – koje je, kao što to, među ostalim, proizlazi iz njezine uvodne izjave 6., „kamen temeljac” pravosudne suradnje u kaznenom području – nalazi svoju primjenu u članku 1. stavku 2. navedene okvirne odluke, koji sadržava pravilo prema kojem su države članice obvezne izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja i u skladu s odredbama te okvirne odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 18. travnja 2023., E. D. L. (Razlog za odbijanje zbog bolesti), C‑699/21, EU:C:2023:295, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

33

Iz toga slijedi, s jedne strane, da pravosudna tijela izvršenja mogu odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog samo zbog razloga koji proizlaze iz Okvirne odluke 2002/584, kako je tumači Sud. S druge strane, izvršenje europskog uhidbenog naloga je načelo, a odbijanje izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti (presuda od 18. travnja 2023., E. D. L. (Razlog za odbijanje zbog bolesti), C‑699/21, EU:C:2023:295, t. 34. i navedena sudska praksa).

34

U članku 3. te okvirne odluke navode se razlozi za obvezno neizvršenje europskog uhidbenog naloga, a u člancima 4. i 4.a razlozi za njegovo moguće neizvršenje (presuda od 29. travnja 2021., X (Europski uhidbeni nalog – ne bis in idem), C‑665/20 PPU, EU:C:2021:339, t. 40. i navedena sudska praksa).

35

Što se tiče razloga za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, navedenih u članku 4. Okvirne odluke 2002/584, iz sudske prakse Suda proizlazi da u okviru prenošenja te okvirne odluke u svoje unutarnje pravo države članice raspolažu marginom prosudbe. Stoga su one slobodne odlučiti hoće li prenijeti te razloge u svoje unutarnje pravo. One također mogu odlučiti da ograniče situacije u kojima pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog, olakšavajući tako predaju traženih osoba, u skladu s načelom uzajamnog priznavanja, utvrđenim u članku 1. stavku 2. navedene okvirne odluke (presuda od 29. travnja 2021., X (Europski uhidbeni nalog – ne bis in idem), C‑665/20 PPU, EU:C:2021:339, t. 41. i navedena sudska praksa).

36

To osobito vrijedi u pogledu članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584, kojim se navodi da pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti takav nalog ako je izdan u svrhu izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode, a tražena se osoba nalazi ili boravi u državi članici izvršenja odnosno njezin je državljanin, a ta država članica obvezuje se izvršiti tu kaznu ili mjeru u skladu s odredbama svojeg unutarnjeg prava.

37

Uzimajući u obzir marginu prosudbe navedenu u točki 35. ove presude, države članice prilikom provedbe članka 4. točke 6. te okvirne odluke mogu ograničiti, u smislu navedenom u važnom pravilu iz članka 1. stavka 2. navedene okvirne odluke, situacije u kojima bi trebalo biti moguće odbiti predaju osobe koja je obuhvaćena područjem primjene navedenog članka 4. točke 6. (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2009., Wolzenburg, C‑123/08, EU:C:2009:616, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

38

Međutim, margina prosudbe kojom raspolaže država članica kada odluči prenijeti razlog za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, predviđen člankom 4. točkom 6. Okvirne odluke 2002/584, ne može biti neograničena.

39

Kao prvo, kada država članica odluči prenijeti taj razlog za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, ona je obvezna, u skladu s člankom 1. stavkom 3. te okvirne odluke, poštovati temeljna prava i načela iz članka 6. UEU‑a.

40

Među tim je temeljnim načelima načelo jednakosti pred zakonom, koje je zajamčeno člankom 20. Povelje. Poštovanje potonje odredbe nalaže se državama članicama kada provode pravo Unije, u skladu s člankom 51. stavkom 1. Povelje, što je slučaj kada prenose razlog za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga predviđen u članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584.

41

Međutim, za razliku od članka 18. prvog stavka UFEU‑a, koji se ne primjenjuje u slučaju moguće razlike u postupanju prema državljanima država članica i državljanima trećih zemalja, člankom 20. Povelje ne predviđa se nikakvo ograničenje njegova područja primjene te se on stoga primjenjuje na sve situacije uređene pravom Unije (vidjeti u tom smislu mišljenje 1/17 (Sporazum CETA EU‑Kanada), od 30. travnja 2019., EU:C:2019:341, t. 169. i 171. i navedenu sudsku praksu).

42

U tom pogledu, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, jednakost pred zakonom iz članka 20. Povelje opće je načelo prava Unije koje zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti u tom smislu presudu od 2. rujna 2021., État belge (Pravo boravka u slučaju nasilja u obitelji), C‑930/19, EU:C:2021:657, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

43

Zahtjev koji se odnosi na usporedivost situacija, radi određivanja postojanja povrede načela jednakog postupanja, treba ocijeniti na temelju svih elemenata koji ih obilježavaju i osobito vodeći računa o predmetu i cilju koji se nastoji postići aktom koji uspostavlja razliku o kojoj je riječ, pri čemu u tu svrhu treba uzeti u obzir načela i ciljeve područja kojem taj akt pripada. Pod uvjetom da situacije nisu usporedive, različito postupanje u dotičnim situacijama ne čini povredu prava na jednakost pred zakonom, a koje je utvrđeno u članku 20. Povelje (presuda od 2. rujna 2021., État belge (Pravo boravka u slučaju nasilja u obitelji), C‑930/19, EU:C:2021:657, t. 58. i navedena sudska praksa).

44

U tom pogledu valja ocijeniti je li, s obzirom na predmet i cilj koji se želi postići nacionalnim propisom poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, situacija državljanina treće zemlje protiv kojeg je izdan europski uhidbeni nalog u svrhu izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode i koji se nalazi ili boravi u državi članici izvršenja usporediva s onom državljanina te države članice ili onom državljanina druge države članice koji se nalazi ili boravi u navedenoj državi članici izvršenja i protiv kojeg je izdan takav nalog.

45

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da je razlika u postupanju koja proizlazi iz nacionalnog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku prema talijanskim državljanima i državljanima drugih država članica, s jedne strane, te državljana trećih zemalja, s druge strane, uspostavljena radi prenošenja članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584, pri čemu je talijanski zakonodavac smatrao da se ta odredba odnosi samo na državljane države članice izvršenja i građane Unije.

46

Međutim, u tom pogledu iz teksta te odredbe proizlazi da se u slučaju kada osoba protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog nije državljanin države članice izvršenja njome ni na koji način ne razlikuje je li ta osoba državljanin druge države članice. Nasuprot tomu, primjena razloga za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, koja je predviđena navedenom odredbom, podliježe ispunjenju dvaju uvjeta, odnosno, s jedne strane, da se tražena osoba nalazi ili boravi u državi članici izvršenja ili da je njezin državljanin i, s druge strane, da se ta država članica obvezuje izvršiti u skladu s odredbama svojeg unutarnjeg prava tu kaznu ili mjeru oduzimanja slobode zbog koje je izdan europski uhidbeni nalog.

47

Što se tiče prvog od tih uvjeta, Sud je već presudio da tražena osoba „boravi” u državi članici izvršenja kada je u njoj uspostavila svoj stvarni boravak, a da se ondje „nalazi” kada je nakon stalnog boravka određenog trajanja u toj državi članici s tom državom stekla poveznice koje su sličnog stupnja kao poveznice koje proizlaze iz boravka (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2012., Lopes Da Silva Jorge, C‑42/11, EU:C:2012:517, t. 43. i navedenu sudsku praksu i od 13. prosinca 2018., Sut, C‑514/17, EU:C:2018:1016, t. 34. i navedenu sudsku praksu). Iz toga slijedi da se s obzirom na taj prvi uvjet državljanin treće zemlje protiv kojeg je izdan europski uhidbeni nalog i koji se nalazi ili boravi u državi članici izvršenja nalazi u situaciji usporedivoj s onom državljanina te države članice ili državljanina druge države članice koji se nalazi ili boravi u navedenoj državi članici izvršenja i protiv kojeg je izdan takav nalog.

48

Kad je riječ o drugom od navedenih uvjeta, iz teksta članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 proizlazi da svako odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga pretpostavlja stvarnu obvezu države članice izvršenja da izvrši kaznu zatvora izrečenu protiv tražene osobe (presuda od 13. prosinca 2018., Sut, C‑514/17, EU:C:2018:1016, t. 35. i navedena sudska praksa). Taj drugi uvjet ne sadržava dakle nijedan element na kojem se može temeljiti razlika između situacije državljanina treće zemlje i situacije građanina Unije kada je protiv njih izdan europski uhidbeni nalog u svrhu izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode dok se nalaze ili borave na državnom području države članice.

49

Kada pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da su ispunjena dva uvjeta navedena u točki 46. ove presude, ono mora ocijeniti i postoji li legitiman interes koji opravdava izvršavanje kazne izrečene u državi članici izdavanja naloga na državnom području države članice njegova izvršenja. Ta ocjena omogućuje tom tijelu da uzme u obzir cilj članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 koji se prema ustaljenoj sudskoj praksi sastoji od povećanja mogućnosti ponovnog uključivanja tražene osobe u društvo nakon isteka kazne na koju je osuđena (presuda od 13. prosinca 2018., Sut, C‑514/17, EU:C:2018:1016, t. 33. i 36. i navedena sudska praksa). Doista, građani Unije i državljani trećih zemalja koji ispunjavaju prvi uvjet naveden u točki 47. ove presude mogu imati, pod uvjetom provjera koje pravosudno tijelo izvršenja mora provesti, usporedive izglede za ponovno uključivanje u društvo ako izdrže svoju kaznu zatvora ili mjeru oduzimanja slobode u državi članici izvršenja u slučaju kada se na njih odnosi europski uhidbeni nalog u svrhu izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode.

50

U tim okolnostima, iz teksta članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 i cilja koji se njime nastoji ostvariti proizlazi da se ne može pretpostaviti da se državljanin treće zemlje protiv kojeg je izdan takav europski uhidbeni nalog i koji se nalazi ili boravi u državi članici izvršenja nužno nalazi u situaciji različitoj od one državljanina te države članice ili državljanina druge države članice koji se nalazi ili boravi u navedenoj državi članici izvršenja i protiv kojeg je izdan takav nalog. Naprotiv, valja smatrati da se te osobe mogu nalaziti u usporedivoj situaciji u pogledu primjene razloga za moguće neizvršenje, koji je predviđen tom odredbom, ako postoji određeni stupanj integriranosti u državi članici izvršenja.

51

Iz toga slijedi da se ne može smatrati da je nacionalni propis kojim se prenosi članak 4. točka 6. te okvirne odluke u skladu s načelom jednakosti pred zakonom, koje je utvrđeno u članku 20. Povelje, ako se tim propisom predviđa različito postupanje prema, s jedne strane, vlastitim državljanima i drugim građanima Unije te, s druge strane, državljanima trećih zemalja, na način da se potonjima apsolutno i automatski odbija pogodnost razloga za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, koji je predviđen tom odredbom, iako se oni nalaze ili borave na državnom području te države članice izvršenja te ne uzimajući pritom u obzir stupanj njihove integracije u društvo navedene države članice izvršenja. Naime, ne može se smatrati da se takva razlika u postupanju može objektivno opravdati u smislu sudske prakse navedene u točki 42. ove presude.

52

Nasuprot tomu, ništa se ne protivi tome da država članica prilikom prenošenja članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 u svoje unutarnje pravo uvjetuje primjenu pogodnosti razloga za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga, koji je predviđen tom odredbom, na državljane trećih zemalja protiv kojih je izdan europski uhidbeni nalog, zahtjevom da se taj državljanin nalazi ili boravi u toj državi članici tijekom minimalnog neprekinutog razdoblja (vidjeti po analogiji presudu od 6. listopada 2009., Wolzenburg, C‑123/08, EU:C:2009:616, t. 74.), ako takav uvjet ne prekoračuje ono što je nužno kako bi se zajamčilo da postoji određeni stupanj integracije tražene osobe u državi članici izvršenja.

53

Kao drugo, prenošenje članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 ne može imati za učinak oduzimanje pravosudnom tijelu izvršenja margine prosudbe koja je nužna kako bi ono moglo odlučiti treba li, s obzirom na cilj ponovnog uključivanja u društvo, naveden u točki 49. ove presude, odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog.

54

U tom pogledu, kao što je to navedeno u točkama 46. do 49. ove presude, Sud je već presudio da pravosudno tijelo izvršenja mora, kako bi doznalo može li u konkretnoj situaciji odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog, kao prvo, utvrditi nalazi li se tražena osoba koja nema državljanstvo države članice izvršenja u toj državi članici odnosno boravi li u njoj u smislu članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584, kako je prenesena u nacionalno pravo, te je ona na taj način obuhvaćena njezinim područjem primjene. Kao drugo i samo ako pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da je navedena osoba obuhvaćena tim područjem primjene, ono mora biti u mogućnosti ocijeniti postoji li legitiman interes koji opravdava da se kazna ili mjera koja je izrečena u državi članici izdavanja naloga izvrši na državnom području države članice njegova izvršenja (vidjeti u tom smislu presudu od 17. srpnja 2008., Kozłowski, C‑66/08, EU:C:2008:437, t. 44.).

55

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev proizlazi da se člankom 18.a Zakona br. 69 iz 2005., kojim se članak 4. točka 6. Okvirne odluke 2002/584 prenosi u talijansko pravo, ograničuje primjena razloga za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga iz potonje odredbe samo na talijanske državljane i državljane drugih država članica. Državljani trećih zemalja stoga su apsolutno i automatski isključeni iz pogodnosti tog razloga, a da u tom pogledu pravosudnom tijelu izvršenja nije ostavljena nikakva margina prosudbe, iako se navedenim člankom 4. točkom 6. područje primjene navedenog razloga ne ograničuje samo na građane Unije.

56

Stoga, kada je osoba protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog u svrhu izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode državljanin treće zemlje, takvim se nacionalnim propisom pravosudnom tijelu izvršenja oduzima ovlast ocjenjivanja jesu li, uzimajući u obzir posebne okolnosti svakog slučaja, poveznice između te osobe i države članice izvršenja dovoljne kako bi se cilj ponovnog uključivanja u društvo, koji je predviđen tom odredbom, mogao bolje postići ako navedena osoba izdrži kaznu u toj državi članici, čime se ugrožava navedeni cilj.

57

Iz toga slijedi da se i zbog tog razloga članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584 protivi takav nacionalni propis kojim se prenosi ta odredba.

58

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. točku 6. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s načelom jednakosti pred zakonom koje je utvrđeno u članku 20. Povelje, treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice kojim se prenosi taj članak 4. točka 6. te kojim se apsolutno i automatski isključuje iz pogodnosti razloga za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga predviđenog navedenom odredbom svakog državljanina treće zemlje koji se nalazi ili boravi na državnom području te države članice, ne dopuštajući pritom pravosudnom tijelu izvršenja mogućnost ocjenjivanja poveznica između tog državljanina i navedene države članice.

59

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. točku 6. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da pravosudno tijelo izvršenja mora – kako bi ocijenilo treba li odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog protiv državljanina treće zemlje koji se nalazi ili boravi na državnom području države članice izvršenja – provesti ocjenu elemenata koji mogu pokazati postoje li između tog državljanina i države članice izvršenja poveznice koje dokazuju da je on u dovoljnoj mjeri integriran u toj državi i, u slučaju potvrdnog odgovora na to pitanje, koji su to elementi.

60

U skladu s onim što je navedeno u točki 49. ove presude, kada pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da su ispunjena dva uvjeta navedena u članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584, ono mora još ocijeniti postoji li legitiman interes kojim se opravdava izvršenje kazne zatvora ili provođenje mjere oduzimanja slobode izrečene u državi članici izdavanja na državnom području države članice izvršenja.

61

Stoga je na pravosudnom tijelu izvršenja da provede sveukupnu ocjenu svih konkretnih elemenata svojstvenih situaciji tražene osobe, a koji mogu pokazati postoje li između te osobe i države članice izvršenja poveznice na temelju kojih se može utvrditi da je navedena osoba dovoljno integrirana u toj državi i da će stoga izvršenje kazne zatvora ili provođenje mjere oduzimanja slobode – izrečene protiv nje u državi članici izdavanja naloga – u državi članici njegova izvršenja doprinijeti ostvarenju cilja ponovnog uključivanja u društvo, koji se nastoji postići tim člankom 4. točkom 6. (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2012., Lopes Da Silva Jorge, C‑42/11, EU:C:2012:517, t. 43.).

62

Sud je već presudio da u tom kontekstu osobito valja uzeti u obzir Okvirnu odluku 2008/909 (vidjeti u tom smislu presudu od 11. ožujka 2020., SF (Europski uhidbeni nalog – Jamstvo vraćanja u državu izvršiteljicu naloga), C‑314/18, EU:C:2020:191). Konkretno, u uvodnoj izjavi 9. te okvirne odluke naveden je indikativan popis elemenata na temelju kojih pravosudno tijelo može sa sigurnošću utvrditi da će izvršenje osude u državi članici izvršenja pridonijeti ostvarenju cilja pospješivanja ponovnog uključivanja osuđenika u društvo. Među tim su elementima, u biti, povezanost osobe s državom članicom izvršenja, kao i okolnost da ta država članica predstavlja središte njezina obiteljskog života i interesa, uzimajući u obzir, među ostalim, njezine obiteljske, jezične, kulturne, društvene ili ekonomske veze s navedenom državom.

63

Budući da je cilj koji se nastoji postići člankom 4. točkom 6. Okvirne odluke 2002/584 istovjetan cilju koji se navodi u toj uvodnoj izjavi i koji se nastoji postići člankom 25. Okvirne odluke 2008/909, koji upućuje na razlog za moguće neizvršenje predviđen u tom članku 4. točki 6., navedeni su elementi također relevantni u okviru sveobuhvatne ocjene koju pravosudno tijelo izvršenja mora provesti prilikom primjene tog razloga.

64

Konkretno, ako je tražena osoba u državi članici izvršenja uspostavila središte svojeg obiteljskog života i interesa, treba uzeti u obzir činjenicu da se ponovno uključivanje te osobe u društvo, nakon što u toj državi izdrži svoju kaznu, pospješuje zbog mogućnosti održavanja redovitih i čestih kontakata s vlastitom obitelji i bližnjima.

65

Ako je tražena osoba državljanin treće zemlje, treba uzeti u obzir i prirodu, trajanje i uvjete boravka te osobe u državi članici izvršenja.

66

U tom je pogledu Sud presudio da se ti elementi mogu uzeti u obzir već u fazi ispitivanja prvog uvjeta iz članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584, navedenog, među ostalim, u točki 47. ove presude. Naime, pravosudno tijelo izvršenja mora – kako bi u konkretnoj situaciji utvrdilo postoje li između tražene osobe i države članice izvršenja poveznice koje omogućuju utvrđenje da se ta osoba nalazi ili boravi u toj državi, u smislu članka 4. točke 6. – provesti sveukupnu ocjenu više objektivnih elemenata svojstvenih situaciji te osobe, među kojima su osobito trajanje, priroda i uvjeti boravka tražene osobe u navedenoj državi, kao i obiteljske i ekonomske veze dotične osobe s tom istom državom (presuda od 5. rujna 2012., Lopes Da Silva Jorge, C‑42/11, EU:C:2012:517, t. 43. i navedena sudska praksa).

67

Ti su elementi također dio elemenata na temelju kojih se može dokazati postojanje legitimnog interesa koji opravdava izvršenje kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode izrečene u državi članici izdavanja naloga na državnom području države članice njegova izvršenja. Iz toga slijedi da u toj naknadnoj fazi ispitivanja iznimke od predaje predviđene u članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584 pravosudno tijelo izvršenja može ponovno uzeti u obzir navedene elemente, osobito kada boravak dotične osobe u državi članici izvršenja proizlazi iz statusa državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom predviđenog Direktivom 2003/109. Naime, takav je status, u skladu s onim što se navodi u uvodnoj izjavi 12. te direktive, nedvojbeni instrument integracije u društvo u kojem se osoba s dugotrajnim boravkom nastanila te stoga predstavlja snažan pokazatelj uspostave dovoljnih poveznica između tražene osobe i države članice izvršenja kako bi se opravdalo odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga.

68

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. točku 6. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da pravosudno tijelo izvršenja mora – kako bi ocijenilo treba li odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog protiv državljanina treće zemlje koji se nalazi ili boravi na državnom području države članice izvršenja – provesti sveukupnu ocjenu svih konkretnih elemenata svojstvenih situaciji tog državljanina, a koji mogu pokazati postoje li između njega i države članice izvršenja poveznice koje dokazuju da je navedeni državljanin dovoljno integriran u toj državi i da će stoga izvršenje kazne zatvora ili provođenje mjere oduzimanja slobode – izrečene protiv njega u državi članici izdavanja naloga – u državi članici izvršenja naloga doprinijeti povećanju mogućnosti njegova ponovnog uključivanja u društvo nakon izvršenja te kazne ili mjere. Među tim su elementima obiteljske, jezične, kulturne, društvene ili ekonomske veze koje državljanin treće zemlje održava s državom članicom izvršenja kao i priroda, trajanje i uvjeti njegova boravka u toj državi članici.

69

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje: