–

za austrijsku vladu, A. Posch, J. Schmoll i V.-S. Strasser, u svojstvu agenata,

–

za belgijsku vladu, M. Jacobs, A. Van Baelen i M. Van Regemorter, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, A. Edelmannová, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, J. Möller i A. Hoeschet, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman, M. H. S. Gijzen i C. S. Schillemans, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, A. Azéma, B. Eggers, L. Grønfeldt i A. Katsimerou, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 14. stavka 4. točke (b) Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248. i ispravak SL 2020., L 76, str. 37.) i Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom (SL 2008., L 348, str. 98.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 188.), a osobito njezina članka 5.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe AA, državljanina treće zemlje, i Bundesamta für Fremdenwesen und Asyl (Savezni ured za pravo stranaca i azil, Austrija) (u daljnjem tekstu: Ured) u pogledu odluke tog ureda da joj oduzme status izbjeglice, da joj odbije dodijeliti status supsidijarne zaštite ili dozvolu boravka zbog opravdanih razloga, da donese odluku o njezinu vraćanju uz zabranu boravka i da utvrdi rok za dobrovoljni odlazak.

3

Konvencija o statusu izbjeglica, potpisana u Ženevi 28. srpnja 1951. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 189., str. 150., br. 2545 (1954.)), stupila je na snagu 22. travnja 1954. Dopunjena je Protokolom o statusu izbjeglica, sklopljenim u New Yorku 31. siječnja 1967. (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija).

4

Člankom 33. te konvencije određuje se:

„1.   Nijedna država ugovornica ni na koji način neće prisilno udaljiti ili vratiti (‚refouler’) izbjeglicu na granicu područja gdje bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja.

2.   Na pravo iz te odredbe, međutim, ne može se pozivati izbjeglica kojeg se opravdano smatra opasnim za sigurnost zemlje u kojoj se nalazi ili koji, nakon što je pravovaljano osuđen za posebno teško kazneno djelo, predstavlja opasnost za društvo navedene zemlje.”

5

Člankom 2. stavkom 2. Direktive 2008/115 predviđa se:

„Države članice mogu odlučiti da neće primjenjivati ovu Direktivu na državljane trećih zemalja:

6

Članak 3. točka 3. navedene direktive glasi kako slijedi:

„U smislu ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

7

U članku 5. navedene direktive navodi se:

„Države članice prilikom provedbe ove Direktive uzimaju u obzir:

te poštuju načelo non refoulement.”

8

Člankom 6. stavkom 1. iste direktive određuje se:

„Države članice izdaju odluku o vraćanju u pogledu svakog državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi na njihovom državnom području, ne dovodeći u pitanje iznimke iz stavaka od 2. do 5.”

9

Članak 8. stavak 1. Direktive 2008/115 glasi kako slijedi:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere za izvršenje odluke o vraćanju, ako nije odobreno vrijeme za dobrovoljni odlazak […] ili ako obveza vraćanja nije izvršena u vremenu za dobrovoljni odlazak […]”

10

Članak 9. stavak 1. točka (a) te direktive glasi ovako:

„Države članice odgađaju udaljavanje:

11

Uvodna izjava 16. Direktive 2011/95 glasi kako slijedi:

„Ovom se Direktivom poštuju temeljna prava i načela koja su posebno priznata Poveljom [Europske unije] o temeljnim pravima […] [(u daljnjem tekstu: Povelja)]. Ovom se Direktivom posebno nastoji osigurati puno poštivanje ljudskog dostojanstva i pravo na azil tražitelja azila i članova njihovih obitelji u pratnji te promicati primjenu članaka 1., 7., 11., 14., 15., 16., 18., 21., 24., 34. i 35. te Povelje pa se, stoga, treba provoditi na odgovarajući način.”

12

U članku 2. točki (d) te direktive navodi se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

13

Člankom 14. stavkom 4. navedene direktive određuje se:

„Države članice mogu opozvati, [ukinuti] ili odbiti obnoviti status izbjeglice koji je odobrilo izvršno, upravno, sudsko ili neformalno sudsko tijelo ako:

14

Članak 21. stavak 2. iste direktive glasi kako slijedi:

„Ako nije zabranjeno međunarodnim obvezama navedenima u stavku 1., države članice mogu prisilno udaljiti ili vratiti izbjeglicu, bez obzira je li mu status službeno priznat ili nije, ako:

15

Osoba AA nezakonito je ušla u Austriju 10. prosinca 2014. i istog je dana podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu. Odlukom Ureda od 22. prosinca 2015. odobren joj je status izbjeglice.

16

Osoba AA osuđena je 22. ožujka 2018. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca te na novčanu kaznu od 180 dnevnih iznosa zbog počinjenja kaznenog djela opasne prijetnje, kaznenog djela protiv imovine te kaznenog djela zlouporabe opojnih droga i trgovine opojnim drogama. Osoba AA osuđena je 14. siječnja 2019. na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca zbog počinjenja kaznenog djela nanošenja tjelesne ozljede i opasne prijetnje. Dana 11. ožujka 2019. osuđena je na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci zbog pokušaja nanošenja tjelesne ozljede. Te su kazane zatvora preinačene u uvjetne kazne.

17

Osobi AA izrečena je 13. kolovoza 2019. novčana kazna zbog nasilnog ponašanja prema službeniku ovlaštenom za provođenje javnog nadzora.

18

Odlukom od 24. rujna 2019. Ured je osobi AA oduzeo status izbjeglice, odbio joj odobriti status supsidijarne zaštite ili dozvolu boravka zbog opravdanih razloga, donio je odluku o njezinu vraćanju uz zabranu boravka te je odredio rok za dobrovoljni odlazak, međutim ujedno je i utvrdio da njezino udaljavanje nije dopušteno.

19

Osoba AA podnijela je žalbu protiv odluke Ureda od 24. rujna 2019. Bundesverwaltungsgerichtu (Savezni upravni sud, Austrija). U nastavku postupka izjavila je da povlači tu žalbu u dijelu koji se odnosi na dio izreke te odluke u kojem se utvrđuje nezakonitost njezina udaljavanja.

20

Osoba AA osuđena je 16. lipnja i 8. listopada 2020. na kazne zatvore u trajanju od četiri odnosno pet mjeseci za kaznena djela nanošenja tjelesne ozljede i opasne prijetnje, a da pritom prethodno izrečene uvjetne kazne nisu opozvane.

21

Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) je presudom od 28. svibnja 2021. poništio osporavane dijelove odluke Ureda od 24. rujna 2019. Taj je sud utvrdio da je osoba AA bila pravomoćno osuđena zbog počinjenja posebno teškog kaznenog djela i da predstavlja opasnost za društvo. Unatoč tomu, smatrao je da treba odvagnuti interese države članice azila i interese konkretnog državljanina treće zemlje da ostvari međunarodnu zaštitu, uzimajući u obzir opseg i vrstu mjera kojima bi on mogao biti izložen u slučaju opoziva te zaštite. S obzirom na to da bi osoba AA u slučaju vraćanja u svoju zemlju podrijetla bila izložena opasnosti od mučenja ili smrti, navedeni je sud smatrao da njezini interesi imaju prevagu u odnosu na interese Republike Austrije.

22

Ured je protiv te presude podnio reviziju Verwaltungsgerichtshofu (Visoki upravni sud, Austrija), sudu koji je uputio zahtjev.

23

Taj sud nastoji doznati je li potrebno, nakon što se utvrdi da je predmetni državljanin treće zemlje pravomoćno osuđen za počinjenje teškog kaznenog djela i da predstavlja opasnost za društvo, u svrhu primjene članka 14. stavka 4. točke (b) Direktive 2011/95, odvagnuti interese, uzimajući u obzir posljedice eventualnog vraćanja tog državljanina treće zemlje u njegovu zemlju podrijetla.

24

Usto, navedeni sud izražava sumnje u pogledu toga je li donošenje odluke o vraćanju u skladu s Direktivom 2008/115 u slučajevima kad je ukinuta međunarodna zaštita, ali je već utvrđeno da je udaljavanje u zemlju podrijetla nezakonito. Naime, u takvoj bi se situaciji u Austriji tolerirao boravak državljanina treće zemlje iako je taj boravak nezakonit i iako je protiv tog državljanina treće zemlje stvarno donesena odluka o vraćanju.

25

U tim je okolnostima Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

26

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 14. stavak 4. točku (b) Direktive 2011/95 tumačiti na način da je ta odredba primjenjiva pod uvjetom da se odvagivanjem utvrdi da javni interes za vraćanje konkretnog državljanina treće zemlje u njegovu zemlju podrijetla ima prevagu nad interesom tog državljanina treće zemlje za zadržavanje međunarodne zaštite, s obzirom na opseg i vrstu mjera kojima bi on mogao biti izložen u slučaju vraćanja u svoju zemlju podrijetla.

27

Člankom 14. stavkom 4. točkom (b) Direktive 2011/95 određuje se da države članice mogu opozvati odobreni status izbjeglice ako dotična osoba, s obzirom na to da je pravomoćno osuđena za posebno teško kazneno djelo, predstavlja opasnost za društvo države članice u kojoj se nalazi.

28

Iz točaka 27. do 42. današnje presude Commissaire général aux réfugiés et aux apatrides (Izbjeglica koji je počinio teško kazneno djelo) (C‑8/22) proizlazi da primjena tog članka 14. stavka 4. točke (b) podliježe ispunjavanju dvaju različitih uvjeta koji se odnose, s jedne strane, na to da je konkretni državljanin treće zemlje pravomoćno osuđen za posebno teško kazneno djelo i, s druge strane, da je utvrđeno da on predstavlja opasnost za društvo države članice u kojoj se nalazi.

29

Stoga, iako se pitanja postavljena u ovom predmetu ne odnose na prvi od tih uvjeta, valja istaknuti da je na sudu koji je uputio zahtjev, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 51. svojeg mišljenja, da provjeri je li taj uvjet ispunjen, pazeći na to da se najmanje jedno kazneno djelo za koje je osoba AA pravomoćno osuđena nužno kvalificira kao „[posebno] teško kazneno djelo” u smislu navedenog članka 14. stavka 4. točke (b).

30

U tom pogledu valja naglasiti da iz točaka 23. do 47. današnje presude Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Posebno teško kazneno djelo) (C‑402/22) proizlazi da je „posebno teško kazneno djelo” u smislu te odredbe kazneno djelo koje je, s obzirom na svoja posebna obilježja, iznimno teško jer spada u kaznena djela koja najviše povređuju pravni poredak društva o kojem je riječ. Kako bi se ocijenilo ima li kazneno djelo za koje je državljanin treće zemlje pravomoćno osuđen takav stupanj težine, valja uzeti u obzir, među ostalim, kaznu koja se predviđa i kaznu koja je izrečena za to kazneno djelo, prirodu tog kaznenog djela, eventualne otegotne ili olakotne okolnosti, okolnost je li to kazneno djelo počinjeno s namjerom ili ne, vrstu i razmjere štete prouzročene tim kaznenim djelom te postupak koji se primjenjuje za njegovo kažnjavanje.

31

Konkretno, Sud je u točki 39. te presude presudio da se primjena članka 14. stavka 4. točke (b) Direktive 2011/95 može opravdati samo u slučaju pravomoćne osuđujuće presude za kazneno djelo koje je, kada se gleda zasebno, obuhvaćeno pojmom „[posebno] teško kazneno djelo”, što podrazumijeva da ima stupanj težine iz prethodne točke ove presude, pri čemu se taj stupanj težine ne može postići stjecajem različitih kaznenih djela od kojih nijedno samo po sebi ne predstavlja posebno teško kazneno djelo.

32

Kad je riječ o drugom uvjetu iz točke 28. ove presude, iz točaka 46. do 65. današnje presude Commissaire général aux réfugiés et aux apatrides (Izbjeglica koji je počinio teško kazneno djelo) (C‑8/22) proizlazi da se mjera iz istog članka 14. stavka 4. točke (b) može donijeti samo ako konkretni državljanin treće zemlje predstavlja stvarnu, trenutačnu i dovoljno ozbiljnu opasnost za temeljni interes društva države članice u kojoj se on nalazi. Na nadležnom je tijelu da u okviru ocjene postojanja te opasnosti provede procjenu svih okolnosti pojedinačnog slučaja o kojem je riječ.

33

Usto, kao što je to istaknuto u točkama 66. do 70. navedene presude, to tijelo mora odvagnuti, s jedne strane, opasnost koju dotični državljanin treće zemlje predstavlja za temeljni interes društva države članice u kojoj se nalazi i, s druge strane, prava koja u skladu s Direktivom 2011/95 trebaju biti zajamčena osobama koje ispunjavaju materijalne uvjete iz članka 2. točke (d) te direktive, kako bi se utvrdilo predstavlja li donošenje mjere iz članka 14. stavka 4. točke (b) navedene direktive mjeru koja je proporcionalna toj opasnosti.

34

U ovom slučaju, s obzirom na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev, valja utvrditi nalaže li članak 14. stavak 4. točka (b) iste direktive državama članicama da, u okviru tog odvagivanja, uzmu u obzir posljedice koje bi eventualno vraćanje konkretnog državljanina treće zemlje u njegovu zemlju podrijetla moglo imati za njega ili za društvo države članice u kojoj se taj državljanin treće zemlje nalazi.

35

U tom pogledu, svakako treba istaknuti da situacije predviđene u članku 14. stavku 4. Direktive 2011/95, u kojima države članice mogu opozvati status izbjeglice, u biti odgovaraju onima u kojima države članice mogu prisilno udaljiti ili vratiti izbjeglicu na temelju članka 21. stavka 2. te direktive i članka 33. stavka 2. Ženevske konvencije (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2019., M i dr. (Opoziv statusa izbjeglice) (C‑391/16, C‑77/17 i C‑78/17, EU:C:2019:403, t. 93.).

36

Ipak, dok članak 33. stavak 2. Ženevske konvencije u takvim situacijama izbjeglici uskraćuje pravo na primjenu načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja u zemlju u kojoj bi njegov život ili sloboda bili ugroženi, članak 21. stavak 2. Direktive 2011/95 mora se, kao što to potvrđuje njezina uvodna izjava 16., tumačiti i primjenjivati u skladu s pravima zajamčenima Poveljom, osobito njezinim člankom 4. i člankom 19. stavkom 2., koji apsolutno zabranjuju mučenje te nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kaznu, bez obzira na ponašanje predmetne osobe, kao i udaljavanje u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bi osoba bila podvrgnuta takvim postupanjima. Slijedom toga, države članice ne mogu udaljiti, protjerati ili izručiti stranca ako postoje ozbiljni i čvrsti razlozi za vjerovanje da će u zemlji odredišta biti izložen stvarnoj opasnosti od trpljenja postupanja zabranjenih člankom 4. i člankom 19. stavkom 2. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2019., M i dr. (Opoziv statusa izbjeglice) (C‑391/16, C‑77/17 i C‑78/17, EU:C:2019:403, t. 94.).

37

Dakle, ako bi prisilno udaljenje ili vraćanje izbjeglice u jednoj od situacija iz članka 14. stavka 4. i članka 21. stavka 2. Direktive 2011/95 uzrokovalo opasnost da će mu biti povrijeđena temeljna prava zajamčena člankom 4. i člankom 19. stavkom 2. Povelje, predmetna država članica ne može odstupiti od načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja na temelju članka 33. stavka 2. Ženevske konvencije (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2019., M i dr. (Opoziv statusa izbjeglice), C‑391/16, C‑77/17 i C‑78/17, EU:C:2019:403, t. 95.).

38

U tim okolnostima pravo Unije predviđa širu međunarodnu zaštitu predmetnih izbjeglica od one koja je osigurana navedenom konvencijom jer članak 14. stavak 4. Direktive 2011/95 u njemu predviđenim situacijama pruža mogućnost da države članice opozovu status izbjeglice u smislu te direktive, dok članak 33. stavak 2. Ženevske konvencije omogućava prisilno udaljenje ili vraćanje izbjeglice koji se nalazi u jednoj od tih situacija u zemlju u kojoj bi njegov život ili sloboda bili ugroženi (vidjeti u tom smislu presudu od 14. svibnja 2019., M i dr. (Opoziv statusa izbjeglice), C‑391/16, C‑77/17 i C‑78/17, EU:C:2019:403, t. 96.).

39

Iz toga slijedi da, u skladu s pravom Unije, nadležno tijelo može imati pravo opozvati status izbjeglice koji je odobren državljaninu treće zemlje, na temelju članka 14. stavka 4. točke (b) Direktive 2011/95, a da pritom njegovo udaljavanje u zemlju podrijetla nije nužno dopušteno.

40

Usto, s postupovnog stajališta, takvo bi udaljavanje podrazumijevalo donošenje odluke o vraćanju, uz poštovanje materijalnih i postupovnih jamstava predviđenih Direktivom 2008/115, koja, među ostalim, u članku 5. predviđa da su države članice prilikom provedbe te direktive dužne poštovati načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja.

41

Stoga se ne može smatrati da opoziv statusa izbjeglice, na temelju članka 14. stavka 4. Direktive 2011/95, podrazumijeva zauzimanje stajališta o odvojenom pitanju može li se ta osoba udaljiti u svoju zemlju podrijetla (vidjeti u tom smislu presudu od 9. studenoga 2010., B i D, C‑57/09 i C‑101/09, EU:C:2010:661, t. 110.).

42

Prema tome, posljedice eventualnog vraćanja konkretnog državljanina treće zemlje u njegovu zemlju podrijetla za njega ili za društvo države članice u kojoj se taj državljanin treće zemlje nalazi ne uzimaju se u obzir prilikom donošenja odluke o opozivu statusa izbjeglice, nego eventualno kada nadležno tijelo namjerava donijeti odluku o vraćanju u pogledu navedenog državljanina treće zemlje.

43

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 14. stavak 4. točku (b) Direktive 2011/95 treba tumačiti na način da je ta odredba primjenjiva pod uvjetom da nadležno tijelo utvrdi da opoziv statusa izbjeglice predstavlja mjeru koja ja proporcionalna s obzirom na opasnost koju konkretni državljanin treće zemlje predstavlja za temeljni interes društva države članice u kojoj se taj državljanin treće zemlje nalazi. U tu svrhu to nadležno tijelo mora odvagnuti tu opasnost s pravima koja, u skladu s tom direktivom, trebaju biti zajamčena osobama koje ispunjavaju materijalne uvjete iz članka 2. točke (d) navedene direktive a da pritom navedeno nadležno tijelo nije dužno također provjeriti ima li javni interes za vraćanje navedenog državljanina treće zemlje u njegovu zemlju podrijetla prevagu nad njegovim interesom za zadržavanje međunarodne zaštite, s obzirom na opseg i vrstu mjera kojima bi taj državljanin bio izložen u slučaju vraćanja u njegovu zemlju podrijetla.

44

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2008/115, osobito njezin članak 5., tumačiti na način da joj se protivi donošenje odluke o vraćanju u odnosu na državljanina treće zemlje kada se utvrdi da je prema načelu zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja njegovo udaljavanje u predviđenu zemlju odredišta isključeno na neodređeno vrijeme.

45

Valja istaknuti da se, kao prvo, podložno iznimkama predviđenima u članku 2. stavku 2. Direktive 2008/115, potonja primjenjuje na sve državljane trećih zemalja koji nezakonito borave na državnom području države članice. Osim toga, budući da je državljanin treće zemlje obuhvaćen područjem primjene te direktive, on u načelu mora podlijegati zajedničkim standardima i postupcima propisanima tom direktivom za njegovo vraćanje, i to sve dok njegov boravak eventualno ne bude reguliran (presuda od 22. studenoga 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje – Medicinski kanabis), C‑69/21, EU:C:2022:913, t. 52.).

46

U tom pogledu, s jedne strane, iz članka 6. stavka 1. Direktive 2008/115 proizlazi da se, kada je dokazana nezakonitost boravka državljanina treće zemlje, u odnosu na svakog takvog državljanina treba donijeti odluka o vraćanju, ne dovodeći u pitanje iznimke iz stavaka 2. do 5. tog članka i uz strogo poštovanje zahtjevâ iz članka 5. te direktive, a ta odluka mora među trećim zemljama iz članka 3. točke 3. Direktive 2008/115 utvrditi onu u koju se on udaljava (presuda od 22. studenoga 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje – Medicinski kanabis), C‑69/21, EU:C:2022:913, t. 53.).

47

S tim u vezi valja istaknuti da treba smatrati da je boravak državljanina treće zemlje čiji je status izbjeglice opozvan nezakonit, osim ako mu je država članica u kojoj se nalazi odobrila boravak po drugoj osnovi.

48

S druge strane, država članica ne može udaljiti državljanina treće zemlje s nezakonitim boravkom na temelju članka 8. Direktive 2008/115, a da odluka o vraćanju u pogledu tog državljanina nije prethodno donesena uz poštovanje materijalnih i postupovnih jamstava uvedenih tom direktivom (presuda od 22. studenoga 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje – Medicinski kanabis), C‑69/21, EU:C:2022:913, t. 54.).

49

Kao drugo, članak 5. Direktive 2008/115, koji je opće pravilo koje se državama članicama nameće čim provode tu direktivu, obvezuje nadležno nacionalno tijelo da u svim stadijima postupka vraćanja poštuje načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja, koje je kao temeljno pravo zajamčeno u članku 18. Povelje u vezi s člankom 33. Ženevske konvencije, kao i u članku 19. stavku 2. Povelje. To osobito vrijedi kada to tijelo namjerava, nakon što je saslušalo dotičnu osobu, donijeti odluku o njezinu vraćanju (vidjeti u tom smislu presudu od 22. studenoga 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje – Medicinski kanabis), C‑69/21, EU:C:2022:913, t. 55.).

50

Stoga se članku 5. Direktive 2008/115 protivi to da se protiv državljanina treće zemlje donese odluka o vraćanju ako ta odluka kao zemlju odredišta ima u vidu zemlju u kojoj postoje ozbiljni i čvrsti razlozi za vjerovanje da bi u slučaju izvršenja navedene odluke taj državljanin bio izložen stvarnoj opasnosti od postupanja protivnih članku 18. ili članku 19. stavku 2. Povelje (presuda od 22. studenoga 2022., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Udaljavanje – Medicinski kanabis), C‑69/21, EU:C:2022:913, t. 56.).

51

Upravo je to slučaj u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku u kojoj nadležno tijelo razmatra vraćanje državljanina treće zemlje u njegovu zemlju podrijetla, ali je već utvrdilo da načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja sprečava takvo vraćanje.

52

S obzirom na prethodno navedeno, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 5. Direktive 2008/115 treba tumačiti na način da mu se protivi donošenje odluke o vraćanju u odnosu na državljanina treće zemlje kada se utvrdi da je prema načelu zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja njegovo udaljavanje u predviđenu zemlju odredišta isključeno na neodređeno vrijeme.

53

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: