I. Pravni okvir

II. Predsudski postupak i postupak pred Sudom

III. O tužbi

A. Prvi prigovor, koji se temelji na neodređivanju posebnih područja očuvanja

1. Argumentacija stranaka

2. Ocjena Suda

B. Drugi prigovor, koji se temelji na neutvrđivanju ciljeva očuvanja

1. Argumentacija stranaka

2. Ocjena Suda

C. Treći prigovor, koji se temelji na povredi obveze utvrđivanja potrebnih mjera očuvanja

1. Argumentacija stranaka

a) Područja za koja, prema Komisijinu mišljenju, nije donesena nijedna mjera očuvanja ili za koja su donesene djelomične mjere očuvanja

b) Područja za koja, prema Komisiji, postoje mjere očuvanja koje se ne temelje na ciljevima očuvanja

c) Raširena i ustrajna praksa utvrđivanja mjera očuvanja koje nisu dovoljno precizne i koje ne omogućuju suočavanje sa svim značajnim pritiscima i prijetnjama

2. Ocjena Suda

a) Uvodna očitovanja

b) Područja za koja nije donesena nijedna mjera očuvanja ili za koja je donesena nepotpuna mjera očuvanja

c) Područja za koja postoje mjere očuvanja koje se ne temelje na ciljevima očuvanja

d) Ustrajna i raširena praksa utvrđivanja mjera očuvanja koje nisu dovoljno precizne i koje ne omogućuju suočavanje sa svim bitnim pritiscima i prijetnjama

Troškovi

1

Europska komisija svojom tužbom zahtijeva od Suda da utvrdi da je Irska:

povrijedila obveze koje ima na temelju članka 4. stavka 4. i članka 6. stavka 1. Direktive o staništima.

2

Treća i osma uvodna izjava Direktive o staništima glase:

„budući da ova Direktiva, čiji je glavni cilj promicanje održavanja biološke raznolikosti, uzimajući u obzir gospodarske, socijalne, kulturne i regionalne zahtjeve, doprinosi općem cilju održivog razvitka; budući da održavanje takve biološke raznolikosti u određenim slučajevima može zahtijevati održavanje ili čak poticanje čovjekove aktivnosti;

[…]

budući da je u svakom od određenih područja potrebno provoditi nužne mjere, uzimajući u obzir ciljeve očuvanja kojima se teži.”

3

U članku 1. stavku 1. te direktive propisuje se:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

4

U skladu s člankom 2. stavkom 2. navedene direktive:

„Mjere poduzete u skladu s ovom Direktivom namijenjene su održavanju ili povratu u povoljno stanje očuvanosti, prirodnih staništa i vrsta divlje faune i flore od interesa Zajednice.”

5

U članku 3. stavcima 1. i 2. iste direktive predviđa se:

„1.   Koherentna europska ekološka mreža posebnih područja očuvanja osniva se pod nazivom Natura 2000. Ova mreža, sastavljena od područja u kojima se nalaze prirodni stanišni tipovi navedeni u Prilogu I. i staništa vrsta navedenih u Prilogu II., omogućava održavanje određenih prirodnih stanišnih tipova i staništa vrsta ili, kad je to potrebno, njihov povrat u povoljno stanje očuvanosti u njihovom prirodnom arealu.

Mreža Natura 2000 obuhvaća područja posebne zaštite koja su države članice klasificirale u skladu s Direktivom 79/409/EEZ.

2.   Svaka država članica doprinosi stvaranju mreže Natura 2000 u razmjeru u kojem su na njezinom području zastupljeni prirodni stanišni tipovi i staništa vrsta navedenih u stavku 1. U tu svrhu svaka država članica u skladu s člankom 4. određuje područja kao posebna područja očuvanja, uzimajući u obzir ciljeve utvrđene u stavku 1.”

6

Člankom 4. Direktive o staništima određeno je:

„1.   Na temelju kriterija utvrđenih u Prilogu III. (Faza 1) i relevantnih znanstvenih informacija svaka država članica predlaže popis područja, uz naznaku koji se prirodni stanišni tipovi iz Priloga I. i koje vrste iz Priloga II. prirodno nalaze na tom području. Za široko rasprostranjene životinjske vrste ta područja odgovaraju mjestima unutar prirodne rasprostranjenosti takvih vrsta u kojima postoje fizički ili biološki čimbenici bitni za njihov život i razmnožavanje. Za široko rasprostranjene vodene vrste takva područja se predlažu samo gdje postoji područje koje se može jasno odrediti i koje predstavlja fizičke i biološke čimbenike bitne za njihov život i razmnožavanje. Države članice prema potrebi predlažu prilagodbu popisa u svjetlu rezultata nadzora navedenog u članku 11.

Popis se prosljeđuje Komisiji u roku od tri godine od priopćenja ove Direktive, zajedno s informacijama o svakom području. Te informacije uključuju kartu područja, njegovo ime, smještaj, površinu i podatke koji su rezultat primjene kriterija utvrđenih u Prilogu III. (Faza 1) i to u obliku koji određuje Komisija, u skladu s postupkom utvrđenim u članku 21.

2.   Na temelju kriterija utvrđenih u Prilogu III. (Faza 2) i u okviru svake od devet biogeografskih regija navedenih u članku 1. točki (c) podtočki iii. te cijelog područja navedenog u članku 2. stavku 1., Komisija u dogovoru sa svakom državom članicom sastavlja nacrt popisa područja od značaja za Zajednicu na temelju popisa država članica u kojima se navode područja na kojima se nalaze jedan ili više prioritetnih prirodnih stanišnih tipova ili prioritetnih vrsta.

Države članice čija područja na kojima se nalaze jedan ili više prioritetnih prirodnih stanišnih tipova i prioritetnih vrsta predstavljaju više od 5 % njihova nacionalnog teritorija mogu, u dogovoru s Komisijom, zatražiti slobodniju primjenu kriterija navedenih u Prilogu III. (Faza 2) pri odabiru svih područja od značaja za Zajednicu na njihovom području.

Popis područja odabranih kao područja od značaja za Zajednicu, u kojem su istaknuta ona područja na kojima se nalazi jedan ili više prioritetnih prirodnih stanišnih tipova ili prioritetnih vrsta, Komisija usvaja u skladu s postupkom utvrđenim člankom 21.

3.   Popis naveden u stavku 2. mora se sastaviti u roku od šest godina od priopćenja ove Direktive.

4.   Kad se područje od značaja za Zajednicu usvoji u skladu s postupkom utvrđenim u stavku 2., dotična država članica ga određuje kao posebno područje očuvanja što je prije moguće, a najkasnije u roku od šest godina, ustanovljujući prioritete u svjetlu značaja tih područja za održavanje ili obnavljanje povoljnog stanja očuvanosti prirodnog stanišnog tipa iz Priloga I. ili vrste iz Priloga II. te koherentnosti mreže Natura 2000, u svjetlu prijetnji od pogoršanja ili uništenja kojima su ta područja izložena.

5.   Čim se područje uvrsti na popis naveden u trećoj točki stavka 2. podložno je odredbama članka 6. stavaka 2., 3. i 4.”

7

U skladu s člankom 6. navedene direktive:

„1.   Za posebna područja očuvanja, države članice utvrđuju potrebne mjere za očuvanje koje prema potrebi uključuju odgovarajuće planove upravljanja, posebno priređene za ta područja ili integrirane u druge razvojne planove te odgovarajuće zakonske, administrativne ili ugovorne mjere koje odgovaraju ekološkim zahtjevima prirodnih stanišnih tipova iz Priloga I. i [vrsta] iz Priloga II. koji su prisutni na tim područjima.

2.   Države članice poduzimaju odgovarajuće korake kako bi se u posebnim područjima očuvanja izbjeglo pogoršanje prirodnih staništa i staništa vrsta, kao i uznemiravanje vrsta za koje su ta područja određena, u mjeri u kojoj bi takvo uznemiravanje moglo utjecati na ciljeve ove Direktive.

3.   Svaki plan ili projekt koji nije izravno povezan s upravljanjem područjem ili potreban za njegovo upravljanje, ali bi na njega mogao imati značajan utjecaj, bilo pojedinačno bilo u kombinaciji s ostalim planovima ili projektima, predmet je ocjene prihvatljivosti utjecaja koje bi mogao imati na ta područje, s obzirom na ciljeve očuvanja područja. U svjetlu zaključaka procjene utjecaja na područje i sukladno odredbama stavka 4., nadležna tijela državne vlasti odobravaju plan ili projekt tek nakon što se uvjere da on neće negativno utjecati na cjelovitost dotičnog područja te, ako je to potrebno, nakon dobivanja mišljenja od šire javnosti.

4.   Ako se, unatoč negativnoj procjeni utjecaja na područje i u nedostatku drugih pogodnih mogućnosti, plan ili projekt ipak moraju provesti zbog imperativnih razloga prevladavajućeg javnog interesa, uključujući interese socijalne ili gospodarske prirode, država članica poduzima sve kompenzacijske mjere kako bi osigurala zaštitu koherentnosti mreže Natura 2000. […]

[…]”

8

Komisija je Odlukom 2004/813 donijela popis područja od značaja za Zajednicu atlantske biogeografske regije od kojih se njih 413 nalaze na državnom području Irske. Rok od šest godina za određivanje tih područja kao posebnih područja očuvanja, predviđen u članku 4. stavku 4. Direktive o staništima, istekao je 7. prosinca 2010. Taj je popis ažuriran odlukama 2008/23 i 2009/96 kojima je u pogledu Irske na taj popis dodano 11 područja, a dva su spojena te se tako on odnosio na ukupno 423 područja koja se nalaze na državnom području te države članice.

9

Dopisom od 23. travnja 2013. Komisija je od Irske zatražila da joj pruži informacije o mjerama koje je poduzela kako bi postupila u skladu s člankom 4. stavkom 4. te člankom 6. stavkom 1. Direktive o staništima te, osobito, o napretku s određivanjem predmetnih područja od značaja za Zajednicu kao posebnih područja očuvanja, kao i o pripremi ciljeva i mjera očuvanja.

10

S obzirom na odgovor Irske od 11. rujna 2013., Komisija je ocijenila da je ta država članica povrijedila obveze koje ima na temelju navedenih odredbi te joj je 27. veljače 2015. uputila pismo opomene.

11

Nakon što je razmotrila odgovor koji je Irska pružila u dopisu od 5. svibnja 2015. te ažurirane informacije te države članice, Komisija je 29. travnja 2016. dala obrazloženo mišljenje, u skladu s člankom 258. prvim stavkom UFEU‑a, prigovarajući toj državi članici da je povrijedila:

12

U svojem odgovoru od 27. lipnja 2016. Irska je, kad je riječ o obvezama koje proizlaze iz članka 4. stavka 4. Direktive o staništima, istaknula složenost procesa određivanja područja od značaja za Zajednicu kao posebnih područja očuvanja. Ta je država članica tako predvidjela da će određivanje posebnih područja očuvanja biti dovršeno tijekom 2017. Međutim, smatrala je da su predmetna područja već zaštićena irskim pravom kao „područja kandidati za određivanje kao posebnih područja očuvanja” (u daljnjem tekstu: područja kandidati).

13

Dopisom od 9. studenoga 2018., koji je Irska primila istog dana, Komisija je toj državi članici uputila dodatno obrazloženo mišljenje. Komisija je pozvala irska tijela da postupe u skladu s tim mišljenjem u roku od dva mjeseca od njegova primitka. Ta je institucija u tom mišljenju smatrala da se povrede te države članice odnose na:

14

Dopisom od 11. siječnja 2019. Irska je navela da je predvidjela da će najkasnije do kraja 2020. odrediti preostala područja kao posebna područja očuvanja i utvrditi ciljeve očuvanja za ta područja te da su ta područja već zaštićena kao područja kandidati. Također je navela program provedbe mjera očuvanja.

15

Dopisima od 26. travnja, 2. svibnja, 11. listopada i 12. prosinca 2019., kao i od 14. siječnja i 14. travnja 2020., Irska je obavijestila Komisiju o napretku s postupcima određivanja predmetnih područja od značaja za Zajednicu kao posebnih područja očuvanja i utvrđivanja ciljeva očuvanja.

16

Smatrajući da Irska nije poduzela potrebne mjere kako bi se uskladila s obvezama koje ima na temelju članka 4. stavka 4. i članka 6. stavka 1. Direktive o staništima, Komisija je 16. srpnja 2021. podnijela ovu tužbu.

17

Odlukom predsjednika Suda od 6. prosinca 2021. Saveznoj Republici Njemačkoj odobrena je intervencija u potporu Irske.

18

U prilog svojoj tužbi Komisija navodi tri prigovora, od kojih se prva dva temelje na povredi članka 4. stavka 4. Direktive o staništima, a treći na povredi članka 6. stavka 1. te direktive. Ona kao prvo tvrdi da 217 predmetnih područja od značaja za Zajednicu nije određeno kao posebna područja očuvanja, kao drugo, da u pogledu 140 predmetnih područja od značaja za Zajednicu nisu utvrđeni ciljevi očuvanja i, kao treće, da za predmetna područja od značaja za Zajednicu nije određena nijedna dostatna mjera očuvanja.

19

Irska zahtijeva da se tužba zbog povrede obveze odbije. Savezna Republika Njemačka, koja je intervenirala u njezinu potporu, ipak ne zauzima stajalište u pogledu trećeg prigovora.

20

Svojim prvim prigovorom, Komisija kritizira Irsku da je povrijedila obveze koje ima na temelju članka 4. stavka 4. Direktive o staništima, time što 217 predmetnih područja od značaja za Zajednicu nije odredila kao posebna područja očuvanja, što je prije moguće, a najkasnije u roku od šest godina, računajući od datuma donošenja odluka 2004/813 i 2009/96.

21

Ta institucija smatra da je sudska praksa Suda, odnosno presude od 27. veljače 2003., Komisija/Belgija (C‑415/01, EU:C:2003:118, t. 22. i 23.), kao i od 14. listopada 2010., Komisija/Austrija (C‑535/07, EU:C:2010:602, t. 64.), o posebnim zaštićenim područjima predviđenima u Direktivi 2009/147/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. studenoga 2009. o očuvanju divljih ptica (SL 2010., L 20, str. 7.), kako je izmijenjena direktivom 2013/17 (u daljnjem tekstu: Direktiva o pticama), u ovom predmetu primjenjiva s obzirom na ciljeve očuvanja iz direktiva o staništima i pticama. Primjenom te sudske prakse, razgraničavanje tih zaštićenih područja i vrsta mora se objaviti kako bi steklo nepobitnu obvezujuću snagu, radi zadovoljenja zahtjeva pravne sigurnosti.

22

Kao što to proizlazi iz Obavijesti Komisije o određivanju posebnih područja očuvanja od 14. svibnja 2012., ime i smještaj područja, vrste i stanišni tipovi za koje je posebno područje očuvanja određeno moraju biti jasno navedeni, kao i granice navedenog područja, ciljevi određivanja i odredbe o zaštiti primjenjive na takvo područje.

23

Irska je obavijestila Komisiju da se to određivanje izvršava pomoću sekundarnih zakonodavnih akata. Ne osporavajući takvu metodu određivanja, Komisija ističe da je po isteku razdoblja određenog u dodatnom obrazloženom mišljenju i u odnosu na koje treba ocijeniti povredu njome bilo obuhvaćeno samo 206 predmetnih područja od značaja za Zajednicu. Naime, Irska je potvrdila da je odredila samo 212 područja, među kojima je njih šest, odnosno Hempton’s Turbot Bank SAC, Porcupine Bank Canyon SAC, South‑East Rockall Bank, Codling Fault Zone SAC, Blackwater Bank SAC i West Connacht Coast SAC, koja nisu dio 423 područja od značaja za Zajednicu. Na dan podnošenja tužbe, 154 područja i dalje trebaju biti određena.

24

Dodjela zaštite područjima od trenutka njihova uvrštenja na popis područja od značaja za Zajednicu ne dovodi u pitanje obvezu njihova određivanja kao posebnih područja očuvanja na temelju članka 4. stavka 4. Direktive o staništima.

25

U svojem odgovoru na tužbu, Irska podsjeća na to da je opći cilj članka 6. Direktive o staništima nametnuti državama članicama niz obveza s ciljem održavanja ili povrata u povoljno stanje očuvanosti prirodnih staništa te divljih životinjskih i biljnih vrsta od interesa za Europsku uniju, kako bi se postigao općenitiji cilj te direktive koji se sastoji u jamčenju visoke razine zaštite okoliša (presude od 17. travnja 2018., Komisija/Poljska (Beloveška šuma), C‑441/17, EU:C:2018:255, t. 106., kao i od 7. studenoga 2018., Holohan i dr., C‑461/17, EU:C:2018:883, t. 30. i navedena sudska praksa).

26

Ta država članica smatra, kao prvo, da su mjere na koje upućuje Komisija i koje su navedene u točki 22. ove presude usvojene za sva predmetna područja od značaja za Zajednicu i to pomoću zaštite koju irsko pravo pruža svim „europskim područjima”, što je pojam irskog prava koji uključuje i područja kandidate, a time i područja od značaja za Zajednicu. Stoga je cilj koji se sastoji u postizanju visoke razine zaštite okoliša i doprinošenju uspostavljanju mreže Natura 2000 ispunjen u odnosu na sva predmetna područja od značaja za Zajednicu.

27

Dakle, području kandidatu dodijeljena je ista zaštita kao i posebnim područjima očuvanja.

28

Primjera radi, četvrtim i petim dijelom European Communities (Birds and Natural Habitats) Regulations 2011 (uredba iz 2011. o prenošenju Direktive o pticama i Direktive o staništima Europskih zajednica, u daljnjem tekstu: uredba o prenošenju) ministru stanovanja, lokalne uprave i baštine (u daljnjem tekstu: nadležni ministar) nametnute su određene obveze u pogledu aktivnosti, planova i projekata koji mogu utjecati na europska područja. Njima su dakle područja jednako zaštićena bez obzira na to jesu li službeno određena kao posebna područja očuvanja.

29

U tom pogledu, člankom 28. uredbe o prenošenju, nadležnom ministru naloženo je da, ako utvrdi da određena aktivnost može imati značajan utjecaj na neko europsko područje, u načelu zabrani tu aktivnost. Navedena uredba u tu svrhu sadržava popis aktivnosti koje podliježu odobrenju. Tijela javne vlasti moraju, nadalje, uzeti u obzir popis aktivnosti koje podliježu odobrenju kada razmatraju zahtjev za odobrenje prema bilo kojem zakonodavnom režimu ili kad predlažu donošenje vlastitih planova ili projekata.

30

Nadalje, peti dio te uredbe predviđa postupak kojim tijelo javne vlasti izvršava, u slučaju potrebe, odgovarajuću ocjenu plana ili projekta u odnosu na koje je zaprimilo zahtjev za odobrenje ili koji želi poduzeti.

31

Na temelju članka 11. navedene uredbe, informacija o utvrđivanju područja kandidata za određivanje područja od značaja za Zajednicu mora biti dostupna u kabinetu nadležnog ministra te na internetskoj stranici, te se priopćiti određenim tijelima, vlasnicima zemljišta i cjelokupnom stanovništvu. Tako dostupne informacije sadržavat će, među ostalim, kartu s utvrđenim granicama područja, njegovo ime, smještaj i opseg te razlog utvrđivanja područja kandidata za određivanje područja od značaja za Zajednicu.

32

Na drugom mjestu, Irska ističe, ne dovodeći u pitanje prethodno navedeno, složenost postupka službenog određivanja predmetnih područja od značaja za Zajednicu kao posebnih područja očuvanja, pri čemu ta složenost najčešće podrazumijeva obvezu obavještavanja zainteresiranih vlasnika te omogućavanja da potonji prigovore tom određivanju, što je nužno kako bi im se zajamčila pravna zaštita. Tako bi službeno određivanje predmetnih područja podrazumijevalo potrebu komuniciranja s 18516 vlasnika i razmatranje njihovih 674 tužbe.

33

Nadalje, od još neodređenih područja, njih 20 su nadignuti cretovi za koje završetak postupka određivanja ovisi o sporazumu s Komisijom na temu rješenja općeg upravljanja mrežom takvih nadignutih cretova, o kojem se s navedenom institucijom vode sveobuhvatni pregovori.

34

U svojoj replici Komisija osporava da postupak određivanja tih 20 nadignutih cretova ovisi o završetku pregovora o načinu na koji bi njima trebalo upravljati, i navodi da se, kad je riječ o eventualnoj složenosti postupka službenog određivanja u irskom pravu, primjerice potrebi razmatranja tužbi vlasnika zemljišta, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda države članice ne mogu pozivati na odredbe, prakse ili situacije iz svojeg unutarnjeg pravnog poretka kako bi opravdale nepoštovanje obveza koje proizlaze iz prava Unije (presuda od 12. studenoga 2019., Komisija/Irska (Vjetroelektrana Derrybrien), C‑261/18, EU:C:2019:955, t. 89. i navedena sudska praksa).

35

Ta institucija ocjenjuje da iz konteksta članka 4. stavka 4. Direktive o staništima proizlazi da postoji obveza završetka postupka iz tog članka određivanjem područja kao posebnog područja očuvanja. Suprotno tumačenje koje je iznijela Irska u potpunosti bi lišilo stavak 4. navedenog članka korisnog učinka.

36

Obveza zaštite područja prije njihova određivanja kao posebnih područja očuvanja predviđena je, uostalom, člankom 4. stavkom 5. Direktive o staništima.

37

Nadalje, zaštita ponuđena područjima kandidatima na temelju irskog prava niža je od one koja se mora pružiti posebnim područjima očuvanja jer se samo na potonje odnosi obveza donošenja mjera očuvanja na temelju članka 6. stavka 1. te direktive.

38

Osim toga, ta zaštita ne ispunjava zahtjev jasnoće i pravne sigurnosti. Naime, popis područja kandidata može se izmijeniti ovisno o ciljevima koje odrede zainteresirane osobe.

39

U svojem odgovoru na repliku, Irska ističe da iz Komisijine obavijesti navedene u točki 22. ove presude proizlazi da je postupak za određivanje posebnih područja očuvanja obuhvaćen unutarnjim pravom država članica. U skladu sa svojom marginom prosudbe, Irska je odlučila odrediti posebna područja očuvanja dodijelivši im, kao europskim područjima, svu zahtijevanu zaštitu.

40

U skladu s mišljenjem te države članice, tvrdnja o mogućoj izmjeni opsega područja prije službenog određivanja nije utemeljena. Nadalje, određivanje posebnih područja očuvanja ne čini njihove granice konačnima jer se one mogu izmijeniti nakon njihova određivanja u slučaju znanstvene pogreške.

41

Tumačenje koje je iznijela Irska ne lišava korisnog učinka članak 4. stavak 4. Direktive o staništima. Naime, irsko pravo odgovara na obveze koje proizlaze iz tog stavka i tako osigurava zaštitu predmetnih područja nalažući primjenu načela opreznosti i izvršavanje ocjena iz članka 6. stavka 3. te direktive.

42

Zaštita koju područjima kandidatima pruža irski propis prelazi zaštitu koja proizlazi iz članka 4. stavka 5. Direktive o staništima, s obzirom na to da taj propis predviđa objavu podataka o predmetnom području i njegovu opsegu, prihvatljivih interesa i popisa aktivnosti za čiju je provedbu potrebno prethodno odobrenje.

43

Na dan podnošenja odgovora na repliku, Irska navodi da je završila službeno određivanje 339 od 423 područja od značaja za Zajednicu.

44

Najprije valja podsjetiti na to da članak 3. stavak 2. Direktive o staništima nalaže državama članicama da doprinose stvaranju mreže Natura 2000 u razmjeru u kojem su na njihovu području zastupljeni prirodni stanišni tipovi iz Priloga I. toj direktivi i staništa vrsta iz Priloga II. navedenoj direktivi, i odrede, u tu svrhu, u skladu s člankom 4. te direktive i po završetku njome utvrđenog postupka, područja kao posebna područja očuvanja.

45

Postupak određivanja područja kao posebnih područja očuvanja, kako je predviđen člankom 4. Direktive o staništima, odvija se u četiri faze. U skladu s tim člankom 4. stavkom 1., svaka država članica predlaže popis područja, uz naznaku koji se prirodni stanišni tipovi i koje vrste prirodno nalaze na tom području i taj popis šalje Komisiji (prva faza). U skladu sa stavkom 2. navedenog članka 4., Komisija u dogovoru sa svakom državom članicom sastavlja nacrt popisa područja od značaja za Zajednicu na osnovi popisa država članica (druga faza). Na osnovi tog nacrta popisa, Komisija sastavlja popis odabranih područja (treća faza). Primjenom stavka 4. istog članka 4., jednom kad je područje od značaja za Zajednicu prihvaćeno, predmetna država članica ga određuje kao posebno područje očuvanja što je prije moguće, a najkasnije u roku od šest godina utvrđujući prioritete u svjetlu značaja tih područja za održavanje ili obnavljanje povoljnog stanja očuvanosti prirodnog stanišnog tipa ili vrste i koherentnosti mreže Natura 2000 (četvrta faza) (vidjeti u tom smislu presudu od 12. lipnja 2019., CFE (C‑43/18, EU:C:2019:483, t. 37.).

46

Irska ne osporava činjenicu da na datum kad je istekao rok određen u dodatnom obrazloženom mišljenju, nijedno od 217 predmetnih područja nije bilo službeno određeno kao posebno područje očuvanja. Međutim, ona se poziva na činjenicu da je zaštita koju nudi područjima kandidatima slična zaštiti pruženoj posebnim područjima očuvanja tako da su ciljevi Direktive o staništima ispunjeni.

47

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je u okviru tužbe za povredu obveze protiv Portugalske Republike ta država članica u svoju obranu istaknula argument prema kojem se postojeće nacionalne mjere i programi koji pravno obvezuju javnu upravu primjenjuju na područja od značaja za Zajednicu o kojima je riječ od datuma priopćavanja Komisiji popisa koji je Portugalska Republika donijela na temelju članka 4. stavka 1. Direktive o staništima (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2019., Komisija/Portugal (Određivanje i zaštita posebnih područja očuvanja) (C‑290/18, EU:C:2019:669, t. 31.).

48

Odgovarajući na taj argument, s jedne strane, Sud je presudio da se odredbe direktive moraju primjenjivati s nepobitnom obvezujućom snagom, uz specifičnost, preciznost i jasnoću koje se zahtijevaju kako bi se ispunio zahtjev pravne sigurnosti (presuda od 5. rujna 2019., Komisija/Portugal (Određivanje i zaštita posebnih područja očuvanja), C‑290/18, EU:C:2019:669, t. 35.).

49

S druge strane, Sud je utvrdio da Portugalska Republika, time što je navela da postupci određivanja dotičnih područja od značaja za Zajednicu kao posebnih područja očuvanja još nisu bili službeno dovršeni, nije osporavala da po isteku roka utvrđenog u obrazloženom mišljenju ona još uvijek nije bila odredila ta područja kao posebna područja očuvanja (presuda od 5. rujna 2019., Komisija/Portugal (Određivanje i zaštita posebnih područja očuvanja), C‑290/18, EU:C:2019:669, t. 37.).

50

Takvo rasuđivanje primjenjuje se i na argument obrane koji je istaknula Irska, prema kojem je zaštita pružena irskim propisom u odnosu na područja od značaja za Zajednicu i područja kandidate dostatna kako bi se ispunile obveze koje proizlaze iz članka 4. stavka 4. Direktive o staništima.

51

U predmetnom slučaju valja utvrditi da nacionalni propis na koji se Irska poziva u prilog svojem odgovoru na prvi prigovor Komisijine tužbe i za koji ta država članica tvrdi da pruža dostatnu zaštitu predmetnim područjima od značaja za Zajednicu ako ona nisu određena kao posebna područja očuvanja, ne može ispuniti specifičnu obvezu, predviđenu u članku 4. stavku 4. Direktive o staništima, da područja od značaja za Zajednicu budu službeno određena kao posebna područja očuvanja.

52

Naime, takva obveza obvezna je faza režima zaštite staništa i vrsta predviđena tom direktivom.

53

Toj se obvezi pridružuju obveze utvrđivanja ciljeva očuvanja, u skladu s člankom 4. stavkom 4. Direktive o staništima, i mjera očuvanja, u skladu s člankom 6. stavkom 1. te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka, C‑849/19, EU:C:2020:1047, t. 50.).

54

Potonja obveza država članica da donesu mjere očuvanja potrebne za zaštitu posebnih područja očuvanja, koja je predviđena u članku 6. Direktive o staništima, razlikuje se od službene obveze predviđene u članku 4. stavku 4. te direktive, prema kojoj te države moraju odrediti područja od značaja za Zajednicu kao posebna područja očuvanja, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 45. ove presude.

55

Kad je riječ o složenosti postupka službenog određivanja koju je istaknula Irska, a koja proizlazi osobito iz podnošenja, od strane vlasnika predmetnih područja, pravnih lijekova protiv takvog određivanja, valja podsjetiti na to da se države članice ne mogu pozivati na odredbe, prakse ili situacije iz svojeg unutarnjeg pravnog poretka kako bi opravdale nepoštovanje obveza koje proizlaze iz prava Unije (presuda od 12. studenog 2019., Komisija/Irska (Vjetroelektrana Derrybrien), C‑261/18, EU:C:2019:955, t. 89. i navedena sudska praksa).

56

U tim okolnostima valja utvrditi da je Irska, time što 217 od 423 predmetna područja od značaja za Zajednicu nije odredila, što je prije moguće, a najkasnije u roku od šest godina, kao posebna područja očuvanja, povrijedila obveze koje ima na temelju članka 4. stavka 4. Direktive o staništima.

57

Stoga prvi prigovor treba prihvatiti.

58

Svojim drugim prigovorom, Komisija Irskoj prigovara da je povrijedila obveze koje ima na temelju članka 4. stavka 4. Direktive o staništima time što nije utvrdila detaljne ciljeve očuvanja za 140 područja od značaja za Zajednicu.

59

Ta institucija izvodi obvezu utvrđivanja detaljnih ciljeva očuvanja za svako područje najkasnije u roku od šest godina iz tumačenja članka 4. stavka 4. Direktive o staništima kako ga je Sud primijenio u presudi od 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka (C‑849/19, EU:C:2020:1047, t. 46. do 52.).

60

Na datum istjecanja roka određenog u dodatnom obrazloženom mišljenju, Irska je povrijedila tu obvezu u odnosu na 140 od 423 predmetna područja od značaja za Zajednicu.

61

U svojem odgovoru na tužbu, Irska priznaje da nije završila postupak utvrđivanja i objave posebnih ciljeva očuvanja za sva 423 predmetna područja od značaja za Zajednicu.

62

Ta država članica navodi da je uložila znatne napore kako bi utvrdila i objavila posebne ciljeve očuvanja. Pandemija bolesti COVID-19, međutim, usporila je napredovanje u vezi s time. Na dan kad je Irska podnijela odgovor na tužbu, 371 područje imalo je ciljeve očuvanja. Na dan kad je ta država članica podnijela odgovor na repliku, ciljevi očuvanja bili su utvrđeni za sva područja.

63

Uzimajući u obzir ostvareni napredak, suštinska povreda članka 4. stavka 4. Direktive o staništima ne postoji.

64

Kad je riječ o formulaciji članka 4. stavka 4. Direktive o staništima, valja utvrditi da iako tekst te odredbe izričito ne spominje obvezu utvrđivanja ciljeva očuvanja, ta odredba ipak zahtijeva da nadležna tijela dotične države članice prilikom određivanja posebnog područja očuvanja ustanove prioritete u svjetlu značaja tih područja za održavanje stanišnog tipa ili njegov povrat u povoljno stanje očuvanosti. Međutim, ustanovljavanje tih prioriteta podrazumijeva da su ti ciljevi očuvanja već bili utvrđeni (presuda od 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka, C‑849/19, EU:C:2020:1047, t. 46.).

65

Vodeći računa i o kontekstu i o svrsi članka 4. stavka 4. Direktive o staništima, Sud je tako utvrdio da iako iz te odredbe proizlazi da određivanje posebnih područja očuvanja i utvrđivanje prioriteta u vezi s očuvanjem treba izvršiti što je prije moguće, a u svakom slučaju najkasnije u roku od šest godina od trenutka kad se područje od značaja za Zajednicu prihvati u okviru postupka iz stavka 2. tog članka, taj rok primjenjuje se i na utvrđivanje ciljeva očuvanja, s obzirom na to da su oni potrebni kako bi se utvrdili ti prioriteti te ih se stoga mora utvrditi prije utvrđivanja potonjih (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka (C‑849/19, EU:C:2020:1047, t. 47. do 53.).

66

Valja dodati da se samo specifične i precizne ciljeve može smatrati „ciljevima očuvanja” u smislu Direktive o staništima (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka, C‑849/19, EU:C:2020:1047, t. 59.).

67

U predmetnom slučaju, rokovi od šest godina koje je Irska trebala poštovati kako bi odredila područja čiji se popis nalazi u odlukama 2004/813 i 2009/96, istekli su 7. prosinca 2007. i 12. prosinca 2014.

68

Irska priznaje da po isteku roka predviđenog dodatnim obrazloženim mišljenjem, odnosno 9. siječnja 2019., ona u nacionalnom pravnom poretku nije bila utvrdila posebne ciljeve očuvanja za 140 područja od značaja za Zajednicu vezano za koje Komisija ističe drugi prigovor.

69

U tim okolnostima valja utvrditi da je Irska, time što za 140 od 423 predmetna područja od značaja za Zajednicu nije definirala detaljne ciljeve očuvanja specifične za svako područje, povrijedila obveze koje ima na temelju članka 4. stavka 4. Direktive o staništima.

70

Stoga drugi prigovor treba prihvatiti.

71

Komisija u svojoj tužbi prigovara Irskoj da je povrijedila obveze koje ima na temelju članka 6. stavka 1. Direktive o staništima time što nije usvojila potrebne mjere očuvanja. Kao prvo, u pogledu 230 područja nije usvojena nijedna mjera očuvanja. Nadalje, mjere očuvanja usvojene za ostalih 149 područja samo su djelomične. Osim toga, za 44 područja za koja su usvojene potpune mjere očuvanja potonje nisu valjane jer su usvojene prije utvrđivanja ciljeva očuvanja. Naposljetku, Irskoj se prigovara da je usvojila raširenu praksu utvrđivanja nedovoljno preciznih mjera očuvanja.

72

Komisija smatra da su se tražene mjere očuvanja morale donijeti u roku od šest godina predviđenom u članku 4. stavku 4. te direktive koji se primjenjuje na određivanje posebnih područja očuvanja. Ona smatra da se mjere očuvanja u smislu članka 6. stavka 1. Direktive o staništima, u skladu s presudama od 5. rujna 2019., Komisija/Portugal (Određivanje i zaštita posebnih područja očuvanja) (C‑290/18, EU:C:2019:669, t. 52.), kao i od 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka (C‑849/19, EU:C:2020:1047, t. 76.) moraju utvrđivati i provoditi u okviru tih posebnih područja očuvanja i stoga u roku za određivanje potonjih.

73

Komisija smatra da iz teksta članka 6. stavka 1. Direktive o staništima jasno proizlazi da predmetna država članica mora uspostaviti mjere očuvanja za sva posebna područja očuvanja na svojem državnom području.

74

Irska joj, s jedne strane, nije priopćila nijednu mjeru očuvanja za 230 područja od 423 predmetna područja od značaja za Zajednicu.

75

S druge strane, kad je riječ o preostala 193 područja za koja su donesene mjere očuvanja, Komisija smatra, u skladu s presudama od 5. rujna 2019., Komisija/Portugal (Određivanje i zaštita posebnih područja očuvanja) (C‑290/18, EU:C:2020:669, t. 55.), i od 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka (C‑849/19, EU:C:2020:1047, t. 86.), da se mjere očuvanja moraju utvrditi ovisno o svakoj vrsti i stanišnom tipu koji su prisutni na svakom od predmetnih područja. Međutim, Irska je uspostavila mjere očuvanja samo za dio zaštićenih vrsta i/ili stanišnih tipova na 149 područja.

76

Komisija navodi da je došla do te brojke uspoređujući broj prihvatljivih elemenata područja koje je Irska navela u standardnim obrascima koji sadržavaju relevantne podatke, s brojem tih elemenata za koje je Irska navela da je utvrdila mjere očuvanja.

77

Mjere koje je Irska navela u svojem odgovoru na Komisijino obrazloženo mišljenje nedovoljne su za smanjenje broja područja za koje su donesene djelomične mjere očuvanja. Naime, prema Komisiji, većina tih mjera tek se izrađuje, odnosno u pripremnoj je fazi. Nadalje, Irska nije dostavila nikakve podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti da spomenute mjere dopunjuju ostale mjere očuvanja i da stoga obuhvaćaju sve relevantne elemente predmetnih područja.

78

U svojem odgovoru na tužbu, Irska iznosi da je pomoću deset nacionalnih programa provela sveobuhvatne i detaljne mjere očuvanja. Navedeni programi izrađeni su prema stanišnim tipovima i vrstama, a ne prema području. Međutim, provedba navedenih programa specifična je za svako područje. Ti elementi dokazuju ne samo da ta država članica poštuje članak 6. stavak 1. Direktive o staništima, već i da je voljna zahtjeve iz te odredbe ispuniti na pragmatičan način jamčeći odgovarajuću zaštitu predmetnih vrsta i staništa.

79

Konkretnije, ta država članica navodi da je usvojila potpune mjere očuvanja za 79 područja koja se nalaze u prilogu odgovoru na tužbu, a kako bi ilustrirala navedeno iznosi mjere usvojene za uzorak od 6 područja. Na brojnim područjima uspostavljene su barem djelomične mjere očuvanja.

80

Irska navodi da uredba o prenošenju sadržava mjere očuvanja jer izvršavanje aktivnosti uvjetuje prethodnim odobrenjem te joj je tako cilj spriječiti oštećivanje područja o kojem je riječ. Tako za svako od predmetnih područja postoje mjere očuvanja.

81

Irska priznaje da bi način na koji su podaci dostavljeni Komisiji mogao imati nedostatke. S obzirom na nepostojanje centraliziranog sustava upravljanja podacima koji bi obuhvatio intervencije i mjere upravljanja predmetnim područjima, Irskoj je teško iscrpno i na temelju dokaza prenijeti rezultate s lokalne razine upravljanja područjima na nacionalnu razinu. Predviđa se uvođenje centralizirane platforme podataka.

82

Komisija navodi da se 10 nacionalnih programa koje je navela Irska i popis na kojem se nalazi 79 područja za koja su navodno donesene potpune mjere očuvanja zajedno odnose na ukupno samo 137 područja. Irska tako priznaje da postoji barem 286 područja za koje ne postoji mjera očuvanja.

83

Kad je riječ o 79 područja te dodatnim područjima na koja se odnosi 10 nacionalnih programa koje je Irska navela pozivajući se na sadržaj dokumenata priloženih njezinu odgovoru na tužbu, Komisija potvrđuje da ta država članica u svojem odgovoru na tužbu ne navodi u kojem dijelu priloga se spominje navodna sveobuhvatnost i potpunost mjera očuvanja koje se odnose na tih 79 područja niti upućuje na 10 programa, koje je sažela u jednom od tih priloga, kako bi, među ostalim, osporila nepotpunost mjera očuvanja. Stoga u skladu s člankom 124. stavkom 1. točkom (b) Poslovnika Suda, informacije koje se nalaze u tim prilozima ne treba uzeti u obzir.

84

Nadalje, četiri od tih deset programa usvojena su nakon isteka roka utvrđenog u dodatnom obrazloženom mišljenju. Iz priloga odgovoru na tužbu također proizlazi da su neki od tih programa samo djelomično obuhvaćali prihvatljive elemente područja.

85

U svojem odgovoru na repliku Irska smatra da je Komisijino tumačenje članka 6. stavka 1. Direktive o staništima na način da se njime zahtijeva dokazivanje da su mjere očuvanja provedene na svim područjima i da funkcioniraju, nepraktično te zanemaruje stvarni kontekst. To tumačenje nema svoje uporište ni u tekstu Direktive ni u sudskoj praksi Suda.

86

Mjere očuvanja bi se po svojoj prirodi trebale moći prilagoditi tako da se samo utvrđivanjem dodatnih ili različitih mjera ne može dokazati da je Irska počinila povredu. Dovoljno je da Irska stalno nadzire provedbu mjera očuvanja u čitavoj mreži Natura 2000, kako bi se uvjerila da su prijetnje i pritisci utvrđeni za različita područja uzeti u obzir. To tumačenje potkrijepljeno je člancima 11. i 17. Direktive o staništima, koji predviđaju ocjenu mjera očuvanja i, ako je potrebno, prilagodbu njihove provedbe kako bi se zajamčila njihova učinkovitost.

87

Činjenica da programi očuvanja nisu izričito vezani za granice područja ne dovodi u pitanje učinkovitost tih mjera. Naprotiv, uspostavljanje sveobuhvatnih programa, a ne pojedinačnih mjera za svako područje, ima sveobuhvatne posljedice na zaštitu vrsta i staništa i odražava potrebnu koordinaciju akcija kako bi se odgovorilo na složenost cilja očuvanja.

88

U prilogu odgovoru na repliku, Irska izlaže mjere očuvanja donesene u pogledu 6 dodatnih područja, koja se nalaze na popisu od 79 područja, i 21 područje koje se odnosi na vrstu šišmiša Rhinolophus hipposideros, kao i dodatne elemente koji se odnose na neka područja koja je u svojem odgovoru na tužbu odabrala u ilustrativne svrhe.

89

U svojem intervencijskom podnesku, Savezna Republika Njemačka protivi se tumačenju prema kojem se mjere očuvanja moraju odnositi na svaku vrstu ili svaki stanišni tip koji su prisutni na predmetnim područjima.

90

Sudska praksa Suda ne upućuje na obvezu donošenja zasebnih ili pojedinačnih mjera očuvanja za svaku vrstu ili stanišni tip, nego utvrđenih s obzirom na ekološke zahtjeve svake vrste i stanišnog tipa (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2019., Komisija/Portugal (Određivanje i zaštita posebnih područja očuvanja), C‑290/18, neobjavljena, EU:C:2019:669, t. 55.).

91

U presudi od 7. prosinca 2000., Komisija/Francuska (C‑374/98, EU:C:2000:670, t. 20.) u pogledu Direktive o pticama, ali primjenjivo i na Direktivu o staništima, Sud je odbio prigovor protiv Francuske Republike prema kojem su posebne mjere očuvanja bile nedostatne s obzirom na nepostojanje zasebnih odredbi za svaku vrstu divljih ptica prisutnu na dotičnom području zbog toga što su nacionalne odredbe o kojima je bila riječ, time što su predviđale zabranu aktivnosti koje bi mogle narušiti cjelovitost biotopa o kojima je riječ, išle u korist svih ptica koje obitavaju u područjima pokrivenima tim propisom.

92

Kako bi se spriječile glavne opasnosti ili prijetnje na određenom području, potrebne su opće zabrane ili diferencirane mjere, ovisno o kontekstu. Sustavno zahtijevati zasebne mjere za svako područje bilo bi stoga pretjerano formalistički.

93

U svojem odgovoru na intervencijski podnesak Savezne Republike Njemačke, Komisija opovrgava bilo kakav formalizam.

94

Ta institucija slaže se sa Saveznom Republikom Njemačkom u pogledu činjenice da se jedna mjera očuvanja može odnositi na više elemenata ako oni imaju slične ekološke zahtjeve. Međutim, za svako stanište i svaku vrstu koji su prisutni na određenom području moraju postojati potrebne mjere očuvanja koje se temelje na posebnim ciljevima očuvanja. Tomu u predmetnom slučaju nije tako jer je Irska priopćila mjere samo za dio relevantnih elemenata.

95

U svojoj tužbi, Komisija prigovara Irskoj da je donijela mjere očuvanja iako još nisu bili utvrđeni ciljevi očuvanja u pogledu 44 predmetna područja za koja postoje potpune mjere očuvanja.

96

Prema toj instituciji, iz sudske prakse Suda, osobito presude od 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka (C‑849/19, EU:C:2020:1047, t. 46. do 52.), proizlazi da se mjere očuvanja moraju temeljiti na ciljevima očuvanja.

97

Navedena institucija iz toga izvodi zakonsku obvezu da mjere očuvanja budu utemeljene na ciljevima očuvanja koji su specifični za svako područje, jasno definirani te sadržavaju materijalnu (ciljevi i mjere moraju biti u međusobnoj vezi) i sekvencijsku komponentu (ciljevi ne smiju uslijediti nakon mjera). Taj pristup potvrđuje sustavno tumačenje članka 6. stavka 1. Direktive o staništima, s obzirom na članak 6. stavak 3. te direktive, koji predviđa da ocjena projekata koji bi mogli utjecati na posebno područje očuvanja mora voditi računa o ciljevima očuvanja.

98

U svojem odgovoru na tužbu, Irska osporava tumačenje presude od 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka (C‑849/19, EU:C:2020:1047), koje je usvojila Komisija, a koje je previše doslovno i ne uzima u obzir duh i tekst članka 6. stavka 1. Direktive o staništima. U predmetu u kojem je donesena ta presuda ciljevi očuvanja uopće nisu bili utvrđeni. Takav slučaj valja razlikovati od onog u ovom predmetu u kojem su ciljevi očuvanja bili utvrđeni nakon utvrđivanja mjera očuvanja.

99

U svojoj replici, Komisija dodaje da činjenica da ciljevi očuvanja moraju prethoditi mjerama očuvanja proizlazi iz cilja i svrhe Direktive o staništima. Naime, ciljevima očuvanja definiraju se parametri na temelju kojih se može ocijeniti postižu li se mjerama očuvanja ti ciljevi. Kad bi se ciljevi očuvanja utvrđivali nakon mjera očuvanja, postojala bi opasnost da bi ti ciljevi samo odražavali prethodno definirane mjere očuvanja.

100

U svojem odgovoru na repliku, Irska ističe da Komisijino tumačenje dovodi do zanemarivanja mjera očuvanja koje države članice primjenjuju u svrhu Direktive o staništima zbog toga što prethode objavi ciljeva očuvanja.

101

Međutim, predmetne mjere očuvanja temelje se na prilagođenoj ocjeni prijetnji i pritisaka.

102

U svojem intervencijskom podnesku, Savezna Republika Njemačka također smatra da povreda ne može proizlaziti samo iz činjenice da ciljevi očuvanja nisu bili definirani prije utvrđivanja mjera očuvanja. Odlučujući element u odnosu na koji treba ocjenjivati postojanje povrede je učinkovitost mjera očuvanja, neovisno o datumu kad su usvojene.

103

Drugo tumačenje nalagalo bi ponovno i potpuno formalističko usvajanje mjera očuvanja iako su usvojene mjere učinkovite i u potpunosti ispunjavaju materijalne kriterije članka 6. stavka 1. Direktive o staništima. Nametanje tog formalističkog zahtjeva bilo bi protivno sudskoj praksi Suda, osobito presudi od 17. travnja 2018., Komisija/Poljska (Beloveška šuma) (C‑441/17, EU:C:2018:255, t. 213.), prema kojoj je najvažnije da potrebne mjere očuvanja budu učinkovito provedene.

104

Osim toga, Savezna Republika Njemačka primjećuje proturječje u Komisijinu rasuđivanju. S jedne strane, ta institucija smatra da ciljevi očuvanja moraju biti utvrđeni od trenutka kad je neko područje određeno kao područje od značaja za Zajednicu. S druge strane, Komisija potvrđuje da se na utvrđivanje tih ciljeva primjenjuje rok od 6 godina predviđen u članku 4. stavku 4. Direktive o staništima.

105

U svojem odgovoru na intervencijski podnesak Savezne Republike Njemačke, Komisija navodi da je slučaj u kojem mjere očuvanja, koje su donesene prije utvrđivanja ciljeva očuvanja, odgovaraju na te ciljeve, rezultat puke slučajnosti. Nasuprot tomu, postoji rizik da ciljevi očuvanja utvrđeni ex post neće ispuniti svoju funkciju utvrđivanja potencijalnog doprinosa nekog područja mreži Natura 2000 jer bi jednostavno odražavali ambiciju postojećih mjera očuvanja koje se ne temelje na ciljevima očuvanja te se stoga ne bi fokusirali na opći cilj Direktive o staništima, odnosno održavanje i povrat u povoljno stanje očuvanosti. Taj je problem izraženiji kada, kao u ovom slučaju, mjere sustavno prethode utvrđivanju ciljeva.

106

Navedena institucija stoga osporava bilo kakvo proturječje u svojem tumačenju. Redoslijed nametnut Direktivom o staništima slijedi tekst članaka 4. i 6. te direktive.

107

U svojoj tužbi Komisija navodi da mjere očuvanja moraju biti jasne i precizne. Preopćenite mjere, smjernice ili one uz koje je potrebno donijeti provedbene mjere nisu dostatne (presuda od 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka, C‑849/19, EU:C:2020:1047, t. 77. i 78., kao i navedena sudska praksa).

108

Nadalje, članak 6. stavak 1. Direktive o staništima također sadržava kvalitativan zahtjev, odnosno te mjere moraju omogućiti da se odgovori na sve glavne pritiske ili prijetnje.

109

U predmetnom su slučaju, mjere očuvanja koje je uspostavila Irska, na raširen i ustrajan način, nedovoljno precizne i detaljne kako bi odgovorile na sve značajne pritiske i prijetnje.

110

Komisija bi na temelju članka 258. UFEU‑a mogla utvrditi da odredbe neke direktive nisu bile poštovane jer su tijela vlasti države članice usvojila opću praksu koja im je suprotna, a koju po potrebi ilustriraju određene situacije (presuda od 26. travnja 2005., Komisija/Irska, C‑494/01, EU:C:2005:250, t. 27.).

111

Ta institucija stoga smatra, na temelju kvalitativne ocjene širokog raspona irskih područja za koje postoje mjere očuvanja, da su mjere očuvanja uspostavljene na irskim područjima bile rašireno i ustrajno nedovoljno kvalitetne jer nisu bile dovoljno precizne i detaljne, ili su bile nedovoljne kako bi odgovorile na sve značajne pritiske i prijetnje.

112

Komisija taj rašireni nedostatak ilustrira detaljnom ocjenom fokusiranom na dvama bitnim prioritetnim stanišnim tipovima koja postoje na nizu irskih područja, a to su, s jedne strane, obalne lagune i kompleksni cretovi i, s druge strane, osobito ugrožena vrsta, riječna bisernica.

113

Ti su primjeri reprezentativni i stoga odražavaju ustrajnu i raširenu povredu od strane Irske članka 6. stavka 1. Direktive o staništima. Odnose se na velik broj područja koja su odabrana osobito zbog svojeg nepovoljnog ili lošeg stanja očuvanosti zabilježenog u izvješćima Irske izrađenima na temelju članka 17. te direktive, kao i zbog važnosti predmetnih staništa i vrsta jer je Irska dom velikom dijelu kompleksnih cretova i riječnih bisernica. Naposljetku, zemljopisna rasprostranjenost ispitanih područja reprezentativna je za zemljopisnu konfiguraciju mreže područja od značaja za Zajednicu i posebnih područja očuvanja u Irskoj.

114

Komisija tako najprije iznosi primjer obalnih laguna, za koje su, među ostalim, priopćene mjere očuvanja „taloženje” i „potapanje”, kao i „upravljanje vodostajem”. Te mjere nisu dovoljno specifične u kvantitativnom smislu te ne navode odgovorne aktere ili aktivnosti koje treba provesti te osobito ne odgovaraju na pritisak vezan uz onečišćenje voda.

115

Širok raspon pritisaka na taj stanišni tip i nedostatnost tih mjera potvrđuje izvješće koje je Irska izradila tijekom 2019. na temelju Direktive o staništima, a prema kojem su lagune u lošem stanju koje se pogoršava.

116

Komisija potom uzima primjer kompleksnih cretova. Mjere očuvanja predmetnih područja previše su općenite. U tom kontekstu ta institucija citira elemente poput „mehaničkog uklanjanja treseta, „vađenja treseta”, „spaljivanja”, „krčenja šuma”, „ispaše”, „općeg upravljanja šumama”, „upravljanja vodostajem”, „drugih posljedica vezanih uz turističke i rekreativne aktivnosti”, „lova”, „uklanjanja niskog raslinja”, „uklanjanja/kontrole biljnih vrsta”, kao i „ograđivanja”.

117

Iz izvješća Irske za 2013. na temelju Direktive o staništima proizlazi da su se te mjere usredotočile na prijetnju prekomjerne ispaše, ali nisu u dovoljnoj mjeri odgovorile na druge značajne pritiske i prijetnje kompleksnim cretovima, poput, kao što to proizlazi iz izvješća Irske za 2019., vjetroelektrana i druge infrastrukture, ubiranja treseta, erozije, spaljivanja, pošumljavanja, poljoprivrednih aktivnosti koje dovode do taloženja dušika ili odvodnjavanja. Ta izvješća upućuju na to da su ti cretovi u lošem stanju koje se pogoršava.

118

Komisija naposljetku uzima za primjer područja zaštite riječne bisernice, i smatra da mjere očuvanja tih područja preopćenito upućuju na „ispuštanja”, „zbrinjavanje otpada iz kućanstava”, „onečišćenje vode” ili „navodnjavanje” a da pritom nisu predviđene mjere očuvanja koje sadržavaju kvantitativne odrednice, odgovorne dionike ili rokove.

119

Nadalje, ona smatra da te mjere ne odgovaraju na pritiske koje je utvrdila Irska, a koji proizlaze iz „difuznog onečišćenja površinskih voda zbog poljoprivrednih i šumarskih aktivnosti”, „zahvaćanja površinske vode za javnu opskrbu vodom”, „požara” ili „šumskog nasada na otvorenom”.

120

Mjere projekta KerryLIFE, na koji Irska upućuje u svojem odgovoru na Komisijino dodatno obrazloženo mišljenje, nedostatne su, osobito zbog toga što ne odgovaraju na pritiske šumarskih aktivnosti na predmetnim područjima. Irska se također poziva na projekt Europskog partnerstva za inovacije koji se odnosi na sedam područja zaštite riječne bisernice, ali nije pružila informacije o tome kako bi povezane mjere odgovorile na svaki od glavnih pritisaka i prijetnji s kojima se na tim područjima suočava navedena vrsta.

121

Izvješće koje je Irska izradila za 2019. na temelju Direktive o staništima potvrđuje pritiske na navedena područja i dokazuje nedostatnost mjera očuvanja na tim područjima jer je ocijenjeno da su ta područja u lošem općem stanju koje „se pogoršava”.

122

U svojem odgovoru na tužbu, Irska u ilustrativne svrhe iznosi da su planovi oporavka i odvodnjavanja specifični za svako područje izrađeni za čitavu mrežu nadignutih cretova Irske koji su određeni kao posebna područja očuvanja, među kojima se nalaze 53 predmetna područja, te se mjere očuvanja trenutno provode u čitavoj toj mreži. Mjere očuvanja navedene u svakom planu osmišljene su kako bi se za svako posebno područje očuvanja postigli ciljevi predviđeni ciljem očuvanja specifičnim za područje staništa „aktivni nadignuti cretovi” iz Priloga I. Direktivi o staništima. Ti planovi trenutačno se provode na temelju različitih komponenti programa očuvanja nadignutih cretova.

123

Komisija u svojoj replici smatra da kratka objašnjenja iz odgovora na tužbu i njegovih priloga ne dokazuju da su poduzete mjere dovoljno precizne i detaljne u odnosu na stanišne tipove i vrste obuhvaćene ovim prigovorom. Irska je propustila navesti „tko radi što, gdje i kada” te jesu li poduzete mjere dostatne za suočavanje sa svim značajnim pritiscima i prijetnjama.

124

Nadalje, od 6 područja navedenih u točki 79. ove presude, koja su dio 79 područja za koja Irska tvrdi da je usvojila potpune mjere očuvanja, Carrownagappul Bog SAC jedno je od područja nadignutih cretova za koje su planovi oporavka tek u fazi nacrta, a područje Slieve Bloom Mountains odnosi se na kompleksni cret koje zahtijeva aktivni oporavak za koji još nije izrađen plan.

125

Nepostojanje mjera očuvanja usmjerenih na suočavanje s problemima uzrokovanih šumarstvom u slivu područja na kojima se nalaze riječne bisernice potkrijepljeno je, pak, najnovijom znanstvenom analizom o toj vrsti i njezinu očuvanju. Projektu KerryLIFE prigovoreno je u toj analizi da nije omogućio oporavak područja isušenih šumarskim aktivnostima.

126

U svojem odgovoru na repliku Irska ističe svoj rad na poboljšanju mjera očuvanja. Ta država članica smatra da članak 6. stavak 1. Direktive o staništima ne zahtijeva nužno da mjere očuvanja odgovaraju na sve prijetnje i pritiske na određeno područje u danom trenutku.

127

U svojem intervencijskom podnesku, Savezna Republika Njemačka osporava razinu sveobuhvatnosti i preciznosti koju zahtijeva Komisija te se protivi njezinu uzimanju u obzir izvješća koja je Irska izradila na temelju članka 17. Direktive o staništima kako bi dokazala povredu te države članice.

128

Kad je riječ o sveobuhvatnosti mjera, ponekad je samo općom zabranom činjenja štetnih radnji moguće spriječiti sve glavne opasnosti i prijetnje. Općenito zahtijevati da mjere specifične za svako područje budu uvijek donesene za svaku prijetnju ili svaku vrstu ili prirodno stanište puki je formalizam.

129

Kad je riječ o razini preciznosti, ta država članica smatra da iz zahtjeva da mjere očuvanja budu jasne i precizne ne treba zaključiti da one uvijek moraju sadržavati kvantitativne ciljeve, rokove za poduzimanje radnji ili precizirati „tko radi što, gdje i kada”.

130

Naime, iz presude od 10. svibnja 2007., Komisija/Austrija (C‑508/04, EU:C:2007:274, t. 76.) proizlazi da se Direktivom o staništima nalaže donošenje potrebnih mjera očuvanja i ograničavaju eventualne regulatorne ovlasti ili ovlasti donošenja odluka nacionalnih tijela na sredstva koja treba provesti i tehničke izbore koje treba donijeti u okviru navedenih mjera. Nadalje, u presudi od 14. listopada 2010., Komisija/Austrija (C‑535/07, EU:C:2010:602, t. 60.), vezano uz Direktivu o pticama, Sud je presudio da ta direktiva, obvezujući svaku državu članicu kojoj je upućena u pogledu rezultata koji treba postići, prepušta nacionalnim tijelima nadležnost u pogledu oblika i sredstava provedbe navedene direktive.

131

Što se tiče uporabe izvješća koja je Irska izradila na temelju članka 17. Direktive o staništima, Savezna Republika Njemačka ističe da se ta izvješća ne odnose konkretno na stanje predmetnih područja, već na ono na cijelom državnom području o kojem je riječ. Stoga se iz njih ne može zaključiti o učinkovitosti poduzetih mjera na predmetnim područjima.

132

Nadalje, promjene uočene u tim izvješćima mogle bi proizlaziti iz činjenice da se radi o prirodnim populacijama i ekosustavima s ponekad velikim fluktuacijama – zbog same svoje prirode – ili s vlastitom dinamikom koja bi, štoviše, mogla biti ojačana, nadvladana ili narušena raznim antropogenim utjecajima, koji se ne mogu uvijek kompenzirati mjerama specifičnim za zaštićena područja.

133

U svojem odgovoru na intervencijski podnesak Savezne Republike Njemačke, Komisija potvrđuje da je doista moguće da mjera očuvanja bude usmjerena na nekoliko elemenata ako oni imaju slične ekološke zahtjeve. Međutim, problem brojnih irskih područja je taj što je u odnosu na brojna područja Irska priopćila mjere samo za dio relevantnih elemenata.

134

Nadalje, Komisija iznosi da je margina prosudbe prepuštena državama članicama u vezi sa sredstvima provedbe mjera očuvanja ograničena. Kao prvo, iz članka 6. stavka 1. Direktive o staništima proizlazi da mjere očuvanja moraju odgovoriti na sve glavne pritiske ili prijetnje koji mogu utjecati na stanišne tipove i vrste na tom području. Nadalje, mjere očuvanja moraju biti jasne i precizne. Naposljetku, Sud je presudio da su mjere očuvanja nedostatne ako su preopćenite ili služe samo kao smjernice ili je za njihovu učinkovitu provedbu potrebno donijeti dodatne mjere (presude od 5. rujna 2019., Komisija/Portugal (Određivanje i zaštita posebnih područja očuvanja)), C‑290/18, EU:C:2019:669, t. 55., kao i od 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka, C‑849/19, EU:C:2020:1047, t. 82.). Kvaliteta mjera očuvanja, uključujući njihovu preciznost, nije stoga prepuštena slobodnoj ocjeni država članica.

135

Nadalje, u izvješću izrađenom na temelju članka 17. Direktive o staništima navedeno je da je u odnosu na stanje očuvanosti stanišnih tipova „obalne lagune” i „kompleksni cretovi”, kao i osobito ugrožene vrste „riječna bisernica”, zabilježena tendencija „pogoršava se” u okviru mreže Natura 2000. Ono se dakle izričito odnosi na situaciju u područjima Natura 2000.

136

Najprije valja podsjetiti na to da se člankom 6. Direktive o staništima državama članicama nalaže niz posebnih obveza i postupaka kako bi se osiguralo, kao što to proizlazi iz njezina članka 2. stavka 2., održavanje ili, prema potrebi, povrat u povoljno stanje očuvanosti prirodnih staništa i vrsta divlje faune i flore od interesa za Uniju, radi postizanja općenitijeg cilja iste direktive, odnosno jamčenja visoke razine zaštite okoliša u pogledu njome zaštićenih područja (presuda od 7. studenog 2018., Holohan i dr., C‑461/17, EU:C:2018:883, t. 30. i navedena sudska praksa).

137

Konkretnije, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive o staništima, države članice za svako posebno područje očuvanja moraju utvrditi potrebne mjere očuvanja koje odgovaraju na ekološke zahtjeve prirodnih stanišnih tipova iz Priloga I. i vrsta iz Priloga II. navedenoj direktivi koji su prisutni na dotičnom području (presuda od 17. travnja 2018., Komisija/Poljska (Beloveška šuma), C‑441/17, EU:C:2018:255, t. 207.).

138

Obveze koje države članice imaju na temelju članka 6. Direktive o staništima, uključujući obvezu donošenja potrebnih mjera očuvanja predviđenih u stavku 1. tog članka, moraju se provesti na učinkovit način te potpunim, jasnim i preciznim mjerama (presuda od 5. rujna 2019., Komisija/Portugal (Određivanje i zaštita posebnih područja očuvanja), C‑290/18, EU:C:2019:669, t. 53., kao i navedena sudska praksa).

139

U predmetnom slučaju valja navesti da je, kao što je i utvrđeno u točki 56. ove presude, Irska propustila što je prije moguće, a najkasnije u roku od šest godina odrediti 217 od 423 predmetna područja od značaja za Zajednicu kao posebna područja očuvanja. Potrebne mjere očuvanja, u smislu članka 6. stavka 1. Direktive o staništima, moraju se utvrditi i provesti u okviru posebnih područja očuvanja (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2019., Komisija/Portugal (Određivanje i zaštita posebnih područja očuvanja), C‑290/18, EU:C:2019:669, t. 52.).

140

Okolnost da je Irska počinila povredu obveze iz članka 4. stavka 4. Direktive o staništima da predmetna područja od značaja za Zajednicu odredi kao posebna područja očuvanja ne oslobađa je obveze da u pogledu tih istih područja utvrdi potrebne mjere očuvanja, u skladu s člankom 6. stavkom 1. te direktive niti utvrđenja, u slučaju potrebe, povrede potonje obveze (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2019., Komisija/Portugal (Određivanje i zaštita posebnih područja očuvanja), C‑290/18, EU:C:2019:669, t. 52. do 54.).

141

Valja podsjetiti na to da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom o teretu dokazivanja u okviru povredbenog postupka na temelju članka 258. UFEU‑a, Komisija obvezna dokazati postojanje navodne povrede. Upravo je ona dužna Sudu dostaviti elemente koji su mu nužni za ispitivanje postojanja te povrede, pri čemu se ne može pozvati ni na kakvu pretpostavku (presuda od 2. rujna 2021., Komisija/Švedska (Uređaji za pročišćavanje), C‑22/20, EU:C:2021:669, t. 143. i navedena sudska praksa).

142

Međutim, države članice obvezne su na temelju članka 4. stavka 3. UEU‑a Komisiji olakšati izvršavanje njezinih zadaća koje se, u skladu s člankom 17. stavkom 1. UEU‑a, sastoje, među ostalim, u osiguranju primjene odredbi UFEU‑a i odredbi koje na temelju njega donose institucije. Osobito treba uzeti u obzir činjenicu da, što se tiče provjere pravilne primjene u praksi nacionalnih odredbi namijenjenih osiguranju učinkovite provedbe direktive, Komisija, koja ne raspolaže vlastitim istražnim ovlastima u tom području, uvelike ovisi o podacima koje dostave mogući podnositelji pritužbe i država članica na koju se to odnosi (presuda od 2. rujna 2021., Komisija/Švedska (Uređaji za pročišćavanje), C‑22/20, EU:C:2021:669, t. 144. i navedena sudska praksa).

143

Iz toga konkretno proizlazi da, kada Komisija podnese dovoljno dokaza iz kojih su vidljive određene činjenice, na državi je članici da utemeljeno i detaljno ospori tako podnesene podatke (presuda od 26. travnja 2005., Komisija/Irska, C‑494/01, EU:C:2005:250, t. 44.).

144

U predmetnom slučaju Komisija je navela da joj Irska nije priopćila nijednu mjeru očuvanja u pogledu 230 od 427 predmetnih područja od značaja za Zajednicu. Nadalje, ona tvrdi, na temelju usporedbe iz točke 71. ove presude, da od 193 preostala područja za koja postoje mjere očuvanja, za njih 149 ne postoje potpune mjere koje obuhvaćaju svaku vrstu i stanišni tip koji su na njima prisutni u značajnoj mjeri.

145

Odgovarajući na taj argument, s jedne strane, Irska navodi da se mjere očuvanja provode pomoću deset nacionalnih programa izrađenih ovisno o stanišnim tipovima i vrstama, kao i pomoću uredbe o prenošenju kojom se zahtijeva prethodno odobrenje za izvršavanje aktivnosti koja može imati značajne ili nepovoljne posljedice na područje od značaja za Zajednicu ili ga narušiti.

146

S druge strane, ta država članica navodi da je donijela potpune mjere očuvanja za 79 područja od značaja za Zajednicu.

147

U tom pogledu, kad je riječ o navedenoj uredbi o prenošenju, valja podsjetiti na to da članak 6. Direktive o staništima dijeli mjere na tri kategorije, odnosno mjere očuvanja te preventivne i kompenzacijske mjere, koje su sve predviđene u stavcima 1., 2. i 4. tog članka (presuda od 21. srpnja 2016., Orleans i dr., C‑387/15 i C‑388/15, EU:C:2016:583, t. 33.).

148

Stavcima 2. i 3. članka 6. Direktive o staništima predviđena je obveza izbjegavanja pogoršanja područja i odgovarajuća ocjena planova i projekata koji mogu u značajnoj mjeri utjecati na područja. Cilj tih dvaju stavaka sastoji se stoga u zaštiti područja od njihova pogoršanja.

149

Za provedbu članka 6. stavka 2. Direktive o staništima može biti potrebno poduzeti i mjere usmjerene na sprječavanje štete i vanjskih negativnih utjecaja koje uzrokuje čovjek i mjere usmjerene na suzbijanje prirodnog razvoja koji bi mogao pogoršati status očuvanosti vrsta i prirodnih staništa na posebnim područjima očuvanja (presuda od 20. listopada 2005., Komisija/Ujedinjena Kraljevina, C‑6/04, EU:C:2005:626, t. 34.).

150

A fortiori, mjere očuvanja iz članka 6. stavka 1. Direktive o staništima ne mogu se, u načelu, ograničiti na mjere namijenjene sprječavanju štete i vanjskih negativnih utjecaja koje uzrokuje čovjek i trebaju uključivati, ovisno o slučaju, pozitivne proaktivne mjere za održavanje ili povrat u povoljno stanje očuvanosti područja.

151

U tim okolnostima, valja utvrditi da uredba o prenošenju, kojom se samo zahtijeva prethodno odobrenje za izvršavanje aktivnosti koje mogu imati značajne ili nepovoljne posljedice na područje od značaja za Zajednicu ili ga narušiti, nije dovoljna za ispunjavanje obveza iz članka 6. stavka 1. Direktive o staništima.

152

Kad je riječ o, na drugom mjestu, 10 nacionalnih programa koje je Irska izradila s obzirom na stanišne tipove i vrste, kao i o popisu od 79 područja za koje ta država članica navodi da je donijela potpune mjere očuvanja, valja kao prvo utvrditi da se na temelju informacija koje je ta država članica podnijela Sudu ne može odbaciti Komisijina argumentacija prema kojoj za 230 područja na koja se odnosi ovaj prigovor ne postoje mjere očuvanja.

153

Kao drugo, informacije koje je Sudu podnijela Irska ne omogućuju mu da utvrdi da mjere koje je ta država članica usvojila sustavno sadržavaju, za svih 193 područja iz točke 144. ove presude i povrh 44 područja za koja ih Komisija prihvaća, mjere očuvanja uspostavljene s obzirom na ekološke zahtjeve svake vrste i svakog stanišnog tipa koji su prisutni na tim područjima. Međutim, člankom 6. stavkom 1. Direktive o staništima zahtijeva se da se mjere očuvanja utvrde s obzirom na ekološke zahtjeve svake vrste i stanišnog tipa koji postoje na svakom području od značaja za Zajednicu (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2019., Komisija/Portugal (Određivanje i zaštita posebnih područja očuvanja), C‑290/18, EU:C:2019:669, t. 55.).

154

Stoga valja utvrditi da je navedena država članica povrijedila obveze koje ima na temelju članka 6. stavka 1. Direktive o staništima, s jedne strane, time što je propustila donijeti mjere očuvanja za 230 od 423 predmetna područja i, s druge strane, time što je propustila donijeti potpune mjere očuvanja za 149 od preostalih 193 područja.

155

Kao što proizlazi iz sudske prakse Suda, države članice obvezne su utvrditi potrebne mjere očuvanja koje odgovaraju na ekološke zahtjeve, pri čemu utvrđivanje potonjih podrazumijeva određivanje ciljeva očuvanja (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka, C‑849/19, EU:C:2020:1047, t. 49.).

156

Sud je presudio da je određivanje ciljeva očuvanja nužan preduvjet u okviru utvrđivanja prioriteta i mjera očuvanja (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka, C‑849/19, EU:C:2020:1047, t. 50.).

157

Iz toga proizlazi da je određivanje ciljeva očuvanja obvezatan i nužan korak između određivanja posebnih područja očuvanja i provedbe mjera očuvanja (presuda 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka, C‑849/19, EU:C:2020:1047, t. 52.).

158

Doista, kao što proizlazi iz točaka 64. do 70. ove presude i iz presude od 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka (C‑849/19, EU:C:2020:1047, t. 42. do 61.), činjenica da država članica nije donijela posebne i precizne ciljeve očuvanja mora se smatrati povredom obveza te države, u skladu s člankom 4. stavkom 4. Direktive o staništima.

159

S obzirom na navedeno, kao što to u bitnom iznosi nezavisna odvjetnica u točkama 85. do 88. svojeg mišljenja, članak 6. stavak 1. te direktive ne zahtijeva da mjere očuvanja budu nužno donesene nakon donošenja ciljeva očuvanja.

160

Ipak, i kada su ti ciljevi definirani nakon donošenja mjera očuvanja, potrebno je da te mjere odgovaraju na te ciljeve.

161

U ovom predmetu, kad je riječ o 44 područja za koja Komisija smatra da su donesene potpune mjere očuvanja, ta institucija nije dokazala da konkretne mjere očuvanja koje je donijela Irska ne odgovaraju ciljevima očuvanja koji su definirani nakon donošenja tih mjera.

162

U tim okolnostima valja utvrditi da sama činjenica da je ta država članica donijela mjere očuvanja na predmetnim područjima od značaja za Zajednicu prije nego je definirala ciljeve očuvanja ne čini povredu članka 6. stavka 1. Direktive o staništima, tako da Komisija u pogledu 44 predmetna područja nije utvrdila da donesene mjere očuvanja ne odgovaraju na zahtjeve navedene odredbe.

163

Valja podsjetiti na to da Direktiva o staništima nalaže donošenje potrebnih mjera očuvanja, što isključuje bilo kakvu marginu prosudbe država članica u tom pogledu i ograničava eventualne regulatorne ovlasti ili ovlasti donošenja odluka nacionalnih tijela na sredstva koja treba provesti i tehničke izbore koje treba donijeti u okviru navedenih mjera (presuda od 10. svibnja 2007., Komisija/Austrija, C‑508/04, EU:C:2007:274, t. 76.).

164

U predmetnom slučaju Komisija iznosi, u ilustrativne svrhe, tri primjera za koja smatra da pokrivaju širok raspon područja te se odnose na dva prioritetna stanišna tipa, odnosno obalne lagune i kompleksne cretove, kao i na prioritetnu vrstu, odnosno riječnu bisernicu, kako bi dokazala da su mjere očuvanja koje su donesene i primijenjene u Irskoj rašireno i ustrajno nedovoljno kvalitetne jer nisu dovoljno precizne i detaljne te nisu dostatne kako bi odgovorile na sve značajne pritiske i prijetnje.

165

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da se, ne dovodeći u pitanje obvezu Komisije da u svakom slučaju zadovolji teret dokazivanja koji leži na njoj, načelno ništa ne protivi tomu da ona istovremeno traži da se utvrdi da odredbe direktive nisu poštovane zbog postupanja tijela države članice u pogledu posebno utvrđenih i konkretnih situacija i da se utvrdi da te odredbe nisu poštovane zbog toga što su ta tijela usvojila opću praksu koja im je suprotna, a koju po potrebi ilustriraju određene situacije (presuda od 26. travnja 2005., Komisija/Irska, C‑494/01, EU:C:2005:250, t. 27.).

166

Ako je Komisija pružila dovoljno dokaza koji pokazuju da su tijela vlasti države članice razvila ponavljajuću i ustrajnu praksu koja je u suprotnosti s odredbama direktive, na toj je državi članici da utemeljeno i detaljno ospori tako podnesene podatke i nastale posljedice (presuda od 26. travnja 2005., Komisija/Irska, C‑494/01, EU:C:2005:250, t. 47.).

167

Istovremeno, uzimajući u obzir njezinu obvezu da dokaže navodnu povredu, Komisija se ne može, pod izgovorom prigovaranja dotičnoj državi članici da je počinila raširenu i ustrajnu povredu obveza koje potonja ima na temelju prava Unije, osloboditi obveze pružanja dokaza o povredi koja se stavlja na teret na temelju konkretnih elemenata koji karakteriziraju povredu posebnih odredbi na koju se ona poziva i osloniti se samo na pretpostavke ili shematske uzročnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 5. rujna 2019., Komisija/Italija (bakterija Xylella fastidiosa), C‑443/18, EU:C:2019:676, t. 80.).

168

Ova tužba odnosi se na 423 područja od značaja za Zajednicu atlantske biogeografske regije.

169

U navedenoj regiji nalazi se velik broj područja koja su predmet prigovora Komisije i, kao što je vidljivo iz spisa kojim raspolaže Sud, radi se o regiji koju karakterizira značajna raznolikost vrsta i staništa prisutnih na tim područjima.

170

U takvom slučaju, uzimajući u obzir sudsku praksu na koju se upućuje u točki 167. ove presude, Komisija mora dokazati, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točki 106. svojeg mišljenja, da su primjeri vrsta i staništa – koje je ta institucija navela u prilog prigovoru kojim traži utvrđivanje raširene i ustrajne povrede obveza koje proizlaze iz Direktive o staništima – reprezentativni za sva predmetna područja od značaja za Zajednicu.

171

Međutim, u ovom predmetu, Komisija nije zadovoljila teret dokazivanja predviđen u prethodnoj točki.

172

Komisija je doista u svojoj tužbi smatrala da je po isteku roka utvrđenog u dodatnom obrazloženom mišljenju, na temelju kvalitativne ocjene širokog spektra irskih područja za koje postoje mjere očuvanja utvrdila da su postojeće mjere očuvanja rašireno i ustrajno nedostatno kvalitetne zbog svoje nedovoljne preciznosti i detaljnosti, ili jer su nedovoljne kako bi odgovorile na sve značajne pritiske i prijetnje.

173

Ipak, ni u svojoj tužbi ni u replici Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala dovoljno preciznim, jasnim i detaljnim argumentima i podacima, da su primjeri koje navodi u ilustrativne svrhe, odnosno, u predmetnom slučaju, obalne lagune, kompleksni cretovi i riječna bisernica reprezentativni za sva predmetna područja od značaja za Zajednicu.

174

Konkretno, kad je riječ o Komisijinoj tvrdnji prema kojoj je zemljopisna raširenost razmotrenih područja reprezentativna za zemljopisnu konfiguraciju mreže područja od značaja za Zajednicu i posebnih područja očuvanja u Irskoj, valja primijetiti da u tom pogledu Komisija upućuje na priloge A.21. i A.22. svojoj tužbi koji sadržavaju karte Irske. Međutim, razmatranje tih karata samo po sebi ne dopušta, u nedostatku Komisijina tumačenja u njima sadržanih podataka, i to precizno, detaljno i iscrpno u tužbi, izvođenje zaključka o mjeri u kojoj se tri primjera navedena u prethodnoj točki mogu smatrati reprezentativnima za sva predmetna područja od značaja za Zajednicu.

175

U tim se okolnostima ne može prihvatiti Komisijin argument prema kojem su mjere očuvanja koje je uspostavila Irska općenito, rašireno i ustrajno nedovoljno kvalitetne jer nisu dovoljno precizne i detaljne ili zato što nisu dostatne da odgovore na sve značajne pritiske i prijetnje.

176

Slijedom toga, treći je prigovor osnovan samo u mjeri u kojoj Irska nije donijela potrebne mjere očuvanja koje odgovaraju na ekološke zahtjeve prirodnih stanišnih tipova navedenih u Prilogu I. i vrsta navedenih u Prilogu II. Direktivi o staništima za predmetna 423 područja od značaja za Zajednicu.

177

Imajući u vidu sva prethodna razmatranja, valja utvrditi da je Irska:

178

U preostalom dijelu tužba se odbija.

179

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija podnijela zahtjev da se Irskoj naloži snošenje troškova i da potonja većim dijelom nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova.

180

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, prema kojem države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove, Savezna Republika Njemačka snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: