1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama) (SL 2002., L 201, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 52., str. 111.).

2

Zahtjev je upućen u okviru kaznenog postupka pokrenutog protiv osoba HYA, IP, DD, ZI i SS zbog sudjelovanja u zločinačkom udruženju.

3

Uvodna izjava 11. Direktive 2002/58 glasi:

„Poput Direktive [95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka (SL 1995., L 281, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 7., str. 88.)], ova Direktiva ne obuhvaća pitanja zaštite temeljnih prava i sloboda koje se odnose na aktivnosti koje nisu uređene pravom Zajednice. Stoga se njome ne mijenja postojeća ravnoteža između prava na privatnost pojedinca i mogućnosti država članica da poduzmu mjere iz članka 15. stavka 1. ove Direktive, koje su nužne za zaštitu javne sigurnosti, obrane, državne sigurnosti (uključujući gospodarsko blagostanje države kad se aktivnosti odnose na sigurnosna pitanja države) te za provođenje odredaba kaznenog prava. Kao posljedica toga, ova Direktiva ne utječe na sposobnost država članica da provode zakonito presretanje elektroničkih komunikacija, odnosno da poduzimaju druge mjere ako je to nužno u neku od gore navedenih svrha te u skladu s Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda[, potpisanom u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP)], na način kako je tumači Europski sud za ljudska prava. Takve mjere moraju biti prikladne, strogo razmjerne svrsi za koju se poduzimaju i neophodne unutar demokratskog društva te trebaju biti podložne prikladnim zaštitnim mehanizmima u skladu s [EKLJP‑om].”

4

Članak 2. prvi stavak te direktive predviđa:

„Definicije iz Direktive 95/46/EZ i Direktive 2002/21/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva) [(SL 2002., L 108, str. 33.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 49., str. 25.)] primjenjuju se osim ako nije drukčije određeno.”

5

Članak 5. stavak 1. navedene direktive određuje:

„Države članice putem svojih zakonodavstava osiguravaju povjerljivost komunikacija i s time povezanih podataka o prometu koji se šalju preko javne komunikacijske mreže i javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga. One posebno zabranjuju svim osobama koje nisu korisnici slušanje, prisluškivanje, pohranjivanje ili druge oblike presretanja odnosno nadzora nad komunikacijama i s time povezanim podacima o prometu, bez pristanka korisnika, osim u slučaju kad imaju zakonsko dopuštenje da to učine u skladu s člankom 15. stavkom 1. Ovaj stavak ne sprečava tehničko pohranjivanje koje je nužno za prijenos komunikacije, ne dovodeći u pitanje načelo povjerljivosti.”

6

Članak 15. stavak 1. te direktive glasi kako slijedi:

„Države članice mogu donijeti zakonske mjere kojima će ograničiti opseg prava i obveza koji pružaju članak 5., članak 6., članak 8. stavci 1., 2., 3. i 4., te članak 9. ove Direktive kada takvo ograničenje predstavlja nužnu, prikladnu i razmjernu mjeru unutar demokratskog društva s ciljem zaštite nacionalne sigurnosti (odnosno državne sigurnosti), obrane, javne sigurnosti te s ciljem sprečavanja, istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela odnosno neovlaštene uporabe elektroničkog komunikacijskog sustava iz članka 13. stavka 1. Direktive 95/46/EZ. S tim u vezi, države članice mogu, između ostalog, donijeti zakonske mjere kojima se omogućuje zadržavanje podataka tijekom ograničenog razdoblja opravdane razlozima određenim u ovom stavku. Sve mjere iz ovog stavka moraju biti u skladu s općim načelima prava Zajednice, uključujući ona iz članka 6. stavaka 1. i 2. [UEU‑a].”

7

U skladu s člankom 4. točkom 2. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (SL 2016., L 119, str. 1. i ispravci SL 2018., L 127, str. 2. i SL 2021., L 74, str. 35.):

„Za potrebe ove Uredbe:

[…]

[…]”

8

Članak 94. stavak 2. te uredbe predviđa:

„Upućivanja na [Direktivu 95/46/EZ] tumače se kao upućivanja na ovu Uredbu. Upućivanja na Radnu skupinu o zaštiti pojedinaca s obzirom na obradu osobnih podataka osnovanu člankom 29. [Direktive 95/46/EZ] tumače se kao upućivanja na Europski odbor za zaštitu podataka osnovan ovom Uredbom.”

9

Članak 121. stavak 4. bugarskog Ustava predviđa da „sudski akti moraju biti obrazloženi”.

10

Članak 34. Nakazatelno‑procesualenog kodeksa (Zakonik o kaznenom postupku), u verziji koja je primjenjiva u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: NPK) predviđa da „svaki sudski akt mora sadržavati […] obrazloženje […]”.

11

Članak 172. NPK‑a glasi kako slijedi:

„(1)   Tijela odgovorna za predsudski stadij postupka mogu koristiti posebne istražne metode […] za potrebe dokumentiranja aktivnosti osoba koje se nadzire […]

(2)   Posebne istražne metode koriste se kad je to potrebno za sprečavanje ili otkrivanje namjernih teških kaznenih djela iz prvog poglavlja, iz drugog poglavlja, odjeljaka I., II., IV., V., VIII. i IX., iz trećeg poglavlja, odjeljka III., iz petog poglavlja, odjeljaka I. do VII., iz šestog poglavlja, odjeljaka II. do IV., iz osmog poglavlja, iz osmog poglavlja ‚a’, iz devetog poglavlja ‚a’, iz jedanaestog poglavlja, odjeljaka I. do IV., iz dvanaestog poglavlja, iz trinaestog poglavlja i iz četrnaestog poglavlja, kao i kaznenih djela iz članka 219. stavka 4., drugog slučaja, članka 220. stavka 2., članka 253., članka 308. stavaka 2., 3. i 5., druge rečenice, članka 321., članka 321.a, članka 356.k i članka 393. posebnog dijela Nakazatelen kodeksa [Kazneni zakonik], kad je nemoguće ili izrazito teško utvrditi okolnosti o kojima je riječ na drugi način.”

12

Prema članku 173. NPK‑a:

„(1)   Za korištenje posebnim istražnim metodama u predsudskom stadiju postupka potrebno je da državni odvjetnik nadležan za istragu sudu podnese pisani obrazloženi zahtjev. Prije podnošenja zahtjeva, on o tome obavješćuje voditelja ureda državnog odvjetništva o kojem je riječ.

(2)   U zahtjevu se moraju navesti:

13

U članku 174. stavcima 3. i 4. NPK‑a predviđa se:

„(3)   Odobrenje za korištenje posebnim istražnim metodama u postupku koji je u nadležnosti Specializiranog nakazatelenog sada [(Specijalizirani kazneni sud, Bugarska)] izdaje predsjednik tog suda […]

(4)   Tijelo navedeno u stavcima 1. do 3. odluku donosi u obliku obrazloženog rješenja […]”

14

Članak 175. NPK‑a navodi sljedeće:

„[…]

(3)   Rok za primjenu posebnih istražnih metoda nije dulji od:

(4)   U slučaju potrebe, rok iz stavka 1. može se produljiti u skladu s člankom 174.:

15

Članak 3. stavak 1. Zakona za specialnite razuznavatelni sredstva (Zakon o posebnim istražnim metodama) od 8. listopada 1997. (DV br. 95 od 21. listopada 1997., str. 2.) u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: ZSRS) određuje:

„Posebne istražne metode koriste se kad je to potrebno za sprečavanje ili otkrivanje teških namjernih kaznenih djela iz prvog poglavlja, iz drugog poglavlja, odjeljaka I., II., IV., V., VIII. i IX., iz trećeg poglavlja, odjeljka III., iz petog poglavlja, odjeljaka I. do VII., iz šestog poglavlja, odjeljaka II. do IV., iz osmog poglavlja, iz osmog poglavlja ‚a’, iz devetog poglavlja ‚a’, iz jedanaestog poglavlja, odjeljaka I. do IV., iz dvanaestog poglavlja, iz trinaestog poglavlja i iz četrnaestog poglavlja, kao i kaznenih djela iz članka 219. stavka 4., drugog slučaja, članka 220. stavka 2., članka 253., članka 308. stavaka 2., 3. i 5., druge rečenice, članka 321., članka 321.a, članka 356.k i članka 393. posebnog dijela [Kaznenog zakonika], kad je nemoguće ili izrazito teško prikupiti informacije na drugi način.”

16

Člankom 6. ZRRS‑a propisuje se:

„U slučaju prisluškivanja, korištenjem tehničkih sredstava, slušno ili na drugi način presreće se telefonska […] komunikacija […] nadziranih osoba.”

17

Članak 11. ZSRS‑a glasi kako slijedi:

„Prilikom primjene načina rada, dokumentiranje se provodi […] zvučnim zapisom […] na fizičkom mediju.”

18

Članak 12. stavak 1. točka 1. ZSRS‑a propisuje:

„Posebne istražne metode koriste se za osobe u pogledu kojih postoje informacije i osnovane sumnje da pripremaju, čine ili su počinile neko od namjernih teških kaznenih djela iz članka 3. stavka 1.”

19

Članak 13. stavak 1. ZSRS‑a glasi kako slijedi:

„Pravo tražiti korištenje posebnim istražnim metodama i korištenje informacijama prikupljenima na taj način, kao i dokazima, u skladu sa svojom nadležnošću ima:

20

Prema članku 14. stavku 1. točki 7. ZSRS‑a:

„Za korištenje posebnim istražnim metodama u predsudskom stadiju postupka potrebno je da relevantni upravni voditelj tijela iz članka 13. stavka 1. ili državni odvjetnik nadležan za istragu ili, ovisno o slučaju, tijelo iz članka 13. stavka 3. odnosno ravnatelj uprave iz članka 13. stavka 1. točke 7. podnese pisani obrazloženi zahtjev. Zahtjev mora […] sadržavati razloge zbog kojih je potrebne informacije nemoguće prikupiti na drugi način ili opis izrazitih teškoća povezanih s njihovim prikupljanjem.”

21

Članak 15. stavak 1. ZSRS‑a predviđa:

„Voditelji tijela iz članka 13. stavka 1. ili državni odvjetnik nadležan za istragu odnosno, u slučaju uprave iz članka 13. stavka 1. točke 7., predsjednik Komisije za suzbijanje korupcije i zapljenu nezakonito stečene imovine zahtjev podnose predsjednicima Sofijskog gradskog sada [Gradski sud u Sofiji, Bugarska], relevantnih regionalnih ili vojnih sudova, Specializiranog nakazatelenog sada [(Specijalizirani kazneni sud)] ili potpredsjedniku kojeg su oni ovlastili, koji u roku od 48 sati izdaju pisano odobrenje za korištenje posebnim istražnim metodama ili odbijaju njihovo korištenje, u obama slučajevima obrazlažući svoje odluke.”

22

Između 10. travnja i 15. svibnja 2017. Specializirana prokuratura (Specijalizirano državno odvjetništvo, Bugarska) podnijela je predsjedniku Specializiranog nakazatelenog sada (Specijalizirani kazneni sud) sedam zahtjeva za odobrenje korištenja posebnim istražnim metodama radi prisluškivanja i pohranjivanja odnosno nadzora i praćenja telefonskih razgovora četiriju osoba, IP, DD, ZI i SS, osumnjičenih za počinjenje teških kaznenih djela (u daljnjem tekstu: zahtjevi za prisluškivanje telefonskih razgovora).

23

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su u svakom od tih zahtjeva za prisluškivanje telefonskih razgovora temeljito, detaljno i obrazloženo opisani predmet zahtjeva, ime i telefonski broj osobe o kojoj je riječ, veza koja postoji između tog broja i te osobe, dokazi koji su dotad prikupljeni i navodna uloga osobe o kojoj je riječ u kaznenim djelima. Potreba za provođenje prisluškivanja telefonskih razgovora koja su zatražena radi prikupljanja dokaza o kriminalnoj aktivnosti koja je predmet istrage kao i razlozi i uvjeti koji opravdavaju nemogućnost prikupljanja tih informacija na druge načine također su posebno obrazloženi.

24

Predsjednik Specializiranog nakazatelenog sada (Specijalizirani kazneni sud) prihvatio je svaki od tih zahtjeva na dan njihova podnošenja te je slijedom toga donio sedam odluka o odobrenju za prisluškivanje telefonskih razgovora (u daljnjem tekstu: odobrenja za prisluškivanje telefonskih razgovora).

25

Prema navodu Specializiranog nakazatelenog sada (Specijalizirani kazneni sud) odobrenja za prisluškivanje telefonskih razgovora odgovaraju unaprijed utvrđenom predlošku namijenjenom pokrivanju svih mogućih slučajeva odobrenja, bez ikakvog upućivanja na činjenične i pravne okolnosti, uz iznimku razdoblja tijekom kojeg je odobreno korištenje posebnim istražnim metodama.

26

Konkretno, u tim se odobrenjima samo navodi da su se poštovale zakonske odredbe koje se u njima navode a da pritom nije navedeno tijelo koje je podnijelo zahtjeve za prisluškivanje telefonskih razgovora i ime i telefonski broj svake osobe o kojoj je riječ, kazneno djelo ili kaznena djela iz članka 172. stavka 2. NPK‑a i članka 3. stavka 1. ZSRS‑a, indicije na temelju kojih je moguće posumnjati na počinjenje jednog ili više tih kaznenih djela ili pak kategorija osoba ili prostora iz članka 12. ZSRS‑a za koje je odobreno korištenje posebnim istražnim metodama. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev navodi da se u tim odobrenjima ne iznose argumenti specijaliziranog državnog odvjetništva kojima se, na temelju članka 172. NPK‑a i članka 14. ZSRS‑a, dokazuje nemogućnost prikupljanja željenih informacija na drukčiji način od prisluškivanja telefonskih razgovora niti se navodi, s obzirom na članak 175. NPK‑a, je li rok određen za korištenje tim metodama određen prvi put ili je riječ o produljenju roka i na temelju koje pretpostavke i kojih argumenata je odlučeno o tom roku.

27

Na temelju tih odobrenja određeni su razgovori koje su vodile osobe IP, DD, ZI i SS snimljeni i pohranjeni u skladu s člankom 11. ZSRS‑a.

28

Dana 19. lipnja 2020. specijalizirano državno odvjetništvo optužilo je te četiri osobe, te petu osobu, HYA, za sudjelovanje u zločinačkom udruženju koje je, u cilju bogaćenja, državljane trećih zemalja nezakonito prevozilo preko bugarskih granica, pomagalo im pri nezakonitom ulasku na bugarsko državno područje te primalo ili davalo mita u vezi s tim aktivnostima. Među okrivljenicima su tri službenika granične policije u zračnoj luci u Sofiji.

29

Sud koji je uputio zahtjev, pred kojim se vodi postupak o meritumu predmeta, navodi da je sadržaj snimljenih razgovora od izravne važnosti za utvrđivanje osnovanosti optužnica protiv osoba IP, DD, ZI i SS.

30

Objašnjava da je njegova zadaća da prethodno provjeri valjanost postupka u kojem su donesena odobrenja za prisluškivanje telefonskih razgovora. U tom kontekstu može se smatrati da s obzirom na to da su ta odobrenja sastavljena u skladu s unaprijed utvrđenim predloškom teksta koji ne sadržava individualizirane razloge on ne može provjeriti razloge koje je sud koji je izdao navedena odobrenja konkretno uzeo u obzir. S druge strane, također se može smatrati da je prihvaćanjem zahtjeva specijaliziranog državnog odvjetništva sud koji je izdao odobrenja za prisluškivanja telefonskih razgovora u cijelosti prihvatio te razloge te ih je potvrdio.

31

Ne dovodeći u pitanje usklađenost nacionalnog zakonodavstva o prisluškivanju telefonskih razgovora, kako proizlazi osobito iz odredbi NPK‑a i ZSRS‑a, s člankom 15. stavkom 1. Direktive 2002/58, sud koji je uputio zahtjev pita se je li nacionalna praksa poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku – u skladu s kojom je obveza obrazlaganja sudske odluke kojom se odobrava korištenje posebnim istražnim metodama povodom obrazloženog zahtjeva kaznenih tijela ispunjena kad se u toj odluci, koja je sastavljena u skladu s unaprijed utvrđenim predloškom teksta bez individualiziranih razloga, samo navodi da su ispunjeni zahtjevi predviđeni tim zakonodavstvom, koji se u njoj navode – usklađena sa zadnjom rečenicom stavka 1. članka 15. te direktive u vezi s njezinom uvodnom izjavom 11.

32

Konkretno, taj sud ističe da sudske odluke poput odobrenja za prisluškivanje telefonskih razgovora, u pogledu fizičkih osoba na koje se odnose, ograničavaju prava i slobode zajamčene člancima 7., 8. i 11. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). On dvoji i o usklađenosti takve prakse s pravom na djelotvornu sudsku zaštitu iz članka 47. Povelje i načelom proporcionalnosti kao općim načelom prava Unije.

33

U slučaju niječnog odgovora, sud koji je uputio zahtjev pita se protivi li se pravu Unije nacionalno zakonodavstvo koje se tumači na način da se snimanja telefonskih razgovora dopuštena sudskom odlukom koja nije obrazložena ipak mogu upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku.

34

U tim je okolnostima Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud) odlučio prekinuti postupak i Sudu postaviti sljedeća prethodna pitanja:

35

Dopisom od 5. kolovoza 2022. Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji) obavijestio je Sud da je, nakon zakonske izmjene koja je stupila na snagu 27. srpnja 2022., Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud) raspušten, a određeni kazneni predmeti pokrenuti pred tim sudom, uključujući predmet u glavnom postupku, prebačeni su njemu od tog datuma.

36

Uvodno valja podsjetiti na to da, kad države članice provode, na temelju članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58, zakonske mjere kojima se odstupa od načela povjerljivosti elektroničkih komunikacija, utvrđenog u članku 5. stavku 1. te direktive, zaštita podataka osoba o kojima je riječ obuhvaćena je navedenom direktivom samo ako predmetne mjere nameću obvezu obrade pružateljima takvih komunikacijskih usluga, u smislu članka 4. točke 2. Uredbe 2016/679, koja je primjenjiva na temelju članka 2. Direktive 2002/58 u vezi s člankom 94. stavkom 2. te uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2020., La Quadrature du Net i dr., C‑511/18, C‑512/18 i C‑520/18, EU:C:2020:791, t. 96. i 104. i navedenu sudsku praksu).

37

Na temelju potonjih odredbi, pojam obrade uključuje, među ostalim, činjenicu da takvi pružatelji daju pristup komunikacijama i podacima ili da ih prosljeđuju nadležnim tijelima (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 6. listopada 2020., Privacy International, C‑623/17, EU:C:2020:790, t. 39. do 41. i navedenu sudsku praksu).

38

U ovom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri jesu li posebne istražne metode korištene u glavnom predmetu, a osobito presretanje iz članka 6. ZSRS‑a, dovele do nalaganja takvih obveza obrade pružateljima usluga o kojima je riječ i je li stoga glavni predmet obuhvaćen područjem primjene Direktive 2002/58. Stoga valja pojasniti da će Sud odgovoriti na prvo pitanje samo ako je glavni predmet obuhvaćen područjem primjene te direktive, osobito njezina članka 15. stavka 1.

39

Uzimajući u obzir ta uvodna pojašnjenja, valja smatrati da svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 15. stavak 1. Direktive 2002/58, u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje, tumačiti na način da mu se protivi nacionalna praksa u skladu s kojom se sudske odluke kojima se odobrava korištenje posebnim istražnim metodama povodom obrazloženog zahtjeva kaznenih tijela sastavljaju u skladu s unaprijed utvrđenim tekstom i ne sadržavaju individualizirane razloge, nego se u njima, uz razdoblje valjanosti tih odobrenja, samo navodi da su poštovani zahtjevi predviđeni tim zakonodavstvom, koji se navode u tim odlukama.

40

Članak 5. stavak 1. te direktive utvrđuje načelo povjerljivosti komunikacija i s time povezanih podataka o prometu koji se šalju preko javne komunikacijske mreže i javno dostupnih elektroničkih komunikacijskih usluga. To načelo odražava se u zabrani slušanja, prisluškivanja, pohranjivanja ili bilo kojih drugih oblika presretanja odnosno nadzora nad komunikacijama i s time povezanim podacima o prometu, bez pristanka korisnika, osim u slučajevima predviđenima člankom 15. stavkom 1. navedene direktive.

41

Navedeni članak tako predviđa da države članice mogu donijeti zakonske mjere kojima će ograničiti opseg prava i obveza predviđenih u članku 5. iste direktive, među ostalim, kad takvo ograničenje predstavlja nužnu, prikladnu i razmjernu mjeru unutar demokratskog društva s ciljem sprečavanja, istrage, otkrivanja i progona kaznenih djela. Također pojašnjava da se sve te zakonske mjere moraju donijeti uz poštovanje općih načela prava Unije, uključujući prava, slobode i načela utvrđene Poveljom.

42

U tom pogledu, zakonske mjere kojima se uređuje pristup nadležnih tijela podacima iz članka 5. stavka 1. Direktive 2002/58 ne mogu se ograničiti na zahtjev da taj pristup odgovara svrsi koja se želi postići istim zakonskim mjerama, nego moraju predvidjeti i materijalne i postupovne uvjete kojima se uređuje ta obrada (vidjeti u tom smislu presudu od 2. ožujka 2021., Prokuratuur (Uvjeti pristupa podacima o elektroničkim komunikacijama) (C‑746/18, EU:C:2021:152, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

43

Takve mjere i uvjete treba primijeniti uz poštovanje općih načela prava Unije, među kojima je načelo proporcionalnosti, i temeljnih prava zajamčenih Poveljom, kao što to proizlazi iz članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58, koji upućuje na članak 6. stavke 1. i 2. UEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2020., La Quadrature du Net i dr. (C‑511/18, C‑512/18 i C‑520/18, EU:C:2020:791, t. 113. i navedenu sudsku praksu).

44

Konkretno, postupovne uvjete iz točke 42. ove presude treba primijeniti uz poštovanje prava na pošteno suđenje, zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, koji, kao što to proizlazi iz objašnjenja koja se odnose na taj članak, odgovara članku 6. stavku 1. EKLJP‑a. To pravo zahtijeva da svaka sudska odluka mora biti obrazložena (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2012., Trade Agency, C‑619/10, EU:C:2012:531, t. 52. i 53. i navedenu sudsku praksu).

45

Stoga, kad se zakonskom mjerom donesenom na temelju članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58 predviđa da se ograničenja načela povjerljivosti elektroničkih komunikacija iz članka 5. stavka 1. te direktive mogu donijeti sudskim odlukama, taj članak 15. stavak 1. u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje nalaže državama članicama da predvide da takve odluke moraju biti obrazložene.

46

Naime, kao što je to primijetio nezavisni odvjetnik u točki 38. svojeg mišljenja, pravo na djelotvornu sudsku zaštitu zajamčeno člankom 47. Povelje zahtijeva da zainteresiranoj osobi bude omogućeno da se upozna s razlozima na kojima se temelji odluka donesena u odnosu na nju, bilo čitanjem same odluke ili priopćenjem tih razloga, kako bi joj se omogućilo da obrani svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i da uz potpuno poznavanje predmeta odluči hoće li pred sudom nadležnim za nadzor zakonitosti te odluke pokrenuti postupak za sudski nadzor (vidjeti po analogiji presudu od 24. studenoga 2020., Minister van Buitenlandse Zaken, C‑225/19 i C‑226/19, EU:C:2020:951, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

47

U ovom slučaju iz objašnjenja suda koji je uputio zahtjev proizlazi da, na temelju nacionalnih zakonskih mjera donesenih na temelju članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58, osobito članka 34. i članka 174. stavka 4. NPK‑a kao i članka 15. stavka 1. ZSRS‑a, u vezi s člankom 121. stavkom 4. Ustava, svaka sudska odluka kojom se dopušta korištenje posebnim istražnim metodama mora biti obrazložena.

48

Međutim, prvo pitanje nije postavljeno u pogledu zakonskih odredbi NPK‑a i ZSRS‑a donesenih na temelju članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58, nego u pogledu nacionalne sudske prakse kojom se provode te zakonske odredbe, u skladu s kojom se odluke kojima se dopušta korištenje posebnim istražnim metodama obrazlažu unaprijed utvrđenim predloškom teksta, namijenjenim pokrivanju svih mogućih slučajeva odobrenja, bez individualiziranih razloga. Takve se odluke donose u posebnom postupovnom kontekstu.

49

Naime, valja istaknuti da je u bugarskom pravu odluka kojom se odobrava korištenje posebnim istražnim metodama donesena u postupku kojim se u pogledu osobe za koju se opravdano može pretpostaviti da priprema, čini ili je počinila teško kazneno djelo, omogućuje učinkovito i brzo prikupljanje podataka koji se ne mogu prikupiti na drugi način osim zatraženim posebnim istražnim metodama ili koji bi se mogli prikupiti samo s izrazitom teškoćom.

50

U okviru navedenog postupka, tijela ovlaštena za traženje korištenja takvim metodama, u smislu članka 173. stavaka 1. i 2. NPK‑a i članka 13. stavka 1. ZSRS‑a, moraju, u skladu s člankom 173. stavkom 2. NPK‑a i člankom 14. stavkom 1. točkom 7. ZSRS‑a, nadležnom sudu podnijeti u pisanom obliku obrazložen i temeljit zahtjev u kojem se navode kazneno djelo koje je predmet istrage, mjere poduzete u okviru te istrage i njihovi rezultati, podaci kojima se utvrđuje osoba ili prostor na koje se odnosi zahtjev, načini rada koje treba primijeniti, predviđeno razdoblje nadzora i razlozi zbog kojih se to razdoblje traži te razlozi zbog kojih je korištenje tim metodama nužno za istragu.

51

Iz pravnog uređenja tog postupka proizlazi da sud koji izdaje odobrenje za korištenje posebnim istražnim metodama donosi odluku na temelju obrazloženog i temeljitog zahtjeva čiji mu sadržaj, predviđen zakonom, mora omogućiti da provjeri jesu li ispunjeni uvjeti za izdavanje takvog odobrenja.

52

Tako je ta praksa dio zakonskih mjera donesenih na temelju članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58, koje predviđaju mogućnost donošenja obrazloženih sudskih odluka čiji je učinak ograničavanje načela povjerljivosti elektroničkih komunikacija i podataka o prometu, utvrđenog u članku 5. stavku 1. te direktive. U tom smislu, ona je namijenjena provedbi obveze obrazlaganja predviđene tim zakonskim mjerama u skladu sa zahtjevima iz članka 47. drugog stavka Povelje, kako je navedeno u zadnjoj rečenici članka 15. stavka 1. navedene direktive upućivanjem na članak 6. stavke 1. i 2. UEU‑a.

53

U tom pogledu, ako je u okviru navedenog postupka nadležni sud ispitao obrazloženje temeljitog zahtjeva kao što je to onaj iz točke 50. ove presude i ako nakon svojeg ispitivanja smatra da je taj zahtjev opravdan, valja smatrati da je taj sud, potpisavši prethodno sastavljen tekst prema predlošku u kojem se navodi da su poštovani zakonski zahtjevi, potvrdio razloge zahtjeva i pritom se uvjerio u poštovanje zakonskih zahtjeva.

54

Naime, kao što to Europska komisija navodi u svojim pisanim očitovanjima, bilo bi previše zahtijevati da odobrenje korištenja posebnim istražnim metodama sadržava posebno i detaljno obrazloženje, kad zahtjev u pogledu kojeg je to odobrenje izdano već sadržava, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, takvo obrazloženje.

55

Nasuprot tomu, nakon što je osoba o kojoj je riječ obaviještena o tome da su na nju primijenjene posebne istražne metode, obveza obrazlaganja iz članka 47. drugog stavka Povelje nalaže da ta osoba, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 46. ove presude, bude u mogućnosti razumjeti razloge zbog kojih je korištenje tim metodama bilo dopušteno, kako bi mogla, ovisno o slučaju, korisno i djelotvorno osporavati to odobrenje. Taj se zahtjev također nalaže svakom sudu, kao što je to, među ostalim, kazneni sud koji odlučuje o meritumu koji, ovisno o svojim ovlastima, mora po službenoj dužnosti ili na zahtjev osobe o kojoj je riječ provjeriti zakonitost navedenog odobrenja.

56

Stoga će na sudu koji je uputio zahtjev biti da provjeri je li u okviru prakse iz točke 39. ove presude zajamčeno poštovanje te odredbe Povelje i Direktive 2002/58. U tu svrhu, na njemu će biti da provjeri mogu li i osoba na koju su se primijenile posebne istražne metode i sud koji je zadužen za provjeru zakonitosti odobrenja korištenja tim metodama razumjeti razloge za to odobrenje.

57

Iako takvu provjeru mora provesti isključivo sud koji je uputio zahtjev, Sud koji odlučuje o prethodnom pitanju ipak može, prema potrebi, dati pojašnjenja koja nacionalni sud usmjeravaju u njegovoj odluci (presuda od 5. svibnja 2022., Victorinox, C‑179/21, EU:C:2022:353, t. 49. i navedena sudska praksa).

58

U tom pogledu valja provjeriti, s obzirom na to da je odobrenje za korištenje posebnim istražnim metodama doneseno na temelju obrazloženog i temeljitog zahtjeva nadležnih nacionalnih tijela, da osobe iz točke 56. ove presude mogu imati pristup ne samo odluci o odobrenju nego i zahtjevu tijela koje je zatražilo to odobrenje.

59

Osim toga, kako bi se poštovala obveza obrazlaganja koja proizlazi iz članka 47. drugog stavka Povelje, važno je, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točki 41. svojeg mišljenja, da te iste osobe mogu lako i nedvosmisleno razumjeti, usporednim čitanjem odobrenja za korištenje posebnim istražnim metodama i popratnog obrazloženog zahtjeva, precizne razloge zbog kojih je to odobrenje izdano s obzirom na činjenične i pravne elemente pojedinačnog slučaja na kojem se zahtjev temelji, kao što iz takvog usporednog čitanja obavezno mora proizlaziti i razdoblje valjanosti navedenog odobrenja.

60

Kad se u odluci o odobrenju, kao u ovom slučaju, samo navodi razdoblje valjanosti odobrenja i izjavljuje da su poštovane zakonske odredbe, koje se u njoj navode, ključno je da se u zahtjevu jasno navode sve potrebne informacije kako bi osoba o kojoj je riječ i sud koji je nadležan za provjeru zakonitosti izdanog odobrenja mogli biti u mogućnosti razumjeti da je, isključivo na temelju tih informacija, sud koji je izdao odobrenje, potvrdivši obrazloženje iz zahtjeva, zaključio da su poštovani svi zakonski zahtjevi.

61

Ako se iz usporednog čitanja zahtjeva i naknadnog odobrenja ne bi mogli lako i nedvosmisleno razumjeti razlozi za to odobrenje, tada bi se moralo utvrditi da obveza obrazlaganja koja proizlazi iz članka 15. stavka 1. Direktive 2002/58 u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje nije poštovana.

62

Valja još dodati da, u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, prava iz Povelje imaju isto značenje i opseg primjene kao i odgovarajuća prava zajamčena EKJLP‑om, što ne sprečava pravo Unije da pruži širu zaštitu.

63

U tom pogledu iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da navođenje razloga, čak i ako su sažeti, predstavlja ključno jamstvo protiv zloporabnog nadzora jer samo takvo navođenje omogućuje da se osigura da je sud pravilno ispitao zahtjev za odobrenje i podnesene dokaze te da je stvarno provjerio je li zatraženi nadzor opravdano i proporcionalno zadiranje u ostvarivanje prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života zajamčenog člankom 8. EKLJP‑a. Međutim, Europski sud za ljudska prava priznao je, u pogledu dviju presuda Specializiranog nakazatelenog sada (Specijalizirani kazneni sud), da nepostojanje individualiziranih razloga ne može automatski dovesti do zaključka da sud koji je izdao odobrenje nije pravilno ispitao zahtjev (vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a od 11. siječnja 2022., Ekimdzhiev i dr. protiv Bugarske, CE:ECHR:2022:0111JUD007007812, t. 313. i 314. i navedenu sudsku praksu).

64

Valja još pojasniti da presuda ESLJP‑a od 15. siječnja 2015., Dragojević protiv Hrvatske (CE:ECHR:2015:0115JUD006895511), koju navodi sud koji je uputio zahtjev, ne može dovesti u pitanje razmatranja iznesena u točkama 58. do 61. ove presude. Naime, kako bi došao do zaključka da je povrijeđen članak 8. EKLJP‑a, Europski sud za ljudska prava u toj presudi od 15. siječnja 2015. nije ispitao može li osoba o kojoj je riječ usporednim čitanjem odluka o odobrenju i zahtjeva za nadzor razumjeti razloge koje je iznio istražni sudac, nego o zasebnom pitanju mogućnosti naknadnog ispravljanja nepostojanja ili nedostatnosti obrazloženja odluka o odobrenju.

65

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 15. stavak 1. Direktive 2002/58, u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje, treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalna praksa, u skladu s kojom se sudske odluke kojima se odobrava korištenje posebnim istražnim metodama povodom obrazloženog i temeljitog zahtjeva kaznenih tijela sastavljaju na temelju unaprijed utvrđenog teksta i ne sadržavaju individualizirane razloge, nego se u njima, uz razdoblje valjanosti tih odobrenja, samo navodi da su poštovani zahtjevi predviđeni tim zakonodavstvom, koji se navode u tim odlukama, pod uvjetom da se precizni razlozi zbog kojih je nadležni sud smatrao da su poštovani zakonski uvjeti s obzirom na činjenične i pravne elemente predmetnog slučaja mogu lako i nedvosmisleno izvesti iz usporednog čitanja odluke i zahtjeva za odobrenje, pri čemu taj zahtjev mora biti učinjen dostupnim, nakon izdanog odobrenja, osobi u odnosu na koju je odobreno korištenje posebnim istražnim metodama.

66

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo pitanje.

67

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Članak 15. stavak 1. Direktive 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. srpnja 2002. o obradi osobnih podataka i zaštiti privatnosti u području elektroničkih komunikacija (Direktiva o privatnosti i elektroničkim komunikacijama), u vezi s člankom 47. drugim stavkom Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

treba tumačiti na način da mu se:

ne protivi nacionalna praksa, u skladu s kojom se sudske odluke kojima se odobrava korištenje posebnim istražnim metodama povodom obrazloženog i temeljitog zahtjeva kaznenih tijela sastavljaju na temelju unaprijed utvrđenog teksta i ne sadržavaju individualizirane razloge, nego se u njima, uz razdoblje valjanosti tih odobrenja, samo navodi da su poštovani zahtjevi predviđeni tim zakonodavstvom, koji se navode u tim odlukama, pod uvjetom da se precizni razlozi zbog kojih je nadležni sud smatrao da su poštovani zakonski uvjeti s obzirom na činjenične i pravne elemente predmetnog slučaja mogu lako i nedvosmisleno izvesti iz usporednog čitanja odluke i zahtjeva za odobrenje, pri čemu taj zahtjev mora biti učinjen dostupnim, nakon izdanog odobrenja, osobi u odnosu na koju je odobreno korištenje posebnim istražnim metodama.