PRESUDA SUDA (veliko vijeće)

21. prosinca 2023. ( *1 ) ( i )

Sadržaj

	I. Pravni okvir
	A. Statut FIFA‑e
	B. FIFA‑in Pravilnik o međunarodnim utakmicama
	C. Statut UEFA‑e
	II. Činjenice u glavnom postupku i prethodna pitanja
	A. Projekt Superlige
	B. Glavni postupak i prethodna pitanja
	III. Postupak pred Sudom
	IV. Dopuštenost
	A. Postupovni uvjeti za donošenje odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku
	B. Sadržaj odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku
	C. Činjenično stanje spora i relevantnost pitanja upućenih Sudu
	V. O prethodnim pitanjima
	A. Uvodne napomene
	1. Predmet glavnog postupka
	2. Primjenjivost prava Unije na sport i djelatnost sportskih udruženja
	3. Članak 165. UFEU‑a
	B. Prvo, drugo, treće, četvrto i peto pitanje, koja se odnose na pravila o tržišnom natjecanju
	1. Prvo pitanje, koje se odnosi na tumačenje članka 102. UFEU‑a kad je riječ o pravilima koja se odnose na prethodno odobrenje međuklupskih nogometnih natjecanja te sudjelovanje klubova i sportaša u tim natjecanjima
	a) Pojam „zlouporaba vladajućeg položaja”
	b) Utvrđivanje postojanja zlouporabe vladajućeg položaja
	c) Kvalifikacija pravila koja se odnose na prethodno odobrenje međuklupskih nogometnih natjecanja te sudjelovanje klubova i sportaša u tim natjecanjima kao zlouporabe vladajućeg položaja
	2. Drugo pitanje, koje se odnosi na tumačenje članka 101. stavka 1. UFEU‑a kad je riječ o pravilima koja se odnose na prethodno odobrenje međuklupskih nogometnih natjecanja te sudjelovanje klubova i sportaša u tim natjecanjima
	a) Pojam postupanja čiji je „cilj” ili „posljedica” narušavanje tržišnog natjecanja i utvrđivanje postojanja takvog postupanja
	1) Utvrđivanje postojanja postupanja čiji je „cilj” sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja
	2) Utvrđivanje postojanja postupanja čija je „posljedica” sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja
	b) Kvalifikacija pravila koja se odnose na prethodno odobrenje međuklupskih nogometnih natjecanja te sudjelovanje klubova i sportaša u tim natjecanjima kao odluke udruženja poduzetnika čiji je „cilj” ograničavanje tržišnog natjecanja
	3. Treće pitanje, koje se odnosi na tumačenje članka 101. stavka 1. i članka 102. UFEU‑a kad je riječ o postupanjima u okviru kojih se klubovima i sportašima koji sudjeluju u neodobrenim natjecanjima prijeti sankcijama
	4. Peto pitanje, koje se odnosi na mogućnost opravdanja pravila koja se odnose na prethodno odobrenje natjecanja te sudjelovanje klubova i sportaša u tim natjecanjima
	a) Mogućnost da se smatra da određena postupanja nisu obuhvaćena člankom 101. stavkom 1. i člankom 102. UFEU‑a
	b) Iznimka predviđena u članku 101. stavku 3. UFEU‑a
	c) Objektivno opravdanje s obzirom na članak 102. UFEU‑a
	5. Četvrto pitanje, koje se odnosi na tumačenje članaka 101. i 102. UFEU‑a kad je riječ o pravilima koja se odnose na prava povezana sa sportskim natjecanjima
	a) Vlasništvo nad pravima povezanima sa sportskim natjecanjima
	b) Iskorištavanje prava povezanih sa sportskim natjecanjima
	c) Postojanje eventualnog opravdanja
	C. Šesto pitanje, koje se odnosi na slobode kretanja
	1. Utvrđivanje relevantne slobode kretanja
	2. Postojanje zapreke slobodnom pružanju usluga
	3. Postojanje eventualnog opravdanja
	Troškovi

„Zahtjev za prethodnu odluku – Tržišno natjecanje – Unutarnje tržište – Propisi koje su uspostavila međunarodna sportska udruženja – Profesionalni nogomet – Privatnopravni subjekti koji imaju ovlasti uređenja, kontrole, odlučivanja i sankcioniranja – Pravila koja se odnose na prethodno odobrenje natjecanja, sudjelovanje nogometnih klubova i igrača u tim natjecanjima te na iskorištavanje komercijalnih i medijskih prava povezanih s navedenim natjecanjima – Paralelno obavljanje gospodarskih djelatnosti – Organizacija i komercijalizacija natjecanjâ – Iskorištavanje odgovarajućih komercijalnih i medijskih prava – Članak 101. stavak 1. UFEU‑a – Odluka udruženja poduzetnika kojom se narušava tržišno natjecanje – Pojmovi protutržišni ‚cilj’ i ‚posljedica’ – Izuzeće na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a – Uvjeti – Članak 102. UFEU‑a – Zlouporaba vladajućeg položaja – Opravdanje – Pretpostavke – Članak 56. UFEU‑a – Zapreke slobodnom pružanju usluga – Opravdanje – Uvjeti – Teret dokazivanja”

U predmetu C‑333/21,

povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Juzgado de lo Mercantil de Madrid (Trgovački sud u Madridu, Španjolska), odlukom od 11. svibnja 2021., koju je Sud zaprimio 27. svibnja 2021., u postupku

European Superleague Company SL,

protiv

Fédération internationale de football association (FIFA),

Union des associations européennes de football (UEFA),

uz sudjelovanje:

A22 Sports Management SL,

Real Federación Española de Fútbol (RFEF),

Liga Nacional de Fútbol Profesional (LNFP),

SUD (veliko vijeće),

u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik, L. Bay Larsen, potpredsjednik, A. Arabadjiev, A. Prechal, K. Jürimäe i O. Spineanu‑Matei, predsjednici vijeća, J.-C. Bonichot, M. Safjan, L. S. Rossi, I. Jarukaitis, A. Kumin, N. Jääskinen, N. Wahl, J. Passer (izvjestitelj) i M. Gavalec, suci,

nezavisni odvjetnik: A. Rantos,

tajnik: M. Ferreira, glavna administratorica,

Uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 11. i 12. srpnja 2022.,

uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:

–	za European Superleague Company SL, J.-L. Dupont, avocat, B. Irissarry Robina i M. Odriozola Alén, abogados,

–	za Fédération internationale de football association (FIFA), J. M. Baño Fos, abogado, M. Hoskins, barrister, i A. Pascual Morcillo, abogado,

–	za Union des associations européennes de football (UEFA), H. Brokelmann, abogado, B. Keane, avocat, S. Love, barrister, D. Slater i D. Waelbroeck, avocats,

–	za A22 Sports Management SL, L. A. Alonso Díez, F. Giménez‑Alvear Gutiérrez‑Maturana, F. Irurzun Montoro, abogados, i M. Sánchez‑Puelles González‑Carvajal, procurador,

–	za Real Federación Española de Fútbol (RFEF), P. Callol García, abogado, B. González Rivero, procuradora, T. González Cueto i J. Manzarbeitia Pérez, abogados,

–	za Liga Nacional de Fútbol Profesional (LNFP), D. Crespo Lasso de la Vega, Y. Martínez Mata, M. Pajares Villarroya, J. Ramos Rubio i S. Rating, abogados,

–	za španjolsku vladu, L. Aguilera Ruiz i A. Gavela Llopis, u svojstvu agenata,

–	za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–	za dansku vladu, J. Farver Kronborg, V. Pasternak Jørgensen, M. Søndahl Wolff i Y. Thyregod Kollberg, u svojstvu agenata,

–	za njemačku vladu, J. Möller, u svojstvu agenta,

–	za estonsku vladu, N. Grünberg, u svojstvu agenta,

–	za Irsku, M. Browne, Chief State Solicitor , A. Joyce i M. Tierney, u svojstvu agenata, uz asistenciju S. Brittaina, barrister,

–	za vladu Helenske Republike, K. Boskovits, u svojstvu agenta,

–	za francusku vladu, A.-L. Desjonquères, P. Dodeller, T. Stehelin i N. Vincent, u svojstvu agenata,

–	za hrvatsku vladu, G. Vidović Mesarek, u svojstvu agenta,

–	za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju D. Del Gaizoa i S. L. Vitalea, avvocati dello Stato,

–	za ciparsku vladu, I. Neophytou, u svojstvu agenta,

–	za latvijsku vladu, J. Davidoviča, K. Pommere i I. Romanovska, u svojstvu agenata,

–	za luksemburšku vladu, A. Germeaux i T. Uri, u svojstvu agenata,

–	za mađarsku vladu, M. Z. Fehér, E. Gyarmati i K. Szíjjártó, u svojstvu agenata,

–	za maltešku vladu, A. Buhagiar, u svojstvu agenta,

–	za austrijsku vladu, F. Koppensteiner, u svojstvu agenta,

–	za poljsku vladu, B. Majczyna i M. Wiącek, u svojstvu agenata,

–	za portugalsku vladu, P. Barros da Costa, R. Capaz Coelho i C. Chambel Alves, u svojstvu agenata, uz asistenciju J. L. da Cruza Vilaçaa, advogado,

–	za rumunjsku vladu, E. Gane, L. Liţu i A. Rotăreanu, u svojstvu agenata,

–	za slovensku vladu, A. Dežman Mušič i N. Pintar Gosenca, u svojstvu agenata,

–	za slovačku vladu, E. V. Drugda i B. Ricziová, u svojstvu agenata,

–	za švedsku vladu, O. Simonsson, M. Salborn Hodgson i H. Shev, u svojstvu agenata,

–	za islandsku vladu, J. B. Bjarnadóttir, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Bergsteinssona, avocat,

–	za norvešku vladu, F. Bersgø, L.-M. Moen Jünge, O. S. Rathore i P. Wennerås, u svojstvu agenata,

–	za Europsku komisiju, S. Baches Opi, M. Mataija, G. Meessen, C. Urraca Caviedes i H. van Vliet, u svojstvu agenata,

saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 15. prosinca 2022.,

donosi sljedeću

Presudu

1	Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 101. i 102. UFEU‑a, s jedne strane, i članaka 45., 49. 56. i 63. UFEU‑a, s druge strane.

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između društva European Superleague Company SL (u daljnjem tekstu: ESLC), s jedne strane, i Fédération internationale de football association (FIFA) i Union des associations européennes de football (UEFA), s druge strane, povodom zahtjeva kojim se traži da se proglasi da su FIFA i UEFA povrijedile članke 101. i 102. UFEU‑a, da se naloži prekid tih povreda i da se u odnosu na te subjekte donesu različiti nalozi.

I. Pravni okvir

A. Statut FIFA‑e

FIFA je privatnopravno udruženje sa sjedištem u Švicarskoj. U skladu s člankom 2. njezina statuta, u izdanju iz rujna 2020. na koje se upućuje u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku (u daljnjem tekstu: Statut FIFA‑e), njezini su ciljevi, među ostalim, „organizacija vlastitih međunarodnih natjecanja”, „donošenje pravilnika i odredaba kojima se uređuju nogometna igra i srodna pitanja te jamči njihovo provođenje”, kao i „kontrola svih vrsta nogometa unutar saveza poduzimanjem odgovarajućih mjera za sprječavanje kršenja [s]tatuta, pravilnika ili odluka FIFA‑e ili [p]ravila nogometne igre” na svjetskoj razini.

U skladu s člancima 11. i 14. Statuta FIFA‑e, svaki „savez koji je odgovoran za organizaciju i nadzor nogometa” u određenoj zemlji može postati savez član FIFA‑e pod uvjetom da je, među ostalim, već član jedne od šest kontinentalnih konfederacija koje priznaje FIFA te se navode u članku 22. tog statuta, među kojima je i UEFA, kao i da se prethodno obvezao poštovati, među ostalim, statut, pravilnike, upute i odluke tijela FIFA‑e i kontinentalne konfederacije koje je taj savez već član. U praksi su 200 nacionalnih nogometnih saveza trenutačno članovi FIFA‑e. U tom svojstvu na temelju članaka 14. i 15. Statuta FIFA‑e imaju obvezu, među ostalim, osigurati da njihovi vlastiti članovi ili pridruženi članovi poštuju statut, pravilnike, upute i odluke tijela FIFA‑e, kao i da ih poštuju svi dionici u nogometu, osobito profesionalne lige, klubovi i igrači.

Člankom 20. tog statuta, naslovljenim „Status klubova, liga i drugih skupina klubova”, u njegovu stavku 1. određuje se:

„Klubovi, lige ili bilo koje druge skupine pridružene savezu članu podređene su tom savezu članu i od njega priznate. Statutom saveza člana utvrđeni su opseg nadležnosti te prava i obveze takvih skupina. Statute i pravilnike ovih skupina odobrava savez član.”

U članku 22. navedenog statuta, naslovljenom „Konfederacije”, u njegovim stavcima 1. i 3., navodi se:

„1. Savezi članovi koji pripadaju istom kontinentu formirali su sljedeće konfederacije koje priznaje FIFA:

[…]

c)	Union des Associations Européennes de Football – UEFA

[…]

Priznavanje svake konfederacije od strane FIFA‑e podrazumijeva potpuno međusobno poštivanje međusobnih ovlasti unutar njihovih relevantnih institucionalnih područja nadležnosti, kako je utvrđeno ovim Statutom.

[…]

3. Svaka konfederacija ima sljedeća prava i obveze:

a)	poštivati i osigurati poštivanje Statuta, pravilnika/propozicija i odluka FIFA‑e;

b)	blisko surađivati s FIFA‑om na svim područjima, kako bi se ostvarili ciljevi iz članka 2. te organizirati međunarodna natjecanja;

c)	organizirati svoja vlastita međuklupska natjecanja, u skladu s međunarodnim kalendarom utakmica;

d)	organizirati sva svoja međunarodna natjecanja u skladu s međunarodnim kalendarom utakmica;

e)	osigurati da međunarodne lige ili bilo kakve druge takve skupine klubova ili liga ne budu formirane bez njene suglasnosti i odobrenja FIFA‑e;

[…]”

7	U skladu s člankom 24. Statuta FIFA‑e tijela FIFA‑e obuhvaćaju, među ostalim, „zakonodavno tijelo” nazvano „Kongres” koje je njezino „vrhovno” tijelo, „strateško i nadzorno tijelo” nazvano „Vijeće”, kao i „izvršno, operativno i administrativno tijelo” nazvano „glavno tajništvo”.

Članak 67. tog statuta, naslovljen „Prava iz natjecanja i događanja”, glasi kako slijedi:

„1. FIFA, njeni savezi članovi i konfederacije izvorni su vlasnici svih prava koja proizlaze iz natjecanja i drugih događanja pod njihovom nadležnošću, bez ikakvih ograničenja u odnosu na sadržaj, vrijeme, mjesto i zakon. Između ostalog, ta prava uključuju sve vrste financijskih prava, audiovizualne i radio snimke, prava reprodukcije i prava televizijskog prijenosa, multimedijska prava, marketinška i promotivna prava, te sva nematerijalna prava kao što su grbovi i prava koja proizlaze iz zakona o pravu na tiskanje.

2. Vijeće odlučuje o načinu i opsegu korištenja ovih prava i sastavlja poseban pravilnik u tom smislu. Vijeće samostalno odlučuje hoće li se ta prava koristiti ekskluzivno, ili zajednički s trećom stranom, ili u cijelosti putem treće strane.”

U članku 68. navedenog statuta, naslovljenom „Ovlaštenje za distribuciju”, u njegovu stavku 1., navodi se:

„FIFA, njeni savezi članovi i konfederacije isključivo su odgovorni za davanje odobrenja za distribuciju slike i zvuka te drugih prenositelja podataka s nogometnih utakmica i događanja pod njihovom nadležnošću, bez ikakvih ograničenja u odnosu na sadržaj, vrijeme, mjesto te tehničke i pravne aspekte.”

U skladu s člankom 71. Statuta FIFA‑e, naslovljenim „Međunarodne utakmice i natjecanja”:

„1. Vijeće je odgovorno izdati pravilnik za organizaciju međunarodnih utakmica i natjecanja između reprezentativnih ekipa i između ligaških, klupskih i/ili mješovitih ekipa. Niti jedna takva utakmica ili natjecanje ne može se odigrati bez prethodne suglasnosti FIFA‑e, konfederacija i/ili saveza članova u skladu s Pravilnikom o međunarodnim utakmicama.

2. Vijeće može izdati dodatne odredbe za takve utakmice i natjecanja.

3. Vijeće utvrđuje sve kriterije za odobravanje sastava koji nisu obuhvaćeni Pravilnikom o međunarodnim utakmicama.

4. Bez obzira na nadležnost za odobrenja, kako je utvrđeno Pravilnikom o međunarodnim utakmicama, FIFA može donositi konačne odluke o odobrenju bilo koje međunarodne utakmice ili natjecanja.”

U članku 72. tog statuta, naslovljenom „Kontakti”, u njegovu stavku 1., navodi se:

„Bez odobrenja FIFA‑e, igrači i ekipe saveza članova ili privremenih članova konfederacija ne mogu igrati utakmice ili stupati u sportske kontakte s igračima ili ekipama koji nisu pridruženi savezima članovima ili privremenim članovima konfederacija.”

Člankom 73. navedenog statuta, naslovljenim „Odobrenje”, predviđa se:

„Savezi, lige ili klubovi koji su pridruženi savezu članu mogu se priključiti drugom savezu članu ili sudjelovati u natjecanjima na teritoriju tog saveza člana samo u iznimnim okolnostima. U svakom slučaju, odobrenje moraju dati oba saveza člana, odnosna(e) konfederacija(e) i FIFA.”

B. FIFA‑in Pravilnik o međunarodnim utakmicama

U članku 1. FIFA‑ina Pravilnika o međunarodnim utakmicama, u verziji koja je na snazi od 1. svibnja 2014., navodi se da je svrha tog pravilnika urediti odobrenja, obavijesti i druge zahtjeve za organizaciju utakmica ili natjecanja između momčadi koje pripadaju različitim nacionalnim nogometnim savezima koji su članovi FIFA‑e, za organizaciju utakmica ili natjecanja između momčadi koje pripadaju samo jednom nacionalnom savezu ako se odvijaju u trećoj zemlji, kao i za organizaciju utakmica ili natjecanja koji uključuju igrače ili momčadi koji nisu pridruženi nacionalnom savezu.

14	U skladu s člankom 2. tog pravilnika, njegovo područje primjene obuhvaća sve međunarodne utakmice i natjecanja osim utakmica koje su uključene u natjecanja koja organizira FIFA ili jedna od kontinentalnih konfederacija koje ona priznaje.

15	U skladu s člankom 6. navedenog pravilnika sve međunarodne utakmice treba, ovisno o slučaju, odobriti FIFA odnosna kontinentalna konfederacija i/ili nacionalni nogometni savezi koji su članovi FIFA‑e i kojima su momčadi sudionice pridružene ili na čijem se teritoriju utakmica treba odigrati.

U skladu s člancima 7. i 10. tog pravilnika, sve „[m]eđunarodne utakmice kategorije 1”, koje se definiraju kao svaka utakmica u kojoj su obje momčadi sudionice prve reprezentativne momčadi dvaju nacionalnih nogometnih saveza koji su članovi FIFA‑e, moraju odobriti FIFA, odnosna nacionalna konfederacija i odnosni nacionalni savezi. Suprotno tomu, na temelju članaka 8. i 11. FIFA‑ina Pravilnika o međunarodnim utakmicama, svaku „[m]eđunarodn[u] utakmic[u] kategorije 2”, koja se definira kao svaka utakmica u kojoj sudjeluje prva reprezentativna momčad samo jednog nacionalnog saveza, bilo koja druga reprezentativna momčad takvog nacionalnog saveza, momčad koju čine igrači registrirani u nekoliko klubova istog nacionalnog saveza ili pak prva momčad klupske momčadi koja se natječe u najvišoj ligi nacionalnog saveza, moraju odobriti samo odnosne kontinentalne konfederacije i odnosni nacionalni savezi.

C. Statut UEFA‑e

17	UEFA je također privatnopravno udruženje sa sjedištem u Švicarskoj.

U članku 2. stavku 1. Statuta UEFA‑e navodi se da su ciljevi UEFA‑e sljedeći:

„a)	rješavati sva pitanja vezana uz europski nogomet;

b)	promicati nogomet u Europi u duhu mira, razumijevanja i fair playa, bez bilo kakve diskriminacije na političkoj, spolnoj, vjerskoj, rasnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi;

c)	nadzirati i kontrolirati razvoj svake vrste nogometa u Europi;

d)	organizirati i provoditi međunarodna nogometna natjecanja i turnire na europskoj razini za svaku vrstu nogometa […];

e)	sprječavati sve metode ili prakse koje mogu ugroziti regularnost utakmica ili natjecanja, ili dovesti do zlouporabe nogometa;

f)	promicati i štititi etičke standarde i dobro upravljanje u europskom nogometu;

g)	osigurati da sportske vrijednost uvijek prevladaju nad komercijalnim interesima;

h)	preraspodijeliti ostvareni prihod od nogometa u skladu s načelima solidarnosti te poticati ponovno ulaganje u korist svih razina i područja nogometa, posebno u nogomet na najširoj osnovi;

i)	promicati jedinstvo među savezima članovima u pitanjima koja se tiču europskog i svjetskog nogometa;

j)	štititi sveukupne interese saveza članova;

k)	osigurati da potrebe različitih dionika u europskom nogometu (lige, klubovi, igrači, navijači), budu odgovarajuće uzete u obzir;

l)	djelovati kao zastupnički glas europske nogometne obitelji kao cjeline;

m)	održavati dobre odnose i suradnju s FIFA‑om i drugim konfederacijama koje su priznate od FIFA‑e;

n)	osigurati da njeni predstavnici u FIFA‑i lojalno zastupaju stajališta UEFA‑e i djeluju u duhu europske solidarnosti;

o)	poštovati interese saveza članova, rješavati sporove između saveza članova te im pomagati u svakom pitanju na njihov zahtjev.”

U skladu s člankom 5. tog statuta član UEFA‑e može postati bilo koji savez sa sjedištem u europskoj državi koja je kao neovisna država priznata od većine članica Ujedinjenih naroda (UN) te koji je odgovoran za organizaciju nogometa u toj državi. Na temelju članka 7.bis navedenog statuta takvo svojstvo podrazumijeva obvezu predmetnih saveza da postupaju u skladu sa statutom, pravilnicima i odlukama UEFA‑e, kao i da ih u državama kojima pripadaju poštuju profesionalne lige koje su im podređene te klubovi i igrači. U praksi je 50 nacionalnih nogometnih saveza trenutačno član UEFA‑e.

20	U skladu s člancima 11. i 12. tog statuta, tijela UEFA‑e obuhvaćaju, među ostalim, „vrhovno tijelo” nazvano „Kongres” i „Izvršni odbor”.

Člankom 49. Statuta UEFA‑e, naslovljenim „Natjecanja”, predviđa se:

„1. UEFA ima isključivu nadležnost za organizaciju ili ukidanje međunarodnih natjecanja u Europi u kojima sudjeluju savezi članovi i/ili njihovi klubovi. Ova odredba ne odnosi se na natjecanja FIFA‑e.

[…]

3. Međunarodne utakmice, natjecanja ili turniri koje ne organizira UEFA, ali se igraju na teritoriju UEFA‑e, moraju biti prethodno odobreni od strane FIFA‑e i/ili UEFA‑e i/ili relevantnih saveza članova u skladu s FIFA‑inim Pravilnikom o međunarodnim utakmicama te svim dodatnim primjenjivim pravilima koje je donio Izvršni odbor.”

U članku 51. tog statuta, naslovljenom „Zabranjeni odnosi”, navodi se:

„1. Bez odobrenja UEFA‑e nisu dozvoljene nikakve kombinacije ili osnivanje grupiranja udruženja između saveza članova UEFA‑e ili između liga ili klubova pridruženih, izravno ili neizravno, različitim savezima članovima UEFA‑e.

2. Savez član, ili njegove pridružene lige i klubovi, ne smiju igrati, niti smiju organizirati utakmice izvan svog teritorija bez odobrenja relevantnih saveza članova.”

II. Činjenice u glavnom postupku i prethodna pitanja

A. Projekt Superlige

ESLC je privatnopravno društvo sa sjedištem u Španjolskoj. Osnovan je na inicijativu skupine profesionalnih nogometnih klubova koji sami imaju sjedište, ovisno o slučaju, u Španjolskoj (Club Atlético de Madrid, Fútbol Club Barcelona i Real Madrid Club de Fútbol), Italiji (Associazione Calcio Milan, Football Club Internazionale Milano i Juventus Football Club) i Ujedinjenoj Kraljevini (Arsenal Football Club, Chelsea Football Club, Liverpool Football Club, Manchester City Football Club, Manchester United Football Club i Tottenham Hotspur Football Club). U skladu s odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku cilj mu je uspostaviti projekt novog međunarodnog natjecanja profesionalnog nogometa pod nazivom „Superliga”. U tu je svrhu osnovao odnosno namjeravao osnovati još tri društva, od kojih bi prvo bilo zaduženo za financijsko, sportsko i disciplinsko upravljanje Superligom nakon što se ona uspostavi, drugo za iskorištavanje medijskih prava povezanih s tim natjecanjem i treće za iskorištavanje ostale poslovne imovine povezane s navedenim natjecanjem.

24	A22 Sports Management SL je također privatnopravno društvo sa sjedištem u Španjolskoj. Cilj mu je pružati usluge povezane s uspostavom natjecanjâ profesionalnog nogometa, i konkretnije Superlige, te njihovim upravljanjem.

Kad je riječ o pokretanju tog projekta, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku najprije proizlazi da su profesionalni nogometni klubovi koji su osnovali ESLC namjeravali uspostaviti novo međunarodno nogometno natjecanje koje uključuje, s jedne strane, dvanaest do petnaest profesionalnih nogometnih klubova koji imaju status „stalnih članova” i, s druge strane, profesionalne nogometne klubove koji imaju status „kvalificiranih klubova” čiji broj tek treba utvrditi, a koji se odabiru u skladu s određenim postupkom.

Nadalje, navedeni projekt temelji se na sporazumu među dioničarima i o ulaganju kojim se predviđa, s jedne strane, sklapanje niza ugovora kojima se svaki od profesionalnih nogometnih klubova koji sudjeluju ili bi mogli sudjelovati u Superligi obvezuje prema trima društvima koja je osnovao ili koja će osnovati ESLC, i čiji je cilj pojasniti, među ostalim, pravila u skladu s kojima ti klubovi trebaju ESLC‑u prenijeti svoja medijska ili komercijalna prava povezana s tim natjecanjem, kao i naknadu za takav prijenos. S druge strane, predviđeno je sklapanje niza ugovora među tim trima društvima kako bi se uskladilo pružanje usluga potrebnih za upravljanje Superligom, za iskorištavanje prava prenesenih ESLC‑u i za dodjelu klubovima sudionicima sredstava koja su na raspolaganju ESLC‑u. Samo stavljanje na raspolaganje tih sredstava predviđeno je u dopisu u kojem se JP Morgan AG obvezao da će ESLC‑u u okviru kredita za premošćivanje u iznosu do otprilike 4 milijarde eura odobriti financijsku potporu i subvenciju za infrastrukturu kojima bi se omogućili uspostavljanje Superlige i njezino privremeno financiranje dok se na financijskim tržištima ne organizira izdavanje obveznica.

Naposljetku, u sporazumu među dioničarima i o ulaganju o kojem je riječ na uspostavljanje Superlige i stavljanje na raspolaganje potrebnih sredstava u tu svrhu primjenjuje se suspenzivan uvjet da FIFA ili UEFA priznaju to međunarodno natjecanje i njegovu usklađenost s pravilima koja su donijela ta dva subjekta ili pak da nadležna administrativna ili sudska tijela dodijele pravnu zaštitu koja profesionalnim nogometnim klubovima sa statusom stalnih članova navedenog natjecanja omogućuje da u njemu sudjeluju a da to ne utječe na njihovo članstvo ili sudjelovanje u nacionalnim nogometnim savezima, profesionalnim ligama ili međunarodnim natjecanjima u koja su dosad bili uključeni. U tu se svrhu navedenim sporazumom predviđalo, među ostalim, da se o projektu Superlige obavijesti FIFA‑u i UEFA‑u.

B. Glavni postupak i prethodna pitanja

Glavni postupak proizlazi iz tužbe u trgovačkim stvarima koju je ESLC protiv FIFA‑e i UEFA‑e podnio Juzgadou de lo Mercantil de Madrid (Trgovački sud u Madridu, Španjolska) i uz koju je podnesen zahtjev za donošenje privremenih zaštitnih mjera bez održavanja kontradiktorne rasprave (inaudita parte).

29	Prema tvrdnjama suda koji je uputio zahtjev, ta je tužba podnesena nakon što je ESLC pokrenuo projekt Superlige i nakon što su se FIFA i UEFA usprotivile tom projektu.

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu navodi da su 21. siječnja 2021. FIFA i šest kontinentalnih konfederacija koje ona priznaje, među kojima je UEFA, objavile izjavu u kojoj su, kao prvo, navele da odbijaju priznati Superligu, kao drugo, najavile da će svaki profesionalni nogometni klub i svaki igrač koji sudjeluje u tom međunarodnom natjecanju biti isključen iz natjecanja koja organiziraju FIFA i UEFA te, kao treće, naglasile da sva međunarodna nogometna natjecanja trebaju organizirati ili odobriti nadležna tijela, kao što se to navodi u statutima FIFA‑e i kontinentalnih konfederacija. Ta je izjava konkretno sadržavala sljedeći odlomak:

„Slijedom nedavnih spekulacija koje su mediji prenijeli o tome da određeni europski klubovi uspostavljaju zatvorenu europsku „Superligu”, FIFA i šest konfederacija […] žele ponoviti i nedvojbeno naglasiti da takvo natjecanje neće priznati ni FIFA ni konfederacija o kojoj je riječ. Stoga će se svakom klubu ili igraču koji sudjeluje u takvom natjecanju odbiti pravo sudjelovanja u bilo kojem natjecanju koje organizira FIFA ili njezina konfederacija.

U skladu sa statutima FIFA‑e i konfederacijâ, sva natjecanja mora organizirati ili priznati nadležno tijelo na odgovarajućoj razini, FIFA na međunarodnoj razini i konfederacija o kojoj je riječ na kontinentalnoj razini.”

Osim toga, UEFA, engleski, španjolski i talijanski nogometni savez te određene profesionalne lige koje su im podređene objavili su 18. travnja 2021. priopćenje u kojem je navedeno, među ostalim, da će se „klubovima o kojima je riječ zabraniti sudjelovanje u svakom drugom natjecanju na nacionalnoj, europskoj ili svjetskoj razini te bi se njihovim igračima mogla uskratiti mogućnost predstavljanja nacionalne reprezentacije”.

Sud koji je uputio zahtjev zatim je 19. i 20. travnja 2021. presudio da je tužba ESLC‑a dopuštena te je kao privremenu zaštitnu mjeru i bez održavanja kontradiktorne rasprave donio niz naloga kojima se FIFA‑i, UEFA‑i i, preko njih, nacionalnim nogometnim savezima koji su njihovi članovi u biti nalaže da se tijekom cijelog trajanja sudskog postupka suzdrže od bilo kakvog postupanja koje bi spriječilo ili narušilo uspostavljanje Superlige i sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u njoj, kao i, među ostalim, od bilo kakve disciplinske mjere, bilo kakve sankcije i bilo kakve prijetnje da će donijeti takve mjere ili sankcije u pogledu klubova ili igrača.

U prilog svojem zahtjevu za prethodnu odluku taj sud u biti ističe, na prvom mjestu, da iz ustaljene sudske prakse Suda i Općeg suda proizlazi da sportska aktivnost nije isključena iz područja primjene odredbi UFEU‑a koje se odnose na slobode kretanja (presude od 15. prosinca 1995., Bosman, C‑415/93, EU:C:1995:463 i od 13. lipnja 2019., TopFit i Biffi, C‑22/18, EU:C:2019:497) i na pravila tržišnog natjecanja (presude od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376 i od 26. siječnja 2005., Piau/Komisija, T‑193/02, EU:T:2005:22).

Na drugom mjestu, navedeni sud smatra da s materijalnog i zemljopisnog gledišta dvije različite, ali komplementarne gospodarske djelatnosti koje čine tržište o kojem je riječ u ovom slučaju, predstavljaju organizaciju i komercijalizaciju međunarodnih međuklupskih nogometnih natjecanja na području Unije, s jedne strane, i iskorištavanje različitih prava povezanih s tim natjecanjima, neovisno o tome je li riječ o financijskim pravima, audiovizualnim i radio snimkama, pravima reprodukcije i pravima televizijskog prijenosa, drugim multimedijskim pravima, komercijalnim pravima ili pak pravima intelektualnog vlasništva, s druge strane.

Na trećem mjestu, smatra da FIFA i UEFA već dugo drže gospodarski i komercijalni monopol na predmetnom tržištu, odnosno da su u vladajućem položaju koji im omogućuje da na tom tržištu postupaju neovisno o bilo kakvoj potencijalnoj konkurenciji, što ih čini obveznim partnerima svakog tijela koje već posluje na tom tržištu ili na njega želi ući na bilo kojoj osnovi i zbog čega imaju posebnu odgovornost u području očuvanja tržišnog natjecanja.

U tom pogledu najprije navodi da vladajući položaj koji uživaju FIFA i UEFA ne utječe samo na poduzetnike koji im mogu poželjeti konkurirati organiziranjem drugih međunarodnih nogometnih natjecanja, nego i, preko nacionalnih nogometnih saveza koji su njihovi članovi, na niz drugih dionika u nogometu, kao što su profesionalni nogometni klubovi ili igrači, što je situacija koju je Opći sud već uzeo u obzir (presuda od 26. siječnja 2005., Piau/Komisija, T‑193/02, EU:T:2005:22). Nadalje, pojašnjava da se FIFA‑in i UEFA‑in vladajući položaj na tržištu o kojem je riječ u glavnom postupku ne temelji samo na gospodarskom i komercijalnom monopolu, nego i, u konačnici, osobito na postojanju ovlasti uređenja, kontrole, odlučivanja i sankcioniranja koje FIFA‑i i UEFA‑i omogućuju da na obvezujuć i sveobuhvatan način određuju uvjete u kojima svi ostali dionici na tom tržištu mogu obavljati gospodarsku djelatnost. Naposljetku, navodi da kombinacija svih tih elemenata u praksi stvara gotovo nesavladivu prepreku ulasku potencijalnih FIFA‑inih i UEFA‑inih konkurenata na tržište. Konkretno, oni se suočavaju s pravilima koja se odnose na prethodno odobrenje koja je primjenjuju na organizaciju međunarodnih nogometnih natjecanja i sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u njima, kao i s pravilima koja se odnose na prisvajanje i isključivo iskorištavanje različitih prava povezanih s tim natjecanjima.

37	Na četvrtom mjestu, sud koji je uputio zahtjev pita predstavlja li FIFA‑ino i UEFA‑ino postupanje, s obzirom na dva aspekta, zlouporabu vladajućeg položaja koja je zabranjena člankom 102. UFEU‑a.

U tom pogledu navodi, s jedne strane, da iz sudske prakse Suda i Općeg suda (presude od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 51. i 52. i od 16. prosinca 2020., International Skating Union/Komisija, T‑93/18, EU:T:2020:610, t. 70.) proizlazi da se činjenicom da se zakonom ili propisom sportskom udruženju koje obavlja gospodarsku djelatnost organizacije i komercijalizacije sportskih natjecanja povjerava ovlast istodobnog određivanja de jure ili de facto drugih poduzetnika ovlaštenih za uspostavljanje takvih natjecanja a da se na tu ovlast ne primjenjuju odgovarajuća ograničenja, obveze ili kontrola, tom sportskom udruženju daje očita prednost pred njegovim konkurentima, čime mu se istodobno omogućuje da spriječi pristup tih konkurenata tržištu i da podupire vlastitu gospodarsku djelatnost.

S obzirom na tu sudsku praksu, sud koji je uputio zahtjev smatra da se u ovom slučaju može smatrati da FIFA i UEFA zlouporabljuju vladajući položaj na tržištu o kojem je riječ u glavnom postupku. Naime, pravila koja su ta dva subjekta, u svojem svojstvu udruženja i na temelju ovlasti uređenja i kontrole koje su si dodijelila, donijela u pogledu prethodnog odobrenja međunarodnih nogometnih natjecanja omogućuju im da spriječe ulazak potencijalno konkurentnih poduzetnika na to tržište, i to tim više jer se te ovlasti kombiniraju s ovlastima odlučivanja i sankcioniranja koje im omogućuju da nacionalne nogometne saveze koji su njihovi članovi i druge dionike u nogometu, konkretno profesionalne nogometne klubove i igrače, primoraju da poštuju njihov monopol na navedenom tržištu. Usto, u statutima FIFA‑e i UEFA‑e ne predviđaju se odredbe kojima se jamči da je provedba tih pravila koja se odnose na prethodno odobrenje i, općenitije, ovlasti odlučivanja i sankcioniranja s kojima se kombiniraju vođena isključivo ciljevima u općem interesu, a ne komercijalnim ili financijskim interesima povezanima s gospodarskom djelatnosti koju paralelno obavljaju ta dva subjekta. Naposljetku, navedena pravila i navedene ovlasti nisu uređene materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima prikladnima da se osigura njihova transparentnost, objektivnost, nediskriminirajuća priroda i proporcionalnost, koje pak mogu ograničiti FIFA‑inu i UEFA‑inu diskrecijsku ovlast. Mjere koje su u ovom slučaju ta dva subjekta najavila nakon pokretanja projekta Superlige primjer su te situacije.

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev pita ne povređuju li FIFA i UEFA i članke 101. i 102. UFEU‑a time što si statutima prisvajaju sva zakonska i ekonomska prava povezana s međunarodnim nogometnim natjecanjima koja se organiziraju na području Unije, kao i time što si dodjeljuju isključivo iskorištavanje tih prava. Naime, pravilima koja je u tom pogledu donijela FIFA tom se subjektu, UEFA‑i i nacionalnim nogometnim savezima koji su njezini članovi dodjeljuje status „izvornih vlasnika” navedenih prava, čime se profesionalne nogometne klubove koji sudjeluju u takvim natjecanjima lišava vlasništva nad tim pravima ili ih se obvezuje da ih prenesu na ta dva subjekta. Usto, ta se pravila kombiniraju s pravilima koja se odnose na prethodno odobrenje i, općenitije, s ovlastima uređenja, kontrole, odlučivanja i sankcioniranja kojima, osim toga, FIFA i UEFA raspolažu kako bi predmetno tržište zatvorile svim potencijalno konkurentnim poduzetnicima ili kako bi ih barem odvratile od ulaska na to tržište te im ograničile mogućnost iskorištavanja različitih prava povezanih s natjecanjima o kojima je riječ.

41	Na petom mjestu, taj sud napominje da se FIFA‑inim i UEFA‑inim postupanjem povređuje i zabrana zabranjenih sporazuma, koja se navodi u članku 101. UFEU‑a.

U tom pogledu smatra, kao prvo, da članci 20., 22., 67., 68. i 71. do 73. Statuta FIFA‑e, članci 49. i 51. Statuta UEFA‑e i relevantni članci FIFA‑ina Pravilnika o međunarodnim utakmicama odražavaju odluku, koju je donijelo svako od tih dvaju udruženja poduzetnika i koja je primjenjiva, među ostalim, na području Unije, da primjenom određenih pravila i određenih zajedničkih uvjeta koordiniraju svoje postupanje i postupanje poduzetnika koji su njihovi izravni ili neizravni članovi na tržištu organizacije i komercijalizacije međuklupskih nogometnih natjecanja, kao i iskorištavanje različitih prava povezanih s njima. Naime, neovisno o pravilima koja se odnose na prethodno odobrenje, odlučivanje i sankcioniranje i koja se navode u tim člancima, ti članci sadržavaju različite odredbe kojima se nastoji osigurati da ih poštuju nacionalni nogometni savezi koji su članovi FIFA‑e i UEFA‑e, kao i profesionalni nogometni klubovi koji su članovi tih nacionalnih saveza ili koji su im pridruženi.

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev smatra da ispitivanje sadržaja pravila o kojima je riječ, gospodarskog i pravnog konteksta u kojem se provode, ciljeva koji se njima nastoje postići i, u ovom slučaju, provedbenih mjera koje su FIFA i UEFA najavile 21. siječnja i 18. travnja 2021. upućuje na to da ta pravila mogu ograničiti tržišno natjecanje na tržištu o kojem je riječ u glavnom postupku. Taj sud u tom pogledu ponavlja niz elemenata koji se već navode u okviru njegove analize koja se odnosi na članak 102. UFEU‑a te općenitije dodaje da problem tržišnog natjecanja koji se pred njim javlja u konačnici proizlazi iz okolnosti da su FIFA i UEFA istodobno poduzetnici koji drže monopol na tržištu organizacije i komercijalizacije međunarodnih međuklupskih nogometnih natjecanja, osobito na području Unije, te iskorištavanja različitih prava povezanih s tim natjecanjima, i privatnopravna udruženja koja na temelju vlastitih statuta imaju ovlasti uređenja, kontrole, odlučivanja i sankcioniranja primjenjive na sve druge dionike u nogometu, neovisno o tome je li riječ o gospodarskim ili sportskim subjektima. Naime, time što su istodobno „zakonodavac i stranka”, FIFA i UEFA očito se nalaze u sukobu interesa zbog čega svoje ovlasti prethodnog odobrenja i sankcioniranja mogu upotrebljavati kako bi spriječile uspostavljanje međunarodnih nogometnih natjecanja koja nisu dio njihova sustava i stoga stvorile prepreku bilo kakvom potencijalnom tržišnom natjecanju na tržištu.

Na šestom i posljednjem mjestu, sud koji je uputio zahtjev pita narušava li se pravilima koja se odnose na prethodno odobrenje i sankcioniranje i koja su donijele FIFA i UEFA, kao i mjerama koje su ta dva subjekta u ovom slučaju najavila 21. siječnja i 18. travnja 2021., istodobno sloboda kretanja radnika koju imaju igrači koji su zaposleni ili bi mogli biti zaposleni u profesionalnim nogometnim klubovima koji žele sudjelovati u međunarodnim nogometnim natjecanjima kao što je Superliga, slobode pružanja usluga i poslovnog nastana koje imaju ti klubovi i poduzetnici koji nude druge usluge povezane s organizacijom i komercijalizacijom takvih natjecanja, kao i sloboda kretanja kapitala potrebnog za njihovo uspostavljanje.

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu konkretno navodi da iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da propis tijela javnih vlasti ili privatnog tijela kojim se uvodi sustav prethodnog odobrenja ne treba opravdati samo ciljem u općem interesu, nego također treba biti u skladu s načelom proporcionalnosti, što osobito podrazumijeva da izvršavanje diskrecijske ovlasti kojom nadležni subjekt raspolaže za davanje takvog odobrenja treba biti uređeno transparentnim, objektivnim i nediskriminirajućim kriterijima (presuda od 22. siječnja 2002., Canal Satélite Digital, C‑390/99, EU:C:2002:34, t. 35. i navedena sudska praksa).

46	Međutim, u ovom slučaju ti različiti zahtjevi nisu ispunjeni, kao što to proizlazi iz različitih elemenata navedenih u okviru analize provedene s obzirom na članke 101. i 102. UFEU‑a.

U tim je okolnostima Juzgado de lo Mercantil de Madrid (Trgovački sud u Madridu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.

Treba li članak 102. UFEU‑a tumačiti na način da se njime zabranjuje zlouporaba vladajućeg položaja prema kojem FIFA i UEFA u svojim statutima (osobito u člancima 22. i 71. do 73. Statuta FIFA‑e, člancima 49. i 51. Statuta UEFA‑e, kao i u svakom sličnom članku sadržanom u statutima savezâ članova i nacionalnih liga) utvrđuju da je nužno prethodno odobrenje tih organizacija, kojima je dodijeljena isključiva nadležnost za organiziranje ili odobravanje međunarodnih klupskih natjecanja u Europi, kako bi treća organizacija osnovala novo paneuropsko klupsko natjecanje kao što je Superliga, osobito kada ne postoji uređeni postupak koji se temelji na objektivnim, transparentnim i nediskriminirajućim kriterijima te uzimajući u obzir mogući sukob interesa koji utječe na FIFA‑u i UEFA‑u?

Treba li članak 101. UFEU‑a tumačiti na način da se njime zabranjuje da FIFA i UEFA u svojim statutima (osobito u člancima 22. i 71. do 73. Statuta FIFA‑e, člancima 49. i 51. Statuta UEFA‑e, kao i u svakom članku sličnog sadržaja u statutima savezâ članova i nacionalnih liga) zahtijevaju prethodno odobrenje od tih organizacija, kojima je dodijeljena isključiva nadležnost za organiziranje ili odobravanje međunarodnih klupskih natjecanja u Europi, kako bi treća organizacija osnovala novo paneuropsko klupsko natjecanje poput Superlige, osobito kada ne postoji uređeni postupak koji se temelji na objektivnim, transparentnim i nediskriminirajućim kriterijima te uzimajući u obzir mogući sukob interesa koji utječe na FIFA‑u i UEFA‑u?

Treba li članke 101. i 102. UFEU‑a tumačiti na način da se njima zabranjuje djelovanje FIFA‑e, UEFA‑e, njihovih saveza članova ili nacionalnih liga kojim prijete izricanjem sankcija klubovima koji sudjeluju u Superligi ili njihovim igračima s ciljem njihova mogućeg odvraćanja? Povređuju li se članci 101. i 102. UFEU‑a ako se izreknu sankcije isključenja s natjecanja ili zabrane sudjelovanja na utakmicama reprezentacija, pri čemu se te sankcije ne temelje na objektivnim, transparentnim i nediskriminirajućim kriterijima?

Treba li članke 101. i 102. UFEU‑a tumačiti na način da s njima nisu spojive odredbe članaka 67. i 68. Statuta FIFA‑e, s obzirom na to da su prema njima UEFA i njezini nacionalni savezi članovi, izvorni […] vlasnici svih prava koja proizlaze iz natjecanja […] pod njihovom nadležnošću’, pri čemu klubovima koji sudjeluju i svakom organizatoru alternativnog natjecanja oduzimaju izvorno vlasništvo nad navedenim pravima i prisvajaju isključivu odgovornost za njihovu komercijalizaciju?

Ako FIFA i UEFA, kao organizacije koje si pripisuju isključivu nadležnost za organiziranje i odobravanje međunarodnih nogometnih klupskih natjecanja u Europi, na temelju navedenih odredbi iz svojih statuta zabrane ili se usprotive odvijanju Superlige, treba li članak 101. UFEU‑a tumačiti na način da se na ta ograničenja tržišnog natjecanja može primijeniti iznimka utvrđena tom odredbom, s obzirom na to da se znatno ograničava proizvodnja, sprečava pojava proizvoda alternativnih onima koje FIFA i UEFA nude na tržištu te se ograničava inovacija sprečavanjem drugih formata i oblika, uz isključenje moguće konkurencije na tržištu i sužavanje izbora potrošačima? Može li se na to ograničenje primijeniti objektivno opravdanje koje bi omogućilo stajalište da ne postoji zlouporaba vladajućeg položaja u smislu članka 102. UFEU‑a?

Treba li članke 45., 49., 56. ili 63. UFEU‑a tumačiti na način da odredba poput one sadržane u statutima FIFA‑e i UEFA‑e (osobito u člancima 22. i 71. do 73. Statuta FIFA‑e, člancima 49. i 51. Statuta UEFA‑e, kao i u bilo kojem sličnom članku sadržanom u statutima savezâ članova i nacionalnih liga) jest ograničenje protivno nekoj od temeljnih sloboda [kretanja] priznatih u navedenim člancima jer se njome zahtijeva prethodno odobrenje tih organizacija kako bi gospodarski subjekt države članice osnovao europsko klupsko natjecanje poput Superlige?”

III. Postupak pred Sudom

U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku Juzgado de lo Mercantil de Madrid (Trgovački sud u Madridu) tražio je od Suda da o ovom predmetu odluči u ubrzanom postupku predviđenom u članku 105. Poslovnika Suda. U prilog tom zahtjevu naveo je, s jedne strane, da su spor u glavnom postupku i pitanja upućena Sudu važna i osjetljiva s gospodarskog i društvenog gledišta jer se taj spor i ta pitanja odnose na organizaciju nogometnih natjecanja na području Unije te iskorištavanje različitih prava povezanih s tim natjecanjima. S druge strane, istaknuo je da se navedena pitanja upućuju u okviru nacionalnog sudskog postupka u kojem su već donesene privremene zaštitne mjere i koji ima određenu hitnost s obzirom na štetu na čije se postojanje pozivaju profesionalni nogometni klubovi koji čine ESLC i, općenitije, praktične i financijske posljedice koje su nastale zbog pandemije bolesti COVID-19 u nogometnom sektoru, osobito na području Unije.

49	Odlukom od 1. srpnja 2021. predsjednik Suda odbio je taj zahtjev uz obrazloženje da okolnosti koje se navode u prilog tom zahtjevu same po sebi ne opravdavaju to da se o ovom predmetu odluči u ubrzanom postupku.

Naime, taj je postupak postupovni instrument namijenjen rješavanju situacije izvanredne žurnosti čije se postojanje mora dokazati u odnosu na iznimne okolnosti koje su svojstvene predmetu u vezi s kojim je podnesen zahtjev za odlučivanje u ubrzanom postupku (rješenja predsjednika Suda od 20. prosinca 2017., M. A. i dr., C‑661/17, EU:C:2017:1024, t. 17. i od 25. veljače 2021., Sea Watch, C‑14/21 i C‑15/21, EU:C:2021:149, t. 22.).

Međutim, na temelju važnosti i osjetljivosti, s gospodarskog i društvenog gledišta, spora i pitanja koja su Sudu upućena u vezi s tim sporom u određenom području prava Unije ne može se utvrditi postojanje situacije izvanredne žurnosti i, slijedom toga, potrebe za primjenom ubrzanog postupka (vidjeti u tom smislu rješenja predsjednika Suda od 27. veljače 2019., M. V. i dr., C‑760/18, EU:C:2019:170, t. 18. i od 25. veljače 2021., Sea Watch, C‑14/21 i C‑15/21, EU:C:2021:149, t. 24.).

Usto, okolnost da je spor hitan i da je nadležni nacionalni sud dužan poduzeti sve kako bi se osiguralo njegovo brzo rješavanje ne opravdava sama po sebi to da o odgovarajućem prethodnom postupku Sud odluči u takvom postupku, s obzirom na predmet i pretpostavke za provedbu takvog postupka (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda od 25. veljače 2021., Sea Watch, C‑14/21 i C‑15/21, EU:C:2021:149, t. 26. do 29.). Naime, prije svega je na nacionalnom sudu koji odlučuje o tom sporu i koji je u najboljem položaju da ocijeni konkretnu problematiku koja se odnosi na stranke te koji smatra nužnim uputiti Sudu prethodna pitanja, da u očekivanju odluke Suda donese sve prikladne privremene mjere kako bi se zajamčila puna učinkovitost odluke koju on sam mora donijeti (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika Suda od 25. veljače 2021., Sea Watch, C‑14/21 i C‑15/21, EU:C:2021:149, t. 33.), kao što je to sud koji je uputio zahtjev uostalom učinio u ovom slučaju.

IV. Dopuštenost

53	Tuženici iz glavnog postupka, jedan od intervenijenata iz glavnog postupka koji ih podupiru, Irska te francuska i slovačka vlada doveli su u pitanje dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku u cijelosti.

U tom pogledu u biti ističu tri vrste argumenata. Kao prvo, ističu postupovne argumente koji se temelje na tome da je odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku donesena, s jedne strane, nakon donošenja privremenih zaštitnih mjera bez održavanja kontradiktorne rasprave, dakle bez prethodnog saslušanja stranaka glavnog postupka, kao što se to pak zahtijeva odredbama primjenjivog nacionalnog prava i, s druge strane, bez odluke suda koji je uputio zahtjev o zahtjevu tuženika iz glavnog postupka kojim se traži da se proglasi nenadležnim u korist švicarskih sudova. Kao drugo, navode formalne argumente prema kojima sadržaj navedene odluke nije u skladu sa zahtjevima iz članka 94. točke (a) Poslovnika jer se u njemu ne iznosi dovoljno točno i detaljno pravni i činjenični okvir u kojem sud koji je uputio zahtjev Sudu postavlja pitanja. Takva situacija osobito je problematična u složenom predmetu koji se u biti odnosi na tumačenje i primjenu Unijinih pravila tržišnog natjecanja. Usto, ona sprečava zainteresirane strane da učinkovito zauzmu stajalište o pitanjima o kojima treba odlučiti. Kao treće, ističu materijalne argumente koji se odnose na hipotetsku prirodu zahtjeva za prethodnu odluku jer ne postoji stvarni spor za čije je rješenje potrebna bilo kakva odluka Suda o tumačenju. Konkretno, takva situacija proizlazi iz činjenice da FIFA‑i i UEFA‑i još nije podnesen nijedan valjani zahtjev za odobrenje projekta Superlige i iz okolnosti da je taj projekt i dalje bio nejasan i slabo razrađen i na dan na koji je najavljen i na dan na koji je podnesena tužba iz koje proizlazi spor u glavnom postupku.

Osim toga, francuska, mađarska i rumunjska vlada dovele su u pitanje dopuštenost trećeg, četvrtog, petog i šestog prethodnog pitanja suda koji je uputio zahtjev zbog razloga koji su u biti slični onima navedenima kako bi se dovela u pitanje dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku u cjelini, odnosno njihovu nedovoljnu potkrijepljenost ili hipotetsku prirodu. Glavni elementi koji se ističu u tom kontekstu odnose se na to da se u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne navodi stvaran ili dovoljno objašnjen činjenični ili pravni odnos između, s jedne strane, spora u glavnom postupku i, s druge strane, FIFA‑inih pravila koja se odnose na prisvajanje i iskorištavanje različitih prava povezanih s međunarodnim nogometnim natjecanjima (četvrto pitanje), kao i odredbi UFEU‑a koje se odnose na slobode kretanja (šesto pitanje).

A. Postupovni uvjeti za donošenje odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku

U okviru prethodnog postupka Sud nije ovlašten, s obzirom na podjelu funkcija između njega i nacionalnih sudova, provjeravati je li odluka kojom je upućen zahtjev za prethodnu odluku donesena u skladu s nacionalnim pravilima o ustrojstvu sudova i sudskom postupku. Usto, Sud se mora držati te odluke sve dok ona nije ukinuta u okviru postupka povodom pravnih lijekova koji eventualno predviđa nacionalno pravo (presude od 14. siječnja 1982., Reina, 65/81, EU:C:1982:6, t. 7. i od 29. ožujka 2022., Getin Noble Bank, C‑132/20, EU:C:2022:235, t. 70.).

Stoga u ovom slučaju nije na Sudu niti da utvrdi koja se postupovna pravila primjenjuju u nacionalnom pravu na donošenje odluke kao što je odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u slučaju kao što je ovaj, kad su prethodno donesene privremene zaštitne mjere bez održavanja kontradiktorne rasprave, niti da provjeri je li ta odluka donesena u skladu s tim pravilima.

Osim toga, s obzirom na argumente koje su naveli neki od tuženika iz glavnog postupka, važno je istaknuti da nacionalni sud može Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku i u okviru hitnog postupka, kao što je to postupak koji se odnosi na određivanje privremenih zaštitnih mjera ili drugih mjera privremene pravne zaštite (vidjeti u tom smislu presude od 24. svibnja 1977., Hoffmann‑La Roche, 107/76, EU:C:1977:89, t. 1. i 4. i od 13. travnja 2000., Lehtonen i Castors Braine, C‑176/96, EU:C:2000:201, t. 20.), kao i u okviru postupka koji nije kontradiktoran (vidjeti u tom smislu presude od 14. prosinca 1971., Politi, 43/71, EU:C:1971:122, t. 4. i 5. i od 2. rujna 2021., Finanzamt für Steuerstrafsachen und Steuerfahndung Münster, C‑66/20, EU:C:2021:670, t. 37.) pod uvjetom da su ispunjeni svi uvjeti iz članka 267. UFEU‑a i da je takav zahtjev u skladu sa svim zahtjevima koji se primjenjuju na njegov oblik i sadržaj (vidjeti u tom smislu presudu od 18. lipnja 1998., Corsica Ferries France, C‑266/96, EU:C:1998:306, t. 23. i 24.).

B. Sadržaj odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku

Prethodni postupak predviđen člankom 267. UFEU‑a predstavlja instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za donošenje presude u sporovima koji su pred njima u tijeku. Na temelju ustaljene sudske prakse, koja se sada odražava u članku 94. točkama (a) i (b) Poslovnika, potreba da se osigura tumačenje prava Unije, koje bi bilo korisno za nacionalni sud, zahtijeva da nacionalni sud definira činjenični i pravni okvir u kojemu su smještena pitanja koja postavlja, ili da, u svakom slučaju, objasni stvarne situacije na kojima se temelje ta pitanja. Usto, nužno je, kao što je to navedeno u članku 94. točki (c) Poslovnika, da se u samom zahtjevu za prethodnu odluku navedu razlozi koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju ili valjanosti određenih odredaba prava Unije, kao i pojašnjenje veze koja po mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku. Ti zahtjevi vrijede osobito u područjima u kojima postoje složene činjenične i pravne situacije, kao što je područje tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude od 27. studenoga 2012., Pringle, C‑370/12, EU:C:2012:756, t. 83. i od 29. lipnja 2023., Super Bock Bebidas, C‑211/22, EU:C:2023:529, t. 23. i 24.).

Osim toga, podaci dostavljeni u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne služe samo tome da omoguće Sudu davanje korisnih odgovora, nego i da omoguće vladama država članica kao i drugim zainteresiranim strankama da podnesu očitovanja u skladu s člankom 23. Statuta Suda Europske unije (vidjeti u tom smislu presude od 1. travnja 1982., Holdijk i dr., 141/81 do 143/81, EU:C:1982:122, t. 7. i od 11. travnja 2000., Deliège, C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 31.).

U ovom slučaju zahtjev za prethodnu odluku ispunjava zahtjeve navedene u dvjema prethodnim točkama ove presude. Naime, u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku detaljno se iznosi činjenični i pravni okvir pitanja upućenih Sudu. Nadalje, u toj se odluci detaljno iznose činjenični i pravni razlozi zbog kojih je sud koji je uputio zahtjev smatrao da je potrebno uputiti ta pitanja, kao i veza koja, prema njegovu mišljenju, postoji između članaka 45., 49., 56., 63., 101. i 102. UFEU‑a i spora u glavnom postupku, u vezi sa sudskom praksom Suda i Općeg suda. Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev u njoj jasno i precizno navodi elemente na temelju kojih je sâm proveo određene činjenične i pravne ocjene.

Konkretno, ocjene suda koji je uputio zahtjev koje se odnose, s jedne strane, na tržište o kojem je riječ u glavnom postupku, definirano kao tržište organizacije i komercijalizacije međuklupskih nogometnih natjecanja na području Unije, kao i iskorištavanja različitih prava povezanih s tim natjecanjima, i, s druge strane, na vladajući položaj koji FIFA i UEFA imaju na tom tržištu, omogućuju razumijevanje stvarnog odnosa koji u tako utvrđenom okviru postoji između spora u glavnom postupku i četvrtog pitanja upućenog Sudu, kojim taj sud traži tumačenje članka 102. UFEU‑a u svrhu moguće primjene tog članka na FIFA‑ina pravila koja se odnose na prisvajanje i iskorištavanje prava o kojima je riječ.

Osim toga, sadržaj pisanih očitovanja podnesenih Sudu pokazuje da njihovi autori nisu imali nikakvih poteškoća s razumijevanjem činjeničnog i pravnog okvira pitanja suda koji je uputio zahtjev, s razumijevanjem smisla i opsega činjeničnih navoda na kojima se ona temelje, sa shvaćanjem razloga zbog kojih je sud koji je uputio zahtjev smatrao da ih je potrebno uputiti, kao ni, u konačnici, sa zauzimanjem sveobuhvatnog i korisnog stajališta o tom pitanju.

C. Činjenično stanje spora i relevantnost pitanja upućenih Sudu

Isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi spor u glavnom postupku i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da uvažavajući posebnosti tog spora ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Iz toga slijedi da za pitanja koja su uputili nacionalni sudovi vrijedi pretpostavka relevantnosti i da Sud može odbiti odgovoriti na ta pitanja samo ako je očito da zatraženo tumačenje nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na navedena pitanja (vidjeti u tom smislu presude od 16. prosinca 1981., Foglia, 244/80, EU:C:1981:302, t. 15. i 18. i od 7. veljače 2023., Confédération paysanne i dr. (Nasumična mutageneza in vitro), C‑688/21, EU:C:2023:75, t. 32. i 33.).

U ovom slučaju valja utvrditi da navodi suda koji je uputio zahtjev sažeti u točkama 28. do 32. ove presude, uz ocjene navedene u točki 61. ove presude, potvrđuju stvarnu prirodu spora u glavnom postupku. Usto, ti navodi, kao i oni navedeni u točkama 33. do 46. ove presude, pokazuju da je činjenica da sud koji je uputio zahtjev u tom kontekstu traži od Suda da tumači članke 45. do 101. UFEU‑a nije očito nepovezana s činjeničnim stanjem i predmetom spora u glavnom postupku.

Konkretno, iako je točno da se stranke glavnog postupka ne slažu u pogledu toga da taj sud može, uz odredbe UFEU‑a koje se odnose na Unijina pravila tržišnog natjecanja, primijeniti članke koji se odnose na slobode kretanja, uzimajući u obzir tekst zahtjeva koji mu je podnio tužitelj iz glavnog postupka, u toj se fazi, kao što je to na raspravi navela španjolska vlada, taj sud ipak smatrao nadležnim to učiniti, pri čemu nadzor osnovanosti tog stajališta nije u nadležnosti Suda.

67	Slijedom toga, zahtjev za prethodnu odluku dopušten je u cijelosti.

V. O prethodnim pitanjima

68	Sud koji je uputio zahtjev u prvih pet pitanja traži od Suda da tumači članke 101. i 102. UFEU‑a koji se odnose na zabranu protutržišnih zabranjenih sporazuma i zlouporabu vladajućeg položaja kako bi odlučio o tome je li skup pravila koja su donijele FIFA i UEFA usklađen s tim dvama člancima.

69	Taj sud u šestom pitanju traži od Suda da tumači članke 45., 49., 56. i 63. UFEU‑a, koji se odnose na slobode kretanja zajamčene pravom Unije, kako bi se istodobno odlučilo o usklađenosti tih pravila s tima četirima člancima.

Spor u okviru kojeg se ta pitanja upućuju Sudu proizlazi iz tužbe poduzetnika koji u biti prigovara u pogledu toga da pravila koja su donijele FIFA i UEFA, s obzirom na njihovu prirodu, sadržaj, ciljeve, konkretan kontekst i njihovu moguću provedbu, sprečavaju, ograničavaju ili narušavaju tržišno natjecanje na tržištu organizacije i komercijalizacije međuklupskih nogometnih natjecanja na području Unije, te iskorištavanja različitih prava povezanih s tim natjecanjima. Konkretnije, taj poduzetnik tvrdi da su FIFA i UEFA, nakon pokretanja projekta novog međunarodnog nogometnog natjecanja koji on namjerava uspostaviti, povrijedile članke 101. i 102. UFEU‑a jer su navele da namjeravaju provesti navedena pravila i naglasile konkretne posljedice koje bi takva provedba mogla imati za predmetno natjecanje, kao i za klubove i igrače sudionike.

71	S obzirom na sadržaj pitanja upućenih Sudu i prirodu spora u okviru kojeg su se pojavila, prije ispitivanja tih pitanja valja iznijeti tri niza uvodnih napomena.

A. Uvodne napomene

1. Predmet glavnog postupka

Pitanja suda koji je uputio zahtjev odnose se isključivo na niz pravila kojima FIFA i UEFA namjeravaju urediti, s jedne strane, prethodno odobrenje određenih međunarodnih nogometnih natjecanja i sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u tim natjecanjima i, s druge strane, iskorištavanje različitih prava povezanih s tim natjecanjima.

U tom pogledu iz teksta tih pitanja najprije proizlazi da se pravila o kojima je riječ nalaze u člancima 22., 67., 68. i 71. do 73. Statuta FIFA‑e te člancima 49. do 51. Statuta UEFA‑e. Međutim, kao što to proizlazi iz navoda suda koji je uputio zahtjev, spor u glavnom postupku odnosi se na ta pravila samo u dijelu u kojem se primjenjuju na međunarodna natjecanja „između” klubova ili „u kojima sudjeluju” klubovi, u skladu s terminologijom upotrijebljenom u članku 71. stavku 1. Statuta FIFA‑e i članku 49. stavku 1. Statuta UEFA‑e. Budući da se u članku 22. stavku 3. točki (c) Statuta FIFA‑e kvalificiraju i kao „međuklupska natjecanja”, ta natjecanja pripadaju široj kategoriji međunarodnih nogometnih natjecanja, takozvanoj „kategoriji 2” iz članaka 8. i 11. FIFA‑ina Pravilnika o međunarodnim utakmicama te su obuhvaćena mehanizmom prethodnog odobrenja na koji se upućuje u tim člancima.

Prema tome, u sporu u glavnom postupku i stoga u ovom predmetu nije riječ o pravilima koja su donijele FIFA i UEFA u dijelu u kojem se odnose, kao prvo, na prethodno odobrenje drugih međunarodnih nogometnih natjecanja, kao što su ona u kojima sudjeluju isključivo reprezentacije nacionalnih nogometnih saveza koji su članovi FIFA‑e i UEFA‑e, kao drugo, na sudjelovanje momčadi ili igrača u tim natjecanjima i, kao treće, na iskorištavanje različitih prava povezanih s tim natjecanjima.

Štoviše, u ovom slučaju nije riječ ni o pravilima koja su FIFA i UEFA mogle donijeti u pogledu drugih aktivnosti, ni o odredbama statutâ FIFA‑e i UEFA‑e koje se odnose na funkcioniranje, organizaciju, ciljeve ili pak samo postojanje tih dvaju udruženja s obzirom na to da je Sud u tom pogledu već istaknuo da, iako imaju pravnu autonomiju koja im omogućuje da donose pravila koja se odnose, među ostalim, na organizaciju natjecanja u njihovoj disciplini, njihovo nesmetano odvijanje i sudjelovanje sportaša u tim natjecanjima (vidjeti u tom smislu presude od 11. travnja 2000., Deliège, C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 67. i 68. i od 13. lipnja 2019., TopFit i Biffi, C‑22/18, EU:C:2019:497, t. 60.), takva udruženja time ne mogu ograničiti ostvarivanje prava i sloboda koja se pravom Unije dodjeljuju pojedincima (vidjeti u tom smislu presude od 15. prosinca 1995., Bosman, C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 81. i 83. i od 13. lipnja 2019., TopFit i Biffi, C‑22/18, EU:C:2019:497, t. 52.).

S obzirom na navedeno, utvrđenju iz prethodne točke ni na koji se način ne protivi to da sud koji je uputio zahtjev u okviru ispitivanja koje treba provesti kako bi riješio spor u glavnom postupku uzme u obzir odredbe kao što su one koje se odnose na organizaciju ili funkcioniranje FIFA‑e ili UEFA‑e jer je to uzimanje u obzir opravdano kako bi se primijenili članci UFEU‑a u pogledu kojih taj sud postavlja pitanja Sudu, u vezi s tumačenjem navedenim u ovoj presudi.

Nadalje, treba utvrditi da, iako spor u glavnom postupku proizlazi iz tužbe koju je podnijelo društvo koje je najavilo pokretanje novog projekta međunarodnog nogometnog natjecanja nazvanog „Superliga” i iako se treće pitanje suda koji je uputio zahtjev posebno odnosi na konkretna postupanja kojima su FIFA i UEFA reagirale na tu najavu, ostalih pet pitanja tog suda odnose se pak na FIFA‑ina i UEFA‑ina pravila na kojima su se temeljila ta postupanja (odnosno pravila koja se odnose na prethodno odobrenje te vrste natjecanja i sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova ili igrača u tim natjecanjima) te na ostala pravila koja su, prema mišljenju navedenog suda, povezana s predmetnim tržištem, kako ga definira taj sud (odnosno pravila u pogledu prisvajanja i iskorištavanja različitih prava povezanih s tim natjecanjima).

Stoga se tim pitanjima, razmatranima zajedno, nastoji omogućiti sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi predstavljaju li ta različita pravila, s obzirom na to da ih se može provoditi u pogledu bilo kojeg novog međuklupskog nogometnog natjecanja koje se organizira ili predviđa na području Unije, kao što je natjecanje čije je najavljeno pokretanje dovelo do spora u glavnom postupku, s obzirom na njihovu prirodu, sadržaj, ciljeve i konkretan kontekst, povredu članaka 45., 49., 56., 63., 101. i 102. UFEU‑a.

U tim okolnostima Sud će u okviru svojih odgovora na sva postavljena pitanja uzeti u obzir sva relevantna obilježja FIFA‑inih i UEFA‑inih pravila o kojima je riječ u glavnom postupku, kao što su ona koja se navode u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku i koja navode sve stranke glavnog postupka.

80	Naposljetku, valja utvrditi da, suprotno tomu, sud koji je uputio zahtjev ne traži od Suda da tumači članke 45., 49., 56., 63., 101. i 102. UFEU‑a kako bi odlučio je li sam projekt Superlige usklađen s tim različitim člancima UFEU‑a.

Uostalom, obilježja tog projekta nisu osobito važna u okviru odgovora koje treba dati na prvo, drugo, četvrto, peto i šesto pitanje suda koji je uputio zahtjev, uzimajući u obzir njihov predmet. Osim toga, s obzirom na to da su stranke glavnog postupka naširoko raspravljale o tim obilježjima, Sud će u tom pogledu samo pojasniti, prema potrebi, u kojoj mjeri ta obilježja mogu biti relevantna, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev.

2. Primjenjivost prava Unije na sport i djelatnost sportskih udruženja

Pitanja upućena Sudu odnose se na tumačenje članaka 45., 49., 56., 63., 101. i 102. UFEU‑a u kontekstu spora u kojem se dovode u pitanje pravila koja su donijela dva subjekta koja, s obzirom na svoje statute, imaju svojstvo privatnopravnih udruženja koja su odgovorna za organizaciju i nadzor nogometa na svjetskoj i europskoj razini i koja se odnose na prethodno odobrenje međunarodnih međuklupskih nogometnih natjecanja te iskorištavanje različitih prava povezanih s tim natjecanjima.

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je bavljenje sportom, s obzirom na to da predstavlja gospodarsku djelatnost, obuhvaćeno odredbama prava Unije koje su primjenjive kad je riječ o takvoj djelatnosti (vidjeti u tom smislu presude od 12. prosinca 1974., Walrave i Koch, 36/74, EU:C:1974:140, t. 4. i od 16. ožujka 2010., Olympique Lyonnais, C‑325/08, EU:C:2010:143, t. 27.).

Treba smatrati da samo određena posebna pravila koja su, s jedne strane, donesena isključivo zbog negospodarskih razloga i koja se, s druge strane, odnose na pitanja koja se tiču samo sporta kao takvog nisu povezana s bilo kakvom gospodarskom djelatnosti. To je konkretno slučaj s pravilima koja se odnose na isključenje stranih igrača iz sastava momčadi koje sudjeluju u natjecanjima između reprezentacija svojih zemalja ili na određivanje kriterija za klasifikaciju koji služe za odabir sportaša koji se natječu pojedinačno (vidjeti u tom smislu presude od 12. prosinca 1974., Walrave i Koch, 36/74, EU:C:1974:140, t. 8.; od 15. prosinca 1995., Bosman, C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 76. i 127. i od 11. travnja 2000., Deliège, C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 43., 44., 63., 64. i 69.).

Osim tih posebnih pravila, pravila koja sportska udruženja donose kako bi se uredilo plaćeno zaposlenje ili pružanje usluga profesionalnih ili poluprofesionalnih igrača i, općenitije, pravila koja, iako formalno ne uređuju taj rad ili to pružanje usluga, izravno utječu na navedeni rad ili navedeno pružanje usluga mogu biti obuhvaćena člancima 45. i 56. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 12. prosinca 1974., Walrave i Koch, 36/74, EU:C:1974:140, t. 5., 17. do 19. i 25.; od 15. prosinca 1995., Bosman, C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 75., 82. do 84. i 87.; od 12. travnja 2005., Simutenkov, C‑265/03, EU:C:2005:213, t. 32. i od 16. ožujka 2010., Olympique Lyonnais, C‑325/08, EU:C:2010:143, t. 28. i 30.).

86	Isto tako, pravila koja donose takva udruženja mogu biti obuhvaćena člankom 49. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija, C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 28.), odnosno člankom 63. UFEU‑a.

Naposljetku, ta pravila i, općenitije, postupanje udruženja koja su ih donijela obuhvaćena su odredbama UFEU‑a koje se odnose na pravo tržišnog natjecanja kada su ispunjeni uvjeti za primjenu tih odredbi (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija, C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 30. do 33.), što podrazumijeva da se ta udruženja mogu kvalificirati kao „poduzetnici” u smislu članaka 101. i 102. UFEU‑a ili da se pravila o kojima je riječ mogu kvalificirati kao „odluke udruženja poduzetnika” u smislu članka 101. UFEU‑a.

Općenitije, budući da su takva pravila stoga obuhvaćena navedenim odredbama UFEU‑a, u slučaju da sadržavaju zahtjeve primjenjive na pojedince treba ih oblikovati i provoditi uz poštovanje općih načela prava Unije, konkretno načela nediskriminacije i proporcionalnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 13. lipnja 2019., TopFit i Biffi, C‑22/18, EU:C:2019:497, t. 60., 65. i 66. te navedenu sudsku praksu).

Međutim, pravila o kojima je riječ u glavnom postupku, neovisno o tome je li ih donijela FIFA ili UEFA, nisu među pravilima na koja se može primijeniti iznimka iz točke 84. ove presude, za koju je Sud u više navrata naveo da treba biti ograničena na svoj pravi cilj i ne može biti razlog za isključivanje svih sportskih aktivnosti iz područja primjene odredbi UFEU‑a koje se odnose na gospodarsko pravo Unije (vidjeti u tom smislu presude od 14. srpnja 1976., Donà, 13/76, EU:C:1976:115, t. 14. i 15. i od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija, C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 26.).

Naprotiv, kao prvo, pravila koja se odnose na ovlasti koje sportsko udruženje izvršava u pogledu prethodnog odobrenja sportskih natjecanja, čija organizacija i komercijalizacija predstavljaju, kao što je Sud to već napomenuo, gospodarsku djelatnost za poduzetnike koji u tome sudjeluju ili namjeravaju sudjelovati, obuhvaćena su kao takva područjem primjene odredbi UFEU‑a koje se odnose na pravo tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 28.). Zbog istog su razloga obuhvaćena i područjem primjene odredbi UFEU‑a koje se odnose na slobode kretanja.

Kao drugo, pravila koja su FIFA i UEFA donijele radi ograničavanja sudjelovanja profesionalnih nogometnih klubova i igrača u međunarodnim međuklupskim nogometnim natjecanjima također su obuhvaćena područjem primjene tih odredbi. Naime, iako se tim pravilima formalno ne uređuju ni uvjeti rada ili pružanja usluga igrača, ni uvjeti pružanja usluga ili, općenitije, obavljanja gospodarske djelatnosti koju obavljaju profesionalni nogometni klubovi, treba smatrati da ta pravila izravno utječu, ovisno o slučaju, na taj rad, na to pružanje usluga ili obavljanje te gospodarske djelatnosti jer nužno utječu na mogućnost igrača i klubova da sudjeluju u natjecanjima o kojima je riječ.

Kao treće, sam je cilj pravila koja je donijela FIFA kako bi se uredilo iskorištavanje različitih prava povezanih s međunarodnim nogometnim natjecanjima urediti uvjete u kojima ih poduzetnici koji su nositelji tih prava mogu koristiti ili prenijeti njihovo korištenje na treće poduzetnike, pri čemu su takve djelatnosti gospodarske prirode. Usto, ona izravno utječu na uvjete u kojima ti treći poduzetnici ili drugi poduzetnici mogu očekivati da će koristiti navedena prava ili da bi im se ona mogla prenijeti ili ustupiti u bilo kojem obliku kako bi mogli obavljati djelatnosti posredovanja (kao što je preprodaja predmetnih prava televizijskim kućama i drugim pružateljima medijskih usluga) ili krajnje djelatnosti (kao što je prijenos ili reemitiranje određenih utakmica na televiziji ili na internetu), koje su također gospodarske prirode.

Osim toga, te različite gospodarske djelatnosti organiziranja sportskih natjecanja, komercijalizacije sportskih događanja, njihova prijenosa i oglašavanja jesu komplementarne, odnosno međusobno povezane, kao što je Sud to već istaknuo (vidjeti u tom smislu presude od 11. travnja 2000., Deliège, C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 56. i 57. i od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 33.).

94	Stoga su sva FIFA‑ina i UEFA‑ina pravila u pogledu kojih sud koji je uputio zahtjev Sudu postavlja pitanja obuhvaćena područjem primjene članaka 45., 49., 56., 63., 101. i 102. UFEU‑a.

3. Članak 165. UFEU‑a

95	Sve stranke glavnog postupka i veliki broj vlada koje su sudjelovale u postupku pred Sudom na različite su se načine izjasnile o posljedicama koje se mogu povezati s člankom 165. UFEU‑a u okviru odgovora koje treba dati na različita pitanja suda koji je uputio zahtjev.

U tom pogledu valja istaknuti, kao prvo, da članak 165. UFEU‑a treba razmatrati u vezi s člankom 6. točkom (e) UFEU‑a u kojem se predviđa da je Unija nadležna za poduzimanje djelovanja kojima se podupiru, koordiniraju ili dopunjuju djelovanja država članica u područjima obrazovanja, strukovnog obrazovanja, mladih i sporta. Naime, člankom 165. UFEU‑a konkretizira se ta odredba, pri čemu se pojašnjavaju ciljevi dodijeljeni djelovanju Unije u predmetnim područjima i načini koji se mogu upotrijebiti kako bi se pridonijelo postizanju tih ciljeva.

Stoga, kad je riječ o ciljevima dodijeljenima djelovanju Unije u području sporta, u članku 165. UFEU‑a navodi se, u stavku 1. drugom podstavku UFEU‑a da Unija doprinosi promidžbi europskog sporta, vodeći pritom računa o specifičnoj prirodi sporta, njegovim strukturama koje se temelje na dobrovoljnim aktivnostima te njegovoj društvenoj i obrazovnoj ulozi i, u njegovu stavku 2. posljednjoj alineji, da su ciljevi djelovanja Unije u tom području razvijanje europske dimenzije u sportu promicanjem pravednosti i otvorenosti na sportskim natjecanjima i suradnje među tijelima odgovornima za sport te zaštitom tjelesnog i moralnog integriteta sportaša i sportašica, osobito najmlađih sportaša i sportašica.

Kad je riječ o načinima koji se mogu upotrijebiti kako bi se pridonijelo postizanju tih ciljeva, u članku 165. UFEU‑a predviđa se, u njegovu stavku 3. da Unija podupire suradnju s trećim zemljama i međunarodnim organizacijama nadležnima u području sporta i, u njegovu stavku 4. da Europski parlament i Vijeće Europske unije, odlučujući sukladno redovnom zakonodavnom postupku, ili Vijeće koje odlučuje samo na prijedlog Komisije, mogu donijeti poticajne mjere ili preporuke.

Kao drugo, kao što to proizlazi iz teksta članka 165. UFEU‑a i teksta članka 6. točke (e) UFEU‑a, na temelju tih odredbi autori Ugovorâ namjeravali su Uniji dodijeliti nadležnost za pružanje potpore koja joj omogućuje da ne vodi „politiku”, kao što se to predviđa u drugim odredbama UFEU‑a, nego da poduzima „djelovanja” u više specifičnih područja, među kojima je i sport. Navedene odredbe stoga čine pravnu osnovu kojom se Uniji odobrava izvršavanje te nadležnosti za pružanje potpore, u uvjetima i u skladu s ograničenjima utvrđenima u njima, među kojima se navodi, u skladu s člankom 165. stavkom 4. prvom alinejom, isključenje bilo kakvog usklađivanja zakona i drugih propisa donesenih na nacionalnoj razini. Usto, navedena nadležnost za pružanje potpore omogućuje Uniji da donosi pravne akte samo s ciljem podupiranja, koordiniranja ili dopunjavanja djelovanja država članica u skladu s člankom 6. UFEU‑a.

100

Slijedom toga, i kao što to proizlazi iz konteksta članka 165. UFEU‑a, osobito s obzirom na to da je unesen u treći dio UFEU‑a koji se odnosi na „[p]olitike i unutarnja djelovanja Unije”, a ne u prvi dio tog ugovora, koji sadržava načelne odredbe među kojima se u glavi II. navode „[o]dredbe koje imaju opću primjenu” i koje se, među ostalim, odnose na promicanje visoke razine zapošljavanja, jamstvo dostatne socijalne zaštite, borbu protiv bilo kakve diskriminacije, zaštitu okoliša ili pak zaštitu potrošača, taj članak nije odredba opće primjene horizontalne prirode.

101

Iz toga slijedi da, iako nadležne institucije Unije trebaju uzeti u obzir različite elemente i ciljeve navedene u članku 165. UFEU‑a kada na temelju tog članka i u uvjetima koji se u njemu utvrđuju donose poticajne mjere ili preporuke u području sporta, nije obvezujuće da se ti različiti elementi i ciljevi, kao i te poticajne mjere i preporuke uključe ili uzmu u obzir prilikom primjene pravila čije tumačenje sud koji je uputio zahtjev traži od Suda, bilo da se odnose na slobode kretanja osoba, usluga i kapitala (članci 45., 49., 56. i 63. UFEU‑a) ili pravila tržišnog natjecanja (članci 101. i 102. UFEU‑a). Općenitije, ni članak 165. UFEU‑a ne može se smatrati posebnim pravilom kojim se sport u cijelosti ili djelomično izuzima iz ostalih odredbi primarnog prava Unije koje se mogu primijeniti na njega ili kojima se nalaže posebno postupanje prema sportu u okviru te primjene.

102

Kao treće, kao što je to Sud naglasio u više navrata, sportska aktivnost ipak ima značajnu društvenu i obrazovnu važnost za Uniju i njezine građane koja se sada odražava u članku 165. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 15. prosinca 1995., Bosman, C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 106. i od 13. lipnja 2019., TopFit i Biffi, C‑22/18, EU:C:2019:497, t. 33. i 34.).

103	Usto, ta djelatnost ima nedvojbene posebnosti koje se, iako se posebno odnose na amaterski sport, mogu pronaći i kod bavljenja sportom kao gospodarskom djelatnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 13. travnja 2000., Lehtonen i Castors Braine, C‑176/96, EU:C:2000:201, t. 33.).

104

Naposljetku, takve se posebnosti eventualno mogu uzeti u obzir, među ostalim elementima i pod uvjetom da su relevantne, prilikom primjene članaka 45. i 101. UFEU‑a jer se to uzimanje u obzir ipak može provesti u okviru i uz poštovanje uvjeta i kriterija primjene predviđenih u svakom od tih članaka. Ista ocjena vrijedi kad je riječ o člancima 49., 56., 63. i 102. UFEU‑a.

105

Konkretno, kada se tvrdi da pravilo koje donese sportsko udruženje predstavlja prepreku slobodi kretanja radnika ili protutržišni zabranjeni sporazum, utvrđenje tog pravila kao prepreke ili protutržišnog zabranjenog sporazuma treba se u svakom slučaju temeljiti na konkretnom ispitivanju sadržaja navedenog pravila u stvarnom kontekstu u kojem ga treba provoditi (vidjeti u tom smislu presude od 15. prosinca 1995., Bosman, C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 98. do 103.; od 11. travnja 2000., Deliège, C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 61. do 64. i od 13. travnja 2000., Lehtonen i Castors Braine, C‑176/96, EU:C:2000:201, t. 48. do 50.). Takvo ispitivanje može uključivati uzimanje u obzir, primjerice, prirode, organizacije ili pak funkcioniranja sporta o kojem je riječ i, konkretnije, njegova stupnja profesionalizacije, načina bavljenja njime, načina na koji međusobno djeluju različiti uključeni dionici te uloge koje imaju strukture ili tijela koja su za njega odgovorna na svim razinama i s kojima Unija podupire suradnju u skladu s člankom 165. stavkom 3. UFEU‑a.

106

Osim toga, kada se utvrdi postojanje prepreke slobodi kretanja radnika, udruženje koje je donijelo predmetno pravilo ima mogućnost dokazati njegovu opravdanost, nužnost i proporcionalnost s obzirom na određene ciljeve koje se može smatrati legitimnima (vidjeti u tom smislu presudu od 15. prosinca 1995., Bosman, C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 104.) te koji i sami ovise o posebnostima sporta o kojem je riječ.

107	S obzirom na sva prethodno navedena razmatranja valja uzastopno ispitati pitanja suda koji je uputio zahtjev koja se odnose na pravila tržišnog natjecanja, a zatim pitanje koje se odnosi na slobode kretanja.

B. Prvo, drugo, treće, četvrto i peto pitanje, koja se odnose na pravila o tržišnom natjecanju

108

Prva dva pitanja u biti se odnose na način na koji treba shvatiti pravila kao što su FIFA‑ina i UEFA‑ina pravila, koja se odnose na prethodno odobrenje međunarodnih međuklupskih nogometnih natjecanja i sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i sportaša u tim natjecanjima, s obzirom na, s jedne strane, članak 102. UFEU‑a i, s druge strane, članak 101. stavak 1. UFEU‑a.

109	Treće pitanje odnosi se na način na koji treba shvatiti najavljenu provedbu tih pravila, u obliku izjave i priopćenja navedenih u točkama 30. i 31. ove presude, s obzirom na iste članke.

110	Četvrto se pitanje pak odnosi na način na koji se s obzirom na navedene članke trebaju shvatiti pravila kao što su ona koje je FIFA donijela u pogledu prava iskorištavanja navedenih natjecanja.

111

Petim se pitanjem, koje se postavlja u slučaju da treba smatrati da pravila navedena u trima prethodnim točkama ove presude predstavljaju zlouporabu vladajućeg položaja obuhvaćenu člankom 102. UFEU‑a ili protutržišni zabranjeni sporazum iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a, nastoji omogućiti sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi mogu li se ta pravila ipak dopustiti na temelju sudske prakse Suda koja se odnosi na članak 102. UFEU‑a ili u uvjetima predviđenima u članku 101. stavku 3. UFEU‑a.

112

S obzirom na doseg tih različitih pitanja, najprije je potrebno podsjetiti, kao prvo, na to da su članci 101. i 102. UFEU‑a primjenjivi na svaki subjekt koji obavlja gospodarsku djelatnost i kojeg kao takvog treba kvalificirati kao poduzetnika, neovisno o njegovu pravnom obliku i načinu financiranja (vidjeti u tom smislu presude od 23. travnja 1991., Höfner i Elser, C‑41/90, EU:C:1991:161, t. 21.; od 11. prosinca 2007., ETI i dr., C‑280/06, EU:C:2007:775, t. 38. i od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 20. i 21.).

113

Slijedom toga, ti su članci primjenjivi, među ostalim, na subjekte osnovane u obliku udruženja čiji je cilj, u skladu s njihovim statutima, organizacija i nadzor određenog sporta jer ti subjekti obavljaju gospodarsku djelatnost povezanu s tim sportom pri čemu nude proizvode ili usluge i stoga ih treba kvalificirati kao „poduzetnike” (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 22., 23. i 26.).

114	Osim toga, članak 101. UFEU‑a primjenjiv je i na subjekte koji se mogu kvalificirati kao „udruženja poduzetnika” iako sami po sebi nisu nužno poduzetnici.

115

U ovom slučaju, s obzirom na predmet glavnog postupka i navode suda koji je uputio zahtjev, valja smatrati da su članci 101. i 102. primjenjivi na FIFA‑u i UEFA‑u jer ta dva udruženja obavljaju dvostruku gospodarsku djelatnost koja uključuje, kao što to proizlazi iz točaka 34., 90. i 92. ove presude, organizaciju i komercijalizaciju međuklupskih nogometnih natjecanja na području Unije te iskorištavanje različitih prava povezanih s tim natjecanjima i stoga ih treba kvalificirati kao „poduzetnike”. Nadalje, na njih se primjenjuje članak 101. jer su članovi navedenih udruženja nacionalni nogometni savezi koji se sami po sebi mogu kvalificirati kao „poduzetnici” jer obavljaju gospodarsku djelatnost povezanu s organizacijom i komercijalizacijom međuklupskih nogometnih natjecanja na nacionalnoj razini i s iskorištavanjem prava povezanih s tim natjecanjima, ili čiji su članovi ili pridruženi članovi subjekti koji se mogu kvalificirati kao takvi, kao što su nogometni klubovi.

116

Kao drugo, za razliku od članka 102. UFEU‑a, koji se odnosi samo na jednostrana postupanja poduzetnika koji imaju, pojedinačno ili, ovisno o slučaju, kolektivno, vladajući položaj, člankom 101. UFEU‑a nastoje se obuhvatiti različiti oblici postupanja kojima je zajedničko da proizlaze iz suradnje više poduzetnika, odnosno „sporazum[i] među poduzetnicima”, „usklađen[o] djelovanje” i „odluke udruženja poduzetnika”, neovisno o njihovu položaju na tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 16. ožujka 2000., Compagnie maritime belge transports i dr./Komisija, C‑395/96 P i C‑396/96 P, EU:C:2000:132, t. 34. do 36.).

117

U ovom predmetu primjena članka 102. UFEU‑a na subjekt kao što je FIFA ili UEFA pretpostavlja, među ostalim uvjetima, dokazivanje da taj subjekt ima vladajući položaj na određenom tržištu. Naime, u ovom slučaju iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da taj sud smatra da svaki od tih dvaju subjekata ima vladajući položaj na tržištu organizacije i komercijalizacije međuklupskih nogometnih natjecanja na području Unije i iskorištavanja različitih prava povezanih s tim natjecanjima. Stoga na pitanja suda koji je uputio zahtjev o tumačenju članka 102. UFEU‑a valja odgovoriti na temelju te činjenične i pravne pretpostavke, koja je uostalom nesporna, posebice s obzirom na okolnost da su FIFA i UEFA jedina udruženja koja organiziraju i komercijaliziraju takva natjecanja na svjetskoj i europskoj razini, za razliku od situacije koja postoji u drugim sportskim disciplinama.

118

Primjena članka 101. stavka 1. UFEU‑a kad je riječ o subjektima kao što su FIFA i UEFA podrazumijeva utvrđivanje postojanja „sporazuma”, „usklađenog djelovanj[a]” ili „odluke udruženja poduzetnika”, koji sami po sebi mogu biti različite prirode i različitih oblika. Konkretno, odluka udruženja koja uključuje donošenje ili provedbu propisa koji izravno utječe na uvjete obavljanja gospodarske djelatnosti poduzetnika koji su njegovi izravni ili neizravni članovi može predstavljati takvu „odluk[u] udruženja poduzetnika” u smislu te odredbe (vidjeti u tom smislu presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 64. i od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 42. do 45.). U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da tumači članak 101. stavak 1. UFEU‑a s obzirom na takvu vrstu odluka, odnosno s obzirom na odluke kojima FIFA i UEFA donose pravila koja se odnose na prethodno odobrenje međunarodnih međuklupskih nogometnih natjecanja, kontrolu sudjelovanja profesionalnih nogometnih klubova i sportaša u tim natjecanjima te kazne koje se mogu izreći u slučaju nepoštovanja tih pravila koja se odnose na prethodno odobrenje i sudjelovanje.

119

Kao treće i posljednje, s obzirom na to da se pitanja suda koji je uputio zahtjev istodobno odnose na članak 101. UFEU‑a i članak 102. UFEU‑a, valja podsjetiti na to da isto postupanje može dovesti do povrede tih obaju članaka iako se njima nastoje postići različiti ciljevi i imaju različito područje primjene. Navedeni se članci stoga mogu primjenjivati istodobno kada su ispunjeni odgovarajući uvjeti za njihovu primjenu (vidjeti u tom smislu presude od 11. travnja 1989., Saeed Flugreisen i Silver Line Reisebüro, 66/86, EU:C:1989:140, t. 37.; od 16. ožujka 2000., Compagnie maritime belge transports i dr./Komisija, C‑395/96 P i C‑396/96 P, EU:C:2000:132, t. 33. i od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 146.). Stoga ih treba dosljedno tumačiti i primjenjivati, ali uz poštovanje posebnosti koje obilježavaju oba ta članka.

1. Prvo pitanje, koje se odnosi na tumačenje članka 102. UFEU‑a kad je riječ o pravilima koja se odnose na prethodno odobrenje međuklupskih nogometnih natjecanja te sudjelovanje klubova i sportaša u tim natjecanjima

120

Sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem u biti pita treba li članak 102. UFEU‑a tumačiti na način da zlouporabu vladajućeg položaja predstavlja činjenica da su udruženja odgovorna za nogomet na svjetskoj i europskoj razini, koja paralelno obavljaju različite gospodarske djelatnosti povezane s organizacijom natjecanja, donijela i provode pravila na temelju kojih ta udruženja trebaju dati prethodno odobrenje za to da treći poduzetnik na području Unije uspostavi novo međuklupsko nogometno natjecanje a da te ovlasti pritom nisu uređene materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima kojima se može osigurati njihova transparentnost, objektivnost i nediskriminirajuća priroda.

121

S obzirom na navedeno, kao što to istodobno proizlazi iz teksta pravila na koja se upućuje u tom pitanju i iz navoda u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku na kojima se temelji navedeno pitanje, pravila o kojima je riječ u glavnom postupku ne odnose se samo na prethodno odobrenje međunarodnih međuklupskih nogometnih natjecanja, nego i na mogućnost profesionalnih nogometnih klubova i igrača da sudjeluju u takvim natjecanjima. Osim toga, kao što to proizlazi i iz tih navoda, za nepoštovanje navedenih pravila izriču se sankcije primjenjive na fizičke ili pravne osobe koje povrijede ta pravila, a one uključuju, kao što se to navodi u trećem pitanju suda koji je uputio zahtjev i kao što su na to podsjetile sve stranke glavnog postupka, isključenje profesionalnih nogometnih klubova iz svih natjecanja koja organiziraju FIFA i UEFA, zabranu igračima da sudjeluju u međuklupskim nogometnim natjecanjima ili pak zabranu igračima da sudjeluju na utakmicama reprezentacija koje organiziraju nacionalni nogometni savezi.

122

S obzirom na te elemente, valja smatrati da sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem u biti pita treba li članak 102. UFEU‑a tumačiti na način da zlouporabu vladajućeg položaja predstavlja činjenica da su udruženja odgovorna za nogomet na svjetskoj i europskoj razini, koja paralelno obavljaju različite gospodarske djelatnosti povezane s organizacijom natjecanja, donijela i provode pravila na temelju kojih ta udruženja trebaju dati prethodno odobrenje za to da treći poduzetnik na području Unije uspostavi novo međuklupsko nogometno natjecanje i kojima se kontrolira sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u takvom natjecanju, podložno sankcijama, a da te različite ovlasti pritom nisu uređene materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima kojima se može osigurati njihova transparentnost, objektivnost, nediskriminirajuća priroda i proporcionalnost.

a) Pojam „zlouporaba vladajućeg položaja”

123	Člankom 102. UFEU‑a proglašava se da je svaka zlouporaba vladajućeg položaja od strane jednog poduzetnika ili više njih na unutarnjem tržištu ili njegovu znatnom dijelu zabranjena kao nespojiva s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj bi mogla utjecati na trgovinu među državama članicama.

124

Kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda, cilj je tog članka izbjeći narušavanje tržišnog natjecanja na štetu općeg interesa, pojedinačnih poduzetnika i potrošača, time da se njime kažnjavaju postupanja poduzetnika u vladajućem položaju kojima se ograničava tržišno natjecanje na temelju zasluga i koja stoga mogu uzrokovati izravnu štetu potrošačima ili koja sprečavaju ili narušavaju to tržišno natjecanje te im stoga mogu uzrokovati neizravnu štetu (vidjeti u tom smislu presude od 17. veljače 2011., TeliaSonera Sverige, C‑52/09, EU:C:2011:83, t. 22. i 24.; od 27. ožujka 2012., Post Danmark, C‑209/10, EU:C:2012:172, t. 20. i od 12. svibnja 2022., Servizio Elettrico Nazionale i dr., C‑377/20, EU:C:2022:379, t. 41. i 44.).

125

Takva postupanja čine ona koja, na tržištu na kojem je stupanj tržišnog natjecanja već oslabljen upravo zbog prisutnosti jednog ili više poduzetnika u vladajućem položaju, stvaraju prepreku, upotrebom sredstava različitih od onih koja uređuju tržišno natjecanje među poduzetnicima na temelju zasluga, održavanju postojećeg stupnja tržišnog natjecanja na tržištu ili razvoju tog tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude od 14. listopada 2010., Deutsche Telekom/Komisija, C‑280/08 P, EU:C:2010:603, t. 174. i 177.; od 27. ožujka 2012., Post Danmark, C‑209/10, EU:C:2012:172, t. 24. i od 12. svibnja 2022., Servizio Elettrico Nazionale i dr., C‑377/20, EU:C:2022:379, t. 68.).

126

Suprotno tomu, cilj članka 102. UFEU‑a nije spriječiti poduzetnike da vlastitim zaslugama osvoje vladajući položaj na jednom ili više tržišta niti osigurati da konkurentni poduzetnici koji su manje učinkoviti od poduzetnika u takvom položaju ostanu na tržištu (vidjeti u tom smislu presude od 27. ožujka 2012., Post Danmark, C‑209/10, EU:C:2012:172, t. 21.; od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C‑413/14 P, EU:C:2017:632, t. 133. i od 12. svibnja 2022., Servizio Elettrico Nazionale i dr., C‑377/20, EU:C:2022:379, t. 73.).

127

Naprotiv, tržišno natjecanje na temelju zasluga po definiciji može dovesti do nestanka ili marginalizacije konkurentnih poduzetnika koji su manje učinkoviti i stoga manje zanimljivi potrošačima, osobito s obzirom na cijene, proizvodnju, izbor, kvalitetu ili inovaciju (vidjeti u tom smislu presude od 27. ožujka 2012., Post Danmark, C‑209/10, EU:C:2012:172, t. 22.; od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C‑413/14 P, EU:C:2017:632, t. 134. i od 12. svibnja 2022., Servizio Elettrico Nazionale i dr., C‑377/20, EU:C:2022:379, t. 45.).

128

Tim više, člankom 102. UFEU‑a poduzetnicima u vladajućem položaju nalaže se posebna odgovornost da svojim postupanjem ne ugrožavaju stvarno i nenarušeno tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu, pri čemu se njime ne kažnjava sâmo postojanje vladajućeg položaja, nego samo njegova zlouporaba (vidjeti u tom smislu presude od 27. ožujka 2012., Post Danmark, C‑209/10, EU:C:2012:172, t. 23. i od 6. prosinca 2012., AstraZeneca/Komisija, C‑457/10 P, EU:C:2012:770, t. 188.).

b) Utvrđivanje postojanja zlouporabe vladajućeg položaja

129

Kako bi se u određenom slučaju moglo smatrati da postupanje treba kvalificirati kao „zlouporabu vladajućeg položaja”, u pravilu treba dokazati da je stvaran ili potencijalan učinak tog postupanja, upotrebom sredstava različitih od onih koja uređuju tržišno natjecanje među poduzetnicima na temelju zasluga, ograničavanje tog tržišnog natjecanja istiskivanjem jednako učinkovitih konkurentnih poduzetnika s predmetnog ili predmetnih tržišta (vidjeti u tom smislu presudu od 27. ožujka 2012., Post Danmark, C‑209/10, EU:C:2012:172, t. 25.) ili sprečavanjem njihova razvoja na tim tržištima, uzimajući u obzir da ta tržišta mogu biti ona na kojima postoji vladajući položaj, kao i povezana ili susjedna tržišta na kojima navedeno postupanje može proizvesti svoje stvarne ili potencijalne učinke (vidjeti u tom smislu presude od 14. studenoga 1996., Tetra Pak/Komisija, C‑333/94 P, EU:C:1996:436, t. 25. do 27.; od 17. veljače 2011., TeliaSonera Sverige, C‑52/09, EU:C:2011:83, t. 84. do 86. i od 12. svibnja 2022., Servizio Elettrico Nazionale i dr., C‑377/20, EU:C:2022:379, t. 76.).

130

Prilikom tog dokazivanja, koje može uključivati upotrebu različitih analitičkih okvira ovisno o vrsti postupanja o kojoj je riječ u određenom slučaju, ipak treba u svakom slučaju ocijeniti sve relevantne činjenične okolnosti (vidjeti u tom smislu presude od 19. travnja 2012., Tomra Systems i dr./Komisija, C‑549/10 P, EU:C:2012:221, t. 18. i od 19. siječnja 2023., Unilever Italia Mkt. Operations, C‑680/20, EU:C:2023:33, t. 40.), neovisno o tome odnose li se samo na to postupanje, na tržište ili tržišta o kojima je riječ ili na funkcioniranje tržišnog natjecanja na tom tržištu ili tim tržištima. Usto, navedenim se dokazivanjem treba nastojati utvrditi, na temelju preciznih i konkretnih elemenata analize i dokaza, da navedeno postupanje u najmanju ruku može proizvesti učinke istiskivanja (vidjeti u tom smislu presudu od 19. siječnja 2023., Unilever Italia Mkt. Operations, C‑680/20, EU:C:2023:33, t. 42., 51. i 52. i navedena sudska praksa).

131

Osim samih postupanja čiji je stvaran ili potencijalan učinak ograničavanje tržišnog natjecanja na temelju zasluga istiskivanjem jednako učinkovitih konkurentnih poduzetnika s predmetnog ili predmetnih tržišta, kao „zlouporabu vladajućeg položaja” mogu se kvalificirati i postupanja za koja je dokazano da imaju stvaran ili potencijalan učinak, ili čak cilj, da uspostavom prepreka ulasku na tržište ili upotrebom drugih mjera blokiranja ili drugih sredstava različitih od onih koja uređuju tržišno natjecanje na temelju zasluga, u ranoj fazi spriječe sam pristup potencijalno konkurentnih poduzetnika tom tržištu ili tim tržištima te time spriječiti razvoj tržišnog natjecanja na tim tržištima na štetu potrošača, i to ograničavanjem proizvodnje, razvoja alternativnih proizvoda ili usluga ili pak inovacija (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 154. do 157.).

132

Stoga, iako državi članici nije kao takvo zabranjeno da poduzetniku zakonom ili propisom dodijeli isključiva ili posebna prava na tržištu, takva situacija tom poduzetniku ipak ne smije omogućiti zlouporabu vladajućeg položaja koja iz toga proizlazi, primjerice ostvarivanjem prava o kojima je riječ na način kojim se sprečava pristup potencijalno konkurentnih poduzetnika predmetnom tržištu odnosno povezanim ili susjednim tržištima (vidjeti u tom smislu presude od 10. prosinca 1991., Merci convenzionali porto di Genova, C‑179/90, EU:C:1991:464, t. 14. i od 13. prosinca 1991., GB‑Inno‑BM, C‑18/88, EU:C:1991:474, t. 17. do 19. i 24.). Takav zahtjev tim više vrijedi ako se takvim pravima navedenom poduzetniku dodjeljuje ovlast da određuje jesu li i, ovisno o slučaju, u kojim uvjetima drugi poduzetnici ovlašteni obavljati svoju gospodarsku djelatnost (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 38. i 51.).

133

Naime, zadržavanje ili nenarušeni razvoj tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu može se zajamčiti samo ako je osigurana jednakost prilika među poduzetnicima. Međutim, činjenicom da se poduzetniku koji obavlja određenu gospodarsku djelatnost dodjeljuje ovlast de jure ili čak de facto određivanja drugih poduzetnika koji su sami ovlašteni obavljati tu djelatnost, kao i ovlast određivanja uvjeta u kojima se ta djelatnost može obavljati, tog se poduzetnika stavlja u situaciju koja uključuje sukob interesa te mu se daje očita prednost pred konkurentima time što mu se omogućuje da spriječi njihov pristup tržištu o kojem je riječ ili da podupire vlastitu djelatnost (vidjeti u tom smislu presude od 13. prosinca 1991., GB‑Inno‑BM, C‑18/88, EU:C:1991:474, t. 25.; od 12. veljače 1998., Raso i dr., C‑163/96, EU:C:1998:54, t. 28. i 29. i od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 51. i 52.) i da time spriječi razvoj tržišnog natjecanja na temelju zasluga na štetu potrošača, i to ograničavanjem proizvodnje, razvoja alternativnih proizvoda ili usluga ili pak inovacija.

134

Stoga na dodjeljivanje isključivih ili posebnih prava kojima se takva ovlast dodjeljuje poduzetniku o kojem je riječ, ili postojanje slične situacije na relevantnim tržištima, treba primijeniti odgovarajuća ograničenja, obveze i kontrolu kojima se može isključiti opasnost od toga da taj poduzetnik zlouporabljuje vladajući položaj kako se samim tim dodjeljivanjem ne bi povrijedio članak 102. UFEU‑a, u vezi s člankom 106. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 53.).

135

Konkretnije, kad je poduzetnik o kojem je riječ ovlašten određivati uvjete u kojima potencijalno konkurentni poduzetnici mogu pristupiti tržištu ili o tome odlučivati u svakom slučaju zasebno u okviru odluke kojom se daje ili odbija prethodno odobrenje takvog pristupa, ta ovlast, kako se samim njezinim postojanjem ne bi povrijedio članak 102. UFEU‑a, u vezi s člankom 106. UFEU‑a, treba biti uređena transparentnim, jasnim i preciznim materijalnim kriterijima (vidjeti po analogiji presudu od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 84. do 86., 90., 91. i 99.) na temelju kojih se može izbjeći da je se upotrebljava proizvoljno. Tim kriterijima mora se moći osigurati nediskriminirajuće izvršavanje takve ovlasti i omogućiti djelotvoran nadzor (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 99.).

136

Osim toga, ovlast o kojoj je riječ treba biti uređena transparentnim i nediskriminirajućim postupovnim pravilima koja se odnose, među ostalim, na rokove primjenjive na podnošenje zahtjeva za prethodno odobrenje i donošenje odluke o tom odobrenju. U tom pogledu, određeni rokovi ne smiju štetno utjecati na potencijalno konkurentne poduzetnike tako da sprečavaju njihov djelotvoran pristup tržištu (vidjeti po analogiji presudu od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 86. i 92.), kao ni, u konačnici, ograničiti tako proizvodnju, razvoj alternativnih proizvoda ili usluga i inovacije.

137

Zahtjevi istovjetni onima na koje se podsjeća u trima prethodnim točkama ove presude tim se više nalažu kad se poduzetnik u vladajućem položaju svojim samostalnim postupanjem, a ne zbog toga što mu je država članica dodijelila isključiva ili posebna prava, sam stavlja u situaciju u kojoj može spriječiti pristup potencijalno konkurentnih poduzetnika određenom tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 1991., GB‑Inno‑BM, C‑18/88, EU:C:1991:474, t. 20.). To može biti slučaj ako taj poduzetnik raspolaže ovlašću uređenja, kontrole i sankcioniranja koja mu omogućuje da odobri ili kontrolira taj pristup i stoga sredstvom različitim od onih koja poduzetnici obično upotrebljavaju i koja uređuju tržišno natjecanje među njima na temelju zasluga.

138	Stoga i na takvu ovlast treba primijeniti ograničenja, obveze i kontrolu kojima se može isključiti opasnost od zlouporabe vladajućeg položaja kako se ne bi povrijedio članak 102. UFEU‑a.

c) Kvalifikacija pravila koja se odnose na prethodno odobrenje međuklupskih nogometnih natjecanja te sudjelovanje klubova i sportaša u tim natjecanjima kao zlouporabe vladajućeg položaja

139

U ovom slučaju iz navoda suda koji je uputio zahtjev proizlazi da i FIFA i UEFA obavljaju gospodarsku djelatnost organizacije i komercijalizacije međunarodnih nogometnih natjecanja te iskorištavanja različitih prava povezanih s tim natjecanjima. Stoga su oba ta udruženja u tom smislu poduzetnici. Osim toga, oba su u vladajućem položaju, odnosno drže monopol, svako na svojem tržištu.

140

Nadalje, iz navoda u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se pravila u pogledu kojih taj sud postavlja pitanja Sudu nalaze u statutima koje su FIFA i UEFA donijele u svojem svojstvu udruženja na temelju ovlasti uređenja i kontrole koje su si dodijelile te da se tim pravilima tim dvama subjektima ne dodjeljuje samo ovlast da odobre trećem poduzetniku da uspostavi i organizira novo međuklupsko nogometno natjecanje na području Unije, nego i ovlast da uređuju sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u takvom natjecanju, podložno sankcijama.

141	Naposljetku, u skladu s navodima suda koji je uputio zahtjev, te različite ovlasti nisu uređene ni materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima kojima se može osigurati njihova transparentnost, objektivnost i nediskriminirajuća priroda.

142

U tom pogledu iz sudske prakse navedene u točki 75. ove presude proizlazi da udruženja koja su odgovorna za neku sportsku disciplinu, kao što su FIFA i UEFA, mogu donijeti, provoditi i osigurati poštovanje pravila koja se općenito ne odnose samo na organizaciju i odvijanje međunarodnih natjecanja u toj disciplini, u ovom slučaju profesionalnom nogometu, nego i konkretnije na njihovo prethodno odobrenje te na sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u njima.

143

Naime, taj je sport, koji je u Uniji iznimno važan ne samo u društvenom i kulturnom smislu (vidjeti u tom smislu presude od 15. prosinca 1995., Bosman, C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 106. i od 16. ožujka 2010., Olympique Lyonnais, C‑325/08, EU:C:2010:143, t. 40.), nego i u medijskom smislu, među drugim posebnostima obilježen i okolnošću da dovodi do organizacije brojnih natjecanja na europskoj i nacionalnoj razini u kojima sudjeluju brojni klubovi i brojni igrači. Usto, kao i određene druge sportove, obilježava ga činjenica da je sudjelovanje u tim natjecanjima rezervirano za momčadi koje su ostvarile određene sportske rezultate (vidjeti u tom smislu presudu od 15. prosinca 1995., Bosman (C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 132.) jer se odvijanje navedenih natjecanja temelji na sučeljavanju i postupnoj eliminaciji tih momčadi. Stoga se u biti temelji na sportskim zaslugama, koje se mogu zajamčiti samo ako se sve prisutne momčadi sučeljavaju u jednakim regulatornim i tehničkim uvjetima, čime se osigurava određena jednakost prilika.

144

Na temelju tih različitih posebnosti može se smatrati da je legitimno na organizaciju i odvijanje međunarodnih natjecanja profesionalnog nogometa primijeniti zajednička pravila kojima se nastoje zajamčiti ujednačenost i usklađenost tih natjecanja u ukupnom rasporedu, kao i, općenitije, odgovarajuće i djelotvorno promicati održavanje sportskih natjecanja koje se temelji na jednakim prilikama i zaslugama. Usto, legitimno je osigurati poštovanje tih zajedničkih pravila na temelju pravila kao što su ona koja su FIFA i UEFA uspostavile u pogledu prethodnog odobrenja navedenih natjecanja te sudjelovanja klubova i igrača u njima.

145

Budući da su takva pravila koja se odnose na prethodno odobrenje i sudjelovanje stoga legitimna u posebnom kontekstu profesionalnog nogometa i gospodarskih djelatnosti do kojih dovodi bavljenje tim sportom, ni donošenje tih pravila ni njihova provedba načelno se i općenito ne mogu kvalificirati kao „zlouporaba vladajućeg položaja” (vidjeti po analogiji, kad je riječ o ograničenju slobode pružanja usluga, presudu od 11. travnja 2000., Deliège, C‑51/96 i C‑191/97, EU:C:2000:199, t. 64.).

146	Isto vrijedi za sankcije uvedene uz ta pravila jer su takve sankcije načelno legitimne kako bi se zajamčila djelotvornost navedenih pravila (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija, C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 44.).

147

Suprotno tomu, na temelju nijedne posebnosti koje obilježavaju profesionalni nogomet ne može se smatrati da su legitimni donošenje i, još i više, provedba pravila koja se odnose na prethodno odobrenje i sudjelovanje, koji, općenito, nisu popraćeni ograničenjima, obvezama i kontrolama kojima se može isključiti opasnost od zlouporabe vladajućeg položaja i koja, konkretnije, nisu uređena materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima kojima se može zajamčiti njihova transparentnost, objektivnost, preciznost i nediskriminirajuća priroda, iako se njima subjektu koji ih treba provoditi dodjeljuje ovlast da spriječi pristup bilo kojeg konkurentnog poduzetnika tržištu. Treba smatrati da se takvim pravilima povređuje članak 102. UFEU‑a, kao što to proizlazi iz točaka 134. do 138. ove presude.

148

Isto tako, budući da ne postoje materijalni kriteriji ni postupovna pravila kojima se osiguravaju transparentnost, objektivnost, preciznost, nediskriminirajuća priroda i proporcionalnost sankcija uvedenih uz ta pravila, treba smatrati da se takvim sankcijama zbog same njihove prirode povređuje članak 102. UFEU‑a jer su diskrecijske prirode. Naime, zbog takve je situacije nemoguće na transparentan i objektivan način provjeriti je li njihova provedba u svakom slučaju zasebno opravdana i proporcionalna s obzirom na konkretna obilježja projekta međunarodnog međuklupskog natjecanja o kojem je riječ.

149

U tom pogledu nije relevantna okolnost da FIFA i UEFA nemaju zakonski monopol i da konkurentni poduzetnici u teoriji mogu uspostaviti nova natjecanja na koja se ne bi primjenjivala pravila koja donose i primjenjuju ta dva udruženja. Naime, kao što to proizlazi iz navoda suda koji je uputio zahtjev, FIFA‑in i UEFA‑in vladajući položaj na tržištu organizacije i komercijalizacije međunarodnih međuklupskih nogometnih natjecanja takav je da je u praksi, u trenutačnom stanju, nemoguće na održiv način uspostaviti natjecanje koje nije povezano s njihovim ekosustavom s obzirom na nadzor koji izravno ili preko nacionalnih nogometnih saveza koji su njihovi članovi izvršavaju nad klubovima, igračima i drugim vrstama natjecanja, kao što su ona koja se organiziraju na nacionalnoj razini.

150	U ovom je slučaju ipak na sudu koji je uputio zahtjev da pravila o kojima je riječ u glavnom postupku kvalificira s obzirom na članak 102. UFEU‑a, nakon što provede dodatne provjere koje mu se mogu činiti potrebnima.

151

U tom smislu valja pojasniti da, kako bi se moglo smatrati da su pravila koja se odnose na prethodno odobrenje sportskih natjecanja i sudjelovanje u tim natjecanjima, kao što su ona o kojima je riječ u glavnom postupku, uređena transparentnim, objektivnim i preciznim materijalnim kriterijima te transparentnim i nediskriminirajućim postupovnim pravilima koja ne sprečavaju stvaran pristup tržištu, te kriterije i ta postupovna pravila konkretno treba utvrditi u pristupačnom obliku prije bilo kakve provedbe pravila koja se odnose na prethodno odobrenje sportskih natjecanja i sudjelovanje u tim natjecanjima. Usto, kako bi se navedeni kriteriji i postupovna pravila mogli smatrati nediskriminirajućima, tim se kriterijima i pravilima, s obzirom na, među ostalim, činjenicu da subjekti kao što su FIFA i UEFA sami obavljaju različite gospodarske djelatnosti na tržištu obuhvaćene njihovim pravilima koja se odnose na prethodno odobrenje i sudjelovanje, ne smije organizaciju i komercijalizaciju trećih natjecanja te sudjelovanje klubova i igrača u njima uvjetovati zahtjevima koji su različiti od onih primjenjivih na natjecanja koja organizira i komercijalizira subjekt koji donosi odluke ili koji su istovjetni ili slični, ali koje je poduzetniku koji nema isti status udruženja ili ne raspolaže istim ovlastima kao taj subjekt i koji se stoga nalazi u različitoj situaciji od njegove bilo nemoguće ili pretjerano teško ispuniti. Naposljetku, kako sankcije uvedene uz pravila koja se odnose na prethodno odobrenje i sudjelovanje, kao što su ona o kojima je riječ u glavnom postupku, ne bi bile diskrecijske prirode, treba ih urediti kriterijima koji trebaju i sami biti ne samo transparentni, objektivni, precizni i nediskriminirajući, nego njima treba i zajamčiti da se te sankcije u svakom konkretnom slučaju određuju u skladu s načelom proporcionalnosti s obzirom na, među ostalim, prirodu, trajanje i težinu utvrđene povrede.

152

S obzirom na sva prethodno navedena razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 102. UFEU‑a treba tumačiti na način da zlouporabu vladajućeg položaja predstavlja činjenica da su udruženja odgovorna za nogomet na svjetskoj i europskoj razini, koja paralelno obavljaju različite gospodarske djelatnosti povezane s organizacijom natjecanja, donijela i provode pravila na temelju kojih ta udruženja trebaju dati prethodno odobrenje za to da treći poduzetnik na području Unije uspostavi novo međuklupsko nogometno natjecanje i kojima se kontrolira sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u takvom natjecanju, podložno sankcijama, a da te različite ovlasti pritom nisu uređene materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima kojima se može osigurati njihova transparentnost, objektivnost, nediskriminirajuća priroda i proporcionalnost.

2. Drugo pitanje, koje se odnosi na tumačenje članka 101. stavka 1. UFEU‑a kad je riječ o pravilima koja se odnose na prethodno odobrenje međuklupskih nogometnih natjecanja te sudjelovanje klubova i sportaša u tim natjecanjima

153

Sud koji je uputio zahtjev drugim pitanjem u biti pita treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da odluku udruženja poduzetnika čiji je cilj ili posljedica sprečavanje tržišnog natjecanja predstavlja činjenica da su udruženja odgovorna za nogomet na svjetskoj i europskoj razini, koja paralelno obavljaju različite gospodarske djelatnosti povezane s organizacijom natjecanja, donijela i provode, izravno ili preko nacionalnih nogometnih saveza koji su njihovi članovi, pravila na temelju kojih ta udruženja trebaju dati prethodno odobrenje za to da treći poduzetnik na području Unije uspostavi novo međuklupsko nogometno natjecanje a da te ovlasti pritom nisu uređene materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima kojima se može osigurati njihova transparentnost, objektivnost i nediskriminirajuća priroda.

154

S obzirom na navedeno i na navode u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku na kojima se temelji to pitanje, kao i zbog razloga istovjetnih onima navedenima u točki 121. ove presude, valja smatrati da sud koji je uputio zahtjev navedenim pitanjem u biti pita treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da odluku udruženja poduzetnika čiji je cilj ili posljedica sprečavanje tržišnog natjecanja predstavlja činjenica da su udruženja odgovorna za nogomet na svjetskoj i europskoj razini, koja paralelno obavljaju različite gospodarske djelatnosti povezane s organizacijom natjecanja, donijela i provode, izravno ili preko nacionalnih nogometnih saveza koji su njihovi članovi, pravila na temelju kojih ta udruženja trebaju dati prethodno odobrenje za to da treći poduzetnik na području Unije uspostavi novo međuklupsko nogometno natjecanje i kojima se kontrolira sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u takvom natjecanju, podložno sankcijama, a da te različite ovlasti pritom nisu uređene materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima kojima se može osigurati njihova transparentnost, objektivnost, nediskriminirajuća priroda i proporcionalnost.

a) Pojam postupanja čiji je „cilj” ili „posljedica” narušavanje tržišnog natjecanja i utvrđivanje postojanja takvog postupanja

155

Kao prvo, člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a određuje se da se, budući da su nespojivi s unutarnjim tržištem, zabranjuju svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje koji bi mogli utjecati na trgovinu među državama članicama i koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.

156

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz teksta pitanja, sud koji je uputio zahtjev u biti samo pita Sud treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da odluke udruženja poduzetnika kao što su one konkretizirane FIFA‑inim i UEFA‑inim pravilima na koje se upućuje „imaju cilj ili posljedicu”„sprečavanja” tržišnog natjecanja.

157	Međutim, u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku jasno se ističu i razlozi zbog kojih taj sud smatra da te odluke udruženja poduzetnika mogu, osim toga, utjecati na trgovinu među državama članicama.

158

Kao drugo, kako bi se u određenom slučaju moglo smatrati da su sporazum, odluka udruženja poduzetnika ili usklađeno djelovanje obuhvaćeni zabranom iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a, u skladu sa samim tekstom te odredbe potrebno je dokazati da to postupanje ima cilj sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja ili da to postupanje ima takvu posljedicu (vidjeti u tom smislu presude od 30. lipnja 1966., LTM, 56/65, EU:C:1966:38, str. 359. i od 29. lipnja 2023., Super Bock Bebidas, C‑211/22, EU:C:2023:529, t. 31.).

159

U tu svrhu najprije valja ispitati cilj postupanja o kojem je riječ. U slučaju da se slijedom takvog ispitivanja pokaže da to postupanje ima protutržišni cilj, nije potrebno ispitati njegov učinak na tržišno natjecanje. Stoga je zatim tu posljedicu potrebno ispitati samo ako se ne može smatrati da navedeno postupanje ima takav protutržišni cilj (vidjeti u tom smislu presude od 30. lipnja 1966., LTM, 56/65, EU:C:1966:38, str. 359. i od 26. studenoga 2015., Maxima Latvija, C‑345/14, EU:C:2015:784, t. 16. i 17.).

160

Ispitivanje koje treba provesti razlikuje se ovisno o tome odnosi li se na to ima li postupanje o kojem je riječ „cilj” ili „posljedicu” sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja, pri čemu se na svaki od tih dvaju pojmova primjenjuju različita pravna pravila i pravila o dokazivanju (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 63.).

1) Utvrđivanje postojanja postupanja čiji je „cilj” sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja

161

Kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda, koja je konkretno sažeta u presudama od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann‑La Roche i dr. (C‑179/16, EU:C:2018:25, t. 78.) i od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr. (C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 67.), pojam protutržišnog „cilja”, iako ne predstavlja, kao što to proizlazi iz točaka 158. i 159. ove presude, iznimku u odnosu na pojam protutržišne „posljedice”, ipak treba tumačiti restriktivno.

162

Stoga treba smatrati da se tim pojmom upućuje isključivo na određene oblike koordinacije između poduzetnika koji pokazuju dovoljno visok stupanj štetnosti za tržišno natjecanje kako bi se moglo smatrati da ispitivanje njihovih učinaka nije nužno. Naime, određeni oblici koordinacije između poduzetnika mogu se po svojoj naravi smatrati štetnima za dobro funkcioniranje uobičajenog tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude od 30. lipnja 1966., LTM, 56/65, EU:C:1966:38, str. 359.; od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann‑La Roche i dr., C‑179/16, EU:C:2018:25, t. 78. i od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 67.).

163

Među vrstama postupanja koja treba smatrati takvima nalaze se, kao prvo, određena koluzivna ponašanja koja su posebno štetna za tržišno natjecanje, kao što su horizontalni karteli koji dovode do određivanja cijena, ograničavanja kapaciteta proizvodnje ili podjele klijenata. Naime, te vrste postupanja mogu uzrokovati povećanje cijene ili smanjenje proizvodnje i stoga ponude, što dovodi do loše upotrebe sredstava na štetu poslovnih korisnika i potrošača (vidjeti u tom smislu presude od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C‑209/07, EU:C:2008:643, t. 17. i 33.; od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 51. i od 16. srpnja 2015., ING Pensii, C‑172/14, EU:C:2015:484, t. 32.).

164

U određenim se slučajevima može smatrati da i druge vrste postupanja imaju protutržišni cilj, iako nisu nužno štetne za tržišno natjecanje. To osobito vrijedi za određene vrste horizontalnih sporazuma različitih od kartela, primjerice za one koji dovode do isključivanja konkurentnih poduzetnika s tržišta (vidjeti u tom smislu presude od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 76., 77., 83. do 87. i 101. i od 25. ožujka 2021., Lundbeck/Komisija, C‑591/16 P, EU:C:2021:243, t. 113. i 114.) ili pak za određene vrste odluka udruženja poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu od 27. siječnja 1987., Verband der Sachversicherer/Komisija, 45/85, EU:C:1987:34, t. 41.).

165

Kako bi se u određenom slučaju odredilo imaju li sporazum, odluka udruženja poduzetnika ili usklađena praksa po samoj svojoj prirodi dovoljno visok stupanj štetnosti za tržišno natjecanje kako bi se moglo smatrati da imaju cilj sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tog tržišnog natjecanja, valja ispitati, kao prvo, sadržaj sporazuma, odluke ili prakse o kojima je riječi, kao drugo, gospodarski i pravni kontekst u kojem se nalaze i, kao treće, ciljeve koji se njima nastoje postići (vidjeti u tom smislu presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 53. i od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann‑La Roche i dr., C‑179/16, EU:C:2018:25, t. 79.).

166

U tom pogledu, kad je riječ o gospodarskom i pravnom kontekstu postupanja o kojem je riječ, valja uzeti u obzir prirodu obuhvaćenih proizvoda ili usluga kao i stvarne uvjete koji obilježavaju strukturu i funkcioniranje jednog ili više sektora ili tržišta u pitanju (presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 53. i od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann‑La Roche i dr., C‑179/16, EU:C:2018:25, t. 80.). Suprotno tomu, nipošto nije potrebno ispitati, a tim više ni dokazati posljedice tog postupanja za tržišno natjecanje, neovisno o tome jesu li stvarne ili potencijalne i negativne ili pozitivne, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 158. i 159. ove presude.

167

Nadalje, kad je riječ o ciljevima koji se nastoje postići postupanjem o kojem je riječ, valja utvrditi objektivne ciljeve koji se tim postupanjem nastoje postići u pogledu tržišnog natjecanja. Suprotno tomu, okolnost da su uključeni poduzetnici djelovali bez subjektivne namjere da spriječe, ograniče ili naruše tržišno natjecanje i činjenica da su nastojali postići određene legitimne ciljeve nisu odlučujuće za potrebe primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 6. travnja 2006., General Motors/Komisija, C‑551/03 P, EU:C:2006:229, t. 64. i 77. i navedenu sudsku praksu i od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C‑209/07, EU:C:2008:643, t. 21.).

168

Naposljetku, iz uzimanja u obzir svih elemenata navedenih u trima prethodnim točkama ove presude u svakom slučaju trebaju proizaći precizni razlozi zbog kojih postupanje o kojem je riječ ima dovoljno visok stupanj štetnosti za tržišno natjecanje na temelju kojeg se opravdano može smatrati da ima cilj sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tog tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 69.).

2) Utvrđivanje postojanja postupanja čija je „posljedica” sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja

169

Sam pojam postupanja koje ima protutržišnu „posljedicu” obuhvaća svako postupanje za koje se ne može smatrati da ima protutržišni „cilj”, pod uvjetom da se dokaže da to postupanje ima stvaran ili potencijalni učinak sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja, i to na osjetan način (vidjeti u tom smislu presude od 28. svibnja 1998., Deere/Komisija, C‑7/95 P, EU:C:1998:256, t. 77. i od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 117.).

170

U tu je svrhu tržišno natjecanje potrebno ispitati u stvarnom okviru u kojem bi se odvijalo da ne postoje sporazum, odluka udruženja poduzetnika ili usklađeno djelovanje o kojima je riječ (presude od 30. lipnja 1966., LTM, 56/65, EU:C:1966:38, str. 360. i od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 118.) i pritom utvrditi tržište ili tržišta na kojima bi to postupanje moglo proizvesti svoje učinke, neovisno o tome jesu li stvarni ili potencijalni, a zatim i opisati te učinke. To ispitivanje samo po sebi podrazumijeva da se uzmu u obzir sve relevantne okolnosti.

b) Kvalifikacija pravila koja se odnose na prethodno odobrenje međuklupskih nogometnih natjecanja te sudjelovanje klubova i sportaša u tim natjecanjima kao odluke udruženja poduzetnika čiji je „cilj” ograničavanje tržišnog natjecanja

171

U ovom slučaju iz navoda u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku najprije proizlazi da se FIFA‑inim i UEFA‑inim pravilima, u pogledu kojih sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanja Sudu, tim dvama subjektima ne dodjeljuje samo ovlast za odobravanje uspostavljanja i organizacije svakog nogometnog natjecanja na području Unije, pa stoga osobito svakog novog međuklupskog nogometnog natjecanja koje predvidi treći poduzetnik, nego i ovlast za kontrolu sudjelovanja profesionalnih nogometnih klubova i igrača u takvom natjecanju, podložno sankcijama.

172

Konkretnije, kad je riječ o sadržaju FIFA‑inih pravila, iz navoda u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se njima predviđa, kao prvo, da se nijedna međunarodna liga ili bilo kakva druga takva skupina klubova ili liga ne može osnovati bez suglasnosti tog subjekta i nacionalnog ili nacionalnih nogometnih saveza čiji su ti klubovi ili te lige članovi. Kao drugo, niti jedna utakmica ili natjecanje ne može se odigrati bez prethodne suglasnosti FIFA‑e, UEFA‑e i tog ili tih saveza. Kao treće, bez odobrenja FIFA‑e, nijedan igrač ni ekipa nacionalnog nogometnog saveza koji je član FIFA‑e ili UEFA‑e ne mogu igrati utakmice ili stupati u sportske kontakte s igračima ili ekipama koji nisu pridruženi. Kao četvrto, savezi, lige ili klubovi koji su pridruženi nacionalnom nogometnom savezu koji je član FIFA‑e mogu se priključiti drugom savezu članu ili sudjelovati u natjecanjima koja su u njegovoj teritorijalnoj nadležnosti samo u iznimnim okolnostima i uz odobrenje FIFA‑e, UEFA‑e i obaju saveza o kojima je riječ.

173

UEFA‑inim pravilima pak se predviđa, u skladu s odlukom kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, kao prvo, da taj subjekt ima isključivu nadležnost za organizaciju i ukidanje međunarodnih natjecanja u njegovoj teritorijalnoj nadležnosti u kojima sudjeluju nacionalni nogometni savezi koji su njegovi članovi ili klubovi pridruženi potonjim savezima, osim natjecanja koja organizira FIFA. Kao drugo, međunarodne utakmice, natjecanja ili turniri koje ne organizira UEFA, ali se igraju na teritoriju za koji je ona nadležna, mora prethodno odobriti FIFA, UEFA i/ili relevantni savezi članovi u skladu s FIFA‑inim pravilnikom o međunarodnim utakmicama. Kao treće, bez odobrenja UEFA‑e nisu dozvoljene nikakve kombinacije ni osnivanje grupiranja udruženja između liga ili klubova pridruženih, izravno ili neizravno, različitim nacionalnim nogometnim savezima koji su članovi UEFA‑e.

174

Osim toga, nijedna od ovlasti kojima tako raspolažu FIFA i UEFA, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, nije uređena materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima, kao što su ona navedena u točki 151. ove presude, kojima se može osigurati transparentnost, objektivnost i nediskriminirajuća priroda tih ovlasti.

175

Nadalje, iz točaka 142. do 149. ove presude proizlazi da, iako se na temelju posebne prirode međunarodnih nogometnih natjecanja i stvarnih uvjeta koji obilježavaju strukturu i funkcioniranje tržišta organizacije i komercijalizacije tih natjecanja na području Unije može smatrati da su pravila koja se odnose na prethodno odobrenje kao što su ona upravo navedena načelno legitimna, tim se elementima konteksta, suprotno tomu, ne može učiniti legitimnim nepostojanje materijalnih kriterija i postupovnih pravila kojima se može osigurati transparentnost, objektivnost, preciznost i nediskriminirajuća priroda takvih pravila.

176

Naposljetku, iako se donošenje tih pravila koja se odnose na prethodno odobrenje može obrazložiti postizanjem određenih legitimnih ciljeva, kao što je cilj da se osigura poštovanje načela, vrijednosti i pravila igre na kojima se temelji profesionalni nogomet, za organizaciju i komercijalizaciju svih međunarodnih nogometnih natjecanja, osim onih koja ta dva subjekta organiziraju paralelno, u okviru obavljanja gospodarske djelatnosti, ipak su potrebne ovlasti za prethodno odobrenje i sankcioniranje koje imaju subjekti koji su ih donijeli u svojstvu udruženja poduzetnika. Naime, tim se pravilima na taj način navedenim subjektima dodjeljuje ovlast odobravanja, nadziranja ili uvjetovanja pristupa bilo kojeg potencijalno konkurentnog poduzetnika tržištu o kojem je riječ, kao i ovlast određivanja stupnja konkurentnosti koji može postojati na tom tržištu te uvjeta u kojima se to eventualno tržišno natjecanje može odvijati. U tom smislu se na temelju navedenih pravila može, u najmanju ruku ograničiti uspostavljanje i komercijalizacija alternativnih ili novih oblika natjecanja ili njihova sadržaja, ako ne i isključiti bilo kojeg konkurentnog poduzetnika s navedenog tržišta, čak i ako je jednako učinkovit. Usto, njima se time može profesionalne nogometne klubove i igrače lišiti svake mogućnosti sudjelovanja u tim natjecanjima, čak i ako bi ona primjerice mogla biti inovativna, a da se pritom poštuju sva načela, vrijednosti i pravila igre na kojima se taj sport temelji. Naposljetku, njima se može posjetitelje i televizijske gledatelje lišiti svake mogućnosti da im se ponudi prisustvovanje navedenim natjecanjima ili gledanje njihova emitiranja.

177

Osim toga, budući da su pravila koja se odnose na prethodno odobrenje međunarodnih međuklupskih nogometnih natjecanja popraćena pravilima koja se odnose na sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u tim natjecanjima i na sankcije do kojih može dovesti to sudjelovanje, valja dodati da se njima očito jača protutržišni cilj koji je svojstven svakom mehanizmu prethodnog odobrenja koji nije popraćen ograničenjima, obvezama i kontrolama kojima se može zajamčiti njegova transparentnost, objektivnost, preciznost i nediskriminirajuća priroda. Naime, njima se jača prepreka ulasku na tržište koja proizlazi iz takvog mehanizma time što se svakog poduzetnika koji organizira potencijalno konkurentno natjecanje sprečava da korisno iskoristi resurse dostupne na tržištu, odnosno klubove i igrače, uzimajući u obzir da se tim klubovima i igračima u slučaju sudjelovanja u natjecanju koje nisu prethodno odobrile FIFA i UEFA mogu izreći sankcije koje, kao što se to ističe u točki 148. ove presude, nisu uređene nijednim materijalnim kriterijem ni postupovnim pravilom kojim se može osigurati njihova transparentnost, objektivnost, preciznost, nediskriminirajuća priroda i proporcionalnost.

178

Zbog svih tih razloga treba smatrati da, u slučaju da nisu uređena materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima, kao što su ona navedena u točki 151. ove presude, kojima se može zajamčiti njihova transparentnost, objektivnost, preciznost, nediskriminirajuća priroda i proporcionalnost, pravila koja se odnose na prethodno odobrenje, sudjelovanje i sankcioniranje, kao što su ona o kojima je riječ u glavnom postupku, po samoj svojoj prirodi imaju dovoljno visok stupanj štetnosti za tržišno natjecanje te im je stoga cilj ograničiti to tržišno natjecanje. Ona su stoga obuhvaćena zabranom iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a a da pritom nije potrebno ispitati njihove stvarne ili potencijalne učinke.

179

S obzirom na sva prethodno navedena razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 101. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da odluku udruženja poduzetnika čiji je cilj sprečavanje tržišnog natjecanja predstavlja činjenica da su udruženja odgovorna za nogomet na svjetskoj i europskoj razini, koja paralelno obavljaju različite gospodarske djelatnosti povezane s organizacijom natjecanja, donijela i provode, izravno ili preko nacionalnih nogometnih saveza koji su njihovi članovi, pravila na temelju kojih ta udruženja trebaju dati prethodno odobrenje za to da treći poduzetnik na području Unije uspostavi novo međuklupsko nogometno natjecanje i kojima kontroliraju sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u takvom natjecanju, podložno sankcijama, a da te različite ovlasti pritom nisu uređene materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima kojima se može osigurati njihova transparentnost, objektivnost, nediskriminirajuća priroda i proporcionalnost.

3. Treće pitanje, koje se odnosi na tumačenje članka 101. stavka 1. i članka 102. UFEU‑a kad je riječ o postupanjima u okviru kojih se klubovima i sportašima koji sudjeluju u neodobrenim natjecanjima prijeti sankcijama

180

Sud koji je uputio zahtjev trećim pitanjem u biti pita treba li članak 101. stavak 1. i članak 102. UFEU‑a tumačiti na način da protutržišnu odluku udruženja poduzetnika ili zlouporabu vladajućeg položaja predstavlja činjenica da subjekti kao što su FIFA i UEFA javno najavljuju da će se sankcije izreći svakom profesionalnom nogometnom klubu i svakom igraču koji će sudjelovati na međuklupskom nogometnom natjecanju koje nisu prethodno odobrili, ako te sankcije nisu uređene materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima kojima se može osigurati njihova transparentnost, objektivnost, nediskriminirajuća priroda i proporcionalnost.

181

S obzirom na pružene odgovore na prethodna dva pitanja i, konkretnije, razmatranja u točkama 148. i 177. ove presude, iz kojih proizlazi da takva javna najava predstavlja provedbu pravila kojima se povređuju članak 102. UFEU‑a i članak 101. stavak 1. UFEU‑a te je stoga i sama obuhvaćena zabranama utvrđenima u tim dvjema odredbama, na ovo pitanje ne treba odgovoriti zasebno.

4. Peto pitanje, koje se odnosi na mogućnost opravdanja pravila koja se odnose na prethodno odobrenje natjecanja te sudjelovanje klubova i sportaša u tim natjecanjima

182

Petim pitanjem, koje valja razmotriti prije četvrtog pitanja jer se odnosi na ista FIFA‑ina i UEFA‑ina pravila kao što su ona iz prvih triju pitanja, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 101. stavak 3. UFEU‑a i sudsku praksu Suda koja se odnosi na članak 102. UFEU‑a tumačiti na način da se na pravila na temelju kojih udruženja odgovorna za nogomet na svjetskoj i europskoj razini, koja paralelno obavljaju različite gospodarske djelatnosti povezane s organizacijom natjecanja, trebaju dati prethodno odobrenje za to da treći poduzetnik na području Unije uspostavi međuklupsko nogometno natjecanje i kojima kontroliraju sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u takvim natjecanjima, podložno sankcijama, može primijeniti iznimka ili da ih se može smatrati opravdanima.

a) Mogućnost da se smatra da određena postupanja nisu obuhvaćena člankom 101. stavkom 1. i člankom 102. UFEU‑a

183

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da svaki sporazum između poduzetnika ili svaka odluka udruženja poduzetnika kojom se ograničava sloboda djelovanja poduzetnika koji su stranke tog sporazuma ili poduzetnika koji moraju poštovati tu odluku nisu nužno obuhvaćeni zabranom iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Naime, na temelju ispitivanja gospodarskog i pravnog konteksta u kojem su doneseni neki od tih sporazuma i neke od tih odluka može se utvrditi, kao prvo, da su oni opravdani nastojanjem da se postigne jedan ili više legitimnih ciljeva u općem interesu koji sami po sebi nisu protutržišni, kao drugo, da su konkretna sredstva koja su upotrijebljena za postizanje tih ciljeva doista potrebna u tu svrhu i, kao treće, da, čak i ako se pokaže da je svojstven učinak tih sredstava barem potencijalno ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja, taj svojstven učinak ne prekoračuje ono što je nužno, konkretno da ne dovodi do uklanjanja svakog tržišnog natjecanja. Ta se sudska praksa može primijeniti, konkretno, kad je riječ o sporazumima ili odlukama u obliku pravila koja je udruženje kao što je profesionalno ili sportsko udruženje donijelo radi postizanja određenih etičkih ili deontoloških ciljeva, i općenitije, radi uređivanja obavljanja profesionalne djelatnosti, ako udruženje o kojem je riječ dokaže da su ispunjeni uvjeti koji su upravo navedeni (vidjeti u tom smislu presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 97.; od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija, C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 42. do 48. i od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 93., 96. i 97.).

184

Konkretnije, Sud je s obzirom na elemente kojima je raspolagao istaknuo da u području sporta antidopinški propis koji je donio Međunarodni olimpijski odbor (MOO) nije obuhvaćen zabranom članka 101. stavka 1. UFEU‑a, iako se njime ograničava sloboda djelovanja sportaša te ima svojstven učinak ograničavanja potencijalnog tržišnog natjecanja među njima time što se njime utvrđuje prag iznad kojeg prisutnost nandrolona predstavlja doping, kako bi se očuvalo pravedno, pošteno i objektivno sportsko nadmetanje, osigurale jednake prilike među sportašima, zaštitilo njihovo zdravlje i osiguralo poštovanje etičkih vrijednosti koje su srž sporta i među kojima su zasluge (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2006., Meca‑Medina i Majcen/Komisija, C‑519/04 P, EU:C:2006:492, t. 43. do 55.).

185

Suprotno tomu, sudska praksa navedena u točki 183. ove presude ne primjenjuje se kad je riječ o postupanjima koja, neovisno o tome potječu li od takvog udruženja i neovisno o legitimnim ciljevima u općem interesu na koje se može pozvati kako bi ih se objasnilo, po samoj svojoj prirodi povređuju članak 102. UFEU‑a, kao što to uostalom već implicitno, ali nužno proizlazi iz sudske prakse Suda (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2008., MOTOE, C‑49/07, EU:C:2008:376, t. 53.).

186

Budući da, s jedne strane, ni nepostojanje subjektivne namjere da se spriječi, ograniči ili naruši tržišno natjecanje ni nastojanje da se postignu eventualno legitimni ciljevi nisu odlučujući za potrebe primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a i da, s druge strane, članke 101. i 102. UFEU‑a treba tumačiti i primjenjivati dosljedno, valja smatrati da se sudska praksa navedena u točki 183. ove presude ne može primijeniti ni kad je riječ o postupanjima koja, ne da imaju svojstven „učinak” barem potencijalnog ograničavanja tržišnog natjecanja time što ograničavaju slobodu djelovanja određenih poduzetnika, nego za to tržišno natjecanje imaju stupanj štetnosti zbog kojeg se može opravdano smatrati da je njihov sam „cilj” spriječiti ga, ograničiti ili narušiti. Stoga, samo ako se slijedom ispitivanja postupanja o kojem je riječ u određenom slučaju pokaže da to postupanje nema cilj sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja, zatim treba utvrditi može li to postupanje biti obuhvaćeno tom sudskom praksom (vidjeti u tom smislu presude od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 69.; od 4. rujna 2014., API i dr., C‑184/13 do C‑187/13, C‑194/13, C‑195/13 i C‑208/13, EU:C:2014:2147, t. 49. i od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International, C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890, t. 51., 53., 56. i 57.).

187

Stoga se, kad je riječ o postupanjima čiji je cilj sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja, na njih može primijeniti iznimka od zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a samo na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a i ako su ispunjeni svi uvjeti predviđeni tom odredbom (vidjeti u tom smislu presudu od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C‑209/07, EU:C:2008:643, t. 21.).

188

U ovom slučaju, s obzirom na navode u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku i odgovore koje je Sud u pogledu tih navoda dao na prva tri pitanja suda koji je uputio zahtjev, valja smatrati da se sudska praksa navedena u točki 183. ove presude ne primjenjuje u slučaju pravila kao što su ona o kojima je riječ u glavnom postupku.

b) Iznimka predviđena u članku 101. stavku 3. UFEU‑a

189

Iz samog teksta članka 101. stavka 3. UFEU‑a proizlazi da se na svaki sporazum, svaku odluku udruženja poduzetnika ili svako usklađeno djelovanje koji se pokažu suprotnima članku 101. stavku 1. UFEU‑a, bilo zbog njihova cilja ili protutržišne posljedice, može primijeniti iznimka ako ispunjavaju sve uvjete predviđene u tu svrhu (vidjeti u tom smislu presude od 11. srpnja 1985., Remia i dr./Komisija, 42/84, EU:C:1985:327, t. 38. i od 11. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, C‑382/12 P, EU:C:2014:2201, t. 230.), uzimajući u obzir da su ti uvjeti stroži od onih iz točke 183. ove presude.

190

U skladu s člankom 101. stavkom 3. UFEU‑a, ta se iznimka u određenom slučaju može primijeniti ako su ispunjena četiri kumulativna uvjeta. Kao prvo, s dostatnim stupnjem vjerojatnosti (presuda od 6. listopada 2009., GlaxoSmithKline Services i dr./Komisija i dr., C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, EU:C:2009:610, t. 95.) treba utvrditi da se na temelju sporazuma, odluke udruženja poduzetnika ili usklađenog djelovanja o kojem je riječ mora moći postići povećanje učinkovitosti, i to pridonošenjem poboljšanju proizvodnje ili distribucije robe ili usluga o kojima je riječ ili promicanju tehničkog ili gospodarskog napretka. Kao drugo, u istoj mjeri treba utvrditi da se potrošačima omogućuje pravedan udio u koristi koja proizlazi iz tog povećanja učinkovitosti. Kao treće, sporazum, odluka ili usklađeno djelovanje o kojem je riječ ne smiju poduzetnicima sudionicima nametati ograničenja koja nisu nužna za postizanje takvog povećanja učinkovitosti. Kao četvrto, taj sporazum, ta odluka ili to djelovanje ne smiju poduzetnicima sudionicima omogućiti isključivanje bilo kakve stvarne konkurencije s tržišta s obzirom na znatan dio proizvoda ili usluga o kojima je riječ.

191

Na stranci koja se poziva na takvu iznimku je da uvjerljivim argumentima i dokazima dokaže da su ispunjeni svi uvjeti koji se zahtijevaju za njezinu primjenu (vidjeti u tom smislu presude od 11. srpnja 1985., Remia i dr./Komisija, 42/84, EU:C:1985:327, t. 45. i od 6. listopada 2009., GlaxoSmithKline Services i dr./Komisija i dr., C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, EU:C:2009:610, t. 82.). U slučaju kad ti argumenti i ti dokazi mogu obvezati drugu stranku da ih uvjerljivo pobija, ako takvo pobijanje ne postoji može se zaključiti da je ispunjen teret dokazivanja koji ima stranka koja se poziva na članak 101. stavak 3. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 79. i od 6. listopada 2009., GlaxoSmithKline Services i dr./Komisija i dr., C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, EU:C:2009:610, t. 83.).

192

Konkretno, kad je riječ o prvom uvjetu navedenom u točki 190. ove presude, povećanje učinkovitosti koje mora biti moguće postići sporazumom, odlukom udruženja poduzetnika ili usklađenim djelovanjem ne odgovara svakoj prednosti koju poduzetnici sudionici stječu tim sporazumom, tom odlukom ili tim djelovanjem u okviru svoje gospodarske djelatnosti, nego samo znatnim objektivnim prednostima koje se navedenim sporazumom, navedenom odlukom ili navedenim djelovanjem, koje se konkretno razmatra, mogu steći u jednom ili više različitih sektora ili na jednom ili više različitih tržišta o kojima je riječ. Usto, kako bi se taj prvi uvjet mogao smatrati ispunjenim, valja ne samo utvrditi postojanje i opseg tog povećanja učinkovitosti, nego i dokazati da se njime mogu nadoknaditi nedostaci koji proizlaze iz sporazuma, odluke ili djelovanja o kojem je riječ u pogledu tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude od 13. srpnja 1966., Consten i Grundig/Komisija, 56/64 i 58/64, EU:C:1966:41, str. 502. i od 11. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, C‑382/12 P, EU:C:2014:2201, t. 232., 234. i 236. i po analogiji od 27. ožujka 2012., Post Danmark, C‑209/10, EU:C:2012:172, t. 43.).

193

Kad je riječ o drugom uvjetu navedenom u točki 190. ove presude, on podrazumijeva utvrđivanje da povećanje učinkovitosti koje se mora moći ostvariti sporazumom, odlukom udruženja poduzetnika ili usklađenim djelovanjem o kojem je riječ povoljno utječe na sve korisnike, neovisno o tome je li riječ o trgovcima, posrednim potrošačima ili krajnjim potrošačima, u različitim sektorima ili na različitim tržištima o kojima je riječ (vidjeti u tom smislu presude od 23. studenoga 2006., Asnef‑Equifax i Administración del Estado, C‑238/05, EU:C:2006:734, t. 70. i od 11. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, C‑382/12 P, EU:C:2014:2201, t. 236. i 242.).

194

Iz toga slijedi da, u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj je postupanje kojim se povređuje članak 101. stavak 1. UFEU‑a protutržišno s obzirom na cilj, odnosno ima dovoljno visok stupanj štetnosti za tržišno natjecanje, i u kojoj, osim toga, može utjecati na različite kategorije korisnika ili potrošača, valja utvrditi utječe li to postupanje, neovisno o njegovoj štetnosti, povoljno na svaku od tih kategorija i, po potrebi, u kojoj mjeri.

195

U glavnom će predmetu stoga biti na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni mogu li pravila koja se odnose na prethodna odobrenja, sudjelovanje i sankcioniranje o kojima je riječ u glavnom postupku povoljno utjecati na različite kategorije „korisnika”, odnosno na, među ostalim, nacionalne nogometne saveze, profesionalne ili amaterske klubove, profesionalne ili amaterske igrače, mlade igrače i, općenitije, potrošače, neovisno o tome jesu li posjetitelji ili televizijski gledatelji.

196

Međutim, u tom pogledu valja podsjetiti na to da, iako takva pravila u načelu mogu biti legitimna jer pridonose jamčenju poštovanja načela, vrijednosti i pravila igre na kojima se temelji profesionalni nogomet, konkretno otvorene i meritokratske prirode predmetnih natjecanja, kao i osiguravanju određenog oblika solidarne preraspodjele u nogometu, postojanje takvih ciljeva, koliko god oni bili pohvalni, ne oslobađa udruženja koja su donijela ta pravila od obveze da pred sudom koji je uputio zahtjev dokažu da se, s jedne strane, postizanje navedenih ciljeva odražava u stvarnom povećanju učinkovitosti koje se može kvantitativno odrediti i da se, s druge strane, njima nadoknađuju nedostaci koji proizlaze iz pravila o kojima je riječ u glavnom postupku u pogledu tržišnog natjecanja.

197

Kad je riječ o trećem uvjetu navedenom u točki 190. ove presude, koji se odnosi na neophodnost ili nužnost postupanja o kojem je riječ, on podrazumijeva ocjenjivanje i usporedbu utjecaja tog postupanja i utjecaja stvarno provedivih alternativnih mjera kako bi se utvrdilo može li se povećanje učinkovitosti koje se očekuje od navedenog postupanja postići mjerama kojima se manje ograničava tržišno natjecanje. Suprotno tomu, taj uvjet ne može, ovisno o slučaju, dovesti do toga da se mora odabrati između takvog postupanja i takvih alternativnih mjera ako potonje mjere nisu manje ograničavajuće za tržišno natjecanje.

198

Kad je riječ o četvrtom uvjetu navedenom u točki 190. ove presude, provjera njegova poštovanja u određenom slučaju podrazumijeva ispitivanje kvantitativnih i kvalitativnih elemenata koji obilježavaju funkcioniranje tržišnog natjecanja u sektorima ili na tržištima o kojima je riječ, kako bi se utvrdilo omogućuju li sporazum, odluka udruženja poduzetnika ili usklađeno djelovanje o kojima je riječ poduzetnicima sudionicima da onemoguće svako stvarno tržišno natjecanje u odnosu na znatan dio proizvoda ili usluga o kojima je riječ. Konkretno, kad je riječ o odluci udruženja poduzetnika ili sporazumu u kojem poduzetnici sudjeluju kolektivno, znatan udio tržišta koji oni drže može biti, među ostalim relevantnim okolnostima i u okviru analize svih tih okolnosti, pokazatelj mogućnosti da ta odluka ili taj sporazum poduzetnicima sudionicima, s obzirom na njihov sadržaj i cilj ili posljedicu, onemoguće svako stvarno tržišno natjecanje, što je samo po sebi dovoljno da se isključi iznimka predviđena člankom 101. stavkom 3. UFEU‑a. Druga se okolnost može odnositi na pitanje omogućuje li takva odluka ili takav sporazum, uz istodobno uklanjanje jednog oblika stvarnog tržišnog natjecanja ili jednog kanala pristupa tržištu, postojanje drugih takvih oblika ili kanala (vidjeti u tom smislu presudu od 22. listopada 1986., Metro/Komisija, 75/84, EU:C:1986:399, t. 64., 65. i 88.).

199

Kako bi se utvrdilo poštuje li se u ovom slučaju taj četvrti uvjet, sud koji je uputio zahtjev najprije će trebati uzeti u obzir činjenicu da, kao što se to osobito ističe u točkama 174. do 179. ove presude, pravila koja se odnose na prethodno odobrenje, sudjelovanje i sankcioniranje o kojima je riječ u glavnom postupku nisu uređena materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima kojima se može zajamčiti njihova transparentnost, objektivnost, preciznost i nediskriminirajuća priroda. Naime, valja smatrati da takva situacija subjektima koji su donijeli ta pravila može omogućiti da spriječe svako tržišno natjecanja na tržištu organizacije i komercijalizacije međuklupskih nogometnih natjecanja na području Unije.

200

Općenitije, prilikom ispitivanja različitih uvjeta navedenih u točki 190. ove presude može biti neophodno uzeti u obzir karakteristike i specifičnosti jednog ili više sektora ili tržišta na koja predmetni sporazum, odluka udruženja poduzetnika ili usklađeno djelovanje utječu, ako su te karakteristike i te specifičnosti od odlučujućeg značaja za rezultate tog ispitivanja (vidjeti u tom smislu presude od 6. listopada 2009., GlaxoSmithKline Services i dr./Komisija i dr., C‑501/06 P, C‑513/06 P, C‑515/06 P i C‑519/06 P, EU:C:2009:610, t. 103. i od 11. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, C‑382/12 P, EU:C:2014:2201, t. 236.).

c) Objektivno opravdanje s obzirom na članak 102. UFEU‑a

201

U skladu s onim što se predviđa u članku 101. stavku 3. UFEU‑a, iz sudske prakse Suda koja se odnosi na članak 102. UFEU‑a proizlazi da poduzetnik koji je u vladajućem položaju može opravdati postupanja koja mogu biti obuhvaćena zabranom iz tog članka (presude od 27. ožujka 2012., Post Danmark, C‑209/10, EU:C:2012:172, t. 40. i od 12. svibnja 2022., Servizio Elettrico Nazionale i dr., C‑377/20, EU:C:2022:379, t. 46.).

202

Konkretno, takav poduzetnik može u tu svrhu dokazati da je njegovo postupanje objektivno nužno ili da se učinak istiskivanja do kojeg dovodi može kompenzirati, ili čak nadmašiti, povećanjem učinkovitosti od kojeg koristi imaju i potrošači (presude od 27. ožujka 2012., Post Danmark, C‑209/10, EU:C:2012:172, t. 41. i od 12. svibnja 2022., Servizio Elettrico Nazionale i dr., C‑377/20, EU:C:2022:379, t. 46. i 86.).

203

Kad je riječ o prvom dijelu te alternative, iz točke 147. ove presude proizlazi da se, upravo s obzirom na tu diskrecijsku prirodu, ni u kojem slučaju ne može smatrati da je FIFA‑ino i UEFA‑ino uvođenje diskrecijskih pravila koja se odnose na prethodno odobrenje međunarodnih međuklupskih nogometnih natjecanja, kontrolu sudjelovanja klubova i igrača na tim natjecanjima te sankcioniranje objektivno opravdano tehničkim ili komercijalnim potrebama, za razliku od onog što bi mogao biti slučaj da su ta pravila uređena materijalnim kriterijima i postupovnim pravilima kojima se ispunjavaju zahtjevi transparentnosti, jasnoće, preciznosti, neutralnosti i proporcionalnosti koji se nameću u tom području. Stoga valja smatrati da je cilj tih pravila, kontrola i sankcija s objektivnog gledišta da se organizaciju svakog natjecanja te vrste prepusti tim subjektima, uz opasnost da se trećem poduzetniku posve onemogući tržišno natjecanje, tako da takvo postupanje predstavlja zlouporabu vladajućeg položaja koja je zabranjena člankom 102. UFEU‑a i koja nije opravdana objektivnom potrebom.

204

Kad je riječ o drugom dijelu navedene alternative, na poduzetniku u vladajućem položaju je da dokaže, kao prvo, da njegovo postupanje može omogućiti povećanje učinkovitosti, pri čemu treba dokazati njegovo postojanje i opseg, kao drugo, da takvo povećanje učinkovitosti neutralizira moguće štetne učinke tog postupanja na tržišno natjecanje i interese potrošača na tržištu ili tržištima o kojima je riječ, kao treće, da je navedeno postupanje neophodno za postizanje tog povećanja učinkovitosti i, kao četvrto, da se njime ne onemogućuje stvarno tržišno natjecanje ukidanjem svih ili većeg dijela postojećih izvora stvarnog ili potencijalnog tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 27. ožujka 2012., Post Danmark, C‑209/10, EU:C:2012:172, t. 42.).

205	Kao i za iznimku predviđenu člankom 101. stavkom 3. UFEU‑a, za to je opravdanje potrebno da poduzetnik koji se na njega poziva uvjerljivim argumentima i dokazima dokaže da su ispunjeni svi uvjeti koji se zahtijevaju za njegovu primjenu.

206

U ovom će slučaju na sudu koji je uputio zahtjev biti da odluči o tome ispunjavaju li pravila o kojima je riječ u glavnom postupku sve uvjete na temelju kojih ih je moguće smatrati opravdanima s obzirom na članak 102. UFEU‑a, nakon što strankama omogući da ispune teret dokazivanja koji snose, kao što se to navodi u točki 191. ove presude.

207

S obzirom na navedeno, valja napomenuti, kad je riječ o četvrtom od tih uvjeta, koji su primjenjivi u kontekstu članka 101. stavka 3. UFEU‑a i u kontekstu članka 102. UFEU‑a, da, s obzirom na prirodu tih pravila, na temelju kojih FIFA i UEFA trebaju dati prethodno odobrenje za organizaciju i komercijalizaciju svih međuklupskih nogometnih natjecanja na području Unije a da se pritom na tu ovlast ne primjenjuju prikladni materijalni kriteriji ni postupovna pravila, i s obzirom na vladajući ili čak monopolistički položaj koji, kao što to naglašava sud koji je uputio zahtjev, ta dva subjekta imaju na tržištu o kojem je riječ, valja smatrati da navedena pravila navedenim subjektima omogućuju da spriječe svako tržišno natjecanje na tom tržištu, kao što se to navodi u točki 199. ove presude.

208

Usto, valja podsjetiti na to da je nepoštovanje jednog od četiriju kumulativnih uvjeta navedenih u točkama 190. i 204. ove presude dovoljno da se isključi da se na pravila kao što su ona o kojima je riječ u glavnom postupku može primijeniti iznimka predviđena člankom 101. stavkom 3. UFEU‑a ili da ih se može smatrati opravdanima s obzirom na članak 102. UFEU‑a.

209

S obzirom na sva prethodno navedena razmatranja, na peto pitanje valja odgovoriti da članak 101. stavak 3. i članak 102. UFEU‑a treba tumačiti na način da se na pravila na temelju kojih udruženja odgovorna za nogomet na svjetskoj i europskoj razini, koja paralelno obavljaju različite gospodarske djelatnosti povezane s organizacijom natjecanja, trebaju dati prethodno odobrenje za to da treći poduzetnik na području Unije uspostavi međuklupska nogometna natjecanja i kojima kontroliraju sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u takvim natjecanjima, podložno sankcijama, može primijeniti iznimka od primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a ili da ih se može smatrati opravdanima s obzirom na članak 102. UFEU‑a samo ako se uvjerljivim argumentima i dokazima dokaže da su ispunjeni svi uvjeti koji se zahtijevaju u tu svrhu.

5. Četvrto pitanje, koje se odnosi na tumačenje članaka 101. i 102. UFEU‑a kad je riječ o pravilima koja se odnose na prava povezana sa sportskim natjecanjima

210

Sud koji je uputio zahtjev četvrtim pitanjem u biti pita treba li članke 101. i 102. UFEU‑a tumačiti na način da im se protive pravila koja su donijela udruženja odgovorna za nogomet na svjetskoj i europskoj razini, koja paralelno obavljaju različite gospodarske djelatnosti povezane s organizacijom natjecanja, kojima se, s jedne strane, ta udruženja proglašava izvornim vlasnicima svih prava koja mogu proizaći iz natjecanja u njihovoj „nadležnosti”, uključujući prava povezana s natjecanjem koje organizira treći poduzetnik, i kojima se, s druge strane, navedenim udruženjima dodjeljuje isključiva ovlast u području komercijalizacije tih prava.

211

U tom pogledu valja istaknuti da su FIFA i UEFA u svojim pisanim i usmenim očitovanjima pred Sudom ustrajno tvrdile da pravila švicarskog privatnog prava koja navodi sud koji je uputio zahtjev, i konkretnije članak 67. stavak 1. te članak 68. stavak 1. Statuta FIFA‑e, treba, u dijelu u kojem se odnose na prava koja mogu proizaći iz natjecanja, utakmica i drugih događanja u FIFA‑inoj i UEFA‑inoj „nadležnosti”, shvatiti na način da nisu primjenjiva na sva natjecanja koja su u teritorijalnoj nadležnosti i obuhvaćena ovlastima tih dvaju subjekata, nego samo na ona od tih natjecanja koja organiziraju navedeni subjekti, ne uključujući natjecanja koja mogu organizirati treći subjekti ili poduzetnici. U skladu s njihovim tumačenjem tih pravila, FIFA i UEFA stoga ni u kojem slučaju ne mogu tvrditi da su nositelji prava koja mogu proizaći iz natjecanja koja organiziraju takvi treći subjekti ili poduzetnici.

212

U tim okolnostima, Sud napominje, kao što je to učinio tužitelj iz glavnog postupka na raspravi održanoj pred Sudom, da se pravila o kojima je riječ u glavnom postupku može shvatiti na drukčiji način s obzirom na različita značenja koja može imati pojam „nadležnost” i da bi ih stoga bilo prikladno izmijeniti kako bi se uklonila svaka moguća dvosmislenost u tom pogledu, te će na ovo pitanje odgovoriti tako što će kao pretpostavku uzeti tumačenje navedeno u prethodnoj točki te će u obzir uzeti i komplementarnu vezu između pravila o kojima je riječ i pravila koja se odnose na prethodno odobrenje, sudjelovanje i sankcioniranje o kojima je riječ u prethodnim pitanjima. Takvim se odgovorom stoga ne dovodi u pitanje odgovor koji bi se mogao dati na različito pitanje u pogledu toga protive li se člancima 101. i 102. UFEU‑a pravila kojima subjekt kao što je FIFA određuje samog sebe ili subjekta kao što je UEFA kao izvornog vlasnika svih prava koja mogu proizaći iz natjecanja koja, iako su obuhvaćena njihovom teritorijalnom nadležnosti i ovlastima, organiziraju treći subjekti ili poduzetnici.

a) Vlasništvo nad pravima povezanima sa sportskim natjecanjima

213	Na temelju članka 345. UFEU‑a, UEU i UFEU ni na koji način ne dovode u pitanje pravila kojima se u državama članicama uređuje sustav vlasništva.

214

Iz toga slijedi da se ne može smatrati da se člancima 101. i 102. UFEU‑a u samom njihovu načelu protive pravila kao što su članci 67. i 68. Statuta FIFA‑e u dijelu u kojem se tim pravilima to tijelo i UEFA‑u određuje kao izvorne vlasnike svih prava koja mogu proizaći iz međuklupskih natjecanja profesionalnog nogometa koja organiziraju ti subjekti na području Unije uz neophodnu suradnju profesionalnih nogometnih klubova i igrača koji sudjeluju na tim natjecanjima.

215

Naprotiv, polazišna točka za tumačenje članaka 101. i 102. UFEU‑a koje utvrđuje Sud i za primjenu tih članaka koju provodi sud koji je uputio zahtjev treba biti okolnost da se sustav vlasništva nad pravima na koja se takva pravila primjenjuju može razlikovati među državama članicama te stoga pitanje smisla koji treba pridati pojmu „izvorno vlasništvo” koji se navodi u tim pravilima treba ispitati prije svega s obzirom na pravo primjenjivo u području vlasništva i intelektualnog vlasništva, kao što su to u biti istaknule brojne vlade koje su intervenirale pred Sudom. Tako su neke od njih navele da taj pojam treba, u dijelu u kojem se na njih odnosi i radi usklađenosti s odredbama njihova nacionalnog prava koje se primjenjuju u području vlasništva i intelektualnog vlasništva, analizirati kao „dobrovoljan prijenos” ili „prisilan prijenos” prava koji su profesionalni nogometni klubovi prilikom učlanjenja u nacionalne nogometne saveze izvršili u njihovu korist, a dopunjuje ga naknadni prijenos tih prava FIFA‑i i UEFA‑i u trenutku pristupanja tih saveza potonjim subjektima.

216

Međutim, ovaj se predmet ne odnosi na to pitanje, čije bi ispitivanje podrazumijevalo da se uzme u obzir i članak 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, koji predstavlja pravno pravilo čiji je cilj dodijeliti prava pojedincima propisivanjem prava vlasništva i prava intelektualnog vlasništva a da se pritom tim pravima ipak ne pridaje apsolutna ili nedodirljiva priroda (vidjeti u tom smislu presudu od 29. srpnja 2019., Spiegel Online, C‑516/17, EU:C:2019:625, t. 56.), kao što je to Sud već istaknuo u pogledu prava o kojima je upravo riječ u ovom slučaju (presude od 18. srpnja 2013., FIFA/Komisija, C‑204/11 P, EU:C:2013:477, t. 110. i od 18. srpnja 2013., UEFA/Komisija, C‑201/11 P, EU:C:2013:519, t. 102.).

b) Iskorištavanje prava povezanih sa sportskim natjecanjima

217

Kad je riječ o pitanju protive li se članku 101. stavku 1. i članku 102. UFEU‑a pravila koja navodi sud koji je uputio zahtjev u dijelu u kojem se ona više ne odnose na izvorno vlasništvo nad pravima koja mogu proizaći iz međuklupskih natjecanja profesionalnog nogometa koja organiziraju FIFA i UEFA, nego na komercijalno iskorištavanje tih prava, iz točaka 115., 117., 118., 139. i 140. ove presude najprije proizlazi da se takva prava istodobno može smatrati, s jedne strane, „odlukom udruženja poduzetnika” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a i, s druge strane, postupanjem „poduzetnika” u „vladajućem položaju” koje proizlazi iz izvršavanja ovlasti uređenja, odnosno iz načina različitog od načina uređenja tržišnog natjecanja među poduzetnicima na temelju zasluga.

218

Nadalje, člankom 101. stavkom 1. točkom (b) i člankom 102. točkom (b) UFEU‑a izričito se zabranjuju odluke udruženja poduzetnika i zlouporabe kojima se, među ostalim parametrima tržišnog natjecanja, ograničuju ili nadziru proizvodnja i tržišta na štetu potrošača, što dovodi do sprečavanja ili ograničavanja tržišnog natjecanja.

219

Naime, kao što su to osobito napomenule neke od vlada koje su podnijele očitovanja Sudu te Komisija, sam je cilj pravila o kojima je riječ u glavnom postupku, kao što to pokazuje ispitivanje njihova sadržaja, da se na obvezujuć i sveobuhvatan način, mehanizmom isključivog i kolektivnog iskorištavanja svih prava koja mogu proizaći iz svih oblika međuklupskih natjecanja profesionalnog nogometa koja organiziraju FIFA i UEFA, zamijeni svaki drugi način iskorištavanja prava koji bi profesionalni nogometni klubovi koji sudjeluju na utakmicama koje se organiziraju u okviru tih natjecanja mogli slobodno odabrati u slučaju da ta pravila ne postoje, neovisno o tome bi li to iskorištavanje prava bilo jednostrano, dvostrano ili čak višestrano.

220

Naime, pravilima kao što su ona navedena u člancima 67. i 68. Statuta FIFA‑e tom se udruženju jasno i precizno dodjeljuje isključiva ovlast da propisima određuje uvjete u kojima ono samo ili treća strana može iskorištavati i koristiti ta prava. Usto, njima se FIFA‑i i UEFA‑i dodjeljuje isključiva ovlast za davanje odobrenja za distribuciju slike i zvuka te drugih prenositelja podataka s nogometnih utakmica ili događanja, uključujući ona povezana s međuklupskim nogometnim natjecanjima, bez ikakvih ograničenja u odnosu na sadržaj, vrijeme, mjesto te tehničke aspekte.

221

Osim toga, tim se pravilima takve ovlasti jednako nedvosmisleno primjenjuju na sva ta prava, neovisno o tome je li riječ o imovinskim pravima, audiovizualnim i radio snimkama, pravima reprodukcije i pravima televizijskog prijenosa, multimedijskim pravima, marketinškim i promotivnim pravima ili pak pravima intelektualnog vlasništva.

222

Time se navedenim pravilima FIFA‑i i UEFA‑i omogućuje da kontroliraju cijelu ponudu prava povezanih s međuklupskim natjecanjima koja one organiziraju i stoga da sprečavaju svako tržišno natjecanje među profesionalnim nogometnim klubovima kad je riječ o pravima povezanima s utakmicama u kojima sudjeluju. Iz spisa kojim raspolaže Sud proizlazi da taj način konkurentnog funkcioniranja tržišta nipošto nije teoretski nego, naprotiv, stvaran i konkretan i da je, primjerice, u Španjolskoj postojao do 2015. kad je riječ o audiovizualnim pravima povezanima s natjecanjima koja je organizirao relevantan nacionalni nogometni savez.

223

Naposljetku, kad je riječ o gospodarskom i pravnom kontekstu pravila o kojima je riječ u glavnom postupku, valja istaknuti, kao prvo, da različita prava koja mogu proizaći iz međuklupskih natjecanja profesionalnog nogometa predstavljaju glavni izvor prihoda koji iz tih natjecanja kao organizatori osobito mogu ostvariti FIFA i UEFA, ali i profesionalni nogometni klubovi bez čijeg se sudjelovanja navedena natjecanja ne bi mogla održati. Ta su prava stoga srž gospodarske djelatnosti do koje takva natjecanja dovode te je njihova prodaja stoga suštinski povezana s njihovom organizacijom.

224

U tom je pogledu monopol u području iskorištavanja i komercijalizacije prava koji se pravilima o kojima je riječ u glavnom postupku dodjeljuje subjektu koji ih je donio, odnosno FIFA‑i, kao i UEFA‑i, povezan s potpunom kontrolom koju imaju ti subjekti u pogledu organizacije i komercijalizacije natjecanja zahvaljujući pravilima na koja se odnose prva tri pitanja suda koji je uputio zahtjev te se njime jača pravni, gospodarski i praktični doseg tih pravila.

225

Kao drugo, neovisno o gospodarskoj djelatnosti do koje dovode, prava o kojima je riječ u glavnom postupku kao takva predstavljaju bitan element sustava nenarušenog tržišnog natjecanja koji se nastoji uspostaviti i održati UEU‑om i UFEU‑om, kao što je to Sud već istaknuo u pogledu prava na žig čiji su nositelji profesionalni nogometni klubovi (vidjeti u tom smislu presudu od 12. studenoga 2002., Arsenal Football Club, C‑206/01, EU:C:2002:651, t. 47. i 48.). Naime, ona predstavljaju prava, koja su zakonom zaštićena i imaju vlastitu gospodarsku vrijednost, komercijalnog iskorištavanja u različitim oblicima već postojećeg proizvoda ili usluge, u ovom slučaju utakmice ili niza utakmica na kojoj ili kojima se određeni klub sučeljava s jednim ili više drugih klubova.

226	Stoga je riječ o parametru tržišnog natjecanja koji se pravilima o kojima je riječ u glavnom postupku isključuje iz kontrole profesionalnih nogometnih klubova koji sudjeluju u međuklupskim natjecanjima koja organiziraju FIFA i UEFA.

227

Kao treće, za razliku od organizacije međuklupskih nogometnih natjecanja u pravom smislu riječi, koja je „horizontalna” gospodarska djelatnost koja uključuje samo subjekte ili poduzetnike koji su trenutačni ili potencijalni organizatori tih natjecanja, komercijalizacija različitih prava povezanih s tim natjecanjima „vertikalne” je prirode jer uključuje, u smislu ponude, te iste subjekte ili poduzetnike i, u smislu potražnje, poduzetnike koji žele kupiti ta prava, neovisno o tome žele li ih preprodati televizijskim kućama i drugim pružateljima medijskih usluga (trgovina) ili žele sami prenositi utakmice preko različitih elektroničkih komunikacijskih mreža i medija, kao što su linearna televizija ili televizija na zahtjev, radio, internet, oprema mobilne telefonije i drugi novi mediji. Usto, ti različiti distributeri sami mogu prodati prostor ili vrijeme poduzetnicima koji posluju u drugim gospodarskim sektorima, u svrhu oglašavanja ili pokroviteljstva, kako bi im omogućili da tijekom emitiranja natjecanja predstave svoje proizvode ili usluge.

228

Pravila kao što su ona o kojima je riječ u glavnom postupku stoga se, s obzirom na njihov sadržaj, ciljeve koji se njima objektivno nastoje postići u pogledu tržišnog natjecanja te njihov gospodarski i pravni kontekst, ne sprečavaju samo svako tržišno natjecanje među tim klubovima pridruženima nacionalnim nogometnim savezima koji su članovi FIFA‑e i UEFA‑e, u okviru komercijalizacije različitih prava povezanih s utakmicama u kojima sudjeluju profesionalni nogometni klubovi, nego i utječu na funkcioniranje tržišnog natjecanja na štetu trećih poduzetnika koji posluju na nizu tržišta medija koja se nalaze prije te komercijalizacije, na štetu potrošača i televizijskih gledatelja.

229

Konkretno, takva pravila mogu dvama subjektima kojima u tom području dodjeljuju monopol u obliku potpune kontrole ponude omogućiti da primjenjuju previsoke prodajne cijene koje stoga predstavljaju zlouporabu (vidjeti u tom smislu presude od 14. veljače 1978., United Brands i United Brands Continentaal/Komisija, 27/76, EU:C:1978:22, t. 250. i od 11. prosinca 2008., Kanal 5 i TV 4, C‑52/07, EU:C:2008:703, t. 28. i 29.), zbog kojih stvarni ili potencijalni kupci pravâ imaju a priori tek ograničenu pregovaračku snagu s obzirom na temeljno i bitno mjesto koje natjecanja i utakmice između profesionalnih nogometnih klubova, kao vrhunski proizvodi koji tijekom cijele godine mogu privući mnoštvo gledatelja i osiguravaju njihovu vjernost, zauzimaju u okviru paketa programa i emisija koji distributeri mogu ponuditi svojim klijentima i, općenitije, televizijskim gledateljima. Usto, time što sve stvarne ili potencijalne kupce prava obvezuju na opskrbu od dvaju prodavatelja od kojih svaki nudi raspon proizvoda koji isključuje bilo kakvu alternativnu ponudu te koji uživaju velik ugled i imidž, tim se pravilima te stvarne ili potencijalne kupce može navesti da ujednače svoja postupanja na tržištu i svoju ponudu vlastitim klijentima, odnosno mogu dovesti do smanjenja izbora i inovacija na štetu potrošača i televizijskih gledatelja.

230

Zbog svih se tih razloga može smatrati da pravila kao što su ona o kojima je riječ u glavnom postupku, u dijelu u kojem se njima na obvezujuć i sveobuhvatan način, mehanizmom isključivog iskorištavanja svih prava koja mogu proizaći iz međuklupskih natjecanja profesionalnog nogometa koja organiziraju FIFA i UEFA zamjenjuje svaki drugi način iskorištavanja prava koji bi se mogao slobodno odabrati da ona ne postoje, imaju „cilj” sprečavanja ili ograničavanja tržišnog natjecanja na različitim tržištima o kojima je riječ, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, i predstavljaju „zlouporabu” vladajućeg položaja, u smislu članka 102. UFEU‑a, osim ako se ne utvrdi da su opravdana. To vrijedi tim više kad se takva pravila kombiniraju s pravilima koja se odnose na prethodno odobrenje, sudjelovanje i sankcioniranje kao što su ona o kojima je riječ u prethodnim pitanjima.

c) Postojanje eventualnog opravdanja

231

Kad je riječ o pitanju mogu li takva pravila ispuniti sve uvjete navedene u točkama 190. i 204. ove presude, koje treba ispuniti kako bi se mogla primijeniti iznimka na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a i kako bi ih se moglo smatrati opravdanima s obzirom na članak 102. UFEU‑a, valja istaknuti da je na sudu koji je uputio zahtjev da odluči o tome, nakon što strankama glavnog postupka omogući da ispune teret dokazivanja koji ima svaka od njih.

232

S obzirom na navedeno, valja napomenuti, kao prvo, da su tuženici iz glavnog postupka, nekoliko vlada i Komisija pred Sudom tvrdili da se na temelju tih pravila može postići povećanje učinkovitosti pridonošenjem poboljšanju proizvodnje i distribucije. Naime, time što stvarnim ili potencijalnim kupcima omogućuju da o kupnji prava pregovaraju s dvama isključivim prodavateljima prije svakog međunarodnog ili europskog natjecanja koje organiziraju ti prodavatelji, tim se pravilima znatno smanjuju njihovi troškovi transakcije i nesigurnost s kojom bi se suočili da moraju pregovarati u svakom slučaju zasebno s klubovima sudionicima, čije se stajalište i interesi mogu razlikovati u pogledu komercijalizacije tih prava. Usto i prije svega, ta pravila tim stvarnim ili potencijalnim kupcima omogućuju da u određenim uvjetima koji se dosljedno primjenjuju na međunarodnoj ili europskoj razini imaju pristup pravima koja su neusporedivo privlačnija od onih koja bi im zajedno mogli ponuditi klubovi koji sudjeluju na određenoj utakmici, s obzirom na činjenicu da ta prava uživaju FIFA‑in i UEFA‑in ugled te se odnose, ako već ne na neko cijelo natjecanje koje one organiziraju, barem na jednu seriju utakmica planiranih u različitim fazama tog natjecanja (kvalifikacijske utakmice, utakmice po skupinama i završna faza).

233

Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da s obzirom na argumente i dokaze koje trebaju podnijeti stranke glavnog postupka utvrdi opseg tog povećanja učinkovitosti i da, u slučaju da utvrdi njegovo postojanje i opseg, odluči o tome može li takvo povećanje učinkovitosti nadoknaditi nedostatke koji iz pravila o kojima je riječ u glavnom postupku proizlaze u pogledu tržišnog natjecanja.

234

Kao drugo, tuženici iz glavnog postupka, nekoliko vlada i Komisija tvrdili su da se potrošačima osigurava pravedan udio u koristi koja, čini se, proizlazi iz povećanja učinkovitosti do kojeg dovode pravila o kojima je riječ u glavnom postupku. Tako će se prihod koji se ostvari centraliziranom prodajom različitih prava povezanih s međuklupskim nogometnim natjecanjima koja organiziraju FIFA i UEFA u velikoj mjeri rasporediti za financiranje ili projekte kojima se nastoji osigurati određeni oblik solidarne preraspodjele u nogometu, i to ne samo u korist profesionalnih nogometnih klubova koji sudjeluju u tim natjecanjima, nego i u korist onih koji u njima ne sudjeluju, u korist amaterskih klubova, profesionalnih igračica ženskog nogometa, mladih igrača te drugih kategorija dionika u nogometu. Isto tako, poboljšanje proizvodnje i distribucije do koje dovodi ta centralizirana prodaja i solidarna preraspodjela tako ostvarenog prihoda u konačnici koriste navijačima, potrošačima kao što su televizijski gledatelji i, općenitije, svim građanima Unije koji se amaterski bave nogometom.

235

Ti se argumenti na prvi pogled čine uvjerljivima s obzirom na bitna obilježja međuklupskih nogometnih natjecanja koja se organiziraju na svjetskoj ili europskoj razini. Naime, dobro funkcioniranje, održivost i uspješnost tih natjecanja temelje se na održavanju ravnoteže i očuvanju određene jednakosti prilika među profesionalnim nogometnim klubovima koji u njima sudjeluju s obzirom na odnos međuovisnosti koji povezuje potonje klubove, kao što to proizlazi iz točke 143. ove presude. Usto, ta natjecanja ovise o manjim profesionalnim nogometnim klubovima i amaterskim nogometnim klubovima koji, iako u njima ne sudjeluju, na lokalnoj razini ulažu u privlačenje i treniranje mladih talentiranih igrača, od kojih će neki postati profesionalni igrači te će se moći nadati tome da se pridruže nekom klubu koji u njima sudjeluje (vidjeti u tom smislu presudu od 16. ožujka 2010., Olympique Lyonnais, C‑325/08, EU:C:2010:143, t. 41. do 45.). Naposljetku, solidarno funkcioniranje nogometa, pod uvjetom da je stvarno, može ojačati njegovu obrazovnu i društvenu ulogu u Uniji.

236

S obzirom na navedeno, potrebno je stvarno i konkretno utvrditi korist koja se centraliziranom prodajom prava koja se odnose na međuklupska nogometna natjecanja ostvaruje za svaku kategoriju korisnika, uključujući ne samo profesionalne i amaterske klubove i druge dionike u nogometu, nego i posjetitelje i televizijske gledatelje.

237

Stoga je, u konačnici, na sudu koji je uputio zahtjev da, s obzirom na dokaze, osobito računovodstvene i financijske, koje trebaju podnijeti stranke glavnog postupka, utvrdi u kojoj su mjeri argumenti o kojima je riječ, neovisno o tome odnose li se na „horizontalnu” solidarnost među klubovima koji sudjeluju na navedenim natjecanjima ili na „vertikalnu” solidarnost s različitim drugim dionicima u nogometu, stvarno potkrijepljeni u pogledu pravila o kojima je riječ u glavnom postupku.

238

Kao treće, isto je tako na sudu koji je uputio zahtjev da, s obzirom na dokaze koje trebaju podnijeti stranke glavnog postupka, utvrdi jesu li pravila o kojima je riječ u glavnom postupku neophodna za to da se omogući postizanje prethodno navedenog povećanja učinkovitosti i da se osigura solidarna preraspodjela pravednog udjela u koristi koja iz toga proizlazi za sve korisnike, neovisno o tome je li riječ o dionicima u profesionalnom ili amaterskom nogometu ili o posjetiteljima ili televizijskim gledateljima.

239

Kao četvrto, kad je riječ o tome omogućuju li pravila o kojima je riječ postojanje stvarnog tržišnog natjecanja za znatan dio proizvoda ili usluga o kojima je riječ, valja navesti da se čini da ta pravila, iako onemogućuju svako tržišno natjecanje u pogledu ponude, sama po sebi ipak ne onemogućuju tržišno natjecanje u pogledu potražnje. Naime, iako se njima stvarnim ili potencijalnim kupcima nalaže plaćanje veće cijene za stjecanje prava i stoga smanjuje broj kupaca koji to mogu učiniti ili ih se čak potiče na to da se udruže, ta pravila tim kupcima u zamjenu omogućuju pristup privlačnijem proizvodu u smislu sadržaja i imidža, za koji postoji snažno tržišno natjecanje s obzirom na važno mjesto koje zauzima u paketu programa ili emisija koji se može ponuditi klijentima i, općenitije, televizijskim gledateljima.

240

Međutim, sud koji je uputio zahtjev može konkretno postojanje i važnost tog tržišnog natjecanja ocijeniti samo s obzirom na stvarne pravne i gospodarske uvjete u kojima FIFA uređuje iskorištavanje prava i komercijalizira različita prava (audiovizualna, multimedijska, marketinška ili druga prava) povezana s natjecanjima, na temelju članaka 67. i 68. svojeg statuta. Ako tržišno natjecanje ne postoji među prodavateljima i stoga ni „među proizvodima”, navedeno tržišno natjecanje može se, među drugim elementima, osigurati primjenom otvorenog, transparentnog i nediskriminirajućeg postupka dražbe, odabira ili podnošenja ponuda koji dovodi do donošenja nepristrane odluke i tako stvarnim ili potencijalnim kupcima omogućuje da se upuštaju u stvarno i nenarušeno tržišno natjecanje „za proizvode”. Ono može ovisiti i o vremenskom razdoblju tijekom kojeg se ta prava nude, o njihovoj isključivosti ili neisključivosti, zemljopisnom opsegu, broju utakmica (serije) i vrsti utakmica (kvalifikacijske utakmice, utakmice po skupinama ili eliminacijske utakmice) koje se smiju prenositi, kao i o nizu drugih pravnih, tehničkih i financijskih uvjeta u kojima se navedena prava mogu kupiti. Osim o tim pravnim parametrima, tržišno natjecanje može ovisiti i o broju stvarnih ili potencijalnih kupaca, o njihovim položajima na tržištu i vezama koje eventualno mogu postojati među njima i između njih i drugih dionika u nogometu, kao što su profesionalni nogometni klubovi, drugi poduzetnici ili pak same FIFA i UEFA.

241

S obzirom na sva prethodno navedena razmatranja, na četvrto pitanje valja odgovoriti da članke 101. i 102. UFEU‑a treba tumačiti na način da im se:

–

ne protive pravila koja su donijela udruženja odgovorna za nogomet na svjetskoj i europskoj razini, koja paralelno obavljaju različite gospodarske djelatnosti povezane s organizacijom natjecanja, kojima se ta udruženja određuju kao izvorni vlasnici svih prava koja mogu proizaći iz natjecanja u njihovoj „nadležnosti” ako se ta pravila primjenjuju samo na natjecanja koja organiziraju navedena udruženja, ali ne i na natjecanja koja mogu organizirati treći subjekti ili poduzetnici;

–

protive takva pravila u dijelu u kojem se njima tim udruženjima dodjeljuje isključiva ovlast u području komercijalizacije prava o kojima je riječ, osim ako se uvjerljivim argumentima i dokazima ne dokaže da su ispunjeni svi uvjeti koji se zahtijevaju kako bi se na ta pravila na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a mogla primijeniti iznimka od primjene stavka 1. tog članka i kako bi ih se moglo smatrati opravdanima s obzirom na članak 102. UFEU‑a.

C. Šesto pitanje, koje se odnosi na slobode kretanja

242

Sud koji je uputio zahtjev šestim pitanjem u biti pita treba li članke 45., 49., 56. i 63. UFEU‑a tumačiti na način da im se protive pravila na temelju kojih udruženja odgovorna za nogomet na svjetskoj i europskoj razini, koja paralelno obavljaju različite gospodarske djelatnosti povezane s organizacijom natjecanja, trebaju dati prethodno odobrenje za to da treći poduzetnik na području Unije uspostavi međuklupska nogometna natjecanja i kojima kontroliraju sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u takvim natjecanjima, podložno sankcijama, ako ta pravila nisu uređena materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima kojima se može osigurati njihova transparentnost, objektivnost, nediskriminirajuća priroda i proporcionalnost.

1. Utvrđivanje relevantne slobode kretanja

243

Ako nacionalni sud od Suda traži tumačenje različitih odredbi UFEU‑a koje se odnose na slobode kretanja kako bi mogao odlučiti o mjeri koja istodobno obuhvaća više tih sloboda i ako se pokaže da se ta mjera, s obzirom na svoj predmet, pretežno odnosi na jednu od navedenih sloboda, a sporedno na druge, Sud u načelu provodi ispitivanje samo u pogledu slobode o kojoj je pretežno riječ (vidjeti u tom smislu presude od 8. rujna 2009., Liga Portuguesa de Futebol Profissional i Bwin International, C‑42/07, EU:C:2009:519, t. 47. i od 7. rujna 2022., Cilevičs i dr., C‑391/20, EU:C:2022:638, t. 50. i 51.).

244

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev traži od Suda tumačenje odredbi UFEU‑a koje se odnose na slobodu kretanja radnika, slobodu poslovnog nastana, slobodu pružanja usluga i slobodu kretanja kapitala. Međutim, predmet pravila o kojima taj sud treba odlučiti u okviru glavnog postupka prije svega je obveza traženja prethodnog odobrenja od FIFA‑e i UEFA‑e za organizaciju i komercijalizaciju svakog novog međuklupskog nogometnog natjecanja na području Unije i stoga obveza ishođenja tog odobrenja od strane svakog poduzetnika koji u bilo kojoj državi članici želi obavljati takvu gospodarsku djelatnost. Iako je točno da su ta pravila koja se odnose na prethodno odobrenje popraćena pravilima kojima se kontrolira sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u tim natjecanjima, potonja se pravila za potrebe odgovora koji treba dati na ovo pitanje može smatrati sporednima u odnosu na prvonavedena pravila, u smislu da ih dopunjuju.

245

Stoga se može smatrati da se FIFA‑ina i UEFA‑ina pravila o kojima je riječ u glavnom postupku pretežno odnose na slobodu pružanja usluga kojom su obuhvaćene sve usluge koje se ne nude stalno i kontinuirano iz poslovnog nastana u državi članici odredišta (presuda od 7. rujna 2022., Cilevičs i dr., C‑391/20, EU:C:2022:638, t. 53.).

246	U tim će okolnostima Sud svoje ispitivanje ograničiti na članak 56. UFEU‑a.

2. Postojanje zapreke slobodnom pružanju usluga

247

Članku 56. UFEU‑a, kojim se propisuje sloboda pružanja usluga za pružatelje usluga, ali i za osobe kojima su takve usluge namijenjene, protivi se svaka mjera, čak i ako se primjenjuje bez razlike, koja može predstavljati prepreku ostvarivanju te slobode time što sprečava, ometa ili čini manje privlačnom djelatnost tih pružatelja usluga u državama članicama različitima od onih u kojima imaju poslovni nastan (vidjeti u tom smislu presude od 8. rujna 2009., Liga Portuguesa de Futebol Profissional i Bwin International, C‑42/07, EU:C:2009:519, t. 51. i od 3. ožujka 2020., Google Ireland, C‑482/18, EU:C:2020:141, t. 25. i 26.).

248

To je ovdje slučaj s pravilima o kojima je riječ u glavnom postupku. Naime, budući da ta pravila, prema navodima suda koji je uputio zahtjev, nisu uređena materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima kojima se može osigurati njihova transparentnost, objektivnost, nediskriminirajuća priroda i proporcionalnost, njima se FIFA‑i i UEFA‑i omogućuje da diskrecijski kontroliraju mogućnost svakog trećeg poduzetnika da organizira i komercijalizira međuklupska nogometna natjecanja na području Unije, mogućnost svakog profesionalnog nogometnog kluba da sudjeluje u tim natjecanjima, kao i, posredno, mogućnost svakog drugog poduzetnika da pruža usluge povezane s organizacijom ili komercijalizacijom navedenih natjecanja, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točkama 175. i 176. svojeg mišljenja.

249

S obzirom na navedeno, tim se pravilima ne samo ometaju ili čine manje privlačnima različite gospodarske djelatnosti o kojima je riječ, nego ih se i sprečava time što se pristup tim djelatnostima ograničava svakom novom gospodarskom subjektu (vidjeti po analogiji presude od 10. ožujka 2009., Hartlauer, C‑169/07, EU:C:2009:141, t. 34. i od 8. lipnja 2023., Prestige and Limousine, C‑50/21, EU:C:2023:448, t. 62.).

250	Iz toga slijedi da navedena pravila predstavljaju prepreku slobodi pružanja usluga koja je propisana člankom 56. UFEU‑a.

3. Postojanje eventualnog opravdanja

251

Mjere koje ne donosi država mogu se prihvatiti iako sprečavaju slobodu kretanja propisanu UFEU‑om ako se utvrdi, kao prvo, da je njihovo donošenje opravdano legitimnim ciljem u općem interesu, različitom od isključivo gospodarskog, i, kao drugo, da se njima poštuje načelo proporcionalnosti, što znači da su prikladne da se zajamči postizanje tog cilja i da ne prekoračuju ono što je nužno za njegovo ostvarenje (vidjeti u tom smislu presude od 15. prosinca 1995., Bosman, C‑415/93, EU:C:1995:463, t. 104. i od 13. lipnja 2019., TopFit i Biffi, C‑22/18, EU:C:2019:497, t. 48.). Konkretnije, kad je riječ o uvjetu koji se odnosi na prikladnost takvih mjera, valja podsjetiti na to da ih se može smatrati prikladnima da se jamči postizanje navedenog cilja samo ako ga se zaista nastoji ostvariti na dosljedan i sustavan način (vidjeti u tom smislu presude od 8. rujna 2009., Liga Portuguesa de Futebol Profissional i Bwin International, C‑42/07, EU:C:2009:519, t. 61. i od 6. listopada 2020., Komisija/Mađarska (Visoko obrazovanje), C‑66/18, EU:C:2020:792, t. 178.).

252

Jednako kao i kad je riječ o mjerama koje je donijela država, donositelj mjera koje nije donijela država o kojima je riječ dužan je dokazati da su ta dva kumulativna uvjeta ispunjena (vidjeti po analogiji presude od 21. siječnja 2016., Komisija/Cipar, C‑515/14, EU:C:2016:30, t. 54. i od 18. lipnja 2020., Komisija/Mađarska (Transparentnost udruženja), C‑78/18, EU:C:2020:476, t. 77.).

253

U ovom slučaju, s obzirom na elemente istaknute u točkama 142. do 144. i 196. ove presude, valja smatrati da se donošenje pravila koja se odnose na prethodno odobrenje međuklupskih nogometnih natjecanja i sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u tim natjecanjima po samoj svojoj prirodi može opravdati ciljevima u općem interesu da se prije organizacije takvih natjecanja osigura da će se ona organizirati u skladu s načelima, vrijednostima i pravilima igre na kojima se temelji profesionalni nogomet, osobito vrijednostima otvorenosti, zasluga i solidarnosti, ali i da se ta natjecanja u velikoj mjeri ujednačeno i vremenski koordinirano integriraju u „organizirani sustav” nacionalnih, europskih i međunarodnih natjecanja koji obilježava taj sport.

254

Međutim, tim se ciljevima ne može opravdati donošenje takvih pravila ako ona nisu popraćena materijalnim kriterijima i postupovnim pravilima kojima se može zajamčiti njihova transparentnost, objektivnost, preciznost i nediskriminirajuća priroda, kao što to proizlazi iz točaka 147., 175., 176. i 199. ove presude.

255

Naime, kako bi se moglo smatrati da je opravdan sustav prethodnog odobrenja kao što je onaj koji je uveden tim pravilima, on se mora, u svakom slučaju, temeljiti na objektivnim, nediskriminirajućim i unaprijed poznatim kriterijima radi određivanja granica izvršavanja diskrecijske ovlasti koja se njime dodjeljuju tijelu ovlaštenom za davanje ili odbijanje tog prethodnog odobrenja, kao i radi izbjegavanja da se ta ovlast koristi na arbitraran način (vidjeti u tom smislu presude od 22. siječnja 2002., Canal Satélite Digital, C‑390/99, EU:C:2002:34, t. 35. i od 13. lipnja 2019., TopFit i Biffi, C‑22/18, EU:C:2019:497, t. 65.).

256	U ovom se slučaju, s obzirom na navode suda koji je uputio zahtjev iz točke 248. ove presude, čini da se ne može smatrati da su pravila o kojima je riječ u glavnom postupku opravdana legitimnim ciljem u općem interesu.

257

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na šesto pitanje valja odgovoriti da članak 56. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protive pravila na temelju kojih udruženja odgovorna za nogomet na svjetskoj i europskoj razini, koja paralelno obavljaju različite gospodarske djelatnosti povezane s organizacijom natjecanja, trebaju dati prethodno odobrenje za to da treći poduzetnik na području Unije uspostavi međuklupska nogometna natjecanja i kojima kontroliraju sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u takvim natjecanjima, podložno sankcijama, ako ta pravila nisu uređena materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima kojima se može osigurati njihova transparentnost, objektivnost, nediskriminirajuća priroda i proporcionalnost.

Troškovi

258	Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

Članak 102. UFEU‑a treba tumačiti na način da zlouporabu vladajućeg položaja predstavlja činjenica da su udruženja odgovorna za nogomet na svjetskoj i europskoj razini, koja paralelno obavljaju različite gospodarske djelatnosti povezane s organizacijom natjecanja, donijela i provode pravila na temelju kojih ta udruženja trebaju dati prethodno odobrenje za to da treći poduzetnik na području Unije uspostavi novo međuklupsko nogometno natjecanje i kojima kontroliraju sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u takvom natjecanju, podložno sankcijama, a da te različite ovlasti pritom nisu uređene materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima kojima se može osigurati njihova transparentnost, objektivnost, nediskriminirajuća priroda i proporcionalnost.

Članak 101. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da odluku udruženja poduzetnika čiji je cilj sprečavanje tržišnog natjecanja predstavlja činjenica da su udruženja odgovorna za nogomet na svjetskoj i europskoj razini, koja paralelno obavljaju različite gospodarske djelatnosti povezane s organizacijom natjecanja, donijela i provode, izravno ili preko nacionalnih nogometnih saveza koji su njihovi članovi, pravila na temelju kojih ta udruženja trebaju dati prethodno odobrenje za to da treći poduzetnik na području Unije uspostavi novo međuklupsko nogometno natjecanje i kojima kontroliraju sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u takvom natjecanju, podložno sankcijama, a da te različite ovlasti pritom nisu uređene materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima kojima se može osigurati njihova transparentnost, objektivnost, nediskriminirajuća priroda i proporcionalnost.

Članak 101. stavak 3. i članak 102. UFEU‑a treba tumačiti na način da se na pravila na temelju kojih udruženja odgovorna za nogomet na svjetskoj i europskoj razini, koja paralelno obavljaju različite gospodarske djelatnosti povezane s organizacijom natjecanja, trebaju dati prethodno odobrenje za to da treći poduzetnik na području Unije uspostavi međuklupska nogometna natjecanja i kojima kontroliraju sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u takvim natjecanjima, podložno sankcijama, može primijeniti iznimka od primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a ili ih se može smatrati opravdanima s obzirom na članak 102. UFEU‑a samo ako se uvjerljivim argumentima i dokazima dokaže da su ispunjeni svi uvjeti koji se zahtijevaju u tu svrhu.

Članke 101. i 102. UFEU‑a treba tumačiti na način da im se:

–

Članak 56. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protive pravila na temelju kojih udruženja odgovorna za nogomet na svjetskoj i europskoj razini, koja paralelno obavljaju različite gospodarske djelatnosti povezane s organizacijom natjecanja, trebaju dati prethodno odobrenje za to da treći poduzetnik na području Unije uspostavi međuklupska nogometna natjecanja i kojima kontroliraju sudjelovanje profesionalnih nogometnih klubova i igrača u takvim natjecanjima, podložno sankcijama, ako ta pravila nisu uređena materijalnim kriterijima ni postupovnim pravilima kojima se mogu osigurati njihova transparentnost, objektivnost, nediskriminirajuća priroda i proporcionalnost.

Potpisi

( *1 ) Jezik postupka: španjolski

( i ) Nakon prvotne objave ovog teksta na internetu, u njegovu točku 47. unesena je jezična izmjena.