–

za EDP – Energias de Portugal SA, C. Botelho Moniz, T. Coelho Magalhães, T. Geraldo, P. Gouveia e Melo, J. Lima Cluny i L. Nascimento Ferreira, advogados,

–

za EDP Comercial – Comercialização de Energia SA, C. Botelho Moniz, T. Coelho Magalhães, T. Geraldo, P. Gouveia e Melo, J. Lima Cluny, L. Nascimento Ferreira, advogados,

–

za MC retail SGPS SA, prije Sonae MC SGPS SA, I. Gouveia, G. Rosas, D. Silva Ramalho i C. Vieira Peres, advogados,

–

Modelo Continente Hipermercados SA, J. Vieira Peres, advogados,

–

za Autoridade da Concorrência, D. Cardoso, A. Cruz Nogueira i I. Nascimento, advogadas,

–

za portugalsku vladu, P. Barros da Costa i C. Chambel Alves, u svojstvu agenata, uz asistenciju S. Assisa Ferreire,

–

za Europsku komisiju, S. Baches Opi, T. Baumé, P. Caro de Sousa i B. Rechena, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 101. UFEU‑a i članka 1. stavka 1. točaka (a) i (c) Uredbe Komisije (EU) br. 330/2010 od 20. travnja 2010. o primjeni članka 101. stavka 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije na kategorije vertikalnih sporazuma i usklađenih djelovanja (SL 2010., L 102, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 270.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društava EDP – Energias de Portugal, SA (u daljnjem tekstu: EDP Energias), EDP Comercial – Comercialização de Energia SA (u daljnjem tekstu: EDP Comercial), MC retail SGPS SA (prije Sonae MC SGPS SA i, u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka, Sonae Investimentos SGSP SA i SONAE MC – Modelo Continente SGPS) (u daljnjem tekstu: MC retail) te Modelo Continente Hipermercados SA (u daljnjem tekstu: Modelo Continente), s jedne strane, i Autoridade da Concorrência (u daljnjem tekstu: AdC), s druge strane, u vezi s novčanim kaznama izrečenima zbog sklapanja protutržišnog sporazuma.

3

Člankom 1. Uredbe br. 330/2010, naslovljenim „Definicije”, određuje se:

„1.   Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]”

4

Smjernice za vertikalna ograničenja, sadržane u Obavijesti Komisije od 10. svibnja 2010. (SEC(2010) 411 final, u daljnjem tekstu: smjernice za vertikalna ograničenja), pojašnjavaju, među ostalim, područje primjene Uredbe br. 330/2010.

5

U poglavlju II. Smjernica za vertikalna ograničenja, naslovljenom „Vertikalni sporazumi koji načelno ne potpadaju pod članak 101. stavak 1. [UFEU‑a]” nalazi se stavak 2. naslovljen „Ugovori o zastupanju” koji obuhvaća, među ostalim, točke 12. do 17. tih smjernica, koje glase kako slijedi:

6

Prema točkama 24. i 25. navedenih smjernica:

[…]”

7

U točki 27. istih smjernica navodi se:

„Članak 2. stavak 4. Uredbe [br. 330/2010] iz svojeg područja primjene izričito isključuje‚vertikalne sporazume sklopljene između konkurentskih poduzetnika’. Vertikalnim sporazumima između konkurenata, s obzirom na njihove moguće učinke tajnih dogovora, bave se [smjernice za horizontalne sporazume o suradnji]. Međutim, vertikalne aspekte tih sporazuma treba ocijeniti s obzirom na ove smjernice. Člankom 1. stavkom 1. točkom (c) [Uredbe br. 330/2010] konkurentni poduzetnik definira se kao‚stvarni ili potencijalni konkurent’. Dva poduzetnika smatraju se stvarnim konkurentima ako su prisutni na istom mjerodavnom tržištu. Poduzetnik se smatra potencijalnim konkurentom drugog poduzetnika ako je, u odsutnosti sporazuma, u slučaju blagog, ali trajnog povećanja relativnih cijena, vjerojatno da će u kratkom roku, koji je uobičajeno kraći od jedne godine, izvršiti potrebna dodatna ulaganja ili snositi druge troškove prenamjene nužne za ulazak na mjerodavno tržište na kojem je prisutan drugi poduzetnik. Ta procjena mora biti realistična jer mogućnost ulaska na tržište nije dostatna ako je isključivo teoretska. Distributer koji proizvođaču daje tehničke značajke za proizvodnju određene robe pod svojom robnom markom distributera ne može se smatrati proizvođačem te robe.”

8

Članak 9. stavak 1. Leija br. 19/2012 – Aprova o novo regime jurídico da concorrência, revogando as Leis nos 18/2003, de 11 de junho, e 39/2006, de 25 de agosto, e procede à segunda alteração à lei no 2/99, de 13 de janeiro (Zakon br. 19/2012 od 8. svibnja 2012. o utvrđivanju novog pravnog okvira tržišnog natjecanja, stavljanju izvan snage zakonâ br. 18/2003 od 11. lipnja i br. 39/2006 od 25. kolovoza te drugoj izmjeni Zakona br. 2/99, od 13. siječnja) (Diário da República, serija I., br. 89/2012, od 8. svibnja 2012.; u daljnjem tekstu: NRJC) određuje:

„Zabranjuju se sporazumi među poduzetnicima, usklađena djelovanja među poduzetnicima i odluke udruženja poduzetnika koji imaju za cilj ili učinak sprečavanje, narušavanje ili djelomično ili potpuno ograničavanje tržišnog natjecanja na cijelom nacionalnom tržištu ili jednom njegovu dijelu […]”

9

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da Modelo Continente i MC retail čine dio društava prisutnih u nekoliko sektora djelatnosti, uključujući maloprodaju, telekomunikacije i audiovizualne usluge, trgovačke centre, proizvode na bazi drva, turizam i energiju, organiziranih pod okriljem holdinga i društava kćeri holdinga, strukturiranih prema sektoru djelatnosti i/ili području poslovanja (u daljnjem tekstu: grupa Sonae).

10

Unutar te grupe, društvo Modelo Continente djeluje u sektoru distribucije prehrambenih proizvoda i robe široke potrošnje u Portugalu. To društvo putem udjela izravno ili neizravno upravlja nizom trgovina koje posluju pod tvrtkama Continente, Continente Modelo i Continente Bom Dia. MC retail, društvo čiji je cilj bio upravljanje društvenim udjelima, u trenutku nastanka činjenica u glavnom postupku bilo je aktivno u sektoru maloprodajne distribucije. Držalo je 100 % kapitala društva Modelo Continente Hipermercados.

11

EDP Energias i EDP Comercial dio su portugalskog konglomerata čije je matično društvo EDP Energias, koje djeluje u sektoru proizvodnje i opskrbe električnom energijom i prirodnim plinom u Portugalu (u daljnjem tekstu: grupa EDP). Grupa EDP najvažniji je portugalski subjekt na tržištima proizvodnje, distribucije i opskrbe električnom energijom, treći po veličini subjekt u proizvodnji električne energije i jedan od najvećih distributera plina na Iberskom poluotoku.

12

Društva EDP Comercial i Modelo Continente sklopila su 5. siječnja 2012. sporazum o udruživanju kojim se određuju uvjeti programa „Plan EDP Continente”. Tim se sporazumom nastojalo privući klijente, potaknuti prodaju i ponuditi popuste potrošačima. Na dan sklapanja navedenog sporazuma ta dva društva nisu bila u situaciji stvarnog tržišnog natjecanja na različitim tržištima maloprodaje prehrambenih proizvoda i proizvoda široke potrošnje te opskrbe električnom energijom i prirodnim plinom u Portugalu.

13

Odredbom 2.1. sporazuma o udruživanju određivao se njegov predmet i doseg tako što se u biti predviđa poticanje razvoja djelatnosti opskrbe električnom energijom koju obavlja EDP Comercial i djelatnosti maloprodajne distribucije prehrambenih proizvoda koju Modelo Continente obavlja u različitim hipermarketima i supermarketima kao i u trgovačkim objektima kojima upravljaju druga društva povezana s grupom Sonae.

14

S komercijalnog stajališta, „Plan EDP Continente” predviđao je popuste na cijene električne energije isključivo za klijente koji su vlasnici „carte Continente”, kartice za popuste koju je Modelo Continente izdavao u okviru programa vjernosti.

15

Osim što su morali imati tu karticu, klijenti koji su se željeli pridružiti programu „Plan EDP Continente” morali su s društvom EDP Comercial sklopiti ugovor o opskrbi električnom energijom s niskim naponom za liberaliziran sustav u Portugalu. Ti su klijenti tako dobivali popust od 10 % na svoju potrošnju električne energije. Taj je popust podrazumijevao izdavanje kupona za popust u iznosu tog popusta koji su se učitavali na karticu Continente dotičnih klijenata. Potonji su ih stoga mogli upotrijebiti za kupovinu u objektima iz odredbe 2.1. sporazuma o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku.

16

EDP Comercial prvotno je u cijelosti snosio iznos popustâ. Modelo Continente trebao je svaki mjesec izdati obavijest o terećenju za iznos izdanih kupona koji su stvarno iskorišteni tijekom prethodnog mjeseca, koji je trebao biti plaćen na kraju mjeseca izdavanja svakog računa. Međutim, s obzirom na povećanje prometa u objektima grupe Sonae i na povećanje prihoda ostvarenih programom „Plan EDP Continente”, predvidjelo se da će Modelo Continente snositi dio odobrenih popusta.

17

EDP Comercial i Modelo Continente u jednakim su dijelovima snosili ostale troškove udruživanja povezane s oglašavanjem, marketingom, komunikacijom i obranom u postupcima.

18

Klauzula 12.1. sporazuma o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku, naslovljena „Isključivost”, propisivala je:

„Tijekom važenja ovog sporazuma i tijekom roka od jedne godine nakon njegova prestanka važenja, Modelo Continente se obvezuje na sljedeće:

[…]”

19

Na temelju klauzule 12.2. tog sporazuma, EDP Comercial preuzeo je simetrične obveze na tržištu maloprodajne distribucije prehrambenih proizvoda u kontinentalnom Portugalu.

20

Sporazum o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku ostao je na snazi do 31. prosinca 2012., iako su se potrošači programu „Plan EDP Continente” mogli pridružiti samo u razdoblju od 9. siječnja 2012. do 4. ožujka 2012.

21

Sklapanje ugovora o opskrbi električnom energijom bilo je moguće u sklopu mreže od 180 poslovnih prostora kojima upravlja Modelo Continente, a koju su zajednički isporučivali EDP Comercial i Modelo Continente. Programu „Plan EDP Continente” pridružilo se 146775 klijenata, od čega je 137144 klijenata ostalo ugovorno vezano za EDP Comercial tijekom i nakon završetka kampanje.

22

Zbroj popusta koje su ostvarili članovi programa „Plan EDP Continente” dosegnuo je iznos od 6907354 eura, a ukupan iznos aktiviranih kupona dosegnuo je gotovo 6024252 eura. Od tog iznosa, 1795912 eura platio je Modelo Continente.

23

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je sporazum o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku donesen u vrijeme ključne faze postupka liberalizacije tržišta opskrbe električnom energijom, s obzirom na to da su regulirane tarife za uobičajeni niski napon prestale vrijediti krajem 2012. Grupa EDP stoga je pokušala preuzeti znatan broj klijenata na liberaliziranom nacionalnom tržištu, iskorištavajući razdoblje u kojem to tržište još nije doživjelo vrhunac prelaska klijenata koji se koriste električnom energijom niskog napona.

24

U tom pogledu iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se postupak liberalizacije opskrbe električnom energijom u Portugalu postupno odvijao od 1995. Portugalskim zakonskim okvirom primjenjivim na stavljanje električne energije na tržište od te iste 1995. godine davala se prednost sustavu slobodnog tržišnog natjecanja u tom sektoru, tako što su se pojednostavnjivali zakonski uvjeti za uspostavljanje i obavljanje djelatnosti opskrbe električnom energijom, s obzirom na to da je za tu djelatnost bila potrebna samo registracija, a ne licencija, čime se tako poticao ulazak samostalnih subjekata.

25

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da je Portugal u 2006. uveo prijelazno razdoblje tijekom kojeg su potrošači mogli odabrati između uređenog tržišta i liberaliziranog tržišta isključivo na temelju komercijalne privlačnosti ponuda, bez ikakvih obveza ili ograničenja sa zakonskog stajališta.

26

Od 1. siječnja 2011. ukinute su regulirane tarife koje su se primjenjivale na krajnje klijente za opskrbu električnom energijom vrlo visokog, visokog i srednjeg napona te posebnog niskog napona. Regulirane tarife primjenjive na opskrbu električnom energijom niskog napona (male trgovine/kućanstva) ukinute su od 1. srpnja 2012. za krajnje klijente čija je ugovorena snaga 10,35 kVA ili veća i, od 1. siječnja 2013., za klijente čija je ugovorena snaga manja od 10,35 kVA. Nakon tih datuma sklapanje novih ugovora bilo je moguće samo na liberaliziranom tržištu. Međutim, za potrošače koji na potonje datume nisu odabrali sklopiti ugovor na liberaliziranom tržištu uspostavljeni su prijelazni tarifni mehanizmi. Na te su se potrošače trebale primijeniti tarife po uvećanim cijenama koje je odredio Entidade Reguladora dos Serviços Energéticos (Regulatorno tijelo za energetske usluge, Portugal), kako bi se potaknuo prijelaz na liberalizirano tržište. Posljednji od tih prijelaznih sustava istekao je 31. prosinca 2017.

27

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, u tom je kontekstu grupa Sonae između 2002. i 2008. razvila djelatnost na tržištu opskrbe električnom energijom u Portugalu udruživanjem s Endesom, povijesnim dionikom u Španjolskoj na tržištu proizvodnje i opskrbe električnom energijom. To je udruživanje poprimilo oblik zajedničkog društva Sodesa – Comercialização de Energia SA (u daljnjem tekstu: Sodesa), osnovanog 1. svibnja 2002., u kojem svako od društava sudionika ima 50 % vlasništva, s ciljem isporuke električne energije i usluga na portugalskom liberaliziranom tržištu.

28

U svibnju 2007. grupa EDP izgubila je tržišne udjele na liberaliziranom tržištu opskrbe električnom energijom u Portugalu. Njegovi konkurenti, poput društava Sodesa i Unión Fenosa, došli su zajedno do tržišnih udjela većih od 50 % klijenata koji su odlučili promijeniti dobavljača. Međutim, taj gubitak tržišnih udjela bio je ograničen na industrijski segment.

29

Osim toga, od 2004. su se Modelo Continente i Petróleos de Portugal – Petrogal SA, operator koji je prisutan, među ostalim, na tržištu opskrbe električnom energijom u Portugalu i na tržištu opskrbe gorivima, udružili te su zajedničkim klijentima odobravali rabate. Usto, grupa Sonae od 2009. djeluje na tržištu proizvodnje električne energije putem fotonaponskih ploča postavljenih na krovove objekata kojima upravlja.

30

Odlukom od 4. svibnja 2017. AdC je tužiteljima u glavnom postupku izrekao novčane kazne zbog povrede članka 9. NRJC‑a, kojim se u biti provodi članak 101. UFEU‑a.

31

Prema mišljenju AdC‑a, povreda prava tržišnog natjecanja sastojala se od sklapanja sporazuma o udruživanju između tih poduzetnika čiji je cilj bio podjela tržišta, u obliku klauzule o zabrani tržišnog natjecanja, na tržištima opskrbe električnom energijom, prirodnim plinom i maloprodajom prehrambenih proizvoda, pri čemu se sva tri nalaze u kontinentalnom Portugalu. Usto, taj se sporazum provodio u ključnom razdoblju postupka liberalizacije nacionalnog tržišta opskrbe električnom energijom, što je pridonijelo protutržišnoj prirodi sporazuma.

32

Osim toga, AdC je smatrao, među ostalim, da sporazum o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku nije ni ugovor o zastupanju ni vertikalni sporazum za potrebe primjene pravila o tržišnom natjecanju i da se ne može isključiti da su klauzula 12.1. točka (a) i klauzula 12.2. tog sporazuma obuhvaćene „horizontalnom suradnjom”. Dakle, klauzulu o zabrani tržišnog natjecanja sadržanu u tom sporazumu trebalo je kvalificirati kao ograničenje s obzirom na cilj i ona čini povredu zabrane iz članka 9. NRJC‑a.

33

Nakon žalbe koju su podnijeli žalitelji u glavnom postupku, Tribunal da Concorrência, Regulação e Supervisão (Sud za tržišno natjecanje, regulaciju i nadzor, Portugal) presudom od 30. rujna 2020. potvrdio je odluku o sankciji o kojoj je riječ u glavnom postupku, ali je iznos izrečenih novčanih kazni smanjio za 10 %. Kako bi utvrdio postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, taj je sud osobito uzeo u obzir djelatnosti grupe Sonae na tržištima proizvodnje i opskrbe električnom energijom prije i tijekom provedbe sporazuma o udruživanju.

34

Žalitelji iz glavnog postupka i AdC podnijeli su žalbu protiv te presude Tribunalu da Relação de Lisboa (Žalbeni sud u Lisabonu, Portugal), sudu koji je uputio zahtjev.

35

Sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome jesu li sporazum o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku i konkretnije klauzula o zabrani tržišnog natjecanja koju on sadržava mogli imati negativan utjecaj na tržišno natjecanje na tržištima o kojima je riječ. U tom pogledu on ističe da žalitelji u glavnom postupku nisu bili u situaciji stvarnog tržišnog natjecanja na tim tržištima. Nadalje, zaključuje da ne postoje dokazi kojima bi se moglo utvrditi da su Modelo Continente ili društva koja su dio grupe Sonae proveli značajne i dostatne pripreme ili ulaganja.

36

Sud koji je uputio zahtjev također se pita o uvjetima koji moraju biti ispunjeni da bi se takav sporazum mogao kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, za razliku od ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu, imajući na umu činjenicu da su potrošači zbog njega ostvarili određene prednosti.

37

Podsjeća na to da je, prema novijoj sudskoj praksi Suda, moguće odbaciti predmnjevu prema kojoj određene prakse koje su dovoljno ograničavajuće s obzirom na cilj da budu ozbiljno štetne za tržišno natjecanje proizvode protutržišne učinke ako sporazumi imaju legitimne i proporcionalne ciljeve ili ako su dokazani ciljevi ili učinci koji pospješuju tržišno natjecanje. Osim toga, pita se može li se sporazum o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku kvalificirati kao ugovor o zastupanju i tako zaobići, primjenom nacionalne odredbe istovjetne članku 101. stavku 3. UFEU‑a, zabranu predviđenu u stavku 1. te odredbe.

38

U tim je okolnostima Tribunal da Relação de Lisboa (Žalbeni sud u Lisabonu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

39

Kad je, kao prvo, riječ o nadležnosti Suda, valja istaknuti da je žaliteljima u glavnom postupku novčana kazna izrečena samo primjenom portugalskog prava, to jest na temelju NRJC‑a, a ne na temelju odredbe prava Unije. Međutim, sud koji je uputio zahtjev napominje da se relevantnim nacionalnim odredbama u biti provodi članak 101. UFEU‑a i da se, s obzirom na sudsku praksu Suda, one tumače na isti način kao i ta odredba prava Unije.

40

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru postupka predviđenog člankom 267. UFEU‑a Sud nije nadležan za tumačenje nacionalnog prava jer je ta zadaća isključivo na sudu koji je uputio zahtjev (vidjeti u tom smislu presude od 1. prosinca 1965., Dekker,33/65, EU:C:1965:118, str. 1116. i od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 25.).

41

Sud je ipak nadležan za odlučivanje o zahtjevu za prethodnu odluku koji se odnosi na odredbe prava Unije u situacijama u kojima su, neovisno o tome što činjenice iz glavnog postupka ne ulaze izravno u područje primjene tog prava, odredbe navedenog prava nacionalnim pravom učinjene primjenjivima zbog upućivanja potonjeg na njihov sadržaj (vidjeti u tom smislu presude od 18. listopada 1990., Dzodzi, C‑297/88 i C‑197/89, EU:C:1990:360, t. 41. i 42. i od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 26.).

42

Naime, kada nacionalno zakonodavstvo situacije koje su u cijelosti unutarnje uređuje na jednak način kao i pravo Unije kako bi se primjerice izbjeglo eventualno narušavanje tržišnog natjecanja, ili kako bi se osiguralo ujednačeno postupanje u usporedivim situacijama, postoji jasan interes Unije da se, radi izbjegavanja budućih različitih tumačenja, odredbe ili pojmovi koji su preuzeti iz prava Unije tumače na jednak način bez obzira na okolnosti u kojima se primjenjuju (vidjeti u tom smislu presude od 18. listopada 1990., Dzodzi, C‑297/88 i C‑197/89, EU:C:1990:360, t. 37. i od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 27.).

43

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz informacija koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, članak 9. NRJC‑a preuzima bit članka 101. UFEU‑a i primjenjuju ga nadležna nacionalna tijela i nacionalni sudovi na način koji je u skladu s potonjom odredbom.

44

Iz toga proizlazi da je Sud nadležan odgovoriti na prethodna pitanja.

45

Što se tiče, kao drugo, dopuštenosti prethodnih pitanja, važno je podsjetiti na to da se zahtjev za prethodnu odluku, kao instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova, temelji na dijalogu između sudaca. Budući da je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni je li tumačenje pravila prava Unije nužno kako bi mogao riješiti spor koji se pred njim vodi, uzimajući u obzir postupak predviđen člankom 267. UFEU‑a, na tom je sudu također da odluči na koji način ta pitanja trebaju biti postavljena. Iako navedeni sud može pozvati stranke postupka koji se pred njim vodi da predlože na koji način treba sročiti prethodna pitanja, ipak je naposljetku sam dužan odlučiti o njihovu obliku i sadržaju (presuda od 29. lipnja 2023., Super Bock Bebidas, C‑211/22, EU:C:2023:529, t. 21. i navedena sudska praksa).

46

Pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučiti o pitanju koje je uputio nacionalni sud samo kada na očit način proizlazi da traženo tumačenje prava Unije nema nikakav odnos sa stvarnošću ili s predmetom glavnog postupka, kada je problem hipotetske prirode ili kada Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su potrebni kako bi se na koristan način odgovorilo na pitanja koja su mu postavljena (presuda od 29. lipnja 2023., Super Bock Bebidas, C‑211/22, EU:C:2023:529, t. 22. i navedena sudska praksa).

47

U tom pogledu valja podsjetiti na to da na temelju ustaljene sudske prakse, koja se sada odražava u članku 94. točkama (a) i (b) Poslovnika Suda, potreba da se osigura tumačenje prava Unije, koje bi bilo korisno za nacionalni sud, zahtijeva da nacionalni sud definira činjenični i pravni okvir u kojemu su smještena pitanja koja postavlja, ili da, u svakom slučaju, objasni stvarne situacije na kojima se temelje ta pitanja. Ti zahtjevi osobito vrijede u području tržišnog natjecanja koje karakteriziraju složene činjenične i pravne situacije (presuda od 29. lipnja 2023., Super Bock Bebidas, C‑211/22, EU:C:2023:529, t. 23. i navedena sudska praksa).

48

Usto, nužno je, kao što je to navedeno u članku 94. točki (c) Poslovnika, da sam zahtjev za prethodnu odluku sadržava prikaz razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju ili valjanosti određenih odredaba prava Unije, kao i pojašnjenje veze koja po mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku.

49

U ovom slučaju, u duhu suradnje svojstvenom dijalogu između sudova i kako bi se Sudu omogućilo da donese što korisniju odluku, bilo bi poželjno da sud koji je uputio zahtjev što sažetije i jasnije iznese vlastito razumijevanje spora koji se pred njim vodi te pravnih pitanja na kojima se temelji njegov zahtjev za prethodnu odluku, umjesto da preopširno navodi brojne odlomke iz spisa koji mu je podnesen.

50

Isto tako, kao što to u biti ističu Komisija i portugalska vlada, iako je točno da je sud koji je uputio zahtjev iznio razloge koji su ga naveli na to da Sudu uputi zahtjev za prethodnu odluku, bilo bi u interesu korisne suradnje da je i preoblikovao pitanja koja su mu predložile stranke glavnog postupka, kako bi se izbjegla nepotrebna preklapanja među tim pitanjima i razjasnile pravne i činjenične premise na kojima se ta pitanja temelje.

51

Osim toga, valja istaknuti da se u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje među relevantnim činjenicama razlikuju one koje se smatraju dokazanima od onih koje to nisu. Drugo pitanje temelji se na činjeničnim pretpostavkama za koje je utvrđeno da nisu dokazane jer polazi od premise nepostojanja potencijalnog tržišnog natjecanja, iako se jedno od glavnih pravnih pitanja koja opravdavaju zahtjev za prethodnu odluku odnosi na taj pojam.

52

Isto tako, devetim pitanjem postavlja se teza o nepostojanju dokaza da je poduzetnik prisutan na tržištu opskrbe električnom energijom smatrao svojeg suugovaratelja, trgovca na malo prehrambenim proizvodima, potencijalnim konkurentom. Međutim, taj slučaj nije obuhvaćen utvrđenim činjenicama kako ih je izložio sud koji je uputio zahtjev. Naprotiv, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je Tribunal da Concorrência, Regulação e Supervisão (Sud za tržišno natjecanje, regulaciju i nadzor) prilikom odlučivanja u prvom stupnju uzeo u obzir činjenicu da se žalitelji u glavnom postupku međusobno i uzajamno smatraju potencijalnim konkurentima.

53

Naposljetku, činjenična pretpostavka iz desetog pitanja prema kojoj se doseg klauzule o zabrani tržišnog natjecanja podudara s razdobljem tijekom kojeg stranke sporazuma o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku nisu bile ovlaštene koristiti se poslovnim tajnama ili stručnim znanjem stečenim tijekom provedbe tog udruživanja ne proizlazi iz utvrđenih činjenica, nego, naprotiv, iz činjenica koje nisu dokazane.

54

S obzirom na prethodno navedeno, drugo pitanje valja smatrati nedopuštenim. Što se tiče devetog i desetog pitanja, ona se moraju smatrati nedopuštenima jer se temelje na pretpostavkama navedenima u prethodnim točkama.

55

Uvodno valja primijetiti da se prethodna pitanja djelomično preklapaju u dijelu u kojem se odnose na tumačenje ograničenog broja pojmova prava Unije, istodobno mijenjajući činjenične pretpostavke.

56

U tom pogledu, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda, uspostavljenog člankom 267. UFEU‑a, na potonjem je da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. S obzirom na to Sud mora, ako je to potrebno, preoblikovati postavljena pitanja. U tom je smislu na Sudu da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a posebno iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, izvede one dijelove prava Unije koje je potrebno tumačiti imajući u vidu predmet spora (vidjeti u tom smislu presude od 29. studenoga 1978., Redmond, 83/78, EU:C:1978:214, t. 26. i od 20. travnja 2023., Blue Air Aviation, C‑775/21 i C‑826/21, EU:C:2023:307, t. 58.).

57

U ovom slučaju, kao što to predlaže nezavisni odvjetnik u točkama 33. i 34. svojeg mišljenja, postavljena pitanja valja preoblikovati tako da ih se grupira ako se odnose na istu problematiku o kojoj sud koji je uputio zahtjev želi dobiti pojašnjenja.

58

U tom se pogledu treće do sedmo i deveto pitanje odnose na kriterije relevantne za utvrđivanje toga nalaze li se dva poduzetnika koja su prisutna na odvojenim tržištima proizvoda u situaciji potencijalnog tržišnog natjecanja. Jedanaesto pitanje odnosi se na pojmove „ugovor o zastupanju” i „vertikalni sporazum”. Deseto pitanje odnosi se na uvjete u kojima se ograničenje tržišnog natjecanja može smatrati akcesornim sporazumu koji nema protutržišni cilj. Prvo i osmo pitanje također se mogu razmotriti zajedno jer se odnose na razliku između pojmova „ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj” i „ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu”.

59

Svojim trećim do sedmim i devetim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li, i pod kojim uvjetima, članak 101. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da se može smatrati da je poduzetnik koji upravlja mrežom trgovaca na malo proizvodima široke potrošnje na tržištu električne energije potencijalni konkurent opskrbljivača električnom energijom s kojim je sklopio sporazum o udruživanju koji sadržava klauzulu o zabrani tržišnog natjecanja, čak i ako taj poduzetnik ne obavlja nikakvu djelatnost na tom tržištu proizvoda.

60

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, radi ocjene nalazi li se poduzetnik odsutan s tržišta u odnosu potencijalnog tržišnog natjecanja s jednim ili više poduzetnika koji su već prisutni na tom tržištu, valja utvrditi postoje li stvarne i konkretne mogućnosti da taj prvi uđe na predmetno tržište i konkurira tom drugom odnosno tim drugima (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 36. i navedena sudska praksa).

61

Stoga, kada je riječ o sporazumu čija je posljedica privremeno zadržavanje poduzetnika izvan tržišta, valja utvrditi bi li u slučaju da tog sporazuma nema postojale stvarne i konkretne mogućnosti da taj poduzetnik uđe na navedeno tržište i konkurira postojećim poduzetnicima (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 37.).

62

Takav kriterij isključuje da se zaključak o odnosu potencijalnog tržišnog natjecanja može izvesti samo iz potpuno hipotetske mogućnosti takvog ulaska ili pak same volje poduzetnika koji nije prisutan na tržištu o kojem je riječ. Obrnuto, uopće nije potrebno dokazati sa sigurnošću da će taj poduzetnik doista ući na to tržište ili, štoviše, da će potom biti u mogućnosti održati se na njemu (presuda od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 38.).

63

Stoga dokazivanje situacije potencijalnog tržišnog natjecanja mora biti potkrijepljeno nizom usklađenih činjeničnih elemenata koji uzimaju u obzir strukturu tržišta kao i ekonomski i pravni kontekst koji uređuje njegovo funkcioniranje, a kojima se nastoji utvrditi da bi poduzetnik o kojem je riječ imao, u slučaju nepostojanja sporazuma, stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište o kojem je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 39.).

64

U presudi od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr. (C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 58.), Sud je tako uzeo u obzir posebnosti tržišta lijekova kao i ekonomski i pravni kontekst svojstven tom tržištu kako bi u biti presudio da proizvođača generičkih lijekova treba smatrati potencijalnim konkurentom proizvođača izvornih lijekova koji je nositelj farmaceutskih patenata za lijek o kojem je riječ, kada stvarno ima čvrstu namjeru i vlastitu sposobnost ući na tržište.

65

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 55. svojeg mišljenja i suprotno onomu što tvrde žalitelji u glavnom postupku, ne može se smatrati da je tumačenje pojma „potencijalno tržišno natjecanje” koje je Sud dao u presudi navedenoj u prethodnoj točki opće primjenjivo. Naime, takav standard dokazivanja koji se zahtijeva kako bi se dokazalo da bi poduzetnik o kojem je riječ bez sporazuma imao stvarne i konkretne mogućnosti pristupiti tržištu o kojem je riječ temelji se na analizi svojstvenoj za tržišta lijekova o kojima je riječ u predmetu u kojem je donesena navedena presuda.

66

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je sporazum o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku donesen u vrijeme ključne faze postupka liberalizacije tržišta opskrbe električnom energijom, s obzirom na to da su regulirane tarife za uobičajeni niski napon prestale vrijediti krajem 2012. Stoga više nije bilo nužno ishoditi odobrenje za razvoj djelatnosti na tom tržištu. Grupa EDP pokušala je preuzeti znatan broj klijenata na liberaliziranom nacionalnom tržištu, iskorištavajući razdoblje u kojem to tržište još nije doživjelo vrhunac prelaska klijenata koji se koriste električnom energijom niskog napona. Iz takvog opisa tako proizlazi da se, a što je dio provjera koje su u isključivoj nadležnosti suda koji je uputio zahtjev, poseban ekonomski i pravni kontekst tog tržišta ne može uspoređivati s tržištem lijekova, koje je izrazito regulirano i podrazumijeva prepreke ulasku poput patenata kojima se štite ti lijekovi.

67

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud o relevantnosti određenog broja dokaznih indicija koje se mogu uzeti u obzir kako bi se dokazalo postojanje situacije potencijalnog tržišnog natjecanja. Konkretnije, pita Sud treba li uzeti u obzir namjeru ili percepciju koje su stranke tog sporazuma o udruživanju imale u pogledu djelatnosti subjekata grupe, čiji je dio poduzetnik koji nije prisutan na tržištu o kojem je riječ, ili pak djelatnosti koje je navedeni poduzetnik obavljao na tom tržištu i uzlaznim ili povezanim tržištima prije potpisivanja sporazuma o kojem je riječ u glavnom postupku kao i pripremne radnje istog poduzetnika za ulazak na to tržište.

68

Iako je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni relevantnost elemenata kojima raspolaže u ovom slučaju, Sud mu ipak u tom pogledu može dati određene korisne smjernice.

69

Što se tiče, kao prvo, relevantnosti subjektivnih dokaza, Sud je već presudio, u skladu s onim što je navedeno u točki 63. ove presude, da dokazivanje situacije potencijalnog tržišnog natjecanja mora biti potkrijepljeno nizom usklađenih činjeničnih elemenata koji uzimaju u obzir strukturu tržišta i ekonomski i pravni kontekst koji uređuje njegovo funkcioniranje. Dakle, indicija subjektivne prirode, poput puke volje poduzetnika koji nije prisutan na tržištu o kojem je riječ da uđe na to tržište ili percepcije koju o njemu ima poduzetnik koji već djeluje na tom tržištu, ne može biti samostalna, odlučujuća ili nužna indicija za dokazivanje situacije potencijalnog tržišnog natjecanja.

70

S obzirom na navedeno, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 66. svojeg mišljenja, ništa ne zabranjuje da se takav subjektivni element uzme u obzir kako bi se potkrijepile objektivne usklađene indicije i tako pojačalo dokazivanje postojanja stvarnih i konkretnih mogućnosti ulaska na tržište o kojem je riječ.

71

Što se tiče, konkretnije, percepcije koju poduzetnik koji je već prisutan na tržištu ima o poduzetniku s kojim je sklopio sporazum kojim se predviđa njegovo zadržavanje izvan tog tržišta, valja primijetiti, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 73. svojeg mišljenja, da sklapanje takvog sporazuma predstavlja čvrstu naznaku postojanja situacije potencijalnog tržišnog natjecanja. Naime, ako se stranke sporazuma o zabrani tržišnog natjecanja međusobno ne doživljavaju potencijalnim konkurentima, načelno nemaju nikakvog razloga sklopiti takav sporazum. Takva indicija stoga može korisno potkrijepiti objektivne dokaze kojima se nastoje dokazati stvarne i konkretne mogućnosti ulaska poduzetnika na tržište na kojem nije prisutan.

72

Što se tiče, kao drugo, djelatnosti subjekata grupe čiji je taj poduzetnik dio kao i djelatnosti tog poduzetnika na tržištu o kojem je riječ kao i na uzlaznim i povezanim tržištima prije potpisivanja sporazuma o kojem je riječ, valja smatrati da se takvi elementi također mogu uzeti u obzir radi utvrđivanja situacije potencijalnog tržišnog natjecanja. Točno je da se postojanje stvarnih i konkretnih mogućnosti ulaska na tržište o kojem je riječ mora ocijeniti na dan sklapanja sporazuma o kojem je riječ, tako da su logično isključene indicije koje se odnose na okolnosti nastale nakon sklapanja tog sporazuma. Međutim, isto ne vrijedi za ranije gospodarske djelatnosti na tržištu o kojem je riječ ili na uzlaznim ili povezanim tržištima koje obavljaju subjekti grupe čiji je dio poduzetnik koji nije prisutan na tom tržištu ili taj poduzetnik na tim tržištima. Naime, takve se djelatnosti mogu osobito pokazati relevantnima za određivanje eventualnih prepreka ulasku na tržište ili strukture tržišta ili pak mogu biti indicije za moguću održivu ekonomsku strategiju ulaska na tržište o kojem je riječ.

73

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev navodi da je društvo Sodesa, koje je pod zajedničkim nadzorom grupe Sonae i društva Endesa, povijesni dionik u Španjolskoj na tržištu proizvodnje i opskrbe električnom energijom, u Portugalu djelovalo na tržištu opskrbe električnom energijom od 2002. do 2008. Isto tako, grupa Sonae stekla je, putem jednog od svojih subjekata, poduzetnika koji drži i upravlja kogeneracijskim postrojenjem za proizvodnju električne energije. Osim toga, društvo Modelo Continente u trenutku sklapanja ugovora o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku proizvodilo je električnu energiju u postrojenjima za mini i mikro proizvodnju električne energije koja se nalaze na krovu njegovih objekata te je tu električnu energiju preprodavalo krajnjem opskrbljivaču. Naposljetku, što se tiče povezanih tržišta, sud također spominje činjenicu da je društvo Modelo Continente s distributerom tekućih goriva sklopilo ugovor o unakrsnim popustima sličan sporazumu o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku.

74

U tom pogledu, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 78. svojeg mišljenja, treba smatrati da se – neovisno o tome može li se grupu Sonae smatrati jednim te istim poduzetnikom u smislu prava tržišnog natjecanja – gospodarske djelatnosti različitih subjekata grupe na predmetnom tržištu prije potpisivanja sporazuma o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku mogu uzeti u obzir jer predstavljaju činjenične elemente relevantne za utvrđivanje situacije potencijalnog tržišnog natjecanja. Osim mogućeg stvaranja ili prijenosa stručnog znanja korisnog za ulazak na tržište o kojem je riječ, takvi elementi mogu osobito biti relevantni za ocjenu toga je li poduzetnik o kojem je riječ mogao imati ekonomski održivu strategiju za ulazak na to tržište. To bi osobito mogao biti slučaj ako je taj poduzetnik već dokazao svoju sposobnost da iskoristi svoju snažnu prisutnost na određenom zemljopisnom tržištu kako bi se uključio u nove sektore djelatnosti putem udruživanja s poduzetnicima koji već djeluju na predmetnim tržištima proizvoda. Isto tako, djelatnosti predmetnog poduzetnika na tržištima koja su povezana s predmetnim tržištem mogu se uzeti u obzir ako se njima može potkrijepiti dokazivanje stvarnih i konkretnih mogućnosti tog poduzetnika da uđe na to tržište.

75

Kao treće, kad je riječ o relevantnosti pripremnih radnji poduzetnika o kojem je riječ za ulazak na tržište o kojem je riječ, one ne mogu biti, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 69. svojeg mišljenja, samostalan zahtjev za dokazivanje postojanja situacije potencijalnog tržišnog natjecanja. Naime, takve su mjere relevantne samo ako mogu biti korisne za dokazivanje toga da je poduzetnik o kojem je riječ imao stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište o kojem je riječ. Stoga se ne može smatrati da se nužno mora utvrditi da je poduzetnik o kojem je riječ poduzeo pripremne radnje kako bi ga se smatralo potencijalnim konkurentom na tržištu o kojem je riječ.

76

U svakom slučaju, eventualna važnost takvih radnji za ulazak na tržište o kojem je riječ ovisi osobito o strukturi tog tržišta kao i o gospodarskom i pravnom kontekstu koji uređuje njegovo funkcioniranje. Tako je Sud u biti presudio da se takve radnje mogu pokazati važnima kada to tržište, kao i tržište lijekova, podrazumijeva brojne prepreke ulasku na tržište (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 43.).

77

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na treće do sedmo i deveto pitanje valja odgovoriti da članak 101. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da poduzetnika koji upravlja mrežom trgovaca na malo proizvodima široke potrošnje treba smatrati, na tržištu električne energije, potencijalnim konkurentom opskrbljivača električnom energijom s kojim je sklopio sporazum o udruživanju koji sadržava klauzulu o zabrani tržišnog natjecanja, čak i ako taj poduzetnik u trenutku sklapanja tog sporazuma nije obavljao nikakvu djelatnost na tom tržištu proizvoda, pod uvjetom da se dokaže, na temelju svih usklađenih činjeničnih elemenata koji uzimaju u obzir strukturu tržišta kao i ekonomski i pravni kontekst koji uređuje njegovo funkcioniranje, da postoje stvarne i konkretne mogućnosti da navedeni poduzetnik uđe na navedeno tržište i konkurira tom dobavljaču.

78

Svojim jedanaestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 101. stavak 3. UFEU‑a, u vezi s člankom 1. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 330/2010, tumačiti na način da u kategorije „vertikalni sporazumi” i „ugovori o zastupanju” ulazi sporazum o gospodarskom udruživanju sklopljen između dvaju poduzetnika koji djeluju na različitim tržištima proizvoda, koja se ne nalaze uzlazno ili silazno jedan od drugog, kada se tim sporazumom nastoji potaknuti razvoj prodaje proizvoda tih dvaju poduzetnika putem mehanizma za promicanje i unakrsne popuste, pri čemu svaki od tih poduzetnika preuzima dio troškova povezanih s provedbom tog udruživanja.

79

Uvodno, s jedne strane, valja primijetiti, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 98. svojeg mišljenja, da je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni protutržišnu prirodu klauzule o zabrani tržišnog natjecanja, neovisno o prirodi sporazuma o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku, osobito s obzirom na njezinu akcesornost tom sporazumu. Stoga na to pitanje valja odgovoriti samo s obzirom na potonju tezu.

80

S druge strane, člankom 101. stavkom 3. UFEU‑a predviđa se iznimka od primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a za sporazume kojima se stvaraju prednosti koje su dovoljne da se nadoknade njihovi protutržišni učinci. Za potrebe primjene prve odredbe, Uredbom br. 330/2010 se za određene kategorije sporazuma propisuju uvjeti pod kojima se može primijeniti iznimka predviđena tom odredbom. Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri ne samo je li sporazum o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku obuhvaćen jednom od tako utvrđenih kategorija sporazuma, nego i, ovisno o slučaju, jesu li stvarno ispunjeni svi uvjeti predviđeni navedenom uredbom kako bi se na sporazum o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku primjenjivala iznimka predviđena istom odredbom.

81

S obzirom na to pojašnjenje, valja istaknuti da članak 1. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 330/2010 definira „vertikalni sporazum” kao bilo koji sporazum ili usklađeno djelovanje između dvaju ili više poduzetnika koji za potrebe sporazuma ili usklađenog djelovanja djeluju na različitim razinama proizvodnog ili distribucijskog lanca u odnosu na uvjete pod kojima stranke sporazuma mogu kupovati, prodavati ili preprodavati određene robe ili usluge.

82

U Smjernicama za vertikalna ograničenja ugovori o zastupanju nalaze se među vertikalnim sporazumima koji općenito nisu obuhvaćeni člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a te ih se definira kao ugovore na temelju kojih je zastupnik ovlašten pregovarati i/ili sklapati ugovore za račun druge osobe, nalogodavca, osobito s ciljem prodaje robe ili usluga koje pruža taj nalogodavac. U točki 13. tih smjernica pojašnjava se da je odlučujući čimbenik za utvrđivanje ugovora o zastupanju za potrebe primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a komercijalni ili financijski rizik koji zastupnik snosi u pogledu djelatnosti za koje ga je nalogodavac imenovao. Drugim riječima, za potrebe primjene te odredbe, sporazum se smatra ugovorom o zastupanju ako zastupnik ne snosi nikakav rizik u okviru ugovora o kojima pregovara ili koje sklapa za račun nalogodavca ili ako snosi samo neznatne rizike te vrste.

83

U ovom slučaju žalitelji u glavnom postupku tvrde da sporazum o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku treba analizirati kao dva unakrsna ugovora o zastupanju, pri čemu je svaki od suugovaratelja zadužen za promidžbu prodaje drugog suugovaratelja. Međutim, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su troškove provedbe programa „Plan EDP Continente” u jednakim dijelovima snosile stranke tog sporazuma o udruživanju.

84

U tom pogledu, iz točaka 81. i 82. ove presude proizlazi da se sporazum prema kojem suugovaratelji dijele rizike povezane s transakcijama koje on predviđa ne može smatrati ugovorom o zastupanju. Isto tako, on se ne može smatrati takvim ugovorom ni kada suugovaratelji za potrebe sporazuma ili usklađenog djelovanja o kojem je riječ ne djeluju u okviru istog proizvodnog ili distribucijskog lanca.

85

Ipak, samo je na sudu koji je uputio zahtjev da kvalificira sporazum o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku uzimajući u obzir sva prethodna pojašnjenja.

86

Uzimajući u obzir prethodno navedeno, na jedanaesto pitanje valja odgovoriti da članak 101. stavak 3. UFEU‑a, u vezi s člankom 1. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 330/2010, treba tumačiti na način da u kategorije „vertikalni sporazumi” i „ugovori o zastupanju” ne ulazi sporazum o gospodarskom udruživanju sklopljen između dvaju poduzetnika koji djeluju na različitim tržištima proizvoda, koja se ne nalaze uzlazno ili silazno jedan od drugog, kada se tim sporazumom nastoji potaknuti razvoj prodaje proizvoda tih dvaju poduzetnika putem mehanizma za promicanje i unakrsne popuste, pri čemu svaki od tih poduzetnika preuzima dio troškova povezanih s provedbom tog udruživanja.

87

Svojim desetim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da se klauzula o zabrani tržišnog natjecanja sadržana u sporazumu o gospodarskom udruživanju sklopljenom između dvaju poduzetnika koji djeluju na različitim tržištima proizvoda i čiji je cilj poticanje razvoja prodaje proizvoda tih dvaju poduzetnika pomoću mehanizma promicanja i unakrsnih popusta može smatrati akcesornim ograničenjem tog sporazuma o udruživanju.

88

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, ako se na neku transakciju ili neku djelatnost ne primjenjuje načelo zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a – zbog njezine neutralnosti ili zbog njezina pozitivnog učinka na tržišno natjecanje – na ograničenje gospodarske autonomije jednog ili više sudionika u toj transakciji ili djelatnosti također se ne primjenjuje navedeno načelo zabrane ako je ono objektivno nužno za izvršenje navedene transakcije ili djelatnosti i proporcionalno ciljevima jednog ili drugog (vidjeti u tom smislu presude od 11. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, C‑382/12 P, EU:C:2014:2201, t. 89. i od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann‑La Roche i dr., C‑179/16, EU:C:2018:25, t. 69.).

89

Stoga, kada takvo ograničenje nije moguće razlučiti od glavne transakcije ili djelatnosti a da se pritom ne ugroze postojanje i cilj te transakcije ili djelatnosti, valja ispitati usklađenost tog ograničenja s člankom 101. UFEU‑a zajedno s usklađenošću glavne transakcije ili djelatnosti kojima je ono akcesorno, i to iako se, odvojeno gledano, na prvi pogled može činiti da se na takvo ograničenje primjenjuje načelo zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 11. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, C‑382/12 P, EU:C:2014:2201, t. 90. i od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann‑La Roche i dr., C‑179/16, EU:C:2018:25, t. 70.).

90

Kada je potrebno utvrditi izmiče li neko protutržišno ograničenje zabrani iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a zato što je akcesorno glavnom poduhvatu koji sam nema takvu protutržišnu prirodu, treba ispitati bi li ostvarenje tog poduhvata bilo nemoguće bez postojanja ograničenja o kojem je riječ. Ne može se smatrati da činjenica da bi bez navedenog ograničenja taj poduhvat bilo teže ostvariti ili bi ga bilo manje profitabilno ostvariti isti čini „objektivno nužnim”, što je pretpostavka da bi ga se moglo smatrati akcesornim. Naime, takvo bi tumačenje dovelo do proširenja tog pojma na ograničenja koja nisu strogo nužna za ostvarenje glavnog poduhvata. Takav bi rezultat ugrozio korisni učinak zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 11. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, C‑382/12 P, EU:C:2014:2201, t. 91. i od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann‑La Roche i dr., C‑179/16, EU:C:2018:25, t. 71.).

91

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se svaki od suugovaratelja sporazuma o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku obvezao, na temelju klauzule o zabrani tržišnog natjecanja koja se u njemu nalazi, da dvije godine, to jest godinu dana dulje od predviđenog trajanja tog sporazuma o udruživanju, neće razvijati, izravno ili neizravno, djelatnost na tržištu na kojem djeluje drugi suugovaratelj. Što se tiče, konkretnije, tržišta opskrbe električnom energijom, ta klauzula o zabrani tržišnog natjecanja nije bila ograničena samo na opskrbu električnom energijom niskog napona poput navedenog sporazuma o udruživanju, nego je obuhvaćala i opskrbu električnom energijom srednjeg i visokog napona namijenjenog industrijskim klijentima. Navedenom se klauzulom društvu Modelo Continente zabranjuje i pregovaranje ili sklapanje sporazuma s drugim opskrbljivačem električnom energijom čiji je cilj ili učinak dodjela popusta ili drugih novčanih pogodnosti povezanih s opskrbom električnom energijom.

92

Žalitelji u glavnom postupku ističu da se klauzula o zabrani tržišnog natjecanja iz sporazuma o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku odnosila samo na sprečavanje stranaka tog sporazuma da za vlastitu korist upotrebljavaju poslovno osjetljive informacije razmijenjene u svrhu provedbe programa „Plan EDP Continente” i da su se te informacije odnosile, među ostalim, na plan potrošnje električne energije klijenata koji su pristupili programu „Plan EDP Continente”. Međutim, klauzule o povjerljivosti i zaštiti intelektualnog vlasništva i podataka nisu bile dovoljne za zaštitu preuzetih ulaganja i razmijenjenog stručnog znanja. Klauzula o zabrani tržišnog natjecanja o kojoj je riječ u glavnom postupku stoga bi omogućila pokrivanje tog rizika.

93

U tom je pogledu na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni je li ta klauzula o zabrani tržišnog natjecanja bila objektivno nužna za provedbu sporazuma o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku i je li bila proporcionalna ciljevima tog sporazuma. Kako bi to učinio, trebat će osobito provjeriti je li postojalo rješenje koje manje ograničava tržišno natjecanje, a koje su stranke navedenog sporazuma mogle primijeniti u trenutku njegova sklapanja kako bi postigle te ciljeve. U tu svrhu sud koji je uputio zahtjev moći će osobito uzeti u obzir doseg klauzule o zabrani tržišnog natjecanja kako bi provjerio odgovara li ona predmetu i prostorno‑vremenskom dosegu sporazuma o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku.

94

Iz prethodno navedenoga proizlazi da na deseto pitanje valja odgovoriti da članak 101. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da se klauzula o zabrani tržišnog natjecanja sadržana u sporazumu o gospodarskom udruživanju sklopljenom između dvaju poduzetnika koji djeluju na različitim tržištima proizvoda i čiji je cilj poticanje razvoja prodaje proizvoda tih dvaju poduzetnika pomoću mehanizma promicanja i unakrsnih popusta ne može smatrati akcesornim ograničenjem tog sporazuma o udruživanju, osim ako je zabrana predviđena tom klauzulom bila objektivno nužna za provedbu navedenog sporazuma o udruživanju i proporcionalna ciljevima koji se njime žele ostvariti.

95

Svojim prvim i osmim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da je klauzula o zabrani tržišnog natjecanja – kojom se, među ostalim, u okviru sporazuma o gospodarskom udruživanju jednoj od stranaka tog sporazuma zabranjuje ulazak na nacionalno tržište opskrbe električnom energijom na kojem je druga stranka navedenog sporazuma važan dionik, i to u vrijeme posljednjih koraka liberalizacije tog tržišta – sporazum koji ima za cilj spriječiti, ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje, iako se navedenim sporazumom potrošačima pružaju određene pogodnosti i iako je ta klauzula o zabrani tržišnog natjecanja vremenski ograničena.

96

Na temelju članka 101. stavka 1. UFEU‑a nespojivi su s unutarnjim tržištem i zabranjeni svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje koji bi mogli utjecati na trgovinu među državama članicama i koji imaju za cilj ili učinak sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.

97

Da bi bio obuhvaćen zabranom navedenom u toj odredbi, sporazum mora imati „za cilj ili posljedicu” sprečavanje, ograničavanje ili osjetno narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu. U skladu sa stalnom sudskom praksom Suda, počevši od presude od 30. lipnja 1966., LTM (56/65, EU:C:1966:38), alternativnost te pretpostavke, označena veznikom „ili”, dovodi ponajprije do nužnosti razmatranja samog cilja sporazuma (vidjeti u tom smislu presude od 26. studenoga 2015., Maxima Latvija, C‑345/14,, EU:C:2015:784, t. 16. i navedenu sudsku praksu, i od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise, C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 54. i 55. i navedenu sudsku praksu). Stoga, kada je utvrđen protutržišni cilj nekog sporazuma, nije potrebno istraživati njegove učinke na tržišno natjecanje (presuda od 29. lipnja 2023., Super Bock Bebidas, C‑211/22, EU:C:2023:529, t. 31. i navedena sudska praksa).

98

Usto, pojam „ograničavanje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj” treba tumačiti usko. Tako se taj pojam može primijeniti samo na određene vrste koordinacije između poduzetnika koje pokazuju takav stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da se može smatrati da ispitivanje njihovih posljedica nije potrebno (presuda od 29. lipnja 2023., Super Bock Bebidas, C‑211/22, EU:C:2023:529, t. 32. i navedena sudska praksa).

99

Naime, određene vrste usklađenog djelovanja između poduzetnika pokazuju same po sebi i vodeći računa o sadržaju njihovih odredaba, njihovim ciljevima te gospodarskom i pravnom kontekstu u kojem se nalaze, takav stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da se može smatrati da ispitivanje njihovih posljedica nije potrebno, stoga što se određeni oblici koordinacije između poduzetnika mogu po svojoj prirodi smatrati štetnima za dobro funkcioniranje uobičajenog tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

100

Među tim usklađenim djelovanjima koja mogu biti obuhvaćena kategorijom ograničenja s obzirom na cilj nalaze se sporazumi o podjeli tržištâ. Naime, takvi sporazumi predstavljaju osobito teške povrede tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude od 5. prosinca 2013., Solvay Solexis/Komisija, C‑449/11 P, EU:C:2013:802, t. 82. i od 4. rujna 2014., YKK i dr./Komisija, C‑408/12 P, EU:C:2014:2153, t. 26.) jer sami po sebi imaju za cilj ograničiti tržišno natjecanje te su obuhvaćeni kategorijom sporazumâ koja je izričito zabranjena člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, s obzirom na to da se takav cilj ne može opravdati analizom ekonomskog konteksta u kojem je smješteno predmetno protutržišno postupanje (vidjeti u tom smislu presudu od 20. siječnja 2016., Toshiba Corporation/Komisija, C‑373/14 P, EU:C:2016:26, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

101

Isto vrijedi i za sporazume o isključenju s tržišta, s obzirom na to da je cilj tih sporazuma ukloniti potencijalnu konkurenciju i spriječiti slobodno tržišno natjecanje zadržavanjem potencijalnog konkurenta izvan predmetnog tržišta.

102

U takvom slučaju, analiza ekonomskog i pravnog konteksta u okviru kojeg se nalazi takav sporazum može se ograničiti samo na analizu koja je nužna kako bi se utvrdilo postojanje ograničavanja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (vidjeti u tom smislu presudu od20. siječnja 2016., Toshiba Corporation/Komisija, C‑373/14 P, EU:C:2016:26, t. 29.). U tom pogledu, protutržišni cilj sporazuma te prirode može se tako potvrditi okolnošću da je do njega došlo u posebnom kontekstu liberalizacije tržišta kroz ukidanje znatnih prepreka ulasku na tržište.

103

Isto tako Sud je presudio da, kada se strane nekog sporazuma pozivaju na njegove učinke koji pospješuju tržišno natjecanje, te učinke se mora, kao elemente konteksta tog sporazuma, uzeti u obzir na odgovarajući način u svrhu kvalifikacije kao „ograničenj[a] s obzirom na cilj”, jer oni mogu dovesti u pitanje opću ocjenu dovoljno štetnog stupnja dotičnog tajnog sporazuma za tržišno natjecanje i posljedično kvalifikaciju istoga kao „ograničenja s obzirom na cilj” (presuda od 12. siječnja 2023., HSBC Holdings i dr./Komisija, C‑883/19 P, EU:C:2023:11, t. 139. i navedena sudska praksa).

104

Međutim, samo postojanje učinaka koji pospješuju tržišno natjecanje nije dovoljno da se odbaci takva kvalifikacija. Naime, kvalifikaciju ograničenja s obzirom na cilj treba odbaciti samo ako se ti učinci, svojstveni predmetnom sporazumu, pokažu relevantnima i ako se na temelju njih može razumno posumnjati u dovoljnu štetnost tog sporazuma za tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presudu od 30. siječnja 2020., Generics (UK) i dr., C‑307/18, EU:C:2020:52, t. 103., 105. do 107.).

105

U ovom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev da uzme u obzir okolnost, koju je istaknuo u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, da se primjena klauzule o zabrani tržišnog natjecanja o kojoj je riječ u glavnom postupku podudarala s posebnim kontekstom posljednje faze liberalizacije tržišta opskrbe električnom energijom u Portugalu. Isto tako, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri, u slučaju da klauzula o zabrani tržišnog natjecanja nije bila akcesorna sporazumu o udruživanju o kojem je riječ u glavnom postupku, jesu li učinci koji pospješuju tržišno natjecanje, na koje se pozivaju žalitelji u glavnom postupku, stvarno bili svojstveni toj klauzuli, a ne samo povezani s tim sporazumom.

106

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo i osmo pitanje valja odgovoriti tako da članak 101. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da je klauzula o zabrani tržišnog natjecanja – kojom se, među ostalim, u okviru sporazuma o gospodarskom udruživanju jednoj od stranaka tog sporazuma zabranjuje ulazak na nacionalno tržište opskrbe električnom energijom na kojem je druga stranka navedenog sporazuma važan dionik, i to u vrijeme posljednjih koraka liberalizacije tog tržišta – sporazum koji ima za cilj spriječiti, ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje, iako se navedenim sporazumom potrošačima pružaju određene pogodnosti i iako je ta klauzula o zabrani tržišnog natjecanja vremenski ograničena, pod uvjetom da iz analize sadržaja te klauzule kao i njezina ekonomskog i pravnog konteksta proizlazi da navedena klauzula ima dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da se može smatrati da ispitivanje njezinih učinaka nije potrebno.

107

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje: