–

za češku vladu, J. Pavliš, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, B.-R. Killmann i D. Martin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 67. druge rečenice i članka 68. stavaka 1. i 2. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.) te članka 60. Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe br. 883/2004 (SL 2009., L 284, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 171.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između DN‑a i Finanzamta Österreich (Porezna uprava u Austriji), ranije Finanzamt Wien (Porezna uprava u Beču, Austrija) (u daljnjem tekstu: porezna uprava), povodom povrata obiteljskih davanja koja je u Austriji primio u razdoblju od siječnja do kolovoza 2013. na temelju financijskog tereta uzdržavanja svoje kćeri koja živi s njegovom bivšom suprugom u Poljskoj.

3

U skladu s člankom 1. Uredbe br. 883/2004:

„U smislu ove Uredbe:

[…]

[…]

[…]

[…]

4

Članak 2. stavak 1. te uredbe glasi:

„Ova se Uredba primjenjuje na državljane države članice, osobe bez državljanstva i izbjeglice koje borave u državi članici na koje se primjenjuje ili se primjenjivalo zakonodavstvo jedne ili više država članica, kao i na članove njihovih obitelji i nadživjele osobe.”

5

U skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom (j) navedene uredbe, ona se primjenjuje na cjelokupno zakonodavstvo koje se odnosi na grane socijalne sigurnosti koje se odnose na obiteljska davanja.

6

U glavi III. poglavlju 8. iste uredbe, koja se odnosi na obiteljska davanja, njezin članak 67., naslovljen „Članovi obitelji koji borave u drugoj državi članici”, propisuje:

„Osoba ima pravo na obiteljska davanja u skladu sa zakonodavstvom nadležne države članice, uključujući i davanja za članove svoje obitelji koji borave u drugoj državi članici, kao da borave u prvoj državi članici. Međutim, umirovljenik ima pravo na obiteljska davanja u skladu sa zakonodavstvom države članice koja je nadležna za njegovu mirovinu.”

7

Članak 68. Uredbe br. 883/2004, koji je također dio tog poglavlja 8. i naslovljen „Pravila prednosti u slučaju preklapanja”, u stavcima 1. i 2. propisuje:

„1.   Ako su tijekom istog razdoblja i za iste članove obitelji predviđena davanja na temelju zakonodavstva više od jedne države članice, primjenjuju se sljedeća pravila prednosti:

2.   U slučaju preklapanja prava, obiteljska se davanja pružaju prema zakonodavstvu koje je određeno prema pravilima prednosti u skladu sa stavkom 1. Prava na obiteljska davanja na temelju drugog zakonodavstva ili zakonodavstava u sukobu obustavljaju se do visine iznosa utvrđenog prvim zakonodavstvom, a omogućava se stjecanje dodatka u visini razlike koja po potrebi prelazi ovaj iznos. Međutim, stjecanje takvog dodatka u visini razlike ne treba omogućiti za djecu koja borave u drugoj državi članici kada se pravo na to davanje temelji isključivo na boravištu.”

8

U skladu s člankom 60. stavkom 1. Uredbe br. 987/2009:

„Zahtjev za obiteljska davanja upućuje se nadležnoj ustanovi. Za potrebe primjene članaka 67. i 68. [Uredbe br. 883/2004], u obzir se uzima situacija čitave obitelji kao da se na sve uključene osobe primjenjivalo zakonodavstvo dotične države članice i kao da su tamo imale boravište, posebno u pogledu prava osobe da zatraži takva davanja. Ako osoba koja ima pravo zatražiti davanja ne iskoristi svoje pravo, nadležna ustanova države članice čije se zakonodavstvo primjenjuje uzima u obzir zahtjev za obiteljska davanja koji je podnio drugi roditelj, osoba koja je izjednačena s roditeljem ili osoba ili ustanova koja nastupa u svojstvu skrbnika djeteta ili djece.”

9

Člankom 60. stavcima 2. do 5. te uredbe predviđaju se, među ostalim, mehanizmi suradnje između nadležnih ustanova različitih država članica za potrebe primjene članka 68. Uredbe br. 883/2004.

10

Članak 2. Bundesgesetza betreffend den Familienlastenausgleich durch Beihilfen (Savezni zakon o naknadi obiteljskih troškova kroz doplatke) od 24. listopada 1967. (BGBl. 376/1967), u verziji primjenjivoj na glavni postupak (u daljnjem tekstu: FLAG), određuje:

„1.   Osobe koje imaju prebivalište ili uobičajeno boravište na saveznom području imaju pravo na obiteljske doplatke

[…]

[…]

2.   Osoba čijem kućanstvu pripada dijete iz stavka 1. ima pravo na obiteljska davanja. Osoba čijem kućanstvu dijete ne pripada, ali koja pretežno snosi troškove uzdržavanja djeteta, ima pravo na obiteljska davanja ako nijedna druga osoba nema pravo na njih na temelju prve rečenice tog stavka.

3.   U smislu ovog odjeljka ‚djeca osobe’ znači:

[…]

5.   Dijete pripada kućanstvu određene osobe ako dijeli stan s tom osobom koji čini jedno kućanstvo. Neće se smatrati da je pripadnost kućanstvu prestala

[…]”

11

U skladu s člankom 26. stavkom 1. FLAG‑a:

„Tko je pogrešno primao obiteljske naknade, mora vratiti predmetne iznose”.

12

DN, rođen u Poljskoj, od 2001. austrijski je državljanin i ima boravište isključivo u Austriji.

13

Do razvoda 2011. bio je u braku s poljskom državljankom. Ona boravi u Poljskoj s kćeri koju imaju zajedno, rođenom 1991., također poljskom državljankom.

14

Od studenoga 2011. DN od nadležnih poljskih i austrijskih institucija prima prijevremenu starosnu mirovinu izračunanu na temelju uzastopnih razdoblja osiguranja u Poljskoj i Austriji.

15

Glavni postupak odnosi se na zahtjev za povrat obiteljskih davanja u obliku kompenzacijskih naknada i poreznih odbitaka za dijete (u daljnjem tekstu: predmetna obiteljska davanja) koje je porezna uprava odobrila DN‑u tijekom razdoblja od siječnja do kolovoza 2013. na temelju financijskog tereta uzdržavanja kćeri njegove bivše supruge i njega, koja je pohađala studij u Poljskoj, i kojoj je DN isplaćivao ta davanja.

16

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da DN‑ova bivša supruga nikad nije podnijela zahtjev u Austriji za dodjelu predmetnih obiteljskih davanja, s obzirom na to da su potonja i dalje bila dodjeljivana DN‑u a da od njegove bivše supruge nije bila potrebna izjava o odricanju.

17

Osim toga, tijekom tog razdoblja ni DN ni njegova bivša supruga nisu primali obiteljska davanja u Poljskoj jer je iznos mirovine koji je DN primao u Austriji prelazio najveći dopušteni iznos dohotka koji otvara pravo na takva davanja.

18

Odlukom od 12. studenoga 2014. porezna uprava naložila je povrat predmetnih obiteljskih davanja uz obrazloženje da, s obzirom na to da DN prima poljsku mirovinu, Republika Austrija nije nadležna za dodjelu tih davanja. Osim toga, ta je uprava smatrala da se obveza plaćanja kompenzacijskog dodatka na temelju članka 68. stavka 2. Uredbe br. 883/2004 ne primjenjuje na državu članicu koja je podredno nadležna u slučaju primanja mirovine.

19

U svojoj tužbi protiv te odluke podnesenoj pred sudom koji je uputio zahtjev, Bundesfinanzgerichtom (Savezni financijski sud, Austrija), DN tvrdi da su ispunjeni uvjeti da Republika Austrija isplaćuje kompenzacijski dodatak na temelju navedenog članka 68. stavka 2. u vezi s relevantnim odredbama FLAG‑a.

20

Navodeći postojanje dviju različitih struja u svojoj sudskoj praksi, sud koji je uputio zahtjev smatra da je, s obzirom na to da je DN u Austriji obavljao nesamostalnu djelatnost u okviru ostvarivanja slobode kretanja radnika i ondje prima mirovinu na temelju te djelatnosti, ta država članica jedina „nadležna za njegovu mirovinu” u smislu druge rečenice članka 67. Uredbe br. 883/2004. Stoga, prema mišljenju navedenog suda, DN ima pravo na predmetna obiteljska davanja i jedino pitanje koje se postavlja jest treba li mu ih Republika Austrija isplaćivati prioritetno ili podredno. Nadležnost te države članice za dodjelu navedenih davanja na temelju neke od tih osnova proizlazi i iz članka 68. stavka 2. te uredbe čiji je cilj, osim sprečavanja nezakonitog kumuliranja prava, na temelju mehanizma dodatka u visini razlike, jamčiti najveći mogući iznos obiteljskih davanja.

21

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, pravo na obiteljska davanja u Poljskoj isključivo je uvjetovano, u poljskom pravu, činjenicom boravišta u toj državi članici, dok se u Austriji, u skladu s pravom Unije, temelji na primanju mirovine. U tim okolnostima navedeni sud smatra da je, na temelju članka 68. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 883/2004, Republika Austrija država članica koja je prioritetno nadležna i stoga mora u cijelosti isplaćivati predmetna obiteljska davanja.

22

Sud koji je uputio zahtjev smatra da stajalište porezne uprave, prema kojem se, s obzirom na to da su i Republika Austrija i Republika Poljska dužnici mirovine prema DN‑u, primjenjuje samo članak 68. stavak 1. točka (b) podtočka ii. Uredbe br. 883/2004, ne uzima u obzir njezin članak 67. i ima za posljedicu da je Republika Poljska država članica koja je prioritetno nadležna kao država članica boravišta kćeri DN‑a i njegove bivše supruge. Čak i u tom slučaju, s obzirom na to da zbog prekoračenja najvišeg iznosa dohotka koji daje pravo na obiteljska davanja u Poljskoj, ona ne bi bila isplaćivana, Republika Austrija bila bi dužna isplaćivati kompenzacijski dodatak na temelju članka 68. stavka 2. navedene uredbe, u iznosu jednakom onom koji bi trebala isplaćivati da je bila država članica koja je prioritetno nadležna.

23

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da, podredno, porezna uprava obrazlaže svoju odluku o povratu predmetnih obiteljskih davanja s obzirom na činjenicu da je, na temelju članka 2. stavka 2. FLAG‑a, DN‑ova bivša supruga, koja boravi s njihovim djetetom u Poljskoj, imala pravo na predmetna obiteljska davanja, tako da bi trebalo izvršiti njihov povrat, koje je primio DN, iako njegova bivša supruga sada više ne može podnijeti zahtjev da joj se isplate ta davanja. Navedeni sud pita se je li članak 60. stavak 1. treća rečenica Uredbe br. 987/2009 – kojim se predviđa da, ako osoba koja ispunjava uvjete za obiteljska davanja ne ostvaruje pravo na obiteljska davanja, nadležna institucija države članice čije zakonodavstvo je primjenjivo mora uzeti u obzir zahtjev za dodjelu tih davanja koji podnese drugi roditelj – osnova prava tog drugog roditelja na ta davanja i, u tom pogledu, je li relevantno da on prvenstveno snosi teret uzdržavanja djeteta, kao što je to slučaj u ovom predmetu.

24

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev pita se primjenjuju li se mehanizmi suradnje između nadležnih institucija država članica čije je zakonodavstvo primjenjivo prioritetno i neprioritetno u svrhu dodjele obiteljskih davanja, kako su predviđeni člankom 60. Uredbe br. 987/2009, i u pogledu povrata tih davanja.

25

U tim je okolnostima Bundesfinanzgericht (Savezni financijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

26

Svojim prvim, drugim i trećim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita kako treba tumačiti članak 67. drugu rečenicu i članak 68. stavke 1. i 2. Uredbe br. 883/2004 kako bi se utvrdilo, kada osoba prima mirovine u dvjema državama članicama, u skladu sa zakonodavstvom koje od tih država članica ta osoba ima pravo, prema potrebi prioritetno, na obiteljska davanja.

27

Najprije valja utvrditi da je osoba poput DN‑a obuhvaćena osobnim područjem primjene Uredbe br. 883/2004, koja se, u skladu sa svojim člankom 2. stavkom 1., primjenjuje na državljane jedne od država članica, koji borave u državi članici, na koje se primjenjuje ili se primjenjivalo zakonodavstvo jedne ili više država članica, kao i na članove njihovih obitelji i nadživjele osobe.

28

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev navodi da predmetna obiteljska davanja čine „obiteljska davanja” u smislu članka 3. stavka 1. točke (j) Uredbe br. 883/2004.

29

Članak 67. te uredbe odnosi se, kao što to proizlazi iz njegova naslova, na isplatu obiteljskih davanja, među ostalim, u slučaju kada „[č]lanovi obitelji […] borave u drugoj državi članici”. Druga rečenica tog članka s tim u vezi postavlja posebno pravilo prema kojem u takvom slučaju „umirovljenik ima pravo na obiteljska davanja u skladu sa zakonodavstvom države članice koja je nadležna za njegovu mirovinu” (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2014., Würker, C‑32/13, EU:C:2014:107, t. 49.).

30

Kad je riječ o državi članici koja je nadležna za mirovinu osobe, u smislu navedene rečenice, iz članka 1. točke (s) Uredbe br. 883/2004 proizlazi da za potrebe te uredbe pojam „nadležna država članica” znači država članica u kojoj se nalazi nadležna ustanova, pri čemu je potonja definirana u navedenom članku 1. točki (q) kao ustanova kod koje je određena osoba osigurana u vrijeme podnošenja zahtjeva za davanje ili ustanova kod koje osoba ima ili bi imala pravo na davanje ako ona ili član ili članovi njezine obitelji borave u državi članici u kojoj se nalazi ustanova.

31

Stoga se navedeni pojam „nadležna država članica” ne može ograničiti, za potrebe primjene članka 67. druge rečenice Uredbe br. 883/2004, na određivanje države članice koja je dužna isplaćivati mirovinu dotičnoj osobi zbog njezina prošlog ostvarivanja svojeg prava na slobodno kretanje radnika na području te države članice.

32

U glavnom postupku DN prima mirovine kako od Republike Poljske tako i od Republike Austrije zbog razdoblja osiguranja ostvarenih u tim državama članicama. Posljedično, za svaku od njih treba smatrati da je „nadležna za njegovu mirovinu” u smislu odredbe navedene u prethodnoj točki, tako da ima pravo na obiteljska davanja u skladu sa zakonodavstvom tih dviju država članica.

33

Međutim, kada se na temelju različitih nacionalnih zakonodavstava duguje nekoliko prava, moraju se primjenjivati pravila za sprečavanje preklapanja predviđena u članku 68. Uredbe br. 883/2004 (vidjeti u tom smislu presudu od 18. rujna 2019., Moser, C‑32/18, EU:C:2019:752, t. 40.).

34

Međutim, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, kako bi se moglo smatrati da postoji takva situacija preklapanja u određenom slučaju, nije dovoljno da se obiteljska davanja duguju u jednoj državi članici i da se istodobno mogu isplaćivati samo u drugim državama članicama (vidjeti u tom smislu presudu od 22. listopada 2015., Trapkowski, C‑378/14, EU:C:2015:720, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

35

Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da, kako bi se obiteljska davanja mogla smatrati dugovanima na temelju zakonodavstva određene države članice, pravo te države mora priznavati pravo na isplatu davanja u korist dotičnog člana obitelji. Stoga je potrebno da zainteresirana osoba ispunjava sve uvjete, kako formalne tako i materijalne, koji su propisani zakonodavstvom te države kako bi mogla ostvariti to pravo (vidjeti u tom smislu presudu od 14. listopada 2010., Schwemmer, C‑16/09, EU:C:2010:605, t. 53.).

36

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da ni DN ni njegova bivša supruga nisu mogli primati obiteljska davanja u Poljskoj na ime uzdržavanja svoje kćeri koja boravi u toj državi članici jer je iznos mirovine koju je DN primao u Austriji prelazio najveći iznos dohotka koji daje pravo na takva davanja na temelju poljskog zakonodavstva.

37

Iz toga slijedi da se, s obzirom na to da ni DN ni njegova bivša supruga ne mogu tražiti obiteljska davanja u Poljskoj, pravila prednosti iz članka 68. Uredbe br. 883/2004 ne primjenjuju na situaciju poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku.

38

Slijedom toga, na prvo, drugo i treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 67. drugu rečenicu Uredbe br. 883/2004 treba tumačiti na način da, kada osoba prima mirovine u dvjema državama članicama, ona ima pravo na obiteljska davanja u skladu sa zakonodavstvom tih dviju država članica. Kada je primanje takvih davanja u jednoj od tih država članica isključeno na temelju nacionalnog zakonodavstva, ne primjenjuju se pravila prednosti iz članka 68. stavaka 1. i 2. te uredbe.

39

Iz teksta četvrtog i petog pitanja, koja valja ispitati zajedno, proizlazi da sud koji je uputio zahtjev njima pita treba li članak 60. stavak 1. treću rečenicu Uredbe br. 987/2009 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis na temelju kojeg je pravo na obiteljska davanja rezervirano za roditelja koji živi s djetetom, tako da, čak i u slučaju da taj roditelj ne podnese zahtjev za takva davanja, drugi roditelj, koji jedini stvarno snosi financijski teret uzdržavanja djeteta, nema pravo na njih.

40

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, iako uredbe br. 883/2004 i 987/2009 utvrđuju pravila na temelju kojih se mogu utvrditi osobe koje mogu tražiti pravo na obiteljska davanja, osobe koje imaju pravo na ta davanja, kao što to proizlazi iz članka 67. prve uredbe, utvrđuju se u skladu s nacionalnim pravom (vidjeti u tom smislu presudu od 22. listopada 2015., Trapkowski, C‑378/14, EU:C:2015:720, t. 43. i 44.).

41

U tom kontekstu, u članku 60. stavku 1. trećoj rečenici Uredbe br. 987/2009 predviđeno je da ako osoba koja ima pravo zatražiti davanja ne iskoristi svoje pravo, nadležna ustanova države članice uzima u obzir zahtjev za ta davanja koje su podnijele osobe ili ustanove navedene u toj odredbi, među kojima je i „drugi roditelj”.

42

Sud je već imao priliku istaknuti da, kao što to proizlazi iz teksta i strukture te odredbe, valja razlikovati podnošenje zahtjeva za obiteljska davanja i pravo na primanje takvih davanja. Naime, iako je, kao što to također proizlazi iz tog teksta, dovoljno da osobe koje mogu tražiti obiteljska davanja podnesu zahtjev za takva davanja kako bi nadležna ustanova predmetne države članice bila dužna uzeti taj zahtjev u obzir, pravo Unije ne sprečava da takva ustanova, primjenjujući nacionalno pravo, zaključi da je osoba koja ima pravo na primanje obiteljska davanja neka druga osoba različita od one koja je podnijela zahtjev za dodjelu tih davanja (vidjeti u tom smislu presudu od 22. listopada 2015., Trapkowski, C‑378/14, EU:C:2015:720, t. 46. do 48.).

43

Iz toga slijedi da se članku 60. stavku 1. trećoj rečenici Uredbe br. 987/2009 ne protivi nacionalni propis na temelju kojeg je pravo na obiteljska davanja rezervirano za roditelja koji živi s djetetom, tako da, čak i u slučaju da taj roditelj ne podnese zahtjev za takva davanja, drugi roditelj, koji jedini stvarno snosi financijski teret uzdržavanja djeteta, nema pravo na njih (vidjeti analogno presudu od 22. listopada 2015., Trapkowski, C‑378/14, EU:C:2015:720, t. 50.).

44

S obzirom na navedeno, u glavnom postupku, iako DN‑ova bivša supruga koja živi sa svojom kćeri nikada nije podnijela zahtjev za austrijska obiteljska davanja ni porezne odbitke, porezna uprava odobrila je predmetna obiteljska davanja DN‑u a da se od njegove bivše supruge nije zahtijevala izjava o odricanju. Međutim, navedena uprava u okviru glavnog postupka traži povrat predmetnih obiteljskih davanja na temelju članka 26. stavka 1. FLAG‑a, oslanjajući se podredno na nacionalni propis naveden u točki 39. ove presude.

45

Stoga je vidljivo da je u ovom slučaju DN‑ov zahtjev za dodjelu obiteljskih davanja uzela u obzir, u skladu s člankom 60. stavkom 1. trećom rečenicom Uredbe br. 987/2009, porezna uprava koja ga je najprije odlučila prihvatiti, što je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

46

Iz toga proizlazi da u svrhu rješavanja spora u glavnom postupku valja ispitati, među ostalim, je li u takvim okolnostima povrat predmetnih obiteljskih davanja koji je porezna uprava naknadno zatražila u suprotnosti s tom odredbom.

47

U tom smislu valja podsjetiti na to da je, u okviru suradnje iz članka 267. UFEU‑a između nacionalnih sudova i Suda, na potonjem da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud mora, ako je potrebno, preoblikovati pitanja koja su mu postavljena kako bi tom sudu dao sve elemente tumačenja koji mogu biti korisni za donošenje odluke u postupku koji se pred njim vodi, bez obzira na to je li se na njih pozvao u svojim pitanjima. U tom je smislu na Sudu da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a osobito iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, izvede one dijelove prava Unije koje je potrebno tumačiti s obzirom na predmet spora (vidjeti u tom smislu presudu od 18. svibnja 2021., Asociaţia Forumul Judecătorilor din România i dr., C‑83/19, C‑127/19, C‑195/19, C‑291/19, C‑355/19 i C‑397/19, EU:C:2021:393, t. 131. i navedenu sudsku praksu).

48

U tim okolnostima, četvrto i peto pitanje treba shvatiti tako da se njima u biti želi saznati treba li članak 60. stavak 1. treću rečenicu Uredbe br. 987/2009 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji dopušta povrat obiteljskih davanja dodijeljenih, ako roditelj koji na njih ima pravo na temelju tog propisa nije podnio zahtjev, drugom roditelju, čiji je zahtjev, u skladu s tom odredbom, uzela u obzir nadležna ustanova i koji jedini stvarno snosi financijski teret uzdržavanja djeteta.

49

Kao što to proizlazi iz teksta članka 60. stavka 1. treće rečenice Uredbe br. 987/2009, iako je, ako roditelj koji ima pravo na obiteljska davanja na temelju nacionalnog zakonodavstva nije podnio zahtjev, nadležna ustanova predmetne države članice dužna uzeti u obzir zahtjev koji je podnijela druga osoba na koju se odnosi ta odredba, odbijanje potonjeg zahtjeva zbog toga što na temelju navedenog propisa ta osoba nije ona koja ima pravo primati navedena davanja mogućnost je koja je prepuštena toj ustanovi.

50

Međutim, u glavnom postupku porezna uprava, s obzirom na to da je prihvatila zahtjev za obiteljska davanja koji je podnio DN, nije iskoristila tu mogućnost. U tim okolnostima odluka te uprave da prihvati navedeni zahtjev u skladu je s člankom 60. stavkom 1. trećom rečenicom Uredbe br. 987/2009.

51

Valja smatrati da je ta odluka u okolnostima glavnog postupka također u skladu sa svrhom članka 60. stavka 1. te uredbe, koja, zbog njegova upućivanja na članke 67. i 68. Uredbe br. 883/2004, odgovara svrsi odredbi potonjih članaka (vidjeti u tom smislu presudu od 18. rujna 2019., Moser, C‑32/18, EU:C:2019:752, t. 34.).

52

U tom pogledu valja podsjetiti na to da članak 67. Uredbe br. 883/2004 uspostavlja načelo na temelju kojeg osoba može tražiti obiteljska davanja za članove svoje obitelji koji borave u državi članici koja nije nadležna za njihovu isplatu kao da oni borave u prvoj državi članici (vidjeti u tom smislu presudu od 22. listopada 2015., Trapkowski, C‑378/14, EU:C:2015:720, t. 35.). Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 34. svojeg mišljenja, taj članak podrazumijeva općenit pristup u okviru kojeg je nadležna ustanova dužna ispitati cjelokupnu situaciju obitelji kako bi utvrdila prava na obiteljska davanja, s obzirom na to da se ona zbog same svoje prirode ne mogu smatrati dugovanima pojedincu neovisno o njegovoj obiteljskoj situaciji (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 2020., Caisse pour l’avenir des enfants (Dijete bračnog druga pograničnog radnika), C‑802/18, EU:C:2020:269, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

53

Tako, u skladu s člankom 1. točkom (z) Uredbe br. 883/2004, izraz „obiteljska davanja” znači sva davanja u naravi ili novčana davanja namijenjena podmirivanju obiteljskih troškova, isključujući predujmove davanja za uzdržavanje i posebne doplatke za rođenje i usvajanje djeteta spomenute u Prilogu I. navedenoj uredbi. Sud je presudio da se izraz „podmirivanje obiteljskih troškova” mora tumačiti na način da se osobito odnosi na javni doprinos obiteljskom proračunu čija je namjena olakšanje troškova uzdržavanja djece (presuda od 2. rujna 2021., INPS (Doplatak za rođenje djeteta i rodiljna naknada za nositelje jedinstvene dozvole), C‑350/20, EU:C:2021:659, t. 57. i navedena sudska praksa).

54

S obzirom na taj cilj, valja zaključiti, kao što je to učinio nezavisni odvjetnik u točki 38. svojeg mišljenja, da je propisivanjem da, ako roditelj koji ima pravo na obiteljska davanja na temelju nacionalnog propisa ne podnese zahtjev, treba uzeti u obzir zahtjev koji je podnio, među ostalim, „drugi roditelj”, cilj članka 60. stavka 1. treće rečenice Uredbe br. 987/2009 da se osigura da u svakoj situaciji ta davanja u skladu sa svojom svrhom stvarno pridonose obiteljskom proračunu i nadoknađuju troškove koje ima osoba koja stvarno uzdržava dijete.

55

Iz toga slijedi, kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točkama 39. do 41. svojeg mišljenja, da se, kad je dodjela obiteljskih davanja „drugom roditelju” u smislu navedene odredbe imala za učinak to da je svrha tih davanja ostvarena, zahtjev za njihov povrat protivi toj svrsi.

56

Međutim, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, DN, iako nije roditelj koji ima pravo na predmetna obiteljska davanja u skladu s austrijskim propisom, primarno snosi troškove uzdržavanja svoje kćeri te joj je isplaćivao obiteljska davanja koja je primao tijekom razdoblja o kojem je riječ u tom predmetu.

57

Valja smatrati da su u takvim okolnostima predmetna obiteljska davanja stvarno postigla svoj cilj, tako da bi njihov povrat bio protivan cilju članka 60. stavka 1. treće rečenice Uredbe br. 987/2009.

58

Slijedom toga, na četvrto i peto pitanje valja odgovoriti tako da članak 60. stavak 1. treću rečenicu Uredbe br. 987/2009 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji dopušta povrat obiteljskih davanja dodijeljenih, ako roditelj koji na njih ima pravo na temelju tog propisa nije podnio zahtjev, drugom roditelju, čiji je zahtjev, u skladu s tom odredbom, uzela u obzir nadležna ustanova i koji jedini stvarno snosi financijski teret uzdržavanja djeteta.

59

Uzimajući u obzir odgovor na prvo do petog pitanja, nije potrebno odgovoriti na šesto pitanje.

60

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje: