–

za Lietuvos notarų rūmai te osobe M. S., S. Š, D. V., V. P., J. P., D. L.-B, D. P. i R. O. I., L. Butkevičius i V. Vadapalas, advokatai,

–

za Lietuvos Respublikos konkurencijos taryba, M. Dumbrytė-Ožiūnienė i Š. Keserauskas, u svojstvu agenata,

–

za litavsku vladu, K. Dieninis i R. Dzikovič, u svojstvu agenata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju F. Varrone, avvocato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, F. Jimeno Fernández, I. Rogalski i A. Steiblytė, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, Lietuvos notarų rūmai (Litavska javnobilježnička komora; u daljnjem tekstu: Javnobilježnička komora) i fizičkih osoba M. S., S. Š, D. V., V. P., J. P., D. L.-B., D. P. i R. O. I. koje obavljaju zanimanje javnog bilježnika u Litvi i, s druge strane, Lietuvos Respublikos konkurencijos taryba (Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Litve; u daljnjem tekstu: Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja) u vezi s njegovom odlukom da toj komori i tim javnim bilježnicima izrekne novčane kazne za povredu litavskog prava tržišnog natjecanja i prava tržišnog natjecanja Unije.

3

Člankom 5. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), određeno je:

„Tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje imaju ovlasti primjenjivati članke [101.] i [102. UFEU‑a] u pojedinačnim slučajevima. U tu svrhu, ona mogu, po službenoj dužnosti ili postupajući po pritužbi, donositi odluke u kojima će:

[…]

[…]”

4

U članku 23. stavcima 2. do 4. te uredbe u predviđa se:

„2.   [Europska k]omisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:

[…]

Za svakog poduzetnika i svako udruženje poduzetnika koje sudjeluje u povredi propisa, novčana kazna ne smije prelaziti 10 % njegovog ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini.

Kada se povreda propisa koja nastupa od strane udruženja poduzetnika odnosi na aktivnosti njegovih članova, novčana kazna ne smije prelaziti 10 % zbroja ukupnih prihoda svih članova koji su djelovali na tržištu na kojem je nastupila povreda propisa od strane udruženja poduzetnika.

[…]

4.   Kada se novčana kazna izriče udruženju poduzetnika uzimajući u obzir prihod njegovih članova, a udruženje ne može podmirivati svoje obveze, ono je dužno od svojih članova zatražiti njihove doprinose u podmirenju novčane kazne.

Ako se navedeni doprinosi za podmirenje kazne ne ustupe udruženju unutar roka koji je Komisija odredila, Komisija može zatražiti plaćanje novčane kazne izravno od bilo kojeg poduzetnika čiji su predstavnici bili članovi u tijelima udruženja nadležnima za donošenje odluka.

Nakon što Komisija uputi zahtjev za plaćanje kazne sukladno drugom podstavku, ako je to potrebno kako bi se osiguralo plaćanje kazne u punom iznosu, Komisija može zatražiti naplatu razlike iznosa od svakog od članova udruženja koji djelovao na tržištu na kojem je nastupila povreda propisa.

Međutim, Komisija neće naložiti plaćanje kazne u smislu drugog ili trećeg podstavka od poduzetnika koji dokažu da nisu proveli odluku udruženja koja je u suprotnosti s propisima o zaštiti tržišnog natjecanja, ili kada nisu znali da takva odluka postoji, ili u slučaju kada su se jednoznačno od takve odluke ogradili prije nego što je Komisija započela istragu u predmetu.

Financijska obveza svakog poduzetnika koja se odnosi na plaćanje novčane kazne ne smije prelaziti 10 % njegovog ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini.”

5

Člankom 5. stavkom 1. Lietuvos Respublikos konkurencijos istatymasa (Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja Republike Litve) od 23. ožujka 1999. (Žin., 1999., br. 30‑856), u verziji koja je primjenjiva na glavni postupak (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja) predviđa se:

„Svi sporazumi čiji je cilj ograničiti tržišno natjecanje odnosno koji ograničavaju ili mogu ograničiti tržišno natjecanje zabranjeni su i ništavi od trenutka njihova sklapanja, uključujući:

[…]”

6

Člankom 2. prvim stavkom Lietuvos Respublikos notariato įstatymasa (Zakon o javnom bilježništvu Republike Litve) od 15. rujna 1992. (Žin., 1992., br. I‑2882), u verziji koja se primjenjuje na činjenice iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: Zakon o javnom bilježništvu), određuje se:

„Javni je bilježnik osoba koju je država ovlastila za obavljanje dužnosti predviđenih ovim zakonom i potvrđivanje zakonitosti poslova i dokumenata u okviru pravnih odnosa građanskog prava. Javni bilježnik može djelovati i kao posrednik (medijator) u građanskopravnim sporovima.”

7

Člankom 6. prvim stavkom tog zakona predviđa se:

„Broj javnih bilježnika, njihovo sjedište i njihovo službeno područje određuje ministar pravosuđa Republike Litve u skladu s metodologijom koju je utvrdio kako bi ocijenio potrebe za pravnim uslugama koje javni bilježnici pružaju građanima.”

8

U skladu s člankom 8. navedenog zakona:

„Javni bilježnici Republike Litve udružuju se u Javnobilježničku komoru […]

Svaki javni bilježnik član je Javnobilježničke komore.

Javnobilježnička komora je pravna osoba.

Statut Javnobilježničke komore donosi Skupština javnobilježničke komore, a odobrava ga ministar pravosuđa Republike Litve.”

9

Članak 9. istog zakona glasi kako slijedi:

„Javnobilježnička komora ima sljedeće glavne zadaće:

10

U članku 10. točki 7. Zakona o javnom bilježništvu određeno je da Javnobilježnička komora u okviru obavljanja svojih zadaća donosi mjere koje omogućavaju osiguravanje ujednačenosti javnobilježničke prakse.

11

Člankom 11. stavcima 2. i 3. tog zakona predviđa se:

„Ministar pravosuđa Republike Litve odobrava normativne akte iz ovog zakona uzimajući u obzir mišljenje predsjedništva Javnobilježničke komore.

Ako ministar pravosuđa Republike Litve smatra da rješenja ili odluke Javnobilježničke komore nisu u skladu sa zakonodavstvom Republike Litve, može podnijeti tužbu Vilniaus apygardos teismasu (Okružni sud u Vilniusu, Litva) radi poništenja tih rješenja ili odluka. Tužbu treba podnijeti u roku od mjesec dana od datuma primitka rješenja ili odluke na koju se odnosi tužba.”

12

Prema članku 12. navedenog zakona, javni bilježnici izvršavaju svoje ovlasti neovisno o utjecaju javnih tijela i tijela nadležnih za proračun te podliježu samo zakonima.

13

U skladu s člankom 13. istog zakona, javni bilježnici u okviru svoje djelatnosti poštuju odluke Javnobilježničke komore.

14

Člankom 19. Zakona o javnom bilježništvu određuje se:

„Javni bilježnik naplaćuje nagrade za sastavljanje javnobilježničkih akata, izradu nacrta pravnih poslova te pružanje savjetodavnih i tehničkih usluga čije iznose (tarife) utvrđuje ministar pravosuđa Republike Litve, pri čemu uzima u obzir kriterije za određivanje iznosa (tarifa) javnobilježničkih nagrada koji se navode u članku 191 ovog zakona u dogovoru s ministrom financija Republike Litve i Javnobilježničkom komorom. Iznos nagrada javnom bilježniku treba osigurati prihode koji mu omogućuju da bude financijski neovisan, da strankama osigura dobre uvjete pružanja usluga, da zaposli osoblje koje posjeduje potrebne kvalifikacije i da ima dobro tehnički opremljen ured. […]

Ovisno o financijskoj situaciji njegove stranke, javni bilježnik tu stranku može u cijelosti ili djelomično osloboditi plaćanja nagrada.

[…]”

15

Člankom 21. prvim stavkom predviđa se da javni bilježnici samostalno obavljaju svoje djelatnosti i da su financijski neovisni.

16

U skladu s člankom 28. prvim stavkom navedenog zakona:

„Javnobilježničke akte može sastavljati bilo koji javni bilježnik, osim u nasljednim stvarima. Ministar pravosuđa Republike Litve u tim slučajevima određuje službeno područje javnih bilježnika.”

17

Člankom 8. stavkom 1. Statuta Litavske javnobilježničke komore koji je odobren Lietuvos Respublikos teisingumo ministro įsakymasom Nr. 1R – 3 (Odluka br. 1R‑3 ministra pravosuđa Republike Litve) od 3. siječnja 2008. (Žin., 2008., br. 6-222) (u daljnjem tekstu: Statut Javnobilježničke komore) određuje se:

„Prilikom obavljanja svojih dužnosti, Javnobilježnička komora obavlja sljedeće zadaće:

[…]

[…]”

18

Člankom 10. točkom 4. tog statuta predviđa se da članovi Javnobilježničke komore moraju provoditi, među ostalim, odluke predsjedništva te komore.

19

Prema članku 18. stavku 1. navedenog statuta:

„Predsjedništvo je kolegijalno upravljačko tijelo Javnobilježničke komore. Predsjedništvo je sastavljeno od osam članova koje Skupština javnih bilježnika imenuje (odabire) na tri godine.”

20

Člankom 19. istog statuta predviđa se:

„1.   […] skupštine javnih bilježnika određenog službenog područja biraju kandidata za člana predsjedništva. […]

2.   Izbori kandidata za članove predsjedništva provode se prema službenom području javnim ili tajnim glasanjem. […]

[…]

4.   Svaki član predsjedništva odgovara skupštini javnih bilježnika određenog službenog područja koja je bila sazvana radi predlaganja njegove kandidature.

[…]

6.   Predsjednik i potpredsjednik članovi su predsjedništva. Predsjednik upravlja predsjedništvom.”

21

Na temelju članka 20. stavka 1. Statuta Javnobilježničke komore, predsjedništvo osigurava pravilan rad te komore.

22

Člankom 23. stavkom 1. tog statuta predviđa se da predsjedništvo donosi odluke običnom većinom i javnim glasanjem.

23

U skladu s člankom 26. stavkom 3. i člankom 28. stavkom 3. Statuta Javnobilježničke komore, predsjednika i potpredsjednika te komore bira njezina skupština.

24

Ministar pravosuđa Republike Litve je įsakymasom Nr. 57 (Odluka br. 57.) od 12. rujna 1996. (Žin., 1996., br. 87‑2075) donio privremenu javnobilježničku tarifu o nagradama za sastavljanje javnobilježničkih akata, izradu nacrta ugovora, pružanje savjetodavnih i tehničkih usluga (u daljnjem tekstu: privremena tarifa). Tom su tarifom predviđeni, među ostalim, rasponi unutar kojih javni bilježnici mogu odrediti svoje nagrade za solemnizaciju ugovora o zasnivanju hipoteke na nekretnini, solemnizaciju drugih založnih prava, solemnizaciju ugovora koji se odnosi na pravo služnosti, pravo plodouživanja, pravo građenja i na sporazum o korištenju imovine te solemnizaciju ugovora o zamjeni nekretnine.

25

Odlukom br. 2S‑2(2018) od 26. travnja 2018. Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja utvrdilo je da su Javnobilježnička komora i javni bilježnici koji su bili članovi predsjedništva te komore povrijedili članak 5. stavak 1. točku 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i članak 101. stavak 1. točku (a) UFEU‑a te im je izreklo novčane kazne.

26

U toj je odluci Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja navelo da je predsjedništvo Javnobilježničke komore odlukama od 30. kolovoza 2012., 23. travnja 2015., 26. svibnja 2016. i 26. siječnja 2017. donijelo pravila kojima se pojašnjavaju načini obračuna nagrada koje javni bilježnici mogu naplatiti za:

27

Te su odluke (u daljnjem tekstu: pojašnjenja) jednoglasno donijeli članovi predsjedništva koji su sudjelovali na sastancima, a objavljene su na internoj mrežnoj stranici Javnobilježničke komore.

28

Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja smatralo je da su tužitelji iz glavnog postupka donošenjem pojašnjenja zapravo uspostavili mehanizam izračuna iznosa nagrada koje javni bilježnici naplaćuju za radnje navedene u tim pojašnjenjima, a kojim je u svim slučajevima utvrđen najviši iznos tih nagrada dopušten privremenom tarifom. Prema mišljenju Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja, javni su bilježnici prije donošenja pojašnjenjâ raspolagali marginom prosudbe prilikom obračuna tih nagrada te su u određenim slučajevima mogli odrediti niže iznose nagrada od onih utvrđenih pojašnjenjima.

29

Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja zaključilo je da su tužitelji iz glavnog postupka neizravno odredili iznose navedenih nagrada. Smatralo je da su, donošenjem pojašnjenjâ, Javnobilježnička komora, djelujući preko svojeg upravljačkog tijela, odnosno predsjedništva, i njezini članovi sklopili sporazum kojim se ograničava tržišno natjecanje, čime su povrijedili članak 5. stavak 1. točku 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i članak 101. stavak 1. točku (a) UFEU‑a. Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja smatralo je da je Javnobilježnička komora udruženje gospodarskih subjekata, odnosno javnih bilježnika, i da pojašnjenja treba kvalificirati kao odluku udruženja poduzetnika u čijem je donošenju sudjelovalo osam javnih bilježnika koji su bili članovi predsjedništva te komore.

30

Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja također je smatralo da pojašnjenja predstavljaju sporazum čiji je cilj ograničiti tržišno natjecanje među javnim bilježnicima, kao mjerodavno tržište odredilo je tržište javnobilježničkih akata u Litvi i zaključilo je da je povreda trajala najmanje od 30. kolovoza 2012. do 16. studenoga 2017. Usto, smatralo je olakotnom okolnošću činjenicu da ministar pravosuđa Republike Litve nije osporavao predmetne radnje tužitelja iz glavnog postupka te je, sukladno tomu, umanjilo iznos novčanih kazni za 5 %.

31

Tužitelji iz glavnog postupka podnijeli su Vilniaus apygardos administracinis teismasu (Okružni upravni sud u Vilniusu, Litva) tužbu za poništenje odluke Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja iz točke 25. ove presude. Presudom od 19. veljače 2019. taj je sud usvojio navedenu tužbu i djelomično poništio navedenu odluku.

32

Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja podnijelo je žalbu protiv te presude pred Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasom (Vrhovni upravni sud Litve), dakle sudom koji je uputio zahtjev.

33

U prilog svojoj žalbi Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja ističe da su javni bilježnici gospodarski subjekti i da se mogu natjecati cijenom, odnosno iznosom nagrada, u granicama određenima privremenom tarifom. Smatra da tužitelji iz glavnog postupka nemaju pravo ujednačavati javnobilježničku praksu na način koji je protivan pravu tržišnog natjecanja i da ne postoji praznina u nacionalnom propisu. Prema mišljenju Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja, članak 101. UFEU‑a primjenjiv je u glavnom postupku zato što se odluke Javnobilježničke komore primjenjuju na cijelom litavskom državnom području, zato što se javnobilježničke nagrade primjenjuju i na litavske korisnike i na državljane drugih država članica koji koriste javnobilježničke usluge u Litvi te zato što u okviru prekograničnih odnosa između gospodarskih subjekata isprave može sastaviti javni bilježnik sa sjedištem u Litvi.

34

Tužitelji iz glavnog postupka tvrde da je javni bilježnik u biti službenik koji izvršava javne ovlasti, zastupnik ili predstavnik tijela javne vlasti. Smatraju da se javni bilježnici međusobno natječu kvalitetom usluga, a ne cijenom. Prema njihovu mišljenju, svrha pojašnjenjâ je provedba ovlasti Javnobilježničke komore iz članka 9. točke 5. Zakona o javnom bilježništvu i članka 8. stavka 1. točaka 6. i 7. Statuta Javnobilježničke komore u svrhu ujednačavanja javnobilježničke prakse i davanja mišljenja javnim bilježnicima. Njima se također nastoji popuniti praznina u nacionalnom propisu, zaštititi interese potrošača, zajamčiti načela jednakog postupanja i proporcionalnosti te zaštititi javne bilježnike od neopravdane građanske odgovornosti. Ističu da je ministar pravosuđa Republike Litve bio upoznat s pojašnjenjima, ali nije podnio tužbu radi njihova poništenja niti je pokrenuo postupak za izmjenu privremene tarife. Tužitelji iz glavnog postupka također tvrde da u ovom slučaju UFEU nije primjenjiv jer ne postoji zajedničko tržište javnobilježničkih usluga u Europskoj uniji.

35

Sud koji je uputio zahtjev primjećuje da Sud još nije odlučivao o tome predstavljaju li javnobilježničke dužnosti, poput onih koje su dodijeljene litavskim javnim bilježnicima, gospodarsku djelatnost u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a i jesu li ti javni bilježnici poduzetnici u smislu te odredbe.

36

Taj se sud pita ispunjava li ovlast ujednačavanja javnobilježničke prakse, koja je dodijeljena Javnobilježničkoj komori, kriterij utvrđen u točki 68. presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr. (C‑309/99, EU:C:2002:98), prema kojem „država članica treba osigurati […] zadržavanje svoje ovlasti donošenja odluke u zadnjem stupnju” ili kriterij naveden u točki 46. presude od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International (C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890), prema kojem se „mora predvidjeti da država ima ovlast učinkovitog nadzora i donošenja odluke u zadnjem stupnju”.

37

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu napominje da ministar pravosuđa Republike Litve ima pravo pokrenuti postupak pred sudovima radi poništenja eventualno nezakonite odluke Javnobilježničke komore, a može i dopuniti privremenu tarifu tako što će odrediti način na koji treba obračunavati javnobilježničke naknade za radnje navedene u pojašnjenjima.

38

Sud koji je uputio zahtjev također se pita treba li pojašnjenja smatrati odlukama udruženja poduzetnika u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a i treba li tu odredbu tumačiti na način da je cilj ili učinak navedenih pojašnjenja sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.

39

Budući da tužitelji iz glavnog postupka tvrde da pojašnjenja imaju više ciljeva koji, prema njihovu mišljenju, opravdavaju njihovo donošenje, sud koji je uputio zahtjev nastoji utvrditi, mogu li se, s obzirom na kriterije navedene u točki 97. presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr. (C‑309/99, EU:C:2002:98), ti ciljevi smatrati legitimnima i, u slučaju potvrdnog odgovora, prekoračuju li ograničenja predviđena u pojašnjenjima ono što je nužno za postizanje navedenih ciljeva.

40

Usto, postavlja se pitanje treba li članak 101. UFEU‑a tumačiti na način da se javni bilježnici koji su članovi predsjedništva mogu smatrati članovima udruženja koje je povrijedilo članak 101. UFEU‑a i mogu li se oni novčano kazniti zbog sudjelovanja u toj povredi.

41

U tim je okolnostima Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud Litve) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

42

Tužitelji iz glavnog postupka tvrde da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten jer članak 101. UFEU‑a, čije se tumačenje traži tim zahtjevom, nije primjenjiv u glavnom predmetu i da se, stoga, postavljena pitanja odnose samo na primjenu litavskog prava na potpuno unutarnju situaciju.

43

U tom pogledu treba utvrditi da se problem primjenjivosti članka 101. UFEU‑a na glavni postupak odnosi na meritum postavljenih prethodnih pitanja, a ne na njihovu dopuštenost, tako da argumente tužitelja iz glavnog postupka navedene u prethodnoj točki valja ispitati u okviru ispitivanja merituma tih pitanja (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, EU:C:2006:461, t. 30.).

44

Zahtjev za prethodnu odluku stoga je dopušten.

45

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 101. UFEU‑a tumačiti na način da javne bilježnike sa sjedištem u državi članici treba smatrati „poduzetnicima” u smislu te odredbe kada u određenim situacijama obavljaju djelatnosti potvrđivanja poslova u vezi s hipotekama, stavljanja klauzule ovršnosti, sastavljanja javnobilježničkih akata, izrade nacrta pravnih poslova, pružanja savjetodavnih i tehničkih usluga te ovjere ugovora o zamjeni.

46

Na temelju članka 101. stavka 1. UFEU‑a nespojivi su s unutarnjim tržištem i zabranjuju se svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje koji bi mogli utjecati na trgovinu među državama članicama i koji imaju za cilj ili učinak sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.

47

Najprije valja primijetiti da su tužitelji iz glavnog postupka i litavska vlada istaknuli da ta odredba nije primjenjiva u glavnom predmetu jer pojašnjenja ne mogu utjecati na trgovinu među državama članicama u smislu navedene odredbe. Naime, zbog prirode javnobilježničkih akata i nacionalnih propisa svake države članice, javni bilježnici ne mogu sastavljati javnobilježničke akte na državnom području država članica u kojima nemaju sjedište. Stoga ne postoji zajedničko tržište javnobilježničkih usluga na koje bi pojašnjenja mogla utjecati.

48

U tom pogledu, ustaljena je sudska praksa da odluka, sporazum ili usklađeno djelovanje mogu utjecati na trgovinu između država članica ako se, na temelju zbroja objektivnih pravnih ili činjeničnih okolnosti s dostatnim stupnjem vjerojatnosti, može predvidjeti da oni neposredno ili posredno, stvarno ili potencijalno utječu na trgovinsku razmjenu među državama članicama i to na način koji bi mogao činiti prepreku za stvaranje jedinstvenog tržišta između država članica. Taj utjecaj ne smije biti tek neznatan (presude od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas,C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 65. i navedena sudska praksa te od 29. lipnja 2023., Super Bock Bebidas,C‑211/22, EU:C:2023:529, t. 62. i navedena sudska praksa).

49

Prema tome, utjecaj na trgovinu među državama članicama obično je posljedica zajedničkog djelovanja više čimbenika koji, kada se promatraju individualno, nisu nužno odlučujući. U svrhu provjere ima li zabranjeni sporazum znatan utjecaj na trgovinu između država članica potrebno ga je ispitati u njegovom ekonomskom i pravnom kontekstu (presuda od 24. rujna 2009., Erste Group Bank i dr./Komisija, C‑125/07 P, C‑133/07 P, C‑135/07 P i C‑137/07 P, EU:C:2009:576, t. 37. i navedena sudska praksa).

50

Također prema ustaljenoj sudskoj praksi, zabranjeni sporazum koji obuhvaća cijelo državno područje države članice po samoj svojoj prirodi ima učinak jačanja podjele tržišta na nacionalnoj razini, otežavajući na taj način gospodarsko prožimanje kao jedan od ciljeva UFEU‑a (presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 95. i navedena sudska praksa te od 16. srpnja 2015., ING Pensii,C‑172/14, EU:C:2015:484, t. 49. i navedena sudska praksa).

51

Osim toga, pojam „trgovina među državama članicama” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a nije ograničen na prekograničnu trgovinu proizvodima i uslugama, nego ima širi doseg koji obuhvaća sve prekogranične gospodarske djelatnosti, uključujući poslovni nastan (vidjeti u tom smislu presudu od 25. listopada 2001., Ambulanz Glöckner,C‑475/99, EU:C:2001:577, t. 49.).

52

U ovom je slučaju nesporno da područje primjene pojašnjenjâ obuhvaća cijelo državno područje Republike Litve s obzirom na to da su ona, kao odluke Javnobilježničke komore, obvezna za sve javne bilježnike sa sjedištem u toj državi članici, na temelju članka 13. Zakona o javnom bilježništvu i članka 10. točke 4. Statuta Javnobilježničke komore.

53

Iako javni bilježnik u načelu ne može pružati usluge u državi članici u kojoj nema sjedište, to ne mijenja činjenicu da je, s jedne strane, sloboda poslovnog nastana u načelu primjenjiva na javnobilježničku profesiju (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2015., Komisija/Latvija,C‑151/14, EU:C:2015:577, t. 48.). Pravila kao što su pojašnjenjâ, koja se odnose na temeljni aspekt obavljanja te profesije u dotičnoj državi članici, u načelu mogu znatno utjecati na izbor državljana drugih država članica da se radi obavljanja navedene profesije nastane u toj prvoj državi članici. S druge strane, kao što je to u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 52. svojeg mišljenja, državljani država članica različitih od Republike Litve mogu koristiti usluge javnih bilježnika sa sjedištem u toj državi članici.

54

U tim okolnostima pojašnjenja, pod uvjetom da ih treba smatrati sporazumima među poduzetnicima ili odlukama udruženja poduzetnika u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, mogu utjecati na trgovinu među državama članicama u smislu te odredbe.

55

S obzirom na to objašnjenje, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u kontekstu prava tržišnog natjecanja pojam „poduzetnik” iz navedene odredbe obuhvaća svaki subjekt koji se bavi gospodarskom djelatnošću, neovisno o pravnom statusu tog subjekta i načinu njegova financiranja (presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 46. i navedena sudska praksa te od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas,C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 35.).

56

Također iz ustaljene sudske prakse proizlazi da su sve djelatnosti koje se sastoje od ponude robe ili usluga na određenom tržištu gospodarska djelatnost (presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 47. i navedena sudska praksa te od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas,C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 36.).

57

Međutim, kad je riječ o javnim bilježnicima, Sud je već presudio da oni, s obzirom na to da obavljaju slobodno zanimanje koje, kao glavnu djelatnost, podrazumijeva pružanje više različitih usluga uz naknadu načelno obavljaju gospodarsku djelatnost (vidjeti u tom smislu presude od 26. ožujka 1987., Komisija/Nizozemska,235/85, EU:C:1987:161, t. 9. i od 1. veljače 2017., Komisija/Mađarska,C‑392/15, EU:C:2017:73, t. 98. do 101.).

58

Osim toga, složena i tehnička priroda pruženih usluga i okolnost da se obavlja uređeno zanimanje ne mogu dovesti u pitanje tu ocjenu (vidjeti po analogiji presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 49. i navedenu sudsku praksu te od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas,C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 38.).

59

U glavnom postupku, iz informacija koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da javni bilježnici sa sjedištem u Litvi obavljaju svoje djelatnosti u okviru slobodnog zanimanja, a ne kao javni službenici. Naime, člankom 19. Zakona o javnom bilježništvu predviđeno je da javni bilježnik naplaćuje nagrade za sastavljanje javnobilježničkih akata, izradu nacrta pravnih poslova, pružanje savjetodavnih i tehničkih usluga. Člankom 12. tog zakona određeno je pak da javni bilježnici izvršavaju svoje ovlasti neovisno o utjecaju javnih tijela i tijela nadležnih za proračun te podliježu samo zakonima. Naposljetku, u skladu s člankom 21. navedenog zakona, javni bilježnik samostalno obavlja svoju djelatnost i financijski je neovisan.

60

Međutim, tužitelji iz glavnog postupka i litavska vlada tvrde, u biti, da litavski javni bilježnici ne obavljaju gospodarsku djelatnost jer sudjeluju u izvršavanju javnih funkcija.

61

U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse proizlazi da nemaju gospodarski karakter koji bi opravdavao primjenu pravila tržišnog natjecanja predviđenih UFEU‑om djelatnosti koje su povezane s izvršavanjem javnih ovlasti (presude od 12. srpnja 2012., Compass‑Datenbank, C‑138/11, EU:C:2012:449, t. 36. i navedena sudska praksa te od 6. svibnja 2021., Analisi G. Caracciolo,C‑142/20, EU:C:2021:368, t. 56.).

62

Neovisno o tomu, okolnost da neki subjekt za obavljanje dijela svojih djelatnosti raspolaže javnim ovlastima ne sprečava, sama po sebi, da ga se kvalificira kao poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja za njegove djelatnosti koje imaju gospodarski karakter, pod uvjetom da se potonje djelatnosti mogu odvojiti od izvršavanja javnih ovlasti (vidjeti u tom smislu presude od 12. srpnja 2012., Compass‑Datenbank, C‑138/11, EU:C:2012:449, t. 37. i 38. i navedenu sudsku praksu te od 24. ožujka 2022., GVN/Komisija,C‑666/20 P, EU:C:2022:225, t. 71.).

63

U ovom slučaju, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, javnobilježničke djelatnosti navedene u pojašnjenjima, koje se sastoje od potvrđivanja poslova u vezi s hipotekama, stavljanja klauzule ovršnosti, izrade nacrta pravnih poslova, pružanja savjetodavnih i tehničkih usluga te ovjere ugovora o zamjeni, u određenim situacijama nisu povezane s izvršavanjem javnih ovlasti.

64

U tom pogledu, Sud je već presudio, u biti, da s izvršavanjem javnih ovlasti nisu izravno i posebno povezane javnobilježnička djelatnost solemnizacije akata koji odražavaju jednostrane obveze ili sporazume koje su stranke slobodno sklopile (vidjeti u tom smislu presudu od 1. veljače 2017., Komisija/Mađarska,C‑392/15, EU:C:2017:73, t. 119. i 120. te navedenu sudsku praksu), zasnivanje hipoteka (presuda od 24. svibnja 2011., Komisija/Francuska,C‑50/08, EU:C:2011:335, t. 97.), puko stavljanje potvrde o ovršnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 1. veljače 2017., Komisija/Mađarska,C‑392/15, EU:C:2017:73, t. 125. do 127.) te izrada nacrta pravnih poslova, pružanje savjetodavnih i tehničkih usluga od strane javnih bilježnika (vidjeti u tom smislu presudu od 1. prosinca 2011., Komisija/Nizozemska,C‑157/09, EU:C:2011:794, t. 72. i navedenu sudsku praksu).

65

Usto, iz informacija dostavljenih Sudu ne proizlazi da su javnobilježničke djelatnosti navedene u pojašnjenjima neodvojivo povezane s drugim djelatnostima koje podrazumijevaju izvršavanje javnih ovlasti.

66

Osim toga, kao što to proizlazi iz spisa kojim Sud raspolaže, javni bilježnici sa sjedištem u Litvi obavljaju, u granicama svoje mjesne nadležnosti, velik dio svojih djelatnosti u uvjetima tržišnog natjecanja jer je člankom 28. prvim stavkom Zakona o javnom bilježništvu u tom pogledu propisano da javnobilježničke akte može sastavljati bilo koji javni bilježnik, osim u nasljednim stvarima. Ta okolnost nije karakteristična za izvršavanje javnih ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 10. rujna 2015., Komisija/Latvija,C‑151/14, EU:C:2015:577, t. 74.).

67

Iz toga slijedi da javne bilježnike sa sjedištem na državnom području države članice treba smatrati „poduzetnicima” u smislu članka 101. UFEU‑a kada obavljaju djelatnosti poput onih navedenih u pojašnjenjima.

68

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 101. UFEU‑a treba tumačiti na način da javne bilježnike sa sjedištem u državi članici treba smatrati „poduzetnicima” u smislu te odredbe kada u određenim situacijama obavljaju djelatnosti potvrđivanja poslova u vezi s hipotekama, stavljanja klauzule ovršnosti, sastavljanja javnobilježničkih akata, izrade nacrta pravnih poslova, pružanja savjetodavnih i tehničkih usluga te ovjere ugovora o zamjeni, u mjeri u kojoj te djelatnosti nisu povezane s izvršavanjem javnih ovlasti.

69

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da pravila kojima se ujednačava način na koji javni bilježnici države članice obračunavaju iznos nagrada koje se naplaćuju za izvršenje određenih javnobilježničkih radnji, a koja je donijela strukovna organizacija kao što je Javnobilježnička komora, treba smatrati odlukama udruženja poduzetnika u smislu te odredbe.

70

U tom pogledu valja provjeriti, kao prvo, treba li strukovnu organizaciju smatrati udruženjem poduzetnika kada donosi pravila poput onih iz glavnog postupka, ili se, naprotiv, može smatrati tijelom javne vlasti jer je njezina djelatnost povezana s izvršavanjem javnih ovlasti (vidjeti u tom smislu presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 56. i 57. te od 18. srpnja 2013., Consiglio Nazionale dei Geologi,C‑136/12, EU:C:2013:489, t. 42.).

71

Sud je smatrao da strukovna organizacija koja, iako raspolaže regulatornim ovlastima, ne izvršava uobičajene javne ovlasti, nego djeluje kao regulatorno tijelo određene struke čije obavljanje predstavlja gospodarsku djelatnost, ne može izbjeći primjenu pravila tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 58. i 59. te od 18. srpnja 2013., Consiglio Nazionale dei Geologi,C‑136/12, EU:C:2013:489, t. 44.).

72

Usto, iz sudske prakse Suda proizlazi da se drugi čimbenici, koji se osobito odnose na sastav upravljačkih tijela predmetne strukovne organizacije, način njezina funkcioniranja, njezine odnose s tijelima javne vlasti i okvir njezine regulatorne ovlasti ili ovlasti odlučivanja, mogu uzeti u obzir radi utvrđivanja treba li takvu organizaciju smatrati udruženjem poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a ili javnim tijelom.

73

Stoga je Sud strukovne organizacije kvalificirao „udruženjima poduzetnika” osobito s obzirom na okolnost da su upravljačka tijela tih organizacija sastavljena isključivo od članova struke koje su izabrali njihovi kolege, a nacionalna tijela ne mogu utjecati na to imenovanje (vidjeti u tom smislu presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 61. i od 18. srpnja 2013., Consiglio Nazionale dei Geologi,C‑136/12, EU:C:2013:489, t. 43.).

74

Sud je također uzeo u obzir činjenicu da država nije imala odlučujuću ulogu u donošenju odluka tih tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 4. rujna 2014., API i dr., C‑184/13 do C‑187/13, C‑194/13, C‑195/13 i C‑208/13, EU:C:2014:2147, t. 33. i 41.).

75

Isto tako, Sud je uzeo u obzir okolnost da regulatorna ovlast ili ovlast odlučivanja koja je dana predmetnoj organizaciji ili subjektu ne podliježe uvjetima ili kriterijima od općeg javnog interesa koje su oni dužni poštovati prilikom donošenja svojih akata i da ta organizacija ili subjekt ne djeluju uz učinkoviti nadzor države i njezinu ovlast donošenja odluke u zadnjem stupnju (vidjeti u tom smislu presude od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 62. i 68.; od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas,C‑1/12, EU:C:2013:127, t. 49., 54. i 55. te od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International, C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890, t. 49.).

76

U glavnom postupku iz informacija koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da su, u skladu s člankom 8. Zakona o javnom bilježništvu, svi javni bilježnici u Litvi udruženi u Javnobilježničku komoru i njezini su članovi. Glavne zadaće navedene komore iz članka 9. tog zakona uključuju, osobito, usklađivanje djelatnosti javnih bilježnika, unapređivanje njihovih kvalifikacija, zaštitu i zastupanje njihovih interesa pred javnim i upravnim tijelima, ujednačavanje javnobilježničke prakse i nadzor načina na koji javni bilježnici izvršavaju svoje dužnosti i ispunjavaju zahtjeve profesionalne etike.

77

Osim toga, u skladu s člancima 18. i 19. Statuta Javnobilježničke komore, predsjedništvo – koje je kolegijalno upravljačko tijelo te komore – sastoji se od osam članova koje imenuje skupština navedene komore iz redova kandidata koje su izabrale javnobilježničke skupštine, a odluke tog tijela donose se, u skladu s člankom 23. tog statuta, običnom većinom i javnim glasanjem.

78

Naposljetku, ako ministar pravosuđa Republike Litve smatra da odluke Javnobilježničke komore nisu u skladu sa zakonodavstvom Republike Litve, može, na temelju članka 11. Zakona o javnom bilježništvu, od Vilniaus apygardos teismasa (Okružni sud u Vilniusu) zahtijevati poništenje tih odluka.

79

Stoga iz informacija koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da Javnobilježnička komora ima obilježja regulatornog tijela javnobilježničke struke u Litvi i da se njezino upravljačko tijelo, odnosno predsjedništvo, sastoji isključivo od članova te struke koje izabiru samo njihovi kolege, pri čemu Litavska Država ne sudjeluje ni u imenovanju navedenih članova ni u donošenju odluka predsjedništva.

80

Usto, sud koji je uputio zahtjev nije naveo nijednu odredbu kojom se dovoljno precizno definiraju uvjeti i kriteriji kojima se osigurava da Javnobilježnička komora i njezino predsjedništvo stvarno poštuju opći javni interes prilikom izvršavanja svoje ovlasti odlučivanja.

81

Štoviše, sama činjenica da litavski sudovi mogu nadzirati zakonitost odluka Javnobilježničke komore ne znači da ona djeluje pod stvarnim nadzorom države (vidjeti po analogiji presudu od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International, C‑427/16 i C‑428/16, EU:C:2017:890, t. 48. i 49.).

82

U tim okolnostima, strukovnu organizaciju kao što je Javnobilježnička komora treba smatrati udruženjem poduzetnika u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, a ne javnim tijelom.

83

Kad je riječ, kao drugo, o pitanju predstavljaju li pojašnjenja odluku udruženja poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a, iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da su ta pojašnjenja – čiji je cilj ujednačavanje načina na koji javni bilježnici obračunavaju iznos nagrada koje se naplaćuju za izvršenje određenih javnobilježničkih radnji, kako je navedeno u točki 52. ove presude – obvezna za javne bilježnike na temelju članka 13. Zakona o javnom bilježništvu i članka 10. točke 4. Statuta Javnobilježničke komore.

84

Iz sudske prakse Suda proizlazi da su odluke udruženja poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a odluke koje odražavaju volju predstavnika članova struke kojima se želi postići da oni u okviru svoje gospodarske djelatnosti usvoje određeno ponašanje (vidjeti u tom smislu presudu od 19. veljače 2002., Wouters i dr., C‑309/99, EU:C:2002:98, t. 64.).

85

Osim toga, budući da je presuđeno da se prijedlog cijene, neovisno o točnom pravnom statusu, može smatrati odlukom s obzirom na članak 101. UFEU‑a (presuda od 18. srpnja 2013., Consiglio Nazionale dei Geologi,C‑136/12, EU:C:2013:489, t. 46. i navedena sudska praksa), određivanje cijene obvezujućim aktom treba a fortiori smatrati takvom odlukom (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Consiglio Nazionale dei Geologi,C‑136/12, EU:C:2013:489, t. 47.).

86

Iz toga slijedi da pravila poput pojašnjenjâ treba smatrati odlukama udruženja poduzetnika u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

87

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 101. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da pravila kojima se ujednačava način na koji javni bilježnici države članice obračunavaju iznos nagrada koje se naplaćuju za izvršenje određenih javnobilježničkih radnji, a koja je donijela strukovna organizacija kao što je Javnobilježnička komora te države članice, predstavljaju odluke udruženja poduzetnika u smislu te odredbe.

88

Svojim trećim, četvrtim, petim i šestim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev nastoji utvrditi, u biti, treba li članak 101. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da odluke udruženja poduzetnika kojima se ujednačava način na koji javni bilježnici obračunavaju iznos nagrada koje se naplaćuju za izvršenje određenih javnobilježničkih radnji predstavljaju ograničenja tržišnog natjecanja koja su zabranjena tim člankom.

89

Uvodno valja istaknuti da je u okviru postupka iz članka 267. UFEU‑a, koji se temelji na jasnom razdvajanju funkcija između nacionalnih sudova i Suda, uloga Suda ograničena na tumačenje odredaba prava Unije o kojima mu je upućeno pitanje, u ovom slučaju članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Stoga nije na Sudu, nego na sudu koji je uputio zahtjev da u konačnici ocijeni ima li predmetni sporazum za cilj i/ili predmet ograničenje tržišnog natjecanja, uzimajući u obzir sve relevantne elemente koji obilježavaju situaciju u glavnom postupku i ekonomski i pravni kontekst u kojem se ona nalazi (presuda od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise,C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 51. i navedena sudska praksa).

90

Međutim, odlučujući u prethodnom postupku Sud može, na temelju elemenata iz spisa kojim raspolaže, sudu koji je uputio zahtjev dati pojašnjenja koja ga usmjeravaju u njegovu tumačenju kako bi potonji mogao riješiti spor (presuda od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise,C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 52.).

91

Najprije treba podsjetiti na to da, da bi bila obuhvaćena zabranom iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a, odluka udruženja poduzetnika mora imati „za cilj ili učinak” sprečavanje, ograničavanje ili osjetno narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise,C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

92

Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda od presude od 30. lipnja 1966., LTM (56/65, EU:C:1966:38), alternativnost te pretpostavke, označena veznikom „ili”, dovodi ponajprije do nužnosti razmatranja samog cilja odluke udruženja poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise,C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

93

Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da su određeni oblici usklađenog djelovanja među poduzetnicima dovoljno štetni za tržišno natjecanje kako bi se kvalificirali „ograničenjem s obzirom na cilj”, tako da ispitivanje njihovih učinaka nije nužno. Ta sudska praksa polazi od činjenice da se određeni oblici usklađenog djelovanja između poduzetnika mogu smatrati po samoj svojoj naravi štetnima za dobro funkcioniranje tržišnog natjecanja (presuda od 18. studenoga 2021., Visma Enterprise,C‑306/20, EU:C:2021:935, t. 57. i navedena sudska praksa).

94

Stoga je utvrđeno da se za određena koluzivna ponašanja, poput onih koja vode do horizontalnog određivanja cijena, može smatrati da po svojoj naravi mogu imati negativne učinke osobito na cijenu, količinu ili kvalitetu proizvoda i usluga, tako da bi se moglo smatrati nepotrebnim, u svrhu primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a, dokazivati da imaju konkretne učinke na tržište. Naime, iskustvo pokazuje da takvo ponašanje uzrokuje smanjenje proizvodnje i povećanje cijena, koje dovodi do loše raspodjele sredstava na štetu potrošača (presuda od 2. travnja 2020., Budapest Bank i dr., C‑228/18, EU:C:2020:265, t. 36. i navedena sudska praksa).

95

U ovom slučaju, iz informacija kojima Sud raspolaže proizlazi da je pojašnjenjima uspostavljen mehanizam izračuna iznosa javnobilježničkih nagrada koji im nalaže da za radnje navedene u tim pojašnjenjima koriste najvišu cijenu unutar raspona cijena predviđenog privremenom tarifom koju je propisao ministar pravosuđa Republike Litve. Stoga, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, treba smatrati da ta pojašnjenja dovode upravo do horizontalnog određivanja cijena predmetnih usluga.

96

U tim okolnostima, odluke poput pojašnjenjâ trebaju se smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

97

Doduše, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da svaki sporazum između poduzetnika ili svaka odluka udruženja poduzetnika kojima se ograničava sloboda djelovanja poduzetnika koji su stranke tog sporazuma ili su dužni poštovati tu odluku nisu nužno obuhvaćeni zabranom iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Naime, ispitivanje gospodarskog i pravnog konteksta nekih od tih sporazuma i odluka može dovesti do zaključka, kao prvo, da su oni opravdani nastojanjem da se postigne jedan ili više legitimnih ciljeva u općem interesu koji sami po sebi nisu protutržišni, kao drugo, da su konkretna sredstva koja se koriste za postizanje tih ciljeva doista nužna u tu svrhu i, kao treće, da svojstveni učinak tih sredstava, čak i ako se pokaže da je on, barem potencijalno, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja, ne prelazi ono što je nužno, osobito ne uklanjanjem svakog oblika tržišnog natjecanja. Ta se sudska praksa može primijeniti osobito u slučaju postojanja sporazuma ili odluka u obliku pravila koje je donijelo udruženje, kao što je strukovno ili sportsko udruženje, radi postizanja određenih etičkih ili deontoloških ciljeva i, općenito, radi reguliranja obavljanja profesionalne djelatnosti, ako predmetno udruženje dokaže da su ispunjeni uvjeti koji su upravo navedeni (presuda od 21. prosinca 2023., Royal Antwerp Football Club,C‑680/21, EU:C:2023:1010, t. 113. i navedena sudska praksa).

98

Međutim, navedena sudska praksa ne može se primijeniti u slučaju postupanja koja su, iako njihov svojstveni „učinak” nije, barem potencijalno, samo ograničiti tržišno natjecanje ograničavanjem slobode djelovanja određenih poduzetnika, toliko štetna za to tržišno natjecanje da se može zaključiti da je sâm njihov „cilj” spriječiti, ograničiti ili narušiti to tržišno natjecanje. Prema tome, samo ako se nakon ispitivanja postupanja o kojem je riječ u konkretnom slučaju pokaže da cilj tog postupanja nije sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja, valja potom utvrditi može li ono biti obuhvaćeno tom sudskom praksom (presuda od 21. prosinca 2023., Royal Antwerp Football Club,C‑680/21, EU:C:2023:1010, t. 115. i navedena sudska praksa).

99

Kad je riječ o postupanjima čiji je cilj spriječiti, ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje, izuzeće od zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a može se dodijeliti samo na temelju članka 101. stavka 3. UFEU‑a i pod uvjetom da se poštuju svi uvjeti predviđeni tom odredbom (presuda od 21. prosinca 2023., Royal Antwerp Football Club,C‑680/21, EU:C:2023:1010, t. 116. i navedena sudska praksa).

100

U tom je pogledu Sud već presudio da je primjenjivost izuzeća predviđenog člankom 101. stavkom 3. UFEU‑a podređena ispunjenju četiriju kumulativnih uvjeta iznesenih u toj odredbi. Ti se uvjeti sastoje od toga, kao prvo, da predmetni sporazum doprinosi poboljšanju proizvodnje ili distribucije robe ili promicanju tehničkog ili gospodarskog napretka, kao drugo, da potrošačima omogućuje pravedan udio u koristi koja iz njega proizlazi, kao treće, da tim poduzetnicima ne nameće ograničenja koja nisu nužna za postizanje tih ciljeva, i konačno, kao četvrto, da tim poduzetnicima ne omogućuje isključivanje konkurencije s tržišta s obzirom na znatan dio dotičnih proizvoda (presuda od 23. siječnja 2018., F. Hoffmann‑La Roche i dr., C‑179/16, EU:C:2018:25, t. 97.).

101

U ovom slučaju, tužitelji iz glavnog postupka i litavska vlada u biti tvrde da pojašnjenja imaju legitimne ciljeve u smislu sudske prakse navedene u točki 97. ove presude. Naime, njima se nastoje očuvati načela jednakog postupanja i proporcionalnosti te zaštititi javne bilježnike od neopravdane građanske odgovornosti, i to ujednačavanjem javnobilježničke prakse i popunjavanjem regulatorne praznine. Usto, svrha pojašnjenja je zaštititi interese korisnika javnobilježničkih usluga, s obzirom na to da naplata nagrada za zasnivanje osiguranja na imovini nepoznate vrijednosti u najvišem iznosu koji je dopušten privremenom tarifom doprinosi odvraćanju osoba od zalaganja imovine čija vrijednost nije utvrđena.

102

Međutim, s obzirom na to da odluke poput pojašnjenja treba, kao što to proizlazi iz točke 96. ove presude, smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, one se ni u kojem slučaju ne mogu opravdati ciljevima navedenima u prethodnoj točki ove presude.

103

Osim toga, iz spisa kojim Sud raspolaže ne proizlazi da su se tužitelji iz glavnog postupka pozvali na izuzeće predviđeno člankom 101. stavkom 3. UFEU‑a.

104

U tim okolnostima, odluke poput pojašnjenja trebaju se smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” koje je zabranjeno člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a.

105

S obzirom na prethodna razmatranja, na treće, četvrto, peto i šesto pitanje valja odgovoriti tako da članak 101. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da odluke udruženja poduzetnika kojima se ujednačava način na koji javni bilježnici obračunavaju iznos nagrada koje se naplaćuju za izvršenje određenih javnobilježničkih radnji predstavljaju ograničenja tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj”, koja su zabranjena tom odredbom.

106

Svojim sedmim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 101. UFEU‑a tumačiti na način da mu se protivi to da nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje izrekne novčanu kaznu zbog povrede te odredbe udruženju poduzetnika kojem se može pripisati protupravna odluka kao i pojedinačne novčane kazne za istu povredu poduzetnicima koji su članovi upravljačkog tijela tog udruženja koje je donijelo navedenu odluku.

107

Uvodno valja istaknuti da je člankom 5. Uredbe br. 1/2003 predviđeno da nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje koje je ovlašteno primjenjivati članke 101. i 102. UFEU‑a može izricati novčane kazne, dnevne ili druge kazne predviđene nacionalnim propisima.

108

Prema sudskoj praksi Suda, u slučaju utvrđenja povrede članka 101. UFEU‑a, nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje trebaju, u biti, izreći novčanu kaznu njezinu počinitelju. Naime, kako bi se osigurala učinkovita primjena te odredbe u općem interesu, važno je da ta tijela samo iznimno ne izriču novčanu kaznu kada je poduzetnik namjerno ili nepažnjom povrijedio navedenu odredbu (vidjeti u tom smislu presude od 18. lipnja 2013., Schenker & Co. i dr., C‑681/11, EU:C:2013:404, t. 46. i navedenu sudsku praksu te od 22. ožujka 2022., Nordzucker i dr., C‑151/20, EU:C:2022:203, t. 64.).

109

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, kao prvo, djelotvornost pravila tržišnog natjecanja Unije, osobito članka 101. stavka 1. UFEU‑a, podrazumijeva, među ostalim, potrebu da se osigura odvraćajući učinak sankcija izrečenih u pogledu povreda tih pravila (vidjeti u tom smislu presude od 18. prosinca 2008., Coop de France bétail et viande i dr./Komisija, C‑101/07 P i C‑110/07 P, EU:C:2008:741, t. 98. i od 19. ožujka 2009., Archer Daniels Midland/Komisija,C‑510/06 P, EU:C:2009:166, t. 149.).

110

Naime, novčane kazne za povrede članka 101. UFEU‑a namijenjene su kažnjavanju nezakonitih radnji predmetnih poduzetnika i odvraćanju tih poduzetnika, ali i drugih gospodarskih subjekata, od budućih kršenja pravila prava tržišnog natjecanja Unije (vidjeti u tom smislu presude od 17. lipnja 2010., Lafarge/Komisija,C‑413/08 P, EU:C:2010:346, t. 102.; od 26. rujna 2013., Alliance One International/Komisija,C‑668/11 P, EU:C:2013:614, t. 62. i od 4. rujna 2014., YKK i dr./Komisija, C‑408/12 P, EU:C:2014:2153, t. 84.). Prema tome, traženje odvraćajućeg učinka ne odnosi se samo na poduzetnike koji su posebno obuhvaćeni odlukom o izricanju novčanih kazni jer je važno i poticati poduzetnike slične veličine i sa sličnim resursima da se suzdrže od sudjelovanja u sličnim povredama pravila tržišnog natjecanja (presuda od 5. prosinca 2013., Caffaro/Komisija,C‑447/11 P, EU:C:2013:797, t. 37.).

111

Kao drugo, valja podsjetiti na to da nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje moraju osigurati da su novčane kazne koje izriču zbog povrede pravila tržišnog natjecanja Unije proporcionalne naravi povrede (vidjeti u tom smislu presudu od 3. travnja 2019., Powszechny Zakład Ubezpieczeń na Życie,C‑617/17, EU:C:2019:283, t. 38.).

112

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da, u slučaju u kojem je utvrđeno postojanje povrede članka 101. UFEU‑a, nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje moraju, u načelu, počinitelju te povrede izreći dovoljno odvraćajuću i proporcionalnu novčanu kaznu.

113

Kad je riječ o određivanju subjekta kojeg treba smatrati počiniteljem povrede zabrane propisane člankom 101. UFEU‑a, iz teksta stavka 1. tog članka proizlazi da su autori Ugovora odabrali upotrebu pojma „poduzetnik” i pojma „udruženje poduzetnika” kako bi označili počinitelja povrede zabrane propisane tom odredbom (vidjeti u tom smislu presudu od 14. ožujka 2019., Skanska Industrial Solutions i dr., C‑724/17, EU:C:2019:204, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

114

Kada takav subjekt povređuje pravila o tržišnom natjecanju, na njemu je, prema načelu osobne odgovornosti, da odgovara za tu povredu (vidjeti u tom smislu presude od 11. prosinca 2007., ETI i dr., C‑280/06, EU:C:2007:775, t. 39. i navedenu sudsku praksu te od 12. svibnja 2022., Servizio Elettrico Nazionale i dr., C‑377/20, EU:C:2022:379, t. 106.).

115

Budući da se člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a zabranjuju, među ostalim, „odluke udruženja poduzetnika” koje mogu utjecati na trgovinu među državama članicama i koje imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, valja smatrati da udruženje poduzetnika, kao što je Javnobilježnička komora, samo po sebi može biti počinitelj povrede te odredbe.

116

U glavnom postupku, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a koju je utvrdilo Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja sastoji od donošenja pojašnjenja koja predstavljaju odluke predsjedništva Javnobilježničke komore. Iz informacija kojima Sud raspolaže, osobito iz objašnjenja tužitelja iz glavnog postupka i litavske vlade u odgovoru na pitanja koja je Sud postavio na raspravi, proizlazi da odluke predsjedništva – koje je, u skladu s člankom 18. stavkom 1. Statuta Javnobilježničke komore, njezino upravljačko tijelo – obvezuju tu komoru, tako da se te odluke moraju smatrati odlukama same Javnobilježničke komore.

117

Osim toga, tužitelji iz glavnog postupka i litavska vlada također su na raspravi pojasnili da se ni predsjedništvo ni pojedinačni članovi te komore ne mogu smatrati odgovornima za navedene odluke jer se one mogu pripisati isključivo Javnobilježničkoj komori.

118

Iz toga slijedi da, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, Javnobilježničku komoru treba smatrati počiniteljem povrede koju je u glavnom postupku utvrdilo Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja.

119

Kad je riječ o javnim bilježnicima koji su bili članovi predsjedništva Javnobilježničke komore, čini se da su oni pri donošenju pojašnjenja postupali isključivo u svojstvu članova tog predsjedništva. Točnije, iz spisa kojim Sud raspolaže ne proizlazi da su ti javni bilježnici na drugi način sudjelovali u tako utvrđenoj povredi.

120

Štoviše, na raspravi je Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja u biti pojasnilo da je javnim bilježnicima članovima Javnobilježničke komore izreklo pojedinačne novčane kazne ne kao poduzetnicima supočiniteljima povrede, nego upravo zbog toga što su u vrijeme donošenja pojašnjenja bili članovi tog predsjedništva. Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja u tom je pogledu objasnilo da su te novčane kazne izrečene kako bi se osigurao odvraćajući učinak sankcija izrečenih za navedenu povredu, s obzirom na to da litavsko pravo koje se primjenjivalo u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka nije dopuštalo da se novčana kazna izrekne samo Javnobilježničkoj komori, i to u iznosu koji je dovoljno visok da se njime ostvari taj odvraćajući učinak jer nije predviđalo mogućnost uzimanja u obzir prihoda članova te komore radi izračuna novčane kazne.

121

Međutim, načelo osobne odgovornosti, koje zahtijeva da se za povredu pravila tržišnog natjecanja sankcionira samo subjekt koji ju je počinio, protivi se takvom pristupu jer se javni bilježnici koji su bili članovi predsjedništva Javnobilježničke komore u trenutku donošenja pojašnjenjâ ne mogu smatrati supočiniteljima povrede koju je u glavnom postupku utvrdilo Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja.

122

Međutim, iz toga ipak ne proizlazi da Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja Javnobilježničkoj komori nije moglo izreći odvraćajuću sankciju za tu povredu niti da navedeni javni bilježnici nužno trebaju biti oslobođeni svake odgovornosti u vezi s istom povredom.

123

Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, kada interna pravila udruženja poduzetnika omogućuju potonjem da obveže svoje članove, novčana kazna koju treba izreći tom udruženju mora se, kako bi se odredila sankcija koja bi bila odvraćajuća, izračunati s obzirom na prihod koji su ostvarili svi poduzetnici članovi tog udruženja, čak i ako oni nisu stvarno sudjelovali u povredi (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2000., Finnboard/Komisija,C‑298/98 P, EU:C:2000:634, t. 66.; rješenje predsjednika Suda od 23. ožujka 2001., FEG/Komisija,C‑7/01 P(R), EU:C:2001:183, t. 11. i presudu od 18. prosinca 2008., Coop de France bétail et viande i dr./Komisija, C‑101/07 P i C‑110/07 P, EU:C:2008:741, t. 93.).

124

Usto, takvo uzimanje u obzir prihoda koji su ostvarili poduzetnici članovi udruženja također je moguće, među ostalim, u slučajevima u kojima se povreda koju je počinilo to udruženje odnosi na aktivnosti njegovih članova te u kojima udruženje izravno provodi predmetne protutržišne prakse u korist tih članova i u suradnji s njima, s obzirom na to da udruženje nema objektivne interese koji su neovisni u odnosu na objektivne interese njegovih članova (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2008., Coop de France bétail et viande i dr./Komisija, C‑101/07 P i C‑110/07 P, EU:C:2008:741, t. 97.).

125

Ta je sudska praksa u biti kodificirana u članku 23. stavku 2. trećem podstavku Uredbe br. 1/2003, kojim je određeno da, kada se povreda propisa koja nastupa od strane udruženja poduzetnika odnosi na aktivnosti njegovih članova, novčana kazna ne smije prelaziti 10 % zbroja ukupnih prihoda svih članova koji su djelovali na tržištu na kojem je nastupila povreda propisa od strane udruženja poduzetnika.

126

Štoviše, člankom 23. stavkom 4. te uredbe predviđa se da, kada se novčana kazna izriče udruženju poduzetnika uzimajući u obzir prihod njegovih članova, a udruženje ne može podmirivati svoje obveze, ono je dužno od svojih članova zatražiti njihove doprinose u podmirenju novčane kazne i da Komisija može, pod određenim uvjetima, zatražiti plaćanje novčane kazne izravno od bilo kojeg poduzetnika čiji su predstavnici bili članovi u tijelima udruženja nadležnima za donošenje odluka, a zatim od svakog od članova udruženja koji je djelovao na tržištu na kojem je nastupila povreda propisa.

127

Točno je da se članak 23. Uredbe br. 1/2003 izričito odnosi samo na Komisijine ovlasti. Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da je taj članak relevantan za određivanje ovlasti nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje u području izricanja novčanih kazni (vidjeti u tom smislu presudu od 18. lipnja 2013., Schenker & Co. i dr., C‑681/11, EU:C:2013:404, t. 48. do 50.).

128

Prema tome, činjenica da litavsko pravo, koje je bilo primjenjivo u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka nije predviđalo mogućnost uzimanja u obzir prihoda članova Javnobilježničke komore u svrhu izračuna novčane kazne koju je Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja trebalo izreći toj komori za povredu članka 101. UFEU‑a koju je utvrdilo, ne sprečava to nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje da uzme u obzir taj prihod, pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti navedeni u točkama 123. do 125. ove presude.

129

S obzirom na prethodna razmatranja, na sedmo pitanje valja odgovoriti tako da članak 101. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi to da nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje za povredu te odredbe koju je počinilo udruženje poduzetnika izrekne pojedinačne novčane kazne poduzetnicima koji su članovi upravljačkog tijela tog udruženja kada ti poduzetnici nisu supočinitelji te povrede.

130

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: