–

za osobu BT, D. Heine, Rechtsanwalt,

–

za Laudamotion GmbH, C. Peitsch, Rechtsanwalt,

–

za njemačku vladu, J. Möller, J. Heitz i M. Hellmann, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, G. Braun, K. Simonsson i G. Wilms, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 17. stavka 1. i članka 29. Konvencije o ujednačavanju određenih pravila u međunarodnom zračnom prijevozu, zaključene u Montrealu 28. svibnja 1999., koju je Europska zajednica potpisala 9. prosinca 1999., a koja je u njezino ime odobrena Odlukom Vijeća 2001/539/EZ od 5. travnja 2001. (SL 2001., L 194, str. 38.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 21., str. 5.; u daljnjem tekstu: Montrealska konvencija) te koja je, kad je riječ o Europskoj uniji, stupila na snagu 28. lipnja 2004.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe BT i zračnog prijevoznika Laudamotion GmbH, u vezi sa zahtjevom osobe BT za naknadu štete zbog posttraumatskog stresnog poremećaja pretrpljenog prilikom hitne evakuacije iz zrakoplova koji ju je trebao prevesti.

3

U drugoj, trećoj i petoj uvodnoj izjavi Montrealske konvencije navodi se:

„[Države stranke prepoznaju] potrebu za osuvremenjivanjem i konsolidacijom [Konvencije o ujednačavanju određenih pravila o međunarodnom zračnom prijevozu, potpisane u Varšavi 12. listopada 1929. (u daljnjem tekstu: Varšavska konvencija)] i s njom povezanih instrumenata,

„[Države stranke prepoznaju] značaj zajamčene zaštite interesa korisnika u međunarodnom zračnom prijevozu i potrebe za pravičnom naknadom temeljenom na načelu naknade štete,

[…]

[…] [z]ajedničko djelovanje država s ciljem daljnjeg usklađivanja i kodifikacije određenih pravila koja uređuju međunarodni zračni prijevoz kroz novu Konvenciju najprikladniji [je] način postizanja pravedne uravnoteženosti interesa.”

4

Članak 17. te konvencije, naslovljen „Smrt i povreda putnika – oštećenje prtljage”, u stavku 1. određuje:

„Prijevoznik je odgovoran za pretrpljenu štetu u slučaju smrti ili tjelesne povrede putnika isključivo pod uvjetom da se nesreća koja je prouzročila smrt ili ozljedu dogodila u zrakoplovu ili u tijeku bilo koje radnje ukrcaja ili iskrcaja.”

5

Na temelju članka 29. navedene konvencije, naslovljenog „Temelj za odštetne zahtjeve”:

„Za prijevoz putnika, prtljage i tereta, bilo kakav odštetni zahtjev, s bilo koje osnove, bilo prema ovoj Konvenciji ili prema ugovoru ili na temelju kršenja ugovora ili na neki drugi način, mogu se podnijeti samo pod uvjetima i takvim ograničenjima odgovornosti kako je određeno ovom Konvencijom […]”

6

Članak 2. stavak 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2027/97 od 9. listopada 1997. o odgovornosti zračnih prijevoznika u pogledu zračnog prijevoza putnika i njihove prtljage (SL 1997., L 285, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 3., str. 45.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 889/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. svibnja 2002. (SL 2002., L 140, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 4., str. 60.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 2027/97), glasi:

„Pojmovi sadržani u ovoj Uredbi koji nisu definirani u stavku 1. odgovaraju pojmovima koji se koriste u Montrealskoj konvenciji.”

7

U članku 3. stavku 1. te uredbe određuje se:

„Odgovornost zračnog prijevoznika [Unije] u pogledu putnika i njihove prtljage uređen[a] [je] svim odredbama Montrealske konvencije koje se odnose na takvu odgovornost.”

8

Osoba BT dana 1. ožujka 2019. ukrcala se na let koji je izvodio Laudamotion iz Londona (Ujedinjena Kraljevina) u Beč (Austrija).

9

Prilikom polijetanja eksplodirao je lijevi motor zrakoplova koji je trebao izvesti taj let, nakon čega su putnici evakuirani. Osoba BT napustila je zrakoplov kroz izlaz u slučaju opasnosti te ju je zračno strujanje desnog motora, koji je u tom trenutku još radio, odbacilo nekoliko metara u zrak. Nakon toga dijagnosticiran joj je posttraumatski stresni poremećaj te je zbog toga podvrgnuta liječenju.

10

Osoba BT podnijela je Bezirksgerichtu Schwechat (Općinski sud u Schwechatu, Austrija) tužbu protiv Laudamotiona radi utvrđenja njegove odgovornosti na temelju članka 17. stavka 1. Montrealske konvencije te radi isplate iznosa od 4353,60 eura za troškove liječenja i iznosa od 2500 eura za naknadu neimovinske štete, uvećanih za izdatke i troškove. Ona je tvrdila da je Laudamotion u svakom slučaju odgovoran na temelju austrijskog prava, koje se dodatno primjenjuje.

11

U svoju obranu Laudamotion je tvrdio da članak 17. stavak 1. Montrealske konvencije obuhvaća samo tjelesne povrede u užem smislu, a ne smetnje koji su isključivo psihičke, te je dodao da austrijsko pravo nije primjenjivo na glavni postupak, na temelju članka 29. te konvencije.

12

Presudom od 12. studenoga 2019. Bezirksgericht Schwechat (Općinski sud u Schwechatu) prihvatio je tužbu. Taj je sud smatrao da članak 17. stavak 1. Montrealske konvencije nije primjenjiv na spor u glavnom postupku, s obzirom na to da se tom odredbom predviđa odgovornost zračnog prijevoznika samo za tjelesne povrede. Međutim, presudio je da je odgovornost Laudamotiona nastala na temelju austrijskog prava, koje predviđa odgovornost za štetu koja je isključivo psihička u slučaju kada se ona može izjednačiti s bolešću.

13

Landesgericht Korneuburg (Zemaljski sud u Korneuburgu, Austrija), kojem je Laudamotion podnio žalbu, presudom od 7. travnja 2020. ukinuo je prvostupanjsku presudu i odbio tužbu za naknadu štete. Taj je sud smatrao ne samo da se članak 17. stavak 1. Montrealske konvencije ne primjenjuje u slučaju povreda koje nisu tjelesne, kao Bezirksgericht Schwechat (Općinski sud u Schwechatu), nego i da članak 29. te konvencije isključuje primjenu austrijskog prava.

14

Osoba BT zatim je Oberster Gerichtshofu (Vrhovni sud, Austrija), sudu koji je uputio zahtjev, podnijela reviziju protiv te presude.

15

Taj sud iznosi dvojbe u pogledu pitanja obuhvaća li pojam „tjelesna povreda”, u smislu članka 17. stavka 1. Montrealske konvencije, smetnje koje su isključivo psihičke te, u slučaju niječnog odgovora, je li tužba za naknadu štete na temelju nacionalnog prava isključena na temelju članka 29. te konvencije.

16

U tim je okolnostima Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

17

To pitanje treba shvatiti na način da se njime u biti želi utvrditi treba li članak 17. stavak 1. Montrealske konvencije tumačiti na način da u skladu s tom odredbom psihička povreda koja se može izjednačiti s bolešću, uzrokovana putniku „nesrećom” u smislu navedene odredbe, daje pravo na naknadu štete.

18

Uvodno valja podsjetiti na to da je, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe br. 2027/97, odgovornost zračnih prijevoznika Unije u pogledu putnika i njihove prtljage uređena svim odredbama Montrealske konvencije koje se odnose na takvu odgovornost.

19

U skladu s člankom 17. stavkom 1. te konvencije, prijevoznik je odgovoran za pretrpljenu štetu u slučaju smrti ili tjelesne povrede putnika isključivo pod uvjetom da se nesreća koja je prouzročila smrt ili ozljedu dogodila u zrakoplovu ili u tijeku bilo koje radnje ukrcaja ili iskrcaja.

20

Međutim, pojam „tjelesna povreda” iz te odredbe nije definiran ni u Montrealskoj konvenciji ni u Uredbi br. 2027/97, čijim se člankom 2. stavkom 2. predviđa da pojmovi sadržani u toj uredbi koji nisu definirani u stavku 1. tog članka odgovaraju pojmovima koji se koriste u toj konvenciji.

21

Taj pojam, osobito s obzirom na cilj Montrealske konvencije, koji se sastoji od ujednačavanja određenih pravila o međunarodnom zračnom prijevozu, treba ujednačeno i autonomno tumačiti za Uniju i njezine države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 6. svibnja 2010., Walz, C‑63/09, EU:C:2010:251, t. 21.). Stoga ne treba uzeti u obzir različit smisao koji bi se navedenom pojmu mogao dati u nacionalnim pravima država članica, nego pravila tumačenja općeg međunarodnog prava koja obvezuju Uniju (vidjeti po analogiji presudu od 19. prosinca 2019., Niki Luftfahrt, C‑532/18, EU:C:2019:1127, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

22

U vezi s time, člankom 31. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 1155., str. 331.), koji odražava međunarodno običajno pravo i čije su odredbe dio pravnog poretka Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2018., Western Sahara Campaign UK, C‑266/16, EU:C:2018:118, t. 58. i navedenu sudsku praksu), određuje se da se ugovor mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2019., Niki Luftfahrt, C‑532/18, EU:C:2019:1127, t. 31. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, člankom 32. te konvencije predviđa se da se može pozivati na dopunska sredstva tumačenja, uključujući pripremne radove i okolnosti pod kojima je ugovor sklopljen.

23

Kad je riječ o uobičajenom smislu pojma „tjelesna povreda” iz članka 17. stavka 1. Montrealske konvencije, valja naglasiti, poput nezavisnog odvjetnika u točki 25. svojeg mišljenja, da izraz „povreda” znači promjenu organa, tkiva ili stanice zbog bolesti ili nesreće, dok se pojam „tjelesna” odnosi na fizički dio živog bića, odnosno ljudskog tijela.

24

Premda se pojam „tjelesna povreda” u svojem uobičajenom smislu ne može tumačiti na način da isključuje psihičku povredu povezanu s takvom tjelesnom povredom, drukčije vrijedi kad je riječ – kao u ovom slučaju, kao što to proizlazi iz spisa kojim Sud raspolaže – o medicinski dokazanoj psihičkoj povredi koja nije ni na koji način povezana s tjelesnom povredom u uobičajenom smislu tog pojma. Naime, takvim bi se tumačenjem ukinulo razlikovanje između tjelesne povrede i psihičke povrede.

25

Međutim, činjenica da je pojam „tjelesna povreda” upotrijebljen u tekstu članka 17. stavka 1. Montrealske konvencije ne podrazumijeva nužno da su autori te konvencije namjeravali isključiti odgovornost zračnih prijevoznika u slučaju „nesreće” u smislu te odredbe kada su tom nesrećom putniku prouzročene psihičke povrede koje nisu povezane ni s kakvom tjelesnom povredom koja je istog uzroka.

26

Kad je riječ o pripremnim radovima koji su doveli do donošenja navedene konvencije, točno je da iz njih proizlazi da nije prihvaćen nijedan prijedlog za izričito uključivanje pojma „psihička povreda” u tekst Montrealske konvencije. Međutim, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 41. svojeg mišljenja, iz tih pripremnih radova također proizlazi da je pojam „tjelesna povreda” zadržan „na temelju toga da se u određenim državama u određenim uvjetima može zahtijevati naknada štete za psihičke povrede, da se sudska praksa u tom području razvija i da nije namjera omesti taj razvoj, koji ovisi o sudskoj praksi u područjima koja se ne odnose na međunarodni zračni prijevoz” (Zapisnik 6. zasjedanja plenarne komisije od 27. svibnja 1999., Međunarodna konferencija o zrakoplovnom pravu, Montreal, 10. do 28. svibnja 1999., sv. I., Zapisnici, str. 243.).

27

Osim toga, kad je riječ o ciljevima Montrealske konvencije, valja podsjetiti na to da je među njima, u skladu s drugom i trećom uvodnom izjavom te konvencije, uz osuvremenjivanje i konsolidaciju Varšavske konvencije, i cilj jamčenja „zaštite interesa korisnika u međunarodnom zračnom prijevozu i potrebe za pravičnom naknadom temeljenom na načelu naknade štete”, osobito u slučaju nesreće, uspostavom sustava objektivne odgovornosti zračnih prijevoznika. Potreba za pravičnom naknadom – koja također zahtijeva da se osigura jednako postupanje prema putnicima koji su pretrpjeli povrede, bile one tjelesne ili psihičke, jednake težine i kao posljedica iste nesreće – bila bi, pak, dovedena u pitanje ako bi se članak 17. stavak 1. Montrealske konvencije tumačio na način da isključuje naknadu štete u slučaju psihičkih povreda prouzročenih takvom nesrećom ako nisu povezane ni s kakvom tjelesnom povredom.

28

Naime, situacija putnika koji je pretrpio psihičku povredu koja je posljedica nesreće može se, ovisno o težini štete koja iz toga proizlazi, pokazati usporedivom s onom putnika koji je pretrpio tjelesnu povredu.

29

Slijedom toga, valja smatrati da članak 17. stavak 1. Montrealske konvencije dopušta naknadu štete zbog psihičke povrede uzrokovane „nesrećom” u smislu te odredbe koja nije povezana s „tjelesnom povredom” u smislu navedene odredbe.

30

Međutim, nužnost pravične naknade, kao što to proizlazi iz pete uvodne izjave Montrealske konvencije, treba uskladiti s potrebom očuvanja „pravedne uravnoteženosti interesa” zračnih prijevoznika i putnika (vidjeti u tom smislu presude od 19. prosinca 2019., Niki Luftfahrt, C‑532/18, EU:C:2019:1127, t. 36. i od 12. svibnja 2021., Altenrhein Luftfahrt, C‑70/20, EU:C:2021:379, t. 36.).

31

Stoga se odgovornost zračnog prijevoznika na temelju članka 17. stavka 1. Montrealske konvencije može utvrditi samo ako oštećeni putnik u dovoljnoj mjeri dokaže, među ostalim, medicinskim vještačenjem i dokazima o medicinskom liječenju, da je zbog „nesreće” u smislu te odredbe došlo do povrede njegova psihičkog integriteta koja je takve težine ili takve jačine da utječe na njegovo opće zdravstveno stanje, osobito uzimajući u obzir njezine psihosomatske učinke, te koja se ne može ublažiti bez medicinskog liječenja.

32

To tumačenje istodobno omogućuje oštećenim putnicima da dobiju pravičnu naknadu, u skladu s načelom naknade štete, kao i zračnim prijevoznicima da se zaštite od prijevarnih zahtjeva za naknadu štete kojima im se nameće vrlo teška obveza naknade štete koju je teško utvrditi i izračunati, a kojom bi se mogla ugroziti, pa čak i potpuno prekinuti, njihova ekonomska aktivnost (vidjeti po analogiji presudu od 19. prosinca 2019., Niki Luftfahrt, C‑532/18, EU:C:2019:1127, t. 40.).

33

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 17. stavak 1. Montrealske konvencije treba tumačiti na način da se putniku za psihičku povredu koja mu je prouzročena „nesrećom” u smislu te odredbe, a koja nije povezana s „tjelesnom povredom” u smislu navedene odredbe, mora naknaditi šteta na isti način kao i za takvu tjelesnu povredu, ako oštećeni putnik dokaže da je došlo do povrede njegova psihičkog integriteta koja je takve težine ili takve jačine da utječe na njegovo opće zdravstveno stanje te koja se ne može ublažiti bez medicinskog liječenja.

34

S obzirom na to da je sud koji je uputio zahtjev drugo pitanje postavio samo u slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje i da je na to prvo pitanje odgovoreno potvrdno, na drugo pitanje nije potrebno odgovoriti.

35

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Članak 17. stavak 1. Konvencije o ujednačavanju određenih pravila u međunarodnom zračnom prijevozu, zaključene u Montrealu 28. svibnja 1999., koju je Europska zajednica potpisala 9. prosinca 1999., a koja je u njezino ime odobrena Odlukom Vijeća 2001/539/EZ od 5. travnja 2001.,

treba tumačiti na način da se:

putniku za psihičku povredu koja mu je prouzročena „nesrećom” u smislu te odredbe, a koja nije povezana s „tjelesnom povredom” u smislu navedene odredbe, mora naknaditi šteta na isti način kao i za takvu tjelesnu povredu, ako oštećeni putnik dokaže da je došlo do povrede njegova psihičkog integriteta koja je takve težine ili takve jačine da utječe na njegovo opće zdravstveno stanje te koja se ne može ublažiti bez medicinskog liječenja.