–

za osobe I i S, N. C. Blomjous i A. Hoftijzer, advocaten,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman, M. H. S. Gijzen i P. Huurnink, u svojstvu agenata,

–

za belgijsku vladu, M. Jacobs i M. Van Regemorter, u svojstvu agenata,

–

za vladu Helenske Republike, M. Michelogiannaki, u svojstvu agenta,

–

za francusku vladu, A.-L. Desjonquères i D. Dubois, u svojstvu agenata,

–

za švicarsku vladu, S. Lauper, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, A. Azema, C. Cattabriga i G. Wils, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i članka 27. stavka 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL 2013., L 180, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108. i ispravak SL 2017., L 49, str. 50., u daljnjem tekstu: Uredba Dublin III).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, osoba I i S, egipatskih državljana, i Staatssecretarisa van Justitie en Veiligheida (državni tajnik za pravosuđe i sigurnost, Nizozemska) (u daljnjem tekstu: državni tajnik) u vezi s odbijanjem potonjeg da prihvati zahtjev grčkih tijela za prihvat osobe I.

3

U uvodnim izjavama 4., 5., 9., 13., 14., 16., 19. i 39. Uredbe Dublin III navodi se:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]

4

Članak 1. Uredbe, naslovljen „Predmet”, previđa:

„Ovom se Uredbom utvrđuju kriterij[i] i mehanizm[i] za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koju je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (dalje u tekstu: odgovorna država članica).”

5

U članku 2. navedene uredbe, naslovljenom „Definicije”, navodi se:

„Za potrebe ove Uredbe:

[…]

[…]

[…]

[…]”

6

U skladu s člankom 5. iste uredbe, naslovljenim „Osobni intervju”:

„1.   Da se olakša postupak određivanja odgovorne države članice, država članica koja provodi taj postupak s podnositeljem zahtjeva vodi osobni intervju. Intervju također omogućuje da podnositelj zahtjeva ispravno razumije informacije koje dobiva u skladu s člankom 4.

[…]

6.   Država članica koja vodi osobni intervju sastavlja pisani sažetak koji sadržava barem glavne informacije koje je podnositelj zahtjeva tijekom intervjua dao. Taj sažetak može biti u obliku izvješća ili standardnog obrasca. Država članica podnositelju zahtjeva i/ili pravnom ili drugom savjetniku koji ga zastupa pravodobno osigurava pristup sažetku.”

7

U članku 6. Uredbe Dublin III, naslovljenom „Jamstva za maloljetnike”, navodi se:

„1.   Najbolji interesi djeteta primarna su briga država članica u svim postupcima predviđenima u ovoj Uredbi.

[…]

3.   Pri ocjeni najboljih interesa djeteta, države članice tijesno međusobno surađuju i posebno uzimaju u obzir sljedeće čimbenike:

[…]

4.   Za potrebe primjene članka 8., država članica u kojoj je maloljetnik [bez pratnje] podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, što je prije moguće poduzima odgovarajuće mjere za identifikaciju članova obitelji, braće i sestara ili rođaka maloljetnika bez pratnje na državnom području država članica i pritom štiti najbolje interese djeteta.

[…]”

8

Poglavlje III. te uredbe, naslovljeno „Kriteriji za određivanje odgovorne države članice”, uključuje njezine članke 7. do 15.

9

Članak 8. navedene uredbe, naslovljen „Maloljetnici”, u stavcima 1. do 4. predviđa:

„1.   Kada je podnositelj zahtjeva maloljetnik bez pratnje, odgovorna država članica je ona u kojoj je zakonito prisutan član obitelji ili brat ili sestra maloljetnika bez pratnje, pod uvjetom da je to u najboljem interesu maloljetnika. Kada je podnositelj zahtjeva maloljetnik u braku čiji bračni drug nije zakonito prisutan na državnom području država članica, odgovorna država članica je država članica u kojoj je zakonito prisutan otac, majka ili druga odrasla osoba odgovorna za maloljetnika, u skladu s pravom ili praksom te države članice, ili brat ili sestra.

2.   Kada je podnositelj zahtjeva maloljetnik bez pratnje koji ima rođaka koji je zakonito prisutan u drugoj državi članici i kada se na temelju pojedinačnog razmatranja utvrdi […] da se rođak može brinuti za maloljetnika, ta država članica spaja maloljetnika s njegovim rođakom i odgovorna je država članica, pod uvjetom da je to u najboljem interesu maloljetnika.

3.   Kada članovi obitelji, braća ili sestre ili rođaci iz stavaka 1. i 2. borave u više od jedne države članice, odgovorna država članica određuje se na temelju onoga što je u najboljem interesu maloljetnika bez pratnje.

4.   U odsutnosti člana obitelji, brata ili sestre ili rođaka iz stavaka 1. i 2., odgovorna je ona država članica u kojoj je maloljetnik bez pratnje podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, pod uvjetom da je to u najboljem interesu maloljetnika.”

10

Članak 9. iste uredbe, naslovljen „Članovi obitelji koji su korisnici međunarodne zaštite”, određuje:

„Kada podnositelj zahtjeva ima člana obitelji, neovisno o tome je li obitelj prethodno zasnovana u zemlji podrijetla, kojem je kao korisniku međunarodne zaštite dopušten boravak u državi članici, ta država članica odgovorna je za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, pod uvjetom da dotične osobe pisanim putem izraze tu želju.”

11

U članku 10. Uredbe Dublin III, naslovljenom „Članovi obitelji koji su podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu”, navodi se:

„Kada podnositelj zahtjeva ima člana obitelji u državi članici, o čijem zahtjevu za međunarodnu zaštitu u toj državi članici još nije donesena prva odluka o meritumu, ta država članica odgovorna je za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, pod uvjetom da dotične osobe pisanim putem izraze tu želju.”

12

Članak 21. te uredbe, naslovljen „Podnošenje zahtjeva za prihvat”, u stavku 1. određuje:

„Kada država članica, u kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu, smatra da je druga država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva, može što je prije moguće, a u svakom slučaju u roku tri mjeseca od datuma na koji je zahtjev podnesen u smislu članka 20. stavka 2., zatražiti od druge države članice da prihvati podnositelja zahtjeva.

[…]

Kada se zahtjev za prihvat podnositelja ne podnese u rokovima utvrđenim u prvom […] podstavku, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica u kojoj je zahtjev podnesen.”

13

Članak 27. navedene uredbe, naslovljen „Pravni lijekovi”, u stavku 1. određuje:

„Podnositelj zahtjeva […] ima pravo na djelotvoran pravni lijek, u obliku žalbe protiv odluke o transferu ili činjeničnog i pravnog preispitivanja te odluke pred sudom.”

14

I, egipatski državljanin, podnio je 23. prosinca 2019. zahtjev za međunarodnu zaštitu u Grčkoj, u vrijeme dok je još bio maloljetan. U tom je zahtjevu izrazio želju da bude spojen s S‑om, svojim stricem/ujakom, također egipatskim državljaninom koji je zakonito boravio u Nizozemskoj te je za to dao pristanak.

15

Dana 10. ožujka 2020. grčka su tijela podnijela nizozemskim tijelima zahtjev za prihvat osobe I na temelju članka 8. stavka 2. Uredbe Dublin III, s obzirom na to da se jedan rođak dotične osobe, u smislu članka 2. točke (h) te uredbe, zakonito nalazio u Nizozemskoj i da se o njemu mogao skrbiti.

16

Dana 8. svibnja 2020. državni je tajnik odbio taj zahtjev uz obrazloženje da identitet osobe I, a samim time i navodno srodstvo s osobom S, nisu mogli biti dokazani.

17

Grčka su tijela 28. svibnja 2020. podnijela zahtjev za preispitivanje odluke na temelju članka 5. stavka 2. Uredbe Komisije (EZ) br. 1560/2003 od 2. rujna 2003. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu Uredbe br. 343/2003 (SL 2003., L 222, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 17.). Taj je zahtjev odbijen 11. lipnja 2020.

18

S druge strane, osobe I i S također su državnom tajniku podnijele žalbu na odluku o odbijanju zahtjeva za prihvat.

19

Dana 26. lipnja 2020. državni je tajnik odbacio tu žalbu kao očito nedopuštenu uz obrazloženje da Uredbom Dublin III nije predviđena mogućnost da podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu osporavaju odluku o odbijanju zahtjeva za prihvat.

20

Također 26. lipnja 2020. osobe I i S podnijele su tužbu za poništenje te odluke rechtbanku Den Haag zittingsplaats Haarlem (Sud u Hagu, Stalna služba u Haarlemu, Nizozemska), u okviru koje su u bitnome tvrdile da su obje imale pravo na podnošenje takve sudske tužbe na temelju članka 27. stavka 1. Uredbe Dublin III.

21

U tim okolnostima, rechtbank Den Haag, zittingsplaats Haarlem (Sud u Hagu, Stalna služba u Haarlemu) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

22

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom predmetu odluči u hitnom prethodnom postupku na temelju članka 107. i sljedećih Poslovnika Suda. Sud je 27. siječnja 2021. na prijedlog suca izvjestitelja i nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika odlučio da se taj zahtjev ne može prihvatiti posebno zbog toga što osoba I, koja je postala punoljetna 5. studenoga 2020., nije bila lišena slobode.

23

Međutim, predsjednik Suda je 9. rujna 2021. odlučio dati tom predmetu prioritetni tretman primjenom članka 53. stavka 3. Poslovnika.

24

U prvom i drugom prethodnom pitanju sud koji je uputio zahtjev spominje podnositelja zahtjeva koji želi biti transferiran na temelju članka 8. Uredbe Dublin III odnosno članaka 9. i 10. te uredbe, kao i na rođaka kojeg smatra obuhvaćenim tim člancima.

25

Međutim, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku razvidno je da se zahtjev za prihvat iz glavnog postupka odnosi na podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, državljanina treće zemlje, koji boravi u državi članici moliteljici i koji je u trenutku podnošenja zahtjeva bio maloljetnik bez pratnje u smislu članka 2. točke (j) Uredbe Dublin III, pri čemu je taj trenutak ključan za kvalificiranje podnositelja kao „maloljetnika” za potrebe primjene te uredbe (vidjeti po analogiji presudu od 12. travnja 2018., A i S, C‑550/16, EU:C:2018:248, t. 64.). Taj podnositelj želi spajanje s osobom za koju tvrdi da mu je ujak/stric koji boravi u zamoljenoj državi članici.

26

U tom pogledu valja istaknuti da se ujak/stric maloljetnog podnositelja, osim ako za potonjeg nije odgovoran na temelju prava ili prakse države članice u kojoj se taj ujak/stric nalazi, pribraja u rođake tog podnositelja u smislu članka 2. točke (h) Uredbe Dublin III, a ne u članove obitelji u smislu članka 2. točke (g) te uredbe.

27

No u okviru članka 8. Uredbe Dublin III, u kojem se precizno navode kriteriji za određivanje odgovorne države članice u slučaju kad je podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu maloljetnik bez pratnje, takva se situacija uređuje u stavku 2. tog članka te su se grčka tijela upravo na temelju te odredbe obratila nizozemskim tijelima radi prihvata osobe I.

28

Nadalje, članci 9. ili 10. Uredbe Dublin III, koji se odnose na prisutnost u određenoj državi članici članova obitelji podnositelja zahtjeva koji su korisnici međunarodne zaštite odnosno članova obitelji koji su i sami podnijeli zahtjev za međunarodnu zaštitu, po svemu sudeći nisu relevantni u kontekstu spora iz glavnog postupka.

29

U tim okolnostima, prvo i drugo pitanje valja ispitati ograničavajući to ispitivanje samo na slučaj kad se zahtjev za prihvat temeljio na članku 8. stavku 2. Uredbe Dublin III.

30

Svojim prvim i drugim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 27. stavak 1. Uredbe Dublin III u vezi s člankom 47. Povelje tumačiti na način da on obvezuje državu članicu kojoj je upućen zahtjev za prihvat na temelju članka 8. stavka 2. te uredbe da prizna pravo na podnošenje sudske tužbe protiv njezine odluke o odbijanju prihvata maloljetniku bez pratnje u smislu članka 2. točke (j) navedene uredbe, koji traži međunarodnu zaštitu, ili rođaku tog maloljetnika u smislu članka 2. točke (h) iste uredbe, odnosno, ako te obveze nema, priznaje li se takvo pravo na tužbu izravno člankom 47. u vezi s člankom 7. i člankom 24. stavkom 2. Povelje.

31

U skladu s člankom 27. stavkom 1. Uredbe Dublin III, podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu ima pravo na djelotvoran pravni lijek, u obliku žalbe protiv odluke o transferu ili činjeničnog i pravnog preispitivanja te odluke pred sudom.

32

Iako je točno da se po svemu sudeći, polazeći od doslovnog tumačenja, tom odredbom priznaje pravo na podnošenje pravnog lijeka podnositelju zahtjeva za međunarodnu zaštitu isključivo radi pobijanja odluke o transferu, tekst te odredbe ipak ne isključuje mogućnost da se pravo na podnošenje pravnog lijeka prizna i maloljetnom podnositelju bez pratnje radi osporavanja odluke o odbijanju prihvaćanja zahtjeva za prihvat podnesenog na temelju članka 8. stavka 2. Uredbe Dublin III.

33

Nadalje, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pravila sekundarnog prava Unije treba tumačiti i primjenjivati uz poštovanje temeljnih prava (presuda od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C‑270/17 PPU, EU:C:2017:628, t. 60.).

34

Treba pritom istaknuti da se u uvodnoj izjavi 39. Uredbe Dublin III naglašava važnost koju zakonodavac Unije pridaje punom poštovanju temeljnih prava, posebno onih priznatih u člancima 7., 24. i 47. Povelje, te se navodi da se ta uredba „primjenjuje na odgovarajući način”.

35

U tim okolnostima, treba voditi računa ne samo o tekstu članka 27. stavka 1. Uredbe Dublin III, nego i o njegovim ciljevima, općoj strukturi i kontekstu, te posebno o promjenama kroz koji je prošao sustav čiji je ta odredba dio, kako bi se utvrdilo zahtijeva li ta odredba, tumačena u vezi s člancima 7., 24. i 47. Povelje, postojanje pravnog lijeka za pobijanje takve odluke o odbijanju prihvata.

36

U tom pogledu valja podsjetiti na to da članak 47. Povelje u prvom stavku određuje da svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek, u skladu s uvjetima utvrđenima tim člankom. Tom pravu odgovara obveza država članica iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a da uspostave pravne lijekove potrebne za osiguravanje djelotvorne sudske zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije (presuda od 6. listopada 2020., État luxembourgeois (Pravo na pravni lijek protiv zahtjeva za dostavu informacija u području oporezivanja), C‑245/19 i C‑246/19, EU:C:2020:795, t. 47.).

37

Kada je riječ o sustavu azila, iz sudske prakse Suda proizlazi da se u Uredbi Dublin III zakonodavac Unije nije ograničio samo na uvođenje organizacijskih pravila kojima se uređuju isključivo odnosi među državama članicama radi određivanja odgovorne države članice, nego je želio u taj postupak uključiti tražitelje azila, zahtijevajući od država članica da potonje obavijeste o kriterijima za određivanje odgovornosti i da im pruže priliku da iznesu informacije potrebne za pravilnu primjenu tih kriterija, te osiguravajući im pravo na djelotvoran pravni lijek protiv eventualne odluke o transferu kojom se završava postupak (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2016., Ghezelbash, C‑63/15, EU:C:2016:409, t. 51.).

38

Sud je istaknuo da, kada je riječ o ciljevima Uredbe Dublin III, iz njezine uvodne izjave 9. proizlazi da ta uredba, potvrđujući načela na kojima se temeljila prethodna uredba, tj. Uredba br. 343/2003, uvodi potrebna poboljšanja, na osnovi stečenih iskustava, ne samo u pogledu učinkovitosti Dublinskog sustava nego i zaštite koja se priznaje podnositeljima zahtjeva, a koja se osobito postiže sudskom zaštitom koja im se pruža (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2016., Ghezelbash, C‑63/15, EU:C:2016:409, t. 52.).

39

Sud je dodao da bi usko tumačenje dosega pravnog lijeka predviđenog u članku 27. stavku 1. Uredbe Dublin III moglo, među ostalim, omesti ostvarivanje tog cilja oduzimajući koristan učinak ostalim pravima koja su tom uredbom priznata tražiteljima azila. Obveze navedene u članku 5. te uredbe da se tražiteljima azila omogući iznošenje informacija potrebnih za pravilnu primjenu kriterija za određivanje odgovornosti utvrđenih u toj uredbi i da im se osigura pristup sažecima u tu svrhu obavljenih intervjua, mogle bi stoga izgubiti korisni učinak ako bi se onemogućio sudski nadzor nad pogrešnom primjenom tih kriterija, eventualno ne uzimajući u obzir informacije koje su iznijeli ti tražitelji (presuda od 7. lipnja 2016., Ghezelbash, C‑63/15, EU:C:2016:409, t. 53.).

40

Sud je stoga zaključio da članak 27. stavak 1. Uredbe Dublin III u vezi s njezinom uvodnom izjavom 19. treba tumačiti na način da se tražitelj azila može u okviru pravnog lijeka podnesenog protiv odluke o svojem transferu pozvati na pogrešnu primjenu kriterija za određivanje odgovornosti iz poglavlja III. navedene uredbe koji uređuje kriterije za određivanje odgovorne države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2016., Ghezelbash, C‑63/15, EU:C:2016:409, t. 61. i izreku).

41

Kada je riječ o poštovanju obveznog kriterija odgovornosti iz članka 8. stavka 2. Uredbe Dublin III, sudska zaštita maloljetnog podnositelja zahtjeva bez pratnje ne smije varirati ovisno o tome je li protiv njega država članica moliteljica donijela odluku o transferu ili je zamoljena država članica donijela odluku kojom se odbija zahtjev za njegov prihvat.

42

Naime, slično kao kod odluke o transferu, takvom se odlukom o odbijanju prihvata može ugroziti pravo koje maloljetnik bez pratnje ima na temelju članka 8. stavka 2. Uredbe Dublin III, tj. da ga se spoji s rođakom koji se može o njemu brinuti dok se razmatra njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu. Dotičnom maloljetniku stoga u oba slučaja mora biti dopušteno podnošenje tužbe radi pozivanja na povredu navedenog prava u skladu s člankom 47. prvim stavkom Povelje i sudskom praksom iz točke 36. ove presude.

43

Dakle, u konkretnom je slučaju nesporno da bi, u skladu s člankom 27. stavkom 1. Uredbe Dublin III, u slučaju da je osoba I nakon dolaska u Grčku otišla u Nizozemsku i podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu ondje, a ne u Grčkoj, te da su grčka tijela odobrila prihvat osobe I kao zemlja prvog ulaska, dotična bi osoba nesporno imala pravo podnijeti sudsku tužbu protiv odluke o transferu koju su donijela nizozemska tijela, i to na temelju činjenice da jedan od njegovih rođaka boravi u Nizozemskoj.

44

U takvom bi se slučaju dotični stoga mogao uspješno pozvati na povredu prava koje kao maloljetnik bez pratnje ima na temelju članka 8. stavka 2. Uredbe Dublin III, dok bi, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 70. i 87. svojeg mišljenja, podnositelju koji ostane u državi članici ulaska i ondje podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu takva mogućnost bila oduzeta jer se u tom slučaju ne donosi nikakva odluka o transferu.

45

Prema tome, da bi se mogao pozvati na povredu prava priznatog člankom 8. stavkom 2. Uredbe Dublin III te na taj način ostvariti djelotvornu zaštitu svojih prava koja se tom uredbom, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 19., želi uspostaviti, maloljetni podnositelj zahtjeva bez pratnje mora imati mogućnost podnošenja sudske tužbe na temelju članka 27. stavka 1. navedene uredbe ne samo u slučaju kad država članica moliteljica donese odluku o transferu, nego i onda kad zamoljena država članica odbija prihvat dotične osobe.

46

Takvo se tumačenje to više nameće jer, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 52. do 56. svojeg mišljenja, cilj je članka 8. stavka 2. Uredbe Dublin III osigurati puno poštovanje temeljnih prava maloljetnika bez pratnje, zajamčenih u člancima 7. i 24. Povelje.

47

Naravno, pravo Unije, posebno članak 7. Povelje kojim se priznaje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, općenito govoreći ne predviđa pravo na jedinstvo šire obitelji. Međutim, budući da taj članak 7. treba tumačiti u vezi s obvezom uzimanja u obzir najboljeg interesa djeteta kao primarnog cilja u svakom djelovanju povezanom s djecom, navedenom u članku 24. stavku 2. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., État belge (Spajanje obitelji – Maloljetno dijete), C‑133/19, C‑136/19 i C‑137/19, EU:C:2020:577, t. 34.), te članku 6. stavku 1. Uredbe Dublin III, valja smatrati da se tim odredbama štiti interes maloljetnog podnositelja zahtjeva bez pratnje da bude blizu članova svoje šire obitelji dok se razmatra njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu. U tom kontekstu treba također podsjetiti na to da, kao što se naglašava u uvodnoj izjavi 13. te uredbe, maloljetnici bez pratnje zbog svoje posebne ranjivosti zahtijevaju posebna postupovna jamstva. Osim toga, iako, u skladu s člankom 8. stavkom 2. navedene uredbe, određivanje države članice u kojoj se nalazi rođak maloljetnog podnositelja zahtjeva bez pratnje kao odgovorne države članice podliježe uvjetu da je to „u najboljem interesu djeteta”, iz te odredbe kao i iz uvodnih izjava 14. i 16. te članka 6. stavka 3. točke (a) i članka 6. stavka 4. iste uredbe proizlazi da poštovanje obiteljskog života i, konkretno, mogućnost da se maloljetnik bez pratnje spoji s rođakom koji se o njemu može brinuti za vrijeme dok se zahtjev razmatra, u načelu jest u najboljem interesu djeteta (vidjeti po analogiji presudu od 23. siječnja 2019., M. A. i dr., C‑661/17, EU:C:2019:53, t. 89.).

48

Nadalje, članak 24. stavak 1. Povelje u kojem se navodi da djeca imaju pravo na zaštitu i brigu koja je potrebna za njihovu dobrobit, precizira da se njihovo mišljenje uzima u obzir u pitanjima koja se na njih odnose, u skladu s njihovom dobi i zrelosti.

49

Stoga, maloljetnik bez pratnje koji traži međunarodnu zaštitu mora imati mogućnost pred sudom se pozvati na prava koja mu priznaju članak 7. i članak 24. stavak 2. Povelje kao i članak 8. stavak 2. Uredbe Dublin III radi pravnog i činjeničnog osporavanja odluke o odbijanju zahtjeva za prihvat poput onog iz glavnog postupka.

50

S druge strane, kada je riječ o rođaku podnositelja zahtjeva u smislu članka 2. točke (j) Uredbe Dublin III koji boravi u zamoljenoj državi članici, treba istaknuti da mu članak 27. stavak 1. te uredbe ne daje pravo na podnošenje pravnog lijeka. Također, ni članak 7. i članak 24. stavak 2. Povelje, ni članak 8. stavak 2. Uredbe Dublin III ne priznaju mu prava na koja bi se on pred sudom mogao pozvati protiv takve odluke o odbijanju prihvata, tako da taj rođak isto tako ne može temeljiti svoje pravo na podnošenje pravnog lijeka protiv takve odluke samo na članku 47. Povelje.

51

Osim toga, treba odbiti argument francuske vlade da sud kojem je podnesena tužba protiv odluke o odbijanju zahtjeva za prihvat ima tek vrlo ograničene ovlasti zato što bi u gotovo svim slučajevima mogao jedino ustvrditi protek rokova iz članka 21. stavka 1. Uredbe Dublin III te bi na temelju trećeg podstavka tog članka 1. bio dužan potvrditi prijenos odgovornosti po sili zakona za ispitivanje zahtjeva za azil na državu članicu u kojoj je podnesen zahtjev za međunarodnu zaštitu.

52

Naime, s jedne strane, protivno navodima te vlade, navedeni argument nema nikakvo uporište u presudi od 26. srpnja 2017., Mengesteab (C‑670/16, EU:C:2017:587), zato što se Sud u toj presudi očitovao samo o pitanju može li se podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu pozivati na kršenje roka iz članka 21. stavka 1. te uredbe.

53

S druge strane, ako je zahtjev za prihvat koji je rezultirao odbijanjem podnesen u rokovima iz članka 21. stavka 1. Uredbe Dublin III, uvjet djelotvornosti sudskih tužbi djeluje kao prepreka tome da ne budu sagledane sve posljedice eventualne nezakonitosti odbijanja prihvata, posebno stoga što bi podnošenje tužbe protiv takve odluke o odbijanju prihvata impliciralo prekoračenje tih rokova.

54

Osim toga, iako iz sudske prakse Suda proizlazi da je za maloljetnike bez pratnje važno da se postupak određivanja odgovorne države članice ne odulji više nego što je to potrebno, što znači da oni načelno ne budu transferirani u drugu državu članicu (vidjeti u tom smislu presudu od 6. lipnja 2013., MA i dr., C‑648/11, EU:C:2013:367, t. 55. i 61.), ostaje činjenica da su države članice dužne poštovati posebne kriterije za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu maloljetnih osoba, poput onih predviđenih člankom 8. stavkom 2. Uredbe Dublin III, koji se moraju primjenjivati u najboljem interesu djeteta te im je cilj upravo osiguravanje njegove zaštite u okviru tog postupka. Nadalje, Sud je u kontekstu te uredbe već ocijenio da zakonodavac Unije uopće nije namjeravao sudsku zaštitu podnositelja zahtjeva podrediti brzom rješavanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu (presuda od 7. lipnja 2016., Ghezelbash, C‑63/15, EU:C:2016:409, t. 57.). Ovaj zaključak posebno vrijedi kad treba dati prednost posebnim postupovnim jamstvima predviđenima radi zaštite maloljetnika bez pratnje.

55

Imajući u vidu navedena razmatranja, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti da članak 27. stavak 1. Uredbe Dublin III u vezi s člancima 7., 24. i 47. Povelje treba tumačiti na način da on obvezuje državu članicu kojoj je upućen zahtjev za prihvat na temelju članka 8. stavka 2. te uredbe da prizna pravo na podnošenje sudske tužbe protiv njezine odluke o odbijanju prihvata maloljetniku bez pratnje u smislu članka 2. točke (j) navedene uredbe koji traži međunarodnu zaštitu, ali ne i rođaku tog maloljetnika u smislu članka 2. točke (h) iste uredbe.

56

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome traži da se precizira koja država članica mora i na koji način maloljetniku bez pratnje ili njegovu rođaku priopćiti odluku o odbijanju zahtjeva za prihvat upućenog na temelju članka 8. stavka 2. Uredbe Dublin III i mogućnost podnošenja sudske tužbe protiv te odluke.

57

Imajući u vidu odgovor na prvo i drugo pitanje, nema potrebe da se na ovo pitanje odgovara s gledišta rođaka maloljetnika bez pratnje.

58

Nadalje, kada je riječ o samom maloljetniku bez pratnje, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku razvidno je da je odluka o odbijanju zahtjeva za prihvat iz glavnog postupka dotičnomu bila priopćena i da je on nije osporavao pred sudom.

59

Prema tome, odgovor na treće pitanje nije nužan za rješavanje spora iz glavnog postupka, pa nema ni potrebe da se na njega odgovara.

60

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

Članak 27. stavak 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, u vezi s člancima 7., 24. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

treba tumačiti na način da:

on obvezuje državu članicu kojoj je upućen zahtjev za prihvat na temelju članka 8. stavka 2. te uredbe da prizna pravo na podnošenje sudske tužbe protiv njezine odluke o odbijanju prihvata maloljetniku bez pratnje u smislu članka 2. točke (j) navedene uredbe koji traži međunarodnu zaštitu, ali ne i rođaku tog maloljetnika u smislu članka 2. točke (h) iste uredbe.