1.

Pitanje nasilja nad ženama u obitelji postalo je vrlo važno pitanje u našem društvu nakon što su tijela dugo podcjenjivala ozbiljnost i posljedice takvih postupaka. Ubojstva žena u obiteljskom krugu, koja se u svakodnevnom jeziku sada nazivaju „femicidi”, javno se osuđuju. Tijela javne vlasti postala su svjesna potrebe za boljom zaštitom žena koje su žrtve nasilja u svojem obiteljskom okruženju i strožim postupanjem prema počiniteljima takvog nasilja. Treba li tu zaštitu, koju treba osigurati unutar države, odobriti i ženama koje su pobjegle iz svoje zemlje i koje se u nju ne mogu ili ne žele vratiti zbog straha da će biti izložene nasilju u obiteljskom krugu? Konkretnije, može li se ženama koje se nalaze u takvoj situaciji priznati status izbjeglice u smislu članka 2. točke (e) Direktive 2011/95/EU ( 2 )? Ako im se takav status ne prizna, u kojoj mjeri djela rodno utemeljenog nasilja počinjena protiv državljanke treće zemlje u uskom krugu njezina obiteljskog života mogu opravdati odobravanje supsidijarne zaštite u smislu članka 2. točke (g) te direktive?

2.

Administrativen sad Sofia‑grad (Upravni sud u Sofiji, Bugarska) u predmetu upućenom Sudu dvoji u pogledu mogućnosti i, po potrebi, vrste međunarodne zaštite koju valja odobriti turskoj državljanki kurdskog podrijetla s obzirom na, s jedne strane, prirodu nasilja kojem bi mogla biti izložena ako se vrati u svoju zemlju podrijetla. Može biti riječ o nasilju u obiteljskom krugu, čak zločinu iz časti ili pak sklapanju prisilnog braka. S druge strane, valja uzeti u obzir i okolnosti u kojima je navedeno nasilje počinjeno, odnosno u kojima su ga počinila nedržavna tijela ( 3 ).

3.

To pitanje odražava zabrinutosti, koje su, osim toga, iznesene u očitovanjima podnesenima u ovom predmetu, onih koji smatraju da se status izbjeglice ne može odobriti svakoj ženi koja je žrtva nasilja u obitelji jer je riječ o zajedničkom problemu svih država i onih koji, suprotno tomu, žale što je supsidijarna zaštita samo zaštita koja se tim ženama odobrava „automatski” i tako dovodi do nepriznavanja razloga rodno utemeljenog proganjanja, uključujući razloge koji se temelje na spolnoj orijentaciji i rodnom identitetu.

4.

U svojem mišljenju u predmetu État belge (Pravo boravka u slučaju nasilja u obitelji) ( 4 ), nezavisni odvjetnik M. Szpunar naglasio je nužnu potrebu da se ne podcijeni pravna, politička i društvena važnost priznavanja ozbiljnosti problema nasilja u obitelji i noviji razvoj propisa Unije u području zaštite žrtava ( 5 ). Doista, nezavisni odvjetnik G. Hogan gotovo je istodobno u svojem mišljenju u postupku donošenja mišljenja 1/19 (Istanbulska konvencija) ( 6 ) utvrdio da, „[p]ravo Unije trenutno načelno ne predviđa da je obveza uzimanja u obzir nasilja nad ženama jedan od oblika proganjanja koji mogu biti osnova za dodjelu statusa izbjeglice” ( 7 ).

5.

Danas se pitanje postavlja s drukčijeg aspekta jer se odnosi na pojedinačni slučaj.

6.

Kao prvo, Sud treba utvrditi uvjete u kojima državljanka treće zemlje, za koju postoji opasnost da bude žrtva zločina iz časti ili sklapanja prisilnog braka i da bude izložena nasilju u obitelji nakon povratka u svoju zemlju podrijetla, može opravdano strahovati od proganjanja zbog svoje pripadnosti „posebnoj društvenoj skupini” i u kojima bi joj se mogao odobriti status izbjeglice (članak 10. stavak 1. točka (d) Direktive 2011/95).

7.

Kao drugo, Sud treba pojasniti uvjete u kojima nadležno nacionalno tijelo treba, u slučaju u kojem je nasilje počinilo nedržavno tijelo, utvrditi uzročnu vezu između razloga proganjanja, odnosno pripadnosti posebnoj društvenoj skupini, i nedostatka zaštite u zemlji podrijetla (članak 9. stavak 3. te direktive).

8.

Kao treće i posljednje, Sud treba ispitati u kojoj se mjeri takvoj osobi može odobriti status supsidijarne zaštite. U tom je kontekstu na njemu da utvrdi uvjete u kojima se prethodno opisano nasilje može kvalificirati kao „ozbiljna nepravda” u smislu članka 15. navedene direktive jer je ozbiljna prijetnja životu te osobe ili čini nečovječno ili ponižavajuće postupanje.

9.

Člankom 1. odjeljkom A stavkom 2. prvim podstavkom Konvencije o statusu izbjeglica, potpisane u Ženevi 28. srpnja 1951. ( 8 ), određuje se da se pojam „izbjeglica” odnosi na svaku osobu koja:

„se nalazi izvan zemlje svog državljanstva […] te uslijed osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini, ili zbog političkog mišljenja, ne može, ili zbog tog straha, ne želi prihvatiti zaštitu dotične zemlje”.

10.

U Konvenciji o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (u daljnjem tekstu: CEDAW) ( 9 ), koje Unija nije stranka, u njezinu članku 1. određuje se:

„[I]zraz ,diskriminacija žena’ označava svaku razliku, isključenje ili ograničenje učinjeno na osnovi spola kojemu je posljedica ili svrha da ženama ugrozi ili onemogući priznanje, uživanje ili korištenje ljudskih prava i osnovnih sloboda na političkom, gospodarskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom području, bez obzira na njihovo bračno stanje, na osnovi jednakosti muškaraca i žena.”

11.

U članku 5. točki (a) te konvencije navodi se:

„Države stranke poduzimaju sve odgovarajuće mjere:

12.

Navedena konvencija dopunjena je Općom preporukom br. 19 Odbora za uklanjanje diskriminacije žena ( 10 ), naslovljenom „Nasilje nad ženama”, kojom se, u njezinu stavku 6. određuje:

„Diskriminacija žena definira se u članku 1. [CEDAW‑a]. Ta definicija uključuje rodno utemeljeno nasilje, odnosno nasilje nad ženom zato što je ona žena ili koje posebno pogađa žene. Obuhvaća radnje kojima se uzrokuju fizičke, mentalne ili spolne patnje ili boli, prijetnje takvim radnjama, prisilu ili ostala oduzimanja slobode. […]”

13.

Ta je preporuka 2017. ažurirana Općom preporukom br. 35 o rodno utemeljenom nasilju nad ženama ( 11 ), kojom se predviđa, u njezinim stavcima 10. i 16.:

„10. Odbor [za uklanjanje diskriminacije žena] smatra da je rodno utemeljeno nasilje nad ženama jedan od temeljnih društvenih, političkih i gospodarskih instrumenata kojima se zadržavaju podređeni položaj žena u odnosu na muškarce, kao i njihove stereotipne uloge. […]

[…]

16. Rodno utemeljeno nasilje nad ženama može doseći razine mučenja ili okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja u određenim okolnostima, uključujući slučajeve silovanja, nasilja u obitelji ili štetnih praksi. […]”

14.

Usto, CEDAW je dopunjen Deklaracijom o uklanjanju nasilja nad ženama ( 12 ), čijim se člankom 2. određuje:

„Pojam nasilja protiv žena valja shvatiti tako da obuhvaća, ali nije ograničen na sljedeće:

15.

U preambuli Istanbulske konvencije, u desetom do dvanaestom stavku, određuje se:

„prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca i do sprečavanja punog napretka žena;

prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja, te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređeni položaj u odnosu na muškarce;

prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane ,časti’ i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca”.

16.

U skladu s njezinim člankom 1., koji se nalazi u poglavlju I., naslovljenom „Svrha, definicije, ravnopravnost i nediskriminacija, opće obveze”, Istanbulska konvencija ima za cilj, među ostalim, zaštititi žene od svih oblika nasilja, uključujući nasilje u obitelji, te spriječiti, progoniti i ukloniti takvo nasilje, pridonijeti suzbijanju svih oblika diskriminacije žena i izraditi sveobuhvatni okvir, politike i mjere za zaštitu i pomoć.

17.

U skladu s njezinim člankom 2. stavkom 1., Istanbulska konvencija „primjenjuje se na sve oblike nasilja nad ženama, uključujući i nasilje u obitelji, koje nerazmjerno pogađa žene”.

18.

U članku 3. te konvencije određuje se:

„U svrhu ove [k]onvencije:

[…]

19.

Članak 60. navedene konvencije, naslovljen „Zahtjevi za azil utemeljeni na rodu”, glasi kako slijedi:

„1.   Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da se rodno utemeljeno nasilje nad ženama može priznati kao oblik proganjanja u smislu članka 1. [odjeljka] A [stavka] 2. [Ženevske konvencije] te kao oblik teške povrede koja zahtijeva supsidijarnu zaštitu.

2.   Stranke će osigurati da se rodno osjetljivo tumačenje prida svakoj od osnova iz Konvencije te da se, kad se utvrdi da postoji mogućnost progona po jednoj ili više tih osnova, podnositeljima zahtjeva dodijeli status izbjeglice u skladu s primjenjivim odgovarajućim mehanizmima.

3.   Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi razvile rodno osjetljive postupke prihvata i usluge za potporu tražiteljima azila, kao i rodno osjetljive smjernice i postupke za azil, uključujući i utvrđivanje statusa izbjeglice te zahtjev za međunarodnu zaštitu.”

20.

U skladu s člankom 78. stavkom 1. UFEU‑a i člankom 18. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), zajednički europski sustav azila, u koji je uključena Direktiva 2011/95, temelji se na punoj i sveobuhvatnoj primjeni Ženevske konvencije.

21.

Uvodne izjave 17. i 30. te direktive glase:

[…]

22.

Člankom 2. točkama (d) i (f) navedene direktive predviđa se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

23.

U okviru poglavlja II. Direktive 2011/95, koje se odnosi na [p]rocjenu zahtjeva za međunarodnu zaštitu”, člankom 6., naslovljenim „Počinitelji proganjanja ili ozbiljne nepravde”, određuje se:

„Počinitelji proganjanja ili teškog stradanja uključuju:

24.

Članak 7. te direktive, naslovljen „Davatelji zaštite”, glasi kako slijedi:

„1.   Zaštitu mogu pružiti:

ako žele i u mogućnosti su pružiti zaštitu u skladu sa stavkom 2.

2.   Zaštita od proganjanja ili ozbiljne nepravde mora biti učinkovita i trajna. Takva se zaštita općenito pruža ako čimbenici iz točaka (a) i (b) stavka 1. poduzimaju razumne mjere s ciljem sprečavanja proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde, između ostalog, primjenom učinkovitog pravnog sustava za otkrivanje, gonjenje i kažnjavanje djela koja predstavljaju proganjanje ili ozbiljnu nepravdu, i ako podnositelj zahtjeva ima pristup takvoj zaštiti.

[…]”

25.

Poglavlje III. navedene direktive, naslovljeno „Uvjeti za status izbjeglice” obuhvaća članak 9. kojim se određuje:

„1.   Da bi se neko djelo smatralo djelom proganjanja u smislu članka 1.A Ženevske konvencije, djelo mora:

2.   Djela proganjanja u smislu stavka 1. mogu, između ostalog, biti u obliku:

[…]

3.   U skladu s točkom (d) članka 2., mora postojati veza između razloga navedenih u članku 10. i djela proganjanja kako su opisana u stavku 1. ovog članka ili nedostatka zaštite od takvih djela.”

26.

Članak 10. Direktive 2011/95, naslovljen „Razlozi proganjanja” glasi kako slijedi:

„1.   Države članice uzimaju u obzir sljedeće elemente pri procjenjivanju razloga za proganjanje:

[…]

Ovisno o okolnostima u zemlji podrijetla, posebnom društvenom skupinom može se smatrati i skupina koja se temelji na zajedničkim osobinama seksualne orijentacije. Seksualna se orijentacija ne može shvaćati u smislu da uključuje djela koja se u skladu s nacionalnim pravom države članice smatraju kaznenim djelima. Aspekti povezani sa spolom [rodom], uključujući spolni [rodni] identitet, uzimaju se u obzir za potrebe određivanja pripadnosti posebnoj društvenoj skupini ili utvrđivanja osobine takve skupine;

[…]

2.   Kad se procjenjuje ima li podnositelj zahtjeva osnovan strah od proganjanja nebitno je posjeduje li on doista rasne, vjerske, nacionalne, društvene ili političke osobine koje izazivaju proganjanje pod uvjetom da mu takvu osobinu pripisuje počinitelj proganjanja.”

27.

Poglavlje V. te direktive, koje se odnosi na „[uvjete] za odobrenje supsidijarne zaštite”, sadržava članak 15., naslovljen „Ozbiljna nepravda”, kojim se predviđa:

„Ozbiljnom se nepravdom smatraju:

[…]”

28.

U Bugarskoj je ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu uređeno Zakonom za ubežišteto i bežancite (Zakon o azilu i izbjeglicama) ( 14 ), u verziji objavljenoj u DV‑u br. 103 od 27. prosinca 2016. (u daljnjem tekstu: ZUB). Direktive 2011/95 i 2013/32/EU ( 15 ) prenesene su u bugarsko pravo dvama zakonima o izmjeni i dopuni ZUB‑a, objavljenima u DV‑u br. 80 od 16. listopada 2015. odnosno u DV‑u br. 101 od 22. prosinca 2015.

29.

U skladu s člankom 6. stavkom 1. ZUB‑a:

„Ovlasti predviđene ovim zakonom izvršavaju odgovorne osobe Daržavne agencie za bežancite (Državna agencija za izbjeglice, u daljnjem tekstu: DAB). One utvrđuju sve relevantne činjenice i okolnosti za potrebe postupka za odobravanje međunarodne zaštite i pružaju pomoć strancima koji su podnijeli takav zahtjev za zaštitu.”

30.

ZUB‑om se predviđaju dva oblika međunarodne zaštite.

31.

Članak 8. ZUB‑a odnosi se na materijalne uvjete koje podnositelj zahtjeva treba ispuniti kako bi mu se odobrio status izbjeglice. Taj članak na sličan način uključuje odredbe navedene u člancima 6. i 9. Direktive 2011/95.

32.

Članak 9. ZUB‑a odnosi se pak na materijalne uvjete koje podnositelj zahtjeva treba ispuniti kako bi mu se odobrio „humanitarni status”, koji odgovara supsidijarnoj zaštiti, pri čemu ti uvjeti odgovaraju „ozbiljnoj nepravdi”, kako je definirana u članku 15. Direktive 2011/95.

33.

Tužiteljica iz glavnog postupka, osoba WS ,turska je državljanka kurdskog podrijetla, muslimanske vjeroispovijedi (sunit) te je razvedena. U lipnju 2018. napustila je Tursku kako bi otišla u Bugarsku, a potom u Njemačku gdje je podnijela prvi zahtjev za međunarodnu zaštitu. Odlukom od 28. veljače 2019. koju je donio DAB Bugarska ju je prihvatila radi ispitivanja njezina zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

34.

Tijekom triju ispitivanja provedenih u listopadu 2019. osoba WS je izjavila da je u Turskoj imala problema s osobom BS, svojim bivšim suprugom s kojim se prisilno vjenčala tijekom 2010. i s kojim je imala tri kćeri. Nakon više epizoda nasilja i prijetnji koje su joj uputili njezin suprug i njegova obitelj te njezina biološka obitelj opetovano je bila smještena u „centre za sprečavanje i nadzor nasilja” te je u rujnu 2016. pobjegla od kuće. U tom je pogledu osoba WS, među ostalim, podnijela pritužbu Državnom odvjetništvu u Torbaliju (Turska) u kojoj je prijavila to nasilje. Tijekom 2017. osoba WS sklopila je vjerski brak s drugim muškarcem, s kojim je u svibnju 2018. dobila sina. Odlukom od 20. rujna 2018. Građanski sud br. 1 u Diyarbakıru (Turska) proglasio je razvod između osoba WS i BS, nakon što je osoba WS već napustila Tursku. Usto, osoba WS naglasila je da nije dobila nikakvu potporu od svoje biološke obitelji i da je otac obitelji zabranio kontaktiranje zbog toga što je napustila obiteljski dom. Tvrdila je i da se boji za svoj život ako se bude morala vratiti u Tursku.

35.

Odlukom od 21. svibnja 2020. DAB je odbio zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je osoba WS podnijela na temelju članka 8. ZUB‑a (status izbjeglice) i članka 9. tog zakona (humanitarni status/supsidijarna zaštita).

36.

DAB je smatrao da uvjeti potrebni za odobravanje statusa izbjeglice nisu ispunjeni jer se nasilje koje je pretrpjela od svojeg muža i članova svoje obitelji te prijetnje smrću koje su joj upućene ne mogu povezati ni sa jednim razlogom proganjanja iz članka 8. stavka 1. ZUB‑a, odnosno s rasom, vjerom, nacionalnošću, političkim mišljenjem ili pripadnošću posebnoj društvenoj skupini. WS isto tako nije izjavila da je proganjana zbog svojeg spola.

37.

Usto, DAB je smatrao da nisu ispunjeni ni uvjeti potrebni za odobravanje humanitarnog statusa (supsidijarne zaštite) jer ni službena tijela ni posebne skupine nisu poduzele mjere u pogledu osobe WS. Naposljetku, DAB je naglasio da ta osoba, koja policijska tijela nije obavijestila o kriminalnim napadima na nju, nije ni podnijela pritužbu i da je zakonito napustila Tursku.

38.

WS je podnijela žalbu protiv te odluke, koja je odbijena odlukom od 15. listopada 2020. Ta bi odluka postala pravomoćna odlukom Varhoven administrativen sada (Visoki upravni sud, Bugarska) od 9. ožujka 2021.

39.

Osoba WS je 13. travnja 2021. podnijela naknadni zahtjev za međunarodnu zaštitu, pri čemu je podnijela devet pisanih dokaza koji se odnose na njezinu osobnu situaciju i njezinu državu podrijetla. S jedne strane, tvrdi da ispunjava uvjete za odobravanje statusa izbjeglice navedene u članku 8. ZUB‑a jer je žrtva proganjanja počinjenog zbog njezine pripadnosti posebnoj društvenoj skupini, točnije skupini žena koje su pretrpjele nasilje u obitelji i žena koje su potencijalne žrtve zločina iz časti čiji je počinitelj nedržavno tijelo od kojeg ih turska država ne može zaštititi. Navodi i da se protivi svojem povratku u Tursku jer se boji da će je njezin bivši suprug ubiti ili da će biti žrtvom zločina iz časti ili će pak ponovno biti prisiljena na brak. Naglašava da se njezina situacija sada još pogoršala jer je dobila dijete s muškarcem s kojim nije zakonito sklopila brak. Na temelju novonastalih okolnosti osoba WS poziva se i na istupanje Republike Turske iz Istanbulske konvencije i u tom pogledu podnosi, među ostalim, dva izvješća iz ožujka 2021., jedno izvješće koje je sastavio U. S. Department of State (Ministarstvo vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država) o praksama u području ljudskih prava u Turskoj i drugo izvješće koje je sastavila turska platforma „We will stop femicide”.

40.

S druge strane, osoba WS tvrdi da ispunjava uvjete za odobravanje humanitarnog statusa (supsidijarne zaštite) predviđenog u članku 9. ZUB‑a s obzirom na to da bi zbog povratka u Tursku bila izložena povredi svojih temeljnih prava iz članaka 2. i 3. EKLJP‑a.

41.

Odlukom od 5. svibnja 2021. DAB je odbio pokrenuti novi postupak ispitivanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu jer osoba WS nije podnijela nove dokaze o osobnoj situaciji ili svojoj državi podrijetla, pri čemu je osim toga naveo da su joj turska tijela više puta pomogla i da su istaknula da su joj spremna pomoći svim zakonskim sredstvima.

42.

U tim okolnostima Administrativen sad Sofia‑grad (Upravni sud u Sofiji) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

43.

WS, njemačka i francuska vlada te Europska komisija i Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) podnijeli su pisana očitovanja.

44.

Svojim zahtjevom za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev u biti želi utvrditi u kojoj mjeri državljanka treće zemlje, koja tvrdi da joj prijeti opasnost da bude žrtva zločina iz časti ili sklapanja prisilnog braka i da bude izložena nasilju u obitelji u svojem domu nakon povratka u svoju zemlju podrijetla, može ostvariti međunarodnu zaštitu u smislu članka 2. točke (a) Direktive 2011/95.

45.

U skladu s postupkom ispitivanja utvrđenim u članku 10. stavku 2. Direktive 2013/32, prva četiri prethodna pitanja odnose se na uvjete u kojima bi takva osoba mogla ostvariti status izbjeglice u smislu članka 2. točke (d) Direktive 2011/95 ( 16 ). Iako sud koji je uputio zahtjev nema dvojbe u pogledu kvalifikacije djela za koje osoba WS strahuje da će im biti izložena kao „djela proganjanja” ( 17 ), suprotno tomu, pita o brojnim nesigurnostima u pogledu načina na koji se rod te osobe uzima u obzir kako bi se utvrdili, s jedne strane, razlozi proganjanja (članak 10. Direktive 2011/95) i, s druge strane, uzročna veza između tih razloga i nedostatka zaštite koju pruža zemlja podrijetla (članak 9. stavak 3. te direktive).

46.

Peto prethodno pitanje odnosi se na uvjete u kojima bi se osobi WS mogla odobriti supsidijarna zaštita u smislu članka 2. točke (f) Direktive 2011/95 u slučaju da se ona ne može smatrati izbjeglicom. Sud koji je uputio zahtjev pita Sud, među ostalim, o kvalifikaciji djela koje bi dotična osoba mogla pretrpjeti ako se vrati u svoju zemlju podrijetla kao „ozbiljne nepravde” u smislu članka 15. te direktive.

47.

Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud, pri čemu se oslanja na uvodnu izjavu 17. Direktive 2011/95, ima li pojam „rodno utemeljeno nasilje nad ženama”, ako treba predstavljati osnovu za odobravanje statusa izbjeglice, autonomno značenje u pravu Unije ili ga treba definirati s obzirom na Ženevsku konvenciju, CEDAW i Istanbulsku konvenciju.

48.

To se pitanje temelji na činjenici da se člankom 2. točkom (d) Direktive 2011/95, kao i člankom 1. odjeljkom A Ženevske konvencije, uzima u obzir samo „pripadnost određenoj društvenoj skupini”, pri čemu se u definiciji pojma „izbjeglica” ne upućuje na „rod” podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu niti se predviđa da rodno utemeljeno nasilje nad ženama samo po sebi može biti razlog za međunarodnu zaštitu. Suprotno tomu, Istanbulska konvencija i CEDAW, koji su doneseni pod pokroviteljstvom Vijeća Europe i Ujedinjenih naroda, sadržavaju izričite odredbe u tom pogledu.

49.

Cilj je Istanbulske konvencije, u skladu s njezinim člankom 1., zaštititi žene od svih oblika nasilja, uključujući nasilje u obitelji, jačanjem sprečavanja nasilja i pružanja potpore žrtvama te kaznenih progona i sankcija protiv počinitelja nasilja donošenjem sveobuhvatne i koordinirane politike.

50.

U članku 3. točki (c) Istanbulske konvencije pojam „rod” definira se kao „društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce”. Pojam „nasilje nad ženama” definira se pak u članku 3. točki (a) te konvencije kao „sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu”. Naposljetku, pojam „rodno utemeljeno nasilje nad ženama” definira se u članku 3. točki (d) navedene konvencije kao „nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene” ( 18 ).

51.

Člankom 60. stavkom 1. Istanbulske konvencije tako se od država stranaka zahtijeva da poduzmu potrebne mjere kako bi se rodno utemeljeno nasilje nad ženama moglo priznati kao oblik proganjanja u smislu članka 1. odjeljka A stavka 2. Ženevske konvencije te kao oblik teške povrede koja zahtijeva supsidijarnu zaštitu. U Izvješću s objašnjenjima Istanbulske konvencije pojašnjava se da se taj članak smatra usklađenim sa Ženevskom konvencijom i člankom 3. EKLJP‑a, kako ga tumači Europski sud za ljudska prava ( 19 ).

52.

Cilj je CEDAW‑a i, konkretno, Općih preporuka br. 19 i 35 Odbora za uklanjanje diskriminacije žena pak povećati učinkovitost borbe protiv svih oblika diskriminacije žena, pri čemu se od država stranaka zahtijeva da ženama zajamče potpuno ostvarivanje i uživanje prava koja im se priznaju u svim područjima. Te opće preporuke nadopunjuju CEDAW uključivanjem pristupa koji se temelji na rodu, pri čemu definiraju rodno utemeljeno nasilje i propisuju državama strankama donošenje općih mjera koje se temelje na mjerama donesenima u okviru Istanbulske konvencije.

53.

S obzirom na navedeno, sada valja ispitati u kojoj se mjeri uvjeti postavljeni tim dvjema konvencijama trebaju uzeti u obzir u svrhu provedbe Direktive 2011/95.

54.

Kao prvo, podsjećam na to da na temelju članka 78. stavka 1. UFEU‑a, zajednički europski sustav azila, u koji je uključena Direktiva 2011/95, mora biti u skladu sa Ženevskom konvencijom i Protokolom iz 1967. o statusu izbjeglica te „s […] odgovarajućim ugovorima” ( 20 ).

55.

Stoga je glavni cilj Direktive 2011/95, kako se navodi u njezinu članku 1. i u sudskoj praksi Suda, utvrditi normativni sustav koji obuhvaća pojmove i kriterije zajedničke državama članicama za utvrđivanje osoba kojima je potrebna međunarodna zaštita i koji su stoga svojstveni Uniji, pri čemu se jamči puno poštovanje članka 1. Ženevske konvencije ( 21 ). U presudi od 19. studenoga 2020., Bundesamt für Migration und Flüchtlinge (Vojna služba i azil) ( 22 ), Sud je stoga odbio proširiti područje primjene te direktive izvan područja primjene te konvencije kako bi se poštovala jasna namjera zakonodavca Unije da se uskladi provedba statusa izbjeglice u smislu Ženevske konvencije na razini Unije ( 23 ).

56.

Međutim, kao što sam to naveo, u članku 1. odjeljku A Ženevske konvencije ne upućuje se na „rod” u definiciji pojma „izbjeglica” niti se njime predviđa da „rodno utemeljeno nasilje nad ženama” samo po sebi može biti razlog na temelju kojeg se može odobriti međunarodna zaštita. U svojim Smjernicama o rodno utemeljenom progonu UNHCR je smatrao da nije potrebno uvesti dodatni razlog u definiciju pojma „izbjeglica” iz članka 1. te konvencije jer države stranke priznaju da rod može utjecati na vrstu progona ili pretrpljenu štetu te razloge pretrpljenog postupanja ili ih uvjetovati ( 24 ). Stoga se u okviru Direktive 2011/95 rod podnositelja zahtjeva uzima u obzir prilikom ocjene prirode djela proganjanja kojima je izložen ili bi mogao biti izložen u svojoj zemlji podrijetla (članak 9. stavak 2. točka (f) te direktive) ( 25 ) i prilikom ispitivanja razloga proganjanja, konkretno u okviru određivanja pripadnosti podnositelja zahtjeva posebnoj društvenoj skupini (članak 10. stavak 1. točka (d) drugi podstavak in fine navedene direktive).

57.

Točno je da se u Direktivi 2011/95 ne definira pojam „rod”. Međutim, može se uputiti na dokumente koje je izdao UNHCR, a koji su, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, osobito važni s obzirom na ulogu koja je UNHCR‑u povjerena Ženevskom konvencijom ( 26 ). Stoga je UNHCR u svojim Smjernicama o rodno utemeljenom progonu naveo da „[r]od upućuje na odnose između žena i muškaraca koji se temelje na identitetima, statusima, ulogama i društveno ili kulturno definiranim ili uspostavljenim odgovornostima koje se dodjeljuju muškarcima i ženama, dok je ‚spol’ biološki određen. Stoga rod nije statičan ni urođen, nego tijekom vremena dobiva društveno i kulturno oblikovano značenje ( 27 ).

58.

Usto, iako se u članku 9. stavku 2. točki (f) Direktive 2011/95 ne pojašnjava opseg „djela koja su po prirodi specifično vezana uz [rod]”, može biti zanimljivo u tu svrhu uputiti na drugi instrument sekundarnog prava, odnosno na Direktivu 2012/29/EU ( 28 ). Naime, u uvodnoj izjavi 17. te direktive pojam „rodno uvjetovano nasilje” definira se kao „[n]asilje usmjereno protiv osobe zbog njezinog spola, spolnog [rodnog] identiteta ili spolnog [rodnog] izražavanja ili koje nerazmjerno više pogađa osobe određenog spola […]. Ono može imati za posljedicu tjelesnu, spolnu, emocionalnu ili psihičku štetu ili ekonomski gubitak za žrtvu. Rodno uvjetovano nasilje smatra se oblikom diskriminacije i povredom temeljnih sloboda žrtve te uključuje nasilje u bliskim odnosima, spolno nasilje (uključujući silovanje, spolno zlostavljanje i uznemiravanje), trgovanje ljudima, ropstvo te različite oblike štetnih postupanja, poput prisilnih brakova, sakaćenja ženskih spolnih organa i takozvanih ‚zločina iz časti’. Žene koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja i njihova djeca često trebaju posebnu potporu i zaštitu zbog velikog rizika sekundarne i ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde povezanih s takvim nasiljem”.

59.

Kao drugo, kad je riječ o izrazima upotrijebljenim u Istanbulskoj konvenciji i CEDAW‑u, nije sporno da Unija nije ratificirala CEDAW i da, iako je 13. lipnja 2017. potpisala Istanbulsku konvenciju, ipak joj još nije pristupila ( 29 ). Uostalom, tu konvenciju nisu ratificirale sve države članice ( 30 ). U očekivanju takvog pristupanja ili takve ratifikacije, Istanbulska konvencija prije svega je multidisciplinarna konvencija čiji je cilj, holistički i na temelju cjelovitog pristupa koji uključuje sve subjekte društva, osigurati sprečavanje nasilja nad ženama ( 31 ), zaštitu i potporu žrtava te kazneni progon počiniteljâ nasilja.

60.

Valja zaključiti da trenutačno ni Istanbulska konvencija ni CEDAW nisu „odgovarajući ugovori” u smislu članka 78. stavka 1. UFEU‑a s obzirom na koje treba tumačiti Direktivu 2011/95.

61.

Kao treće i posljednje, kad je riječ o uvodnoj izjavi 17. Direktive 2011/95 na koju se oslanja sud koji je uputio zahtjev, ta mi se uvodna izjava ne čini relevantnom za potrebe tumačenja smisla i opsega pojma „rodno utemeljeno nasilje nad ženama” u pravu Unije.

62.

U navedenoj uvodnoj izjavi navodi se da su „[u] pogledu postupanja s osobama koje su obuhvaćene [tom d]irektivom, države članice vezane […] obvezama propisanim instrumentima međunarodnog prava kojih su iste stranke, uključujući posebno one koje zabranjuju diskriminaciju”. Međutim, time što je uputio na „postupanja s osobama koje su obuhvaćene [navedenom direktivom]”, zakonodavac Unije nije se referirao na načine ispitivanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odnosno kriterije potrebne za odobravanje takve zaštite, nego na prava i povlastice koje imaju podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili korisnici te zaštite na državnom području države članice u kojoj su podnijeli zahtjev i, po potrebi, dobili međunarodnu zaštitu. Naime, uvodna izjava 17. Direktive 2011/95 izražena je u poglavlju VII. te direktive, koje se odnosi na „[s]adržaj međunarodne zaštite”. Primjerice, taj je zakonodavac predvidio zahtjev prema kojem države članice osiguravaju jednako postupanje s korisnicima međunarodne zaštite i državljanima u pogledu pristupa postupcima za priznavanje kvalifikacija (članak 28. stavak 1.) ili pak pristupa zdravstvenoj zaštiti (članak 30.). U tom su kontekstu države članice dužne poštovati obveze koje proizlaze iz međunarodnih instrumenata kojih su stranke, kao što su CEDAW i Istanbulska konvencija.

63.

Iz svih tih elemenata proizlazi da članak 2. točku (d) Direktive 2011/95 treba tumačiti na način da uvjete za odobravanje statusa izbjeglice osobi koja strahuje da će u slučaju povratka u svoju zemlju podrijetla biti žrtva djela rodno utemeljenog nasilja treba ispitati s obzirom na odredbe koje se u tu svrhu predviđaju tom direktivom, a koje treba tumačiti s obzirom na njezinu opću strukturu i krajnji cilj, poštujući Ženevsku konvenciju, u skladu s člankom 78. stavkom 1. UFEU‑a, a ne na temelju definicija navedenih u CEDAW‑u i Istanbulskoj konvenciji, koji nisu „odgovarajući ugovori” u smislu tog članka.

64.

Međutim, u skladu s uvodnom izjavom 16. Direktive 2011/95, to tumačenje također treba provesti u skladu s pravima priznatima Poveljom ( 32 ).

65.

Svojim drugim i trećim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti traži od Suda da pojasni okolnosti u kojima se može smatrati da državljanka treće zemlje, koja tvrdi da joj prijeti opasnosti da bude žrtva zločina iz časti ili sklapanja prisilnog braka i da bude izložena nasilju u obitelji ako se vrati u svoju zemlju podrijetla, pripada „posebnoj društvenoj skupini” u smislu članka 10. stavka 1. točke (d) Direktive 2011/95.

66.

Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev pita Sud može li se samo na temelju biološkog spola podnositeljice zahtjeva odrediti njezina pripadnost posebnoj društvenoj skupini u smislu članka 10. stavka 1. točke (d) te direktive.

67.

Člankom 10. stavkom 1. točkom (d) navedene direktive predviđa se da se za utvrđivanje pripadnosti podnositelja zahtjeva „posebnoj društvenoj skupini” moraju ispuniti dva uvjeta. Ta su dva uvjeta kumulativna ( 33 ).

68.

S jedne strane, članovi skupine moraju dijeliti urođene osobine ili zajedničko porijeklo koje se ne može izmijeniti ili imati zajedničku osobinu ili uvjerenje koje je toliko bitno za identitet ili svijest da osobu ne bi trebalo prisiljavati da ga se odrekne. U tom se pogledu u članku 10. stavku 1. točki (d) drugom podstavku Direktive 2011/95 pojašnjava da se, ovisno o okolnostima u zemlji podrijetla, aspekti povezani sa spolom, uključujući rodni identitet, uzimaju u obzir za potrebe određivanja pripadnosti posebnoj društvenoj skupini ili utvrđivanja osobine takve skupine ( 34 ).

69.

S druge strane, ta skupina mora imati samosvojan identitet u dotičnoj trećoj zemlji jer se smatra drukčijom od društva koje ju okružuje.

70.

Usto, iz članka 10. stavka 2. Direktive 2011/95 proizlazi da je, kad se procjenjuje ima li podnositelj zahtjeva osnovan strah od proganjanja, nebitno posjeduje li on doista osobinu povezanu s pripadnošću posebnoj društvenoj skupini koja izaziva proganjanje, pod uvjetom da mu takvu osobinu pripisuje počinitelj proganjanja ( 35 ).

71.

Kad je riječ o prvom od navedenih uvjeta, nije sporno da se rod podnositeljice zahtjeva može povezati s urođenom osobinom, odnosno s njezinim biološkim spolom „koj[i] se ne može izmijeniti” u smislu članka 10. stavka 1. točke (d) Direktive 2011/95. U tom pogledu napominjem da je Komisijin prvotni prijedlog Direktive 2004/83 izričito upućivao na „bitna obilježja” skupine „kao što su spolna orijentacija, dob ili spol” ( 36 ), pri čemu je Sud u presudi od 7. studenoga 2013., X i dr. ( 37 ), usto odlučio da je „sigurno […] da seksualna orijentacija osobe predstavlja osobinu koja je toliko bitna za identitet te osobe da je ne bi trebalo prisiljavati da je se odrekne” ( 38 ).

72.

Kad je riječ o drugom uvjetu, njime se pretpostavlja da društvena skupina, čiji članovi dijele isti spol, ima samosvojan identitet u zemlji podrijetla jer je društvo koje ju okružuje smatra drukčijom cjelinom. Prema mišljenju UNHCR, skupina treba biti vidljiva ( 39 ). Ta se percepcija mijenja ne samo ovisno o zemljama, etničkim ili vjerskim zajednicama ili pak političkom kontekstu, nego i ovisno o ponašanju dotične osobe ( 40 ). Međutim, rod je društveni koncept koji se upotrebljava tako da se osim biološkog spola uzmu u obzir vrijednosti i predodžbe koje su s njim povezane. Stoga je rod pojam koji treba omogućiti da se istakne činjenica da odnose između žena i muškaraca u određenom društvu, kao i nejednakosti koje iz toga mogu proizlaziti zbog muških i ženskih uloga koje se pripisuju na temelju bioloških razlika, uspostavljaju i izgrađuju društva te se stoga mogu različito razvijati tijekom vremena te ovisno o društvima i zajednicama ( 41 ). U tom kontekstu smatram da su žene, zbog same činjenice da su žene, primjer društvene cjeline koju definiraju urođene i nepromjenjive osobine koje društvo može različito percipirati, ovisno o zemlji podrijetla, i to zbog društvenih, pravnih ili vjerskih normi te zemlje ili običaja zajednice kojoj one pripadaju ( 42 ). Čini mi se da činjenica da tu društvenu skupinu u određenom društvu čine žene (a ne „žene” općenito) ( 43 ) sama po sebi nije prepreka tomu da se toj skupini prizna samosvojan identitet zbog same njezine veličine. Naime, pojam „samosvojan identitet” skupine, ako je društvo koje ju okružuje smatra drukčijom, ne može se tumačiti na način da uključuje provedbu kvantitativne ocjene ( 44 ).

73.

S obzirom na te elemente smatram da nadležno nacionalno tijelo može smatrati, nakon procjene činjenica i okolnosti koju mora provesti u skladu s člankom 4. stavkom 3. točkama (a) i (c) Direktive 2011/95, da podnositeljica zahtjeva zbog svojeg roda pripada „posebnoj društvenoj skupini” u smislu članka 10. stavka 1. točke (d) te direktive.

74.

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da pojasni mogu li se uzeti u obzir djela proganjanja kao što su ona iz uvodne izjave 30. Direktive 2011/95 i kojima podnositeljica zahtjeva može biti izložena u svojoj zemlji podrijetla kako bi se utvrdio samosvojan identitet skupine u toj zemlji ili su ta djela samo ona navedena u članku 9. stavku 2. točkama (a) i (f) te direktive.

75.

U uvodnoj izjavi 30. navedene direktive navodi se da se „[z]a potrebe definiranja posebne društvene skupine postavlja […] pitanje spola tražitelja, uključujući pitanje [rodnog] identiteta i spolne orijentacije, koje može biti povezano s određenim pravnim tradicijama i običajima koji su posljedica primjerice spolnog osakaćivanja, prisilne sterilizacije ili prisilnog pobačaja, ako su ta pitanja povezana s opravdanim strahom tražitelja od proganjanja”.

76.

U toj se uvodnoj izjavi 30. iznose pojašnjenja kako bi se omogućilo bolje utvrđivanje razloga proganjanja zbog pripadnosti „određenoj društvenoj skupini”. Navodi se određen broj djela proganjanja koja se mogu istaknuti za potrebe definiranja takve skupine. Naime, na temelju prirode djela proganjanja koja se odnose na određene žrtve može se utvrditi „samosvojni identitet” društvene skupine. Djela koja se navode u uvodnoj izjavi 30. o kojoj je riječ nisu samo djela proganjanja kojima se tako dopunjuje netaksativan popis iz članka 9. stavka 2. Direktive 2011/95, nego ona omogućuju i identifikaciju „posebne društvene skupine”. Stoga iz uvodne izjave 30. te direktive jasno proizlazi da priroda djela za koja žena strahuje da će im biti izložena u svojoj zemlji podrijetla zbog svojeg roda može biti relevantan element za utvrđivanje njezine pripadnosti posebnoj društvenoj skupini i, konkretno, „samosvojnog identiteta” te skupine u zemlji podrijetla. Iako, kao što sam to već naveo ( 45 ), djelo proganjanja skupine može biti relevantan element za utvrđivanje vidljivosti te skupine u određenom društvu ( 46 ), to ipak ne znači da se za sve osobe koje strahuju da će biti izložene djelima proganjanja u svojoj zemlji podrijetla može smatrati da pripadaju posebnoj društvenoj skupini. Prema mojem mišljenju, to je razlog zbog kojeg je zakonodavac Unije u toj uvodnoj izjavi postavio nekoliko ograničenja. Najprije upućuje na djela koja su posebno reprezentativna za djela rodno utemeljenog nasilja jer su usmjerena protiv osobe zbog njezina spola ili rodnog identiteta ili jer nerazmjerno više pogađaju osobe određenog spola. Nadalje, navodi djela koja dovode do ozbiljne povrede temeljnih prava te osobe. Naposljetku, upućuje na djela koja su uobičajena i ponavljaju se te čiji se autoritet priznaje u skladu sa zakonom ili običajem. Iz toga proizlazi da se u skladu s navedenom uvodnom izjavom može smatrati da djevojčica ili adolescentica pripada skupini koja je vidljiva ili koju je moguće identificirati u društvu ako bi u slučaju povratka u svoju zemlju podrijetla bila izložena tradiciji ili običaju kao što je obrezivanje ( 47 ).

77.

Osim toga, upotrebom izraza „primjerice” zakonodavac Unije je pokazao da uzimanje u obzir djela rodno utemeljenog nasilja ne namjerava ograničiti na spolno osakaćivanje, prisilne sterilizacije ili pak na prisilni pobačaj. Stoga se, prema mojem mišljenju, ništa ne protivi tomu da nadležno nacionalno tijelo smatra da djevojčica, adolescentica ili pak žena pripada posebnoj društvenoj skupini jer bi u slučaju povratka u svoju zemlju podrijetla bila izložena opasnosti od sklapanja prisilnog braka, pri čemu se taj čin provodi uz emotivno i fizičko zlostavljanje koje „uzrokuje strašne povrede temeljnih ljudskih prava, posebno žena”, da ponovim riječi koje je upotrijebio nezavisni odvjetnik P. Mengozzi ( 48 ). Tim više što prisilni brakovi osobito dovode do silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja.

78.

Kad je riječ o nasilju u obitelji, izvest ću isti zaključak jer se nasilje u obitelji može činiti u obliku iznimno ozbiljnih djela i opetovanog nasilja koje može dovesti do ozbiljne povrede temeljnih prava osobe ( 49 ). Stoga ne vidim nijedan razlog koji se protivi tomu da nadležno nacionalno tijelo smatra, nakon procjene činjenica i okolnosti svojstvenih svakom pojedinom slučaju, da žena koja je prisiljena vratiti se u svoju zemlju podrijetla pripada skupini koja u toj zemlji ima samosvojan identitet jer bi zbog svojeg povratka u navedenoj zemlji bila izložena teškom bračnom nasilju (udarcima, silovanju i drugim oblicima spolnog zlostavljanja itd.) koje je u nekim zajednicama tradicionalno. U okviru te pojedinačne ocjene podnositeljica zahtjeva očito mora pružiti sve potkrijepljene elemente, osobito obiteljske, zemljopisne i sociološke koji se odnose na opasnosti kojima je osobno izložena. Nadležno nacionalno tijelo treba uzeti u obzir ne samo njezinu osobnost, dob, stupanj obrazovanja, podrijetlo, prošlost i društveni status, nego i opće informacije o zemlji podrijetla i, konkretno, o važećim društvenim i običajnim normama koje prevladavaju u toj zemlji, području, skupini ili narodu te stanju zakonodavstva koje je na snazi i njegovoj provedbi.

79.

Naposljetku, smatram da tekst uvodne izjave 30. Direktive 2011/95 omogućuje da se uzmu u obzir i posebne opasnosti kojima su izložene žene koje ne postupaju u skladu s društvenim normama svoje zemlje podrijetla ili koje im se pokušavaju suprotstaviti. Iako ne postoji taksativan popis različitih društvenih skupina koje su nadležna nacionalna tijela na temelju toga mogla identificirati, neke od tih skupina mogu se identificirati na temelju studije nacionalne sudske prakse i informativnih izvješća o zemljama podrijetla koja je objavila Agencija Europske unije za azil (EUAA) ( 50 ). Stoga se u zemljama i društvima u kojima je obrezivanje žena društvena norma smatra da su djevojčice i adolescentice koje bježe od takve prakse prepoznatljive i da pripadaju skupini koja ima samosvojan identitet ( 51 ) jer se u slučaju povratka u svoju zemlju podrijetla izlažu ponižavanju, isključivanju i odmazdi ( 52 ). Isto tako se smatra da žene koje odbijaju prisilni brak u zajednici u kojoj je takva praksa toliko uobičajena da čini društvenu normu ( 53 ) pripadaju skupini koja ima samosvojan identitet u smislu Direktive 2011/95 ( 54 ) jer se izlažu prijekornim pogledima svoje zajednice i nasilju koje može ugroziti njihov fizički integritet ( 55 ).

80.

UNHCR na sličan način smatra da se afganistanske žene, koje se vraćaju iz progonstva u Europi gdje su mogle prihvatiti zapadnjačke norme i vrijednosti protivne ulogama koje im dodjeljuju društvo, tradicija ili pravni sustav njihove zemlje podrijetla, mogu smatrati pripadnicama posebne društvene skupine ( 56 ). Stoga se u EEUA‑ovom informativnom izvješću o Afganistanu (2023.) jasno navodi da se može smatrati da afganistanska žena ili djevojka koja je živjela u skladu sa zapadnjačkim načinom života svojim ponašanjem, emotivnim vezama, izgledom, aktivnostima, mišljenjima, zanimanjem i/ili boravkom u inozemstvu povređuje utvrđene društvene i vjerske norme i može biti izložena nasilju u obitelji, tjelesnom kažnjavanju ili drugim oblicima kažnjavanja od izolacije ili stigmatizacije do zločina iz časti za one koje su optužene da su osramotile svoju obitelj, zajednicu ili pleme ( 57 ).

81.

Sud se trenutačno bavi tim vrlo specifičnim pitanjem u okviru zahtjeva za prethodnu odluku upućenog u predmetu Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Osobe koje se identificiraju u skladu s vrijednostima Unije) (C‑646/21), koji se odnosi na situaciju iračkih djevojaka, nakon što je povučen u biti istovjetan zahtjev u predmetu Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (C‑456/21), koji se pak odnosio na afganistanske djevojke ( 58 ).

82.

S obzirom na ta razmatranja smatram da članak 10. stavak 1. točku (d) Direktive 2011/95 treba tumačiti na način da se može smatrati da državljanka treće zemlje pripada „posebnoj društvenoj skupini” zbog svojeg roda ako se na temelju procjene činjenica i okolnosti utvrdi da, osim njezine spolne pripadnosti, odnosno njezina identiteta i statusa žene, ima samosvojan identitet u svojoj zemlji podrijetla zato što je društvo koje ju okružuje smatra drukčijom zbog društvenih, pravnih ili vjerskih normi ili čak obreda ili običaja njezine zemlje ili zajednice kojoj pripada. U okviru te ocjene, priroda djela za koja ta državljanka strahuje da će im biti izložena ako se vrati u svoju zemlju podrijetla relevantan je element koji nadležno nacionalno tijelo mora uzeti u obzir.

83.

Svojim četvrtim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li članak 9. stavak 3. Direktive 2011/95 tumačiti na način da je nadležno nacionalno tijelo u slučaju nasilja u obitelji čiji je počinitelj nedržavno tijelo dužno utvrditi uzročnu vezu između razloga proganjanja i nedostatka zaštite koju pružaju države ili stranke ili organizacije koje kontroliraju tu državu.

84.

Najprije valja naglasiti da, kako bi se nasilje u obitelji koje po definiciji čine nedržavna tijela moglo smatrati djelima proganjanja u smislu članka 9. stavka 1. Direktive 2011/95, nadležno nacionalno tijelo mora uzeti u obzir, u skladu s člankom 6. točkom (c) te direktive, činjenicu da država ili stranka ili organizacija koja kontrolira tu državu nije u mogućnosti ili ne želi žrtvi pružiti zaštitu.

85.

To je dokazivanje nužno s obzirom na to da nemogućnost države podrijetla ili, suprotno, njezina mogućnost da osigura zaštitu protiv djela proganjanja predstavljaju ključni element u ocjeni okolnosti koja dovodi do odobravanja ili, ovisno o slučaju, prestanka izbjegličkog statusa ( 59 ). Naime, kao što sam to istaknuo u svojem mišljenju u predmetu Bundesrepublik Deutschland (Održavanje obiteljskog jedinstva) ( 60 ), međunarodna zaštita predstavlja alternativnu zaštitu koja se odobrava podnositelju zahtjeva kad i dok god ga njegova zemlja podrijetla ne može zaštititi od proganjanja ili ozbiljne nepravde s kojom se suočava ili ga ne želi zaštititi ( 61 ), pri čemu se njegov strah stoga smatra osnovanim.

86.

Tu ocjenu postojanja ili nepostojanja zaštite od proganjanja ili ozbiljne nepravde treba provesti u skladu sa zahtjevima predviđenima u članku 7. Direktive 2011/95 ( 62 ).

87.

Kao prvo, u članku 7. stavku 1. te direktive definiraju se davatelji te zaštite. Tu zaštitu mogu pružiti država ili stranke ili organizacije koje kontroliraju tu državu ili bitan dio njezina državnog područja. Stoga se nadležno nacionalno tijelo, kako bi ocijenilo postojanje navedene zaštite, treba uvjeriti u to da davatelji zaštite o kojima je riječ nisu samo u mogućnosti, nego i žele zaštititi podnositelja zahtjeva od proganjanja ili ozbiljne nepravde kojima je izložen. Taj je aspekt posebno važan kada je podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu žena koja strahuje od toga da će biti žrtva nasilja u obitelji počinjenog u krugu obitelji ako se vrati u svoju zemlju podrijetla.

88.

Kao drugo, u skladu s člankom 7. stavkom 2. Direktive 2011/95, zaštita od proganjanja ili ozbiljne nepravde mora biti učinkovita i trajna. To znači da davatelji te zaštite donose razumne mjere s ciljem sprečavanja proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde ( 63 ) i da podnositelj zahtjeva ima pristup navedenoj zaštiti. Tom se odredbom upućuje na sposobnost države čije državljanstvo ima podnositelj zahtjeva da spriječi ili kazni djela proganjanja u smislu te direktive.

89.

Usto se u članku 9. stavku 3. Direktive 2011/95 od nadležnog nacionalnog tijela zahtijeva da utvrdi vezu između razloga proganjanja navedenih u članku 10. te direktive i djela proganjanja u smislu članka 9. stavka 1. navedene direktive ili nedostatka zaštite od takvih djela.

90.

Stoga je u slučaju poput onog o kojem je riječ u glavnom predmetu nadležno nacionalno tijelo dužno procijeniti može li se utvrditi uzročna veza između, s jedne strane, razloga na kojima se temelji nasilje u obitelji počinjeno u domu ili obiteljskom krugu, odnosno pripadanja posebnoj društvenoj skupini i, s druge strane, nedostatka zaštite od takvih djela koju pružaju tijela zemlje podrijetla u smislu članka 7. Direktive 2011/95.

91.

Ta je procjena ključna kako bi se utvrdilo da državljanka treće zemlje nije u mogućnosti staviti se pod zaštitu te zemlje i kako bi se utvrdilo opravdanje zašto to odbija u smislu članka 2. točke (d) Direktive 2011/95 zbog nesposobnosti ili nepostojanja volje navedene zemlje da spriječi, goni i kazni navedena djela.

92.

Navedenu procjenu može biti vrlo teško provesti.

93.

Kad je riječ o razlozima nedržavnih tijela koji dovode do nasilja, izjave podnositelja zahtjeva uključuju nužno subjektivne elemente koji nisu uvijek potkrijepljeni izravnim ili pisanim dokazima. U tom pogledu iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je DAB smatrao da je „podnositeljica zahtjeva punoljetna i da nije navela da je bila progonjena zbog svojeg roda” kada je iznosila činjenice na koje se pozvala u prilog svojem zahtjevu za međunarodnu zaštitu. Međutim, takav se zahtjev ne može odbiti zato što dotični državljanin treće zemlje nije naveo da je nasilje kojem je izložen u svojoj zemlji podrijetla povezano s jednim od razloga navedenima u članku 2. točki (d) Direktive 2011/95. Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da izjave podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu čine samo polaznu točku u postupku procjene činjenica i okolnosti koji provode nadležna tijela. Iako se tom direktivom određuje, u njezinu članku 4. stavku 1., da države članice mogu utvrditi kao obvezu podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu da čim prije dostavi sve potrebne elemente kojima će potkrijepiti svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu, istom se odredbom predviđa da je dužnost države članice da u suradnji s tim podnositeljem zahtjeva procijeni relevantne elemente zahtjeva ( 64 ). Doista, među relevantnim elementima koji podliježu procjeni nadležnih nacionalnih tijela u članku 4. stavku 2. navedene direktive navode se „razlo[zi] za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu” koji nužno uključuju razlog za djela proganjanja za koja podnositelj zahtjeva tvrdi da im je bio izložen ( 65 ).

94.

Kad je riječ o zaštiti od proganjanja ili ozbiljne nepravde koju nudi država podrijetla, nadležno nacionalno tijelo treba utvrditi u kojoj mjeri ta zaštita ispunjava uvjete iz članka 7. Direktive 2011/95 i, konkretno, je li ta zaštita djelotvorna.

95.

Stoga, u skladu s člankom 4. stavkom 3. točkom (a) Direktive 2011/95, to tijelo zahtjeve za međunarodnu zaštitu treba procijeniti pojedinačno, pri čemu se uzima u obzir sve odgovarajuće činjenice koje se odnose na zemlju podrijetla, uključujući zakone i propise te zemlje i način na koji se oni primjenjuju. Usto, u skladu s člankom 4. stavkom 5. točkom (c) te direktive, dosljednost i prihvatljivost izjava podnositelja zahtjeva treba ocijeniti s obzirom na dostupne posebne i opće informacije relevantne za njegov slučaj ( 66 ).

96.

U tom kontekstu EEUA u svojem informativnom izvješću o stanju u Turskoj od studenoga 2016. ( 67 ) navodi da, unatoč zakonodavnim reformama koje su uvedene u toj zemlji kako bi se zajamčila ravnopravnost muškaraca i žena te spriječili razni oblici nasilja nad ženama, uključujući nasilje u obitelji ( 68 ), napori koje državna tijela ulažu u borbu protiv tog nasilja i dalje nisu dovoljni ni učinkoviti u pogledu pristupa žrtava informacijama, pravnoj pomoći, evidentiranju pritužbi i pravdi jer policijska tijela rijetko primjenjuju naloge o zabrani pristupa ili zaštiti. Kad je riječ o uslugama potpore, kao što su skloništa ili centri za pomoć žrtvama namijenjeni za prihvat žena kojih nema dovoljno, te usluge nisu primjerene. Kad je riječ o „zločinu iz časti” i nasilju u obitelji, u tom se izvješću ističe da je stopa osude osobito niska, pri čemu je većina zločina počinjena u konzervativnim obiteljima na jugoistoku Turske. Naglašavam da se u navedenom izvješću ne uzima u obzir istupanje Turske iz Istanbulske konvencije tijekom 2021. ( 69 ).

97.

Isto tako naglašavam da je Europski sud za ljudska prava u svojoj presudi M. G. protiv Turske ( 70 ), naveo isto utvrđenje poput onog koje je 2009. iznio u svojoj presudi Opuz protiv Turske ( 71 ) i 2014. u presudi Durmaz protiv Turske ( 72 ), odnosno utvrđenje o općoj i diskriminirajućoj pasivnosti sudstva koja je već utvrđena u predmetima protiv Turske u području nasilja u obitelji i nedostupnosti mjera za zaštitu dodijeljenih neudanim ili rastavljenim ženama.

98.

S obzirom na te elemente smatram da članak 9. stavak 3. Direktive 2011/95 treba tumačiti na način da je nadležno nacionalno tijelo, u slučaju djela proganjanja koje čini nedržavno tijelo, nakon pojedinačne procjene zahtjeva za međunarodnu zaštitu, pri čemu se uzimaju u obzir sve relevantne elemente koji se odnose na zemlju podrijetla, uključujući zakone i propise te zemlje i način na koji se oni primjenjuju, dužno utvrditi postoji li uzročna veza između, s jedne strane, razloga na kojima se temelji to nasilje, odnosno pripadnosti državljanke treće zemlje posebnoj društvenoj skupini i, s druge strane, nedostatka zaštite koju pružaju tijela zemlje podrijetla u smislu članka 7. te direktive.

99.

Svojim petim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi da se razjasne uvjeti za odobravanje supsidijarne zaštite, kako su definirani u članku 2. točki (f) Direktive 2011/95, državljanki treće zemlje kojoj se ne može priznati status izbjeglice, ali kojoj prijeti opasnost da bude žrtva zločina iz časti i nasilja u obitelji, sklapanja prisilnog braka i stigmatizacije ako se vrati u svoju zemlju podrijetla.

100.

Taj sud usmjerava svoje pitanje na dva aspekta koja ću ispitati uzastopno.

101.

Prvi se aspekt odnosi na to u kojoj se mjeri nasilje kojem ta državljanka može biti izložena može kvalificirati kao „ozbiljna nepravda” u smislu članka 15. Direktive 2011/95 jer je ozbiljna prijetnja životu te osobe ili čini nečovječno ili ponižavajuće postupanje.

102.

Drugi se aspekt odnosi na zahtjev prema kojem državljanka treće zemlje treba biti izložena stvarnoj opasnosti da će pretrpjeti ozbiljnu nepravdu iz članka 15. Direktive 2011/95 jer stoga nije u mogućnosti ili ne želi staviti se pod zaštitu svoje zemlje podrijetla.

103.

Sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li članak 2. točku (f) Direktive 2011/95 tumačiti na način da je u situaciji u kojoj državljanka treće zemlje tvrdi da joj prijeti opasnost da bude žrtva zločina iz časti i pretrpi djela rodno utemeljenog nasilja ako se vrati u svoju zemlju podrijetla dovoljno utvrditi da postoji stvarna opasnost od „smrtne kazne ili smaknuća” u smislu članka 15. točke (a) te direktive ili je u okviru sveukupne ocjene dovoljno utvrditi da postoji opasnost od „nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja” u smislu članka 15. točke (b) navedene direktive.

104.

U članku 15. Direktive 2011/95 definiraju se tri vrste „ozbiljne nepravde” čije utvrđenje može dovesti do toga da se osobi koja ih trpi odobri supsidijarna zaštita. Navodi se, među ostalim, ozbiljna nepravda koja se u članku 15. točki (a) te direktive (koji u biti odgovara članku 2. EKLJP‑a i članku 1. njegova Protokola br. 6 ( 73 )) definira kao „smrtna kazna ili smaknuće”, a druga vrsta ozbiljne nepravde u članku 15. točki (b) navedene direktive (koji u biti odgovara članku 3. EKLJP‑a ( 74 )) definira se kao „mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje”. Kao što je to Sud priznao, te vrste „ozbiljne nepravde” obuhvaćaju situacije u kojima je podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu „posebno izložen opasnosti od ugrožavanja određenog tipa” ili „određenom nasilju” ( 75 ).

105.

Ističem da su „ozbiljne nepravde” koje podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu može pretrpjeti u članku 15. točkama (a) i (b) Direktive 2011/95 navedene alternativno: „(a) smrtna kazna ili smaknuće; ili (b) mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje” ( 76 ). To navođenje odražava volju zakonodavca Unije da što je moguće šire obuhvati situacije u kojima državljanin treće zemlje treba moći ostvariti međunarodnu zaštitu, čak i ako mu je odbijen status izbjeglice.

106.

Kad je riječ o pojmu „zločin iz časti”, iz radova Vijeća Europe proizlazi da se taj pojam odnosi na svaki čin kojim član obitelji ili zajednice ubije, osakati, spali ili rani ženu kako bi vratio obiteljsku čast jer je ta žena, svojim životnim odlukama, svojom željom za emancipacijom, odbijanjem braka ili pak spolnom orijentacijom povrijedila kulturne, vjerske ili tradicionalne norme ( 77 ). Taj se čin, koji za člana obitelji ili zajednice znači ubijanje osobe, može razmotriti s gledišta članka 15. točke (a) Direktive 2011/95 jer uključuje „smaknuće”.

107.

Čini mi se važnim da se pojam „smaknuće” ne ograniči na djelo koje su počinile državna tijela. Naime, ako taj „zločin iz časti” uključuje ubojstvo osobe, ne može se kvalificirati samo kao „mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje” u smislu članka 15. točke (b) Direktive 2011/95 samo zato što ga je počinilo nedržavno tijelo. Usto, u članku 6. te direktive određuje se da počinitelji ozbiljne nepravde mogu biti nedržavna tijela ako se može dokazati da država ili stranke ili organizacije koje kontroliraju tu državu nisu u mogućnosti ili ne žele pružiti zaštitu od ozbiljne nepravde. Osim toga, prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, članak 2. EKLJP‑a obuhvaća situacije u kojima je država povrijedila svoju obvezu da zaštiti život osobe, iako je bila obaviještena o tome da postoji stvarna i neposredna prijetnja životu te osobe zbog kažnjivog ponašanja treće strane. Tako je taj sud u presudi Opuz protiv Turske ( 78 ) odlučio da je država imala obvezu preventivno poduzeti praktične mjere kako bi zaštitila osobu koja je žrtva nasilja u obitelji i koju se unaprijed moglo identificirati kao moguću metu ubojstva radi obrane časti. Prema mišljenju navedenog suda, člankom 2. EKLJP‑a državi se stoga nalaže da osigura pravo na život uvođenjem konkretnog kaznenog zakonodavstva koje odvraća od napada na pojedinca i oslanja se na mehanizam provedbe koji je osmišljen kako bi se nasilje spriječilo, suzbilo i kaznilo ( 79 ).

108.

U tim okolnostima, od trenutka u kojem nadležno nacionalno tijelo, nakon sveukupne ocjene posebnih okolnosti predmetnog slučaja, utvrdi da postoji opasnost da dotična osoba bude smaknuta u ime časti svoje obitelji ili zajednice te da je ta opasnost stvarna i osnovana zbog nedostatka zaštite koju pružaju tijela njezine zemlje podrijetla, takav čin treba kvalificirati kao „smaknuće” u smislu članka 15. točke (a) Direktive 2011/95 i on sam po sebi može dovesti do odobravanja statusa supsidijarne zaštite ako su ispunjeni drugi uvjeti navedeni u tu svrhu.

109.

Odobravanje tog statusa ne zahtijeva da se utvrdi da dotičnoj osobi usto prijetiti opasnost da bude žrtva mučenja ili nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja u smislu članka 15. točke (b) te direktive.

110.

Međutim, napominjem da nadležno nacionalno tijelo treba u potpunosti utvrditi ozbiljnu nepravdu kojoj dotična osoba može biti izložena ako se vrati u svoju zemlju podrijetla ( 80 ). S jedne strane, to proizlazi iz zahtjeva utvrđenih u članku 4. Direktive 2011/95, na temelju kojeg je nadležno nacionalno tijelo dužno provesti odgovarajuće i učinkovito razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu kako bi se zajamčila temeljita procjena potreba za zaštitom dotične osobe. U tom pogledu podsjećam na to da je to tijelo u okviru ispitivanja uvjeta propisanih u svrhu odobravanja statusa izbjeglice već procijenilo prirodu i opseg radnji kojima se dotična osoba izlaže u svojoj zemlji podrijetla. S druge strane, to treba omogućiti da se izbjegnu osjetljive situacije u kojima bi se moglo smatrati, u skladu s člankom 16. stavkom 1. Direktive 2011/95, da dotična osoba prestaje imati pravo na supsidijarnu zaštitu zbog promjene okolnosti u zemlji podrijetla i da se stoga njezin status preuranjeno opoziva zbog nepotpunog utvrđivanja opasnosti ( 81 ).

111.

Iz tih elemenata proizlazi da članak 2. točku (f) i članak 15. Direktive 2011/95, u situaciji u kojoj nadležno nacionalno tijelo nakon sveukupne ocjene posebnih okolnosti predmetnog slučaja utvrdi da postoji opasnost da ta državljanka u slučaju povratka u svoju zemlju podrijetla bude smaknuta u ime časti svoje obitelji ili zajednice, ali i da zbog nasilja u obitelji ili bilo kojeg djela rodno utemeljenog nasilja bude žrtva mučenja ili nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, treba tumačiti na način da je to tijelo dužno ta djela kvalificirati kao „ozbiljnu nepravdu”.

112.

Sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li članak 2. točku (f) Direktive 2011/95 tumačiti na način da je u situaciji u kojoj državljanka treće zemlje tvrdi da joj prijeti opasnosti da bude žrtva zločina iz časti i pretrpi djela rodno utemeljenog nasilja ako se vrati u svoju zemlju podrijetla dovoljno utvrditi da ta osoba nije u mogućnosti staviti se pod zaštitu te zemlje ili se zahtijeva da se utvrde razlozi zbog kojih se ne želi staviti pod tu zaštitu.

113.

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev upućuje na utvrđenja Europskog suda za ljudska prava u presudi N. protiv Švedske ( 82 ) u pogledu povrede članka 3. EKLJP‑a u situaciji u kojoj se afganistanska državljanka, koja se razvela od supruga i koja ne postupa u skladu s ulogama koje joj dodjeljuju društvo, tradicija ili pravni sustav, izlaže opasnosti od lošeg postupanja u slučaju vraćanja u svoju zemlju podrijetla, pri čemu uvjeti prihvata i života u skloništima za žene prisiljavaju te žene da se vrate u svoj dom u kojem su žrtve kaznenih djela ili zločina iz časti.

114.

U okviru zajedničkog europskog sustava azila supsidijarna zaštita dopunjuje pravila o statusu izbjeglice utvrđena Ženevskom konvencijom.

115.

U skladu s člankom 2. točkom (f) Direktive 2011/95 „osoba koja ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu” jest osoba koja ne ispunjava uvjete za dobivanje statusa izbjeglice, ali za koju se opravdano vjeruje da bi, ako bi se vratila u svoju državu podrijetla, bila izložena trpljenju ozbiljne nepravde kako je definirano člankom 15. te direktive i da nije u mogućnosti ili, zbog takve opasnosti, ne želi staviti se pod zaštitu te države.

116.

Stoga, kao i definicija pojma „izbjeglica”, navedena u članku 2. točki (d) Direktive 2011/95, kojom se zahtijeva da se utvrdi osnovanost straha podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu da će biti proganjan u slučaju povratka u svoju zemlju podrijetla, definicijom pojma „osoba koja ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu” iz članka 2. točke (f) te direktive isto se tako nalaže da se utvrdi osnovanost opasnosti kojoj se izlaže taj podnositelj zahtjeva da će pretrpjeti ozbiljnu nepravdu nakon povratka u tu zemlju. Podsjećam na to da je to dokazivanje nužno kako bi se utvrdilo da ta osoba nije u mogućnosti staviti se pod zaštitu svoje zemlje podrijetla ili kako bi se utvrdilo opravdanje zašto to odbija i traži od nadležnog nacionalnog tijela da na temelju članka 7. navedene direktive ocijeni sposobnost i volju te zemlje da spriječi, goni i kazni ta djela.

117.

U tom pogledu pojašnjavam da se zahtjevi navedeni u tom članku u pogledu prirode i opsega zaštite koja se zahtijeva odnose na proganjanje kojem podnositelj zahtjeva može biti izložen i na ozbiljnu nepravdu koju taj podnositelj zahtjeva može pretrpjeti ako se vrati u svoju zemlju podrijetla. Međutim, kada nadležno nacionalno tijelo ispituje ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete za ostvarivanje supsidijarne zaštite, to je tijelo već utvrdilo sposobnost ili nesposobnost te volju ili nepostojanje volje zemlje podrijetla da osigura zaštitu koja se zahtijeva člankom 7. Direktive 2011/95, i to u okviru ispitivanja uvjeta za odobravanje statusa izbjeglice.

118.

Iz tih razmatranja proizlazi da članak 2. točku (f) Direktive 2011/95 treba tumačiti na način da je u situaciji u kojoj državljanka treće zemlje tvrdi da joj prijeti opasnost da bude žrtva zločina iz časti i pretrpi djela rodno utemeljenog nasilja ako se vrati u svoju zemlju podrijetla nadležno nacionalno tijelo dužno utvrditi pružaju li država ili stranke ili organizacije koje kontroliraju tu državu zaštitu od te ozbiljne nepravde koja ispunjava zahtjeve navedene u članku 7. te direktive kako bi se utvrdilo je li ta opasnost osnovana.

119.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da Sud na prethodna pitanja koja je uputio Administrativen sad Sofia‑grad (Upravni sud u Sofiji, Bugarska) odgovori na sljedeći način:

U situaciji u kojoj državljanka treće zemlje podnese zahtjev za međunarodnu zaštitu jer strahuje da će, ako je se vrati u zemlju podrijetla, biti žrtva zločina iz časti ili sklapanja prisilnog braka te da će biti izložena nasilju u obitelji u svojem domu: