1.

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 18. Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti ( 2 ), u vezi s člankom 3. te direktive.

2.

Taj je zahtjev podnesen u okviru sporova između šest vlasnika vozila i osiguravatelja od građanskopravne odgovornosti osoba odgovornih za štetu nastalu na njihovim vozilima.

3.

Tim se predmetom Sudu pruža prilika da prvi put pojasni koji je doseg prava izravnog postupanja koje ima oštećena osoba koja od društva za osiguranje traži naknadu za svu štetu koju je prouzročilo motorno vozilo.

4.

U ovom mišljenju iznijet ću razloge zbog kojih smatram da se pravu Unije ne protivi to da naknada koju treba isplatiti društvo za osiguranje bude isključivo novčana i da bi se narušio koristan učinak Direktive 2009/103 kad bi se pravo izravnog postupanja oštećene osobe ograničilo ili isključilo zato što na oštećenom vozilu nije bio izvršen nikakav popravak.

5.

U uvodnoj izjavi 30. Direktive 2009/103 navodi se:

6.

Člankom 3. te direktive, naslovljenim „Obvezno osiguranje vozila”, određuje se:

„Podložno članku 5., svaka država članica poduzima sve odgovarajuće mjere kako bi osigurala da je građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području pokrivena osiguranjem.

Na temelju mjera iz prvog stavka određuje se opseg pokrivene odgovornosti i uvjeti pokrića.

Svaka država članica poduzima sve odgovarajuće mjere kako bi osigurala da ugovor o osiguranju također pokriva:

Osiguranje iz prvog stavka obvezno pokriva i oštećenje stvari i tjelesne ozljede.”

7.

U skladu s člankom 18. navedene direktive, naslovljenim „Pravo izravnog postupanja”:

„Države članice osiguravaju da svaka osoba oštećena kao posljedica nezgode koju je prouzročilo vozilo pokriveno osiguranjem iz članka 3. ima pravo izravnog postupanja protiv društva za osiguranje koje pokriva građanskopravnu odgovornost osobe odgovorne za nezgodu.”

8.

Člankom 363. stavkom 1. Kodeksa cywilnog (Građanski zakonik) određuje se:

„Štetu treba nadoknaditi, prema izboru oštećene osobe, povratom u prijašnje stanje ili plaćanjem odgovarajućeg novčanog iznosa. Međutim, ako je povrat u prijašnje stanje nemoguć ili zahtijeva od odgovorne osobe prekomjerne poteškoće ili troškove, pravo postupanja oštećene osobe ograničava se na plaćanje u novcu.”

9.

Člankom 822. stavcima 1. i 4. Građanskog zakonika predviđa se:

„1.   Osiguravatelj se ugovorom o osiguranju od građanskopravne odgovornosti obvezuje platiti novčanu naknadu predviđenu u ugovoru za štetu koja je nastala trećim stranama u pogledu kojih odgovornost za štetu preuzima ugovaratelj osiguranja ili osiguranik.

[…]

4.   Osoba koja ima pravo na naknadu štete nastale zbog događaja koji je obuhvaćen ugovorom o osiguranju od građanskopravne odgovornosti može izravno podići tužbu protiv osiguravatelja.”

10.

Pred Sądom Rejonowim dla m.st. Warszawy w Warszawie (Općinski sud u Varšavi, Poljska) u tijeku je šest sporova. Pet od njih pokrenuta su u vezi s tim što su društva za osiguranje, tuženici iz glavnog postupka, koja pokrivaju građanskopravnu odgovornost osobe odgovorne za prometnu nezgodu koja je prouzročila štetu na vozilima, odbila oštećenim osobama, tužiteljima iz glavnog postupka, koje su se koristile svojim pravom izravnog postupanja predviđenim člankom 18. Direktive 2009/103, isplatiti troškove popravka tih vozila koje te osobe nisu snosile. Sud koji je uputio zahtjev te troškove naziva „hipotetski troškovi popravka”.

11.

Šesti spor razlikuje se od prethodnih sporova samo u tome što je šteta nastala padom garažnih vrata koja su uništila vozilo tužitelja iz glavnog postupka.

12.

Do tih je sporova došlo zato što oštećene osobe traže novčanu naknadu za štetu nastalu na njihovim vozilima na temelju visoke procjene troškova popravka (dijelovi i usluga), a ne na temelju dokaza o troškovima popravka koje su imali, odnosno stvarno nastalim troškovima. Društva za osiguranje pak tvrde da ta naknada štete ne može premašiti iznos stvarno pretrpljene štete, izračunane u skladu s takozvanom metodom diferencijacije. Ta naknada štete treba odgovarati razlici između vrijednosti koju bi oštećeno vozilo imalo da nije došlo do nezgode i trenutačne vrijednosti tog vozila, u njegovu oštećenom ili popravljenom, čak i samo djelomično, stanju.

13.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je u nacionalnom pravu cilj naknade štete da imovinu oštećene osobe vrati u prijašnje stanje glede vrijednosti koju bi imala da do štete nije došlo, pri čemu to ne smije dovesti do bogaćenja te osobe.

14.

Međutim, prema poljskoj sudskoj praksi, sudovi dodjeljuju naknadu štete nastale na vozilima u visini hipotetskih troškova popravka čiji iznos znatno premašuje iznos štete prouzročene imovini oštećene osobe koji je utvrđen metodom diferencijacije. Isto vrijedi u slučaju prodaje oštećenog vozila koje oštećene osobe u budućnosti više neće moći popraviti.

15.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ta se sudska praksa, koja se može kritizirati jer omogućuje oštećenoj osobi da se u određenim slučajevima obogati, može opravdati posebnom zaštitom žrtava prometnih nezgoda koja proizlazi iz prava Unije. Stoga taj sud smatra da je nužno da se pojasni opseg prava oštećene osobe koja proizlaze iz prava izravnog postupanja koje ta osoba može ostvariti protiv društva za osiguranje.

16.

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu navodi da postoji sukob između, s jedne strane, tog prava izravnog postupanja, povezanog s činjenicom da na temelju poljskog prava oštećena osoba ima pravo na dva različita postupanja protiv osobe odgovorne za nezgodu, odnosno na zahtjev za isplatu novčane naknade i zahtjev za povrat u stanje prije nastanka štete in natura i, s druge strane, načela koje proizlazi iz poljskog ugovornog prava prema kojem je usluga koju pruža osiguravatelj od građanskopravne odgovornosti „naknada”, odnosno novčano davanje.

17.

Sud koji je uputio zahtjev stoga želi znati protive li se pravu Unije odredbe nacionalnog prava koje dovode do toga da oštećena osoba koja se želi koristiti pravom izravnog postupanja protiv društva za osiguranje gubi jedan od načina naknade štete koji se predviđa nacionalnim pravom, što bi općenito imalo odvraćajući učinak.

18.

Taj sud nastoji doznati i treba li oštećena osoba, kako bi se zajamčila djelotvornost njezina zahtjeva na temelju članka 18. Direktive 2009/103, imati pravo postupanja protiv osiguravatelja od građanskopravne odgovornosti osobe odgovorne za nezgodu u svrhu isplate novčane naknade u iznosu koji predstavlja protuvrijednost troškova potrebnih kako bi sama izvršila popravke na oštećenom vozilu, a da pritom tu naknadu ne može iskoristiti u druge svrhe. Tako bi se naknada štete mogla temeljiti na stvarnom popravku.

19.

Posljednje pitanje suda koji je uputio zahtjev odnosi se na situaciju u kojoj se oštećeno vozilo više ne može popraviti, primjerice, zbog toga što je prodano. Sklon je smatrati da naknada štete koja se isplaćuje oštećenoj osobi treba odgovarati samo razlici između iznosa koji je dobila za oštećeno vozilo i iznosa koji bi dobila za prodaju neoštećenog vozila.

20.

U tim je okolnostima Sąd Rejonowy dla m.st. Warszawy w Warszawie (Općinski sud u Varšavi) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

21.

KP i RD Sp. z o.o., dva tužitelja iz glavnog postupka, SI SA, jedan od tuženika iz glavnog postupka, poljska, češka i njemačka vlada te Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.

22.

Zahtjev za prethodnu odluku temelji se na utvrđenju suda koji je uputio zahtjev da „nacionalno pravo u području naknade štete […] obvezuje društva za osiguranje da isplate oštećenim osobama takozvane hipotetske troškove popravka oštećenog vozila koji ni na koji način nisu povezani s tim popravcima (u budućnosti), čime se tako oštećenim osobama koje ne žele popraviti svoje vozilo omogućuje da povećaju, povodom pretrpljene štete, vrijednost svoje imovine za razliku između troška popravka oštećenog vozila i gubitka vrijednosti vozila nakon štete koja je na njemu nastala, na štetu društava za osiguranje i usto na štetu svih vlasnika vozila koji plaćaju doprinose za obvezno osiguranje”.

23.

Sud koji je uputio zahtjev stoga traži rješenje kako bi se osigurala naknada štete čiji je iznos što je moguće bliži stvarnim troškovima koje trebaju snositi oštećene osobe. Stoga taj sud ističe da te osobe ne mogu protiv osiguravatelja podnijeti zahtjev za povrat vozila u stanje prije nastanka štete in natura kao što to mogu učiniti protiv osobe odgovorne za štetu.

24.

Zbog tog utvrđenja o različitom uređenju u poljskom pravu tih dvaju postupanja kojima raspolaže osoba koja ima pravo na naknadu štete nastale na vozilu sud koji je uputio zahtjev nastojao je doznati opseg i doseg prava izravnog postupanja oštećene osobe predviđenog člankom 18. Direktive 2009/103, kako bi se zajamčila njegova djelotvornost. U tim je okolnostima zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

25.

Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda na koju podsjeća sud koji je uputio zahtjev, zahtjev za prethodnu odluku ne može se odnositi na opseg naknade štete, koja je u biti uređena nacionalnim pravom ( 3 ).

26.

Osim toga, valja podsjetiti na to da iz samog teksta članka 267. UFEU‑a proizlazi da zahtijevana prethodna odluka treba biti „potrebna” sudu koji je uputio zahtjev kako bi mogao „donijeti presudu” u predmetu koji se pred njim vodi ( 4 ).

27.

U ovom slučaju, među šest predmeta koji se vode pred sudom koji je uputio zahtjev, jedan od njih odnosi se na naknadu štete na vozilu koju su prouzročila garažna vrata.

28.

Međutim, cilj Direktive 2009/103 očito nije zajamčiti građanskopravnu odgovornost kad štetu nije uzrokovalo vozilo ( 5 ). Naime, tom se direktivom nastoji provesti posebna zaštita žrtava zbog težine materijalnih ili tjelesnih ozljeda koje mogu pretrpjeti zbog opasnosti motornog vozila koja je neodvojivo povezana s njegovim dizajnom i funkcijom.

29.

Usto, člankom 3. prvim stavkom Direktive 2009/103 predviđa se da, podložno članku 5., svaka država članica poduzima sve odgovarajuće mjere kako bi osigurala da je građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području pokrivena osiguranjem.

30.

Doista, Sud je pojam „upotreba vozila”, koji je autonoman pojam prava Unije, tumačio osobito s obzirom na kontekst tog članka 3. prvog stavka ( 6 ), pri čemu je uzeo u obzir to da zakonodavac Unije stalno slijedi i osnažuje cilj zaštite žrtava nezgoda koje su prouzročene tim vozilima ( 7 ).

31.

Tako je Sud presudio da članak 3. prvi stavak Direktive 2009/103 treba tumačiti na način da u njemu sadržan pojam „upotreba vozila” nije ograničen samo na situacije iz cestovnog prometa, to jest na upotrebu na javnom putu, nego se odnosi i na svaku upotrebu vozila koja je u skladu s njegovom uobičajenom funkcijom prijevoznog sredstva ( 8 ).

32.

Sud je u tom pogledu pojasnio da se vozilo upotrebljava u skladu sa svojom funkcijom prijevoznog sredstva dok se kreće, ali načelno i dok je parkirano između dvaju kretanja ( 9 ).

33.

Sud je iz toga zaključio da pojam „upotreba vozila” iz članka 3. prvog stavka Direktive 2009/103 obuhvaća situaciju u kojoj se vozilo parkirano u privatnoj garaži nekretnine upotrijebljeno u skladu sa svojom funkcijom prijevoznog sredstva zapalilo, izazvavši požar, čiji je uzrok u električnim instalacijama tog vozila ( 10 ). Isto vrijedi i kad do nezgode dođe zbog curenja ulja koje je prouzročilo mehaničko stanje predmetnog parkiranog vozila ( 11 ).

34.

Slijedom toga, iz pojma „upotreba vozila”, u smislu članka 3. prvog stavka Direktive 2009/103, jasno su isključene situacije u kojima uzrok nezgode nije ponašanje ili tehnički kvar vozila.

35.

Usto, Sud je presudio da, kako bi se vozilo isključilo iz obveze osiguranja predviđene u toj odredbi, nužno je, u skladu s primjenjivim nacionalnim propisom, da se vozilo službeno povuče iz upotrebe ( 12 ).

36.

Stoga nema dvojbe da je područje primjene Direktive 2009/103, kako ga tumači Sud, ograničeno na obvezu osiguranja od građanskopravne odgovornosti za štetu koju može prouzročiti vozilo.

37.

To se tumačenje ne može dovesti u pitanje argumentom suda koji je uputio zahtjev prema kojem u biti treba osigurati jednako postupanje u području osiguranja od građanskopravne odgovornosti, čime se opravdava pokretanje postupka pred Sudom u okviru spora koji se odnosi na naknadu štete koju su na vozilu prouzročila garažna vrata.

38.

Stoga predlažem Sudu da zahtjev za prethodnu odluku u tom pogledu smatra nedopuštenim.

39.

Što se tiče dopuštenosti postavljenih pitanja, čini mi se neopravdanim smatrati, kao što to tvrdi poljska vlada, da su prva dva prethodna pitanja, o kojima ovise druga dva pitanja, hipotetska. Ta vlada tvrdi da tužitelji u glavnim predmetima traže samo isplatu novčane naknade. Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji upravo o tom ograničenju načina naknade štete koju su prouzročile prometne nezgode. Ako se to ne nalaže pravom Unije, sud koji je uputio zahtjev smatra da ima pravo odbiti zahtjeve podnesene na temelju procjene troškova.

40.

U tim okolnostima predlažem Sudu da razmotri prethodna pitanja u cijelosti, pri čemu utvrđujem da ga sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 18. Direktive 2009/103 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se predviđa samo isplata novčane naknade oštećenim osobama u slučaju ostvarenja njihova prava izravnog postupanja protiv društva za osiguranje koje pokriva građanskopravnu odgovornost osobe odgovorne za nezgodu koju je prouzročilo vozilo, uz mogućnost da se ne opravdaju stvarni troškovi popravka u slučaju štete koja je nastala na drugom vozilu.

41.

Sud je zbog zahtjeva za prethodnu odluku definirao cilj izravnog postupanja predviđenog u članku 18. Direktive 2009/103.

42.

Konkretno, sud koji je uputio zahtjev nastoji doznati je li cilj tog izravnog postupanja naložiti osiguravatelju (a ne osobi odgovornoj za štetu) da oštećenoj osobi isplati naknadu za pretrpljenu štetu koju treba isplatiti osoba odgovorna za tu štetu ili pak naložiti osiguravatelju da oštećenoj osobi izravno isplati naknadu predviđenu ugovorom o osiguranju.

43.

Kao prvo, čini mi se da je prikladno podsjetiti na to da je pravo izravnog postupanja oštećene osobe uvedeno Direktivom 2000/26/EZ ( 13 ), koja je jedna od četiriju direktiva kodificiranih Direktivom 2009/103 ( 14 ).

44.

Kontekst tog prava, na koji je Sud u nekoliko navrata podsjetio, jest sljedeći:

45.

U okviru sve veće zaštite oštećenih osoba u prometnim nezgodama Direktivom 2000/26 predvidjelo se, u korist tih osoba, pravo izravnog postupanja protiv društva za osiguranje odgovorne osobe ili protiv njegova predstavnika u državi boravišta oštećene osobe ( 16 ). Cilj je bio poboljšanje prava žrtava prometne nezgode izvan njihovih država boravišta ( 17 ) i usklađivanje prava država članica od kojih u nekima ne postoji pravo izravnog postupanja protiv osiguravatelja odgovorne osobe ( 18 ).

46.

Direktivom 2005/14/EZ ( 19 ) to pravo izravnog postupanja prošireno je na sve žrtve prometnih nezgoda u kojima su sudjelovala motorna vozila kako bi se omogućila učinkovita i brza likvidacija štete i što je više moguće izbjegao skup pravni postupak ( 20 ).

47.

Taj je cilj ponovno naveden u Direktivi 2009/103, u kojoj se podsjeća na važnost toga da se žrtvama prometnih nezgoda zajamči usporedivo postupanje, bez obzira na to gdje se u Uniji nezgoda dogodila ( 21 ). U uvodnoj izjavi 30. te direktive preuzeta je definicija prava izravnog postupanja protiv društva za osiguranje koje pokriva građanskopravnu odgovornost osobe odgovorne za nezgodu u kojoj je sudjelovalo motorno vozilo, koja je navedena u uvodnoj izjavi 21. Direktive 2005/14.

48.

Stoga, kao drugo, treba naglasiti da se to pravo u skladu s tom uvodnom izjavom definira kao „[p]ravo pozivanja na ugovor o osiguranju i izravnog pokretanja odštetnog zahtjeva prema društvu za osiguranje”.

49.

Slijedom toga, kad pokriće obveznog osiguranja izravno primijeni oštećena osoba koja ostvaruje pravo koje ima na temelju članka 18. Direktive 2009/103, društvo za osiguranje jamči građanskopravnu odgovornost odgovorne osobe u okviru ugovora sklopljenog s tom osobom ( 22 ). U tom smislu, novčane su posljedice građanskopravne odgovornosti pokrivene, čak i ako je osiguranik osobno preuzeo odgovornost za popravke, kao i u slučaju tjelesnih ozljeda ( 23 ).

50.

Budući da prava oštećene osobe proizlaze isključivo iz ugovora o osiguranju ( 24 ) ili, drugim riječima, da se izračunavaju na temelju ugovora o osiguranju s osiguranikom, ona mogu dovesti samo do toga da se oštećenoj osobi isplati novčana naknada, odnosno povrat koji osiguranik ima pravo tražiti od društva za osiguranje ako je sam namirio žrtvu, u okviru ugovora koji su sklopili. Taj ishod u skladu je s djelatnošću društava za osiguranje, kao što to naglašava njemačka vlada.

51.

Takvo tumačenje potkrepljuje nekoliko drugih elemenata. Kao prvo, pravo izravnog postupanja oštećene osobe odgovara cilju brze likvidacije štete i obuhvaćeno je osiguranjem motornih vozila čiju je posebnu važnost zakonodavac Unije naglasio za europske državljane koji se kreću u Uniji i za društva za osiguranje ( 25 ). Prema mojem mišljenju, Komisija i njemačka vlada pravilno su naglasile taj aspekt pitanja u prekograničnim situacijama koji ide u prilog tomu da se ne uvede naknada štete in natura.

52.

Kao drugo, načelo novčane naknade štete proizlazi iz članka 22. Direktive 2009/103, naslovljenog „Postupak naknade štete”, u kojem se definiraju obveze društva za osiguranje kojem je oštećena osoba podnijela zahtjev za naknadu štete. To se načelo može izvesti i iz toga što je zakonodavac Unije utvrdio minimalne iznose osiguravateljnog pokrića ( 26 ) koji su temeljno jamstvo zaštite žrtava ( 27 ).

53.

Kao treće, društva za osiguranje dužna su nadoknaditi štetu oštećenoj osobi kako bi zajamčila djelotvornost prava na naknadu štete i stoga je zaštitila osobito od rizika od nesolventnosti osobe odgovorne za štetu ( 28 ).

54.

Kao četvrto, analiza obveza društva za osiguranje protiv kojeg će oštećena osoba ostvariti svoje pravo izravnog postupanja pokretanjem sudskog postupka treba biti u skladu s odredbama prava Unije koje se odnose na nadležnost sudova ( 29 ) i mjerodavno pravo ( 30 ) u prekograničnoj situaciji te s pravilima za podnošenje regresnog zahtjeva koji može istaknuti osiguravatelj ( 31 ).

55.

Stoga mi se u tom kontekstu čini da se članak 18. Direktive 2009/103 ne može tumačiti na način da se naknada štete in natura koju oštećena osoba može dobiti na temelju nacionalnog prava od osobe odgovorne za nezgodu može potraživati od osiguravatelja. Riječ je upravo o tome da treba razlikovati izravan odnos između žrtve i osiguravatelja od odnosa koji postoji između žrtve i odgovorne osobe.

56.

Slijedom toga, smatram da taj članak 18. treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa samo isplata novčane naknade oštećenim osobama u slučaju ostvarenja njihova prava izravnog postupanja protiv društva za osiguranje koje pokriva građanskopravnu odgovornost osobe odgovorne za nezgodu koju je prouzročilo vozilo, i to neovisno o prirodi nadoknadive štete.

57.

Osim toga, valja uzeti u obzir druga razmatranja kako bi se u potpunosti odgovorilo na pitanja suda koji je uputio zahtjev koji želi ograničiti naknadu štete koja se isplaćuje oštećenoj osobi, koja je ostvarila svoje pravo izravnog postupanja, na iznos koji je što je moguće bliži stvarno nastalim troškovima ( 32 ).

58.

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je opseg naknade štete u biti uređen nacionalnim pravom ( 33 ).

59.

Stoga je na nadležnim tijelima da u nacionalnom pravu zajamče djelotvornost prava izravnog postupanja oštećene osobe.

60.

U tom pogledu, smatram da sustav opisan u pisanim očitovanjima društava KP i SI, u skladu s kojim društva za osiguranje mogu primijeniti sustav treće strane platitelja u radionicama za popravak vozilâ kojima je isplaćena novčana naknada koju se duguje oštećenoj osobi ( 34 ), ispunjava zahtjev zaštite te osobe koji proizlazi iz Direktive 2009/103, ako je izvršen prema izboru oštećene osobe.

61.

Stoga mi se čini da je uzaludno tražiti bilo kakvo rješenje problema u upravljanju sporovima koje je naveo sud koji je uputio zahtjev ( 35 ) na temelju tumačenja dosega članka 18. Direktive 2009/103, a usto postoji i nepravda na koju taj sud upućuje zbog obogaćivanja oštećene osobe ( 36 ).

62.

Međutim, nacionalnim propisom ne smije se oduzeti koristan učinak pravu izravnog postupanja oštećene osobe predviđenom člankom 18. Direktive 2009/103 ( 37 ). Doista, to bi bio slučaj, prema mojem mišljenju, kad bi se naknada štete koja se isplaćuje oštećenoj osobi koja ostvaruje svoje pravo izravnog postupanja isključila ili ograničila zbog toga što oštećeno vozilo nije popravljeno ili je prodano ili pak zbog obveze koju joj je naložilo društvo za osiguranje da zatraži popravak vozila od osiguravatelja.

63.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Sąd Rejonowy dla m.st. Warszawy w Warszawie (Općinski sud u Varšavi, Poljska) odgovori na sljedeći način:

Članak 18. Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti

treba tumačiti na način da: