1.

„A kako bih to ja mogao biti uhićen? I to ovako?”„Opet vi”, reče čuvar i umoči kruh s maslacem u posudicu s medom. „Na takva pitanja mi ne odgovaramo” ( 2 ). Ti isječci iz prvog poglavlja Procesa, slavnog romana praškog pisca Franza Kafke, dočaravaju nam društvo kojim upravlja fiktivna pravna država u kojoj vlast pojedincu može oduzeti slobodu a da ga ne obavijesti o razlozima takve odluke. Tijekom cijele radnje K. bezuspješno pokušava otkriti razloge svojeg uhićenja (i svoje kasnije osude).

2.

Daleko od inkvizitornih krajnosti koje je zamislio Kafka, zakonodavac Europske unije kodificirao je u članku 6. stavku 2. Direktive 2012/13/EU ( 3 ) pravo osumnjičenika ili okrivljenika koji su uhićeni ili zadržani da budu informirani o razlozima oduzimanja svoje slobode. Predmetnim zahtjevom za prethodnu odluku Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska) traži od Suda da tumači tu odredbu te da iznese pojašnjenja u pogledu trenutka u kojem treba pružiti informacije o tim razlozima te sadržaja takvih informacija.

3.

U ovom su predmetu relevantne uvodne izjave 10., 14. i 28. Direktive 2012/13, njezini članci 1., 2., 3., 4. i 6. te članak 6. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

4.

Člankom 72. Zakona za Ministerstvoto na vatrešnite raboti (Zakon o Ministarstvu unutarnjih poslova) (DV br. 53 od 27. lipnja 2014.), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak, predviđa se:

„(1)   Policijska tijela mogu zadržati osobu:

[…]

(4)   Zadržana osoba ima pravo osporavati zakonitost zadržavanja pred rajonenim sadom [(općinski sud)] na području sjedišta tijela. Sud žurno odlučuje o osporavanju, a protiv njegove odluke može se u skladu s administrativnoprocesualenim kodeksom [(Zakonik o upravnom postupku) (DV br. 30 od 11. travnja 2006.)], nadležnom administrativenom sadu [(upravni sud, Bugarska)] podnijeti žalba u kasacijskom postupku.

(5)   Od trenutka njezina zadržavanja osoba ima pravo na branitelja, pri čemu se zadržanu osobu mora također informirati o tome da se može odreći branitelja te o s tim povezanim posljedicama kao i o pravu na šutnju u slučaju zadržavanja na temelju stavka 1. točke 1.

[…]”

5.

U skladu s člankom 73. tog zakona, osobu zadržanu pod uvjetima iz članka 72. stavka 1. točaka 1. do 4. ne smije se podvrgnuti drugim ograničenjima osim ograničenju prava na slobodno kretanje. U takvim slučajevima zadržavanje ne smije trajati dulje od 24 sata.

6.

Člankom 74. Zakona o Ministarstvu unutarnjih poslova određuje se:

„(1)   Osobama navedenima u članku 72. stavku 1. izdaje se pisani nalog [(zapoved)] za zadržavanje.

(2)   U nalogu za zadržavanje iz stavka 1. navode se:

[…]

(3)   Zadržana osoba ispunjava izjavu da je upoznata sa svojim pravima i da namjerava ostvariti ili ne ostvariti svoja prava iz stavka 2. točke 6. podtočaka (b) do (f). Nalog za zadržavanje potpisuju policijsko tijelo i zadržana osoba.

(4)   Odbijanje ili nemogućnost zadržane osobe da potpiše nalog za zadržavanje potvrđuje se potpisom svjedoka.

[…]

(6)   Zadržanoj osobi predaje se uz potpis primjerak naloga za zadržavanje.”

7.

U skladu s člankom 22. Zakona za administrativnite narušenia i nakazania (Zakon o upravnim prekršajima i kaznama) (DV br. 92 od 28. studenoga 1968.), radi sprečavanja i prestanka upravnih prekršaja te sprečavanja i otklanjanja njihovih štetnih posljedica mogu se odrediti prisilne upravne mjere.

8.

Članak 21. stavak 1. Zakonika o upravnom postupku, u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak, glasi:

„Pojedinačni upravni akt izričito je očitovanje volje ili očitovanje volje izraženo radnjom ili propuštanjem upravnog tijela ili drugog zakonski ovlaštenog tijela ili organizacije, osoba koje obavljaju javne zadaće i organizacija koje pružaju javne usluge, a kojim nastaju prava ili obveze ili se izravno utječe na prava, slobode ili pravne interese pojedinaca ili organizacija, kao i odbijanje donošenja takvog akta.”

9.

Člankom 145. tog zakonika predviđa se:

„(1)   Zakonitost upravnih akata može se osporavati pred sudom.

(2)   Osporavati se mogu:

[…]”

10.

Člankom 1. Ukaza br. 904 za borba s drebnoto huliganstvo (Odluka br. 904 o sprečavanju lakših oblika huliganizma) od 28. prosinca 1963., u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak, određuje se:

„(1)   Sljedeće upravne sankcije izriču se u slučaju lakših oblika huliganizma ako je počinitelj navršio 16 godina:

(2)   ‚Lakši oblik huliganizma’ u smislu ove odluke je neprimjereno ponašanje koje se izražava verbalnim napadima ili zlostavljanjem ili drugim neprimjerenim izrazima na javnom mjestu ispred većeg broja osoba, uvredljivim odnosom ili ponašanjem prema građanima, javnim tijelima ili javnosti ili svađom, tučnjavom ili drugim sličnim radnjama kojima se ometa javni red i mir, ali koje zbog manjeg stupnja opasnosti za javnost ne predstavljaju kazneno djelo iz članka 325. Kaznenog zakonika.”

11.

RK, policijski službenik u 2. općinskoj policijskoj postaji grada Sofije (Bugarska), 2. rujna 2020. izdao je nalog kojim se nalaže primjena prisilne upravne mjere kojom se osoba XN zadržava u trajanju od najviše 24 sata, počevši od 2. rujna 2020. u 11.20, zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela.

12.

U predmetnom nalogu, koji je potpisao policijski službenik RK, kao osnova za zadržavanje navedeni su: „članak 72. stavak 1. točka 1. [(Zakona o Ministarstvu unutarnjih poslova)]” i „ometanje javnog reda”. Na poleđini naloga za zadržavanje navedeno je da je XN pušten na slobodu 3. rujna 2020. u 11.10, što je potvrđeno njegovim potpisom. Neposredno nakon njegova zadržavanja provedena je pretraga osobe, koja je zabilježena u zapisniku, te mu je predana izjava, koju je trebalo ispuniti, kojom ga se informira o pravima predviđenima u člancima 72., 73. i 74. Zakona o Ministarstvu unutarnjih poslova.

13.

XN je 3. rujna 2020. Sofijskom rajonenom sadu (Općinski sud u Sofiji), sudu koji je uputio zahtjev, podnio tužbu za poništenje kojom je osporavao zakonitost naloga za zadržavanje.

14.

U okviru ispitivanja spisa koji se odnosi na tu tužbu policijska tijela podnijela su pisana izvješća od 2., 3. i 4. rujna 2020., u kojima se tvrdi da je 2. rujna 2020., oko 11.20, kao sudionik prosvjeda na području grada Sofije, ispred zgrade Nacionalne skupštine, XN pokušao probiti uspostavljen policijski lanac na način da je rukama i nogama udarao štitove policijskih službenika te im je upućivao cinične primjedbe, zbog čega je bilo potrebno njegovo zadržavanje. Ne postoji ni jedan dokaz o tome da su u trenutku zadržavanja pisana izvješća policijskih službenika od 2. i 3. rujna bila dostupna osobi XN u svrhu informiranja.

15.

U svojoj pisanoj izjavi od 2. rujna 2020. XN navodi da je prisustvovao prosvjedima i da je zbog povećanog pritiska mnoštva poguran prema policijskom lancu, nakon čega su ga zadržala tijela Ministarstva unutarnjih poslova, koja su protiv njega nezakonito primijenila fizičku silu. Osporava da je ometao javni red.

16.

U spis su uloženi liječnički dokumenti od 2. rujna 2020., iz kojih je razvidno da je tijekom specijalističkog liječničkog pregleda osobe XN utvrđena otvorena rana na očnom kapku i orbitalnom području.

17.

Na temelju naloga općinskog državnog odvjetnika u Sofiji, policijski službenik 2. općinske policijske postaje tog grada donio je 8. rujna 2020. pravni akt protiv osobe XN kojim se utvrđuje lakši oblik huliganizma, koji je podnesen Sofijskom rajonenom sadu (Općinski sud u Sofiji) radi preispitivanja, a u kojem je navedeno da je XN počinio upravni prekršaj iz članka 1. stavka 2. Odluke br. 904 o sprečavanju lakših oblika huliganizma. Odlukom Sofijskog rajonenog sada (Općinski sud u Sofiji) od 8. rujna XN nije osuđen te je oslobođen krivnje s obzirom na to da se nije mogao dokazati navodni upravni prekršaj. Ta je sudska odluka konačna.

18.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da u okviru glavnog postupka treba ispitati zakonitost naloga koji je izdalo policijsko tijelo, kojim je određeno faktično zadržavanje osobe XN u trajanju od najviše 24 sata, zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela.

19.

On pojašnjava da takvo zadržavanje građana za koje postoje indicije da su počinili kazneno djelo predstavlja prisilnu upravnu mjeru u smislu članka 22. Zakona o upravnim prekršajima i sankcijama, koja ima obilježje pojedinačnog upravnog akta s ciljem sprečavanja da osoba izbjegne kazneni progon ili počini kazneno djelo.

20.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da su, na temelju članka 74. stavka 2. Zakona o Ministarstvu unutarnjih poslova, činjenični i pravni razlozi zadržavanja temeljni elementi policijskog naloga. U tom pogledu, Varhoven administrativen sad (Vrhovni upravni sud, Bugarska) tu odredbu tumači korektivno, smatrajući dopuštenim da se te informacije ne nalaze u pisanom nalogu za zadržavanje, nego u drugim (prethodnim ili naknadnim) popratnim dokumentima, čak i ako one nisu pružene osobi o kojoj je riječ za vrijeme trajanja ograničenja njezine slobode kretanja. Međutim, sud koji je uputio zahtjev smatra da ta sudska praksa, koju primjenjuju i niži nacionalni sudovi, nije u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom (c) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), kako ga tumači Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), i člankom 6. stavkom 2. Direktive 2012/13 te njezinim člankom 8. stavkom 1.

21.

Naime, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, valja uzeti u obzir činjenicu da pravo osoba koje se mogu kvalificirati kao „osumnjičenici” na pristup spisu, navedeno u članku 7. Direktive 2012/13, nije preneseno u bugarsko pravo te stoga nije zajamčeno tim osobama. Takav se pristup na temelju Zakonika o kaznenom postupku jamči isključivo „optuženicima”. Prema tome, ako joj se ne pruže konkretne informacije o činjeničnim i pravnim razlozima zadržavanja, te s obzirom na činjenicu da joj nije zajamčeno pravo pristupa spisu, u kojem su navedeni ti razlozi, osobi osumnjičenoj za kazneno djelo oduzima se mogućnost prikladnog i djelotvornog ostvarivanja prava na obranu i osporavanja zakonitosti naloga za zadržavanje pred sudom.

22.

Sud koji je uputio zahtjev osim toga nastoji doznati koje elemente trebaju sadržavati informacije o kaznenom djelu u smislu članka 6. Direktive 2012/13 za koje je uhićena osoba osumnjičena.

23.

U tim je okolnostima Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24.

Uvodno, valja zauzeti stajalište o pitanju primjenjivosti Direktive 2012/13 u ovom slučaju.

25.

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku naime proizlazi da u bugarskom pravu zadržavanje na temelju članka 72. stavka 1. točke 1. Zakona o Ministarstvu unutarnjih poslova predstavlja prisilnu upravnu mjeru, koja ima obilježje pojedinačnog upravnog akta, zbog čega bi se moglo smatrati da glavni postupak treba kvalificirati kao upravni te da nije obuhvaćen područjem primjene Direktive 2012/13.

26.

U skladu s člankom 1. te direktive, njome se utvrđuju pravila o pravu na informiranje osumnjičenika ili okrivljenika o njihovim pravima u kaznenom postupku i optužbama protiv njih. Budući da nema dvojbe oko činjenice da je XN, u trenutku uhićenja i zadržavanja, nužno obaviješten o tome da ga policijska tijela smatraju osumnjičenikom ( 4 ), kratko ću se usredotočiti na pitanje je li postupak koji je doveo do predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku „kazneni postupak” u smislu navedenog članka, zbog čega bi se Direktiva 2012/13 u ovom slučaju trebala primjenjivati.

27.

U tom pogledu napominjem da se zadržavanje provedeno u skladu s bugarskim zakonodavstvom, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, primjenjuje na građane za koje postoje indicije da su počinili kazneno djelo. Dok se odgovornost dotične osobe ispituje zasebno u okviru kaznenog postupka, zadržavanje se može naložiti samo u slučaju postojanja indicija o počinjenju kaznenog djela koje opravdavaju sumnju da je ta osoba vjerojatno u njemu sudjelovala.

28.

Usto je važno napomenuti da se u skladu s uvodnom izjavom 14. Direktive 2012/13, ta direktiva temelji na pravima utvrđenima u Povelji, posebno u njezinim člancima 6., 47. i 48., te se njome nadograđuju članci 5. i 6. EKLJP‑a kako ih tumači ESLJP, i da se izraz „optužba” u toj direktivi koristi za opisivanje istog koncepta kao izraz „optužnica” koji se koristi u članku 6. stavku 1. EKLJP‑a ( 5 ).

29.

Kao što to ističe Europska komisija u svojim pisanim očitovanjima, Sud je već potvrdio, u presudi IS (Nezakonitost rješenja kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku) ( 6 ), da se prava dodijeljena Direktivom 2012/13 primjenjuju na uhićenog ili zadržanog osumnjičenika, pri čemu je podsjetio na sudsku praksu ESLJP‑a u vezi s primjenom jamstava koja proizlaze iz kaznenog aspekta članka 6. EKLJP‑a, prema kojoj „kaznena optužba” postoji od trenutka u kojem nadležno tijelo pojedinca službeno obavijesti o navodu da je počinio kazneno djelo ili od trenutka od kojeg radnje koje su nadležna tijela poduzela povodom sumnje da je počinio kazneno djelo znatno utječu na njegov položaj. Tako se osoba koja je uhićena (ili zadržana) zbog sumnje da je počinila kazneno djelo, kao što je to u ovom slučaju XN, može smatrati „optuženom za kazneno djelo” i može zahtijevati zaštitu iz članka 6. EKLJP‑a ( 7 ).

30.

Iz toga slijedi da je Direktiva 2012/13 primjenjiva na glavni predmet.

31.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 8. stavak 1. Direktive 2012/13, u vezi s njezinim člankom 6. stavkom 2., tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, koji se primjenjuje u skladu s ustaljenom sudskom praksom u dotičnoj državi članici, prema kojem je dopušteno da se razlozi zadržavanja osumnjičenika ili okrivljenika ne navedu u pisanom nalogu za zadržavanje, nego u drugim dokumentima za koje će dotična osoba saznati samo ako bude osporavala zakonitost tog naloga pred sudom.

32.

Prije nego što započnem s analizom, važno je podsjetiti na to da se člankom 8. stavkom 1. te direktive zahtijeva da, kada se informacije pružaju osumnjičenicima ili okrivljenicima u skladu s člancima 3. i 6. navedene direktive, o tome vodi evidencija u skladu s postupkom evidentiranja koji je utvrđen u pravu dotične države članice. Međutim, čini mi se da iz spisa ne proizlazi da je tumačenje te odredbe na ikoji način relevantno za davanje odgovora na ovo pitanje. Sud bi prema tome u svojoj budućoj presudi trebao, prema mojem mišljenju, preoblikovati to pitanje tako da se njime upućuje samo na članak 6. stavak 2. Direktive 2012/13.

33.

Direktivom 2012/13 nastoji se zajedničkim minimalnim pravilima, kojima se utvrđuje pravo na informiranje u kaznenom postupku, ojačati uzajamno povjerenje država članica u njihove kaznenopravne sustave ( 8 ). U članku 1. te direktive navodi se, kao što je to prethodno navedeno, da se njome utvrđuju pravila o pravu na informiranje osumnjičenika ili okrivljenika o svojim pravima u kaznenom postupku i optužbama protiv njih.

34.

Kao što je to Sud već utvrdio ( 9 ), zajedničko tumačenje članaka 3. i 6. Direktive 2012/13 potvrđuje da se pravo navedeno u članku 1. te direktive odnosi na najmanje dva različita prava. S jedne strane, u skladu s člankom 3. navedene direktive, osumnjičenici i okrivljenici trebaju barem biti informirani o određenim postupovnim pravima, odnosno o pravu pristupa odvjetniku, pravu na besplatan pravni savjet i uvjetima za dobivanje takvog savjeta, pravu na informiranost o optužbama, pravu na tumačenje i prevođenje i pravu na uskraćivanje iskaza. Člankom 4. Direktive 2012/13 obvezuje se države članice da pruže osumnjičenicima ili okrivljenicima koji su uhićeni ili zadržani pisanu obavijest u kojoj su popisana i određena dodatna postupovna prava. S druge strane, tom se direktivom, u njezinu članku 6., definiraju pravila o pravu na informiranje o optužbama.

35.

U članku 6. stavku 2. Direktive 2012/13, na koji se odnosi ovo prethodno pitanje, navodi se pravilo prema kojem se osumnjičenici ili okrivljenici koji su uhićeni ili zadržani informiraju o razlozima njihova uhićenja ili zadržavanja, uključujući o kaznenom djelu za koje se sumnjiče ili za čije su počinjenje okrivljeni.

36.

Konkretna je svrha te odredbe omogućiti dotičnim osobama da osporavaju zakonitost oduzimanja svoje slobode i tako se zaštite od proizvoljnog uhićenja ili zadržavanja. To proizlazi iz sudske prakse ESLJP‑a.

37.

U tom pogledu, s obzirom na to da se člankom 6. stavkom 2. Direktive 2012/13 uređuje uvjet zakonitosti oduzimanja slobode, podsjećam na to da se njegovo tumačenje mora nužno temeljiti na članku 6. Povelje, koji se odnosi na pravo na slobodu i sigurnost. Prava koja su u njemu utvrđena moraju imati, u skladu s odredbom o izjednačavanju iz članka 52. stavka 3. Povelje, jednako značenje i opseg primjene kao ona dodijeljena na temelju članka 5. EKLJP‑a. ESLJP je pak dosljedno potvrđivao da je svrha obveze informiranja koju na temelju članka 5. stavka 2. EKLJP‑a ( 10 ) imaju nadležna tijela uhićenim ili zadržanim osobama omogućiti pravo na osporavanje zakonitosti oduzimanja njihove slobode pred sudom na temelju stavka 4. te odredbe ( 11 ).

38.

Tekst članka 6. stavka 2. Direktive 2012/13 na prvi pogled ne sadržava nikakve naznake kad je riječ o trenutku u kojem treba pružiti informacije o razlozima uhićenja ili zadržavanja. Stoga valja ispitati može li se takva naznaka izvesti iz sustavnog tumačenja te odredbe, uzimajući u obzir način na koji je ona povezana s drugim sastavnicama pravnog uređenja utvrđenog tim člankom 6.

39.

U članku 6. stavku 1. Direktive 2012/13 navodi se pravilo prema kojem osumnjičenici i okrivljenici dobivaju – žurno i uz toliko detalja koliko je potrebno kako bi se osigurala pravičnost postupka i ostvarivanje prava na obranu – informacije o kaznenim djelima za koja se sumnjiče ili za čije su počinjenje okrivljeni. U uvodnoj izjavi 28. te direktive pojašnjava se da se to informiranje provodi najkasnije prije prvog službenog saslušanja od strane policije. Stavkom 3. tog članka predviđa se da se, najkasnije po dostavljanju optužnice sudu, pružaju detaljne informacije o optužbama – uključujući vrstu i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, kao i vrstu sudjelovanja od strane okrivljene osobe – dok se stavkom 4. navedenog članka određuje da se osumnjičenike ili okrivljenike žurno obavještava o svim promjenama informacija koje su pružene, kada je to potrebno radi osiguravanja pravičnosti postupka.

40.

S obzirom na predmet pitanja suda koji je uputio zahtjev, ispitat ću odnos između prvih dvaju stavaka članka 6. Direktive 2012/13.

41.

U stavku 1. te odredbe navodi se opća obveza pružanja informacija o kaznenim djelima koje se dostavljaju žurno, uz toliko detalja koliko je potrebno, kako bi se osigurala pravičnost postupka i djelotvorno ostvarivanje prava na obranu. U njezinu stavku 2. utvrđuje se dodatna obveza za nadležna tijela u slučaju uhićenja ili zadržavanja, koja nije ograničena na pružanje informacija o kaznenim djelima, već općenitije obuhvaća razloge uhićenja ili zadržavanja ( 12 ). Stoga nije iznenađujuće što se u tom posljednjem stavku ne navodi trenutak u kojem informacije navedene u njemu treba pružiti osumnjičeniku ili okrivljeniku, s obzirom na to da se vremenski kriterij utvrđen stavkom 1. primjenjuje i u slučaju uhićenja ili zadržavanja.

42.

Prema tome, čini se da sustavno tumačenje upućuje samo na to da su nadležna tijela obvezna dotičnu osobu informirati o razlozima njezina uhićenja ili zadržavanja dovoljno žurno da joj se omogući da, ako to smatra korisnim, osporava zakonitost oduzimanja svoje slobode, kako bi joj se omogućilo djelotvorno ostvarivanje prava na obranu i zajamčila pravičnost postupka.

43.

Do istog interpretativnog rješenja dolazi se uzimanjem u obzir ustaljene sudske prakse Suda koja ističe nužnost toga da se članku 6. Direktive 2012/13 dade koristan učinak, kojom se pojašnjava da se, iako Direktiva 2012/13 ne uređuje načine na koje informacije o optužbi trebaju biti priopćene osumnjičeniku ili okrivljeniku, tim načinima ne smije dovesti u pitanje cilj koji je predviđen osobito tim člankom 6., a koji se sastoji u tome da osumnjičenici i osobe okrivljene za počinjenje kaznenog djela mogu pripremiti svoju obranu i da se osigura pravičnost postupka ( 13 ).

44.

Naime, moglo bi se tvrditi da samo žurno pružanje tih informacija, u trenutku oduzimanja slobode ili ubrzo nakon toga, uhićenoj ili zadržanoj osobi može omogućiti da procijeni svoje izglede za djelotvorno osporavanje zakonitosti zadržavanja i da, prema potrebi, podnese pravni lijek kojim osporava tu zakonitost.

45.

Suprotno tomu, taj se cilj ne može ostvariti ako se informacije o razlozima uhićenja ili zadržavanja pruže tek nakon što dotična osoba podnese takav pravni lijek. Naime, valja utvrditi da, kada bi uhićena ili zadržana osoba bila obvezna osporavati zakonitost akta da bi saznala razloge njegova donošenja, ne bi imala vremena procijeniti izglede uspjeha svojeg pravnog lijeka niti, prema potrebi, djelotvorno pripremiti taj pravni lijek. Stoga nije dostatno da se razlozi o kojima je riječ mogu izvesti iz spisa sudskog predmeta ( 14 ).

46.

Čini mi se da tumačenje dano do ove točke potvrđuje već ustaljena sudska praksa ESLJP‑a, uvedena presudom van der Leer protiv Nizozemske ( 15 ), prema kojoj se nijedna osoba koja ima pravo podnijeti pravni lijek radi donošenja žurne odluke o zakonitosti njezina zadržavanja ne može djelotvorno koristiti tim pravom ako joj se u što kraćem roku, i u dostatnoj mjeri, ne priopće razlozi na temelju kojih joj je oduzeta sloboda ( 16 ).

47.

Svjestan činjenice da se točan trenutak kojim bi se izrazio takav „zahtjev žurnosti” ne može utvrditi apstraktno, ESLJP je naveo da pitanje jesu li navedeni razlozi dovoljno žurno priopćeni uhićenoj ili zadržanoj osobi ovisi o posebnim okolnostima konkretnog slučaja.

48.

Međutim, iz te sudske prakse proizlazi da policijsko tijelo koje provodi uhićenje (ili zadržavanje) nije dužno priopćiti sve razloge u samom trenutku uhićenja ( 17 ). Vremenska ograničenja koja nalaže zahtjev žurnosti smatrana su ispunjenima kada je uhićena (ili zadržana) osoba o razlozima oduzimanja svoje slobode bila obaviještena u roku od nekoliko sati ( 18 ), dok je do sada uvijek bilo utvrđeno da je takav zahtjev povrijeđen kada bi ta osoba takvu informaciju primila u roku duljem od otprilike jednog dana ( 19 ).

49.

S obzirom na ta razmatranja, predlažem Sudu da na prvo prethodno pitanje odgovori tako da članak 6. stavak 2. Direktive 2012/13, u vezi s njezinim člankom 6. stavkom 1., treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis, koji se primjenjuje u skladu s ustaljenom sudskom praksom u dotičnoj državi članici, prema kojem je dopušteno da se razlozi zadržavanja osumnjičenika ili okrivljenika ne navedu u pisanom nalogu za zadržavanje, nego u drugim dokumentima za koje će dotična osoba saznati samo u slučaju osporavanja zakonitosti tog naloga pred sudom. Te joj razloge, naime, treba priopćiti dovoljno žurno da bi joj se omogućilo da, ako to smatra korisnim, pokrene takav sudski postupak, a u svakom slučaju prije prvog službenog policijskog saslušanja.

50.

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi doznati treba li članak 6. stavak 2. Direktive 2012/13/EU tumačiti na način da informacije koje treba pružiti uhićenoj ili zadržanoj osobi sadržavaju podatke o vremenu, mjestu i načinu počinjenja kaznenog djela, o konkretnom sudjelovanju te osobe u počinjenju i kaznenopravnoj kvalifikaciji djela koja iz toga proizlazi kako bi se dotičnoj osobi zajamčila mogućnost djelotvornog osporavanja oduzimanja njezine slobode i time djelotvorno ostvarivanje njezinih prava na obranu.

51.

Drugim riječima, Sudu se postavlja pitanje o sadržaju i razini detaljnosti razloga o kojima uhićenu ili zadržanu osobu treba informirati na temelju članka 6. stavka 2. Direktive 2012/13.

52.

Kao što sam to prethodno objasnio, u toj se odredbi navodi dodatna obveza informiranja u odnosu na općenitu obvezu iz članka 6. stavka 1. Direktive 2012/13 te je treba tumačiti u vezi s potonjom odredbom. Međutim, na temelju teksta tih odredbi ne može se odgovoriti na ovo prethodno pitanje. Naime, iz njihova teksta može se samo izvesti zaključak da se, kao prvo, navedeni razlozi moraju priopćiti dovoljno detaljno i da, kao drugo, moraju barem uključivati informaciju o kaznenom djelu za koje se dotična osoba sumnjiči.

53.

Stoga je nužno uzeti u obzir uvodnu izjavu 28. Direktive 2012/13, koja mi se čini osobito korisnom kad je riječ o dosegu obveza u pogledu informiranja osumnjičenika ili okrivljenika o optužbama protiv njih navedenih u prvim trima stavcima njezina članka 6.

54.

Budući da ću se u sljedećim točkama u velikoj mjeri osloniti na tu uvodnu izjavu, najprije moram podsjetiti na to da se Sud, iako uvodne izjave, u pravilu, nemaju pravno obvezujuću snagu ( 20 ), njima često vodio prilikom tumačenja odredbi pravnih akata Unije.

55.

U navedenoj uvodnoj izjavi potvrđuje se, među ostalim, potreba da se opis činjenica, uključujući, ako su poznati, vrijeme i mjesto počinjenja kažnjivog djela za koje se osumnjičenik ili okrivljenik sumnjiči i moguće pravne kvalifikacije navodnog djela, iznese dovoljno detaljno, uzimajući u obzir fazu kaznenog postupka u kojoj se takav opis iznosi, a radi zaštite pravičnosti postupka i omogućavanja djelotvornog ostvarivanja prava na obranu.

56.

Stoga nam se, prema mojem mišljenju, nudi određeni broj elemenata u pogledu dosega obveze informiranja koju nadležna tijela imaju na temelju članka 6. Direktive 2012/13.

57.

Kao prvo, informacije koje treba pružiti uključuju opis činjenica o navodnom kaznenom djelu i moguće pravne kvalifikacije takvog kaznenog djela, neovisno o fazi kaznenog postupka u kojoj se te informacije pružaju.

58.

U pogledu slučajeva uhićenja ili zadržavanja valja utvrditi da, zbog mnogobrojnosti situacija koje bi mogle opravdati takve mjere oduzimanja slobode, svako nastojanje da se navedu svi elementi koji se ubrajaju u „opis činjenica” bilo bi neupitno osuđeno na neuspjeh. Međutim, čini mi se da je razumno smatrati da takav opis ne bi smio izostaviti, osim poznatog vremena i mjesta počinjenja kaznenog djela, vrstu sudjelovanja dotične osobe u navedenom kaznenom djelu ( 21 ). Nadalje, upućivanje uvodne izjave o kojoj je riječ na moguće pravne kvalifikacije ( 22 ) treba tumačiti na način da je isto tako nužno da uhićena ili zadržana osoba bude obaviještena o privremeno utvrđenoj pravnoj kvalifikaciji kaznenog djela za koje se sumnjiči.

59.

Ako se informacije takvog sadržaja ne pruže, koristan učinak članka 6. stavka 2. Direktive 2012/13, u vezi s njegovim stavkom 1., uostalom, ne može biti osiguran. Naime, čini mi se da se samo pružanjem informacija o tako opisanim činjeničnim i pravnim razlozima uhićenja ili zadržavanja dotičnoj osobi i/ili njezinu branitelju može omogućiti da shvati zašto joj je oduzeta sloboda i da ona slijedom toga, po potrebi, djelotvorno ostvari svoje pravo na osporavanje zakonitosti uhićenja ili zadržavanja i na taj način svoja prava na obranu.

60.

Kao drugo, razina detaljnosti informacija o kojima je riječ razlikuje se ovisno o fazi postupka. U tom pogledu, uvodnom izjavom 28. Direktive 2012/13 izražava se, naime, zahtjev za odvagivanje postojećih imperativnih potreba, odnosno, s jedne strane, pravičnosti postupka i poštovanja prava na obranu, i, s druge strane, potreba povezanih s postupkom. Članak 6. Direktive 2012/13 stoga treba shvatiti na način da se njime utvrđuje stupnjevanje obveze informiranja, pri čemu se razina detaljnosti koje se nadležno tijelo dužno pridržavati povećava s približavanjem faze donošenja odluke o meritumu. Stavkom 1. tog članka propisuje se pružanje informacija o kaznenom djelu, koje također obuhvaćaju, u slučaju uhićenja ili zadržavanja, sve razloge tog uhićenja ili zadržavanja u smislu njegova stavka 2., dok se stavkom 3. navedenog članka zahtijevaju detaljne informacije u fazi donošenja odluke o meritumu.

61.

Iz te uvodne izjave 28. proizlazi i da pružanje prethodno navedenih informacija ne smije štetiti pravilnom odvijanju istrage koja je u tijeku, što podrazumijeva prethodnu ocjenu prikladne razine detaljnosti navedenih informacija. Naime, ne može se isključiti da nadležno tijelo posjeduje informacije koje se ne mogu otkriti uhićenoj ili zadržanoj osobi a da se time ne našteti takvoj istrazi. Od tog se tijela stoga traži da pronađe pravilnu ravnotežu kako bi se izbjegao nastanak takve štete, jamčeći pritom dotičnoj osobi pružanje dostatnih informacija da joj se omogući da shvati razloge oduzimanja njezine slobode i da djelotvorno osporava zakonitost toga ( 23 ).

62.

Iz toga slijedi, s jedne strane, da informacije propisane člankom 6. stavkom 2. Direktive 2012/13, u vezi sa stavkom 1. tog članka, nisu precizne i potpune kao što su to informacije koje se zahtijevaju u njegovu stavku 3. i da se, s druge strane, odnose na iste elemente koji su navedeni u tom posljednjem stavku.

63.

Čini mi se da tumačenje koje sam iznio u potpunosti potkrepljuje sudska praksa u vezi s člankom 5. stavkom 2. EKLJP‑a.

64.

Iako iz te sudske prakse proizlazi da pitanje je li uhićena ili zadržana osoba primila dostatne informacije da bi se mogla koristiti pravom na osporavanje zakonitosti oduzimanja njezine slobode treba tumačiti s obzirom na posebne okolnosti konkretnog slučaja, Sud je ipak naveo određena načela kojima bi se takva ocjena trebala voditi ( 24 ).

65.

Kao prvo, naznaka pravne osnove oduzimanja slobode sama po sebi nije dostatna informacija za potrebe ostvarivanja prava na informiranje o razlozima uhićenja ili zadržavanja. Na primjer, ESLJP je zaključio u presudi Murray protiv Ujedinjene Kraljevine da je došlo do povrede članka 5. stavka 2. EKLJP‑a zbog činjenice da je policijski službenik koji je uhitio gđu Murray njoj priopćio samo odredbu kaznenog zakona na temelju koje je njezino uhićenje provedeno ( 25 ). Isto tako, ESLJP je smatrao u presudi Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjene Kraljevine da informacija koju je policija prvotno priopćila tim tužiteljima, prema kojoj su uhićeni na temelju određene odredbe kaznenog zakona uz obrazloženje da su bili osumnjičeni za terorizam ( 26 ), nije bila u skladu s navedenim člankom.

66.

Kao drugo, uhićenu ili zadržanu osobu nužno je obavijestiti, na jeziku koji je jednostavan i koji ona razumije, o pravnim i činjeničnim razlozima oduzimanja njezine slobode, kako bi mogla sudski osporavati zakonitost toga ( 27 ). Ti razlozi moraju obuhvaćati, osim privremeno utvrđene pravne kvalifikacije navodnog kaznenog djela, vrstu sudjelovanja uhićene ili zadržane osobe u tom kaznenom djelu. Naime, također u vezi s presudom Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjene Kraljevine, valja podsjetiti na to da su ti tužitelji bili naknadno obaviješteni o ulozi koju su navodno imali u konkretnim kaznenim djelima i njihovoj navodnoj pripadnosti zabranjenim organizacijama, što je, u vezi s prethodno pruženim informacijama, prema mišljenju ESLJP‑a ispunjavalo zahtjeve koji proizlaze iz članka 5. stavka 2. EKLJP‑a ( 28 ). Taj je sud utvrdio da nije došlo do povrede te odredbe i u predmetu Gasiņš protiv Latvije jer je policija tužitelju objasnila da je osumnjičen za ubojstvo osobe J. O., da je to ubojstvo počinjeno 20. svibnja 2000. i da je to kazneno djelo kažnjivo na temelju članka 116. latvijskog Kaznenog zakonika ( 29 ).

67.

Kao treće, nadležna tijela nisu dužna dotičnoj osobi, u trenutku njezina uhićenja (ili zadržavanja), iscrpno priopćiti sve optužbe protiv nje ( 30 ), s obzirom na to da se ta razina detaljnosti zahtijeva tek u trenutku obavještavanja optuženika o optužnici protiv njega ( 31 ).

68.

Sud koji je uputio zahtjev trebao bi članak 74. stavak 2. Zakona o Ministarstvu unutarnjih poslova tumačiti s obzirom na gore navedena razmatranja prema kojima nalog o zadržavanju koji je izdan na temelju članka 72. stavka 1. točke 1. tog zakona mora sadržavati niz informacija, koji uključuju „činjenične i pravne razloge zadržavanja”.

69.

Stoga predlažem da Sud na drugo prethodno pitanje odgovori tako da članak 6. stavak 2. Direktive 2012/13, u vezi s člankom 6. stavkom 1. te direktive, treba tumačiti na način da uhićena ili zadržana osoba treba dobiti, a da se time ne dovede u pitanje istraga koja je u tijeku, sve potrebne informacije da bi joj se omogućilo da djelotvorno osporava oduzimanje svoje slobode i na taj način djelotvorno ostvari svoja prava na obranu. Te informacije moraju sadržavati, u okviru razloga uhićenja ili zadržavanja, opis činjenica, uključujući vrijeme i mjesto počinjenja djela, ako su ti elementi poznati, kao i vrstu sudjelovanja te osobe u kaznenom djelu za koje je osumnjičena te pravnu kvalifikaciju koju je nadležno tijelo privremeno utvrdilo.

70.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska) odgovori na sljedeći način: