1.

Ovaj predmet nudi novi pogled na postupovnu zaštitu koju potrošačima treba pružiti u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe. Konkretnije, u njemu se poziva Sud da pojasni treba li radi osiguravanja te zaštite zanemariti nacionalni učinak pravomoćnosti kako bi se omogućilo ponavljanje postupka koji je navodno nezakonit zbog toga što nacionalni sud nije po službenoj dužnosti ispitao moguću nepoštenost ugovornog odnosa o kojem je riječ.

2.

Nacionalna činjenična situacija i pravni okvir u kojima je to pitanje postavljeno mogu se sažeti kako slijedi. Žaliteljici iz glavnog postupka, osobi FY, naložen je povrat preostalog iznosa zajma koji je uzela od društva za potrošačke kredite Profi Credit Polska. Obveza plaćanja utvrđena je u presudi zbog ogluhe koja je donesena na temelju bjanko mjenice koju je potpisala korisnica zajma, a koju je društvo Profi Credit Polska naknadno ispunilo i na nju se pozivalo.

3.

Nacionalni sud donio je presudu zbog ogluhe a da nije imao na raspolaganju odredbe ugovora o zajmu. Stoga nije ispitao njihovu moguću nepoštenost. Iako osoba FY nije podnijela prigovor protiv te presude, naknadno je ocijenila da uvjeti u kojima je donesena ta presuda nisu u skladu s presudama Suda donesenima nekoliko mjeseci kasnije. Stoga je podnijela zahtjev za ponavljanje postupka.

4.

Na temelju nacionalnog prava takav se zahtjev može prihvatiti ako je, među ostalim, i. nacionalni ustavni sud nacionalnu odredbu na koje se pozivalo u sudskom postupku o kojem je riječ naknadno proglasio protivnom pravnom aktu više pravne snage ili ako se ii. stranci o kojoj je riječ „zbog povrede zakona oduzela mogućnost postupanja”.

5.

U tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev pita zahtijeva li se načelom ekvivalentnosti, s obzirom na prvu mogućnost, da se ponavljanje postupka na nacionalnoj razini proširi na temelju naknadne odluke Suda donesene u obliku prethodne odluke u skladu s člankom 267. UFEU‑a.

6.

Nadalje, pita treba li na temelju obveze tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom Unije, s obzirom na drugu mogućnost, smatrati da se stranci „zbog povrede zakona oduzima mogućnost postupanja” ako nacionalni sud ne ispita moguću nepoštenost odredbi u potrošačkom ugovoru.

7.

U skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13/EEZ ( 2 )„[d]ržave članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba”.

8.

Člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13 predviđa se da „[u] interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima”.

9.

U skladu s člankom 190. stavkom 4. poljskog Ustava, „[o]dluka Trybunała Konstytucyjnog [(Ustavni sud, Poljska)] o neusklađenosti s Ustavom, međunarodnim ugovorom ili zakonom, normativnog akta na temelju kojeg je donesena pravomoćna sudska odluka, pravomoćna upravna odluka ili rješenje drugih pitanja, osnova je za ponavljanje postupka, poništenje odluke ili rješenja u skladu s pravilima i na način utvrđen posebnim odredbama koje se primjenjuju na predmetni postupak”.

10.

U zahtjevu za prethodnu odluku navedene su sljedeće informacije o primjenjivom nacionalnom pravu. U članku 339. stavku 1. Kodeksa postępowania cywilnego (Zakonik o građanskom postupku, u daljnjem tekstu: KPC) navodi se da će, ako tuženik nije došao na raspravu, ili jest ali u njoj ne sudjeluje, sud donijeti presudu zbog ogluhe.

11.

U članku 399. stavku 1. KPC‑a propisuje se mogućnost zahtijevanja ponavljanja postupka u kojem je donesena pravomoćna presuda.

12.

U članku 401. stavku 2. KPC‑a navodi se da se ponavljanje postupka zbog njegove ništavosti može zahtijevati ako stranka nije imala stranačku sposobnost ili procesnu legitimaciju ili nije bila pravilno zastupana ili joj se zbog povrede zakona oduzela mogućnost postupanja.

13.

U skladu s člankom 407. stavkom 1. KPC‑a zahtjev za ponavljanje postupka podnosi se u roku od tri mjeseca; rok počinje teći od dana kada je stranka saznala za osnovu za ponavljanje, a kada je osnova oduzimanje mogućnosti postupanja ili nepostojanje pravilnog zastupanja, od dana kada su stranka, njezino tijelo ili zakonski zastupnik saznali za presudu.

14.

Člankom 401.1 KPC‑a predviđa se da se ponavljanje postupka može zahtijevati i ako Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) utvrdi da normativni akt na temelju kojeg je donesena odluka nije u skladu s Ustavom, ratificiranim međunarodnim sporazumom ili zakonom.

15.

U skladu s člankom 407. stavkom 2. KPC‑a zahtjev za ponavljanje postupka podnosi se u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu odluke Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud).

16.

U skladu s člankom 410. stavkom 1. KPC‑a sud odbija zahtjev koji je podnesen nakon isteka propisanog roka, koji je nedopušten ili koji nije utemeljen na zakonu.

17.

Osoba FY sklopila je 16. lipnja 2015. ugovor o zajmu s društvom za potrošačke kredite Profi Credit Polska. Povrat tog zajma bio je osiguran bjanko mjenicom koju je potpisala osoba FY.

18.

Društvo Profi Credit Polska podnijelo je 30. listopada 2017. Sądu Rejonowom dla Warszawy Pragi‑Południe (Općinski sud za četvrt Varšava Praga‑Jug u Varšavi, Poljska; u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu protiv osobe FY za plaćanje dugovanog iznosa uvećanog za kamate. U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne navode se pojedinosti o okolnostima koje su dovele do te tužbe. Međutim, relevantnom se čini činjenica da su tužbi bili priloženi samo mjenica (koju je to društvo ispunilo uz naznaku dugovanog iznosa) i obavijest o raskidu ugovora o zajmu.

19.

Budući da je utvrdio da nema osnove za izdavanje platnog naloga, Općinski sud uputio je predmet na raspravu ( 3 ). Dostava osobi FY smatrala se izvršenom. Taj je sud 17. travnja 2018. donio presudu zbog ogluhe u kojoj joj je naložio plaćanje traženog iznosa (i odbio tužbu samo u dijelu koji se odnosio na potraživanje kamata), pri čemu se oslonio isključivo na sadržaj mjenice i tužbu. Od društva Profi Credit Polska nije zatražio da mu dostavi ugovor o zajmu te stoga nije ispitao sadržava li taj ugovor nepoštene odredbe. Ta je presuda zbog ogluhe proglašena neposredno izvršivom te osoba FY protiv nje nije podnijela prigovor.

20.

Međutim, osoba FY Općinskom je sudu 25. lipnja 2019. podnijela zahtjev za ponavljanje postupka. Tvrdila je da je taj sud pogrešno tumačio Direktivu 93/13 i da, konkretno, nije uzeo u obzir presudu Suda u predmetu Profi Credit Polska I ( 4 ) (koja je donesena nakon presude zbog ogluhe). Prema njezinu mišljenju, Sąd Rejonowy dla Warszawy Pragi‑Południe (Općinski sud za četvrt Varšava Praga‑Jug) nije razmotrio nepoštenost ugovornih odredbi o kojima je riječ, čime joj se oduzela mogućnost postupanja u smislu članka 401. stavka 2. KPC‑a.

21.

Rješenjem od 27. kolovoza 2020. Općinski sud odbio je taj zahtjev utvrdivši da nije podnesen pravodobno i da se ne temelji na zakonu. Naveo je i da se osoba FY trebala braniti (u postupku u kojem je donesena presuda zbog ogluhe), što ona nije učinila.

22.

Osoba FY protiv tog je rješenja podnijela žalbu Sądu Okręgowom Warszawa‑Praga w Warszawie (Okružni sud za četvrt Varšava‑Praga u Varšavi, Poljska), odnosno sudu koji je uputio zahtjev u glavnom postupku.

23.

U postupku pred tim sudom Rzecznik Finansowy (financijski pravobranitelj, Poljska) naveo je da bi se osnova za ponavljanje postupka u kojem je donesena presuda zbog ogluhe mogla temeljiti na širokom tumačenju članka 401.1 KPC‑a, koji se odnosi na ponavljanje postupka na temelju (naknadne) odluke nacionalnog ustavnog suda. Prema njegovu mišljenju, presuda zbog ogluhe donesena je protivno obvezi Općinskog suda da po službenoj dužnosti ispita ugovorne odredbe ugovora o zajmu o kojem je riječ ( 5 ). Financijski pravobranitelj istaknuo je sličnost uloge Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) i one Suda kako bi potkrijepio argument prema kojem odluka potonjeg suda također može poslužiti kao valjana osnova za ponavljanje postupka, u skladu s načelom ekvivalentnosti.

24.

Financijski pravobranitelj podredno je naveo da bi se postupak o kojem je riječ mogao ponoviti i na temelju članka 401. stavka 2. KPC‑a s obzirom na to da je propust suda da po službenoj dužnosti provede ispitivanje obuhvaćen područjem primjene te odredbe (i dovodi do oduzimanja mogućnosti postupanja stranci) ( 6 ). Nadalje, složio se s osobom FY u pogledu nepoštenosti odredbi o kojima je riječ.

25.

Sud koji je uputio zahtjev u tom smislu dvoji u pogledu pravilnog načina daljnjeg postupanja.

26.

S jedne strane, naglašava važnost načela pravomoćnosti i upućuje na činjenicu da se nijednom odredbom prava Unije ni nacionalnog prava nacionalnim sudovima ne nalaže obveza ponavljanja postupka u kojem je donesena pravomoćna sudska odluka kako bi se uzela u obzir presuda Suda u kojoj se tumači pravo Unije.

27.

S druge strane, pita je li moguće doći do suprotnog zaključka na temelju načela ekvivalentnosti ili obveze tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom Unije.

28.

Važno je napomenuti da sud koji je uputio zahtjev navodi da je, s obzirom na presude Suda u predmetima Profi Credit Polska I, Profi Credit Polska II ( 7 ) i Kancelaria Medius, „vrlo vjerojatno” da je presuda zbog ogluhe donesena „očito protivno” nacionalnim pravilima kojima se prenose članci 6. i 7. Direktive 93/13 ( 8 ). Međutim, objašnjava da to pitanje ne može ocijeniti zbog toga što je u svojem postupanju ograničen na provjeru, kao prvo, toga jesu li se poštovali rokovi i, kao drugo, toga temelji li se zahtjev za ponavljanje postupka na nekoj zakonskoj osnovi. U tom postupovnom kontekstu treba utvrditi može li prethodna odluka o tumačenju činiti takvu osnovu.

29.

S obzirom na ta razmatranja, Sąd Okręgowy Warszawa‑Praga w Warszawie (Okružni sud za četvrt Varšava‑Praga u Varšavi) odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

30.

Poljska vlada i Europska komisija podnijele su pisana očitovanja. Obje su stranke iznijele usmena očitovanja na raspravi održanoj 24. siječnja 2023.

31.

Meritum prethodnih pitanja upućenih u ovom predmetu prvo ću razmotriti iznošenjem uvodnih napomena o stajalištu koje se u pravu Unije zauzima u pogledu nacionalnog učinka pravomoćnosti, osobito u području zaštite potrošača, i o pravnoj sigurnosti čiji je poseban izraz učinak pravomoćnosti (dio 1.).

32.

Kao drugo, objasnit ću da se načelom ekvivalentnosti ne zahtijeva da ponavljanje građanskog postupka postane dostupno na temelju prethodne odluke Suda o tumačenju, kad je to prema nacionalnom pravu moguće na temelju određenih presuda nacionalnog ustavnog suda (dio 2.).

33.

Kao treće, kako bih predložio odgovor na drugo prethodno pitanje (koje se odnosi na obvezu usklađenog tumačenja), morat ću pojasniti nekoliko točaka koje to pitanje podrazumijeva. U tom ću kontekstu objasniti da se djelotvornošću zaštite potrošača od nepoštenih odredbi od država članica ne zahtijeva automatski da osiguraju izvanredni pravni lijek u slučaju da nacionalni sud nije ispitao jesu li ugovorne odredbe koje obvezuju potrošača nepoštene. Međutim, objasnit ću i da je zbog posebnih okolnosti u kojima je presuda zbog ogluhe donesena i postala pravomoćna potrošaču o kojem je riječ potrebno osigurati pravni lijek. Iako će, prema mojem mišljenju, mogućnost da se osobi FY odobri zahtjev za ponavljanje postupka ovisiti o dostupnim mogućnostima tumačenja u poljskom pravu (i primjenjivim rokovima), objasnit ću da joj sudska praksa Suda pruža druge postupovne mogućnosti na temelju kojih se njezino pravo da ne bude vezana (navodno) nepoštenim ugovornim odredbama može ponovno uspostaviti (dio 3.).

34.

Za početak valja istaknuti da izvanredni pravni lijekovi, kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, općenito omogućuju preispitivanje sudskih odluka koje su postale pravomoćne. Ti lijekovi kao takvi stoga po samoj svojoj prirodi utječu na načelo pravomoćnosti kojim se inače onemogućuje dovođenje u pitanje pravomoćnih sudskih odluka.

35.

Iako je načelo pravomoćnosti izraz načela pravne sigurnosti ( 9 ), ono nije uvijek apsolutno (kao što to pokazuje postojanje izvanrednih pravnih lijekova). U tom pogledu iz sudske prakse Suda slijedi da iz prava Unije mogu proizaći dodatne iznimke od tog načela osim onih koje može utvrditi nacionalni zakonodavac.

36.

Pitanju može li se tim pravom u nekim situacijama zahtijevati da se ne uzmu u obzir nacionalni učinci pravomoćnosti pristupa se, s obzirom na to da u tom pogledu ne postoje nikakva konkretna pravila, kroz klasičnu prizmu načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, kojima se uređuje ostvarivanje postupovne autonomije država članica u skladu s obvezom lojalne suradnje utvrđenom u članku 4. stavku 3. UEU‑a. Prema tome, opće je stajalište prava Unije da se njime ne zahtijeva neuzimanje u obzir nacionalnih učinaka pravomoćnosti kako bi se ispravila neusklađenost nacionalne situacije s pravom Unije, osim ako se na temelju nekog od prethodno navedenih načela ne zahtijeva suprotan zaključak ( 10 ).

37.

U tom se okviru ocjena obično provodi s oprezom. Sud stalno podsjeća na važnost načela pravomoćnosti, pri čemu navodi da je opravdano interesom stabilnosti prava i pravnih odnosa, i dobrim sudovanjem ( 11 ). Kao što je to istaknuto, to načelo također služi interesima stranaka u pogledu toga da se njihov spor pravomoćno riješi te ga se zbog toga može smatrati jamstvom koje proizlazi iz prava na djelotvornu sudsku zaštitu i koje istodobno pridonosi široj svrsi javnog interesa za postojanjem pravnog sustava u čiju stabilnost društvo može imati povjerenja ( 12 ).

38.

Prema tome, s izvanrednim pravnim lijekovima, kao iznimkama od načela pravomoćnosti, treba postupati pažljivo. Iako se točni uvjeti njihove primjenjivosti mogu razlikovati ovisno o pravnom poretku o kojem je riječ, oni su odraz osjetljive ravnoteže koju nacionalni zakonodavac postiže između, s jedne strane, općeg interesa pravne sigurnosti i, s druge strane, interesa za postizanje pravednog ishoda u posebnim i ograničenim okolnostima ( 13 ).

39.

Njihovo pomno osmišljavanje odražava već istaknutu činjenicu da oni utječu na stabilnost pravnih odnosa i narušavaju načelo pravne sigurnosti koje implicitno proizlazi iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP) ( 14 ) i koje se smatra „jednim od temeljnih aspekata vladavine prava” ( 15 ). Zbog toga se smatra da bi pravomoćne presude trebale ostati kakve jesu, osim ako se na temelju okolnosti ozbiljne i uvjerljive prirode, kao što su ispravljanje temeljnih nedostataka ili pogreške u provođenju suđenja, ne zahtijeva suprotan zaključak ( 16 ).

40.

Ta su opća razmatranja naravno relevantna i za ocjenu ovog predmeta te znače da će za pronalazak odgovora na oba pitanja koja je u ovom predmetu postavio sud koji je uputio zahtjev prethodno navedena načela, čiji je cilj poboljšati primjenu prava Unije, biti potrebno ispitati u iznimno složenom i osjetljivom kontekstu.

41.

Kako bih predložio odgovor na prvo prethodno pitanje, prvo ću detaljnije razmotriti ograničenja koja se općenito pravom Unije, a osobito načelom ekvivalentnosti, određuju u pogledu nacionalnih učinaka pravomoćnosti (odjeljak (a)). Uz pomoć opisanog primjenjivog analitičkog okvira utvrdit ću kategoriju odluka Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) koju treba ispitati s obzirom na taj okvir. Taj je aspekt doveo do opsežne rasprave u ovom postupku (odjeljak (b)). Na temelju tog pojašnjenja iznijet ću razloge zbog kojih smatram da razlike između, s jedne strane, obilježjâ relevantnih nacionalnih odluka i, s druge strane, obilježjâ prethodnih odluka Suda o tumačenju onemogućuju primjenu načela ekvivalentnosti na način da se zahtijeva da te presude predstavljaju (novu) zakonsku osnovu za izvanredni pravni lijek o kojem je riječ (odjeljak (c)).

42.

Kao što sam to već naveo, načelo ekvivalentnosti u određenim okolnostima može utjecati na opseg nacionalnih učinaka pravomoćnosti.

43.

Konkretnije, tim se načelom zabranjuje državama članicama da za zahtjeve koji se odnose na povredu prava Unije utvrde postupovna pravila koja su nepovoljnija od onih koja se primjenjuju na sličan postupak utemeljen na povredi nacionalnog prava ( 17 ). U ovom kontekstu to znači da se, ako se nacionalnim pravom predviđaju iznimke od nacionalnih učinaka pravomoćnosti kako bi se omogućilo otklanjanje povreda prava izvedenih iz nacionalnog prava, te iznimke moraju primjenjivati i na slične tužbe koje se temelje na povredi prava Unije.

44.

Kako bi se utvrdilo može li se, općenito, nacionalna tužba smatrati sličnom tužbi podnesenoj radi zaštite prava izvedenih iz prava Unije, načelno bi trebalo uzeti u obzir njihove predmete, uzroke i bitne elemente ( 18 ).

45.

Međutim, u kontekstu ovog predmeta ne postavlja se pitanje treba li dva postupka smatrati sličnima (zbog čega se na njih trebaju primjenjivati istovjetni uvjeti) ( 19 ), nego mora li jedan postupak postati dostupan na temelju prethodne odluke o tumačenju u slučaju u kojem ga se može pokrenuti na temelju određene vrste nacionalnih sudskih odluka.

46.

U prošlosti su slični scenariji doveli do presuda u predmetima Impresa Pizzarotti ( 20 ), XC i Hochtief ( 21 ).

47.

Situacija koja je dovela do presude Impresa Pizzarotti uključivala je nacionalni sud (koji odlučuje u zadnjem stupnju) koji je raspolagao prilično širokom ovlašću da dopuni vlastite pravomoćne presude kako bi otklonio povrede nacionalnog prava, konkretno putem mehanizma koji naziva „pravomoćnost koja se razvija” ( 22 ). Sud je zaključio da je u takvim okolnostima taj mehanizam morao biti dostupan kako bi se situacija uskladila s relevantnim zakonodavstvom Unije (u području ugovora o javnoj nabavi).

48.

Sud je u presudi Hochtief, koja se odnosila na područje javne nabave, također prilično općenito naveo da, ako se postupovnim pravilima omogućuje preispitivanje pravomoćne presude kako bi se situacija uskladila s ranijom sudskom odlukom s kojom su sud i stranke bili upoznati, ta mogućnost mora prevladati i kako bi situacija bila u skladu s ranijom presudom Suda ( 23 ).

49.

Međutim, pomno ispitivanje obrazloženja Suda pokazuje da su ti uvjeti, koji su omogućili preispitivanje pravomoćne presude, predstavljeni kao hipotetski scenarij koji sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti. Taj je scenarij odražavao situaciju iz tog predmeta koja je uključivala prethodnu odluku koja se navodno nije uzela u obzir u kasnijoj fazi postupka u kojem je podnesen zahtjev za nju. Prema mojem mišljenju, ostalo je nejasno uklapaju li se nacionalna pravila kojima se omogućuje preispitivanje učinka pravomoćnosti doista u taj hipotetski scenarij ( 24 ).

50.

Naposljetku, Sud je u presudi XC isključio mogućnost primjene načela ekvivalentnosti na način da se ponovno suđenje u kaznenom postupku zbog povrede EKLJP‑a proširi na navodne povrede temeljnih prava zajamčenih pravom Unije. Sud je svoje obrazloženje temeljio na „uskoj funkcionalnoj vezi” između nacionalnog pravnog lijeka o kojem je riječ i postupka pred ESLJP‑om ( 25 ). Taj pravni lijek u biti je uveden kako bi se izvršile presude ESLJP‑a donesene u, prema mojem shvaćanju, pojedinačno povezanim predmetima ( 26 ). Donošenje tih presuda u načelu se može zatražiti i one se mogu donijeti tek nakon što se iscrpe svi nacionalni pravni lijekovi. Sud je tu situaciju usporedio s logikom kojom se uređuje sudsko ostvarivanje prava izvedenih iz prava Unije, koje se provodi prije donošenja pravomoćne nacionalne sudske odluke, osobito u okviru mehanizma prethodnog postupka.

51.

Iako se, naravno, tom sudskom praksom pruža koristan referentni okvir, nijedna se od prethodno ukratko opisanih presuda ne uklapa u potpunosti u predmetnu situaciju. Ispitivanje posljedica načela ekvivalentnosti doista se mora provoditi za svaki predmet zasebno jer podrazumijeva usporedbu konkretnih obilježja pravnih lijekova o kojima je riječ.

52.

Kako bi se u ovom predmetu mogla provesti takva analiza, sada ću pojasniti vrste odluka Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) koje u tu svrhu treba smatrati relevantnima.

53.

Iako to nije konkretno navedeno u tekstu prvog prethodnog pitanja, iz njega proizlazi da su odluke Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) na koje se može pozvati za potrebe ponavljanja postupka u skladu s člankom 401.1 KPC‑a donesene nakon pravomoćne sudske odluke čije se preispitivanje zahtijeva. Doista, prema mojem shvaćanju, smisao članka 401.1 KPC‑a, na koji se to pitanje odnosi, obuhvaća poimanje da činjenica da prethodna sudska odluka nije utemeljena na zakonu postaje očita tek nakon naknadne presude Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud).

54.

Na isti su način tri prethodne odluke o tumačenju na koje se prethodno upućuje ( 27 ), a koje sud koji je uputio zahtjev smatra mogućim osnovama za ponavljanje postupka o kojem je riječ, donesena nakon presude zbog ogluhe. Stoga prvo prethodno pitanje treba shvatiti na način da taj sud njime pita može li se utvrditi istovjetnost između, s jedne strane, presuda Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) i, s druge strane, prethodnih odluka Suda o tumačenju, koje su u oba slučaja donesene nakon pravomoćne sudske odluke čije se preispitivanje zahtijeva.

55.

Imajući to pojašnjenje na umu, sud koji je uputio zahtjev objasnio je da postoje dvije kategorije odluka Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) koje mogu poslužiti kao osnova za ponavljanje postupka u skladu s člankom 401.1 KPC‑a. Naziva ih se, s jedne strane, „običnim presudama” i, s druge strane, „negativnim presudama o tumačenju” ( 28 ).

56.

U odgovoru na pitanje koje mu je uputio Sud, sud koji je uputio zahtjev objasnio je da u svojem prvom pitanju traži pojašnjenje posljedica koje za te obje kategorije proizlaze iz načela ekvivalentnosti.

57.

U tom pogledu navodim sljedeća opažanja.

58.

Kao što se to objašnjava u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, ako Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) u „običnoj presudi” utvrdi da nacionalna odredba koja se preispituje nije u skladu s pravnim aktom više pravne snage, time se nacionalnoj odredbi koju preispituje oduzima pravna snaga.

59.

Čini se da se poljska vlada i Komisija slažu s tim stajalištem, kao i s činjenicom da „obična presuda” Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) predstavlja osnovu za ponavljanje građanskog postupka na temelju članka 401.1 KPC‑a.

60.

Međutim, čini se da se ne slažu kad je riječ o kategoriji „negativnih presuda o tumačenju”.

61.

Čini se da Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) u presudi o tumačenju zauzima stajalište o tome je li određeno tumačenje odredbe nacionalnog prava u skladu s određenim mjerilom preispitivanja. Naime, kad takva presuda ima negativan ishod, kojim se određeno tumačenje isključuje kao nezakonito („negativna presuda o tumačenju”), tumačeni akt ostaje valjan.

62.

Sud koji je uputio zahtjev priznaje da, iako je za ponavljanje upravnog postupka moguće pozvati se na „negativnu presudu o tumačenju”, u poljskom pravu nije jasno je li to moguće i u pogledu građanskog postupka (o kojem je riječ u glavnom postupku). Taj sud priznaje da prevladava stajalište da to nije moguće. Međutim, on sam smatra da to jest moguće.

63.

Komisija je u tom kontekstu na raspravi navela da je poljska vlada u boljem položaju da ocijeni to pitanje. Međutim, skrenula je pozornost na činjenicu da se na temelju nacionalnog prava smatra da odluke Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) imaju obvezujući učinak erga omnes, pri čemu se ne pravi razlika između različitih vrsta presuda koje taj sud može donositi.

64.

Poljska vlada navela je da „negativna presuda o tumačenju” ne utječe na valjanost tumačene odredbe i stoga ne može poslužiti kao osnova za ponavljanje građanskog postupka. Na raspravi je naglasila da se njezino stajalište temelji na odluci Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud, Poljska; u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) kojom se, prema njezinu mišljenju, uređuje to područje ( 29 ).

65.

Napominjem da, naravno, nije na Sudu da presudi o tome čini li „negativna presuda o tumačenju” Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) osnovu za ponavljanje građanskog postupka u skladu s člankom 401.1 KPC‑a. Postupci na temelju članka 267. UFEU‑a temelje se na jasnom razdvajanju funkcija, pri čemu nacionalni sudovi imaju isključivu nadležnost za tumačenje nacionalnog prava. Stoga se razmatranja suda koji je uputio zahtjev u pogledu takvog prava ne mogu dovesti u pitanje u okviru ovog postupka ( 30 ).

66.

Stoga ću se voditi pretpostavkom suda koji je uputio zahtjev, prema kojoj „negativna presuda o tumačenju” može činiti osnovu za ponavljanje građanskog postupka u skladu s člankom 401.1 KPC‑a te ću tu kategoriju odluka obuhvatiti ovom analizom.

67.

Svoju ocjenu posljedica koje proizlaze iz načela ekvivalentnosti u ovom predmetu započet ću raspravom o svrsi izvanrednog pravnog lijeka o kojem je riječ. U tom ću kontekstu objasniti da je taj pravni lijek vjerojatno povezan s, čini mi se, izravnim stajalištem Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) u pogledu neusklađenosti odredbe nacionalnog pravnog akta niže pravne snage s pravnim aktom više pravne snage ili u pogledu nezakonitosti određenog tumačenja takvog pravnog akta niže pravne snage (pododjeljak i.).

68.

Zatim ću se osvrnuti na specifična obilježja prethodnih odluka o tumačenju kojima se pruža vjerodostojno tumačenje prava Unije unutar šireg sudskog dijaloga na temelju kojeg nacionalni sud treba utvrditi konkretne posljedice u pogledu određenog nacionalnog pravnog akta (kao pravnog akta niže pravne snage), pri čemu točan oblik tih posljedica ovisi o nekoliko varijabli. Zbog te je konkretne dimenzije, prema mojem mišljenju, iznimno teško te presude uklopiti u konkretnu logiku izvanrednog pravnog lijeka o kojem je riječ a da se pritom ne utječe na zahtjev pravne sigurnosti (pododjeljak ii.).

69.

Ako se tu temeljnu razliku ne bi smatralo preprekom primjeni načela ekvivalentnosti, podredno ću razmotriti način na koji bi kategoriju mogućih prethodnih odluka koje dovode do primjene tog načela trebalo definirati kako bi se osiguralo poštovanje ograničenjâ načela ekvivalentnosti, kao i zahtjeva pravne sigurnosti (pododjeljak iii.). Nastavno na to podredno razmatranje osvrnut ću se na pitanje primjenjivih rokova. Taj aspekt predmeta sam po sebi otkriva izazove u pogledu integriranja logike prethodnih odluka u mehanizam izvanrednog pravnog lijeka o kojem je riječ (pododjeljak iv.).

70.

Kad je riječ o trodijelnom testu predmeta, uzroka i bitnih elemenata iz točke 44. ovog mišljenja, iz spisa predmeta proizlazi da je predmet postupaka koji mogu dovesti do presude Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) na koju se može pozvati na temelju članka 401.1 KPC‑a u pravilu proglašenje (ne)usklađenosti i posljedično (ne)valjanosti određene nacionalne odredbe s pravnim aktom više pravne snage ili pak utvrđenje da određeno tumačenje tog pravnog akta nije u skladu s pravnim aktom više pravne snage.

71.

Prema tome, čini se da je svrha izvanrednog pravnog lijeka predviđenog člankom 401.1 KPC‑a omogućiti preispitivanje pravomoćne presude nakon što je pravnoj osnovi na kojoj se ta presuda temelji oduzeta pravna snaga ili nakon što je postalo jasno da se ta presuda temeljila na nedopuštenom tumačenju nacionalnog prava.

72.

Jednostavno rečeno, ponavljajući formulaciju koju je Sud upotrijebio u svojoj presudi XC, čini se da postoji funkcionalna veza između pravnog lijeka uspostavljenog člankom 401.1 KPC‑a i proglašenja neusklađenosti odredbe nacionalnog prava (ili nezakonitosti njezina tumačenja) na koju se pozvalo u postupku čije se ponavljanje zahtijeva.

73.

Za razliku od presude XC, međutim, funkcionalna veza nešto je slabija u ovom predmetu jer, kako bi ponavljanje postupka bilo moguće na temelju članka 401.1 KPC‑a, presuda Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) koja dovodi do tog pokretanja ne mora nužno biti donesena u predmetu koji je pojedinačno povezan s postupkom čije se ponavljanje zahtijeva.

74.

Čini se da je taj pravni lijek doista dostupan bilo kojoj stranci u čijem se predmetu odlučilo na temelju osnove nacionalnog prava koja je naknadno proglašena nezakonitom, pod uvjetom da se zahtjev za ponavljanje podnese u primjenjivom roku.

75.

Zbog toga se, i suprotno situaciji koja je dovela do presude XC, ne čini relevantnim činjenica da prethodna odluka o tumačenju općenito predstavlja ex ante sredstvo osiguravanja usklađenosti prije nego što se pravomoćna nacionalna sudska odluka uopće donese. To naravno vrijedi za pojedinačni predmet u kojem se takva odluka zahtijeva. Međutim, prema mojem mišljenju, to konkretno razmatranje prestaje biti odlučujuće kad se funkcionalna veza između izvanrednog pravnog lijeka i nacionalne presude Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) koja dovodi do njegove primjene proširuje kako bi se obuhvatile sve naknadne presude tog suda kojima je pravna osnova o kojoj je riječ proglašena ništavom ili kojima je primijenjeno tumačenje nacionalnog prava isključeno kao nezakonito.

76.

Time, međutim, nisu iscrpljene sva specifična obilježja prethodnih odluka o tumačenju koja treba razmotriti.

77.

Čini se da su u kontekstu ovog predmeta odlučujuće razlike u logici kojom se uređuju posljedice koje proizlaze iz kategorija sudskih odluka o kojima je riječ.

78.

Prema mojem shvaćanju, kad Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) odredbu nacionalnog prava proglasi neusklađenom s pravnim aktom više pravne snage, to ne ostavlja puno prostora za raspravu u pogledu pravnih posljedica koje iz tog proglašenja proizlaze za pravni akt niže pravne snage o kojem je riječ. Kao što je to prethodno navedeno, taj se pravni akt proglašava neusklađenim i nestaje iz pravnog sustava. Izvanredni pravni lijek o kojem je riječ naknadno omogućuje da te posljedice poprime konkretan izraz na razini sudskih odluka donesenih na toj pravnoj osnovi (koja je proglašena ništavom).

79.

Isto se može, mutatis mutandis, navesti za „negativne presude o tumačenju”.

80.

Iako takve presude ne utječu na valjanost tumačenog nacionalnog prava, nemogućnost primjene određenog tumačenja pravnog akta niže pravne snage o kojem je riječ javlja se, slično onome što se dešava kao rezultat „običnih presuda”, kao izravna i neposredna posljedica utvrđenja Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud). Takvo se utvrđenje tada, na razini pravomoćnih sudskih odluka u kojima se primjenjuje takvo nedopušteno tumačenje određenog pravnog akta niže pravne snage, „odražava” u mogućnosti njihova preispitivanja u okviru izvanrednog pravnog lijeka o kojem je riječ.

81.

Suprotno tomu, primarna je svrha prethodnih odluka o tumačenju tumačiti pravo Unije (kao pravo više pravne snage o kojem je riječ). Iako na taj način predstavljaju mjerodavnu osnovu na temelju koje treba utvrditi odgovarajuće posljedice za određeno, moguće neusklađeno, pravilo nacionalnog prava, te konkretne posljedice treba primijeniti odgovarajući nacionalni sud nakon što se donese prethodna odluka i nastavi glavni postupak. Valja istaknuti da će točan oblik tih posljedica obično ovisiti o nekoliko varijabli.

82.

Taj je aspekt, prema mojem mišljenju, od temeljne važnosti u pogledu mogućnosti lakog utvrđivanja toga hoće li određena prethodna odluka in fine dovesti do pravnih posljedica koje se mogu smatrati sličnima posljedicama presuda Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud). To pak uvelike utječe na predvidljivost situacija u kojima bi se predmetni izvanredni pravni lijek, proširen na način predviđen u ovom predmetu, mogao primijeniti. To ću pitanje detaljnije razmotriti u nastavku.

83.

Kao što je to već ukratko navedeno, opća svrha prethodnog postupka (o tumačenju) jest nacionalnim sudovima pružiti elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni kako bi odlučili u sporovima koji se pred njima vode (mikrosvrha) i u istom smislu osigurali ujednačeno tumačenje i primjenu prava Unije u cijeloj Europskoj uniji (makrosvrha) ( 31 ).

84.

Valja navesti da se prethodna odluka donosi u širem kontekstu sudskog dijaloga koji predstavlja prethodni postupak i u kojem ulogu Suda dopunjuje naknadna intervencija određenog suda koji je uputio zahtjev: iako je uloga Suda pružiti obvezujuće tumačenje prava Unije, posljedice koje to tumačenje ima na konkretan predmet odgovornost su nacionalnih sudova koji djeluju u skladu s općim načelom nadređenosti prava Unije ( 32 ).

85.

Nadalje, ako se utvrdi sukob između prava Unije i nacionalnog prava, njegovo će rješavanje ovisiti o nekoliko varijabli.

86.

S gledišta prava Unije, hoće li, osobito, utvrđena neusklađenost nacionalnog prava s pravom Unije dovesti do toga da se nacionalno pravo izuzme iz primjene ovisi o konkretnoj prirodi odredbe prava Unije o kojoj je riječ (kao što su njezina primjenjivost u horizontalnim odnosima ili njezin izravni učinak kad je riječ o vertikalnim odnosima, pri čemu valja navesti da je izravan učinak uvjet za to da bi se pravom Unije moglo zahtijevati izuzimanje nacionalnog prava iz primjene) ( 33 ).

87.

S gledišta nacionalnog prava, hoće li utvrđena neusklađenost dovesti do stvarne neprimjenjivosti nacionalnog prava ovisit će o mogućnostima tumačenja u određenom pravnom sustavu. Doista, čak i kad, u konačnici, iz prethodne odluke proizlazi da određena odredba nacionalnog prava nije u skladu s pravom Unije, to ne mora nužno značiti kraj njezina pravnog vijeka jer nacionalni sud može pronaći način da je tumači u skladu s pravom Unije. Načelno tu mogućnost treba razmotriti prvu te bi neusklađen pravni akt o kojem je riječ trebalo izuzeti iz primjene (kad se to zahtijeva na temelju prava Unije) samo ako se neusklađenost ne može otkloniti ( 34 ).

88.

Ta je logika, prema mojem mišljenju, u prilično oštroj suprotnosti s logikom kojom se uređuju obje relevantne kategorije presuda Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud). Kao što sam to već objasnio, kad se u takvim presudama utvrdi neusklađenost, u njima se također izravno navode konkretne posljedice za određeni pravni akt niže pravne snage (odnosno njegova ništavost ili nemogućnost primjene određenog tumačenja).

89.

Htio bih dodati da na tu razliku ne utječe činjenica da obje kategorije sudskih odluka koje se uspoređuju očito proizvode učinke erga omnes ( 35 ).

90.

Ta sličnost prima facie potaknula je diskusiju na raspravi ( 36 ).

91.

Međutim, prema mojem mišljenju, prethodna razmatranja pokazuju da uvjeti učinaka erga omnes u oba slučaja koja se uspoređuju imaju bitno različito značenje i posljedice. Valja istaknuti da činjenica da su sudske odluke koje su donesene u oba slučaja općenito obvezujuće ni u kojem smislu ne pojašnjava način njihova međudjelovanja s neusklađenim pravnim aktom niže pravne snage.

92.

Prema mojem mišljenju, razlika koju sam prethodno utvrdio u tom pogledu znatno utječe na mogućnost predviđanja (samo na temelju sudske odluke) konkretnih situacija u kojima bi se izvanredni pravni lijek o kojem je riječ primjenjivao ako bi do toga dovele prethodne odluke o tumačenju: u nekim slučajevima to može biti tako, ali ne nužno i u drugima.

93.

Drugim riječima, primjenom načela ekvivalentnosti u tim bi se okolnostima nezanemarivo smanjila pravna sigurnost. Doista, utvrđivanje situacija koje dovode do primjene tog načela zahtijevalo bi zasebnu privremenu analizu (i moguću potrebu da se stranke saslušaju) u pogledu toga ima li određena prethodna odluka in fine posljedice koje se može smatrati usporedivima s posljedicama do kojih dovodi bilo koja od relevantnih presuda Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud).

94.

S obzirom na navedeno, ako se potreba za takvom raspravom ne smatra preprekom aktiviranju načela ekvivalentnosti, u nastavku ću podredno razmotriti način na koji bi kategoriju mogućih prethodnih odluka koje dovode do primjene tog načela trebalo definirati kako bi se osiguralo poštovanje ograničenjâ načela ekvivalentnosti, kao i zahtjeva pravne sigurnosti.

95.

Kao prvo, trebalo bi odlučiti je li relevantna kategorija prethodnih odluka o tumačenju ona koja je dovela do zaključka da određenu odredbu nacionalnog prava treba izuzeti iz primjene ili ona koja je dovela (samo) do toga da se određeno tumačenje nacionalnog prava isključi kao neusklađeno s pravom Unije.

96.

Odgovor na to pitanje možda ovisi o tome je li relevantna nacionalna presuda za usporedbu „obična presuda” ili „negativna presuda o tumačenju” Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud). Podsjećam na to da iz spisa predmeta proizlazi da dok se prvom kategorijom poništava neusklađeni pravni akt niže pravne snage, drugom se samo isključuje jedan način njegova tumačenja.

97.

Čini se da je izravan odgovor na to pitanje taj da se moguće posljedice prethodne odluke nikad neće točno uklapati u prvu kategoriju (jer Sud nikad ne može poništiti nacionalni pravni akt) ( 37 ), ali bi mogle odgovarati, kao što to Komisija u biti tvrdi, drugoj kategoriji ( 38 ).

98.

Međutim, to razgraničenje nije nužno sasvim uvjerljivo. Napominjem da prethodna odluka o tumačenju može dovesti do stvarne neprimjenjivosti nacionalnog prava. Stoga bi se moglo tvrditi da u konačnici nema velike razlike između, s jedne strane, proglašavanja nacionalne odredbe „mrtvom” i, s druge strane, njezina održavanja „na životu”, ali uz to da joj se oduzme stvarna mogućnost uređivanja društvenih odnosa.

99.

Nadalje, nakon što se utvrdi (protivno mojem glavnom prijedlogu iz prethodnog pododjeljka) da nepostojanje pravnih posljedica (za nacionalno pravo) kao neposrednog rezultata prethodne odluke ne onemogućuje primjenu načela ekvivalentnosti, isto bi se možda trebalo reći u pogledu razlike između (izravnog) proglašavanja nacionalnog prava ništavim i izuzimanja tog prava iz primjene (što uostalom može dovesti do toga da ga nacionalni zakonodavac kasnije stvarno stavi izvan snage).

100.

Naposljetku valja podsjetiti i na to da se usporedba pravnih lijekova ili presuda za potrebe primjene načela ekvivalentnosti sastoji od provjere toga jesu li ti pravni lijekovi ili presude slični. Da bi se moglo primijeniti načelo ekvivalentnosti, oni ne moraju biti istovjetni.

101.

S obzirom na navedeno, iako se taj pristup ne čini problematičnim u kontekstu redovnih pravnih lijekova, smatram da bi se s njime trebalo opreznije postupati kad je riječ o izvanrednim pravnim lijekovima zbog toga što takvi pravni lijekovi utječu na temeljna načela kao što su pravomoćnost i pravna sigurnost.

102.

Stoga smatram da bi razlika u smislu preciznih pravnih posljedica za pravni akt niže pravne snage o kojem je riječ trebala biti važna, što u ovom konkretnom kontekstu znači da bi relevantna nacionalna presuda za usporedbu trebala biti samo „negativna presuda o tumačenju”, a ne i „obična”.

103.

Nadalje, zbog istih bi razloga slične prethodne odluke trebalo dodatno ograničiti na one koje dovode do isključenja određenog tumačenja nacionalnog prava, ali kojima se ipak ne nalaže njegovo izuzimanje iz primjene. To bi doista bila drukčija, invazivnija kategorija pravne posljedice koju „negativna presuda o tumačenju” ne proizvodi.

104.

Kao drugo, relevantna bi kategorija prethodnih odluka, prema mojem mišljenju, mogla obuhvaćati samo one odluke koje se odnose na točno isto zakonodavstvo kao što je ono na koje se poziva u pravomoćnoj presudi čije se preispitivanje zahtijeva. Svaka šira definicija relevantne presude za usporedbu prekoračivala bi konkretan fokus relevantne kategorije presuda Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) (te u tom pogledu utjecala i na zahtjev pravne sigurnosti).

105.

Čini se da se te presude doista odnose na određen akt ili odredbu nacionalnog prava. Prema mojem shvaćanju, prihvatljiv zahtjev za izvanredni pravni lijek o kojem je riječ nije moguće podnijeti po analogiji, odnosno pozivanjem na navodnu ništavost ili navodno neusklađeno tumačenje nacionalne odredbe koja se razlikuje od one koju je Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) stvarno ispitao (iako joj je slična).

106.

Kao treće, s obzirom na to da je sama svrha „presuda o tumačenju” zauzeti stajalište o tome je li određeno tumačenje nacionalnog prava u skladu s pravnim aktom više pravne snage, odgovor na to pitanje nalazi se, prema mojem shvaćanju, u njihovim izrekama, kao što je to poljska vlada u biti objasnila na raspravi.

107.

Iako bi za poštovanje načela ekvivalentnosti (i, ponavljam, zahtjeva pravne sigurnosti) bilo potrebno to da se relevantna kategorija prethodnih odluka o tumačenju razgraniči na isti način, takvo razgraničenje moglo bi dovesti do proizvoljnih rezultata s obzirom na logiku kojom se uređuju te odluke.

108.

Doista, iako Sud u nekim slučajevima relevantno razmatranje može navesti u izreci svoje odluke, u drugim slučajevima takvo razmatranje može proizlaziti iz njezina obrazloženja. To odražava činjenicu da je primarna svrha tih presuda tumačiti pravo Unije i da njihova točna usmjerenost ovisi o načinu na koji su postavljena pitanja, kao i o konkretnim elementima nacionalnog pravnog i činjeničnog okvira.

109.

Nadalje, valja naglasiti da uvjeti za odobrenje preispitivanja pravomoćne sudske odluke obuhvaćaju ključni aspekt rokova. U tom pogledu načelom pravne sigurnosti zahtijeva se da se jasno utvrdi trenutak od kojeg rokovi počinju teći. Čini se da je u ovom predmetu taj trenutak objava relevantne odluke Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud). Međutim, čini se da sud koji je uputio zahtjev smatra da se može pozvati na bilo koju od triju različitih prethodnih odluka kako bi eventualno odobrio zahtjev za ponavljanje postupka koji je pred njim u tijeku. Prema mojem mišljenju, taj pristup otkriva izazove u pogledu integriranja logike prethodnih odluka u mehanizam izvanrednog pravnog lijeka o kojem je riječ.

110.

Sud koji je uputio zahtjev utvrdio je tri prethodne odluke o tumačenju (Profi Credit Polska I, Profi Credit Polska II i Kancelaria Medius) iz kojih je, prema njegovu mišljenju, očito da je presuda zbog ogluhe donesena protivno nacionalnim pravilima kojim se prenose članci 6. i 7. Direktive 93/13. Podsjećam na to da se navodna povreda odnosi na činjenicu da je Sąd Rejonowy dla Warszawy Pragi‑Południe (Općinski sud za četvrt Varšava Praga‑Jug) donio tu presudu a da nije preispitao moguću nepoštenost ugovornih odredbi o kojima je riječ niti je, s obzirom na to da ih nije imao na raspolaganju, zatražio njihovo podnošenje.

111.

Iako se svakako slažem sa sudom koji je uputio zahtjev u pogledu toga da je ta sudska praksa relevantna za ocjenjivanje uvjeta u kojima je presuda zbog ogluhe donesena i toga da može dovesti do zaključka koji predlaže sud koji je uputio zahtjev ( 39 ), smatram da samo jedna od njih (Kancelaria Medius) stvarno odgovara parametrima koje sam podredno predložio u prethodnom pododjeljku. Međutim, ta prethodna odluka nije prva za koju bi se moglo reći da omogućuje utvrđivanje sličnih posljedica.

112.

Da pojasnim, Sud je u svojoj presudi Kancelaria Medius pružio tumačenje određenih odredbi Direktive 93/13 na način da se isključuje određeno tumačenje nacionalnog prava ( 40 ) koje je, kao što to ističe Komisija, istovjetno tumačenju o kojem je riječ u glavnom postupku ( 41 ). Osim toga, taj se zaključak nalazi u izreci presude (iako se neusklađeno zakonodavstvo nominalno ne utvrđuje u izreci, utvrđuje se u drugim dijelovima presude Suda).

113.

Konkretnije, iz te presude proizlazi da, ako nacionalni sud sumnja u nepoštenost ugovornih odredbi, ali nema na raspolaganju dokument u kojem su navedene, on mora biti u mogućnosti zatražiti njegovo podnošenje (kako bi te odredbe preispitao) ( 42 ).

114.

Iako se čini da se to utvrđenje dobro uklapa u situaciju iz glavnog postupka, ta se presuda zapravo temelji na prethodnoj sudskoj praksi, koja uključuje (ali nije ograničena na) druge dvije presude koje je naveo sud koji je uputio zahtjev.

115.

Kao prvo, Sud je u svojoj presudi Profi Credit Polska I zaključio da se Direktivi 93/13 protive nacionalna pravila zbog kojih nacionalni sud ne može po službenoj dužnosti preispitati moguću nepoštenost ugovornih odredbi u potrošačkom ugovoru ako su, ukratko, detaljna pravila za izvršavanje prava na podnošenje prigovora protiv platnog naloga previše restriktivna. U tom je predmetu Sud zbog osobito restriktivne prirode primjenjivih pravila zaključio da je to doista slučaj ( 43 ).

116.

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev navodi da su, iako se glavni postupak ne odnosi na platni nalog (a stoga ni isto nacionalnog zakonodavstvo), uvjeti u kojima se presuda zbog ogluhe o kojoj je riječ može osporavati jednako restriktivni.

117.

Kao drugo, Sud se u presudi Profi Credit Polska II osvrnuo upravo na posljedice koje proizlaze iz nemogućnosti nacionalnog suda da po službenoj dužnosti provede preispitivanje te je jasno naveo da nacionalni sud koji sumnja u nepoštenost ugovornih odredbi može zatražiti podnošenje relevantnih dokumenata ( 44 ).

118.

Kao treće, obvezujuća priroda takvog proaktivnog pristupa navedena je, prema mojem mišljenju, u presudi Lintner (koja je donesena prije presude Kancelaria Medius) ( 45 ).

119.

Nakon razmatranja tih elemenata sudske prakse, koju bi presudu Suda trebalo uzeti u obzir za potrebe utvrđivanja toga je li se poštovao rok za podnošenje zahtjeva za ponavljanje postupka?

120.

Ovdje smatram korisnim podsjetiti na to da je Komisija u ovom predmetu iznijela argumente u korist utvrđivanja istovjetnosti „negativne presude o tumačenju” i prethodne odluke o tumačenju. Međutim, dodala je i da bi to trebao biti slučaj samo ako je zaključak o neusklađenosti nacionalnog prava jasan.

121.

Takav standard jasnoće možda se najbolje povezuje s presudom Kancelaria Medius. Međutim, kao što sam to upravo objasnio, ta presuda (koja je donesena, ako je to od ikakvog značaja, bez mišljenja nezavisnog odvjetnika) ( 46 ) nipošto nije prva u kojoj se rješavao opći problem koji proizlazi iz glavnog postupka.

122.

Napominjem da se, u skladu s informacijama iz spisa predmeta, zahtjev za ponavljanje postupka treba podnijeti u roku od tri mjeseca od objave presude Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) ( 47 ).

123.

Iz informacija koje je podnio sud koji je uputio zahtjev zaključujem da je osoba FY podnijela svoj zahtjev otprilike devet mjeseci nakon donošenja presude Profi Credit Polska I te je, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev, taj zahtjev možda podnijela šest mjeseci prekasno. Sud koji je uputio zahtjev možda zbog toga razmatra mogućnost utvrđivanja navodne pogreške u presudi zbog ogluhe i na temelju naknadnih presuda Profi Credit Polska II ili Kancelaria Medius (koje su donesene otprilike četiri mjeseca odnosno 12 mjeseci nakon što je osoba FY podnijela zahtjev).

124.

Moram reći da me ta razmatranja donekle zbunjuju jer je, prema mojem mišljenju, teško priznati da bi načelo ekvivalentnosti moglo dovesti do rezultata u kojem bi rok o kojem je riječ mogao početi teći sa svakom novom prethodnom odlukom Suda koja bi dodatno razjasnila posljedice koje za tumačenje određene odredbe nacionalnog prava proizlaze iz prava Unije.

125.

Podsjećam na to da ponavljanje postupka o kojem je riječ u ovom predmetu predstavlja izvanredni pravni lijek, koji po svojoj prirodi čini iznimku od načela pravomoćnosti. Kako bi se poštovalo načelo pravne sigurnosti, uvjeti u kojima se takav pravni lijek može primijeniti stoga trebaju biti jasno određeni kako bi se osigurala predvidljivost, što uključuje utvrđeni rok unutar kojeg se takav pravni lijek može zahtijevati.

126.

Zbog tog je zahtjeva stoga nužno utvrditi koja je vremenski prva prethodna odluka na temelju koje se može zaključiti da se pravomoćna presuda temeljila na tumačenju nacionalnog prava koje nije u skladu s pravom Unije. Međutim, to se zbog prethodno utvrđenih razloga može pokazati donekle teškim ako se zahtijeva ista razina nominalne jasnoće kao u pogledu toga koji pravni akt nije u skladu s pravom Unije i koje su konkretne posljedice takvog utvrđenja.

127.

S obzirom na ta razmatranja, predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori na način da se načelom ekvivalentnosti, kao jednim od izraza obveze lojalne suradnje propisane člankom 4. stavkom 3. UEU‑a, ne zahtijeva da izvanredni pravni lijek koji omogućuje da se građanski postupak ponovi na temelju presude nacionalnog ustavnog suda i. kojom se odredba nacionalnog prava, na koju se poziva u tom postupku, proglašava neusklađenom s pravnim aktom više pravne snage i stoga ništavom ili ii. kojom se određeno tumačenje odredbe nacionalnog prava, na koju se poziva u tom postupku, proglašava neusklađenim s pravnim aktom više pravne snage, bude dostupan i na temelju presude koju je Sud donio u postupku u skladu s člankom 267. UFEU‑a i kojom se tumači odredba prava Unije.

128.

Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem pita znači li obveza tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom Unije da osnovu za ponavljanje građanskog postupka propisanu člankom 401. stavkom 2. KPC‑a treba tumačiti široko na način da se u zakonskim pojmom „oduzimanja mogućnosti postupanja stranci zbog povrede zakona” obuhvati povreda obveze nacionalnog suda da po službenoj dužnosti preispita jesu li odredbe u potrošačkom ugovoru nepoštene.

129.

Kako bih dao koristan odgovor na drugo prethodno pitanje, prvo ću objasniti razloge koji su vjerojatno uopće doveli do tog pitanja. Za takvo je objašnjenje potrebno podrobnije razmotriti informacije koje je sud koji je uputio zahtjev pružio o shvaćanju zakonskog pojma „oduzimanja mogućnosti postupanja stranci zbog povrede zakona” (odjeljak (a)).

130.

Uzimajući u obzir tekst drugog pitanja, zatim ću objasniti da je točan ishod koji se može postići tumačenjem u skladu s pravom Unije pitanje koje je u nadležnosti nacionalnog suda (odjeljak (b)).

131.

Valja istaknuti da, kako bi ta metoda tumačenja uopće postala relevantna, prvo je potrebno utvrditi koje je to točno pravno pravilo Unije s kojim se treba osigurati usklađenost. Čini se da se pitanje suda koji je uputio zahtjev u tom pogledu temelji na pretpostavci da se pravom Unije od država članica zahtijeva da osiguraju izvanredni pravni lijek koji bi omogućio osporavanje pravomoćne sudske odluke donesene u slučaju u kojem ugovorne odredbe potrošačkog ugovora nisu ispitane. Budući da u tom smislu ne postoji konkretno pravilo prava Unije, analizirat ću pretpostavku suda koji je uputio zahtjev tako što ću ispitati je li moguće izvesti njegovo postojanje iz načela ekvivalentnosti (odjeljak (c)) ili iz razmatranja o djelotvornosti (odjeljak (d)).

132.

Iz spisa predmeta proizlazi da situacija u kojoj se stranci zbog povrede zakona oduzela mogućnost postupanja u poljskom pravu predstavlja zasebnu osnovu za ponavljanje građanskog postupka. Na nju se upućuje u članku 401. stavku 2. KPC‑a, zajedno s osnovama koje se odnose na osobu koja „nije imala stranačku sposobnost ili procesnu legitimaciju ili nije bila pravilno zastupana”.

133.

Te su osnove, u skladu s tekstom članka 401. stavka 2. prve rečenice KPC‑a, povezane s ništavosti postupka, a stoga i s, prema mojem shvaćanju, određenim postupovnim pogreškama koje su utjecale na postupak u kojem je donesena pravomoćna presuda ( 48 ). U tom je kontekstu popis postupovnih pogrešaka koje mogu dovesti do ponavljanja postupka, kao što se to propisuje u članku 401. stavku 2. KPC‑a, relativno kratak, vjerojatno zbog općenito iznimne prirode izvanrednih pravnih lijekova ( 49 ).

134.

Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da konkretan scenarij oduzimanja mogućnosti postupanja stranci zbog povrede zakona obuhvaća situaciju u kojoj stranka u određenom postupku ili njegovu većem dijelu nije mogla sudjelovati zbog povrede postupovnih pravila koje su počinili sud ili druga stranka u postupku.

135.

Poljska vlada u istom je smislu na raspravi objasnila da do oduzimanja mogućnosti postupanja zbog povrede zakona obično dolazi ako druga stranka u postupku nije propisno obaviještena o postupku koji se protiv nje pokreće.

136.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev objašnjava i da je Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) primijenio taj pojam kad se ponavljanje postupka zatražilo na temelju (naknadne i činjenično povezane) odluke ESLJP‑a u kojoj je zaključeno da je došlo do povrede prava na pošteno suđenje koje je zajamčeno člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a ( 50 ).

137.

Budući da ne postoje dodatne informacije u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku i pod uvjetom da navedeno provjeri sud koji je uputio zahtjev, taj je zaključak, prema mojem shvaćanju, donesen zbog toga što nacionalni sud nije naveo razloge prilikom odbijanja zahtjeva za pravnu pomoć koji je stranka podnijela u vezi s podnošenjem žalbe u kasacijskom postupku (u čiju je svrhu pravno zastupanje bilo obvezno). Također, koliko shvaćam, smatralo se da situacija o kojoj je riječ onemogućuje podnositelju prigovora da iskoristi taj postupovni pravni lijek.

138.

Čini se da sud koji je uputio zahtjev na temelju tog elementa nacionalne sudske prakse pita treba li osnovu za ponavljanje postupka o kojoj je riječ tumačiti (jednako) široko kako bi se obuhvatio propust nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita zakonitost odredbi u potrošačkom ugovoru, čime se povređuju zahtjevi koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Upravo u tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev pita može li se takvo tumačenje naložiti načelom na temelju kojeg nacionalno pravo treba tumačiti u skladu s pravom Unije. Sada ću se osvrnuti na to pitanje.

139.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, nacionalni sudovi moraju „u najvećoj mogućoj mjeri tumačiti odredbe nacionalnog prava tako da njihova primjena doprinosi provedbi prava Unije” ( 51 ). Iako nacionalni sudovi u tom smislu moraju, ukratko, iskoristiti sva moguća sredstva koja se u tu svrhu pružaju u okviru određenog pravnog sustava, ta metoda ne može služiti kao temelj za tumačenje nacionalnog prava contra legem ( 52 ).

140.

Iz tog opisa slijedi da, iako je cilj metode usklađenog tumačenja osigurati punu učinkovitost prava Unije ( 53 ), za njegovu primjenu i utvrđivanje njegovih ograničenja nužno su odgovorni nacionalni sudovi, na temelju uputa koje Sud po potrebi može dati na temelju informacija iz spisa predmeta ( 54 ).

141.

Doista, u skladu s razdvajanjem funkcija između, s jedne strane, Suda i, s druge strane, nacionalnih sudova u okviru postupka na temelju članka 267. UFEU‑a, tumačenje nacionalnog prava u isključivoj je nadležnosti nacionalnih sudova ( 55 ). Iz toga slijedi da Sud ne može formalno utvrditi nalaže li se načelom usklađenog tumačenja određeno tumačenje na nacionalnoj razini jer pitanje hoće li se usklađenost s pravom Unije postići na taj način ovisi o području primjene nacionalne odredbe o kojoj je riječ i njezinoj „fleksibilnosti u pogledu tumačenja”.

142.

Ipak, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev pružila pomoć, nužno je, osobito zbog relevantnosti potvrđivanja načela usklađenog tumačenja, na razini prava Unije odrediti točnu „mjeru zakonitosti” s obzirom na koju treba osigurati usklađenost.

143.

U tom se pogledu čini da se drugo prethodno pitanje temelji na pretpostavci da se pravom Unije, konkretno člankom 6. stavkom 1. i člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13, zahtijeva mogućnost ponavljanja građanskog postupka u kojem je donesena pravomoćna presuda kako bi se ispravio navodni propust nacionalnog suda da ispita zakonitost odredbi u potrošačkom ugovoru. Budući da se čini da u primjenjivom nacionalnom pravu ne postoji izričita zakonska osnova za ponavljanje građanskog postupka koja bi se uklapala u takav scenarij, sud koji je uputio zahtjev razmatra široko tumačenje članka 401. stavka 2. KPC‑a kako bi ga njime obuhvatio.

144.

U skladu sa stajalištima koja su u biti iznijele poljska vlada i Komisija, napominjem da bi se ponavljanjem građanskog postupka kako bi se ispravio propust nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita odredbe u potrošačkom ugovoru nedvojbeno povećala djelotvornost zaštite potrošača. Međutim, Sud je dosljedno naglašavao da je odgovornost država članica da, u skladu s načelom postupovne autonomije, uspostave nacionalne postupke za ispitivanje eventualne nepoštenosti ugovorne odredbe, uz istodobno poštovanje načelâ ekvivalentnosti i djelotvornosti ( 56 ).

145.

Stoga se, u nedostatku izričite odredba u tom smislu u pravu Unije, bez daljnjeg ispitivanja ne može pretpostaviti da propust nacionalnog suda u postupku u kojem je donesena pravomoćna presuda da poštuje jedan od zahtjeva iz članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13 dovodi do automatskog zaključka da države članice moraju osigurati izvanredni pravni lijek kako bi se omogućilo preispitivanje takve pravomoćne presude.

146.

Takva bi se obveza, prema mojem mišljenju, mogla uspostaviti samo na temelju načela ekvivalentnosti ili razmatranja povezanih s djelotvornošću prava koja proizlaze iz prava Unije. Te ću aspekte naizmjenično ispitati u dvama odjeljcima u nastavku.

147.

Kao što se na to već podsjeća u točki 43. ovog mišljenja, načelom ekvivalentnosti zabranjuje se državama članicama da za zahtjeve koji se odnose na povredu prava Unije utvrde postupovna pravila koja su nepovoljnija od onih koja se primjenjuju na slične zahtjeve utemeljene na povredi nacionalnog prava.

148.

Sud je u tom kontekstu, kao što na to podsjeća Komisija, više puta objasnio da je članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 (kojim se u biti zahtijeva da nepoštene odredbe ne budu obvezujuće za potrošače) „pravno pravilo ekvivalentno nacionalnim pravilima koja unutar nacionalnog pravnog poretka imaju status pravnih pravila javnog poretka” ( 57 ). Sud je također istaknuo (u području zaštite potrošača i općenitije) da „uvjeti koji se nalažu nacionalnim pravom na temelju kojih sudovi po službenoj dužnosti mogu primijeniti pravno pravilo [Unije] ne smiju biti nepovoljniji od uvjeta kojima se uređuje primjena pravila nacionalnog prava iste pravne snage koju ta tijela izvršavaju po službenoj dužnosti” ( 58 ).

149.

Stoga, ako se utvrdi da se osnova za ponavljanje građanskog postupka na temelju oduzimanja mogućnosti postupanja stranci u nacionalnom pravu primjenjuje na način da obuhvaća propuste nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti istaknu razloge koji se odnose na javni poredak, to bi dovelo do primjene načela ekvivalentnosti kako bi se ta osnova primijenila na situaciju iz glavnog postupka ( 59 ).

150.

S obzirom na navedeno, želim naglasiti da informacije koje su dostupne u spisu predmeta ne upućuju na to da je tumačenje članka 401. stavka 2. KPC‑a, kako je upravo istaknuto, stvarno prihvaćeno. Stoga moguća potreba da se načelo ekvivalentnosti primijeni u tim okolnostima i dalje predstavlja hipotetsku situacija koju sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti.

151.

Na temelju prešutne pretpostavke iz pitanja suda koji je uputio zahtjev, kao što je objašnjena u točki 143. ovog mišljenja, postavlja se pitanje je li za djelotvornost prava koja potrošači imaju na temelju prava Unije i, konkretno, Direktive 93/13, potrebno da izvanredni pravni lijek postane dostupan ako ta prava navodno nisu odgovarajuće zaštićena. To obuhvaća situacije, koliko je to relevantno u ovom predmetu, u kojima nacionalni sud navodno nije po službenoj dužnosti ispitao moguću nepoštenost ugovornih odredbi u potrošačkom ugovoru.

152.

Prema mojem mišljenju, prilično je razumljivo da se takvo pitanje postavlja u kontekstu prilično opsežne zaštite koja se dosad sudskom praksom Suda pružala u pogledu pravâ potrošača na temelju prava Unije i osobito Direktive 93/13.

153.

U sada ustaljenoj sudskoj praksi Sud tu direktivu tumači na način da uključuje obvezu nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispitaju jesu li odredbe u potrošačkim ugovorima nepoštene. Neću navoditi pojedinosti te sudske prakse ( 60 ), nego ću samo istaknuti da je Sud najprije potvrdio da ta obveza ovisi o tome raspolaže li nacionalni sud „potrebnim pravnim i činjeničnim elementima” ( 61 ). U kasnijim je presudama potvrdio i da, ako nacionalni sud ne raspolaže tim relevantnim elementima (ali sumnja u nepoštenost odredbi o kojima je riječ), mora biti u mogućnosti zatražiti njihovo podnošenje ( 62 ).

154.

Aspekti obveze nacionalnih sudova da primjenjuju takav proaktivan pristup postupno su izvedeni iz članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, kojima se od država članica u biti zahtijeva da osiguraju da potrošači nisu vezani nepoštenim odredbama i da osiguraju „primjerena i djelotvorna sredstva” za sprečavanje stalnog korištenja takvih odredbi.

155.

Nema dvojbe da je zbog obveza koje iz toga proizlaze za nacionalne sudove u nekim pravnim sustavima bilo potrebno uvelike prilagoditi percipiranu ulogu suca od kojeg bi se inače općenito očekivalo da se u građanskim postupcima oslanja na činjenične navode stranaka. Isto tako nema dvojbe u pogledu činjenice da se razina zaštite koja se trenutačno zahtijeva može razlikovati od zahtjevâ u drugim područjima prava Unije u kojima se privatne stranke također mogu naći u ranjivom položaju ( 63 ).

156.

Čini se da su ti konkretni i u nekim slučajevima novi zahtjevi za nacionalne sudove u području zaštite potrošača sada prilično poznati i integrirani.

157.

S obzirom na navedeno, iako je iz sudske prakse Suda, prema mojem mišljenju, jasno da se ispitivanje odredbi u potrošačkom ugovoru po službenoj dužnosti načelno mora odviti u nekoj fazi postupka, smatram da su posljedice nepostojanja takvog ispitivanja ima na sudsku odluku koja proizlazi iz tog postupka (i koja je postala pravomoćna) nijansirane. Konkretno, iako takvo nepostojanje može u određenim situacijama spriječiti učinak pravomoćnosti, to prema mojem mišljenju ne znači da se taj učinak možda neće ni smjeti uzeti u obzir u svim situacijama u kojima odredbe u potrošačkim ugovorima nisu ispitane (pododjeljak i.). Međutim, također smatram da restriktivni uvjeti u kojima se presuda zbog ogluhe, o kojoj je riječ u glavnom postupku, mogla osporiti znače da potrošač na kojeg ona utječe mora na raspolaganju imati pravni lijek kako bi se ispravila nastala situacija. Taj pravni lijek može, ali ne mora nužno, imati oblik ponavljanja postupka ako se takav ishod može postići usklađenim tumačenjem (pododjeljak ii.).

158.

U skladu s onim što sam prethodno već naveo, stajalište je prava Unije u pogledu nacionalnih učinaka pravomoćnosti takvo da ne postoji opća obveza kojom bi se zahtijevalo dovođenje u pitanje pravomoćnih sudskih odluka protivnih pravu Unije, osobito podnošenjem posebnog pravnog sredstva ( 64 ).

159.

Ipak je točno da je Sud u nekoliko predmeta došao do suprotnog zaključka na temelju razmatranja o djelotvornosti koju treba osigurati s obzirom na neka pravna pravila Unije.

160.

To se najprije dogodilo u situaciji u kojoj je pravomoćna nacionalna presuda protivna pravu Unije onemogućila povrat nezakonito dodijeljene državne potpore i time utjecala na podjelu nadležnosti između Europske unije i država članica u tom području ( 65 ).

161.

To se drugi put dogodilo i kad su se nacionalni učinci pravomoćnosti definirali toliko široko da je u drugim sličnim slučajevima postalo strukturno nemoguće postići ishod u skladu s pravom Unije. Sud je došao do tog zaključka u predmetima koji su se odnosili na PDV i, ponavljam, državnu potporu ( 66 ).

162.

Čini se da nijedna od tih dviju kategorija situacija (neovisno o tome promatra li se u smislu obuhvaćenog područja ili, još važnije, nastalih strukturnih poteškoća) nije relevantna u predmetu u glavnom postupku.

163.

Treći je put Sud primijenio prilično strog pristup nacionalnim učincima pravomoćnosti u području zaštite potrošača. Konkretnije, jasno je naveo da je, kako bi se osigurala djelotvorna zaštita prava potrošača da ne budu vezani ugovornim odredbama koje se na temelju Direktive 93/13 smatraju nepoštenima, potrebno da se nacionalna pravomoćnost ne uzme u obzir u fazi žalbe u redovnom postupku ili tijekom postupka ovrhe.

164.

Kad je riječ o prvom aspektu, Sud je u svojoj presudi Unicaja Banco ( 67 ) naložio da se ne uzme u obzir pravomoćnost presude donesene u prvostupanjskom postupku ako se tom presudom u biti sprečava da se potrošaču vrati dio iznosa koji je gospodarskom subjektu plaćen na temelju „ugovorne odredbe o najnižoj kamatnoj stopi” koju se smatra nepoštenom. Doista, iako se tom prvostupanjskom odlukom naložio povrat iznosa plaćenih na temelju te odredbe, njome se naložio i rok za takvu obvezu povrata, u skladu s (tadašnjom) sudskom praksom nacionalnog vrhovnog suda ( 68 ).

165.

Sud je naknadno smatrao da je takvo vremensko ograničenje protivno Direktivi 93/13 ( 69 ). Međutim, to je utvrđenje doneseno nakon isteka rokova za podnošenje žalbe u tom predmetu te je samo banka o kojoj je riječ podnijela žalbu (u kojoj je osporavala odluku prvostupanjskog suda kojom joj se nalaže snošenje svih troškova). Žalba je prihvaćena. Sud je u odgovoru na pitanje koje je uputio Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) pojasnio da je žalbeni sud zapravo bio obvezan preispitati dio prvostupanjske presude koja je postala pravomoćna i po službenoj dužnosti istaknuti nepoštenost vremenskog ograničenja, bez obzira na to, kao prvo, što se taj dio prvostupanjske presude nije osporavao i, kao drugo, što je nastala situacija pogoršala pravni položaj banke koja je podnijela žalbu kako bi osporila drugi aspekt prvostupanjske odluke.

166.

Kad je riječ o drugom aspektu navedenom u točki 164. ovog mišljenja, Sud je zahtijevao da se preispita učinak pravomoćnosti sudskih odluka donesenih u postupku izdavanja platnog naloga ili u postupku hipotekarne ovrhe.

167.

Konkretnije, Sud je u svojoj presudi Finanmadrid EFC zahtijevao da se preispita učinak pravomoćnosti u fazi ovrhe u postupku izdavanja platnog naloga, čime je nacionalnom sudu dodijelio nadležnost da po službenoj dužnosti ocijeni je li odredba u temeljnom ugovoru nepoštena u situaciji u kojoj taj sud nije imao tu nadležnost na temelju nacionalnog prava te se ugovorne odredbe nisu preispitale u prethodnim fazama postupka ( 70 ).

168.

Nadalje, Sud je u svojoj presudi Banco Primus taj pristup primijenio na situacije u kojima se u postupku hipotekarne ovrhe ispitivanje provelo, ali je bilo ograničeno samo na određene odredbe temeljnog ugovora. Sud je u biti zaključio da bi se zaštita koju potrošačima treba pružiti na temelju Direktive 93/13 pokazala „nepotpunom i nedostatnom” ako bi sud koji odlučuje o hipotekarnoj ovrsi bio spriječen po službenoj dužnosti ispitati nepoštenost ostalih neispitanih odredbi ( 71 ).

169.

Slično tomu se načelno u presudi Ibercaja Banco ( 72 ) zahtijevalo da se u postupku hipotekarne ovrhe ne uzmu u obzir nacionalni učinci pravomoćnosti u situaciji u kojoj je nacionalni sud ispitao ugovorne odredbe o kojima je bila riječ, a da u pravomoćnoj presudi ipak nije ništa izričito naveo u tom smislu. Sud je naglasio da potrošač u takvim okolnostima nije bio obaviješten o postojanju tog nadzora ni, čak ni sažeto, o razlozima na temelju kojih je sud ocijenio da predmetne odredbe nisu nepoštene, zbog čega nije mogao donijeti informiranu odluku o tome treba li osporavati tu odluku ( 73 ).

170.

Prima facie, iz te sudske prakse može proizlaziti da učinak pravomoćnosti sudske odluke može biti predmet nadzora u pogledu djelotvornosti zaštite koju treba pružiti potrošačima, u svakom razmatranom slučaju, samo ako je ta odluka donesena nakon ispitivanja relevantnih ugovornih odredbi (i samo kad se izričito navodi ishod tog ispitivanja) ( 74 ).

171.

Međutim, prema mojem mišljenju, takav opći zaključak nije u potpunosti točan.

172.

Kao prvo, primjećujem da bi takav zaključak oba pitanja postavljena u ovom predmetu odmah učinio bespredmetnima jer bi njegova logična posljedica bila to da pravni učinci pravomoćnosti jednostavno nemaju funkciju: unatoč njezinoj formalnoj pravomoćnosti, sudska odluka koja je donesena a da nije ispitan temeljni ugovorni odnos ne može spriječiti neki oblik ponovnog vođenja postupka. Prema tome ne bi bilo potrebno razmatrati pitanje izvanrednih pravnih lijekova jer je riječ, kao što sam to već objasnio, o iznimnim sredstvima koja omogućuju preispitivanje pravomoćne sudske odluke.

173.

Kao drugo i još važnije, prema mojem je mišljenju teško predvidjeti opsežnije posljedice takvog tumačenja sudske prakse Suda, osobito u kontekstu njegove sudske prakse koja se odnosi na rokove za tužbu koju podnosi potrošač podnosi u pogledu stjecanja bez osnove ( 75 ).

174.

Kao treće i također važno, prethodno razmatranu sudsku praksu treba tumačiti s obzirom na raniju sudsku praksu Suda koja se odnosi na „potpunu pasivnost potrošača” ( 76 ), čiju je stalnu relevantnost Sud nedavno potvrdio.

175.

Da pojasnim, Sud je u svojoj ranijoj presudi Asturcom Telecomunicaciones naveo da se načelom djelotvornosti nacionalnom sudu koji odlučuje o prijedlogu za izvršenje arbitražnog pravorijeka (donesenog bez prisutnosti potrošača) ne nalaže obveza da po službenoj dužnosti ocijeni je li arbitražna klauzula u potrošačkom ugovoru nepoštena ako potrošač nije tražio poništenje tog pravorijeka i ako se primjenjivi rok od dva mjeseca koji je u tu svrhu utvrđen ne može smatrati problematičnim ( 77 ).

176.

Sud je na tu raniju sudsku praksu uputio u svojoj novijoj presudi Unicaja Banco, o kojoj se prethodno raspravlja, kako bi potvrdio da činjenice koje su dovele do te presude nisu uključivale potpunu pasivnost potrošača: iako potrošač nije osporavao prvostupanjsku presudu donesenu u glavnom postupku, to je bilo zbog toga što je presuda Suda u predmetu Gutierrez Naranjo, u kojoj se nacionalna sudska praksa na kojoj se ta prvostupanjska presuda temeljila smatrala neusklađenom s Direktivom 93/13, bila donesena tek nakon isteka rokova za podnošenje žalbe ( 78 ).

177.

S obzirom na to, smatram da moguće neispitivanje nepoštenosti odredbi u potrošačkom ugovoru svejedno može dovesti do stvarnog učinka pravomoćnosti, osobito ako potrošač nije sudjelovao ni u jednoj fazi postupka.

178.

Stoga treba razmotriti je li takva situacija nastala u okolnostima glavnog postupka.

179.

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da osoba FY nije sudjelovala u postupku u kojem je donesena presuda zbog ogluhe i da tu presudu nije osporavala (iako joj je propisno dostavljena). Ti elementi prima facie upućuju na njezinu pasivnost u smislu navedene sudske prakse Suda.

180.

Međutim, njezinu konkretnu situaciju treba ocijeniti u općem kontekstu primjenjivih nacionalnih postupovnih pravila o kojima je riječ.

181.

Pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, čini se da su postupovna pravila primjenjiva na presudu zbog ogluhe spriječila prvostupanjski sud da ispita ugovorne odredbe o kojima je riječ jer se taj sud morao osloniti na činjenične tvrdnje tužitelja ( 79 ).

182.

Prema mojem mišljenju, iz presude Profi Credit Polska I proizlazi da takvo postupovno rješenje nije neusklađeno sa zahtjevima iz Direktive 93/13 kao takve, pod uvjetom da se to preispitivanje može provesti u drugom stupnju i da su uvjeti žalbe definirani na način koji potrošaču pretjerano ne otežava i ne onemogućuje stvarno podnošenje žalbe.

183.

U tom pogledu, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je presuda zbog ogluhe postala neposredno izvršiva i da ju je bilo moguće osporavati u roku od dva tjedna, pri čemu bi osoba FY trebala dostaviti razloge i dokaze na koje se želi pozvati.

184.

Kao što to ističu sud koji je uputio zahtjev i Komisija, čini se da su ti uvjeti prilično slični onima koje je Sud smatrao previše restriktivnima u svojoj presudi Profi Credit Polska I ( 80 ). Smatram da bi se, zajedno s nepostojanjem ispitivanja moguće nepoštenosti odredbi u prvostupanjskom postupku, na temelju njih doista mogao donijeti sličan zaključak, odnosno da se njima ne može osigurati poštovanje prava koja potrošač ima na temelju Direktive 93/13. S obzirom na navedeno, prethodna pitanja u ovom postupku ne odnose se na taj konkretan aspekt te je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri točnost tog opisa primjenjivih postupovnih pravila.

185.

Ako se potvrdi njihova previše restriktivna priroda, to bi značilo, prema mojem mišljenju, da se ne može smatrati da je osoba FY bila potpuno pasivna.

186.

U takvom slučaju smatram da se djelotvornošću zaštite prava potrošača da ne budu vezani nepoštenim ugovornim odredbama zahtijeva da se toj osobi osigura pravni lijek.

187.

Međutim, ne smatram da taj pravni lijek nužno mora imati oblik ponavljanja postupka. To ću pitanje razmotriti u sljedećem pododjeljku.

188.

Kao prvo, već sam podsjetio na to da se obveza nacionalnog suda da ispita zakonitost ugovornih odredbi koje utječu na potrošača može proširiti na postupak ovrhe ( 81 ). U tom pogledu informacije koje su dostupne u spisu predmeta ne upućuju na to je li postupak ovrhe pokrenut ili završen ili je li osoba FY možda već dobrovoljno postupila u skladu s presudom zbog ogluhe. Međutim, ako mogućnost ovrhe još bude otvorena i ako se pokrene takav postupak ovrhe, iz prethodno navedene sudske prakse slijedi, prema mojem mišljenju, da bi osoba FY trebala imati mogućnost u tom se kontekstu pozvati na moguću nepoštenost temeljnog ugovora ( 82 ).

189.

Kao drugo, smatram da iz toga također proizlazi da su posebne postupovne okolnosti u kojima je presuda zbog ogluhe donesena i postala pravomoćna dovele do zaključka da je njezin učinak pravomoćnosti ne može spriječiti osobu FY u tome da se pozove na moguću nepoštenost odredbi o kojima je riječ kako bi podnijela zahtjev za povrat odgovarajućih iznosa.

190.

Prema mojem mišljenju, to je tumačenje potkrijepljeno presudom Ibercaja Banco, u kojoj je Sud potvrdio pravo potrošača da zatraži naknadu štete (koliko shvaćam, od određenog gospodarskog subjekta o kojem je riječ) ako nacionalni sud nije propisno ispunio svoju obvezu ispitivanja moguće nepoštenosti temeljnog ugovora o zajmu te je postupak hipotekarne ovrhe već okončan, što je dovelo do toga da je vlasništvo nad nekretninom o kojoj je riječ preneseno na treću osobu ( 83 ). Smatram da se to obrazloženje a fortiori mora primjenjivati jednostavno ako je potrošač gospodarskom subjektu platio novčanu naknadu (na temelju ugovorne odredbe koju treba smatrati nepoštenom i stoga ništavom i ako uvjeti za osporavanje presude zbog ogluhe nisu bili u skladu s razinom zaštite koju potrošačima treba osigurati na temelju Direktive 93/13, kao što sam to prethodno već naveo).

191.

Naposljetku, nacionalni pravni lijek također bi mogao imati oblik izvanrednog pravnog lijeka o kojem je riječ pod uvjetom da se u nacionalnom pravu pojam oduzimanja mogućnosti postupanja stranci zbog povrede zakona može tumačiti na način da obuhvaća situaciju o kojoj je riječ.

192.

U tom pogledu na temelju informacija iz spisa predmeta predlažem da sud koji je uputio zahtjev ocijeni bi li se moglo smatrati da primjenjivi postupovni okvir, kao što je opisan u točkama 183. i 184. ovog mišljenja, osobi FY onemogućuje pristup određenom lijeku, kao što je to, čini se, Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) utvrdio (što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev) u situaciji u kojoj nacionalni sud nije naveo razloge zbog kojih je podnositelju prigovora odbijena pravna pomoć za potrebe podnošenja žalbe u kasacijskom postupku ( 84 ).

193.

S obzirom na navedeno, čak i ako se takvo usklađeno tumačenje pokaže mogućim, zahtjev o kojem je riječ i dalje bi se trebao podnijeti primjenjivom roku ( 85 ). Relevantan period, prema mojem shvaćanju teksta članka 407. stavka 1. KPC‑a, počinje teći od trenutka kad je dotična stranka saznala za „presudu” ( 86 ). Odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava dodatne informacije o tome kako to pravilo treba shvatiti. Na prvi pogled smatram da se njegov tekst odnosi na pravomoćnu presudu donesenu u postupku u kojem se tuženiku navodno oduzela mogućnost postupanja. Naravno, sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti takvo shvaćanje.

194.

Međutim, ako sud koji je uputio zahtjev zaključi da se izvanredni pravni lijek o kojem je riječ ne može primijeniti zbog ograničenjâ usklađenog tumačenja ili primjenjivih rokova, ne smatram da se zahtjevom djelotvornosti prava potrošača o kojem je riječ omogućuje stavljanje na raspolaganje dotičnog izvanrednog pravnog lijeka, neovisno o uvjetima u kojima se može primijeniti, kako su definirani nacionalnim pravom.

195.

Sud je objasnio da odgovarajuću i djelotvornu prirodu postupovne zaštite koja se dodjeljuje potrošačima treba ocijeniti s obzirom na već dostupne pravne lijekove ( 87 ).

196.

U tom pogledu iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da propust nacionalnog suda o kojem je riječ u ovom predmetu predstavlja osnovu za drugi izvanredni pravni lijek, odnosno izvanrednu žalbu. Sud koji je uputio zahtjev primjećuje da je dostupnost tog lijeka ograničena na pravobranitelja i javnog tužitelja što dovodi do ograničenog broja predmeta koji se preispituju na taj način. Međutim, ostaje činjenica da je taj lijek još uvijek dio cjelokupnog postupovnog konteksta.

197.

Osim toga, i što je važnije, smatram da postojeća sudska praksa Suda prilično sveobuhvatno obuhvaća različite aspekte nacionalnog postupka koji bi inače mogli spriječiti potrošače (koji nisu bili potpuno pasivni) da se protive izvršenju isprave čija moguća nepoštenost nije preispitana ili da dobiju naknadu štete za ono što su platili (ili izgubili) na takvoj nezakonitoj osnovi.

198.

Ne vidim potrebu da se u tim okolnostima uvede dodatna razina zaštite kojom bi se na temelju prava Unije zahtijevalo ponavljanje postupka, osobito ako se razmotri iznimna priroda takvog pravnog lijeka.

199.

Kao što sam to prethodno objasnio, primjenjivost izvanrednih pravnih lijekova općenito se temelji na općoj ravnoteži koju nacionalni zakonodavac uspostavlja između suprotstavljenih interesa o kojima je riječ. Zahtjev da se (materijalni ili osobni) opseg primjene tih pravnih lijekova proširi kako bi se nadomjestio, konkretno, propust nacionalnog suda da ispita zakonitost potrošačkog ugovora mogao bi poremetiti tu opću ravnotežu ako, primjerice, slična postupovna zaštita ne postoji u drugim područjima prava, iako bi i ona mogla uzrokovati situacije nezakonitog uskraćivanja zaštite koja bi se inače jamčila osobama u ranjivom položaju ( 88 ).

200.

S obzirom na ta razmatranja, smatram da obveza osiguravanja djelotvorne zaštite pravâ potrošača na temelju članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13 ne zahtijeva dostupnost izvanrednog pravnog lijeka kako bi se omogućilo ponavljanje postupka u kojem je pravomoćna sudska odluka donesena a da se nije ispitala moguća nepoštenost odredbi u potrošačkom ugovoru. Međutim, zbog te je obveze pravni lijek, koji je potrebno utvrditi u nacionalnom pravnom poretku o kojem je riječ, nužno osigurati kad je takva pravomoćna sudska odluka donesena i postala pravomoćna na temelju postupovnih pravila koja ne omogućuju da se osigura poštovanje prava koja potrošač ima na temelju Direktive 93/13.

201.

Predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Sąd Okręgowy Warszawa‑Praga w Warszawie (Okružni sud za četvrt Varšava‑Praga u Varšavi, Poljska) odgovori na sljedeći način: