1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 27. stavka 3. i članka 29. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva ( 2 ).

2.

Zahtjev je upućen u okviru sporova između E. N.-a, S. S.-a i J. Y.-a, podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, i Staatssecretarisa van Veiligheid en Justitie (državni tajnik za sigurnost i pravosuđe, Nizozemska) (u daljnjem tekstu: državni tajnik) povodom odluka tog državnog tajnika da se bez ispitivanja odbiju njihovi zahtjevi za međunarodnu zaštitu i da ih transferira u druge države članice. Te odluke poništili su nadležni prvostupanjski sudovi. Državni tajnik podnio je žalbu protiv tih presuda i zatražio, među ostalim, da se kao privremena mjera odgodi rok za transfer tih podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, što mu je odobreno.

3.

Ovaj predmet pruža Sudu priliku da pojasni načine računanja roka kojim raspolaže država članica moliteljica kako bi transferirala podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u odgovornu državu članicu.

4.

Taj predmet povezan je s tekućim predmetom Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Rok za transfer – Trgovina ljudima) (C‑338/21), u kojem se postavlja pitanje odgađa li se rok za transfer predviđen člankom 29. stavkom 1. Uredbe Dublin III (u daljnjem tekstu: rok za transfer) kad je, usporedo sa zahtjevom za međunarodnu zaštitu, predmetna osoba podnijela zahtjev za preispitivanje odluke kojom se odbija izdavanje privremenog odobrenja boravka predviđenog u članku 8. Direktive Vijeća 2004/81/EZ ( 3 ).

5.

Unatoč činjenici da u oba predmeta Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska) pita koje su posljedice odgode izvršenja odluke o transferu na računanje samog roka za transfer, u njima se postavljaju različita posebna pitanja. Stoga se na navedene predmete odnose različita mišljenja, iznesena istog dana.

6.

U ovom mišljenju, nakon što provedem analizu, predložit ću Sudu da odluči da članak 27. stavak 3. i članak 29. Uredbe Dublin III treba tumačiti na način da, ako je država članica moliteljica odlučila primijeniti članak 27. stavak 3. točku (c) te uredbe i ako podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije zatražio odgodu izvršenja odluke o transferu na temelju te odredbe, žalbeni sud ne može tijekom ispitivanja predmeta i na zahtjev nadležnog tijela te države članice naložiti privremenu mjeru koja za učinak ima odgodu roka za transfer.

7.

U skladu s člankom 1. Uredbe Dublin III, njome se utvrđuju kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva. U uvodnim izjavama 4., 5. i 19. te uredbe u tom se pogledu navodi:

[…]

8.

Člankom 27. stavcima 3. i 4. Uredbe Dublin III određuje se:

„3.   Za potrebe žalbi protiv odluka o transferu ili preispitivanja tih odluka, države članice u svom nacionalnom pravu određuju da:

4.   Države članice mogu odrediti da nadležna tijela po službenoj dužnosti mogu odlučiti da odgode izvršenje odluke o transferu do ishoda žalbe ili preispitivanja.”

9.

Članak 29. stavak 1. prvi podstavak i članak 29. stavak 2. te uredbe glase kako slijedi:

„1.   Transfer podnositelja zahtjeva […] iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu provodi se u skladu s nacionalnim pravom države članice moliteljice, nakon savjetovanja među predmetnim državama članicama, čim je to praktički moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci nakon što je druga država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili nakon konačne odluke o žalbi ili preispitivanju kada u skladu s člankom 27. stavkom 3. postoji suspenzivni učinak.

[…]

2.   Ako se transfer ne provede u šestomjesečnom roku, odgovorna država članica oslobađa se svoje obveze da prihvati ili ponovno prihvati predmetnu osobu i odgovornost se tada prenosi na državu članicu moliteljicu. Taj se rok može produljiti na najviše godinu dana, ako transfer nije bilo moguće provesti jer je predmetna osoba u zatvoru, ili na najviše osamnaest mjeseci ako predmetna osoba pobjegne.”

10.

Člankom 8:81. stavkom 1. Algemene weta bestuursrecht (Opći zakon o upravnom pravu) ( 4 ) od 4. lipnja 1992. određuje se:

„Ako je pravni lijek podnesen upravnom sudu ili ako je, prije eventualnog pravnog lijeka upravnom sudu, podnesen zahtjev za preispitivanje […], sudac privremene pravne zaštite pri upravnom sudu, koji jest ili može postati nadležan u glavnom predmetu, na zahtjev može poduzeti privremene mjere ako to zahtijeva žurnost, uzimajući u obzir predmetne interese.”

11.

U skladu s člankom 8:108. stavkom 1. tog zakona:

„Osim ako se u ovoj glavi drukčije predviđa, glave 8.1. do 8.3. primjenjuju se, mutatis mutandis, na žalbu […].”

12.

E. N., S. S. i J. Y. podnijeli su redom 12. srpnja 2019., 7. listopada 2019. i 22. studenoga 2020. zahtjev za međunarodnu zaštitu u Nizozemskoj. Državni tajnik zatražio je tijela drugih država članica da ih prihvate ili ponovno prihvate. Ta tijela prihvatila su 27. listopada 2019., 20. studenoga 2019. i 19. siječnja 2021., izričito ili prešutno, te zahtjeve za potrebe prihvata ili ponovnog prihvata.

13.

Državni tajnik odbio je 9. siječnja 2020., 8. veljače 2020. i 16. veljače 2021. ispitati zahtjeve za međunarodnu zaštitu uz obrazloženje da su tijela drugih država članica odgovorna za razmatranje tih zahtjeva i da su E. N., S. S. i J. Y. trebali biti transferirani tim tijelima. E. N., S. S. i J. Y. podnijeli su tužbu za poništenje protiv tih odluka. Iz izjava zainteresiranih osoba tijekom rasprave proizlazi da nisu zatražili odgodu izvršenja navedenih odluka do okončanja postupka povodom pravnog lijeka ( 5 ).

14.

Prvostupanjski sudovi poništili su 25. veljače 2020., 16. rujna 2020. ( 6 ) i 1. travnja 2021., odluke o odbijanju ispitivanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, kao i odluke o transferu, te su naložili državnom tajniku da donese nove odluke o zahtjevima za međunarodnu zaštitu koje su podnijeli E. N., S. S. i J. Y.

15.

Državni tajnik podnio je Raadu van State (Državno vijeće) žalbu protiv tih presuda. Uz te žalbe podnio je zahtjeve za privremene mjere kojima se traži, s jedne strane, da se ne donese nova odluka o zahtjevima za međunarodnu zaštitu prije nego što se odluči o žalbi i, s druge strane, da se odgodi rok za transfer. Sud koji je uputio zahtjev prihvatio je te zahtjeve 17. ožujka 2020., 16. studenoga 2020. i 28. svibnja 2021.

16.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da će trebati utvrditi da je rok za transfer istekao i da je Kraljevina Nizozemska stoga postala odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koje su podnijeli E. N., S. S. i J. Y. ako treba smatrati da se članku 27. stavku 3. i članku 29. stavku 1. Uredbe Dublin III protivi to da se u žalbenom postupku prihvati zahtjev državnog tajnika za određivanje privremenih mjera kojim se nastoji odgoditi rok za transfer.

17.

Taj sud podsjeća na to da je Kraljevina Nizozemska odabrala provesti članak 27. stavak 3. točku (c) Uredbe Dublin III, na temelju kojeg predmetna osoba ima pravo da u razumnom roku od suda zatraži odgodu izvršenja odluke o transferu do ishoda žalbe ili preispitivanja.

18.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da se rješenje prema kojem se člancima 27. i 29. Uredbe Dublin III protivi to da se u žalbenom postupku prihvati zahtjev državnog tajnika za određivanje privremenih mjera kojim se nastoji odgoditi rok za transfer može opravdati, s jedne strane, definicijom pojma „predmetna osoba” u smislu članka 27. stavka 3. točke (c) te uredbe i, s druge strane, ciljem brzog određivanja države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

19.

Međutim, to rješenje proizlazi iz elemenata na temelju kojih se može zaključiti da se navedenoj uredbi ne protivi to da se u žalbenom postupku prihvati zahtjev državnog tajnika za određivanje privremenih mjera kojim se nastoji odgoditi rok za transfer.

20.

Kao prvo, iz presude od 26. rujna 2018., Staatssecretaris van Veiligheid en justitie (Suspenzivni učinak žalbe) ( 7 ), sud koji je uputio zahtjev zaključuje da, ako se direktivom predviđa obveza da postoji djelotvoran pravni lijek u prvostupanjskom postupku, ta obveza ne sprečava da se predvidi drugostupanjski ili žalbeni postupak.

21.

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev tvrdi da, iako je jedan od ciljeva Uredbe Dublin III brzo određivanje države članice odgovorne za zahtjev za međunarodnu zaštitu, potrebno je zajamčiti djelotvoran pravni lijek protiv odluka o transferu u odgovornu državu članicu. Predmetna osoba u tom slučaju može dati prednost dodatnoj pravnoj zaštiti umjesto brzom određivanju odgovorne države članice.

22.

Prema mišljenju tog suda, takvim tumačenjem nastoje se izbjeći dvije nepoželjne situacije, odnosno, s jedne strane, da se predmetna osoba transferira u odgovornu državu članicu iako je postupak povodom pravnog lijeka u tijeku, kako bi je se zatim vratilo u državu članicu moliteljicu ako se pravni lijek proglasi osnovanim ili, s druge strane, da se predmetnu osobu ne može transferirati u odgovornu državu članicu i da rok za transfer istekne u žalbenom postupku, tako da država članica moliteljica treba razmotriti zahtjev za međunarodnu zaštitu, čak i ako je pravni lijek predmetne osobe odbijen.

23.

Kao treće, navedeni sud smatra da državni tajnik u žalbenom postupku može zatražiti i odgodu roka za transfer. Suprotnim se rješenjem državnom tajniku može oduzeti svaka konkretna mogućnost podnošenja žalbe jer rok za transfer i dalje ne bi bio dovoljan kako bi sud pred kojim se vodi postupak mogao donijeti odluku.

24.

U tim je okolnostima Raad van State (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 27. stavak 3. i članak 29. Uredbe [Dublin III] tumačiti na način da im se ne protivi to da, ako pravni poredak države članice za predmete poput predmetnog predviđa dvostupanjsko sudovanje, žalbeni sud prilikom ispitivanja predmeta na zahtjev nadležnog tijela države članice donese mjeru privremene pravne zaštite koja za posljedicu ima odgodu roka za transfer?”

25.

E. N., S. S. i J. Y., nizozemska i njemačka vlada te Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.

26.

Na zajedničkoj raspravi s tekućim predmetom C‑338/21, održanoj 14. srpnja 2022., saslušani su E. N., S. S. i J. Y., nizozemska vlada i Komisija te se od njih osobito tražilo da usmeno odgovore na pitanja koja je postavio Sud.

27.

Sud koji je uputio zahtjev prethodnim pitanjem u biti traži od Suda da odluči treba li članak 27. stavak 3. i članak 29. stavak 1. Uredbe Dublin III tumačiti na način da im se ne protivi nacionalna praksa prema kojoj, ako pravni poredak države članice za predmete poput predmetnog predviđa dvostupanjsko sudovanje u okviru postupaka povodom pravnog lijeka protiv odluka o transferu ili preispitivanja tih odluka, predviđenih u tom članku 27. stavku 3., žalbeni sud prilikom ispitivanja predmeta na zahtjev nadležnog tijela države članice može donijeti mjeru privremene pravne zaštite koja za učinak ima odgodu roka za transfer.

28.

Kako bi se odgovorilo na pitanja suda koji je uputio zahtjev, najprije treba podsjetiti na to da se Uredbom Dublin III kao takvom ne predviđa mogućnost da nacionalni sud odgodi šestomjesečni rok kojim raspolaže država članica moliteljica kako bi provela transfer podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u odgovornu državu članicu.

29.

Suprotno tomu, člankom 27. stavkom 3. te uredbe predviđa se mogućnost da nacionalni sud odgodi izvršenje odluke o transferu, bilo po službenoj dužnosti ( 8 ), bilo na zahtjev predmetne osobe ( 9 ). Upravo ta odgoda ima posljedice za računanje roka za transfer.

30.

Naime, na temelju članka 29. stavka 1. navedene uredbe, rok za transfer načelno počinje teći nakon što je druga država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe. Međutim, ako je predmetna osoba podnijela žalbu ili zahtjev za preispitivanje odluke o transferu, taj rok počinje teći od donošenja pravomoćne odluke o toj žalbi ili preispitivanju kada u skladu s člankom 27. stavkom 3. te uredbe postoji suspenzivni učinak.

31.

Potonjom se odredbom predviđaju tri pravila koja omogućuju da se odgodi izvršenje odluke o transferu. Države članice trebaju predvidjeti, kao prvo, da predmetna osoba na temelju žalbe protiv te odluke ima pravo ostati u državi članici koja je donijela navedenu odluku do ishoda žalbe ( 10 ), zbog čega se transfer ne može provesti, ili, kao drugo, da se nakon podnošenja žalbe protiv odluke o transferu transfer automatski odgađa na razumno razdoblje tijekom kojeg je sud, nakon detaljnog i temeljitog razmatranja, odlučio o tome hoće li žalbi dodijeliti suspenzivni učinak ( 11 ), ili, kao treće, da predmetna osoba ima mogućnost da od suda zatraži odgodu izvršenja odluke o transferu do ishoda žalbe ( 12 ). Iz odnosa između članka 27. stavka 3. i članka 29. stavka 1. Uredbe Dublin III proizlazi da, samo ako je odgoda izvršenja odluke o transferu odobrena u skladu s jednim od triju pravila iz članka 27. stavka 3. te uredbe, može se odgoditi početak roka za transfer na temelju članka 29. stavka 1. navedene uredbe.

32.

Međutim, valja napomenuti, s jedne strane, da se člankom 27. stavkom 3. Uredbe Dublin III ne predviđa da nadležno tijelo države članice moliteljice može zatražiti odgodu izvršenja odluke o transferu i, s druge strane, da je Kraljevina Nizozemska od tri alternativna pravila za takvu odgodu predviđena tom odredbom odabrala primijeniti pravilo prema kojem podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu može podnijeti pravni lijek kako bi ishodio tu odgodu ( 13 ).

33.

Međutim, nizozemskim sustavom, kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, predviđa se da nakon poništenja odluke o transferu u prvostupanjskom postupku nadležno upravno tijelo može zatražiti da sudac privremene pravne zaštite pri žalbenom sudu odluči da ne mora donijeti novu odluku o zahtjevu za međunarodnu zaštitu do ishoda žalbe i da se rok za transfer odgađa dok žalbeni sud ne odluči o žalbi, čak i ako podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije zatražio odgodu izvršenja odluke o transferu u prvostupanjskom postupku ili ako mu takva odgoda nije odobrena.

34.

Stoga valja utvrditi, s obzirom na to da je Kraljevina Nizozemska odabrala primijeniti članak 27. stavak 3. točku (c) Uredbe Dublin III i da podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije zatražio odgodu izvršenja odluke o transferu u prvostupanjskom postupku, je li takva pravna praksa protivna članku 27. stavku 3. i članku 29. stavku 1. te uredbe.

35.

U tu svrhu, podsjećam na to da se odredbama iz članka 27. stavka 3. i članka 29. Uredbe Dublin III nastoje postići zasebne svrhe.

36.

Kao prvo, postupci prihvata i ponovnog prihvata podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu moraju se provoditi uz poštovanje niza obveznih rokova, među kojima je šestomjesečni rok kojim raspolaže država članica moliteljica za transfer predmetne osobe u odgovornu državu članicu na temelju članka 29. stavka 1. Uredbe Dublin III ( 14 ).

37.

Ti rokovi odlučujuće pridonose ostvarenju cilja brze obrade zahtjeva za međunarodnu zaštitu, koji se navodi u uvodnoj izjavi 5. te uredbe, jamčeći da će se postupci prihvata i ponovnog prihvata provesti bez neopravdanog kašnjenja ( 15 ).

38.

Kao drugo, prilikom donošenja članka 27. stavka 3. navedene uredbe, zakonodavac Unije namjeravao je ojačati postupovna jamstva priznata podnositelju zahtjeva za međunarodnu zaštitu ( 16 ) i, konkretnije, sudsku zaštitu koju ima u skladu s člankom 47. Povelje o temeljnim pravima ( 17 ).

39.

Drugim riječima, kako bi se predmetnoj osobi pružila dovoljna sudska zaštita, članak 27. stavak 3. Uredbe Dublin III daje joj mogućnost da ishodi da nadležna tijela države članice moliteljice ne mogu provesti njezin transfer u drugu državu članicu.

40.

Kao što je to Sud odlučio u presudi od 29. siječnja 2009., Petrosian ( 18 ), iz odnosa među tim ciljevima proizlazi da je, kako bi se uskladilo jamstvo djelotvorne sudske zaštite predmetnih osoba s poštovanjem obveznih rokova propisanih državama članicama, mora se moći odgoditi računanje roka za transfer koji počinje teći od donošenja sudske odluke kojom se odlučuje o osnovanosti postupka i koja više ne može spriječiti izvršenje odluke o transferu.

41.

Stoga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, namjera zakonodavca Unije nije bila žrtvovati sudsku zaštitu podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu zbog zahtjeva brzine u postupanju s njihovim zahtjevom ( 19 ).

42.

S obzirom na prethodne elemente, čini mi se prikladnim podsjetiti na to da se cilj brze obrade zahtjevâ za međunarodnu zaštitu smije povrijediti odgodom računanja roka za transfer samo ako je izvršenje odluke o transferu odgođeno pod uvjetima iz članka 27. stavka 3. Uredbe Dublin III, u svrhu jamčenja dovoljne sudske zaštite podnositelju zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Prema tome, isključivo u korist tog podnositelja zahtjeva postoje pravna sredstva protiv odluka o transferu i mogućnost nalaganja odgode izvršenja tih odluka, koji dovode do odgode roka za transfer.

43.

Stoga smatram da odgoda izvršenja odluke o transferu koju je utvrdio žalbeni sud, na zahtjev nadležnog tijela države članice moliteljice, ne omogućuje da se podnositeljima zahtjeva za međunarodnu zaštitu zajamči djelotvorna sudska zaštita.

44.

Naime, u glavnom postupku, E. N., S. S. i J. Y. ishodili su, u prvom stupnju, poništenje odluka o transferu a da pritom nisu zatražili odgodu njihova izvršenja.

45.

U tom se pogledu mogu iznijeti dvije napomene.

46.

S jedne strane, kad je riječ o poništenju odluka o transferu, podsjećam na to da je odgoda izvršenja odluke o transferu na temelju članka 27. stavka 3. Uredbe Dublin III neodvojivo, ali ne nužno automatski, povezana s postojanjem pravnog lijeka protiv te odluke. Upravo zato što postoji odluka o transferu, njezino izvršenje može se odgoditi kako bi podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu mogao učinkovito osporavati tu odluku.

47.

Usto, svaka odgoda računanja šestomjesečnog roka predviđenog za provedbu transfera može se opravdati samo interesom dotične osobe da pravosudno tijelo razjasni zakonitost odluke o transferu ( 20 ).

48.

Prema tome, budući da su prvostupanjski sudovi poništili odluke o transferu, E. N., S. S. i J. Y. više nisu izloženi opasnosti od toga da će biti transferirani u odgovornu državu članicu tijekom cijelog žalbenog postupka. Ne postoji nikakva opasnost od povrede sudske zaštite potonjih osoba te će one moći ostati na državnom području države članice moliteljice i valjano braniti svoja prava pred žalbenim sudom.

49.

S druge strane, kad je riječ o nepostojanju suspenzivnog učinka pravnog lijeka, Sud je već presudio da je zakonodavac Unije, time što je donio članak 27. stavak 3. Uredbe Dublin III, prihvatio to da države članice mogu odlučiti da podnošenje pravnog lijeka protiv odluke o transferu samo za sebe nije dovoljno za odgodu izvršenja odluke o transferu, koji se može provesti i bez čekanja na ispitivanje pravnog lijeka, ako odgoda nije zatražena ili je zahtjev za odgodu odbijen ( 21 ).

50.

Naime, iz izjava njihovih zastupnika na raspravi proizlazi da, u okviru njihovih pravnih lijekova u prvostupanjskom postupku protiv odluka o transferu koje su donesene u odnosu na njih, E. N., J. Y. i S. S. nisu zatražili da ti pravni lijekovi imaju suspenzivan učinak ( 22 ).

51.

U tom pogledu, može se zaključiti da su E. N., J. Y. i S. S. namjeravali dati prednost brzini obrade njihovih zahtjeva za međunarodnu zaštitu i da odgoda izvršenja odluka o transferu, koju je u žalbenom postupku zatražio državni tajnik, više odgovara interesu tog upravnog tijela da zadrži na snazi te odluke o transferu koje su poništene u prvostupanjskom postupku i da se odgodi izvršenje navedenih odluka o transferu, kao i, slijedom toga, računanje roka za transfer.

52.

Naime, utvrđujem da iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se privremenim mjerama, odobrenima u žalbenom postupku i na inicijativu nadležnog nacionalnog tijela, u biti nastoji izbjeći da rok za transfer istekne prije nego što se ispita žalba. Te mjere stoga su odobrene isključivo u korist tog tijela.

53.

Međutim, kao što je nizozemska vlada pojasnila na raspravi, ako se uz pravni lijek koji je u prvostupanjskom postupku podnio podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu nisu zatražile privremene mjere kojima se odgađa izvršenje odluke o transferu, ništa ne sprečava nadležna nacionalna tijela da transferiraju tog podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u odgovornu državu članicu tijekom cijelog prvostupanjskog postupka ( 23 ).

54.

Točno je da bi takav scenarij mogao dovesti do toga da država članica moliteljica transferira podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u državu članicu koja ga je pristala prihvatiti ili ponovno prihvatiti, čak i ako nadležni sudovi države članice moliteljice zatim ponište odluku o transferu.

55.

Međutim, ističem da se člankom 29. stavkom 3. Uredbe Dublin III u takvom slučaju predviđa da „država članica koja je provela transfer tu osobu odmah ponovno prihvaća” ( 24 ).

56.

Prema tome, budući da je država članica moliteljica odabrala primijeniti članak 27. stavak 3. točku (c) Uredbe Dublin III i da predmetna osoba nije zatražila odgodu izvršenja odluke o transferu u prvostupanjskom postupku, nikakva prepreka za izvršenje te odluke ne dokazuje da je stoga nužno odgoditi rok za transfer.

57.

Iz toga zaključujem da ne postoji nijedan razlog da država članica moliteljica odstupi od šestomjesečnog roka iz članka 29. stavka 1. Uredbe Dublin III, od trenutka u kojem je odgovorna država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe, ako ta osoba u prvostupanjskom postupku nije zatražila odgodu izvršenja odluke o transferu.

58.

Stoga žalba koju su podnijela nadležna nacionalna tijela ne može dovesti ni do odgode izvršenja odluke o transferu, koju može zatražiti samo predmetna osoba, ni do odgode roka za transfer.

59.

Drukčije bi bilo da su E. N., J. Y. i S. S. zatražili i ishodili odgodu izvršenja odluke o transferu u prvostupanjskom postupku. Naime, u slučaju žalbe sa suspenzivnim učinkom, što je na nacionalnom sudu da provjeri, takva odluka o odgodi zadržava se do donošenja odluke žalbenog suda i do ishoda žalbe, neovisno o broju stupnjeva postupaka koji se predviđa nacionalnim pravom. Samo u tom slučaju rok za transfer može početi teći od trenutka kada žalba protiv odluke o transferu ili preispitivanje te odluke prestane imati suspenzivni učinak.

60.

Takvo se tumačenje potvrđuje i člankom 27. stavkom 3. Uredbe Dublin III, kojim se predviđa da podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu može zatražiti odgodu izvršenja odluke o transferu do „ishoda žalbe ili preispitivanja”, i člankom 29. stavkom 1. prvim podstavkom te uredbe, kojim se predviđa da rok za transfer počinje teći nakon „konačne odluke o žalbi ili preispitivanju”, ako je izvršenje odluke o transferu odgođeno na temelju tog članka 27. stavka 3.

61.

S obzirom na te elemente, predlažem Sudu da odluči da, ako je država članica moliteljica odabrala primijeniti članak 27. stavak 3. točku (c) Uredbe Dublin III i ako podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije zatražio odgodu izvršenja odluke o transferu na temelju te odredbe, žalbeni sud ne može tijekom ispitivanja predmeta i samo na zahtjev nadležnog tijela te države članice naložiti privremenu mjeru koja za učinak ima odgodu roka za transfer.

62.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska) odgovori na sljedeći način:

Članak 27. stavak 3. i članak 29. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva,

treba tumačiti na način da:

ako je država članica moliteljica odlučila primijeniti članak 27. stavak 3. točku (c) te uredbe i ako podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu nije zatražio odgodu izvršenja odluke o transferu na temelju te odredbe, tim se člancima protivi to da žalbeni sud tijekom ispitivanja predmeta i samo na zahtjev nadležnog tijela te države članice naloži privremenu mjeru koja za učinak ima odgodu roka za transfer predviđenog u članku 29. stavku 1. navedene uredbe.