1.

Uvjeti koje je potrebno ispuniti za zaštitu dizajna u pravu Unije su njegova novost i njegov individualan karakter. Međutim, situacija se usložnjava kada proizvod na koji je predmetni dizajn primijenjen čini sastavni dio složenog proizvoda. U takvom slučaju zaštita se dodjeljuje samo pod uvjetom, s jedne strane, da taj sastavni dio, jednom kada je postavljen, ostane vidljiv tijekom uporabe složenog proizvoda čiji je dio te, s druge strane, da njegovi vidljivi dijelovi imaju potrebna obilježja, a to su novost i individualni karakter. Ti su dodatni uvjeti uvedeni kako bi se spriječilo da se putem prava dizajna monopolizira proizvodnja i stavljanje u promet rezervnih dijelova složenih proizvoda, osobito u automobilskom sektoru ( 2 ).

2.

Ipak, uvjeti koje je potrebno ispuniti za dobivanje zaštite za dizajne koji se primjenjuju na sastavne dijelove složenih proizvoda odnose se na sve sektore a u praksi se često pokaže teškim pravilno protumačiti pojmove „vidljivost” i „uobičajena uporaba” proizvoda. Ovaj se predmet odnosi na tumačenje tih pojmova.

3.

Prema članku 1. Direktive 98/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. listopada 1998. o pravnoj zaštiti dizajna ( 3 ):

„Za potrebe ove Direktive:

4.

U skladu s člankom 3. stavcima 3. i 4. te direktive:

„3.   Dizajn primijenjen na ili utjelovljen u proizvod koji čini sastavni dio složenog proizvoda smatra se novim te se smatra da ima individualan karakter:

4.   ,Uobičajena uporaba’ u okviru značenja stavka 3. točke (a) je uporaba krajnjeg korisnika, bez održavanja, servisiranja ili popravka.”

5.

Člankom 1. točkom 4. i člankom 4. Gesetza über den rechtlichen Schutz von Design (Zakon o pravnoj zaštiti dizajna) od 24. veljače 2014. ( 4 ), u verziji primjenjivoj u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: DesignG), prenesen je u biti doslovno članak 3. stavci 3. i 4. Direktive 98/71. Međutim, izgleda da izrazi „bestimmungsgemäße Verwendung”, upotrijebljeni za označavanje „uobičajene uporabe” u verziji te direktive na njemačkom jeziku i, dakle, u DesignG‑u, dovode do tumačenja užeg od onog na koje upućuju druge jezične verzije te direktive.

6.

Monz Handelsgesellschaft lnternational mbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: društvo Monz), društvo njemačkog prava, nositelj je dizajna br. 40 2011 004 383‑0001, registriranog pri Deutsches Patent- und Markenamt (Njemački ured za patente i žigove, u daljnjem tekstu: DPMA), od 3. studenoga 2011. za proizvode „sjedala za bicikle ili motocikle”. Dizajn je registriran sa sljedećim jedinstvenim prikazom koji prikazuje donju stranu sjedala:

7.

Büchel GmbH & Co. Fahrzeugtechnik KG (u daljnjem tekstu: društvo Büchel), također društvo njemačkog prava, zatražio je 27. srpnja 2016. pred DPMA‑om proglašavanje ništavosti spornog dizajna ističući da on ne ispunjava uvjete potrebne za stjecanje zaštite, to jest novost i individualni karakter. Tvrdio je da se za taj dizajn ne može pružiti zaštita na temelju članka 4. DesignG‑a iz razloga što kao sastavni dio složenog proizvoda, poput „bicikla” ili „motocikla”, nije vidljiv u slučaju uobičajene uporabe.

8.

Odlukom od 10. kolovoza 2018. DPMA odbila je zahtjev za proglašavanje ništavosti smatrajući da za sporni dizajn ne postoji niti jedan razlog za isključenje zaštite na temelju članka 4. DesignG‑a. Smatrala je da iako dizajn glede kojeg je podnesena prijava za „sjedala za bicikle [ili] motocikle” jest doduše „sastavni dio složenog proizvoda”, taj sastavni dio ipak ostaje vidljiv u slučaju uobičajene uporabe tog složenog proizvoda. DPMA je smatrala da uobičajena uporaba obuhvaća i „rastavljanja i ponovno sastavljanje sjedala koje ne služi održavanju, servisiranju ili popravku”, tim više jer članak 1. točka 4. DesignG‑a sadržava „taksativan popis neuobičajenih vidova uporabe u smislu članka 4. DesignG‑a koji je osmišljen kao iznimka i stoga ga treba usko tumačiti” ( 5 ). DPMA je smatrala da iz te odredbe proizlazi da „svaka uporaba krajnjeg korisnika koja nije mjera održavanja, servisiranja ili popravka […] predstavlja, dakle, uobičajenu uporabu”.

9.

Povodom prigovora koju je društvo Büchel podnijelo protiv te odluke, Bundespatentgericht (Savezi patentni sud, Njemačka) proglasio je odlukom od 27. veljače 2020. ništavost spornog dizajna iz razloga što ne ispunjava zahtjeve novosti i individualnog karaktera. Taj je sud smatrao da se na temelju članka 4. DesignG‑a zašita dizajna može prvenstveno pružiti samo za sastavne dijelove koji ostaju „vidljivi kao sastavnice složenog proizvoda nakon svojeg sastavljanja/ugradnje u njega”. Obrnuto, na prikazu koji se pojavljuje samo zbog ili prilikom odvajanja sastavnog dijela od složenog proizvoda ne može se zasnivati vidljivost kojoj bi se protivilo isključenje zaštite na temelju članka 4. DesignG‑a. Navedeni je sud uobičajenom uporabom u smislu članka 1. točke 4. DesignG‑a smatrao samo vožnju na biciklu, kao i uspinjanje na bicikl ili silazak s njega. Smatra da u okviru tih vidova uporabe donja strana sjedala nije vidljiva ni za krajnjeg korisnika ni za treću osobu. Stoga je društvo Monz podnijelo sudu koji je uputio zahtjev žalbu protiv te presude.

10.

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

11.

Sud je zaprimio zahtjev za prethodnu odluku 2. kolovoza 2021. Pisana očitovanja podnijele su stranke glavnog postupka i Europska komisija. Rasprava nije održana.

12.

Podsjećam na to da je prvostupanjski sud u glavnom postupku proglasio ništavost predmetnog dizajna smatrajući da se uobičajena uporaba bicikla sastoji od vožnje istim, kao i, sporedno, od činjenice uspinjanja i silaska s njega, što su situacije u kojima donja strana sjedala obično nije vidljiva, suprotno zahtjevu navedenom u odredbama njemačkog prava kojima je prenesen članak 3. stavak 3. Direktive 98/71.

13.

Upućena prethodna pitanja potrebno je shvatiti s obzirom na tu ocjenu. Sud koji je uputio zahtjev želi provjeriti, prvo, je li prvostupanjski sud s pravom smatrao da u obzir treba uzeti samo vidljivost sastavnog dijela složenog proizvoda u situaciji uporabe takvog proizvoda (prvo pitanje) i, drugo, da je jedino relevantna uporaba tog proizvoda u okviru njegove glavne funkcije, to jest, u ovom slučaju, kretanja prilikom sjedenja na biciklu (drugo pitanje).

14.

Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita, u biti, treba li članak 3. stavak 3. Direktive 98/71 tumačiti na način da je radi mogućnosti pružanja zaštite za dizajn primijenjen na proizvod ili utjelovljen u proizvodu koji čini sastavni dio složenog proizvoda dovoljno da je taj sastavni dio vidljiv in abstracto ili navedeni sastavni dio mora biti vidljiv u situaciji uobičajene uporabe tog složenog proizvoda.

15.

Članak 3. stavak 3. točka (b) Direktive 98/71 zahtijeva također da vidljiva obilježja sastavnog dijela sama po sebi ispunjavaju zahtjeve novosti i individualnog karaktera. Iako se taj aspekt ne pojavljuje izričito u okviru prethodnih pitanja, on se ipak podrazumijeva. Jasno je, naime, u glavnom postupku da se radi o vidljivosti donje strane sjedala, to jest mjesta na koji je predmetni dizajn primijenjen. Osim toga, na temelju članka 7. te direktive, pravo na dizajn ne postoji za izgled koji je isključivo određen tehničkom funkcijom. Međutim, ne izgleda da je to ovdje slučaj. U svakom slučaju, ne čini se da je takav prigovor bio istaknut u pogledu dizajna o kojemu je riječ u glavnom postupku.

16.

Uvodno valja primijetiti, kao i sud koji je uputio zahtjev, da je prvostupanjski sud pravilno okvalificirao sjedala za bicikle i motocikle kao „sastavne dijelove složenog proizvoda”, u smislu članka 3. stavka 3. Direktive 98/71.

17.

Osim toga, taj je sud s pravom poništio odluku DPMA‑e u dijelu u kojem je potonja smatrala dovoljnim da donja strana sjedala bude vidljiva na biciklu prilikom ugradnje i uklanjanja tog sjedala. Naime, u članku 3. stavku 3. točki (a) Direktive 98/71 navodi se jasno da „jednom kad je utjelovljen u složeni proizvod” sastavni dio mora ostati vidljiv. To isključuje da se u obzir uzme vidljivost sastavnog dijela prilikom njegova postavljanja ili rastavljanja, neovisno o pitanju, jesu li te radnje uobičajene u okviru uporabe proizvoda.

18.

Što se sad tiče prethodnog pitanja, tekst članka 3. stavka 3. točke (a) Direktive 98/71 nije toliko jasan kako bi se moglo činiti na prvi pogled. Naime, kao što to društvo Monz naglašava u svojim očitovanjima, ta odredba zahtijeva da sastavni dio, jednom kada je ugrađen u složeni proizvod, „ostane” ( 6 ) vidljiv prilikom uobičajene uporabe tog proizvoda. Ta bi se formulacija mogla protumačiti na način da je nakon postavljanja predmetnog sastavnog dijela u složeni proizvod dovoljno da taj sastavni dio ne bude u cijelosti prekriven, tako da ga je moguće uočiti, čak i samo teoretski i neovisno o kutu gledanja koji je možda neuobičajen i koji bi bilo nužno zauzeti u tu svrhu. Tako bi iz zaštite po osnovi te direktive bili isključeni samo dizajni primijenjeni na sastavne dijelove čija vidljivost zahtijeva poduzimanje mjera koje ne spadaju u uobičajenu uporabu proizvoda, osobito njegovo rastavljanje.

19.

Tom tumačenju proturječi, međutim, tekst drugog dijela članka 3. stavka 3. točke (a) Direktive 98/71, prema kojem dotični sastavni dio mora biti vidljiv „tijekom” ( 7 ) uobičajene uporabe složenog proizvoda. Kao što to, prema mojem mišljenju opravdano, primjećuju sud koji je uputio zahtjev i Komisija, taj izraz isključuje slučajeve u kojima je sastavni dio vidljiv samo u situacijama koje se ne pojavljuju prilikom uobičajene uporabe predmetnog proizvoda.

20.

Osim toga, kao što to Komisija primjećuje, u biti, u skladu s člankom 1. točkom (a) Direktive 98/71, predmet zaštite dizajna na temelju te direktive jest izgled cijelog ili dijela proizvoda. Ako sastavni dijelovi osmišljeni za ugradnju u složeni proizvod sami čine proizvode, u skladu s člankom 1. točkom (b) te direktive, oni podliježu zaštiti samo pod uvjetom da su vidljivi nakon te ugradnje. Stoga predmet zaštite jest izgled sastavnog dijela u složenom proizvodu. Mislim da je teško govoriti o izgledu proizvoda ako je taj proizvod, jednom kada je ugrađen u složeni proizvod, čak i ako nije u cijelosti prekriven i skriven od pogleda, vidljiv samo u rijetkim i neuobičajenim situacijama uzimajući u obzir uobičajenu uporabu tog složenog proizvoda.

21.

S obzirom na sva ta razmatranja, predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori tako da članak 3. stavak 3. Direktive 98/71 treba tumačiti na način da kako bi se dizajnu primijenjenom na proizvod ili utjelovljenom u proizvod koji čini sastavni dio složenog proizvoda mogla pružiti zaštita na temelju te direktive, predmetni sastavni dio mora biti vidljiv u situaciji uobičajene uporabe tog složenog proizvoda.

22.

Slijedom navedenog, ključni element u ovom predmetu počiva u tumačenju pojma „uobičajena uporaba” u smislu članka 3. stavka 4. Direktive 98/71 koji je predmet drugog prethodnog pitanja.

23.

Svojim drugim prethodnim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 4. Direktive 98/71 tumačiti na način da izraz „uobičajena uporaba” obuhvaća samo uporabu složenog proizvoda u okviru njegove glavne funkcije ( 8 ), ili obuhvaća sve situacije koje razumno mogu nastati kada krajnji korisnik upotrebljava takav proizvod ( 9 ).

24.

To je pitanje ponovljeno u zaključcima prvostupanjskog suda koji je kao „uobičajenu uporabu” kvalificirao vožnju biciklom kao i, sporedno, uspinjanje na taj bicikl i silazak s njega. Taj sud smatra da donja strana sjedala bicikla nije vidljiva u tim situacijama, tako da dizajn primijenjen na to mjesto nije vidljiv tijekom uobičajene uporabe u smislu članka 3. stavka 3. Direktive 98/71.

25.

Točno je da je takav pristup, čak i još restriktivniji, Opći sud primijenio u svojim presudama, iako rijetkima, u vezi s tumačenjem članka 4. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 ( 10 ), koji je u sustavu zaštite dizajna Unije istovrijedan članku 3. stavku 3. Direktive 98/71. Opći sud smatra da u svrhu ocjene vidljivosti sastavnog dijela složenog proizvoda valja uzeti u obzir samo perspektivu krajnjeg korisnika tog složenog proizvoda tijekom njegove uporabe u okviru njegove glavne funkcije ( 11 ).

26.

Ako bi se takav pristup primijenio na sjedala bicikala, on bi doveo do nepoželjnog ishoda da se zaštita ne bi mogla pružiti ni za jedan dizajn primijenjen na sjedalo, zbog činjenice da je prilikom glavne uporabe bicikla, to jest tijekom njegove vožnje, sjedalo u cijelosti prekriveno dijelom tijela korisnika koji služi za sjedenje, osim donje strane tog sjedala koja, međutim, ostaje u svakom slučaju nevidljiva.

27.

Svjestan tog ishoda, prvostupanjski sud u glavnom postupku uključio je u pojam „uobičajena uporaba” radnju uspinjanja na bicikl i silaska s njega. Međutim, iz tog je pojma isključio, među ostalim, skladištenje i prijevoz bicikla kao radnje do kojih dolazi prije i poslije njegove uporabe. To rasuđivanje nije uvjerljivo jer ako se „uobičajenom uporabom” bicikla smatra samo radnja vožnje istim, tada je radnja sjedanja na bicikl i silaženja s njega također prethodna odnosno kasnija radnja, po istoj osnovi kao i skladištenje i prijevoz. Stoga mi se razlikovanje tih radnji čini proizvoljnim.

28.

No, čini mi se da taj pristup dovodi do preuske definicije „uobičajene uporabe” u smislu članka 3. stavka 4. Direktive 98/71 time što se neopravdano ograničava zaštita dizajna primijenjenih na sastavne dijelove složenih proizvoda.

29.

Opće je prihvaćeno da bit posebnih propisa u pravu Unije o zaštiti dizajna primijenjenih na sastavne dijelove složenih proizvoda počiva na nastojanju da se izbjegne monopolizacija tržišta rezervnih dijelova putem prava dizajna. Međutim, pravni teoretičari snažno su kritizirali te propise ( 12 ) jer predstavljaju neopravdano ograničenje zaštite dodijeljene dizajnima primijenjenim na sastavne dijelove složenih proizvoda u odnosu na onu dodijeljenu dizajnima primijenjenim na druge proizvode.

30.

Ta kritika nije bez osnove. Dizajni primijenjeni na proizvode čija namjena nije ugrađivanje u složene proizvode zaštićeni su neovisno o činjenici jesu li vidljivi „tijekom uobičajene uporabe”. No, za dizajn koji je definiran kao izgled cijelog proizvoda „ili dijela proizvoda” ( 13 ) može se pružiti zaštita dizajna primijenjenih na dijelove proizvoda koji nisu vidljivi tijekom uporabe proizvoda u okviru njegove glavne funkcije, poput potplata cipela ili podstave jakne ( 14 ).

31.

Doduše, monopolizacija proizvoda putem prava dodijeljenih na temelju dizajna čini povredu koju valja izbjegavati u najvećoj mogućoj mjeri. Taj se rezultat može osobito postići zahvaljujući uvjetima novosti i individualnog karaktera koje dizajn mora ispuniti kako su predviđeni u članku 3. stavku 2. Direktive 98/71. S druge strane, prema mojem mišljenju članak 3. stavak 3. te direktive valja protumačiti na način da prekomjerno ne ograniči zaštitu dizajna primijenjenih na rezervne dijelove. Doseg takvog ograničenja koje proizlazi iz te odredbe uvelike ovisi o tumačenju pojma „uobičajena uporaba”.

32.

Na temelju članka 3. stavka 4. Direktive 98/71, „uobičajena uporaba” obuhvaća uporabu krajnjeg korisnika, bez održavanja, servisiranja ili popravka. To prije svega očito podrazumijeva uporabu. Rastavljanje ili uništavanje proizvoda ne predstavlja njegovu uporabu. Pod tim uvjetom treba pročitati sljedeća razmatranja.

33.

Prvo, iako ta lapidarna definicija upućuje na krajnjeg korisnika, smatram pogrešnim zaključiti iz nje, kao što to Opći sud čini u presudama navedenima u točki 25. ovog mišljenja, da vidljivost sastavnog dijela složenog proizvoda treba ocijeniti samo s motrišta krajnjeg korisnika tog proizvoda. Uporaba „krajnjeg korisnika” opisuje samo situacije u kojima se ta vidljivost mora ocijeniti, isključujući iz toga one koje nisu povezane s krajnjim korisnikom, poput proizvodnje, stavljanja u promet i, eventualno, uništavanja ili recikliranja na kraju vijeka trajanja proizvoda. Također na temelju te logike članak 3. stavak 4. Direktive 98/71 izričito isključuje iz pojma „uobičajena uporaba” održavanje, servisiranje ili popravak, što su radnje koje se obavljaju u razdoblju uporabe proizvoda od strane njegova krajnjeg korisnika, ali koje često obavljaju treće osobe.

34.

Slijedom navedenog, iako članak 3. stavak 3. Direktive 98/71 u vezi s njezinim člankom 3. stavkom 4. zahtijeva da sastavni dio složenog proizvoda bude vidljiv tijekom njegove uporabe od strane njegova korisnika, tu se odredbu ne može, naprotiv, shvatiti na način da zahtijeva da taj sastavni dio bude vidljiv za njegova krajnjeg korisnika. Vidljivost za treće promatrače također je bitna. Osim toga, ako je namjena dizajna privući kupce za proizvod, to je i zbog njegove sposobnosti da tim kupcima omogući da zadive druge ( 15 ).

35.

Osim toga, iako bi perspektiva krajnjeg korisnika trebala biti odlučujuća, bilo bi nužno precizno odrediti koji je to krajnji korisnik. Iako to može biti relativno lako u slučaju proizvoda poput bicikla, to bi se moglo pokazati težim u drugim situacijama. Primjera radi, tko je krajnji korisnik autobusa: vozač, putnici, osoblje prijevozničkog poduzeća koje prometuje autobusom? Sve te osobe imaju različite perspektive i mogu im biti vidljivi različiti sastavni dijelovi autobusa, osobito tijekom uporabe tog autobusa u okviru njegove glavne funkcije, to jest za vrijeme putovanja.

36.

Isto tako, pojam „krajnji korisnik” složenog proizvoda naveden u članku 3. stavku 4. Direktive 98/71 ne smije se pomiješati s pojmom „obaviješteni korisnik” naveden u članku 5. stavku 1. te direktive ( 16 ). Taj drugi pojam odnosi se na fiktivnu osobu koja služi kao standard prilikom ocjene individualnog karaktera dizajna, dok je pojam „krajnji korisnik” samo hipotetska figura kojoj je namijenjen složeni proizvod koji sadržava sastavni dio na koji je dizajn primijenjen. Sposobnost tog krajnjeg korisnika da razlikuje individualni karakter tog dizajna i, dakle, njegovo svojstvo obaviještenog korisnika ovdje uopće nisu važni.

37.

Naposljetku, uzimanje u obzir samo perspektive krajnjeg korisnika logično podrazumijeva da se pojam „uobičajena uporaba” shvati na način da obuhvaća samo uporabu proizvoda u okviru njegove glavne funkcije. Naime, u drugim situacijama uporabe proizvoda korisnik ne zauzima motrište drukčije od motrišta trećih osoba. No, kao što ću to istaknuti u razmatranjima koja slijede, takvo usko tumačenje pojma „uobičajena uporaba” neopravdano je baš kao i zauzimanje jedino perspektive krajnjeg korisnika.

38.

Naime, drugo, smatram pogrešnim, kao što to također Komisija primjećuje, izjednačiti uobičajenu uporabu proizvoda s glavnom funkcijom kojoj je taj proizvod namijenjen. U praksi uporaba proizvoda u okviru njegove glavne funkcije često zahtijeva različite radnje koje se mogu obaviti prije ili nakon što proizvod ispuni svoju glavnu funkciju, poput skladištenja i prijevoza proizvoda. Kada je proizvod prijevozno sredstvo moraju se dodati radnje ulaženja i silaženja, ali i ukrcavanja i iskrcavanja prtljage ili robe.

39.

Ništa u tekstu članka 3. stavka 4. Direktive 98/71 ne nalaže isključenje takvih radnji iz pojma „uobičajena uporaba”. Upravo suprotno, u definiciji tog pojma koja se nalazi u toj odredbi samo se spominje „uporaba krajnjeg korisnika”. Ne treba tražiti dodatno obilježje uporabe kako bi je se okvalificiralo kao „uobičajenu”. Slijedom navedenog, sve radnje koje krajnji korisnik proizvoda može poduzeti u okviru svoje uporabe proizvoda moraju potpasti pod pojam „uobičajena uporaba”, osim onih koje su iz njega izrijekom isključene ( 17 ).

40.

Cilj članka 3. stavka 3. Direktive 98/71 ne ide u prilog niti isključenju iz pojma „uobičajena uporaba” onih radnji koje se ne odnose na glavnu funkciju proizvoda. Taj se cilj sastoji od izbjegavanja da se preko zaštite dizajna monopolizira tržište rezervnih dijelova koji su nevidljivi jednom kada se ugrade u složeni proizvod, s obzirom na to da dizajn eventualno primijenjen na takav sastavni dio ne doprinosi ili vrlo malo doprinosi izgledu tog složenog proizvoda. Međutim, izgled proizvoda ne otkriva se samo tijekom njegove uporabe u okviru njegove glavne funkcije, nego i kada se obavljanju radnje koje prethode toj uporabi i slijede nakon nje i koje su povezane s njom. Uključivanje tih radnji u pojam „uobičajena uporaba” ne dovodi, dakle, u pitanje cilj koji se sastoji od izbjegavanja monopolizacije tržišta.

41.

Naposljetku i treće, iako članak 3. stavak 4. Direktive 98/71 izrijekom isključuje održavanje, servisiranje ili popravak iz pojma „uobičajena uporaba”, to se isključenje ipak ne smije, prema mojem mišljenju, tumačiti preširoko. Neke radnje koje spadaju osobito u održavanje suštinski su dio uporabe određenih proizvoda. Ovdje mislim ponajprije na pranje i čišćenje. Smatram da bi isključivanje pranja i čišćenja iz pojma „uobičajena uporaba” bilo suprotno ikakvoj logici jer je u slučaju nekih proizvoda redovito čišćenje uvjet za njihovu uporabu ( 18 ). Kao drugo, postoje radnje tekućeg održavanja koje obično obavlja krajnji korisnik proizvoda i koje često također uvjetuju uporabu, poput zamjene potrošnih dijelova i radnih tekućina, napuhavanje guma vozila ili pak punjenje rezerve goriva proizvoda s motorom s unutarnjim izgaranjem. Treće i posljednje, postoji otklanjanje manjih kvarova, primjerice zastoj papira u štampaču. Sve su te radnje neophodne u okviru uporabe proizvoda krajnjeg korisnika i moraju se stoga obuhvatiti pojmom „uobičajena uporaba”.

42.

S druge strane, radnje isključene iz tog pojma su radnje koje se obavljaju povrh uporabe proizvoda, poput tehničke kontrole, periodičkog održavanja ili popravljanja stricto sensu ( 19 ). Te radnje, s jedne strane, uobičajeno ne obavlja krajnji korisnik proizvoda, nego specijalizirane osobe i, s druge strane, mogu uključivati djelomično rastavljanje složenog proizvoda ili njegovo promatranje iz neuobičajenog kuta zbog čega postaju vidljivi sastavni dijelovi koji inače ostaju nevidljivi tijekom uporabe proizvoda. Te dvije osobitosti opravdavaju isključenje tih radnji iz pojma „uobičajena uporaba”.

43.

Prilikom ocjene vidljivosti sastavnog dijela složenog proizvoda, činjenica prihvaćanja perspektive osoba različite od perspektive jedino krajnjeg korisnika tog složenog proizvoda, kao i uključivanja u pojam „uobičajena uporaba” radnji različitih od same uporabe proizvoda u okviru njegove glavne funkcije, omogućuje da se uzmu u obzir kutovi gledanja koji su jednako relevantni za otkrivanje izgleda proizvoda kao i onaj koji korisnik zauzima tijekom uporabe proizvoda u okviru njegove glavne funkcije. Ne samo da taj rezultat, prema mojem mišljenju, nije suprotan ni tekstu ni cilju članka 3. stavaka 3. i 4. Direktive 98/71, nego smatram da je u potpunosti opravdan. Ako se za dizajn primijenjen na donju stranu potplate cipele može pružiti zaštita po osnovi te direktive ( 20 ), ne vidim zašto to ne bi mogao biti slučaj s dizajnom primijenjenim na donju stranu sjedala za bicikl poput onoga u ovom slučaju. Jedini cilj koji može opravdati tu razliku jest mogućnost sjedala da se odvoji od bicikla ( 21 ), dok se potplata ne može (tako lako) odvojiti od cipele.

44.

Točno je da takvo široko tumačenje pojma „uobičajena uporaba” obuhvaća skoro sve situacije uporabe proizvoda, osim onih koje uključuju njegovo rastavljanje, ako ono nije dio uobičajene uporabe. Moglo bi se, dakle, upitati ne bi li bilo jednostavnije na prvo prethodno pitanje dati odgovor koji ide u smislu ocjene in abstracto vidljivosti sastavnog dijela na koji je dizajn primijenjen, bez povezanosti s ikakvom konkretnom situacijom uporabe predmetnog složenog proizvoda.

45.

Priznajem da je razlika uglavnom konceptualna. Ona ima ipak praktične posljedice s obzirom na to da bi jedno ili drugo tumačenje izmijenilo teret dokazivanja koji ima osoba koja se želi koristiti zaštitom za dizajn primijenjen na sastavni dio složenog proizvoda. Osim toga, sastavni dio složenog proizvoda, iako vidljiv u apsolutnom smislu jer nije prekriven, možda nije vidljiv ni u jednoj situaciji uobičajene uporabe tog proizvoda ( 22 ). Usto, kao što sam to istaknuo u okviru analize prvog prethodnog pitanja, tumačenje navedeno u prethodnoj točki proturječilo bi tekstu članka 3. stavka 3. Direktive 98/71.

46.

Stoga predlažem da se na drugo prethodno pitanje odgovori tako da članak 3. stavak 4. Direktive 98/71 treba tumačiti na način da izraz „uobičajena uporaba” obuhvaća sve situacije koje razumno mogu nastati tijekom uporabe složenog proizvoda od strane krajnjeg korisnika.

47.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način: