I. Opseg tužbe

II. Pravni okvir – poljsko pravo

A. Izmijenjeni zakon o Vrhovnom sudu

B. Izmijenjeni zakon o ustrojstvu redovnih sudova

C. Izmijenjeni zakon o ustrojstvu upravnih sudova

D. Zakon o izmjeni – prijelazne odredbe

III. Predsudski postupak

IV. Postupak pred Sudom

V. Pravni okvir

VI. Pravna analiza

A. Drugi prigovor – Isključiva nadležnost Izvanrednog vijeća za ispitivanje prigovora i pravnih pitanja povezanih s nepostojanjem neovisnosti suda ili suca

1. Argumenti stranaka

2. Ocjena

a) Dopuštenost

b) Meritum

B. Prvi prigovor – Zabrana da nacionalni sudovi nadziru usklađenost sa zahtjevom iz prava Unije koji se odnosi na djelotvoran pravni lijek pred zakonom prethodno ustanovljenim neovisnim i nepristranim sudom

1. Argumenti stranaka

2. Ocjena

a) Dopuštenost

b) Meritum

1) Uvodne napomene – Opseg Komisijina prvog i drugog prigovora

2) Pravo na djelotvoran pravni lijek pred zakonom prethodno ustanovljenim neovisnim i nepristranim sudom

C. Treći prigovor – Proglašenje stegovnom povredom ispitivanja usklađenosti sa zahtjevima Unije koji se odnose na zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud

1. Argumenti stranaka

2. Ocjena

a) Uvodne napomene o opsegu Komisijina drugog i trećeg prigovora

b) Stegovni postupak

D. Četvrti prigovor – Nadležnost Disciplinskog vijeća da odlučuje o predmetima koji imaju izravan utjecaj na status sudaca i pomoćnika sudaca te na obavljanje njihovih dužnosti

1. Argumenti stranaka

2. Ocjena

E. Peti prigovor – Povreda temeljnog prava sudaca na poštovanje privatnog života i prava na zaštitu osobnih podataka

1. Argumenti stranaka

2. Ocjena

VII. Troškovi

VIII. Zaključak

1.

Tužba na temelju članka 258. UFEU‑a podnesena je nakon što je Republika Poljska 20. prosinca 2019. donijela ustawu o zmianie ustawy – Prawo o ustroju sądów powszechnych, ustawy o Sądzie Najwyższym oraz niektórych innych ustaw (Zakon o izmjeni Zakona o ustroju redovnih sudova, Zakona o Vrhovnom sudu i određenih drugih zakona) ( 2 ) (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjeni). Europska komisija u biti tvrdi da se određenim odredbama Zakona o izmjeni povređuju članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članak 267. UFEU‑a, načelo nadređenosti prava Unije te pravo na poštovanje privatnog života i pravo na zaštitu osobnih podataka, koja su zajamčena člankom 7. i člankom 8. stavkom 1. Povelje te člankom 6. stavkom 1. točkama (c) i (e), člankom 6. stavkom 3. i člankom 9. stavkom 1. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) ( 3 ) (u daljnjem tekstu: OUZP).

2.

Komisijina tužba sadržava pet prigovora.

3.

U okviru prvih triju prigovora, koji su povezani, navodi se da se Zakonom o izmjeni ograničava ili isključuje mogućnost nacionalnog suda da pojedincima koji se pozivaju na prava na temelju prava Unije osigura pristup zakonom prethodno ustanovljenom neovisnom i nepristranom sudu, čime se povređuje članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje i člankom 267. UFEU‑a. Prvim dvama prigovorima tvrdi se i da se Zakonom o izmjeni povređuje načelo nadređenosti. U predmetima koji se odnose na primjenu ili tumačenje prava Unije, od država članica zahtijeva se da osiguraju poštovanje temeljnog prava na djelotvoran pravni lijek pred zakonom prethodno ustanovljenim neovisnim i nepristranim sudom. U slučaju navodne povrede tog prava, pojedinci načelno moraju moći podnijeti tu pritužbu nacionalnom sudu. Iz toga slijedi da, u predmetima koji se odnose na pojedinačna prava na temelju prava Unije, svi nacionalni sudovi moraju moći utvrditi povredu prava pojedinaca na ispitivanje njihova predmeta pred zakonom prethodno ustanovljenim neovisnim i nepristranim sudom. Svako ograničenje ili isključenje mogućnosti nacionalnog suda da se provjeri da pojedinci koji se pozivaju na prava koja izvode iz prava Unije imaju pristup zakonom prethodno ustanovljenom neovisnom i nepristranom sudu predstavlja povredu obveza koje su propisane prethodno navedenim odredbama ( 4 ).

4.

Četvrti prigovor odnosi se na nadležnost koja je Zakonom o izmjeni dodijeljena Izbi Dyscyplinarnoj (Disciplinsko vijeće, Poljska) Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud, Poljska) (u daljnjem tekstu: Disciplinsko vijeće) u pogledu predmeta koji se odnose na status sudaca. Komisija tvrdi da, s obzirom na to da Disciplinsko vijeće ne ispunjava tražene standarde neovisnosti i nepristranosti sudaca, predmetni zakon utječe na neovisnost sudaca u pogledu čijeg statusa Disciplinsko vijeće provodi nadzor i stoga povređuje članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a.

5.

Peti prigovor odnosi se na obvezu koja se Zakonom o izmjeni nalaže sucima u pogledu pružanja i objave informacija o njihovu javnom i društvenom djelovanju u udrugama i neprofitnim ustanovama, uključujući članstvo u političkoj stranci prije imenovanja. Komisija smatra da su te obveze neproporcionalne i da povređuju pravo na poštovanje privatnog života i pravo na zaštitu osobnih podataka, koja su zajamčena člankom 7. i člankom 8. stavkom 1. Povelje te člankom 6. stavkom 1. točkama (c) i (e), člankom 6. stavkom 3. i člankom 9. stavkom 1. OUZP‑a.

6.

Ustawom o Sądzie Najwyższym (Zakon o Vrhovnom sudu) od 8. prosinca 2017. ( 5 ) osnovana su dva nova vijeća Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud): Disciplinsko vijeće i Izba Kontroli Nadzwyczajnej i Spraw Publicznych (Vijeće za izvanredni nadzor i javne poslove; u daljnjem tekstu: Izvanredno vijeće).

7.

U dijelu u kojem je to relevantno za ovaj postupak, Zakonom o izmjeni izmijenjen je Zakon o Vrhovnom sudu umetanjem stavaka 2. do 6. u članak 26., točke 1.a u članak 27. stavak 1., stavka 3. u članak 45., stavaka 2. do 5. u članak 82. te izmjenom članka 29. i članka 72. stavka 1.

8.

Člankom 26. stavcima 2. do 6. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu određuje se:

„2.   [Izvanredno vijeće] nadležno je za odlučivanje o zahtjevima ili izjavama koji se odnose na izuzeće suca ili određivanje suda pred kojim treba voditi postupak, uključujući prigovore koji se odnose na nepostojanje neovisnosti suda ili suca. Sud pred kojim se vodi postupak odmah šalje zahtjev predsjedniku [Izvanrednog vijeća] kako bi se u tom predmetu postupalo u skladu s pravilima utvrđenim različitim odredbama. Podnošenjem zahtjeva predsjedniku [Izvanrednog vijeća] ne prekida se postupak koji je u tijeku.

3.   Zahtjev iz stavka 2. ne ispituje se ako se odnosi na utvrđivanje ili ocjenu zakonitosti imenovanja suca ili njegova legitimiteta za obnašanje sudačkih dužnosti.

4.   [Izvanredno vijeće] nadležno je za odlučivanje o tužbama za utvrđenje nezakonitosti pravomoćnih presuda ili odluka [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)], redovnih sudova, vojnih sudova i upravnih sudova, uključujući [Naczelny Sąd Administracyjny (Visoki upravni sud, Poljska)], ako nezakonitost čini dovođenje u pitanje statusa osobe imenovane na mjesto suca koji je odlučivao u predmetu.

5.   Odredbe koje se odnose na utvrđivanje nezakonitosti konačne presude primjenjuju se mutatis mutandis na postupak u predmetima iz stavka 4., a odredbe koje se odnose na ponovno pokretanje sudskog postupka okončanog pravomoćnom presudom primjenjuju se na kaznene predmete. Nije potrebno prima facie utvrditi vjerojatnost ili nastanak štete uzrokovane donošenjem presude koja je predmet tužbe.

6.   Tužba za utvrđenje nezakonitosti pravomoćne presude iz članka 4. može se podnijeti pred [Izvanrednim vijećem] bez postupka pred sudom koji je donio pobijanu presudu, čak i ako stranka nije iscrpila sve pravne lijekove koji su joj dostupni, uključujući izvanredni postupak pred [Sądom Najwyższyjim (Vrhovni sud)].”

9.

Člankom 27. stavkom 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu određuje se:

„Sljedeći predmeti u nadležnosti su Disciplinskog vijeća:

[…]

10.

U članku 29. stavcima 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu navodi se:

„2.   U okviru djelatnosti [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] ili njegovih tijela, nije dopušteno osporavati legitimnost sudova, državnih ustavnih tijela ili tijela za nadzor i zaštitu prava.

3.   Sąd Najwyższy [(Vrhovni sud)] ili neko drugo tijelo vlasti ne može utvrđivati niti ocjenjivati zakonitost imenovanja suca ili ovlasti za obnašanje sudačkih dužnosti koje iz njega proizlaze.”

11.

Člankom 45. stavkom 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu određuje se:

„Izjavu iz članka 88.a [Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova] suci [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] podnose prvom predsjedniku [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)], a prvi predsjednik [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] podnosi je [Krajowi Radi Sądownictwa (Državno sudbeno vijeće; u daljnjem tekstu: KRS)].”

12.

U skladu s člankom 72. stavkom 1. Zakona o Vrhovnom sudu:

„Protiv suca [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)] moguće je pokrenuti stegovni postupak zbog profesionalnih propusta (stegovnih povreda), uključujući u slučajevima:

13.

U skladu s člankom 73. stavkom 1. navedenog zakona, Disciplinsko vijeće jest stegovni sud drugog (i posljednjeg) stupnja za suce redovnih sudova te stegovni sud prvog i drugog stupnja za suce [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)].

14.

Člankom 82. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu predviđa se sljedeće:

„[…]

2.   Kada ispituje predmet u kojem se postavlja pravno pitanje vezano uz neovisnost suca ili suda, [Sąd Najwyższy (Vrhovni sud)] prekida postupak i upućuje to pitanje sudskom vijeću koje čine svi članovi [Izvanrednog vijeća].

3.   Ako prilikom ispitivanja zahtjeva navedenog u članku 26. stavku 2. [Sąd Najwyższy (Vrhovni sud)] ima ozbiljne dvojbe u pogledu tumačenja pravnih odredbi na kojima treba temeljiti odluku, on može prekinuti postupak i uputiti pravno pitanje sudskom vijeću koje čine svi članovi [Izvanrednog vijeća].

4.   Kada donosi odluku navedenu u stavku 2. ili 3., [Izvanredno vijeće] ne obvezuje odluka drugog sudskog vijeća [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)], osim ako je ta odluka stekla status pravnog načela.

5.   Odluka koju donesu svi članovi [Izvanrednog vijeća] na temelju stavka 2. ili 3. obvezujuća je za sva vijeća [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)]. Svako odstupanje od odluke koja je stekla status pravnog načela zahtijeva ponovno odlučivanje donošenjem odluke punog sastava [Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud)], s obzirom na to da donošenje te odluke zahtijeva prisutnost najmanje dvije trećine sudaca svakog vijeća. Članak 88. ne primjenjuje se.”

15.

Ustawa – Prawo o ustroju sądów powszechnych (Zakon o ustrojstvu redovnih sudova)od 27. srpnja 2001. ( 6 ) izmijenjena je Zakonom o izmjeni, među ostalim, unošenjem članka 42.a, unošenjem stavka 4. u članak 55. i izmjenom članka 107. stavka 1. i članka 110. stavka 2.a.

16.

Tekst članka 42.a Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova glasi:

„1.   U okviru djelatnosti sudova ili tijela sudova, nije dopušteno osporavati legitimnost sudova, državnih ustavnih tijela ili tijela za nadzor i zaštitu prava.

2.   Redovni sud ili drugo tijelo vlasti ne može utvrđivati niti ocjenjivati zakonitost imenovanja suca ili ovlasti za obnašanje sudačkih dužnosti koje iz njega proizlaze.

[…]”

17.

Člankom 55. stavkom 4. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova određuje se:

„Suci mogu odlučivati o svim predmetima na mjestima na koja su raspoređeni, kao i na drugim sudovima u slučajevima utvrđenima zakonom (nadležnost suca). Odredbama koje se odnose na dodjelu predmeta kao i na određivanje i izmjenu sudskih vijeća ne ograničava se nadležnost suca i na njih se ne može pozvati kako bi se utvrdilo da se sastav suda protivi zakonu, da je sud u neodgovarajućem sastavu ili da osoba koja je njegov član nije ovlaštena ili nadležna za odlučivanje.”

18.

U skladu s člankom 88.a Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova svi poljski ( 7 ) suci moraju otkriti određene informacije koje se kasnije objavljuju u Biuletynu Informacji Publicznej (Bilten javnih informacija):

„1.   Sudac podnosi pisanu izjavu u kojoj navodi:

2.   Izjave iz stavka 1. suci podnose predsjedniku nadležnog žalbenog suda, a predsjednici žalbenih sudova podnose ih [Ministeru Sprawiedliwości (ministar pravosuđa)].

3.   Izjave iz stavka 1. podnose se u roku od 30 dana od dana na koji suci stupaju na dužnost i u roku od 30 dana od dana nastanka ili prestanka okolnosti iz stavka 1.

4.   Informacije navedene u izjavama iz stavka 1. javne su te se objavljuju u Biltenu javnih informacija navedenom u Zakonu od 6. rujna 2001. o pristupu javnim informacijama najkasnije 30 dana od dana podnošenja izjave ovlaštenom tijelu.”

19.

Na temelju članka 107. stavka 1. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova:

„Protiv suca moguće je pokrenuti stegovni postupak zbog profesionalnih propusta (stegovnih povreda), uključujući u slučajevima:

[…]

[…]”

20.

Člankom 110. stavkom 2.a Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova određuje se:

„Stegovni sud na čijem području nadležnosti sudac protiv kojeg se vodi postupak obavlja svoju dužnost mjesno je nadležan za odlučivanje o predmetima iz članka 37. stavka 5. i članka 75. stavka 2. točke 3. U predmetima iz članka 80. i članka 106.zd, sud koji je nadležan u prvom stupnju jest [Sąd Najwyższy (Vrhovni sud)] u čijem je sastavu jedan sudac Disciplinskog vijeća i, u drugom stupnju, [Sąd Najwyższy (Vrhovni sud)] u čijem su sastavu tri suca Disciplinskog vijeća.”

21.

Ustawa o sądach administracyjnych – Prawo o ustroju sądów administracyjnych (Zakon o ustrojstvu upravnih sudova) od 25. srpnja 2002. ( 8 ) izmijenjena je Zakonom o izmjeni, među ostalim, unošenjem stavaka 1.a i 1.b. u članak 5., stavka 2. u članak 8. te izmjenom članka 29. stavka 1. i članka 49. stavka 1.

22.

U članku 5. stavcima 1.a i 1.b Izmijenjenog zakona o ustrojstvu upravnih sudova navodi se:

„1.a   U okviru djelatnosti upravnog suda ili njegovih tijela nije dopušteno osporavati legitimnost sudova, državnih ustavnih tijela ili tijela za nadzor i zaštitu prava.

1.b   Upravni sud ili drugo tijelo vlasti ne može utvrđivati niti ocjenjivati zakonitost imenovanja suca ili ovlasti za obnašanje sudačkih dužnosti koje iz njega proizlaze.”

23.

Člankom 8. stavkom 2. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu upravnih sudova određuje se:

„Izjavu iz članka 88.a [Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova] suci [Wojewódzkog Sąda Administracyjnog (Vojvodski upravni sud)] podnose nadležnom predsjedniku istog suda, predsjednik [Wojewódzkog Sąda Administracyjnog (Vojvodski upravni sud)] i suci [Naczelnog Sąda Administracyjnog (Visoki upravni sud)] podnose je predsjedniku [Naczelnog Sąda Administracyjnog (Visoki upravni sud)], a predsjednik [Naczelnog Sąda Administracyjnog (Visoki upravni sud)] podnosi je [KRS‑u]”.

24.

Na temelju članka 29. stavka 1. tog zakona, stegovne povrede predviđene člankom 107. stavkom 1. točkama 2. i 3. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova primjenjuju se i na suce upravnih sudova.

25.

U skladu s člankom 49. stavkom 1. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu upravnih sudova, stegovne povrede predviđene člankom 72. stavkom 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu primjenjuju se i na suce Naczelnyog Sąda Administracyjnog (Visoki upravni sud).

26.

U skladu s člankom 8. Zakona o izmjeni, članak 55. stavak 4. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova primjenjuje se na postupke koji su pokrenuti ili okončani prije stupanja na snagu Zakona o izmjeni, odnosno 14. veljače 2020.

27.

U skladu s člankom 10. Zakona o izmjeni:

„1.   Odredbe [Zakona o Vrhovnom sudu], u verziji koja proizlazi iz ovog zakona, primjenjuju se i na predmete koji su upućeni na razmatranje [Izvanrednom vijeću] i postupke koji su pokrenuti ali nisu okončani pravomoćnom presudom, uključujući i druge odluke, prije dana stupanja na snagu ovog zakona.

2.   Sud pred kojim je pokrenut postupak iz stavka 1. upućuje taj predmet, bez odgode i najkasnije sedam dana od stupanja na snagu ovog zakona, [Izvanrednom vijeću], koje može opozvati prethodno poduzete radnje ako one onemogućavaju da se razmatranje predmeta nastavi u skladu sa zakonom.

3.   Radnje koje su poduzeli sudovi i stranke ili sudionici u postupku u predmetima iz stavka 1. nakon stupanja na snagu ovog zakona protivno stavku 2., ne dovode do postupovnih učinaka.”

28.

Budući da je smatrala da je Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju odredbi iz točke 1. ovog mišljenja time što je donijela Zakon o izmjeni, Komisija je 29. travnja 2020. toj državi članici uputila pismo opomene. Republika Poljska na njega je odgovorila dopisom od 29. lipnja 2020. u kojem je osporavala sve tvrdnje o tome da je povrijedila pravo Unije.

29.

Komisija je 30. listopada 2020. donijela obrazloženo mišljenje u kojem je ostala pri stajalištu da se Zakonom o izmjeni povređuju odredbe prava Unije navedene u pismu opomene.

30.

Komisija je 3. prosinca 2020. izdala dodatno pismo opomene u pogledu pravosudnih aktivnosti Disciplinskog vijeća u predmetima koji se odnose na status suca i pomoćnika suca u skladu s člankom 27. stavkom 1. točkama 1.a, 2. i 3. izmijenjenog Zakona o Vrhovnom sudu, kako je izmijenjen Zakonom o izmjeni.

31.

U svojem odgovoru od 30. prosinca 2020. na Komisijino obrazloženo mišljenje od 30. listopada 2020. Republika Poljska osporila je navodne povrede. Republika Poljska odgovorila je 4. siječnja 2021. na Komisijino dodatno pismo opomene od 3. prosinca 2020. pri čemu je tvrdila da prigovori koji se odnose na nepostojanje neovisnosti Disciplinskog vijeća nisu osnovani.

32.

Komisija je 27. siječnja 2021. donijela dodatno obrazloženo mišljenje u pogledu pravosudnih aktivnosti Disciplinskog vijeća u predmetima koji se odnose na status sudaca i pomoćnika sudaca. Republika Poljska odgovorila je u dopisu od 26. veljače 2021. da prigovor iz dodatnog obrazloženog mišljenja nije osnovan.

33.

Komisija je tužbom podnesenom 1. travnja 2021. pokrenula ovaj postupak pred Sudom na temelju članka 258. UFEU‑a. Komisija traži da se u pet točaka utvrdi da je:

34.

Komisija zahtijeva i da se Republici Poljskoj naloži snošenje troškova.

35.

Republika Poljska u odgovoru na tužbu koji je podnijela 17. lipnja 2021. tvrdi da Sud ovu tužbu treba odbiti u cijelosti kao neosnovanu i naložiti Komisiji snošenje troškova postupka.

36.

Komisija je podnijela repliku 28. srpnja 2021., a Republika Poljska odgovor na repliku 7. rujna 2021.

37.

Komisija je zasebnim aktom podnesenim 1. travnja 2021. podnijela zahtjev za donošenje privremenih mjera u skladu s člankom 279. UFEU‑a, u kojem od Suda zahtijeva da Republici Poljskoj naloži da do donošenja presude Suda o meritumu spora obustavi primjenu niza odredbi uvedenih Zakonom o izmjeni.

38.

Potpredsjednica Suda prihvatila je rješenjem od 14. srpnja 2021. ( 9 ) Komisijin zahtjev za donošenje privremenih mjera do donošenja presude kojom će se okončati ovaj postupak te je odredila da će se o troškovima odlučiti naknadno ( 10 ).

39.

Republika Poljska, koja je smatrala da presuda Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud, Poljska) od 14. srpnja 2021., donesena u predmetu P 7/20 (u daljnjem tekstu: presuda Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud), predmet P 7/20), predstavlja promjenu okolnosti, zatražila je 16. kolovoza 2021. od Suda da u skladu s člankom 163. Poslovnika Suda ukine svoje rješenje od 14. srpnja 2021.. Ta je država članica zahtijevala i da veliko vijeće Suda ispita zahtjev ( 11 ).

40.

Rješenjem od 6. listopada 2021. ( 12 ) potpredsjednica Suda odbila je zahtjeve Republike Poljske i odredila da će se o troškovima odlučiti naknadno. Potpredsjednica Suda u svojem je rješenju navela da načelo nadređenosti prava Unije od svih tijela država članica zahtijeva da osiguraju puni učinak odredbi Unije i da pravo država članica ne može utjecati na učinak koji se priznaje tim odredbama. Na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, koji je jasan, precizan i bezuvjetan, svaka država članica treba osigurati da sudovi koji mogu odlučivati o primjeni ili tumačenju prava Unije ispunjavaju zahtjeve djelotvorne sudske zaštite. Nacionalne odredbe o ustrojstvu pravosuđa u državama članicama mogu biti predmet nadzora s obzirom na članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a u okviru tužbe zbog povrede obveze, a stoga se mogu primijeniti i privremene mjere radi njihove suspenzije u tom kontekstu. Tu ocjenu ne mijenja činjenica da nacionalni ustavni sud takve privremene mjere donosi protivno ustavnom poretku predmetne države članice. Na temelju načela nadređenosti prava Unije država članica ne može se pozivati na odredbe nacionalnog prava, makar i ustavne prirode, kojima bi ugrozila jedinstvo i učinkovitost prava Unije ( 13 ).

41.

Komisija je u međuvremenu 7. rujna 2021. tvrdila da iz informacija koje je Republika Poljska pružila u dopisu od 16. kolovoza 2021. ne proizlazi da je donijela sve mjere koje su potrebne za provedbu privremenih mjera iz rješenja od 14. srpnja 2021. Komisija je tvrdila da, kako bi se osigurale puna učinkovitost rješenja od 14. srpnja 2021., učinkovita primjena prava Unije te usklađenost s načelima vladavine prava i integriteta pravnog poretka Unije, Sud treba naložiti Republici Poljskoj plaćanje dnevne novčane kazne u iznosu koji bi tu državu članicu potaknuo da što prije osigura puni učinak navedenih privremenih mjera. Republika Poljska tvrdila je da je donijela sve mjere koje su potrebne za provedbu rješenja od 14. srpnja 2021.

42.

Rješenjem od 27. listopada 2021. ( 14 ) potpredsjednik Suda naložio je Republici Poljskoj da Komisiji plaća periodičnu novčanu kaznu u iznosu od 1000000 eura dnevno, od dana dostave tog rješenja do trenutka dok ta država članica ne ispuni obveze koje proizlaze iz rješenja od 14. srpnja 2021. ili, ako to ne učini, do datuma donošenja presude kojom će se okončati ovaj postupak te je odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno.

43.

Odlukom od 30. rujna 2021. predsjednik Suda odobrio je Kraljevini Belgiji, Kraljevini Danskoj, Kraljevini Nizozemskoj, Republici Finskoj i Kraljevini Švedskoj intervenciju u ovom predmetu u potporu Komisijinu zahtjevu. Te su države članice Sudu podnijele pisana očitovanja.

44.

Odlukom od 7. listopada 2021. predsjednik Suda ovom je predmetu dao prednost pri odlučivanju, u skladu s člankom 53. stavkom 3. Poslovnika.

45.

Rasprava je održana 28. lipnja 2022. te su Kraljevina Belgija, Kraljevina Danska, Kraljevina Nizozemska, Republika Poljska, Republika Finska, Kraljevina Švedska i Komisija na njoj iznijele usmena očitovanja i odgovorile na pitanja Suda.

46.

Kako bi se riješila pitanja iznesena pred Sudom u ovoj tužbi zbog povrede obveze, valja uputiti na sljedeće ustaljene pravne tvrdnje.

47.

Europska unija temelji se na vrijednostima koje su državama članicama zajedničke u društvu u kojem prevladava pravda ( 15 ). Uzajamno povjerenje među državama članicama i osobito njihovim sudovima temelji se na pretpostavci da one dijele niz zajedničkih vrijednosti. Iz toga slijedi da je uvjet za uživanje svih prava koja proizlaze iz primjene Ugovorâ na tu državu članicu to da država članica poštuje vrijednosti zajamčene člankom 2. UEU‑a ( 16 ).

48.

Poštovanje vladavine prava jedna je od tih zajedničkih vrijednosti, koja se konkretizira u članku 19. stavku 1. UEU‑a. Njegovim drugim podstavkom zahtijeva se od država članica da osiguraju pravne lijekove dostatne za osiguranje učinkovite pravne zaštite u područjima obuhvaćenima pravom Unije. Prvom rečenicom članka 47. drugog stavka Povelje, koja odražava opće načelo djelotvorne sudske zaštite, određuje se i da svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj ( 17 ). Štoviše, članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a i članak 47. Povelje imaju izravan učinak te se njima pojedincima dodjeljuju prava na koja se mogu pozivati pred nacionalnim sudovima ( 18 ).

49.

Na državama je članicama ( 19 ) da uspostave sustav pravnih lijekova i postupaka kako bi osigurale djelotvornu pravnu zaštitu ( 20 ) u područjima obuhvaćenim pravom Unije, pri čemu sudovi unutar tog sustava koji mogu odlučivati o primjeni i tumačenju prava Unije ispunjavaju zahtjeve djelotvorne sudske zaštite ( 21 ). Stoga je zadaća država članica odrediti sudove i/ili institucije nadležne za provjeru valjanosti nacionalnih odredbi, predvidjeti pravna sredstva i postupke kojima se može osporiti njihova valjanost i, u slučaju osnovanosti pravnog sredstva, staviti izvan snage te odredbe i odrediti učinke tog stavljanja izvan snage ( 22 ). Osim ako nije drukčije predviđeno pravom Unije, državama članicama se ne nalaže nikakav poseban pravni model ( 23 ) niti se zahtijeva da uspostave poseban sustav pravnih lijekova, pod uvjetom da su dostupni pravni lijekovi u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti ( 24 ). Države članice prilikom izvršavanja te nadležnosti moraju poštovati obveze koje imaju na temelju prava Unije ( 25 ). Taj je pristup odraz načela supsidijarnosti i proporcionalnosti iz članka 5. UEU‑a i postupovne autonomije država članica ( 26 ).

50.

Članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a protive se nacionalne odredbe o ustrojstvu pravosuđa kojima se smanjuje zaštita vrijednosti vladavine prava i osobito jamstava neovisnosti sudaca. Sud je usto presudio da država članica ne može izmijeniti svoje zakonodavstvo kako bi smanjila zaštitu vladavine prava. Države članice stoga se trebaju suzdržati od donošenja pravila koja ugrožavaju neovisnost sudaca ( 27 ).

51.

Zahtjev neovisnosti sudova, koji je svojstven zadaći suđenja, dio je prava na djelotvornu sudsku zaštitu, koja je pak dio temeljnog prava na pošteno suđenje propisanog člankom 47. Povelje. U tom je kontekstu neovisnost sudaca države članice od ključne važnosti za pravni poredak Unije ( 28 ).

52.

Zahtjev neovisnosti sudova ima dva aspekta. Prvi, vanjski aspekt, zahtijeva da sud svoje funkcije izvršava samostalno a da se pritom ni u kojem pogledu ne nalazi u hijerarhijskom ili podređenom odnosu i da ne prima naloge ili upute ikoje vrste te da je tako zaštićen od vanjskih utjecaja ili pritisaka koji mogu ugroziti neovisnu prosudbu njegovih članova i utjecati na njihove odluke. Drugi, unutarnji aspekt, povezan je s pojmom neovisnosti. Cilj mu je osigurati jednak odmak od stranaka spora i njihovih pripadajućih interesa u odnosu na predmet spora. Taj aspekt neovisnosti zahtijeva da sudovi poštuju objektivnost i nemaju ikakav interes u rješavanju spora, osim stroge primjene pravnog pravila ( 29 ).

53.

Zahtjev nepristranosti također obuhvaća dva aspekta. Kao prvo, sami članovi suda moraju biti subjektivno nepristrani, odnosno nijedan od njih ne smije pokazivati pristranost ili osobne predrasude. Ako ne postoje dokazi o suprotnom, primjenjuje se pretpostavka osobne nepristranosti. Kao drugo, sud mora biti objektivno nepristran, odnosno mora pružiti dovoljna jamstva da u tom pogledu isključi svaku legitimnu sumnju ( 30 ).

54.

Naposljetku, budući da se zahtijeva da sud bude „zakonom prethodno ustanovljen”, člankom 47. Povelje nastoji se osigurati da ustrojstvo pravosudnog sustava bude uređeno zakonom koji je donijela zakonodavna vlast na način koji je u skladu s pravilima kojima se uređuje izvršavanje njezine nadležnosti, čime se izbjegava da to ustrojstvo bude prepušteno diskreciji izvršne vlasti. Taj se zahtjev primjenjuje na pravnu osnovu samog postojanja suda, kao i na sve druge odredbe nacionalnog prava čije nepoštovanje dovodi do nezakonitog sudjelovanja jednog ili više sudaca u razmatranju predmeta, kao što su pravila o sastavu vijeća koje odlučuje o predmetu ( 31 ).

55.

Zahtjev da sud bude ustanovljen zakonom povređuje se ako je nepravilnost počinjena prilikom imenovanja sudaca ( 32 ) takve prirode i težine da dovodi do stvarne opasnosti od toga da druge grane vlasti, osobito izvršna, mogu izvršavati neprimjereni utjecaj kojim ugrožavaju integritet postupka imenovanja. To je slučaj kad je riječ o primjeni temeljnih pravila koja su sastavni dio uspostave i funkcioniranja tog pravosudnog sustava ( 33 ). Takva nepravilnost može izazvati opravdanu sumnju pojedinaca u neovisnost ( 34 ) i nepristranost tako imenovanog suca i sudaca.

56.

Zahtjevi neovisnosti, nepristranosti i zakonom prethodno ustanovljenog suda neodvojivo su povezani te se preklapaju. Povreda jednog od tih zahtjeva može dovesti do povrede drugog ili pak svih navedenih zahtjeva ( 35 ).

57.

Države članice i osobito njihova sudbena vlast moraju na dva načina štititi prava koja su pojedincima zajamčena u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a i člankom 47. Povelje.

58.

Kao prvo, posljedica je prava na zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud ta da svaki pojedinac ima mogućnost pozvati se na to pravo ( 36 ). Osim toga, ako se postojanje neovisnog i nepristranog suda osporava na temelju razloga koji se isprva ne čini očito neosnovanim ( 37 ), svaki sud ( 38 ) ima obvezu provjeriti predstavlja li on po svojem sastavu takav sud. Ta je nadležnost nužna kako bi se osiguralo povjerenje koje u demokratskom društvu pojedinci moraju imati u sudove. Takav je nadzor stoga bitan postupovni zahtjev čije poštovanje proizlazi iz javnog poretka i treba ga provjeriti u slučaju kad se na njega pozivaju stranke ili po službenoj dužnosti ( 39 ). U iznimnim se slučajevima od sudova jedne države članice može tražiti da ocijene je li temeljno pravo osobe na zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud povrijeđeno u drugoj državi članici ( 40 ).

59.

Kao drugo, sudovi trebaju poštovati načelo nadređenosti prava Unije ( 41 ). U okviru izvršavanja nadležnosti koja im je dodijeljena, sudovi koji su zaduženi za primjenu prava Unije dužni su donijeti sve potrebne mjere kako bi se osigurao puni učinak prava Unije, po potrebi izuzimanjem iz primjene svake nacionalne odredbe ili nacionalne sudske prakse koja je protivna pravu Unije ( 42 ). Kako bi izuzeo iz primjene odredbu nacionalnog prava, sud kojemu je na temelju nacionalnog prava povjerena primjena prava Unije mora biti u mogućnosti ocijeniti i utvrditi je li odredba nacionalnog prava protivna pravu Unije. U skladu s načelom nadređenosti prava Unije ( 43 ) postoji jasna razlika između ovlasti donošenja odluke o neprimjeni, u određenom slučaju, odredbe nacionalnog prava koju se smatra protivnom pravu Unije i ovlasti stavljanja izvan snage te odredbe, čija je posljedica potpuno oduzimanje valjanosti toj odredbi ( 44 ).

60.

Kad je riječ o ulozi nacionalnih ustava i nacionalnih ustavnih sudova koju se ističe u odgovoru na repliku ( 45 ), Sud je presudio da Europska unija mora poštovati nacionalne identitete država članica u skladu s člankom 4. stavkom 2. UFEU‑a. Pravo Unije ne zahtijeva od država članica da odaberu određen ustavni model. Međutim, ustavni poredci država članica moraju osigurati neovisnost sudova. Pod uvjetom da ustavni sud može zajamčiti djelotvornu sudsku zaštitu, članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a ne protive se nacionalna pravila na temelju kojih redovne sudove države članice obvezuje odluka ustavnog suda kojom se utvrđuje da je nacionalno zakonodavstvo u skladu s ustavom te države članice. To ne može biti slučaj kada primjena tih nacionalnih pravila sprečava te redovne sudove u ocjenjivanju usklađenosti s pravom Unije nacionalnog zakonodavstva za koje je ustavni sud te države članice utvrdio da je u skladu s nacionalnom ustavnom odredbom kojom se utvrđuje nadređenost prava Unije. Na temelju potonjeg načela država članica ne može se pozivati na odredbe nacionalnog prava, makar one bile i ustavne prirode, kako bi ugrozila jedinstvo i djelotvornost prava Unije. Načelo nadređenosti prava Unije obvezuje sve pojavne oblike država članica te nacionalno pravo, uključujući njegove ustavne odredbe, ne može predstavljati prepreku tom načelu. Na Sudu je da pojasni doseg načela nadređenosti prava Unije u izvršavanju njegove isključive nadležnosti za davanje konačnog tumačenja prava Unije ( 46 ).

61.

U ovom ću mišljenju prvo razmotriti drugi Komisijin prigovor, koji se odnosi na navodni monopol nadležnosti za odlučivanje o tvrdnjama o nepostojanju neovisnosti suda, a stoga i za određivanje prava pristupa neovisnom sudu. Opseg tog prigovora uži je od opsega prvog prigovora, koji se odnosi na pravo na zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a i člankom 47. Povelje. Nadalje, odluka koja se predlaže u pogledu drugog prigovora mogla bi utjecati na odluku koju treba donijeti u pogledu prvog prigovora.

62.

Komisija svojim drugim prigovorom tvrdi da je, time što je utvrdila isključivu nadležnost Izvanrednog vijeća za ispitivanje prigovora i pravnih pitanja povezanih s nepostojanjem neovisnosti suda ili suca, Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, kao i na temelju članka 267. UFEU‑a i načela nadređenosti prava Unije. Prigovor se temelji na donošenju i zadržavanju na snazi članka 26. stavaka 2. i 4. do 6. te članka 82. stavaka 2. do 5. Zakona o Vrhovnom sudu, u verziji koja proizlazi iz Zakona o izmjeni, kao i članka 10. Zakona o izmjeni.

63.

Komisija je na raspravi potvrdila da smatra da Izvanredno vijeće ima isključivu nadležnost za nadzor pitanja neovisnosti sudova, sastava sudova i sudaca. Navela je da se takva pitanja ne mogu ispitivati u žalbenom postupku pred drugim sudovima. Komisija je navela i da je monopol Izvanrednog vijeća nad nadzorom neovisnosti iznimno ograničen jer se člankom 26. stavkom 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu određuje da Izvanredno vijeće nije nadležno za nadzor pitanja neovisnosti povezanih s imenovanjem suca ili njegova legitimiteta za obnašanje sudačkih dužnosti. Komisija je tvrdila i da prva tri prigovora nisu međusobno proturječna kao što to tvrdi Republika Poljska jer se primjenjivim odredbama poljskog prava onemogućuje nadzor postupka imenovanja suca.

64.

Drugi prigovor ima četiri dijela. Kao prvo, člankom 26. stavkom 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu dodjeljuje se isključiva nadležnost Izvanrednom vijeću za odlučivanje o zahtjevima za izuzeće sudaca iz predmeta u kojem se navodi nepostojanje neovisnosti suda ili suca i za imenovanje sudova koji su nadležni za odlučivanje u takvom predmetu. Sud kojem je podnesen takav zahtjev treba ga bez odgode uputiti Izvanrednom vijeću. Odluka Izvanrednog vijeća obvezuje taj sud neovisno o tome je li to vijeće nadležno za odlučivanje o meritumu predmeta.

65.

Sud je u točki 166. presude A. K. utvrdio da je sud koji odlučuje u sporu koji bi u skladu s nacionalnim pravom trebao ispitati sud koji ne ispunjava zahtjeve neovisnosti ili nepristranosti dužan izuzeti iz primjene tu nacionalnu odredbu kako bi osigurao djelotvornu sudsku zaštitu u smislu članka 47. Povelje i omogućio da u tom sporu odluči sud koji ispunjava te zahtjeve.

66.

Time što se člankom 26. stavkom 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu Izvanrednom vijeću dodjeljuje isključiva nadležnost za odlučivanje o tim pitanjima, njime se oduzima nacionalnim sudovima, osim Izvanrednom vijeću, pravo na upućivanje pitanja Sudu u skladu s člankom 267. UFEU‑a o zahtjevu neovisnosti u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje. Komisija smatra da se člankom 26. stavkom 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu nacionalne sudove sprečava da po službenoj dužnosti ( 47 ) ili na zahtjev stranke u postupku ( 48 ) ispitaju ispunjava li sudac koji odlučuje u predmetu na koji se primjenjuje pravo Unije zahtjev neovisnosti u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje. Neovisnost suda ili suca horizontalno je pitanje koje se može istaknuti u bilo kojem predmetu te bi ga trebao moći ispitati svaki sud koji odlučuje o predmetu koji se odnosi na pravo Unije. Isto tako, dodjela isključive nadležnosti za odlučivanje o takvim pitanjima nije opravdana potrebom da se u tu svrhu uspostave specijalizirani sudovi.

67.

Kao drugo, Komisija tvrdi da je Izvanredno vijeće u skladu s člankom 82. stavkom 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu isključivo nadležno za odlučivanje o pravnim pitanjima u predmetima koji se vode pred Sądom Najwyższyjim (Vrhovni sud), a koji se odnose na neovisnost suca ili suda. U skladu s člankom 82. stavcima 3. do 5. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu Izvanredno vijeće, koje zasjeda u punom sastavu, u takvim predmetima donosi odluku koja je obvezujuća za sve sastave Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud), a može se ukinuti samo odlukom punog sastava Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) koju usvoji najmanje dvije trećine sudaca svakog njegova vijeća. Za Izvanredno vijeće prilikom donošenja odluka nije obvezujuća nijedna druga odluka Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud), osim ako je riječ o „načelnoj odluci”. Komisija smatra da prethodno navedene odredbe sprečavaju ostala vijeća Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) da odlučuju o takvim pitanjima i stoga povređuju članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a i članak 47. Povelje.

68.

Kao treće, Komisija tvrdi da članak 26. stavci 4. do 6. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu također povređuje te odredbe prava Unije jer se njime Izvanrednom vijeću dodjeljuje isključiva nadležnost za odlučivanje o tužbama za utvrđenje da su pravomoćne odluke ili presude bilo kojeg poljskog suda, uključujući ostala vijeća Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) i Naczelnog Sąda Administracyjnog (Vrhovni upravni sud), nezakonite ako se navodna nezakonitost odnosi na status suca koji je odlučivao o predmetu. Takve se tužbe mogu podnijeti Izvanrednom vijeću a da o njima prethodno nije odlučivao sud koji je donio predmetnu presudu, neovisno o tome je li stranka iscrpila bilo koji drugi od dostupnih pravnih lijekova.

69.

Kao četvrto, Komisija tvrdi da i prijelazne odredbe članka 10. Zakona o izmjeni povređuju pravo Unije. Na temelju tih odredbi od poljskih se sudova tražilo da Izvanrednom vijeću prije 21. veljače 2020. upute predmete koji su bili u tijeku 14. veljače 2020., a koji su se odnosili na pitanja u isključivoj nadležnosti Izvanrednog vijeća u skladu s člankom 26. stavcima 2. i 4. do 6. te člankom 82. stavcima 2. do 4. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu. Slijedom upućivanja takvih predmeta Izvanredno vijeće „može opozvati prethodne radnje u dijelu u kojem sprečavaju daljnje ispitivanje predmeta u skladu sa zakonom”. Nadalje, Zakonom o izmjeni oduzima se postupovni učinak radnjama koje su u takvim predmetima provedene nakon 14. veljače 2020., osobito onima koje su proveli suci.

70.

Komisija smatra da prethodno navedene ovlasti Izvanrednog vijeća povređuju članak 267. UFEU‑a i članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje. One se također protive obvezi nacionalnih sudova da primjenjuju članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, u skladu s načelom nadređenosti prava Unije.

71.

Komisija naglašava da, kad je riječ o pitanjima koja se odnose na neovisnost sudaca i sudova, svi nacionalni sudovi moraju biti u mogućnosti primijeniti članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, kako bi pojedincima zajamčili temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek. U kontekstu spora koji se pred njim vodi, sud države članice koji postupa u okviru svoje nadležnosti dužan je primijeniti članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, i izuzeti iz primjene svaku nacionalnu odredbu protivnu odredbi prava Unije koja ima izravan učinak. Predmetnim nacionalnim odredbama oduzima se svim poljskim sudovima, osim Izvanrednom vijeću, pravo odlučivanja o incidentalnim pitanjima, kao što su izuzeće suca iz sastava suda i određivanje nadležnosti suda. Te odredbe također sprečavaju nacionalne sudove da osiguraju djelotvornu sudsku zaštitu izuzimanjem iz primjene nacionalnih odredbi kojima se u predmetima obuhvaćenima pravom Unije nadležnost dodjeljuje sudovima i sucima koji ne ispunjavaju zahtjeve iz članka 19. stavka 1. UEU‑a i članka 47. Povelje.

72.

Komisija smatra i da se odredbama koje se dovode u pitanje u ovom postupku od 14. veljače 2020. oduzimaju drugim nacionalnim sudovima njihova prava i, u slučaju sudova posljednjeg stupnja, njihova obveza da upućuju zahtjeve za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a kad je riječ o tumačenju zahtjeva neovisnosti i nepristranosti suda s obzirom na pravo Unije. Konkretno, nacionalnim je sudovima, osim Izvanrednom vijeću, uskraćena mogućnost odlučivanja o tim pitanjima. Isto tako, članak 26. stavci 4. do 6. i članak 82. stavci 2. do 4. Zakona o Vrhovnom sudu ne odnose se samo na incidentalna pitanja jer Izvanrednom vijeću dodjeljuju isključivu nadležnost. To pravo i ta obveza svojstveni su sustavu suradnje uspostavljenom člankom 267. UFEU‑a, kao i dužnostima koje se člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a dodjeljuju sucu nadležnom za primjenu prava Unije.

73.

Prema Komisijinu mišljenju, prijelaznim odredbama iz članka 10. Zakona o izmjeni povređuje se i članak 267. UFEU‑a jer nacionalnim sudovima onemogućuju da ostanu pri prethodnim pitanjima upućenima prije 14. veljače 2020. Članak 10. stavak 2. Zakona o izmjeni omogućuje Izvanrednom vijeću da opozove radnje koje je proveo nacionalni sud i osobito da povuče prethodna pitanja koja je uputio potonji sud. Iz sudske prakse Suda proizlazi da nacionalni sud, kako bi se osigurala djelotvornost ovlasti koje mu se dodjeljuju člankom 267. UFEU‑a, mora biti u mogućnosti ostati pri zahtjevu za prethodnu odluku.

74.

U replici se ističe da Komisija ne dovodi u pitanje pravo nacionalnih zakonodavaca da donose zakone o nadležnosti sudova. Umjesto toga dovodi u pitanje monopol koji je Izvanrednom vijeću dodijeljen za ispitivanje toga ispunjava li sud ili sudac zahtjev neovisnosti na temelju prava Unije kad se takva pitanja mogu pojaviti pred svim nacionalnim sudovima. Komisija ne smatra da sud kojemu je postavljeno pitanje o zahtjevu neovisnosti u skladu s pravom Unije uvijek mora ispitati to pitanje. Međutim, u državi članici s 10000 sudaca, nadležnost za primjenu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje ne može biti rezervirana za vijeće od 20 sudaca. Komisija navodi i da je Izvanredno vijeće osnovano u skladu sa Zakonom o Vrhovnom sudu od 8. prosinca 2017. i da su njegovi članovi imenovani na prijedlog KRS‑a. Budući da uloga KRS‑a u imenovanju sudaca često dovodi do zahtjeva za njihovo izuzeće, samo Izvanredno vijeće možda nije nepristrano i objektivno kad je riječ o pitanjima neovisnosti sudaca ( 49 ).

75.

Komisija je na raspravi, u odgovoru na pitanje Suda, potvrdila da se pitanje neovisnosti suda, sastava suda ili suca ne može istaknuti u žalbenom postupku pred sudom višeg stupnja. Stoga je Izvanredno vijeće isključivo nadležno za sva pitanja koja se odnose na neovisnost suda, sastava suda ili suca.

76.

Republika Poljska smatra da je drugi prigovor neosnovan i da ga treba odbiti u cijelosti.

77.

Kad je riječ o navodnoj povredi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje, Republika Poljska smatra da Komisija pogrešno tumači presudu A. K. Iz te presude proizlazi da, ako je predmet koji se tiče prava Unije upućen sudu koji nije nadležan, a stranka tvrdi da će njezina prava na temelju članka 47. Povelje biti povrijeđena ako predmet ispita nadležan sud, sud koji nije nadležan može prihvatiti taj prigovor i uputiti predmet drugom neovisnom sudu koji bi bio nadležan da ne postoje pravila kojima je nadležnost dodijeljena sudu koji nije neovisan. Prema mišljenju Republike Poljske, u presudi A. K. nije utvrđeno da članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a sprečava države članice da donose pravila o nadležnosti sudova. Nadalje, kad su suočeni s pravnim pitanjem ili dvojbom u pogledu zakonitosti pravomoćne odluke, položaj suda koji predmet mora uputiti sudu koji je nadležan za odlučivanje o tom predmetu bitno se razlikuje od položaja suda kojemu je podnesen zahtjev za izuzeće suca. Komisijino stajalište dovelo bi do povrede prava na zakonom ustanovljen sud i, u predmetima koji se odnose na izuzeće suca, prava na neovisan sud. Dodjela nadležnosti sudovima u svim predmetima koji se pokreću pred njima predstavlja sine qua non pristupa zakonom ustanovljenom sudu.

78.

Republika Poljska naglašava da države članice imaju isključivu nadležnost za donošenje odredbi o nadležnosti svojih sudova. Iako države članice trebaju poštovati članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, tom se odredbom ne može uređivati dodjela nadležnosti među nacionalnim sudovima. Republika Poljska navodi da Komisija nije osporavala neovisnost Izvanrednog vijeća. Drugi prigovor stoga se temelji na tvrdnji prema kojoj nacionalni sudovi imaju pravo odlučivati u određenim kategorijama predmeta, a to bi pravo, prema mišljenju Komisije, ugrozilo stvarnu nadležnost dodijeljenu drugim sudovima. U tom pogledu navodi da sudovi koji su uputili zahtjeve u predmetu u kojem je donesena presuda A. K. nisu bili nadležni za odlučivanje o meritumu predmeta koji su se pred njima vodili te su ih uputili sudu koji je za to bio nadležan. To je upućivanje uređeno člankom 200. stavkom 1.4 Zakonika o građanskom postupku, kojim se određuje da svaki sud mora ispitati je li nadležan i, ako nije, uputiti predmet sudu koji je nadležan za odlučivanje o tom pitanju.

79.

Kad je riječ o članku 26. stavku 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu koji se odnosi na izuzeće sudaca, Republika Poljska tvrdi da sudac ili sastav suda koji odlučuje o zahtjevu za njegovo izuzeće taj zahtjev mora uputiti drugom sastavu suda ili sudu višeg stupnja. Članak 26. stavak 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu stoga ne onemogućuje predmetnom sucu, sastavu suda ili nadležnom sudu da odlučuje o takvim incidentalnim pitanjima. Republika Poljska na raspravi je, u odgovoru na pitanje Suda, potvrdila da se pitanje neovisnosti suda, sastava suda ili suca može istaknuti u žalbenom postupku.

80.

Prema mišljenju Republike Poljske, tužba za proglašenje pravomoćne presude nezakonitom u skladu s člankom 26. stavcima 4. do 6. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu nije preliminarno ili incidentalno pitanje, nego se mora podnijeti specijaliziranom sudu koji je nadležan za odlučivanje o tom pitanju. Postupak se pokreće podnošenjem izvanredne žalbe protiv pravomoćne presude za koju stranka tvrdi da je povrijedila materijalno pravo ili postupovna pravila i da joj je prouzročila štetu. Prema mišljenju Republike Poljske, kad bi se svima omogućilo da istaknu takvo pitanje pred bilo kojim sudom u bilo kojem postupku, to bi ugrozilo, među ostalim, načela pravomoćnosti i pravne sigurnosti. Očito je da sud koji je donio presudu koja se osporava ne može razmatrati takav zahtjev. Iz presude A. K. ne proizlazi zašto Komisija smatra da, kako bi postojao djelotvoran pravni lijek u slučaju povrede članka 47. Povelje, sud koji je donio presudu koja se osporava mora odlučivati o tom zahtjevu. Dodjela nadležnosti specijaliziranom vijeću za odlučivanje o takvim pitanjima jača postupovna jamstva stranaka i ne ugrožava pravo na pristup sudu.

81.

Republika Poljska tvrdi da Komisijine tvrdnje o članku 82. stavcima 2. do 5. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i nadležnosti Izvanrednog vijeća u pogledu pravnih pitanja koja se odnose na neovisnost suca ili suda nisu osnovane. U skladu s člankom 1. točkom 1. pod (a) izmijenjenog 1. Zakona o Vrhovnom sudu, Vrhovni sud nadležan je za donošenje odluka kojima se odlučuje o svim pravnim pitanjima u predmetima koji su njegovoj nadležnosti. Nadalje, člankom 82. stavcima 2. do 5. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu Izvanrednom vijeću dodjeljuje se nadležnost za tumačenje zakona. Njime se stoga ne ograničava pravo drugih sudova na ocjenu činjenica. Osim toga, sudovi imaju pravo, ali ne i obvezu, postavljati takva pitanja Izvanrednom vijeću.

82.

Republika Poljska tvrdi da članak 26. stavci 2. i 4. do 6., članak 82. stavci 2. do 5. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i članak 10. Zakona o izmjeni ne ograničavaju nadležnost sudova za upućivanje prethodnih pitanja Sudu u skladu s člankom 267. UFEU‑a. U svakom slučaju, Izvanredno vijeće sud je posljednjeg stupnja koji je, u skladu s člankom 267. UFEU‑a, dužan uputiti prethodno pitanje u slučaju dvojbe u pogledu tumačenja članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a.

83.

Republika Poljska smatra da, s obzirom na to da Komisija nije objasnila na koji način odredbe nacionalnog prava o kojima je riječ u drugom prigovoru povređuju načelo nadređenosti, taj prigovor treba odbiti ( 50 ).

84.

Kad je riječ o prijelaznim mjerama iz članka 10. Zakona o izmjeni, Republika Poljska tvrdi da je ta odredba već istekla. Komisija nije podnijela nikakve dokaze na temelju teksta te odredbe ili prakse Izvanrednog vijeća koji bi pokazali da je to vijeće tu odredbu iskoristilo ili bi je moglo iskoristiti za povlačenje zahtjeva za prethodnu odluku koje su uputili drugi poljski sudovi ili za ugrožavanje djelotvornosti presuda Suda. Nadalje, nadležnost sudova uređena je člankom 200. stavkom 1. Zakonika o građanskom postupku i člankom 35. stavkom 1. Zakonika o kaznenom postupku, čiju zakonitost Komisija ne osporava.

85.

U odgovoru na repliku ističe da Komisijine tvrdnje o nepostojanju neovisnosti Izvanrednog vijeća, kako su opisane u točki 74. ovog mišljenja, nisu bile dio zahtjeva. Budući da je riječ o novim prigovorima, treba ih odbiti u skladu s člankom 127. stavkom 1. Poslovnika.

86.

Komisijine tvrdnje o nepostojanju neovisnosti Izvanrednog vijeća zbog sudjelovanja KRS‑a u imenovanju sudaca tog vijeća i ograničenih ljudskih resursa s obzirom na to da se sastoji od samo 20 sudaca ( 51 ) prvi su put istaknute u replici ( 52 ).

87.

Dovoljno je istaknuti da je, u skladu s člankom 127. stavkom 1. Poslovnika, tijekom postupka zabranjeno iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka.

88.

Komisija je u predsudskoj fazi ovog postupka i u trenutku podnošenja ove tužbe znala ( 53 ) da je Izvanredno vijeće osnovano u skladu sa Zakonom o Vrhovnom sudu od 8. prosinca 2017. Komisija je stoga znala koliko sudaca ima to vijeće, a poznavala je i način njihova imenovanja, osobito ulogu KRS‑a. U dijelu u kojem se Komisijine tvrdnje odnose na ta pitanja, potrebno ih je odbaciti kao nedopuštene.

89.

U presudi Sustav stegovnih mjera za suce ( 54 ) utvrđeno je da su postojale legitimne sumnje u pogledu neovisnosti KRS‑a i njegove uloge u imenovanju članova Disciplinskog vijeća Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud). Sud je smatrao da je to, zajedno s drugim čimbenicima, dovelo do legitimnih sumnji kod pojedinaca u pogledu neovisnosti i nepristranosti tog Disciplinskog vijeća. Sud je stoga presudio da je, time što nije osigurala neovisnost i nepristranost Disciplinskog vijeća, Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a.

90.

Iako je Komisijin propust da sličnu tvrdnju iznese u pogledu Izvanrednog vijeća u bilo kojoj fazi ovog postupka pripisiv njoj samoj, ipak je pomalo iznenađujuć. U tom kontekstu valja istaknuti da se presuda Suda u pogledu toga da Republika Poljska nije zajamčila neovisnost i nepristranost Disciplinskog vijeća temeljila na nizu elemenata koji nisu bili ograničeni na sumnje u pogledu neovisnosti KRS‑a ( 55 ). Stoga, čak i da se Sud može osloniti na svoje utvrđenje o neovisnosti KRS‑a u presudi Sustav stegovnih mjera za suce ( 56 ), to samo po sebi ne bi bilo dovoljno kako bi se opravdalo da se u ovom postupku utvrdi da Izvanredno vijeće nije neovisno ( 57 ).

91.

Usto, ESLJP je u svojoj presudi od 8. studenoga 2021. u predmetu Dolińska‑Ficek i Ozimek protiv Poljske ( 58 ) jednoglasno presudio da je Republika Poljska povrijedila članak 6. stavak 1. EKLJP‑a jer Izvanredno vijeće nije „zakonom ustanovljen sud” ( 59 ). ESLJP je taj zaključak uvelike temeljio na sudskoj praksi Suda u pogledu nedavnih reformi pravosuđa u Poljskoj. Presuda ESLJP‑a temeljila se na utvrđenju očitih povreda nacionalnog prava koje su štetno utjecale na primjenu temeljnih postupovnih pravila u okviru imenovanja sudaca Izvanrednog vijeća. Te nepravilnosti u postupku imenovanja ugrozile su legitimnost Izvanrednog vijeća u toj mjeri da nije imao svojstva „suda” koji je „zakonit” za potrebe članka 6. stavka 1. EKLJP‑a. ESLJP je u tom pogledu nedvosmisleno naveo da se „zadaća preporuke kandidata za imenovanje sudaca [Izvanrednog vijeća], što je sine qua non uvjet za imenovanje koje proglašava predsjednik Republike Poljske ( 60 ), povjerila [KRS‑u], tijelu koje ne pruža dovoljna jamstva neovisnosti u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast” ( 61 ).

92.

Presuda ESLJP‑a nije obvezujuća za Sud s obzirom na to da Unija nije pristupila EKLJP‑u. Međutim, Sud na temelju članka 52. stavka 3. Povelje mora osigurati da njegovo tumačenje članka 47. drugog stavka Povelje osigurava razinu zaštite koja nije niža od one zajamčene člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a, kako ga tumači ESLJP ( 62 ). Standard utvrđen pravomoćnom presudom u predmetu Dolińska‑Ficek i Ozimek protiv Poljske ( 63 ) stoga može biti relevantan za sve buduće postupke pred Sudom. Također se usputno može primijetiti da, u skladu s člankom 46. ESLJP‑a, Republika Poljska mora poštovati pravomoćnu presudu u predmetu Dolińska‑Ficek i Ozimek protiv Poljske ( 64 ) i poduzeti odgovarajuće mjere kako bi brzo postupila u skladu s njome ( 65 ).

93.

Komisija se uvelike oslanja na presudu A. K. kako bi poduprla svoj drugi prigovor. U tom se predmetu isključiva nadležnost Disciplinskog vijeća za odlučivanje o tužbama koje podnose nacionalni suci na temelju prava Unije ( 66 ) ispitivala zbog navodnog nepostojanja neovisnosti i nepristranosti tog vijeća s obzirom na članak 19. stavak 1. UEU‑a i članak 47. Povelje. Budući da između Komisije i Republike Poljske postoji znatno neslaganje u pogledu tumačenja te presude, navodim njezine točke 165. i 166.:

„165.   Međutim, nacionalna odredba koja isključivu nadležnost za rješavanje spora u kojem pojedinac navodi, kao u ovom slučaju, da su mu povrijeđena prava koja proizlaze iz pravnih pravila Unije dodjeljuje određenom tijelu koje ne udovoljava zahtjevima neovisnosti i nepristranosti koji proizlaze iz članka 47. Povelje lišila bi dotičnu osobu svakog djelotvornog pravnog lijeka, u smislu tog članka i članka 9. stavka 1. Direktive 2000/78, te bi se njome povrijedio bitan sadržaj prava na djelotvoran pravni lijek utvrđen člankom 47. Povelje […].

166.   Iz toga slijedi da, kada je očito da nacionalna odredba koja određuje da je za odlučivanje o sporu poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku nadležno tijelo koje ne udovoljava zahtjevima neovisnosti ili nepristranosti koji se zahtijevaju na temelju prava Unije, osobito članka 47. Povelje, drugo tijelo koje odlučuje o takvom sporu ima obvezu, kako bi se zajamčila djelotvorna sudska zaštita, u smislu navedenog članka 47., i u skladu s načelom lojalne suradnje utvrđenim u članku 4. stavku 3. UEU‑a, izuzeti iz primjene tu nacionalnu odredbu, tako da o tom sporu može odlučiti sud koji udovoljava tim zahtjevima i koji bi bio nadležan u predmetnom području da ga navedena odredba u tome ne sprječava, odnosno u pravilu sud koji je bio nadležan u skladu s važećim zakonodavstvom, prije nego što je donesena zakonodavna izmjena kojom je ta nadležnost dodijeljena tijelu koje ne udovoljava navedenim zahtjevima […]” ( 67 ).

94.

Iz prethodno navedenog jasno proizlazi da se presudom A. K. nije dovela u pitanje isključiva nadležnost koja je nacionalnim pravom dodijeljena Disciplinskom vijeću za odlučivanje o predmetima koje suci pokreću u pogledu prava dodijeljenih Direktivom 2000/78. Sud je zapravo utvrdio da se nacionalnim pravom ne može odrediti da sud koji ne ispunjava zahtjeve neovisnosti i nepristranosti koji su potrebni na temelju članka 47. Povelje ima isključivu nadležnost ( 68 ). Iz prethodno navedenih odlomaka također proizlazi da Sud nije smatrao da bi nadležnost za odlučivanje o tom pitanju imao ili trebao imati bilo koji drugi nacionalni sud koji ispunjava te zahtjeve. Sud je samo utvrdio da je za odlučivanje o predmetu nadležan sud koji je na temelju nacionalnog prava bio nadležan za odlučivanje o takvim pitanjima u skladu s ranijim zakonodavstvom ( 69 ).

95.

U presudi A. K. potvrđuje se pravo svake države članice, u skladu s načelom postupovne autonomije, da odredi vlastiti sudski ustroj i uspostavi postupovna pravila o pravnim sredstvima koja pojedincima omogućuju osiguravanje zaštite prava koja izvode iz prava Unije. Osim utvrđenog zahtjeva da nacionalni sudovi moraju biti neovisni, nepristrani i zakonom prethodno ustanovljeni ( 70 ), pravila kojima se uređuju takva pravna sredstva moraju biti u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti. Zahtjevi koji proizlaze iz tih načela vrijede u pogledu određivanja sudova nadležnih za rješavanje tužbi koje se temelje na pravu Unije i u pogledu postupovnih zahtjeva koji uređuju takve tužbe. Poštovanje navedenih zahtjeva mora se ispitati vodeći računa o mjestu tih pravila u cjelokupnom postupku, tijeku postupka i posebnostima tih pravila pred nacionalnim sudovima ( 71 ).

96.

Komisija nije tvrdila da članak 26. stavci 2. i 4. do 6., članak 82. stavci 2. do 5. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i članak 10. Zakona o izmjeni nisu u skladu s načelom ekvivalentnosti. Komisijin prigovor zapravo se odnosi na načelo djelotvornosti i osobito na pravo na djelotvoran pravni lijek. Načelno tvrdi da su pitanja koja se odnose na neovisnost suda ili suca horizontalna pitanja koja se mogu istaknuti u bilo kojem predmetu te bi ih trebali moći ispitati svi nacionalni sudovi koji odlučuju o predmetu koji se odnosi na pravo Unije. Nadležnost za odlučivanje o takvim pitanjima stoga ne smiju imati samo specijalizirani sudovi.

97.

Ispitivanje članka 26. stavka 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu otkriva da se njime Izvanrednom vijeću dodjeljuje isključiva nadležnost za odlučivanje o prigovorima kojima se ističe, među ostalim, nepostojanje neovisnosti suca ili suda i za osiguravanje pravnog lijeka u tom kontekstu. Svi sudovi, uključujući one koji odlučuju o predmetu koji se odnosi na pravo Unije, stoga moraju pritužbu ( 72 ) u kojoj se ističe nepostojanje neovisnosti suda ili suca proslijediti predsjedniku Izvanrednog vijeća. To prosljeđivanje ne prekida postupak pred sudom pred kojim se vodi predmet ( 73 ).

98.

Izraz „nadležno je” iz članka 26. stavka 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu nedvosmislen je te je, prema mojem mišljenju, dovoljan da se osigura isključiva nadležnost Izvanrednog vijeća za pitanja neovisnosti suda, sastava suda ili suca ( 74 ). Stoga se čini da tekst te odredbe ne podupire tvrdnju Republike Poljske da se pitanja neovisnosti mogu istaknuti u žalbenom postupku. Osim toga, kad je Sud o tome postavio pitanje na raspravi, Republika Poljska nije iznijela uvjerljive dokaze da se takva pitanja mogu primjereno razmotriti u žalbenom postupku. S obzirom na navedeno, Komisija nije tvrdila, a iz članka 26. stavka 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu to ni ne proizlazi, da se pitanje neovisnosti suca ili suda pred Izvanrednim vijećem mora istaknuti u zasebnom, neovisnom pravnom sredstvu. Pitanje istaknuto u skladu s člankom 26. stavkom 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu zapravo se smatra postupovnim pitanjem ili zahtjevom koji se podnosi Izvanrednom vijeću. Komisija nije tvrdila da je zahtjev da se takvo postupovno pitanje ili zahtjev proslijedi Izvanrednom vijeću toliko opterećujuć da bi ugrozio punu učinkovitost prava koja su pojedincima zajamčena na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje. Ne postoje ni dokazi da prosljeđivanje tih pitanja Izvanrednom vijeću stavlja pojedince u postupovno nepovoljan položaj zbog kojeg bi im bilo pretjerano otežano ostvarivanje prava koja su im dodijeljena člankom 19. stavkom 1. UEU‑a i člankom 47. Povelje. Iako je točno da su pitanja koja se odnose na neovisnost suda, sastava suda ili suca horizontalna pitanja za koja nije potrebno da ih razmatraju specijalizirani sudovi, nema ničeg nezakonitog u tome da o njima odlučuje drugi sud ili sastav suda. Takvom se praksom čak promiče poboljšana i ujednačena primjena primjenjivih pravila, čime se osigurava djelotvorna pravna zaštita u područjima obuhvaćenima pravom Unije, pri čemu se u potpunosti poštuje načelo nadređenosti.

99.

Kad bi se predmetnim nacionalnim pravilom ugrozila djelotvornost članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje ( 75 ), primjerice dodjelom monopola za odlučivanje o neovisnosti suda drugom sudu koji sam nije neovisan, načelo nadređenosti prava Unije zahtijevalo bi da sud kojem je podneseno takvo pravno sredstvo ( 76 ) donese sve mjere koje su potrebne da se osigura puni učinak tih odredbi prava Unije, po potrebi izuzimanjem iz primjene nacionalnih odredbi ili nacionalne sudske prakse koja im se protive ( 77 ).

100.

Stoga, budući da nije povrijeđeno načelo ekvivalentnosti ili djelotvornosti, smatram da nacionalna pravila o nadležnosti koja ograničavaju sudove ili sastave sudova da odlučuju o pitanjima neovisnosti suda, sastava suda ili suca ne povređuju članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a i članak 47. Povelje ni načelo nadređenosti prava Unije.

101.

Iz toga slijedi da se člankom 26. stavkom 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu nacionalne sudove ne sprečava da ispitaju ispunjavaju li zahtjev neovisnosti u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje ( 78 ). Njime se samo Izvanrednom vijeću dodjeljuje isključiva nadležnost za odlučivanje o neovisnosti suda, sastava suda ili suca nakon što mu se proslijedi takvo pitanje.

102.

U Komisijinim argumentima sažetima u točkama 67. i 68. ovog mišljenja u pogledu članka 26. stavaka 4. do 6. i članka 82. stavaka 2. do 5. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu samo se opisuje sadržaj tih odredbi ( 79 ). Kao što to jasno proizlazi iz točke 66. ovog mišljenja, Komisija načelno tvrdi da su pitanja neovisnosti sudaca i sudova horizontalne prirode. Prema tome, te odredbe nacionalnog prava povređuju članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a i članak 47. Povelje time što svim poljskim sudovima, osim Izvanrednog vijeća, oduzimaju pravo na odlučivanje o pitanjima neovisnosti sudova ili sudaca koja se istaknu u postupku i na koja se odnose te odredbe nacionalnog prava. Međutim, Komisija nije dokazala da te odredbe nacionalnog prava te postupci i pravila o nadležnosti koji su njima propisani ugrožavaju punu učinkovitost članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje ili načela nadređenosti prava Unije. Štoviše, nije uspjela osporiti argumente Republike Poljske da je postupanje specijaliziranog suda u takvim postupcima u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a i člankom 47. Povelje.

103.

Kad je riječ o Komisijinoj tvrdnji da članak 26. stavci 2. i 4. do 6. te članak 82. stavci 2. do 5. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu povređuju članak 267. UFEU‑a, osim činjenice da se u tim odredbama uopće ne upućuje na taj članak, nije dokazala da te odredbe pravno ili činjenično ( 80 ) sprečavaju ili onemogućuju nacionalni sud, osim Izvanrednog vijeća, pred kojim je pokrenut postupak u kojem se ističe pitanje neovisnosti suda, sastava suda ili suca da podnese zahtjev za prethodnu odluku u skladu s člankom 267. UFEU‑a ( 81 ).

104.

U tom pogledu iz teksta i strukture članka 267. UFEU‑a proizlazi da nacionalni sud nije ovlašten Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku osim ako pred njim nije u tijeku postupak u okviru kojeg je od njega zatraženo donošenje odluke u kojoj se može uzeti u obzir ta prethodna odluka ( 82 ).

105.

Iz toga slijedi da je, osim izvršavanja isključive nadležnosti koja se člankom 26. stavcima 2. i 4. do 6. ( 83 ) te člankom 82. stavcima 2. do 5. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu dodjeljuje Izvanrednom vijeću, pitanje neovisnosti sudova, sastava sudova i sudaca horizontalno pitanje koje se može istaknuti pred bilo kojim sudom, kao što je Komisija to pravilno navela. Sud kojem je podneseno pitanje o neovisnosti suda, sastava suda ili suca u postupku koji se pred njim vodi po potrebi može Sudu podnijeti zahtjev za prethodnu odluku.

106.

Članak 267. UFEU‑a nacionalnim sudovima daje najširu mogućnost obraćanja Sudu ako smatraju da se u predmetu koji je pred njima u tijeku postavljaju pitanja koja zahtijevaju tumačenje odredbi prava Unije koje je nužno za rješavanje podnesenog im spora. Nacionalni su sudovi slobodni koristiti se tom mogućnošću u svakom stadiju postupka kada to smatraju prikladnim ( 84 ). Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, čak i ako se nacionalnim pravom zahtijeva od suda da poštuje odluku drugog suda, ta činjenica sama po sebi ne oduzima prvom sudu pravo na to da uputi prethodna pitanja o tumačenju i valjanosti prava Unije na temelju članka 267. UFEU‑a. Prvi je sud slobodan, osobito ako smatra da bi zbog odluke drugog suda trebao donijeti presudu protivnu pravu Unije, uputiti pitanja Sudu ( 85 ). Usto, presuda koju Sud donosi u prethodnom postupku obvezuje nacionalni sud u pogledu tumačenja odredbi prava Unije o kojima je riječ kad potonji sud odlučuje u glavnom postupku ( 86 ).

107.

Iz prethodno navedenog proizlazi da sudovi u Republici Poljskoj mogu Sudu uputiti bilo koje pitanje koje smatraju nužnim za donošenje prethodne odluke, u bilo kojoj fazi postupka u kojoj to smatraju primjerenim, čak i na kraju postupka kao što je onaj propisan člankom 26. stavkom 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu. Također mogu donijeti bilo koju mjeru koja je nužna za osiguravanje privremene sudske zaštite prava dodijeljenih na temelju prava Unije i na kraju postupka izuzeti iz primjene predmetnu nacionalnu zakonodavnu odredbu ili presudu Izvanrednog vijeća ako je smatraju protivnom pravu Unije. Izvanredno vijeće načelno je kao sud posljednjeg stupnja dužno uputiti zahtjev Sudu na temelju članka 267. trećeg stavka UFEU‑a ako mu je podneseno pitanje koje se odnosi na tumačenje UFEU‑a.

108.

Kad je riječ o Komisijinim tvrdnjama koje se odnose na prijelazne mjere iz članka 10. Zakona o izmjeni, prema ustaljenoj sudskoj praksi postojanje povrede obveza procjenjuje se na temelju stanja koje je postojalo u trenutku isteka roka za usklađivanje koji je postavljen u obrazloženom mišljenju ( 87 ). Članak 10. Zakona o izmjeni stupio je na snagu 14. veljače 2020. Komisija je u odgovoru na pitanje Suda na raspravi potvrdila da nema dokaze da ta odredba i dalje proizvodi učinke nakon isteka roka utvrđenog u obrazloženom mišljenju, odnosno 30. prosinca 2020. Stoga je priznala da je članak 10. Zakona o izmjeni „prestao važiti” tog datuma. Iz toga slijedi da je Komisijin prigovor u pogledu članka 10. Zakona o izmjeni nedopušten.

109.

U svakom se slučaju, s obzirom na to da ne postoje dokazi koji bi doveli u pitanje legitimnost prijenosa na Izvanredno vijeće isključive nadležnosti za odlučivanje o pitanju neovisnosti suda, sastava suda ili suca u skladu s člankom 26. stavcima 2. i 4. do 6. te člankom 82. stavcima 2. do 5. izmijenjenog Zakona o Vrhovnom sudu, ne mogu prihvatiti Komisijine tvrdnje u pogledu prijelaznih mjera iz članka 10. Zakona o izmjeni, kojim se samo propisuje privremena primjena prethodno navedenih odredbi.

110.

Komisija također zahtijeva da se proglasi da je, time što je primijenila nacionalne odredbe na koje se žali u ovom prigovoru, Republika Poljska povrijedila nadređenost prava Unije. Dovoljno je navesti da se tvrdnja u pogledu nadređenosti odnosi na provedbu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, članka 47. Povelje i članka 267. UFEU‑a koju izvršava Republika Poljska. Stoga nije riječ o zasebnom zahtjevu te o njemu nije potrebno odlučiti ( 88 ).

111.

Stoga predlažem da Sud odbije drugi prigovor.

112.

Komisija tvrdi da je, time što je nacionalnim sudovima zabranila da nadziru poštovanje zahtjeva iz prava Unije koji se odnosi na djelotvoran pravni lijek pred zakonom prethodno ustanovljenim neovisnim i nepristranim sudom, Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, uzimajući u obzir sudsku praksu ESLJP‑a u pogledu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, kao i na temelju članka 267. UFEU‑a i načela nadređenosti prava Unije.

113.

Komisija prvo tvrdi da se člankom 42.a stavcima 1. i 2. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova, člankom 29. stavcima 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i člankom 5. stavcima 1.a i 1.b Izmijenjenog zakona o ustrojstvu upravnih sudova tim nacionalnim sudovima zabranjuje da nadziru zakonitost imenovanja sudaca ili legitimnost sudskih tijela u Republici Poljskoj, a stoga i predstavlja li sud u čijem sastavu zasjeda sudac zakonom prethodno ustanovljen sud u smislu članka 19. stavka 1. UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, i s obzirom na presudu ESLJP‑a Guðmundur Andri Ástráðsson protiv Islanda ( 89 ). Komisija u svojoj replici tvrdi da se ne čini da se u tekstu prethodno navedenih odredbi poljskog prava razlikuju sudski nadzor akta o imenovanju suca koje proglašava predsjednik Republike i sudski nadzor u svrhu osiguravanja da su ispunjena jamstva propisana člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a. Pravilnost postupka koji dovodi do imenovanja suca ne utječe samo na valjanost akta o imenovanju, nego i na primjenu zahtjeva iz prava Unije o pristupu zakonom prethodno ustanovljenom neovisnom i nepristranom sudu u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a i člankom 47. Povelje. U točki 134. presude A. K. navodi se da valja osigurati da materijalne pretpostavke i postupovna pravila o imenovanju sudaca kod pojedinaca ne stvaraju legitimne sumnje u pogledu otpornosti tih sudaca na vanjske čimbenike i njihove neutralnosti u odnosu na suprotstavljene interese.

114.

Kao drugo, Komisija tvrdi da članak 55. stavak 4. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova sprečava poljske sudove da ocjenjuju mogu li članovi sastava suda zakonito obnašati sudačke dužnosti. Njime se sudovima zabranjuje da po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranaka, na temelju „odredbi koje se odnose na dodjelu predmeta te imenovanje i izmjenu sastava suda”, utvrde da je sastav suda protivan zakonu, da nema dovoljno osoblja ili da osoba nije ovlaštena ili nadležna za odlučivanje. Ta odredba stoga sprečava sudove da nadziranjem zakonitosti presude provjeravaju je li sud zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud, a stoga i je li nadležan za odlučivanje o predmetu. Osim toga, u skladu s člankom 8. Zakona o izmjeni, na predmete u tijeku primjenjuje se i članak 55. stavak 4. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova. U replici je pojašnjeno da se, u skladu s člankom 55. stavkom 4. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova, nakon što se sudac imenuje u skladu s pravilima o dodjeli predmeta, smatra da je taj sudac zakonito nadležan za odlučivanje o predmetu. Time se onemogućuje da se zahtjev koji se odnosi na zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud ispita u žalbenom postupku pokrenutom protiv presude.

115.

Komisija smatra da se prethodno navedenim nacionalnim odredbama sprečava poljski sud da postupi u skladu sa svojom obvezom da po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke provjeri predstavlja li, s obzirom na svoj sastav, zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud. Osim toga, tim se odredbama sprečava sudove da utvrde, kad je to pitanje važno za njihovu presudu (primjerice u okviru tužbe za poništenje odluke zbog nezakonitog sastava suda), ispunjava li drugi sud zahtjeve Unije koji se odnose na zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, i s obzirom na sudsku praksu ESLJP‑a u pogledu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, uzimajući u obzir okolnosti imenovanja suca ili legitimnost sudskog tijela.

116.

Prema Komisijinu mišljenju, za potrebe sudskog nadzora zahtjeva koji se odnosi na zakonom ustanovljen neovisan sud u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a i člankom 47. Povelje nije potrebno uvođenje posebnog mehanizma. Isto tako nije nužno da nacionalni sudac poništi akt o imenovanju suca ili imenovanu osobu razriješi dužnosti. Stoga nije relevantno to što se, u skladu s Ustavom Republike Poljske, akt o imenovanju suca ne može dovesti u pitanje. Na nacionalnom je sudu pred kojim se vodi postupak da odredi posljedice bilo koje povrede zahtjeva koji se odnosi na zakonom prethodno ustanovljen neovisan sud na temelju primjenjivog nacionalnog prava, uzimajući u obzir djelotvornost prava Unije i pitanja kao što je načelo pravne sigurnosti.

117.

Republika Poljska tvrdi da Komisija nije obrazložila svoju tvrdnju o navodnoj povredi članka 267. UFEU‑a i načela nadređenosti. Osim toga, tvrdi da Komisija nije uputila na članak 26. stavak 3. izmijenjenog Zakona o Vrhovnom sudu niti objasnila na koji način ta odredba povređuje pravo Unije.

118.

Republika Poljska jasno razlikuje sudski nadzor akta o imenovanju suca i njegovih učinaka od sudskog nadzora zaštitnih mjera koje sud mora osigurati u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a. U poljskom se pravu ne dopušta prvi oblik sudskog nadzora te Sud tomu nije prigovorio u svojoj presudi A. K. ( 90 ). Na temelju Ustava Republike Poljske i ustaljene sudske prakse poljskih sudova, ovlast za imenovanje sudaca pripada predsjedniku Republike. U pogledu te se ovlasti ne provodi i nikada se nije provodio sudski nadzor zbog toga što bi se povrijedilo načelo nesmjenjivosti sudaca kad bi se dopustila takva osporavanja. To je u skladu sa sudskom praksom Suda, u kojoj se navodi da uvjeti za opoziv suca moraju biti propisani zakonom, opravdani i proporcionalni. Također je u skladu sa sudskom praksom ESLJP‑a, prema kojoj ustrojstvo pravosuđa ne bi trebalo prepustiti diskreciji sudske vlasti. Suprotno tomu, u poljskom se pravu propisuje sudski nadzor prava na neovisan sud i prava na osiguravanje jamstava propisanih pravom Unije. Republika Poljska dodaje da sudska praksa ne pokrepljuje Komisijino tumačenje osporavanih odredbi.

119.

Republika Poljska smatra da se člankom 42.a stavcima 1. i 2. te člankom 55. stavkom 4. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima, člankom 29. stavcima 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu te člankom 5. stavcima 1.a i 1.b Izmijenjenog zakona o ustrojstvu upravnih sudova ne ograničava ovlast nacionalnih sudova da nadziru dostupnost jamstva koje se pojedincima pruža člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje.

120.

Republika Poljska u tom pogledu navodi, kao prvo, da se u slučaju dvojbe u pogledu nepristranosti suca, njegovo izuzeće može zatražiti u skladu s člancima 48. do 54. Zakonika o građanskom postupku ( 91 ), člancima 40. do 44. Zakonika o kaznenom postupku ( 92 ) ili člancima 18. do 24. Zakona o upravnom postupku ( 93 ).

121.

Kao drugo, predmet u kojem se u pitanje dovodi nadležnost određenog suda ili se ističu dvojbe u pogledu prava pojedinca na zakonom ustanovljen neovisan i nepristran sud može se uputiti drugom sudu koji ima nadležnost na temelju nacionalnog prava ( 94 ) koja je u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a.

122.

Kao treće, ako je sastav suda pred kojim je pokrenut postupak protivan zakonu ili ako je o predmetu odlučivao izuzeti sudac, žalbeni sud treba po službenoj dužnosti poništiti postupak i ukinuti tu presudu u skladu s člankom 379. stavkom 4. Zakonika o građanskom postupku, člankom 349. stavkom 1. podstavkom 1. Zakonika o kaznenom postupku odnosno člankom 183. stavkom 2. podstavkom 4. Zakona o upravnom postupku. Utvrđenje povrede članka 47. Povelje može dovesti da toga da žalbeni sud poništi postupak i ukine presudu na temelju toga što je nije donio zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud. Međutim, žalbeni sud ne može dovesti u pitanje mandat ili nadležnost suca koji je donio osuđujuću presudu.

123.

Republika Poljska u svojem je odgovoru na repliku navela da je svrha članka 42.a stavaka 1. i 2. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima, članka 29. stavaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu te članka 5. stavaka 1.a i 1.b Izmijenjenog zakona o ustrojstvu upravnih sudova spriječiti da se mandat ili radni odnos sudaca dovodi u pitanje u postupcima različitima od onih koji su predviđeni Ustavom Republike Poljske i njegovim provedbenim zakonima. Nadalje, člankom 45. Ustava Republike Poljske, međunarodnim ugovorima i Poveljom jamči se pravo na zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud. Nacionalno zakonodavstvo treba tumačiti s obzirom na sve te odredbe. Nepravilnosti u imenovanju suca ili povreda prava na zakonom prethodno ustanovljen sud ne dovode do poništenja akta o imenovanju suca ili postupka u kojem je taj sudac sudjelovao ( 95 ).

124.

Republika Poljska smatra da Komisija pogrešno tumači članak 55. stavak 4. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova. Tvrdi da se tom odredbom ne sprečava nadzor nad time je li sud pravilno sastavljen. Njome se samo kodificira sudska praksa Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) kojom se određuje da, ako se prilikom odlučivanja o predmetu povrijede odredbe o dodjeli predmeta među sucima nadležnog suda, to nije razlog za izvanredni nadzor na temelju članka 387. Zakonika o građanskom postupku i članka 439. stavka 1. podstavka 2. Zakonika o kaznenom postupku jer bi on doveo do poništenja postupka i ukidanja presude u pogledu kojih se provodi nadzor. Međutim, takva bi povreda mogla biti razlog za redovni nadzor. Stranka bi stoga mogla tražiti ukidanje presude na temelju toga da je povreda primjenjivog poslovnika s njezina stajališta negativno utjecala na ishod predmeta. Usto, stranka može tražiti izuzeće suca ako njegovo sudjelovanje u predmetu povređuje pravo na nepristran sud.

125.

Republika Poljska tvrdi da se, suprotno Komisijinoj tvrdnji u točki 114. ovog mišljenja, članak 55. stavak 4. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova ne odnosi na sudski nadzor pitanja je li sud koji je donio presudu zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud. Ta se odredba odnosi samo na posljedice povrede pravila o dodjeli predmeta i sastavu sudova. Iz toga slijedi da treba odbiti i Komisijin prigovor u pogledu članka 8. Zakona o izmjeni, kojim se određuje da se na predmete u tijeku primjenjuje i članak 55. stavak 4. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova.

126.

Republika Poljska tvrdi da povrede članka 267. UFEU‑a i načela nadređenosti prava Unije koje Komisija navodi u prvom prigovoru nisu obrazložene. Osim toga, tvrdi da Komisija nije pružila nikakvo obrazloženje ni dokaz da članak 26. stavak 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu povređuje pravo Unije. Republika Poljska smatra i da Komisija nije pravodobno podnijela obrazloženja ili dokaze u potporu tim tvrdnjama i da ih Sud ne treba uzeti u obzir.

127.

U postupku koji je pokrenut na temelju članka 258. UFEU‑a zbog povrede obveze na Komisiji je da dokaže povredu obveze na način da Sudu pruži sve informacije koje su mu potrebne da utvrdi tu činjenicu, pri čemu se Komisija ne može osloniti ni na kakvu pretpostavku ( 96 ). Na temelju članka 21. Statuta Suda Europske unije i članka 120. točke (c) Poslovnika Suda, u tužbi podnesenoj na temelju članka 258. UFEU‑a potrebno je precizno navesti prigovore o kojima se traži izjašnjavanje Suda kao i, u svakom slučaju barem sažeto, pravne i činjenične elemente na kojima se ti prigovori temelje ( 97 ). Meritum tužbe na temelju članka 258. UFEU‑a stoga treba ispitati isključivo s obzirom na tvrdnje navedene u zahtjevu.

128.

Komisija je u svojem prvom prigovoru samo uputila na članak 267. UFEU‑a a da pritom nije čak ni sažeto objasnila na koji način odredbe poljskog prava koje je navela povređuju tu odredbu. Činjenica da je Komisija u svojem obrazloženom mišljenju od 30. listopada 2020. objasnila relevantnost članka 267. UFEU‑a u kontekstu tog prigovora nije dovoljna za potrebe članka 21. Statuta Suda i članka 120. točke (c) Poslovnika. Osim toga, suprotno tvrdnji u replici, Sud ne može pretpostaviti da postoji „funkcionalna veza” između navodne povrede članka 267. UFEU‑a i predmetnih odredbi poljskog prava. Kad je riječ o tome da je Komisija možda objasnila tu „funkcionalnu vezu” u kontekstu drugog prigovora, taj je prigovor istaknut u pogledu drugih odredbi poljskog prava.

129.

Suprotno tomu, smatram da se u točki 75. zahtjeva sažeto objašnjava zašto je Komisija smatrala da odredbe poljskog prava navedene u prvom prigovoru povređuju načelo nadređenosti prava Unije. Usto, budući da se u članku 26. stavku 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu u biti preuzima njegov članak 29. stavak 3. ( 98 ), bilo je dovoljno da Komisija uputi na članak 26. stavak 3. u svojem prvom prigovoru je se iz teksta tog cijelog prigovora može jasno zaključiti zašto je smatrala da potonja odredba povređuje pravo Unije.

130.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da odbaci kao nedopuštene Komisijine argumente u pogledu članka 267. UFEU‑a u kontekstu prvog prigovora.

131.

Republika Poljska tvrdi da razlozi istaknuti u Komisijinu drugom prigovoru nisu u skladu s njezinim prvim prigovorom i da su mu proturječni. Komisija tvrdi da ta tvrdnja nije osnovana.

132.

Drugi prigovor odnosi se na isključivu nadležnost koja se nacionalnim pravom dodjeljuje Izvanrednom vijeću za odlučivanje o pitanjima neovisnosti suda, sastava sudova i sudaca. U prvom se prigovoru kritizira, među ostalim, činjenica da se određenim odredbama poljskog prava svim nacionalnim sudovima, uključujući Izvanredno vijeće ( 99 ), zabranjuje nadzor zakonitosti imenovanja sudaca u Poljskoj. Prvim se prigovorom stoga tvrdi da nijedan sud u Poljskoj nije nadležan za nadzor zakonitosti imenovanja sudaca u Poljskoj u skladu s pravom Unije. Stoga smatram da su prva dva Komisijina prigovora međusobno usklađena.

133.

Republika Poljska ne osporava to da redovni sudovi, Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) i upravni sudovi moraju poštovati članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, uzimajući u obzir sudsku praksu ESLJP‑a u pogledu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a i načelo nadređenosti prava Unije. Osim toga, ne osporava da predmetni sudovi moraju provjeriti poštuje li se pravo na zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud u skladu s presudom Simpson. Republika Poljska tvrdi da se nacionalnim odredbama koje je Komisija navela samo sprečava dovođenje u pitanje akta o imenovanju suca koje proglašava predsjednik Republike. U tom kontekstu ističe niz drugih odredbi poljskog prava koje sucima omogućuju da provjere poštuje li se pristup zakonom prethodno ustanovljenom nepristranom sudu.

134.

Suprotno tvrdnjama Republike Poljske, Komisija u ovom postupku ne osporava ovlast predsjednika Republike za imenovanje sudaca, kao ni to da se akt o imenovanju suca ne može dovesti u pitanje na temelju poljskog prava ( 100 ).

135.

Sud je u točki 133. presude A. K. naveo da činjenica da predsjednik Republike imenuje suce ne može stvoriti ovisnost potonjih sudaca u odnosu na predsjednika niti izazvati sumnju u nepristranost tako imenovanih osoba ako suci nakon imenovanja nisu izloženi nikakvom pritisku. Nadalje, u točkama 129. do 136. presude u predmetu A. B. i dr. (Imenovanje sudaca Vrhovnog suda – Pravno sredstvo) ( 101 ) navodi se da, iako može postojati nemogućnost ostvarivanja prava na pravno sredstvo u kontekstu postupka imenovanja na mjesta sudaca najvišeg nacionalnog suda, to ne mora stvarati probleme u primjeni zahtjeva koji proizlaze iz prava Unije, pod uvjetom da su dostupna druga djelotvorna pravna sredstva. Različit može biti slučaj kad se ukinu pravna sredstva koja su do tada postojala i kad drugi relevantni elementi koji obilježavaju postupak imenovanja u danom nacionalnom pravno-činjeničnom kontekstu dovode do sustavnih dvojbi pojedinaca u neovisnost i nepristranost sudaca imenovanih na temelju tog postupka ( 102 ).

136.

Komisijin prvi prigovor stoga je ograničen na tvrdnju da se svim redovnim sudovima, upravnim sudovima i Sądu Najwyższyjem (Vrhovni sud), uključujući Izvanredno vijeće ( 103 ), zabranjuje da po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke nadziru osigurava li sud pravo pojedinaca na djelotvoran pravni lijek u područjima obuhvaćenima pravom Unije pred zakonom prethodno ustanovljenim neovisnim i nepristranim sudom ( 104 ). Prema Komisijinu mišljenju, sporne odredbe imaju najmanje dva štetna učinka. Kao prvo, sudove sprečavaju da ispituju takva pitanja, neovisno o prirodi i opsegu pravnog lijeka koji bi mogao biti dostupan na razini nacionalnog prava. Kao drugo, sudove sprečavaju i da izuzmu iz primjene nacionalne odredbe protivne članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a i članku 47. Povelje.

137.

Komisija i Republika Poljska ne slažu se u pogledu opsega odredbi nacionalnog prava o kojima je riječ u prvom prigovoru.

138.

Tekstom članka 42.a stavka 2. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova, članka 26. stavka 3. i članka 29. stavka 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i članka 5. stavka 1.b Izmijenjenog zakona o ustrojstvu upravnih sudova predmetnim sudovima se izričito zabranjuje da utvrđuju ili ocjenjuju „zakonitost imenovanja suca”. Istim se odredbama tim sudovima zabranjuje i da utvrđuju ili ocjenjuju „ovlasti za obnašanje sudačkih dužnosti koje iz [tog imenovanja] proizlaze”.

139.

Člankom 42.a stavkom 1. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova, člankom 29. stavkom 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i člankom 5. stavkom 1.b Izmijenjenog zakona o ustrojstvu upravnih sudova određuje se i da ti sudovi ne smiju „osporavati legitimnost sudova […] ili tijela za nadzor i zaštitu prava”. Člankom 55. stavkom 4. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova i člankom 8. Zakona o izmjeni ( 105 ) onemogućuje se pozivanje na odredbe o organizaciji dodjele predmeta te imenovanju i izmjeni sastava suda u svrhu ograničavanja nadležnosti suca ili utvrđivanja da je sastav protivan zakonu, da je nepravilan ili da je u sastavu suda osoba koja nije ovlaštena ili nadležna za odlučivanje.

140.

Tekst tih odredbi na prvi pogled nije ograničen na onemogućavanje nadležnosti suda za poništavanje, erga omnes, akta o imenovanju suca koje proglašava predsjednik Republike. Njime se umjesto toga jasno sprečava sve poljske sudove da po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke u bilo kojim okolnostima i iz bilo kojeg razloga istaknu ili razmatraju pitanje je li sudac zakonito imenovan ili može li izvršavati sudačke dužnosti neovisno o prirodi navodne nezakonitosti, aktu ili postupku koji se osporava ili dostupnom pravnom lijeku. Tekst tih odredbi stoga je toliko općenit da nacionalnim sudovima onemogućuje ispitivanje pitanja neovisnosti sastava suda kao što se to zahtijeva presudom Simpson ( 106 ).

141.

Unatoč tome što su nacionalni sudovi na temelju članka 26. stavka 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu obvezni Izvanrednom vijeću uputiti pitanja vezana uz neovisnost suca ili suda, člankom 26. stavkom 3. tog zakona Izvanrednom se vijeću izričito onemogućuje da ocjenjuje zakonitost imenovanja suca ili njegove ovlasti za obnašanje sudačkih dužnosti. Usto, u skladu s člankom 42.a stavkom 1. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova, člankom 29. stavkom 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i člankom 5. stavkom 1a Izmijenjenog zakona o ustrojstvu upravnih sudova, nijedan poljski sud ne smije osporavati legitimnost suda. Primjena odgovarajućih pravnih lijekova na temelju nacionalnog prava stoga je jednako ograničena.

142.

Osim toga, iako se zabrane propisane člankom 55. stavkom 4. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova i člankom 8. Zakona o izmjeni, kao što to tvrdi Republika Poljska, u mnogim slučajevima mogu odnositi samo na organizacijska pitanja, uključujući upravljanje predmetima i radnim opterećenjem, isto je tako moguće da takva pitanja izazivaju dvojbe u pogledu toga je li sud prethodno ustanovljen zakonom i je li nepristran. Sveobuhvatna zabrana čak i isticanja ili razmatranja takvih pitanja u okolnostima opisanim u spornom zakonodavstvu nadilazi ciljeve koje, prema tvrdnjama Republike Poljske, imaju te odredbe i ugrožava dostupnost pravnih lijekova za takvu povredu. Iz toga slijedi da su predmetne odredbe nacionalnog prava toliko općenite da uređuju sve aspekte nadzora prava na zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud koje je zajamčeno člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a i člankom 47. Povelje.

143.

Na zahtjev Suda Republika Poljska istaknula je kao dokaz niz drugih odredbi nacionalnog prava kojima se, među ostalim, za izuzeće sudaca propisuje upućivanje predmeta drugom sudu i poništenje postupaka koje žalbeni sudovi provode na temelju toga što ti postupci nisu u skladu sa zahtjevima iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje. Primjerice, člankom 48. Zakonika o građanskom postupku i člankom 40. Zakonika o kaznenom postupku propisuje se automatsko izuzeće sudaca u određenim utvrđenim okolnostima. U skladu s člankom 49. Zakonika o građanskom postupku i člancima 41. i 42. Zakonika o kaznenom postupku, sudac sam može zatražiti izuzeće ili stranka može zatražiti izuzeće suca. U skladu s člankom 379. člankom 4. Zakonika o građanskom postupku i člankom 439. Zakonika o kaznenom postupku, sudjelovanje suca na kojeg se odnosi automatsko izuzeće dovest će do poništenja određenog postupka.

144.

U tom se kontekstu napominje da je Republika Poljska navela da je Trybunał Konstytucyjny (Ustavni sud) u više navrata ograničio opseg nacionalnih pravila o izuzeću sudaca. Članak 49. Zakonika o građanskom postupku stoga je djelomično prestao važiti 9. lipnja 2020., u dijelu u kojem je omogućavao izuzeće suca na temelju njegova nepravilnog imenovanja koje predsjednik Republike proglašava na prijedlog KRS‑a ( 107 ). Ista je odredba prestala važiti i 28. veljače 2022. u dijelu u kojem se njome kao okolnost koja će vjerojatno izazvati legitimnu sumnju u nepristranost suca u određenom predmetu priznavao postupak njegova imenovanja koje predsjednik Republike proglašava na prijedlog KRS‑a ( 108 ). Članak 41. stavak 1. i članak 42. stavak 1. Zakonika o kaznenom postupku prestali su važiti 12. ožujka 2020. u dijelu u kojem su omogućavali ispitivanje zahtjeva za izuzeće suca na temelju nepravilnosti njegova imenovanja koje predsjednik Republike proglašava na prijedlog KRS‑a ( 109 ). Tom se sudskom praksom nalažu jasna ograničenja mogućnosti izuzeća suca na temelju nepravilnosti njegova imenovanja, za razliku od osporavanja akta o imenovanju suca koje proglašava predsjednik Poljske.

145.

Isto tako, različite odredbe poljskog prava o izuzeću sudaca ne umanjuju činjenicu da je tekst članka 42.a stavaka 1. i 2. i članka 55. stavka 4. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova, članka 26. stavka 3. i članka 29. stavaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, članka 5. stavaka 1.a i 1.b Izmijenjenog zakona o ustrojstvu upravnih sudova i članka 8. Zakona o izmjeni iznimno općenit i da se ne odnosi samo na postupke kojima se nastoji osporiti akt o imenovanju suca. Cilj tih odredbi zapravo je spriječiti sud da nadzire sastav suda ili bilo koji akt koji dovodi do imenovanja suca, čime se uskraćuje dostupnost bilo kakvog pravnog lijeka u slučaju povrede zahtjeva iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje.

146.

Čak i da se prihvati da se čini da se drugim odredbama nacionalnog prava sudovima omogućuje da barem u određenoj mjeri nadziru poštovanje jamstava propisanih u članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a i članku 47. Povelje ( 110 ), njihovo supostojanje s odredbama nacionalnog prava koje je Komisija dovela u pitanje u svojem prvom prigovoru i ograničenjima koja se sudskom praksom Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) nalažu za njihovu primjenu stvara znatnu pravnu nesigurnost, čime se, protivno članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a i članku 47. Povelje, ugrožavaju mogućnosti sudova i stranaka u pogledu pristupa zakonom prethodno ustanovljenom neovisnom i nepristranom sudu. Komisija također zahtijeva da se proglasi da je, time što je primijenila nacionalne odredbe na koje upućuje u ovom prigovoru, Republika Poljska povrijedila nadređenost prava Unije. Kao što sam to naveo u svojem odgovoru na drugi prigovor ( 111 ), tvrdnja povezana s nadređenosti nije zaseban zahtjev te o njoj kao takvoj nije potrebno odlučiti.

147.

Stoga predlažem Sudu da utvrdi da nacionalne odredbe o kojima je riječ u prvom prigovoru mogu ugroziti nadležnost poljskih sudova za nadzor poštovanja zahtjeva koji se odnose na zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud, protivno članku 19. stavku 1. drugom podstavku UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, i da stoga povređuju te odredbe prava Unije.

148.

Ovaj se prigovor odnosi na dodavanje dviju stegovnih povreda u članak 107. stavak 1. točke 2. i 3. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova ( 112 ) i članak 72. stavak 1. točke 2. i 3. izmijenjenog Zakona o Vrhovnom sudu ( 113 ), kao i na Zakon o izmjeni kojim se u članak 72. stavak 1. točku 1. izmijenjenog Zakona o Vrhovnom sudu unosi stegovna povreda koja uključuje „očite i teške povrede zakona”. Prema Komisijinu mišljenju, ocjena koju nacionalni sud provodi u pogledu neovisnosti drugog suca ili sudskog tijela i njegova statusa kao „zakonom prethodno ustanovljenog suda” smatra se stegovnom povredom na temelju članka 107. stavka 1. točaka 2. i 3. izmijenjenog Zakona o ustrojstvu redovnih sudova i članka 72. stavka 1. točaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu. Republika Poljska time je povrijedila obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, kao i na temelju članka 267. UFEU‑a.

149.

Komisija polazi od stajališta da se ne može smatrati da je nacionalni sud počinio stegovnu povredu i da ne smije biti izložen riziku od izricanja stegovnih mjera ako poštuje obveze propisane člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a i člankom 47. Povelje.

150.

Prema Komisijinu mišljenju, prva stegovna povreda sadržana u odredbama navedenima u točki 148. ovog mišljenja odnosi se na radnje ili propuste kojima se sprečava ili ozbiljno ugrožava rad pravosudnog tijela. Druga se odnosi na radnje kojima se dovodi u pitanje postojanje radnog odnosa suca, djelotvornost imenovanja suca ili legitimnost ustavnog tijela Republike Poljske.

151.

Suci redovnih i upravnih sudova koji počine te povrede mogu biti opozvani ili premješteni na drugi sud. Sucu se može izreći novčana kazna ili ga se može razriješiti dužnosti zbog onog što se opisuje kao lakše povrede ( 114 ). Suci Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) i suci Naczelnog Sąda Administracyjnog (Visoki upravni sud) mogu se bezuvjetno opozvati zbog takvih povreda ( 115 ). Komisija napominje da je, prema mišljenju Republike Poljske, svrha predmetnih stegovnih povreda osigurati „djelotvornost” članka 42.a i članka 55. stavka 4. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova te članka 29. stavaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu ( 116 ), kao i zajamčiti da nacionalni sudovi poštuju nove ovlasti koje su dodijeljene isključivo Izvanrednom vijeću ( 117 ).

152.

Komisija tvrdi da se sudsko ispitivanje pravilnosti postupka imenovanja sudaca u skladu s presudom Simpson ( 118 ) može klasificirati kao radnja „koj[om] se dovodi u pitanje postojanje radnog odnosa suca [ili] djelotvornost imenovanja suca” u skladu s člankom 107. stavkom 1. točkom 3. izmijenjenog Zakona o ustrojstvu redovnih sudova i člankom 72. stavkom 1. točkom 3. izmijenjenog Zakona o Vrhovnom sudu te stoga dovodi do stegovnog postupka.

153.

Usto, kao što se to navodi u kontekstu njezina drugog prigovora, Komisija smatra nužnim da svi nacionalni sudovi mogu ocijeniti neovisnost suda ili suca koji odlučuje u određenom predmetu. Ta je ocjena trenutačno u isključivoj nadležnosti Izvanrednog vijeća. U pogledu bilo kojeg nacionalnog suda koji odredbe nacionalnog prava navedene u drugom prigovoru povrijedi pozivanjem na načelo nadređenosti prava Unije može se pokrenuti stegovni postupak u skladu s člankom 107. stavkom 1. točkom 2. izmijenjenog Zakona o ustrojstvu redovnih sudova i člankom 72. stavkom 1. točkom 2. izmijenjenog Zakona o Vrhovnom sudu, odnosno zbog radnje ili propusta kojim se sprečava ili ozbiljno ugrožava rad pravosudnog tijela.

154.

Ako određeni sud utvrdi da zbog nepravilnosti u postupku koji je doveo do imenovanja suca neki sud nije prethodno ustanovljen zakonom, to može predstavljati radnju kojom se dovodi u pitanje „djelotvornost imenovanja suca” koja se stoga može smatrati povredom u skladu s člankom 107. stavkom 1. točkama 2. i 3. izmijenjenog Zakona o ustrojstvu redovnih sudova ili člankom 72. stavkom 1. točkama 2. i 3. izmijenjenog Zakona o Vrhovnom sudu.

155.

Stegovne povrede utvrđene člankom 107. stavkom 1. točkama 2. i 3. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova i člankom 72. stavkom 1. točkama 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu također se odnose na sadržaj sudskih odluka kojima se ocjenjuju neovisnost i nepristranost drugog suca ili suda ili status „zakonom prethodno ustanovljenog suda”. Ta je situacija protivna presudi Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) ( 119 ) u kojoj je Sud presudio da neovisnost sudaca nalaže da se stegovni sustav ne smije upotrebljavati kao sistem političkog nadzora nad sadržajem pravosudnih odluka.

156.

Iste odredbe nacionalnog prava omogućuju i to da se stegovnim povredama smatraju zahtjevi suda za prethodnu odluku u skladu s člankom 267. UFEU‑a koji se odnose na tumačenje članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje, a koji proizlaze iz dvojbi u pogledu zakonitosti nadležnosti suda ( 120 ).

157.

Komisija smatra da te stegovne povrede nisu u skladu s presudom A. K., kao što to tvrdi Republika Poljska. Ako primjena kriterija navedenih u točkama 132. do 154. te presude dovede do zaključka da sud nije neovisan i nepristran u skladu s člankom 47. Povelje, nacionalni sud treba se suzdržati od primjene nacionalnih odredbi kojima se takvom sudu dodjeljuje nadležnost. Takva se vrsta postupanja može smatrati stegovnom povredom u skladu s člankom 107. stavkom 1. točkom 2. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova i člankom 72. stavkom 1. točkom 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu jer može predstavljati radnju ili propust kojim se sprečava ili ozbiljno ugrožava rad pravosudnog tijela. Osim toga, suprotno onomu što tvrdi Republika Poljska, Sud u točki 133. presude A. K. nije odlučio da se u pogledu imenovanja sudaca koje proglašava predsjednik Republike ne može provesti sudski nadzor. Sud je naveo da sama činjenica da suca imenuje predsjednik Republike ne može izazivati sumnju u njegovu nepristranost ako dotična osoba nakon imenovanja ne podliježe vanjskim pritiscima i ne prima upute u okviru obavljanja svojih dužnosti.

158.

Zakonom o izmjeni unesena je u članak 72. stavak 1. točku 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu stegovna povreda koja uključuje „očite i teške povrede zakona”. Ta se stegovna povreda već primjenjivala na suce redovnih sudova u skladu s člankom 107. stavkom 1. točkom 1. Zakona o redovnim sudovima. U presudi Sustav stegovnih mjera za suce ispitala se usklađenost potonje odredbe s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a. Stegovna povreda koju čini „očita i teška povreda zakona” nejasan je pojam kojim se može ograničiti sadržaj sudskih odluka. Ne može se isključiti da bi se članak 72. stavak 1. točka 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, tumačen u kontekstu povećane djelatnosti disciplinskih službenika i pritiska izvršne vlasti na djelatnost stegovnih tijela slijedom izmjena u skladu sa Zakonom o Vrhovnom sudu od 8. prosinca 2017. ( 121 ), mogao iskoristiti za provođenje političkog nadzora nad sudskom djelatnosti sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud).

159.

Komisija u svojoj replici naglašava da se treći prigovor odnosi na sadržaj i tekst predmetnih zakonodavnih odredbi, a ne na njihovu sudsku ocjenu ili primjenu. Sud je u presudi Sustav stegovnih mjera za suce ( 122 ) odlučio da je ključno da se predvide pravila kojima se dovoljno jasno i precizno definiraju ponašanja koja mogu dovesti do utvrđivanja stegovne odgovornosti sudaca, kako bi se zajamčila njihova neovisnost te se izbjeglo da se može tražiti utvrđivanje stegovne odgovornosti samo zbog njihove odluke. Izraz „radnj[e] kojima se dovodi u pitanje” iz članka 107. stavka 1. točke 3. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova i članka 72. stavka 1. podstavka 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu ne odnosi se samo na osporavanje akta o imenovanju suca koje proglašava predsjednik Republike.

160.

Komisija tvrdi i da Republika Poljska ne osporava sličnosti između članka 72. stavka 1. točke 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i članka 107. stavka 1. točke 1. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova. Rasuđivanje iz presude Sustav stegovnih mjera za suce primjenjuje se a fortiori na članak 72. stavak 1. točka 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu.

161.

Republika Poljska tvrdi da treći prigovor nije osnovan jer Komisija nije ispunila obvezu u pogledu tereta dokazivanja u skladu s člankom 258. UFEU‑a. Osobito napominje da se Komisija oslanja na tekst predmetnih nacionalnih odredbi i da nije podnijela nikakve dokaze ni o njihovoj provedbi ni o sudskoj praksi kojom ih se tumači.

162.

Članak 107. stavak 1. točka 2. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova i članak 72. stavak 1. točka 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu temelje se na francuskom pravu ( 123 ). Komisija nikad nije osporavala usklađenost tih odredbi s pravom Unije. Nadalje, prema mišljenju Republike Poljske, iz tih se odredbi nacionalnog prava ne može zaključiti da se primjenjuju na predmete u kojima se primjenjuje pravo Unije, uključujući članak 19. stavak 1. UEU‑a. Primjena prava Unije nije radnja ili propust kojim se sprečava ili ozbiljno ugrožava funkcioniranje pravosudnog tijela.

163.

Republika Poljska tvrdi da Komisijinu tumačenju članka 107. stavka 1. točke 2. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova i članka 72. stavka 1. točke 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu proturječi i cilj koji se nastoji postići tim odredbama, kojim se nastoji osigurati da se suci koji su pripadnici te struke koja se temelji na javnom povjerenju ne ponašaju na način koji povređuje dostojanstvo službe. Budući da je sud dužan primjenjivati pravo i upućivati zahtjeve za prethodnu odluku, pogrešna je Komisijina tvrdnja da te radnje mogu predstavljati stegovnu povredu. Tim se odredbama isto tako ne omogućuje nadzor sudskih odluka niti se suca smatra stegovno odgovornim zbog toga što je ispitao je li zajamčeno pravo na sud. Komisijino stajalište stoga nije osnovano s jezičnog, logičkog ni empirijskog gledišta te ga ne potkrepljuje nacionalna sudska praksa.

164.

Što se tiče članka 107. stavka 1. točke 3. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova i članka 72. stavka 1. točke 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu ( 124 ), Republika Poljska smatra da Komisija nadzor poštovanja zahtjeva iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, u vezi s člankom 47. Povelje, koji provodi nacionalni sud miješa s učinkom tog nadzora, odnosno ispitivanjem izvršavanja ovlasti predsjednika Republike za imenovanje određenog suca.

165.

Predmetne stegovne povrede ne uključuju ispitivanje toga je li se poštovalo pravo pojedinca na sud u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a. Te odredbe nacionalnog prava zapravo sprečavaju sud da ispituje valjanost imenovanja sudaca u kontekstu postupka različitog od onog koji je propisan Ustavom Republike Poljske ili odredbama donesenima na temelju njega.

166.

Predmetne odredbe nacionalnog prava ne isključuju dostupnost pravnih lijekova za otklanjanje povrede prava stranke na temelju članka 47. Povelje, kao što su ukidanje presude, izuzeće suca ili upućivanje predmeta drugom sudu koji poštuje tu odredbu Povelje u skladu s presudom A. K. Tim se odredbama ne sprečavaja ni podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku u skladu s člankom 267. UFEU‑a. Od njihova su donošenja poljski sudovi uputili niz zahtjeva za prethodnu odluku o tumačenju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a. Komisija ne tvrdi da se u pogledu ijednog od sudova koji su podnijeli te zahtjeve vodio stegovni postupak, a Republika Poljska to potvrđuje.

167.

Republika Poljska tvrdi i da članak 72. stavak 1. točka 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu odgovara članku 107. stavku 1. točki 1. Zakona o redovnim sudovima, kojim se određuje da sudac snosi stegovnu odgovornost za „očite i teške povrede zakona”. Potonja je odredba, nepromijenjena, na snazi od 1. listopada 2001. Dosad se u pogledu nije podnio nijedan prigovor. Stoga se člankom 72. stavkom 1. točkom 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu samo standardizira definicija stegovne povrede koja je već primjenjiva na suce redovnih sudova. Prema mišljenju Republike Poljske, bilo bi neprihvatljivo da zakonodavac suce Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud), koji moraju ispunjavati najviše standarde pravnog ponašanja i znanja, oslobodi odgovornosti u okviru stegovnog postupka za povrede koje uključuju očite i teške povrede zakona.

168.

Prema sudskoj praksi Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud), povreda pravnih pravila „očita” je ako je „pogrešku suda lako utvrditi, ako je počinjena u vezi s predmetnom odredbom, iako smisao te odredbe ne smije izazivati sumnje čak ni kod osoba s prosječnom pravnom stručnosti, i ako njezina primjena ne zahtijeva daljnju analizu” ( 125 ) ili „ako kod nijednog pravnika, bez daljnjih razmatranja, ne izaziva sumnju u činjenicu da je povrijeđena vladavina prava” ( 126 ). Stoga iz teksta članka 72. stavka 1. točke 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i sudske prakse koja se na njega odnosi proizlazi da usklađenost s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a, člankom 47. Povelje i člankom 267. UFEU‑a ne predstavlja očitu i tešku povredu zakona.

169.

U odgovoru na repliku ističe se, suprotno onomu što Komisija tvrdi u točki 159. ovog mišljenja, da se sudskom praksom Suda ( 127 ) zahtijeva da se u ocjeni nacionalnog zakonodavstva uzme u obzir njegova primjena u praksi, uključujući svu nacionalnu sudsku praksu o njegovu tumačenju.

170.

Republika Poljska tvrdi da razlozi koje je Komisija istaknula u drugom prigovoru nisu u skladu s njezinim trećim prigovorom i da su mu proturječni. Komisija zahtijeva od Suda da tu tvrdnju odbije. Drugi prigovor odnosi se na isključivu nadležnost koja se određenim odredbama nacionalnog prava dodjeljuje Izvanrednom vijeću za odlučivanje o pitanjima neovisnosti suda, sastava sudova i sudaca. Treći prigovor odnosi se na to da se sudsko ispitivanje poštovanja zahtjeva Unije koji se odnose na zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud klasificira kao stegovna povreda. Ta su dva prigovora očito različita. Stoga se ne slažem da su očito proturječna i predlažem Sudu da odbije prigovor Republike Poljske u tom pogledu.

171.

Zbog zahtjeva koji se odnose na zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje, sustav stegovnih mjera primjenjiv na suce mora osigurati jamstva koja su potrebna da se izbjegne bilo kakva opasnost od njegova iskorištavanja za provođenje političkog nadzora nad sadržajem sudskih odluka. U tom pogledu pravila, kojima se, među ostalim, definiraju oblici ponašanja koji predstavljaju stegovne povrede i sankcije primjenjive na njih, propisuje postupanje neovisnog tijela u skladu s postupkom kojim se u potpunosti jamče prava sadržana u člancima 47. i 48. Povelje, osobito prava obrane, i predviđa mogućnost osporavanja odluka stegovnih tijela pred sudom, predstavljaju skup jamstava koja su bitna za očuvanje neovisnosti pravosuđa ( 128 ).

172.

Sustav stegovnih mjera primjenjiv na suce dio je ustrojstva pravosuđa i stoga je u nadležnosti država članica. Ovisno o načinu na koji je država članica propisuje, stegovna odgovornost sudaca može pridonijeti odgovornosti i djelotvornosti pravosudnog sustava. Prilikom izvršavanja te nadležnosti države članice moraju poštovati pravo Unije, tako da osiguraju, među ostalim, neovisnost sudova od kojih se traži da odlučuju o pitanjima povezanima s primjenom ili tumačenjem tog prava, kako bi se osobama zajamčila djelotvorna sudska zaštita koja se propisuje člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a ( 129 ).

173.

Očuvanje te neovisnosti ne isključuje u cijelosti mogućnost da stegovna odgovornost suca u vrlo rijetkim i potpuno iznimnim slučajevima nastane zbog njegovih sudskih odluka. Zahtjevom neovisnosti ne žele se zaštititi potpuno neispričiva postupanja sudaca koja se sastoje od toga da namjerno i u zloj vjeri ili zbog krajnje i osobito teške nepažnje povređuju pravila nacionalnog prava i prava Unije koja trebaju primjenjivati ili da postupaju proizvoljno odnosno uskraćuju pristup pravosuđu kada su pozvani odlučivati u sporovima ( 130 ).

174.

U svrhu očuvanja neovisnosti sudaca i izbjegavanja toga da sustav stegovnih mjera može zaobići svoju legitimnu svrhu, ključno je to da činjenica da sudska odluka može sadržavati pogrešku u tumačenju i/ili primjeni pravila nacionalnog prava i/ili prava Unije ili u ocjeni činjenica i dokaza, ne može sama za sebe dovesti do utvrđivanja stegovne odgovornosti ( 131 ).

175.

Pozivanje na stegovnu odgovornost stoga se mora urediti objektivnim i provjerljivim kriterijima koji se temelje na bitnim zahtjevima dobrog sudovanja te jamstvima kojima se nastoji ukloniti svaka opasnost od vanjskih pritisaka na sadržaj sudskih odluka, a time i svaka legitimna dvojba koju osobe imaju glede otpornosti dotičnih sudaca i njihove neutralnosti u odnosu na suprotstavljene interese ( 132 ). U tu je svrhu ključno da se predvide pravila kojima se dovoljno jasno i precizno definiraju ponašanja koja mogu dovesti do utvrđivanja stegovne odgovornosti sudaca, kako bi se zajamčila njihova neovisnost te se izbjeglo da se može tražiti da se utvrdi stegovna odgovornost zbog sadržaja njihovih odluka ( 133 ). Sud je utvrdio i da jamstvo svojstveno neovisnosti nacionalnih sudaca predstavlja činjenica da oni nisu izloženi stegovnim postupcima ili sankcijama zbog toga što su iskoristili mogućnost pokretanja postupka pred Sudom na temelju članka 267. UFEU‑a ( 134 ).

176.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, doseg nacionalnih zakonskih odredbi koje su predmet postupka zbog povrede obveze treba općenito procijeniti s obzirom na tumačenje koje daju nacionalni sudovi ( 135 ). Komisija u okviru svojeg trećeg prigovora tvrdi da sam tekst nacionalnih odredbi očito povređuje odredive odredbe prava Unije te stoga nije potrebno ispitati način na koji se te odredbe primjenjuju u praksi ( 136 ). Budući da je Komisija svoj slučaj odlučila iznijeti na taj način, ne vidim logički razlog zašto ga Sud ne bi mogao prihvatiti i o njemu odlučiti na toj osnovi, uz rizik da Komisija u tom pogledu ne uspije.

177.

Republika Poljska tvrdi da je tekst članka 107. stavka 1. točke 2. Izmijenjenog zakona o redovnim sudovima i članka 72. stavka 1. točke 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu sličan istovjetnim odredbama francuskog prava i napominje da Komisija nikad nije osporavala njihovu valjanost. Usto, Republika Poljska tvrdi da se člankom 72. stavkom 1. točkom 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu tijelu zaduženom za odlučivanje u sporu ne daje veća diskrecijska ovlast nego istovjetnim odredbama belgijskog, danskog i nizozemskog prava.

178.

U tom je pogledu dovoljno navesti da je ovaj postupak zbog povrede pokrenut protiv Republike Poljske. Budući da se u ovom postupku zbog povrede pred Sudom ne ispituje zakonitost pravila koja su na snazi u drugim državama članicama, ta se država članica ne može na njih pozvati kako bi dokazala da nije povrijedila pravo Unije ( 137 ).

179.

U dijelu u kojem se odnosi na članak 107. stavak 1. točke 2. i 3. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova i članak 72. stavak 1. točke 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, Komisijin treći prigovor usko je povezan s njezinim drugim prigovorom. Komisija smatra da svi nacionalni sudovi moraju moći ocijeniti jesu li ispunjeni zahtjevi neovisnosti, nepristranosti i prethodne ustanovljenosti zakonom. Prema Komisijinu tumačenju prethodno navedenih odredbi, za takvu se ocjenu može smatrati da predstavlja radnju kojom se ozbiljno ugrožava rad pravosudnog tijela ili dovodi u pitanje postojanje radnog odnosa suca ili djelotvornost njegova imenovanja.

180.

Kao što sam to naveo u predloženom odgovoru na drugi prigovor, smatram da, ako se nisu povrijedila načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, nacionalna pravila o nadležnosti koja ograničavaju sudove ili sastave sudova koji mogu odlučivati o pitanjima neovisnosti suda, sastava suda ili suca načelno ne povređuju članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a i članak 47. Povelje. Ako su pravila o nadležnosti jasna i precizna, sud, sastav suda ili sudac u uobičajenom tijeku postupka ne smije zadirati u ovlasti dodijeljene drugom sudu.

181.

Prema mojem mišljenju, tekst članka 107. stavka 1. točaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova i članka 72. stavka 1. točaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu toliko je općenit i neprecizan da ga se razumno može tumačiti na način da sudsko ispitivanje usklađenosti s bilo kojim od zahtjeva iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje koji se odnose na zakonom prethodno ustanovljen neovisan i nepristran sud ( 138 ) može činiti stegovnu povredu. Uvjerljivo se može tvrditi da se može smatrati da je sud koji u okviru svoje nadležnosti ispita poštuje li on sam ili drugi sud članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a i članak 47. Povelje ili uputi Sudu zahtjev za prethodnu odluku u skladu s člankom 267. UFEU‑a ( 139 ) spriječio ili ozbiljno ugrozio rad pravosudnog tijela ili doveo u pitanje djelotvornost imenovanja suca.

182.

U članku 107. stavku 1. točki 2. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova i članku 72. stavku 1. točki 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu navode se radnje ili propusti kojima se sprečava ili ozbiljno ugrožava rad pravosudnog tijela. U njima se ne navodi da te radnje ili propusti trebaju biti nezakoniti na temelju nacionalnog prava ili prava Unije. Stoga se čini da je tvrdnja Republike Poljske da radnja provedena u okviru i na temelju zakona ne može predstavljati stegovnu povredu u skladu s tim odredbama neodrživa. Isto se tako predmetnim odredbama čitatelju ne omogućuje da jasno i precizno, kao što se to zahtijeva zakonom, utvrdi postojanje stegovne povrede ili, u ovom slučaju, njezino navodno nepostojanje.

183.

U članku 107. stavku 1. točki 3. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova i članku 72. stavku 1. točki 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu navode se i radnje kojima se dovodi u pitanje postojanje radnog odnosa suca, djelotvornost imenovanja suca ili legitimnost ustavnog tijela Republike Poljske. Te su odredbe toliko općenito sastavljene da obuhvaćaju i pitanja koja premašuju osporavanje akta o imenovanju suca koje proglašava predsjednik Republike. Prema mojem mišljenju, njihov tekst obuhvaća sve pokušaje osporavanja bilo kojeg aspekta postupka koji dovodi do imenovanja suca ( 140 ), uključujući, primjerice, je li se ispunio zahtjev da se sud prethodno ustanovi zakonom u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a i člankom 47. Povelje. S obzirom na općenitost članka 107. stavka 1. točaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova i članka 72. stavka 1. točaka 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, postoji očita opasnost da bi se upućivanje zahtjeva za prethodnu odluku koji uključuju te odredbe prava Unije moglo smatrati stegovnom povredom.

184.

Ista se razmatranja primjenjuju na ispitivanje nepristranosti suda. Iako poljsko pravo sadržava brojne odredbe o izuzeću sudaca, presude Trybunała Konstytucyjnog (Ustavni sud) znatno su ograničile doseg tih odredbi ( 141 ). Stoga bi ispitivanje zahtjeva za izuzeće suca na temelju nepravilnosti u postupku koji je doveo do njegova imenovanja moglo predstavljati stegovnu povredu.

185.

Kad je riječ o članku 72. stavku 1. točki 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, nije sporno da su tekst, opseg i svrha te odredbe jednaki tekstu, opsegu i svrsi članka 107. stavka 1. točke 1. izmijenjenog Zakona o ustrojstvu redovnih sudova. Sud je u točkama 140. i 141. presude Sustav stegovnih mjera za suce presudio da članak 107. stavak 1. Zakona o ustrojstvu redovnih sudova ne ispunjava zahtjeve jasnoće i preciznosti. Slijedom ispitivanja primjene te odredbe s obzirom na, među ostalim, nacionalnu sudsku praksu koju je istaknula Republika Poljska, Sud je utvrdio da izraz „očite i teške povrede zakona” ne sprečava da se utvrdi stegovna odgovornost sudaca samo na temelju navodno pogrešnog sadržaja njihovih odluka, kao ni da se takva odgovornost ograniči na potpuno iznimne situacije.

186.

Republika Poljska u ovom se predmetu oslanja na sudsku praksu Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) u pogledu članka 107. stavka 1. Zakona o ustrojstvu redovnih sudova kako bi pokazala da se članak 72. stavak 1. točka 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu ne može tumačiti na način da nalaže stegovne sankcije kao posljedicu poštovanja zahtjeva propisanih člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a i člankom 47. Povelje.

187.

Sudsku praksu koja se odnosi na članak 107. stavak 1. Zakona o ustrojstvu redovnih sudova i koju je navela Republika Poljska, među kojom najnovija potječe iz 2015. ( 142 ), donijelo je vijeće Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) koje je bilo nadležno prije reforme tog suda provedene Zakonom o Vrhovnom sudu od 8. prosinca 2017. ( 143 ), a ne Disciplinsko vijeće u svojem sadašnjem obliku.

188.

Štoviše, kao što se to navodi u replici, Sud je u presudi Sustav stegovnih mjera za suce ( 144 ) utvrdio da je sadašnje Disciplinsko vijeće u novijoj odluci ( 145 ) utvrdilo široko tumačenje članka 107. stavka 1. Zakona o ustrojstvu redovnih sudova, koje odstupa od prethodne sudske prakse Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) i smanjuje zaštitu vladavine prava ( 146 ). Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, kada je nacionalno zakonodavstvo predmet različitih sudskih tumačenja, od kojih se jednima primjenjuje navedeno zakonodavstvo u skladu s pravom Unije, a drugima ne, to zakonodavstvo u najmanju ruku nije dovoljno jasno i precizno da se osigura njegova primjena u skladu s pravom Unije ( 147 ).

189.

U skladu s člankom 73. stavkom 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, Disciplinsko vijeće jest stegovni sud drugog (i posljednjeg) stupnja za suce redovnih sudova te stegovni sud prvog i drugog stupnja za suce Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud). Budući da Disciplinsko vijeće ne ispunjava zahtjeve neovisnosti i nepristranosti u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a ( 148 ), postoji povećani rizik da će se članak 72. stavak 1. točka 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu ( 149 ) tumačiti na način da omogućuje iskorištavanje sustava stegovnih mjera radi utjecanja na sudske odluke ( 150 ).

190.

Budući da Sudu predlažem da utvrdi da je, time što je donijela članak 72. stavak 1. točku 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje, predlažem da prihvati treći prigovor.

191.

Četvrtim prigovorom, koji se odnosi na više odredbi članka 27. stavka 1. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, Komisija tvrdi da je Republika Poljska povrijedila članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a time što je Disciplinskom vijeću, čija neovisnost i nepristranost nisu zajamčene u skladu sa sudskom praksom Suda ( 151 ), dodijelila nadležnost za odlučivanje o predmetima koji imaju izravan utjecaj na status sudaca i pomoćnika sudaca te njihovo obavljanje dužnosti.

192.

Komisija smatra da sveobuhvatna ocjena niza elemenata koji se odnose na sastav i nadležnost Disciplinskog vijeća, uvjeti u kojima su imenovani njegovi članovi, osobito uloga KRS‑a, ustavnog tijela odgovornog za osiguranje neovisnosti sudova i sudaca te činjenica da su mjere istodobno donesene na temelju poljskog prava, otkrivaju „sustavni raskid” s prethodnim sustavom. To ne dovodi samo do legitimnih sumnji u neovisnost Disciplinskog vijeća, njegovu otpornost na vanjske čimbenike i njegovu nepristranost u odnosu na interese u predmetima u kojima je ono nadležno, nego i izravno ugrožava neovisnost sudaca u njegovoj nadležnosti.

193.

Komisija napominje da su novoosnovanom Disciplinskom vijeću povjerene određene kategorije predmeta koji se odnose na status sudaca, koje su prethodno bile u nadležnosti redovnih sudova ili drugih sudova. Osim toga, svi članovi Disciplinskog vijeća imenovani su u postupku koji je uključivao novosastavljeni KRS. U tom pogledu, skraćen je četverogodišnji mandat 15 članova KRS‑a i izmijenjen postupak za izbor budućih članova kako bi se povećao utjecaj Donjeg doma Parlamenta na njegov sastav. Komisija naglašava i da se unošenjem stavaka 1.b i 4. u članak 44. Zakona o KRS‑u ( 152 ) ograničila djelotvornost sudskog nadzora odluka KRS‑a kojima se predsjedniku Republike predlažu kandidati za mjesto suca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) ( 153 ). Naposljetku, Komisija upućuje i na veću organizacijsku, funkcionalnu i financijsku autonomiju Disciplinskog vijeća u odnosu na preostala četiri vijeća Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud).

194.

Četvrti prigovor odnosi se na tri odredbe: kao prvo, članak 27. stavak 1. točku 1.a Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu u pogledu zahtjeva za odobrenje pokretanja kaznenog postupka protiv sudaca i pomoćnika sudaca ili za njihovo pritvaranje; kao drugo, članak 27. stavak 1. točku 2. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu koji se odnosi na radno pravo i socijalnu sigurnost primjenjive na suce Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud), kao treće, članak 27. stavak 1. točku 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu kojim se uređuje umirovljenje sudaca.

195.

Prema Komisijinu mišljenju, Sud je presudio da neovisnost sudaca nalaže da pravila kojima se uređuje stegovni sustav za osobe koje su zadužene za suđenje, sadržavaju nužna jamstva kako bi se izbjegla svaka opasnost od toga da se taj stegovni sustav upotrebljava kao sustav političkog nadzora nad sadržajem sudskih odluka. Pravila kojima se definiraju ponašanje koje predstavlja stegovne povrede i primjenjive sankcije, propisuje postupanje neovisnog tijela u skladu s postupkom kojim se u potpunosti jamče prava sadržana u člancima 47. i 48. Povelje, osobito prava obrane, i predviđa mogućnost osporavanja odluka stegovnih tijela pred sudom, predstavljaju skup jamstava koja su bitna za očuvanje neovisnosti pravosuđa ( 154 ).

196.

Komisija tvrdi da, kada Disciplinsko vijeće u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku odlučuje o ukidanju imuniteta od sudskih postupaka sucu prije pokretanja kaznenog postupka protiv njega, ono mora ispitati postoje li opravdani razlozi za sumnju da je navodno kazneno djelo počinjeno. Disciplinsko vijeće treba odlučiti i o dodatnim mjerama, uključujući suspenziju suca u tom kontekstu. Time Disciplinsko vijeće izravno zadire u obavljanje pravosudne aktivnosti tog suca. Budući da suspenzija suca može trajati neodređeno vrijeme, tijekom kojeg je njegova plaća manja za 25 % do 50 %, mogućnost poduzimanja tih dodatnih mjera može biti sredstvo izvršavanja pritiska na suce, čime se utječe na sadržaj njihovih presuda.

197.

Komisija dodaje da isključiva nadležnost Disciplinskog vijeća u predmetima u području radnog prava, socijalne sigurnosti i umirovljenja, uključujući pitanja koja se odnose na plaću, dopuste i izbivanja, odsutnost zbog bolesti, naknade i umirovljenje zbog bolesti ili tjelesnog ili duševnog oštećenja, izravno utječe na uvjete u kojima suci Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) obavljaju svoje pravosudne aktivnosti.

198.

Prema Komisijinu mišljenju, Disciplinsko vijeće smatra da je nadležno za odlučivanje o predmetima kojima se određuje radni odnos sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) u postupcima pokrenutima u skladu s člankom 189. Zakonika o građanskom postupku. Kao i u slučaju stegovnih postupaka i odluka o ukidanju imuniteta sucima, Komisija smatra da je važno da neovisni sud donese ili preispita takve odluke kako bi se suce zaštitilo od neopravdanog pritiska i nesigurnosti koji mogu utjecati na njihovu neovisnost.

199.

U replici je prihvaćeno rasuđivanje iz točaka 88. do 110. presude Sustav stegovnih mjera za suce, u kojima je Sud utvrdio da je Republika Poljska, time što nije zajamčila neovisnost i nepristranost Disciplinskog vijeća, ugrozila neovisnost sudaca redovnih sudova i Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) te povrijedila obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a. Iako države članice mogu utvrditi pravila o imunitetu od sudskih postupaka, ta se pravila ne smiju primjenjivati na način koji dovodi u pitanje neovisnost pravosuđa. Komisija dodaje da je ESLJP u presudi Reczkowicz protiv Poljske ( 155 ) utvrdio da Disciplinsko vijeće nije „zakonom prethodno ustanovljeni sud”.

200.

Republika Poljska traži od Suda da odbije četvrti prigovor. Činjenica da izvršno tijelo imenuje suce ne podređuje suce tom tijelu niti izaziva sumnje u nepristranost sudaca, ako oni nakon imenovanja nisu izloženi nikakvom pritisku i ne primaju upute u okviru obavljanja svojih dužnosti ( 156 ). Sveobuhvatna ocjena postupka imenovanja sudaca Disciplinskog vijeća i sustava jamstava koji ih štiti nakon njihova imenovanja dokazuje da ne postoji mogućnost vanjskog pritiska na njih.

201.

Republika Poljska smatra da se njezinim Ustavom utvrđuje postupak imenovanja svih sudaca, uključujući i suce Disciplinskog vijeća. U skladu s člankom 179., u vezi s člankom 144. stavkom 3. točkom 17. Ustava Republike Poljske, predsjednik Poljske imenuje suce, na prijedlog KRS‑a, na neodređeno vrijeme. Imenovanje sudaca ustaljeno je pravo predsjednika Republike koje se ostvaruje, u skladu s člankom 31. Zakona o Vrhovnom sudu, nakon zaprimanja mišljenja prvog predsjednika Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud). Predsjednik Republike u Monitor Polski, Službenom listu Poljske, objavljuje obavijest o broju slobodnih radnih mjesta sudaca koja treba popuniti u svakom vijeću Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud). U članku 30. Zakona o Vrhovnom sudu navodi se iscrpan popis uvjeta koje kandidati za radno mjesto suca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) moraju ispuniti ( 157 ). U roku od jednog mjeseca od dana objave obavijesti bilo koja osoba koja ispunjava uvjete za suca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) može se prijaviti KRS‑u za mjesto suca u vijeću navedenom u obavijesti. Nakon što utvrdi da kandidati ispunjavaju uvjete i formalne zahtjeve, predsjednik KRS‑a, u skladu s člankom 31. stavkom 1. Zakona od 12. svibnja 2011. o KRS‑u, imenuje skupinu od najmanje tri člana tijela koji su odgovorni za ocjenjivanje zaprimljenih prijava. Nakon razmatranja prijava zaprimljenih u okviru tog postupka, KRS predsjedniku Republike podnosi prijedlog za imenovanje sudaca na slobodna radna mjesta u Sądu Najwyższyjem (Vrhovni sud). Iako prijedlog KRS‑a ne obvezuje predsjednika Republike, on ne može imenovati osobu koju KRS nije predložio za suca. Na taj se način uloga KRS‑a ne razlikuje od uloge sudbenih vijeća u drugim državama članicama.

202.

Republika Poljska naglašava da neovisnost sudaca Disciplinskog vijeća ne proizlazi samo iz postupka njihova imenovanja, nego prije svega iz opsežnog sustava jamstava koji osigurava da svi suci Disciplinskog vijeća svoje odluke mogu donositi u potpunosti bez vanjskih pritisaka. U skladu s člankom 179. Ustava Republike Poljske suci se imenuju na neodređeno vrijeme. Člankom 180. Ustava Republike Poljske određuje se da su suci nesmjenjivi. Sudac ne može biti razriješen dužnosti, suspendiran, premješten na drugi sud ili na drugo radno mjesto protiv svoje volje, osim u skladu sa sudskom odlukom i samo u slučajevima predviđenima zakonom. Sudac odlazi u mirovinu nakon što navrši zakonsku dob te može, u skladu s pravilima utvrđenima zakonom, otići u mirovinu zbog bolesti ili nemoći zbog koje ne može obavljati svoje dužnosti. U skladu s člankom 181. Ustava Republike Poljske, sudac ima imunitet od kaznenog progona i stoga ga se ne može proglasiti kazneno odgovornim ili ga lišiti slobode bez prethodne suglasnosti suda određenog zakonom. Nadalje, suci moraju biti apolitični u skladu s člankom 178. stavkom 3. Ustava Republike Poljske. U skladu s člankom 44. Zakona o Vrhovnom sudu, suci tog suda (uključujući i suce njegova Disciplinskog vijeća) načelno ne mogu obavljati druge funkcije. Istodobno, suci Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) imaju koristi od odgovarajućih materijalnih uvjeta, kojima se nastoje nadoknaditi zabrane i ograničenja koji su im propisani. Suci Disciplinskog vijeća imaju pravo na dodatnu naknadu u iznosu od 40 % ukupne osnovne plaće i na naknadu za obavljanje dužnosti (osim ako sudac obavlja funkciju akademskog profesora ili znanstvenika, za razdoblje od dana stupanja na tu funkciju do prestanka te funkcije) zbog pravila o nespojivosti izvršavanja drugih funkcija.

203.

Prema mišljenju Republike Poljske, Komisija nije objasnila na koji način autonomija Disciplinskog vijeća dovodi do mogućnosti da se izvršava pritisak na suce koji zasjedaju u njemu. Osnivanje Disciplinskog vijeća bilo je opravdano neučinkovitošću stegovnih postupaka i nemogućnošću sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) da sankcioniraju povredu dužnosti suca. Neovisnost Disciplinskog vijeća unutar Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud), zajedno s nepostojanjem bilo kakve ovisnosti o drugim vlastima, upućuje na neosnovanost Komisijinih tvrdnji. Osim toga, Republika Poljska naglašava da je prijenos nadležnosti Disciplinskom vijeću povezan s ustrojstvom pravosuđa, koje je u isključivoj nadležnosti država članica. Naime, u nekim državama članicama ( 158 ) suci nemaju imunitet. Ako Komisija smatra da je imunitet od sudskih postupaka zahtjev prava Unije, trebala bi uputiti taj zahtjev svim državama članicama.

204.

Republika Poljska ističe da postupak imenovanja sudaca Disciplinskog vijeća pruža mnogo veća jamstva neovisnosti od postupaka za koje je Sud smatrao da ispunjavaju standarde utvrđene člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a ( 159 ). Ustraje na tome da nije došlo do „sustavnog raskida” te da Komisija očito primjenjuje dvostruke standarde. Komisija nije objasnila pojam „sustavni raskid”, koji nije pravni pojam i nije poznat u međunarodnoj sudskoj praksi. Ni reforma pravosudnog sustava nije povezana ni s kakvim „raskidom”. Naprotiv, Disciplinsko vijeće izvršava dužnosti stegovnog suda u prvostupanjskom ili drugostupanjskom postupku.

205.

Iako je ustrojstvo pravosuđa, uključujući pravila kojima se uređuje kazneni postupak protiv sudaca, u nadležnosti država članica, tu nadležnost treba izvršavati u skladu s pravom Unije. Kada država članica predviđa posebna pravila kojima se uređuju kazneni postupci protiv sudaca, zahtjevom neovisnosti nalaže se, kako bi se kod osoba otklonila svaka legitimna sumnja u pogledu otpornosti na utjecaj vanjskih čimbenika na suce, konkretno na izravan ili neizravan utjecaj zakonodavne i izvršne vlasti koji može usmjeriti njihove odluke, da su ta posebna pravila opravdana objektivnim i provjerljivim zahtjevima koji se odnose na dobro sudovanje. Tim se pravilima, kao i pravilima koja se odnose na stegovnu odgovornost sudaca, predviđaju jamstva koja su potrebna kako bi se osiguralo da se ti kazneni postupci ne mogu upotrijebiti kao sustav političke kontrole nad aktivnošću navedenih sudaca i da se njima u potpunosti jamče prava sadržana u člancima 47. i 48. Povelje ( 160 ).

206.

U skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a, države članice trebaju osigurati da sudovi nadležni za odlučivanje o primjeni ili tumačenju prava Unije ispunjavaju zahtjeve djelotvorne sudske zaštite ( 161 ). Iz same njihove prirode proizlazi da predmeti koji su u nadležnosti Disciplinskog vijeća u skladu s člankom 27. stavkom 1. točkama 1.a, 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu mogu imati neposredan, izravan i snažan utjecaj na status sudaca i njihovo obavljanje dužnosti ( 162 ). S obzirom na ozbiljan utjecaj koji takve mjere mogu imati na njihov život i karijeru, nužno je da mjere donesene na temelju članka 27. stavka 1. točaka 1.a, 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu u pogledu sudaca koji mogu odlučivati o primjeni ili tumačenju prava Unije nadzire tijelo koje samo ispunjava zahtjeve svojstvene djelotvornoj sudskoj zaštiti u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a ( 163 ).

207.

Iz toga slijedi da Disciplinsko vijeće, nadležno za primjenu članka 27. stavka 1. točaka 1.a, 2. i 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu, treba pružiti sva potrebna jamstva u pogledu svoje neovisnosti i nepristranosti kako bi se izbjegla svaka opasnost od toga da se mjere donesene u skladu s tim odredbama mogu koristiti kao sredstvo političkog nadzora nad sadržajem pravosudnih odluka. U tom kontekstu nije relevantno da druge države članice imaju različit sustav sudačkog imuniteta od kaznenog progona ( 164 ).

208.

Sud je u presudi Sustav stegovnih mjera za suce kategorički utvrdio, pri čemu je uputio na više elemenata, da Disciplinsko vijeće nije ispunilo zahtjeve neovisnosti i nepristranosti na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a. U tom pogledu Sud se uvelike oslonio na elemente koje je već naveo u svojoj presudi A. K. na koju se upućuje u zahtjevu. Odgovor na tužbu podnesen je tajništvu Suda 17. lipnja 2021., odnosno približno jedan mjesec prije objave presude Sustav stegovnih mjera za suce. Iako se replika od 28. srpnja 2021. temeljila na toj presudi kako bi se potkrijepio četvrti prigovor, u odgovoru na repliku podnesenom 7. rujna 2021. nije bilo očitovanja o tom prigovoru.

209.

Presuda Sustav stegovnih mjera za suce ( 165 ) važna je za ocjenjivanje četvrtog prigovora tako da ću ukratko sažeti njezine relevantne točke ( 166 ). Sud je uputio na različita razmatranja iznesena u točkama 89. do 110. te presude, a ne na bilo koji pojedinačni element, pri čemu je utvrdio da je Republika Poljska povrijedila članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a jer Disciplinsko vijeće nije ispunjavalo zahtjeve neovisnosti i nepristranosti ( 167 ). Sud se, među ostalim, oslonio na činjenicu da se osnivanje Disciplinskog vijeća ex nihilo s isključivom nadležnosti za odlučivanje o određenim stegovnim predmetima podudaralo s donošenjem nacionalnog propisa kojim se ugrozila nesmjenjivost i neovisnost sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud). Napomenuo je da je Disciplinsko vijeće uživa osobito visok stupanj organizacijske, funkcionalne i financijske autonomije u okviru Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) u odnosu na druga njegova vijeća. Plaća sudaca Disciplinskog vijeća je za oko 40 % veća od plaće sudaca raspoređenih u druga vijeća Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) a da za to nema objektivnog opravdanja. Nakon osnivanja Disciplinsko vijeće smjelo se sastojati isključivo od novih sudaca koje je imenovao predsjednik Republike na prijedlog KRS‑a ( 168 ).

210.

Prije nego što je došlo do tih imenovanja, sastav KRS‑a u potpunosti se promijenio ( 169 ). Prema mišljenju Suda, takve promjene mogle su stvoriti opasnost, koja nije postojala u postupku odabira koji se prije provodio, od povećanog utjecaja zakonodavne i izvršne vlasti na KRS i zadiranja u neovisnost tog tijela. Usto, novosastavljeni KRS osnovan je skraćivanjem četverogodišnjeg mandata članova koji su do tada činili to tijelo. Sud je utvrdio i da je zakonodavna reforma KRS‑a provedena istodobno s donošenjem novog Zakona o Vrhovnom sudu ( 170 ), kojim je provedena opsežna reforma tog suda ( 171 ).

211.

Prema mišljenju Suda, svi ti elementi mogu dovesti do toga da pojedinci opravdano posumnjaju u otpornost Disciplinskog vijeća na vanjske čimbenike, a osobito na izravan ili neizravan utjecaj poljske zakonodavne i izvršne vlasti, kao i u njegovu neutralnost u odnosu na suprotstavljene interese. Sud je smatrao da ti elementi mogu dovesti do toga da se Disciplinsko vijeće ne smatra neovisnim ili nepristranim, što može ugroziti povjerenje koje navedeni pojedinci moraju imati u pravosuđe u demokratskom društvu ( 172 ).

212.

Suprotno onomu što tvrdi Republika Poljska, sveobuhvatna ocjena postupka imenovanja sudaca Disciplinskog vijeća i uvjeta rada tog vijeća ne isključuje postojanje legitimnih sumnji u pogledu mogućnosti da se na njih izvršava vanjski pritisaka. U vrijeme sastavljanja ovog mišljenja i dalje postoje legitimne sumnje u pogledu neovisnosti i nepristranosti Disciplinskog vijeća opisane u presudi Komisija/Poljska (Neovisnost Vrhovnog suda) ( 173 ) i presudi A. K.

213.

Na temelju navedenog, savjetujem Sudu da odluči da je, time što je Disciplinskom vijeću, čija neovisnost i nepristranost nisu zajamčeni, dodijelila nadležnost da odlučuje o predmetima koji izravno utječu na status i obavljanje dužnosti sudaca ili pomoćnika sudaca, kao što su zahtjevi za odobrenje pokretanja kaznenog postupka protiv sudaca i pomoćnika sudaca ili za njihovo pritvaranje, predmeti u području radnog prava i socijalne sigurnosti u pogledu sudaca Sąda Najwyższyjeg (Vrhovni sud) i predmeti koji se odnose na njihovo umirovljenje, Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a.

214.

Time što je obvezala svakog suca da u roku od 30 dana od primitka obavijesti o imenovanju dostavi informacije o članstvu u strukovnom tijelu ili udruženju, funkcijama koje je obavljao u neprofitnim zakladama i članstvu u političkoj stranci te objavom tih informacija u Javnom glasniku prije nego što taj sudac preuzme dužnost, Komisija tvrdi da je Republika Poljska povrijedila temeljno pravo sudaca na poštovanje privatnog života i pravo na zaštitu osobnih podataka zajamčeno člankom 7. i člankom 8. stavkom 1. Povelje te člankom 6. stavkom 1. točkama (c) i (e), člankom 6. stavkom 3. i člankom 9. stavkom 1. OUZP‑a.

215.

Članak 88.a Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova, članak 45. stavak 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i članak 8. stavak 2. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu upravnih sudova obvezuju suce da podnesu pisanu izjavu o svojem članstvu u tijelima iz članka 88.a stavka 1. točaka 1. do 3. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova. Te se informacije objavljuju u Javnom glasniku najkasnije 30 dana od data podnošenja te izjave ( 174 ). Komisija smatra da se te odredbe odnose na obradu osobnih podataka koja je definirana u članku 4. stavku 1. OUZP‑a, odnosno na podatke koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi. Budući da se informacije iz članka 88.a stavka 1. točke 3. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova odnose na politička mišljenja suca prije njegova imenovanja na sudačku dužnost ( 175 ) ili na filozofska uvjerenja povezana s članstvom u udruženju ili zakladi ( 176 ), one pripadaju u posebne kategorije osobnih podataka u smislu članka 9. stavka 1. OUZP‑a.

216.

Prema Komisijinu mišljenju, s obzirom na to da se na obradu osobnih podataka sudaca primjenjuje OUZP, iznimka iz članka 2. stavka 2. točke (a) te uredbe na koju se Republika Poljska poziva nije primjenjiva. U tom pogledu dovoljno je uputiti na uvodnu izjavu 20. ( 177 ) i članak 37. stavak 1. točku (a) OUZP‑a, kojima se, kako bi se osigurala neovisnost pravosuđa, predviđa odstupanje od OUZP‑a samo u pogledu nadležnosti nadzornih tijela nad sudovima koji izvršavaju svoje sudačke dužnosti.

217.

Komisija nadalje tvrdi da obveza priopćavanja i objavljivanja informacija o članstvu u političkoj stranci prije imenovanja suca te o javnom i društvenom djelovanju suca u udruženju ili zakladi nije u skladu s općim načelom proporcionalnosti jer ona nije ni prikladna ni nužna za ostvarivanje navedenog cilja Republike Poljske da poveća nepristranost sudaca. Stoga nije u skladu s člancima 7. i 8. Povelje ni s člankom 6. stavkom 1. točkama (c) i (e), člankom 6. stavkom 3. i člankom 9. stavkom 1. OUZP‑a. Predmetnim obvezama ograničavaju se prava sudaca na poštovanje privatnog života ( 178 ) i pravo na zaštitu osobnih podataka koji se na njih odnose ( 179 ). U skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, dopuštena ograničenja tih prava moraju biti predviđena zakonom i moraju poštovati bit prava utvrđenih u člancima 7. i 8. Povelje. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja moraju biti potrebna i zaista odgovarati ciljevima od općeg interesa koje priznaje Europska unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.

218.

Komisija tvrdi da se, u skladu s člankom 6. stavkom 3. OUZP‑a, pravom države članice koje pruža pravnu osnovu za obradu osobnih podataka koja je nužna za poštovanje pravne obveze ili izvršavanje zadaće od javnog interesa ili izvršavanje službene ovlasti voditelja obrade mora ostvarivati cilj od javnog interesa te ono mora biti razmjerno zakonitom cilju koji se želi postići ( 180 ). Osim toga, obrada osjetljivih podataka kojima se otkrivaju politička mišljenja suca prije njegova imenovanja, kao i filozofska uvjerenja povezana s njegovim članstvom u udruženju ili zakladi mora se opravdati jednom od iznimki predviđenih člankom 9. stavkom 2. OUZP‑a.

219.

Stoga se, prema Komisijinu mišljenju, ne može isključiti da tijela zadužena za osiguranje toga da suci poštuju etičke i profesionalne standarde ili za imenovanje sudskih vijeća mogu biti obaviještena o aktivnostima kojima se suci bave izvan svojih dužnosti i koje u određenom slučaju mogu dovesti do sukoba interesa. Međutim, obrada takvih informacija trebala bi biti strogo ograničena na tu svrhu i ne bi se konkretno trebala koristiti u druge svrhe koje mogu dovesti do toga da sudac bude izložen diskriminaciji ili da se na njega izvršava vanjski pritisak ili da se utječe na njegovu pravosudnu karijeru.

220.

Komisija smatra da su predmetne nacionalne odredbe neproporcionalne jer nisu ograničene na ono što je nužno za postizanje postavljenih ciljeva, čak i da se primjenjuju samo na unutarnju kontrolu mogućih sukoba interesa. Konkretno, prethodno članstvo u političkoj stranci posebno se odnosi na život suca prije imenovanja i stoga ne utječe izravno na obavljanje njegove dužnosti. Kad je riječ o članstvu u političkoj stranci i funkciji u toj stranci prije 29. prosinca 1989., nije moguće tvrditi da bi se takve informacije mogle upotrijebiti za ocjenu nepristranosti suca u predmetima koji su mu podneseni više od 30 godina kasnije. Ne postoji ni veza između pristupa takvim podacima i postupka imenovanja jer se podnose nakon što sudac preuzme dužnost.

221.

U svakom slučaju, cilj osiguravanja toga da o predmetima odlučuje nepristrani sudac može se postići na manje restriktivan način kao što je izuzeće suca u predmetima u kojima postoje sumnje u njegovu nepristranost. U replici se navodi da suci u trenutku imenovanja polažu prisegu da će nepristrano i savjesno odlučivati. Na temelju članka 82. stavka 2. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova, suci su također dužni čuvati dostojanstvo svojeg položaja.

222.

U replici se nadalje navodi da se Ustavom Republike Poljske od sudaca zahtijeva da budu apolitični i nepristrani. Republika Poljska nije opravdala potrebu donošenja članka 88.a Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova s obzirom na taj zahtjev. Informacije o članstvu u udruženju, funkciji u neprofitnoj zakladi i članstvu u političkoj stranci upućuju na politička mišljenja suca ili vjerska ili filozofska uvjerenja u smislu članka 9. stavka 1. OUZP‑a. Osim toga, s obzirom na to da pojam „udruženje” na temelju članka 88.a Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova nije definiran, on se primjenjuje na članstvo u vjerskim udruženjima, čime se suce obvezuje da iznesu svoja uvjerenja u tom kontekstu. Prema Komisijinu mišljenju, ta je odredba uvedena kako bi se osiguralo da se informacije prikupljene i obrađene na temelju te odredbe upotrebljavaju u druge svrhe, kao što su izvršavanje pritiska na suce ili izazivanja sumnje kod osoba koje ne dijele njihove stavove.

223.

Republika Poljska smatra da peti prigovor treba odbiti jer sporne odredbe nisu obuhvaćene područjem primjene OUZP‑a. Oslanja se na članak 2. stavak 2. točku (a) OUZP‑a u prilog tvrdnji da se OUZP ne primjenjuje na obradu osobnih podataka tijekom djelatnosti koja nije obuhvaćena opsegom prava Unije. Osim toga, budući da je ustrojstvo pravosuđa u isključivoj nadležnosti država članica, OUZP se ne primjenjuje na tu djelatnost.

224.

U svakom slučaju, Republika Poljska smatra da su predmetne nacionalne odredbe u skladu s OUZP‑om. Informacije koje se odnose na određene aktivnosti sudaca izvan područja pravosuđa mogu utjecati na obavljanje njihovih dužnosti i na postojanje razloga za izuzeće u određenom predmetu. Suprotno Komisijinim tvrdnjama, prethodno članstvo u političkoj stranci može utjecati na trenutačne pravosudne aktivnosti suca i na postojanje razloga za izuzeće u određenom predmetu. Svrha je tih obveza pružiti informacije stranci i omogućiti joj podnošenje obrazloženog zahtjeva za izuzeće. Njihova svrha nije spriječiti suca da obavlja aktivnosti koje nisu u skladu s neovisnošću pravosuđa ( 181 ), nego omogućiti provjeru ad casum da sudac uključen u predmet nije sudjelovao u aktivnostima koje bi mogle stvoriti dojam da nije u potpunosti objektivan. Nacionalne su odredbe stoga proporcionalne cilju jačanja nepristranosti i političke neutralnosti sudaca, za koji sama Komisija priznaje da je svrha spornih odredbi.

225.

Prema mišljenju Republike Poljske, cilj pribavljanja informacija o pripadnosti političkoj stranci prije 29. prosinca 1989. radi ocjene nepristranosti suca koji odlučuje o predmetima više od 30 godina kasnije potpuno je legitiman s obzirom na to da je politizacija pravosuđa svojstvena bivšim komunističkim režimima u srednjoj i istočnoj Europi.

226.

Republika Poljska napominje da Komisija ne isključuje da sudjelovanje u aktivnostima neprofitne zaklade ili organizacije može izravno utjecati na trenutačne aktivnosti suca, što se ne može izjednačiti s aktivnostima privatnih osoba. Suprotno Komisijinim tvrdnjama, obrada traženih informacija ograničava se isključivo na jačanje povjerenja javnosti u nepristranost i političku neutralnost sudaca. Takvi se podaci ne smiju upotrebljavati u druge svrhe, uključujući one koje bi mogle dovesti do diskriminacije ili vanjskog pritiska ili utjecaja na profesionalnu karijeru suca. Komisija nije dostavila nikakav dokaz u prilog svojem argumentu te su njezine tvrdnje stoga isključivo hipotetske.

227.

Republika Poljska odbacuje i Komisijinu tvrdnju prema kojoj se ciljevi koji se nastoje postići nacionalnim odredbama mogu ostvariti na manje restriktivan način. Svrha je tih obveza omogućiti strankama u postupku da raspolažu dostatnim informacijama kako bi mogle zatražiti da se suca izuzme u odgovarajućem trenutku. Taj se cilj ne može postići na način koji opisuje Komisija. Stoga treba odbiti Komisijin argument prema kojem se predmetne informacije mogu upotrebljavati isključivo u kontekstu unutarnjeg provjera mogućih sukoba interesa i priopćavati samo onima koji su odgovorni kako bi se osiguralo da suci poštuju etičke i profesionalne standarde i onima koji su odgovorni za određivanje sastava sudskih vijeća.

228.

Obrada podataka o članstvu sudaca u zakladama, udruženjima ili političkim strankama stoga ispunjava kriterij proporcionalnosti nužan za izvršavanje zadaće od javnog interesa. Slijedom toga i ne dovodeći u pitanje svoje stajalište o primjeni članka 2. stavka 2. točke (a) OUZP‑a, Republika Poljska smatra da sporne odredbe ispunjavaju i kriterije iz članka 6. stavka 3. posljednje rečenice, u vezi s člankom 6. stavkom 3. točkom (b) prvom rečenicom i člankom 6. stavkom 1. točkama (c) i (e) OUZP‑a. Nadalje, predmetni podaci ne spadaju u kategoriju posebnih osobnih podataka na koje se odnosi članak 9. stavak 1. OUZP‑a. Stoga nije potrebno provesti test proporcionalnosti koji ističe Komisija. Cilj predmetnih obveza nije da se zahtijeva od suca da podnese izjavu koja sadržava informacije koje se odnose na njegova politička ili vjerska mišljenja ili njegova filozofska uvjerenja. Prema Ustavu Republike Poljske suci, kao i ostali građani, imaju pravo na slobodu govora, vjerovanja, udruživanja i okupljanja ( 182 ) pod uvjetom da prilikom ostvarivanja tih prava postupaju uz poštovanje dostojanstva svojeg položaja te nepristranosti i neovisnosti pravosuđa.

229.

Iako je Komisijina tvrdnja u pogledu članka 7. i članka 8. stavka 1. Povelje sažeta i temelji se na istim argumentima koje iznosi u pogledu navodne povrede OUZP‑a, smatram da ističe samostalnu povredu Povelje koju je počinila Republika Poljska ( 183 ).

230.

Člankom 51. stavkom 1. Povelje predviđa se da se njezine odredbe odnose se na države članice samo kada provode pravo Unije. Člankom 6. stavkom 1. UEU‑a i člankom 51. stavkom 2. Povelje određuje se da se odredbama Povelje ni na koji način ne proširuju nadležnosti Unije kako su utvrđene u Ugovorima. Sud stoga ne može, s obzirom na Povelju, ocjenjivati nacionalni propis koji ne spada u okvir primjene prava Unije ( 184 ).

231.

U točki 21. presude u predmetu Åkerberg Fransson ( 185 ) Sud je utvrdio da s obzirom na to da se temeljna prava zajamčena Poveljom moraju poštovati kad je nacionalno zakonodavstvo obuhvaćeno područjem primjene prava Unije, ne mogu postojati situacije koje su obuhvaćene područjem primjene prava Unije a da ta temeljna prava pritom nisu primjenjiva. Stoga, primjena prava Unije uključuje primjenu temeljnih prava zajamčenih Poveljom. Iz toga slijedi da se temeljna prava koja se jamče Poveljom primjenjuju na sve situacije uređene pravom Unije i na taj ih se način osobito mora poštovati kada nacionalni propis ulazi u područje primjene tog prava. Da bi se Povelja primjenjivala, važno je i to da se u dotičnom području pravom Unije moraju propisati posebne obveze državama članicama s obzirom na situaciju o kojoj je riječ ( 186 ).

232.

OUZP‑om se državama članicama nalažu posebne obveze prilikom obrade osobnih podataka. Informacije navedene u članku 88.a Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova, članku 45. stavku 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i članku 8. stavku 2. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu upravnih sudova odnose se na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi ( 187 ) u skladu s člankom 4. stavkom 1. OUZP‑a. Njihovo prikupljanje i naknadna objava predstavljaju obradu u smislu članka 4. stavka 2. OUZP‑a ( 188 ). Pod pretpostavkom da je obrada osobnih podataka sudaca o kojoj je riječ u ovom prigovoru obuhvaćena područjem primjene OUZP‑a i da je stoga uređena pravom Unije, Sud je nadležan ocijeniti povređuje li se članak 7. i članak 8. stavak 1. Povelje time što je Republika Poljska donijela predmetno nacionalno zakonodavstvo. Kad je riječ o tvrdnji Republike Poljske prema kojoj se OUZP ne primjenjuje na ustrojstvo pravosuđa i/ili sudovanje u državi članici, s obzirom na to da ta djelatnost nije obuhvaćena materijalnim područjem primjene prava Unije u skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (a) OUZP‑a, Sud je presudio da, iako je ustrojstvo pravosuđa u državama članicama u njihovoj nadležnosti, prilikom izvršavanja te ovlasti one su dužne poštovati obveze koje imaju na temelju prava Unije ( 189 ). Materijalno područje primjene OUZP‑a vrlo je široko. Člankom 2. stavkom 1. te uredbe propisuje se da se „primjenjuje na obradu osobnih podataka koja se u cijelosti obavlja automatizirano te na neautomatiziranu obradu osobnih podataka koji čine dio sustava pohrane ili su namijenjeni biti dio sustava pohrane”. U članku 2. stavku 2. točkama (a) do (d) OUZP‑a u određenim slučajevima isključuje se obrada podataka iz materijalnog područja primjene te uredbe. Među tim isključenjima nalazi se članak 2. stavak 2. točka (a) OUZP‑a ako se ta obrada obavlja tijekom djelatnosti koja nije obuhvaćena područjem primjene prava Unije ( 190 ).

233.

U presudi Latvijas Republikas Saeima (Kazneni bodovi) ( 191 ) Sud ( 192 ) je odlučio da je cilj članka 2. stavka 2. točke (a) OUZP‑a u vezi s uvodnom izjavom 16. te uredbe ( 193 ) isključivanje iz njezina područja primjene obrada osobnih podataka koje državna tijela provode u okviru aktivnosti namijenjene zaštiti nacionalne sigurnosti ili neke druge aktivnosti koja se može svrstati u istu kategoriju. Činjenica da je neka aktivnost specifična za državu ili tijelo javne vlasti stoga nije dovoljna da se ta iznimka automatski primijeni na takvu aktivnost. Suprotno onomu što tvrdi Republika Poljska, člankom 2. stavkom 2. točkom (a) OUZP‑a iz materijalnog područja primjene te uredbe ne isključuje se ustrojstvo pravosuđa i/ili sudovanje u državama članicama ( 194 ).

234.

Osim toga, napominjem da niz posebnih odstupanja u OUZP‑u ograničava njegovu primjenu u odnosu na „sudov[e] kada obavljaju svoju sudbenu funkciju” ( 195 ). Stoga OUZP ne isključuje ustrojstvo pravosuđa ili pravosudne aktivnosti iz svojeg područja primjene, nego ograničava primjenu svojih određenih odredbi u nekoliko posebnih slučajeva.

235.

Stoga ustrojstvo pravosuđa i/ili sudovanje u državi članici nije aktivnost koja je obuhvaćena materijalnim područjem primjene prava Unije u skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (a) OUZP‑a ( 196 ). Nacionalne odredbe kojima se predviđa obrada osobnih podataka koja je obuhvaćena područjem primjene OUZP‑a moraju biti u skladu s tom uredbom i, posljedično, poštovati temeljna prava utvrđena Poveljom. S obzirom na cilj iz članka 1. stavka 2. OUZP‑a o zaštiti temeljnih prava i sloboda pojedinaca, a posebno njihova prava na zaštitu osobnih podataka, pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke za zakonitu obradu osobnih podataka na temelju te uredbe, ta obrada ispunjava i zahtjeve iz članaka 7. i 8. Povelje ( 197 ).

236.

Kao što to proizlazi iz njegove uvodne izjave 10., jedan od ciljeva OUZP‑a jest osigurati visoku razinu zaštite pojedinaca unutar Europske unije. U tu svrhu, tom se uredbom u čitavoj Uniji nastoji osigurati postojana i homogena primjena pravila za zaštitu temeljnih prava i sloboda pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka. Kao što se to navodi u uvodnoj izjavi 4. OUZP‑a, pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo nego ga se mora razmatrati u vezi s njegovom funkcijom u društvu te ga treba ujednačiti s drugim temeljnim pravima u skladu s načelom proporcionalnosti.

237.

Osim odstupanja dopuštenih u članku 23. OUZP‑a, svaka obrada osobnih podataka mora poštovati načela koja uređuju obradu osobnih podataka i prava dotične osobe utvrđena u poglavljima II. i III. te uredbe. Konkretno, svaka obrada osobnih podataka mora, s jedne strane, biti u skladu s načelima utvrđenima u članku 5. OUZP‑a i, s druge strane, ispuniti uvjete navedene u članku 6. te uredbe ( 198 ).

238.

U skladu s člankom 5. stavkom 1. točkama (a), (b), (c) i (d) OUZP‑a, osobni podaci moraju biti zakonito, pošteno i transparentno obrađivani s obzirom na ispitanika; prikupljeni u posebne, izričite i zakonite svrhe; primjereni, relevantni i ograničeni na ono što je nužno u odnosu na te svrhe; te točni i, prema potrebi, ažurni.

239.

Komisija ne tvrdi da je Republika Poljska povrijedila bilo koje od načela obrade osobnih podataka iz članka 5. OUZP‑a ( 199 ). Kad je riječ o članku 6. OUZP‑a, u presudi u predmetu Latvijas Republikas Saeima (Kazneni bodovi) ( 200 ) navodi se da se tom odredbom predviđa iscrpan i taksativan popis slučajeva u kojima se obrada osobnih podataka može smatrati zakonitom. Prema tome, zakonita obrada podataka mora biti obuhvaćena jednim od slučajeva predviđenih u toj odredbi ( 201 ).

240.

Obrada podataka zakonita je u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (c) OUZP‑a samo ako je nužna radi poštovanja pravnih obveza voditelja obrade ( 202 ). Takva je obrada zakonita u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (e) te uredbe samo ako je nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili pri izvršavanju službene ovlasti voditelja obrade ( 203 ). S obzirom na to da je obrada podataka u ovom postupku predviđena zakonom, zakonitost te obrade treba ispitati s obzirom na članak 6. stavak 1. točku (c) OUZP‑a. U skladu s člankom 6. stavkom 3. OUZP‑a, pravna osnova za obradu na koju se odnosi članak 6. stavak 1. točka (c) te uredbe mora biti utvrđena pravom Unije ili pravom države članice koje se primjenjuje na voditelja obrade ( 204 ) te se njome određuje svrha takve obrade. Usto, člankom 6. stavkom 3. OUZP‑a predviđa se da se pravom Unije ili nacionalnim pravom mora ostvariti cilj od javnog interesa te ono mora biti razmjerno zakonitom cilju koji se želi postići. U uvodnoj izjavi 39. OUZP‑a navodi se da bi se osobni podaci trebali obrađivati samo ako se svrha obrade opravdano ne bi mogla postići drugim sredstvima.

241.

Ni prava utvrđena člancima 7. i 8. Povelje i OUZP‑om nisu apsolutna prava te se primjenjuju u odnosu na njihovu funkciju u društvu ( 205 ). U skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih Poveljom, kao što je pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života te pravo na zaštitu osobnih podataka, mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su opravdana samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Europska unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba. Sud je istaknuo i da propisom kojim se zadire u temeljna prava na poštovanje privatnog života i zaštitu osobnih podataka treba predvidjeti jasna i precizna pravila kojima se uređuju njegov opseg i primjena ( 206 ).

242.

Peti prigovor Komisije temelji se na proporcionalnosti predmetnih nacionalnih odredbi. Komisija ne tvrdi da cilj osiguranja pristupa nepristranom sudu nije u javnom interesu ( 207 ) i da obrada na toj osnovi nije u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (c) i člankom 6. stavkom 3. OUZP‑a te člankom 52. stavkom 1. Povelje ( 208 ). Dovoljno je navesti da u područjima obuhvaćenima pravom Unije države članice moraju jamčiti pristup zakonom prethodno ustanovljenom neovisnom i nepristranom sudu u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a ( 209 ). Komisija u biti tvrdi da su nacionalne odredbe nezakonite jer nisu ni prikladne ni nužne za postizanje navedenog cilja Republike Poljske, a to je osiguranje nepristranosti pravosuđa.

243.

Člankom 9. stavkom 1. OUZP‑a izričito se zabranjuje obrada određenih osobnih podataka koji se smatraju posebno osjetljivima ( 210 ). Člankom 88.a Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova ( 211 ) traže se informacije o i. članstvu sudaca u udruženju ( 212 ), uključujući njihovu funkciju i trajanje članstva, ii. funkciji sudaca u tijelu neprofitne zaklade i njezino trajanje te iii. članstvu u političkoj stranci prije njihova imenovanja na sudačko mjesto ili tijekom obavljanja te dužnosti prije 29. prosinca 1989. Članstvo u udruženju ili funkcija u tijelu neprofitne zaklade može se odnositi na članstvo ili funkciju u tijelu sindikata, sportske organizacije, filozofske zajednice ili društvenog kluba. Pojmovi „članstvo” ili „funkcija” nisu definirani i mogu se odnositi na formalno ili neformalno članstvo ili funkciju. Terminologija koja se koristi u predmetnim nacionalnim odredbama tako je općenita i neprecizna da potencijalno obuhvaća gotovo svaki oblik udruživanja među ljudima. Usto, osim članka 88.a stavka 3. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova, predmetnim nacionalnim odredbama ne nalažu se nikakva vremenska ograničenja traženih podataka. Sudac bi potencijalno mogao biti obvezan prijaviti članstvo u amaterskom sportskom udruženju još iz njegova ranog djetinjstva.

244.

Opseg spornih odredbi stoga je vrlo širok. Zahtjev za podnošenje pisane izjave o članstvu u političkoj stranci, udruženju ili funkcija u tijelu neprofitne zaklade tijekom neograničenog razdoblja i objavljivanje tih podataka može predstavljati obradu osobnih podataka kojom se otkrivaju sučeva politička mišljenja, filozofska uvjerenja ili njegovo članstvo u sindikatu.

245.

Člankom 9. stavkom 1. OUZP‑a zabranjuje se prikupljanje i objavljivanje osjetljivih osobnih podataka kojima se, među ostalim, otkrivaju politička mišljenja, vjerska ili filozofska uvjerenja ili članstvo u sindikatu. Člankom 9. stavkom 2. OUZP‑a predviđaju se određene iznimke i odstupanja od te zabrane. Oni uključuju članak 9. stavak 2. točku (g) OUZP‑a u kojem se navodi da se takvi osobni podaci mogu obrađivati ako je to „nužn[o] za potrebe značajnog javnog interesa na temelju prava Unije ili prava države članice koje je razmjerno željenom cilju te kojim se poštuje bit prava na zaštitu podataka i osiguravaju prikladne i posebne mjere za zaštitu temeljnih prava i interesa ispitanika” ( 213 ).

246.

Usto se može istaknuti da Republika Poljska nije navela mjere koje je poduzela kako bi zaštitila temeljna prava sudaca u skladu s člankom 7. i člankom 8. stavkom 1. Povelje ili na temelju OUZP‑a, osobito njegovih članaka 6. i 9., kao što se to zahtijeva člankom 9. stavkom 2. točkom (g) te uredbe, kako bi se ublažio utjecaj odredbi koje je donijela.

247.

Samo na toj osnovi čini se da je Republika Poljska povrijedila temeljno pravo sudaca na poštovanje privatnog života i pravo na zaštitu osobnih podataka zajamčena člankom 7. i člankom 8. stavkom 1. Povelje te člankom 6. stavkom 1. točkama (c) i (e), člankom 6. stavkom 3. i člankom 9. stavkom 1. OUZP‑a.

248.

Radi cjelovitosti, ispitat ću jesu li predmetne nacionalne odredbe prikladne ili nužne za postizanje navedenog cilja Republike Poljske da se osigura nepristranost pravosuđa. Osiguravanje pristupa neovisnom i nepristranom sudu potreba je od značajnog javnog interesa ( 214 ) u smislu članka 9. stavka 2. točke (g) OUZP‑a. Veća transparentnost u pogledu prethodnog članstva sudaca u zakladama, udruženjima i tako dalje u načelu može povećati povjerenje javnosti u neovisnost i nepristranost pravosuđa.

249.

Nije utvrđeno da je donošenje predmetnih nacionalnih odredbi bilo nužno za postizanje cilja koji se njima želi ostvariti. Kao prvo, u tim odredbama ne navode se razlozi za njihovo donošenje. Kao drugo, Republika Poljska nije dokazala takvu nužnost tijekom ovog postupka. Nije navela da su prije donošenja tih odredbi postojeće nacionalne odredbe o nepristranosti pravosuđa i izuzeću sudaca bile neodgovarajuće ili da nije bilo dovoljno povjerenja javnosti u nepristranost pravosuđa u Poljskoj. Čini se da se predmetne nacionalne odredbe temelje na pretpostavci da javnost pravosuđe smatra pristranim. To je osobito očito u pogledu zahtjeva iz članka 88.a stavka 3. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova koji se odnosi na sučevo članstvo u političkoj stranci tijekom obavljanja njegovih dužnosti prije 29. prosinca 1989. U presudi Getin Noble Bank ( 215 ) Sud je odlučio da se imenovanje suca tijekom razdoblja u kojem je Narodna Republika Poljska bila komunistička država ne može smatrati da samo po sebi može kod pojedinaca pobuditi legitimne i ozbiljne sumnje u neovisnost i nepristranost tog suca prilikom obavljanja njegovih sudačkih dužnosti 30-ak godina kasnije.

250.

Kad je riječ o tome može li se cilj obrade razumno ispuniti na drugi način, iako predmetne nacionalne odredbe omogućuju, kao što to tvrdi Republika Poljska, provjeru ad casum da sudac koji ispituje predmet nije bio uključen u aktivnosti koje bi mogle ostaviti dojam da nije u potpunosti objektivan, one široj javnosti pružaju pristup osjetljivim osobnim podacima ( 216 ). Navedena svrha nacionalnih odredbi mogla se postići na znatno manje invazivan način tako da se primjerice odvjetnicima stranaka u postupku omogući pristup predmetnim podacima i ograniči svako naknadno javno otkrivanje podataka koji nisu povezani s posebnom i ograničenom svrhom osiguravanja nepristranosti pravosuđa.

251.

Obrada predmetnih osjetljivih osobnih podataka predstavlja ozbiljno ograničenje prava sudaca na poštovanje privatnog života i prava na zaštitu osobnih podataka u skladu s člankom 7. i člankom 8. stavkom 1. Povelje i OUZP‑om koje premašuje ono što je nužno za postizanje cilja koji se njome želi ostvariti.

252.

Stoga Sudu savjetujem da se člankom 88.a Izmijenjenog zakona o ustrojstvu redovnih sudova, člankom 45. stavkom 3. Izmijenjenog zakona o Vrhovnom sudu i člankom 8. stavkom 2. Izmijenjenog zakona o ustrojstvu upravnih sudova povređuju članak 7. i članak 8. stavak 1. Povelje te članak 6. stavak 1. točke (c) i (e), članak 6. stavak 3. i članak 9. stavak 1. OUZP‑a.

253.

Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

254.

U ovom slučaju Komisija i Republika Poljska zatražile su da se drugoj stranci u postupku naloži snošenje troškova.

255.

Budući da je Komisija podnijela zahtjev da se Republici Poljskoj naloži snošenje troškova i da Republika Poljska nije uspjela u postupku, osim u pogledu drugog prigovora, treba joj naložiti da snosi četiri petine troškova, uključujući četiri petine troškova koji se odnose na postupak privremene pravne zaštite.

256.

U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Kraljevina Belgija, Kraljevina Danska, Kraljevina Nizozemska, Republika Finska i Kraljevina Švedska snosit će vlastite troškove.

257.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da: