1.

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje nekoliko odredbi Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite ( 2 ) i Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite ( 3 ), kao i članaka 41. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 4 ).

2.

Taj je zahtjev upućen u okviru ispitivanja tužbe koju je podnio GM, sirijski državljanin, protiv odluke Országos Idegenrendészeti Főigazgatósága (Glavno državno ravnateljstvo policije za migracije, Mađarska, u daljnjem tekstu: Glavno ravnateljstvo ili tijelo odlučivanja) kojom mu se oduzima status izbjeglice i odbija odobriti status supsidijarne zaštite.

3.

Sud koji je uputio zahtjev u prethodnim pitanjima pita Sud o načinima primjene postupaka za oduzimanje i odbijanje odobrenja međunarodne zaštite dotičnom državljaninu treće zemlje na temelju povjerljivih informacija jer predstavlja prijetnju za sigurnost države članice u kojoj se nalazi. Konkretno, taj sud dovodi u pitanje usklađenost mađarskog propisa s pravom Unije jer se njime, s jedne strane, ograničava pristup dotičnih osoba ili njihovih zastupnika povjerljivim informacijama na temelju kojih su donesene odluke o oduzimanju ili odbijanju odobrenja međunarodne zaštite zbog razloga zaštite nacionalne sigurnosti i, s druge strane, jer se njime pripisuje ključna uloga tijelima specijaliziranim u području nacionalne sigurnosti i okviru postupka koji dovodi do donošenja tih odluka.

4.

U ovom ću mišljenju iznijeti razloge zbog kojih smatram da se tim postupkom ne poštuje nekoliko postupovnih jamstava na koja treba imati pravo podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu na temelju direktiva 2011/95 i 2013/32.

5.

Što se tiče Direktive 2011/95, relevantne odredbe u okviru ovog zahtjeva za prethodnu odluku jesu sljedeće: članak 4. stavak 3., članak 14. stavak 4. točka (a) i članak 17. stavak 1. točke (b) i (d).

6.

Što se tiče direktive 2013/32, relevantne odredbe jesu sljedeće: članak 4. stavci 1. i 2., članak 10. stavci 2. i 3., članak 11. stavak 2., članak 23. stavak 1., članak 45. stavci 1. i 3. i članak 46. stavak 1.

7.

Člankom 8. stavcima 4. i 5. menedékjogról szóló 2007. évi LXXX. törvényja (Zakon br. LXXX. iz 2007. o azilu) ( 5 ) od 29. lipnja 2007., u verziji kako je izmijenjena 2018. évi CXXXIII. törvény az egyes migrációs tárgyú és kapcsolódó törvények módosításáról (Zakon br. CXXXIII iz 2018. o izmjeni određenih zakona o migracijama i nekih s njim povezanih zakona) ( 6 ), na snazi od 1. siječnja 2019., određuje se:

„4.   Status izbjeglice ne može se odobriti strancu ako njegov boravak na državnom području Mađarske predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost.

5.   Status izbjeglice neće se odobriti strancu kojeg je sud pravomoćnom presudom osudio na

8.

Člankom 15. Zakona o azilu predviđa se sljedeće:

„Status supsidijarne zaštite neće se odobriti strancu

[…]

9.

Članak 57. stavci 1. i 3. Zakona o azilu glasi kako slijedi:

„(1)   U postupcima uređenim ovim zakonom, specijalizirano državno tijelo izdaje mišljenje o tehničkim pitanjima čija je ocjena u njegovoj nadležnosti u okviru upravnog postupka.

[…]

(3)   Nadležno tijelo u području azila ne može odstupiti od mišljenja specijaliziranog državnog tijela ako odluka o onome što je u njemu utvrđeno nije u njegovoj nadležnosti.”

10.

Člankom 11. a minősített adat védelméről szóló 2009. évi CLV. törvényja (Zakon br. CLV. iz 2009. o zaštiti klasificiranih podataka) ( 7 ) od 29. prosinca 2009. predviđa se:

„(1)   Zainteresirana osoba ovlaštena je pristupiti svojim osobnim podacima koji imaju status nacionalnih klasificiranih podataka na temelju odobrenja za uvid koje je izdao klasifikator, a da pritom nije potrebno uvjerenje o sigurnosnoj provjeri osobe. Prije pristupa nacionalnim klasificiranim podacima, zainteresirana osoba mora dati pisanu izjavu o povjerljivosti i poštovati pravila o zaštiti nacionalnih klasificiranih podataka.

(2)   Na zahtjev zainteresirane osobe, klasifikator u roku od 15 dana odlučuje hoće li izdati odobrenje za uvid. Klasifikator odbija odobrenje za uvid ako uvid u podatke šteti javnom interesu na kojem se temelji klasifikacija. Klasifikator mora obrazložiti odbijanje odobrenja za uvid.

(3)   U slučaju odbijanja odobrenja za uvid, zainteresirana osoba može navedenu odluku osporavati u upravnom sporu […].”

11.

U članku 12. stavcima 1. i 2. Zakona o zaštiti klasificiranih podataka navodi se:

(1)   Voditelj obrade klasificiranih podataka zainteresiranoj osobi može uskratiti pravo na pristup njezinim osobnim podacima ako se ostvarivanjem tog prava ugrožava javni interes na kojem se temelji klasifikacija.

(2)   Ako se na sudu pozove na prava zainteresirane osobe, odredbe članka 11. stavka 3. primjenjuju se mutatis mutandis na sud koji odlučuje o predmetu i na pristup klasificiranim podacima.”

12.

Članak 13. Zakona o zaštiti klasificiranih podataka glasi kako slijedi:

„1.   Klasificiranim podacima može se koristiti samo osoba koja za to ima opravdanje radi obavljanja državne ili javne funkcije i koja, ne dovodeći u pitanje iznimke predviđene zakonom, raspolaže:

[…]

5.   Osim ako zakonom nije drukčije predviđeno, sud može ostvariti prava raspolaganja koja su potrebna za rješavanje predmeta dodijeljenih prema redoslijedu raspodjele, a da pritom nema potrebe za provjerom nacionalne sigurnosti, uvjerenjem o sigurnosnoj provjeri osobe, izjavom o povjerljivosti ili odobrenjem za korištenje.”

13.

GM, sirijski državljanin, podnio je zahtjev za azil 2005. dok je služio kaznu oduzimanja slobode koja mu je pravomoćnom presudom donesenom 2002. izrečena zbog zlouporabe znatne količine opojnih droga.

14.

Mađarska tijela priznala su mu status „osobe s odobrenjem”, ali su mu ga oduzela 2010. nakon postupka preispitivanja, što je potvrđeno sudskom odlukom. GM je 2011. ponovno podnio zahtjev za odobravanje statusa izbjeglice, na temelju kojeg ga je sud koji je uputio zahtjev presudom od 29. lipnja 2012. priznao kao izbjeglicu „sur place”.

15.

Upravni postupak kojim se nastojalo oduzeti mu status izbjeglice pokrenut je 2019. po službenoj dužnosti te je završio oduzimanjem tog statusa. Sud koji je uputio zahtjev proveo je nadzor zakonitosti odluke kojom se GM‑u oduzeo status izbjeglice.

16.

Tijekom upravnog spora, drugonavedeni tuženik Alkotmányvédelmi Hivatal (Ured za ustavnu zaštitu, Mađarska) i trećenavedeni tuženik Terrorelhárítási Központ (Centar za borbu protiv terorizma, Mađarska) u svojem mišljenju, koje su izdali kao specijalizirana državna tijela, zaključili su da GM‑ov boravak u Mađarskoj ugrožava nacionalnu sigurnost.

17.

Na temelju prethodno navedenog, Glavno ravnateljstvo zaključilo je da u GM‑ovu slučaju postoji razlog za isključenje iz prava na status izbjeglice i status osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita.

18.

U okviru postupka povodom tužbe protiv odluke o oduzimanju statusa izbjeglice i odbijanja odobrenja statusa supsidijarne zaštite, GM‑ov zastupnik tvrdio je da nema uvid čak ni u bitne elemente povjerljivih podataka na temelju kojih se zaključilo da postoji opasnost za nacionalnu sigurnost i da se, čak i da ih je mogao pregledati, primjenjivim propisom ne dopušta da ih upotrijebi u okviru sudskog postupka. Naglašava, pri čemu se oslanja na sudsku praksu Suda, i da je tijelo odlučivanja dužno provesti pojedinačnu ocjenu zahtjevâ te da svoju odluku ne može temeljiti samo na zaključcima iz mišljenja tijela specijaliziranog u području nacionalne sigurnosti. Usto, tvrdi da se u mađarskom zakonodavstvu razlozima za isključenje koji dovode do oduzimanja statusa dodaje još jedan razlog koji se protivi pravu Unije.

19.

Kao prvo, što se tiče prava na pristup informacijama na temelju kojih je Glavno ravnateljstvo donijelo odluku, sud koji je uputio zahtjev navodi da iz relevantne sudske prakse Kúrije (Vrhovni sud, Mađarska) proizlazi da ona smatra da su postupovna prava dotičnih osoba zajamčena samom činjenicom da sud koji provodi nadzor upravne odluke koja se temelji na klasificiranim podacima može imati uvid u dokumente specijaliziranog državnog tijela koji sadržavaju te podatke. Stoga se ne zahtijeva da dotična osoba može imati uvid i upotrebljavati predmetne podatke ili barem njihove bitne elemente.

20.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da se u okviru ovog predmeta odluka kojom je Glavno ravnateljstvo odbilo međunarodnu zaštitu temelji samo na činjenici da su dva specijalizirana državna tijela koja su sudjelovala u postupku u svojim mišljenjima utvrdila da GM‑ov boravak u Mađarskoj „ugrožava nacionalnu sigurnost”. Sâmo Glavno ravnateljstvo nije imalo uvid u razloge na kojima se temeljilo mišljenje tih tijela, uključujući klasificirane podatke.

21.

Štoviše, prema mišljenju tog suda, ni GM ni njegov pravni zastupnik nisu mogli iznijeti stajališta u pogledu neobrazloženog mišljenja specijaliziranih državnih tijela, dobiveno u upravnom postupku, niti su mogli osporavati njegovu osnovanost od faze tog postupka. Iako GM na temelju mađarskog propisa ima mogućnost podnijeti zahtjev za pristup svojim klasificiranim osobnim podacima, ni u kojem slučaju, čak ni da mu se odobri uvid u te podatke, ne može ih upotrijebiti u okviru upravnog postupka ni u okviru sudskog postupka.

22.

Sud koji je uputio zahtjev ističe i da na temelju Zakona o zaštiti klasificiranih podataka, specijaliziranom državnom tijelu koje odlučuje o odobrenju za uvid nije dopušteno da djelomično prihvati zahtjev za uvid i da pritom priopći bitne elemente razloga na kojima se temelji njegovo mišljenje.

23.

Usto, iako sud koji provodi nadzor zakonitosti mišljenja specijaliziranih državnih tijela i odluke u području azila, koji se temelje na takvim razlozima, ima ovlast uvida u povjerljive ili klasificirane podatke, te podatke ne može upotrijebiti ni u kakvom kontekstu i u tom pogledu ne može dati nikakvu izjavu niti izvesti zaključke u njihovu pogledu, ni tijekom suđenja ni u presudi.

24.

Prema tome, sud pred kojim se vodi postupak treba provesti nadzor zakonitosti predmetne odluke i odlučiti u zadnjem stupnju o primjenjivosti razloga za isključenje koji se temelji na povjerljivim ili klasificiranim podacima, a da pritom tužitelj ili njegov zastupnik u pogledu obrazloženja te odluke nisu mogli iznijeti obranu, kao ni argumente i činjenice koje mogu pobiti primjenjivost takvog razloga za isključenje u njegovu pojedinačnom slučaju.

25.

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev ističe da članak 23. stavak 1. drugi podstavak točka (b) Direktive 2013/32 nije prenesen u mađarsko pravo, čime se, prema njegovu mišljenju, iznimci od prava na pristup koja se izričito priznaje tom odredbom dodaje još jedno odstupanje. Stoga taj sud ima dvojbe u pogledu toga jamče li se mađarskim pravom temeljna postupovna prava koja su dio GM‑ova prava na djelotvoran pravni lijek.

26.

Kao drugo, što se tiče veze između mišljenjâ specijaliziranih državnih tijela i odluke tijela odlučivanja, sud koji je uputio zahtjev naglašava da na temelju mađarskog prava ta tijela trebaju izdati obvezujuće i neobrazloženo mišljenje o postojanju „opasnosti za nacionalnu sigurnost” od kojeg to tijelo ne može odstupiti. Navedeno tijelo tada može samo uputiti na to mišljenje i pravila primjenjiva u njegovoj odluci. To ga sprečava da provede iscrpno ispitivanje postojanja i primjenjivosti razloga za isključenje u svakom slučaju zasebno, kao i da uzme u obzir pojedinačne okolnosti te zahtjeve nužnosti i proporcionalnosti.

27.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, mađarsko zakonodavstvo stoga ima za posljedicu da u konačnici tijelo odlučivanja ne provodi ispitivanje međunarodne zaštite niti donosi odluku o meritumu, nego to čine dva specijalizirana državna tijela, za razliku od onog što se predviđa Direktivom 2013/32, što može ugroziti postupovna jamstva koja proizlaze iz prava Unije te se protivi onome što se predviđa Direktivom 2011/95.

28.

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev navodi da je tijelo odlučivanja na temelju razloga za isključenje predviđenog u članku 15. točki (ab) Zakona o azilu izjavilo da se GM‑u ne može priznati status osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita. U tu se svrhu oslonilo na osuđujuću kaznenu presudu, koja je u odnosu na GM‑a donesena 6. lipnja 2002. te je postala pravomoćna prije osamnaest godina, zbog kaznenog djela koje je kvalificiralo kao djelo „ozbiljne prirode”.

29.

Tužitelj je kaznu oduzimanja slobode izrečenu u toj presudi odslužio 2004., prije šesnaest godina, a za to se kazneno djelo već znalo kad je GM‑u odobren status izbjeglice. Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu napominje da ni tijelo odlučivanja ni sud koji je odlučio o odobrenju statusa izbjeglice nisu primijenili razlog za isključenje koji se odnosi na navedeno kazneno djelo.

30.

S obzirom na sve te elemente, Fővárosi Törvényszék (Okružni sud u Budimpešti) odlučio je prekinuti glavni postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

31.

Pisana očitovanja podnijeli su GM, češka, mađarska i nizozemska vlada te Europska komisija. Nizozemska je vlada zauzela stajalište samo u pogledu prvih dvaju pitanja.

32.

U prethodnim pitanjima suda koji je uputio zahtjev u ovom predmetu traži se od Suda da ocijeni je li s određenim odredbama direktiva 2011/95 i 2013/32 usklađen postupak koji je doveo do toga da se državljaninu treće zemlje oduzme status izbjeglice i da mu se odbije priznati status osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita uz obrazloženje da on predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost i da je počinio teško kazneno djelo.

33.

Što se tiče razloga koje ističe tijelo odlučivanja, člankom 14. stavkom 4. točkom (a) Direktive 2011/95 predviđa se:

„Države članice mogu opozvati, poništiti ili odbiti obnoviti status izbjeglice koji je odobrilo izvršno, upravno, sudsko ili neformalno sudsko tijelo ako:

34.

Usto, u članku 17. stavku 1. točkama (b) i (d) te direktive navodi se:

„Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva nemaju pravo na supsidijarnu zaštitu ako postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se može smatrati da:

[…]

[…]

35.

Prema mojem mišljenju, ispitivanje pitanja suda koji je uputio zahtjev može se podijeliti u tri dijela.

36.

Najprije se u prvom i drugom pitanju traži da se ispita opseg prava na pristup povjerljivim ili klasificiranim podacima na kojima se temelji odluka koju je donijelo tijelo odlučivanja u pogledu oduzimanja ili odbijanja međunarodne zaštite.

37.

Nadalje, treće i četvrto pitanje dovodi do ispitivanja toga je li s direktivama 2011/95 i 2013/32 usklađen postupak na temelju kojeg je tijelo odlučivanja, s jedne strane, vezano mišljenjima koja izdaju specijalizirana državna tijela u kojima se ističe da dotična osoba predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost i, s druge strane, obrazlaže svoju odluku pukim upućivanjem na tu prijetnju.

38.

Naposljetku, peto pitanje odnosi se na to je li tijelo odlučivanja temeljilo odbijanje supsidijarne zaštite na činjenici da je podnositelj zahtjeva počinio teško kazneno djelo, iako je to tijelo znalo za taj razlog za isključenje kad mu je prethodno odobrilo međunarodnu zaštitu.

39.

Prvim se pitanjem nastoji odrediti ima li osoba u odnosu na koju je donesena odluka o oduzimanju ili odbijanju odobrenja međunarodne zaštite, uz obrazloženje da predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, pravo pristupiti barem bitnim elementima povjerljivih ili klasificiranih podataka na kojima se temelji takva odluka, kao i pravo na upotrebu tih podataka u okviru upravnog postupka te zatim, ovisno o slučaju, sudskog postupka. U drugom se pitanju traži od Suda da pojasni što obuhvaćaju bitni elementi podataka kojima dotična osoba treba imati pristup u skladu s člankom 23. stavkom 1. drugim podstavkom točkom (b) Direktive 2013/32, u vezi s člancima 41. i 47. Povelje.

40.

Kako bi se odgovorilo na prvo pitanje, valja navesti da na temelju članka 23. stavka 1. prvog podstavka Direktive 2013/32 „[d]ržave članice osiguravaju da pravni ili drugi savjetnik kojeg kao takvog priznaje ili dopušta nacionalno zakonodavstvo, koji pomaže ili zastupa podnositelja zahtjeva prema uvjetima iz nacionalnog prava, ima pristup informacijama iz predmeta podnositelja zahtjeva na temelju na kojem se donosi ili će se donijeti odluka”. Tako se utvrđuje načelo da savjetnik dotične stranke ima pristup informacijama na temelju kojih se donosi odluka u pogledu međunarodne zaštite.

41.

Iznimka tog prava na pristup ipak se predviđa u članku 23. stavku 1. drugom podstavku te direktive kojim se određuje:

„Države članice mogu predvidjeti iznimke ako bi otkrivanje informacija ili izvora moglo ugroziti nacionalnu sigurnost, sigurnost organizacija ili osobe/osoba koje dostavljaju informacije ili sigurnosti osobe/osoba na koje se informacije odnose, ili kad bi bili ugroženi interesi istrage u vezi razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu od strane nadležnih tijela država članica ili bi to oslabilo međunarodne odnose država članica. U tim slučajevima države članice:

42.

U članku 23. stavku 1. posljednjem podstavku navedene direktive navodi se da „[u] pogledu točke (b) države članice posebno mogu omogućiti pristup do takvih informacija ili izvora pravnom ili drugom savjetniku koji je obavio sigurnosnu provjeru ako su informacije potrebne za razmatranje zahtjeva ili za donošenje odluke o ukidanju međunarodne zaštite”.

43.

Iz tih odredbi zaključujem da ograničenje prava na pristup informacijama o zainteresiranoj osobi, zbog razloga zaštite nacionalne sigurnosti, podliježe dvama kumulativnim uvjetima, odnosno, s jedne strane, tome da nadležni sudovi, kako bi odlučili o zakonitosti odluke o međunarodnoj zaštiti, imaju pristup povjerljivim podacima ili izvorima i, s druge strane, da se postupci kojima se jamče prava obrane zainteresirane osobe predviđaju nacionalnim pravom.

44.

Čini mi se da je prvi uvjet u načelu ispunjen jer iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da nadležni sudovi doista imaju pravo na potpuni pristup povjerljivim podacima koji se odnose na dotičnu osobu. Međutim, valja naglasiti ograničenja kojima podliježu ti sudovi u pogledu upotrebe tih podataka.

45.

Problem koji sud koji je uputio zahtjev ističe u prvom i drugom pitanju odnosi se na ocjenu drugog uvjeta.

46.

Što se tiče tog uvjeta, preskriptivnom formulacijom članka 23. stavka 1. drugog podstavka točke (b) Direktive 2013/32 navodi se da su države članice dužne u nacionalnom pravu utvrditi postupke kojima se osigurava poštovanje prava obrane podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu. U tom pogledu, pristup povjerljivim podacima odobren savjetniku dotične osobe koji je obavio sigurnosnu provjeru koja se predviđa člankom 23. stavkom 1. posljednjim podstavkom te direktive predstavlja tek primjer postupovnih pravila koja mogu uspostaviti države članice.

47.

Prema tome, iz članka 23. stavka 1. posljednjeg podstavka Direktive 2013/32 i korištenja izraza „posebno” jasno proizlazi da je zakonodavac Unije odlučio da neće u potpunosti odrediti postupke koje treba provoditi kako bi se zajamčilo poštovanje prava obrane dotične osobe kad se odluke u pogledu međunarodne zaštite donosi na temelju povjerljivih podataka te je naprotiv odabrao ostaviti državama članicama određenu marginu prosudbe u tom području.

48.

Budući da se u Direktivi 2013/32 ne pojašnjava na koji način države članice trebaju osigurati poštovanje prava obrane dotične osobe ako je njezino pravo na pristup spisu ograničeno u skladu s člankom 23. stavkom 1. drugim podstavkom te direktive, konkretna postupovna pravila utvrđena u tu svrhu obuhvaćena su unutarnjim pravnim poretkom svake države članice na temelju načela postupovne autonomije država članica, ali pod uvjetom da nisu nepovoljnija od onih koja uređuju slične unutarnje situacije (načelo ekvivalentnosti) i da ne čine u praksi nemogućim ili pretjerano otežanim ostvarivanje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti) ( 8 ).

49.

Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da pravo na dobru upravu, utvrđeno u članku 41. Povelje, odražava opće načelo prava Unije koje se primjenjuje na države članice kada provode to pravo ( 9 ). Stoga, Sud može odgovoriti na ova prethodna pitanja s obzirom na to opće načelo prava Unije, prema kojem pravo na dobru upravu podrazumijeva obvezu obrazlaganja njezinih odluka ( 10 ).

50.

Države članice prilikom provođenja prava Unije također su obvezne osigurati poštovanje prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 47. prvog stavka Povelje koje potvrđuje načelo djelotvorne sudske zaštite ( 11 ).

51.

Iako iz elemenata kojima Sud raspolaže ne proizlazi da se u ovom slučaju može povrijediti načelo ekvivalentnosti, prema mojem mišljenju, to ne vrijedi za načelo djelotvornosti, kao i za pravo na dobru upravu i pravo na djelotvoran pravni lijek.

52.

U tom pogledu valja naglasiti načelo djelotvornosti podrazumijeva da države članice u svakom slučaju imaju odgovornost osigurati djelotvornu zaštitu prava zajamčenih pravom Unije i osobito poštovanje, s jedne strane, načela prema kojem se adresatima odluka koje značajno utječu na njihove interese mora omogućiti da učinkovito iznesu svoja stajališta u vezi s elementima na kojima uprava namjerava temeljiti svoju odluku i, s druge strane, svačijeg prava da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj, sadržanog u članku 47. drugom stavku Povelje ( 12 ).

53.

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da načelo jednakosti oružja, koje je sastavni dio načela djelotvorne sudske zaštite prava koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije, utvrđenog u toj odredbi, s obzirom na to da je posljedica, kao što je to, među ostalim, načelo kontradiktornosti, samog pojma poštenog suđenja, podrazumijeva obvezu da se svakoj stranci pruži razumna mogućnost da iznese svoje stajalište, uključujući svoje dokaze, u uvjetima koji je u odnosu na protivnu stranu ne stavljaju u očito nepovoljniji položaj ( 13 ).

54.

Prema mojem mišljenju, iz prethodno navedenih elemenata proizlazi da, kako bi joj se omogućilo da djelotvorno ostvari prava obrane koja joj se izričito jamče na temelju članka 23. stavka 1. drugog podstavka točke (b) Direktive 2013/32, dotična osoba treba raspolagati barem bitnim elementima informacija u kojima se navodi da ona predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost i na kojima se temelji odluka o oduzimanju ili odbijanju odobrenja međunarodne zaštite. Na taj se način usklađuju pravo na dobru upravu i pravo na djelotvoran pravni lijek s potrebom da se osigura povjerljivost informacija i dokaza u pogledu prijetnje za nacionalnu sigurnost.

55.

Međutim, na temelju naznaka koje su dostavljene Sudu smatram da se mađarskim pravom dostatno ne jamče postupovna prava koja treba imati osoba u odnosu na koju je donesena odluka o oduzimanju ili odbijanju odobrenja međunarodne zaštite. Naime, ne čini mi se da je u skladu s upravo navedenim načelima sustav u okviru kojeg se smatra da su takva postupovna prava zajamčena pukom činjenicom da sud koji provodi sudski nadzor upravne odluke koja se temelji na povjerljivim ili klasificiranim podacima može imati uvid u spis specijaliziranih državnih tijela koji sadržava takve podatke a da pritom dotičnoj osobi ili njezinu savjetniku nije osigurana mogućnost uvida u predmetne podatke ili barem njihove bitne elemente te ih oni ne mogu primijeniti u okviru upravnog postupka i zatim, ovisno o slučaju, sudskog postupka.

56.

Iako je svakako točno da zainteresirana osoba može podnijeti zahtjev specijaliziranim državnim tijelima kako bi joj proslijedila informacije u kojima se navodi postojanje prijetnje za nacionalnu sigurnost, mađarskim se propisom uopće ne jamči da će u slučaju odbijanja tog zahtjeva ( 14 ) dotična osoba ili njezin zastupnik moći imati uvid barem u bitne elemente u potporu postojanja takve prijetnje.

57.

Kako bi se odvagnuli, s jedne strane, pravo na dobru upravu i pravo na djelotvoran pravni lijek i, s druge strane, nužnost osiguranja zaštite nacionalne sigurnosti, smatram da se korisni zaključci mogu izvesti osobito iz presude od 4. lipnja 2013., ZZ ( 15 ). Naime, iz te presude proizlazi da, kako bi se zajamčilo poštovanje načela kontradiktornosti te se zainteresiranoj osobi omogućilo da osporava razloge na kojima se temelji predmetna odluka te joj se time omogući da korisno istakne svoja sredstva obrane, potrebno je da je se u svakom slučaju obavijesti o osnovanosti razloga na kojima se temelji odluka donesena u odnosu na nju ( 16 ).

58.

Sud je stoga u toj presudi u pogledu mjere kojom se ograničava sloboda kretanja i boravka građanina Unije zbog razloga javne sigurnosti odlučio da „članak 30. stavak 2. i članak 31. [Direktive 2004/38/EZ ( 17 )], u vezi s člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da se njima zahtijeva da nadležni nacionalni sud osigura da se činjenica da nadležno nacionalno tijelo zainteresiranoj osobi ne otkriva precizno i u cijelosti razloge na kojima se temelji odluka donesena u skladu s člankom 27. te direktive, kao ni s njom povezane dokaze, ograniči na ono što je strogo nužno i da se zainteresiranu osobu u svakom slučaju obavijesti o osnovanosti navedenih razloga na način kojim se u potpunosti poštuje potrebna povjerljivost dokaza” ( 18 ).

59.

Potreba da se usklade, s jedne strane, legitimna razmatranja o nacionalnoj sigurnosti i, s druge strane, potreba da se zainteresiranoj osobi u dovoljnoj mjeri zajamči poštovanje njezinih postupovnih prava, kao što je pravo da je se sasluša, kao i načela kontradiktornosti, prema mojem mišljenju, ne može se razlikovati ovisno o pravnom položaju osobe kojoj se stavlja na teret da je ugrozila nacionalnu sigurnost ( 19 ). Slijedom toga, predlažem Sudu da odluči da odvagivanje između takvih zahtjeva treba provesti u okviru odluke o oduzimanju ili odbijanju odobrenja međunarodne zaštite i da to odvagivanje treba konkretno odražavati prosljeđivanje podnositelju zahtjeva za takvu zaštitu bitnih elemenata podataka u kojima se navodi da predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost i stoga čine temelj te odluke.

60.

Buduću da se prosljeđivanjem tih bitnih elemenata nastoji omogućiti dotičnoj osobi da osporava razloge na kojima se temelji odluka o oduzimanju ili odbijanju odobrenja međunarodne zaštite, ta osoba stoga treba saznati za glavne činjenice i ponašanja koja joj se stavljaju na teret.

61.

Važno je ipak istaknuti da je Sud u presudi od 4. lipnja 2013., ZZ ( 20 ), naglasio posebnu prirodu dokaza čiju povjerljivu prirodu može biti potrebno zaštititi. Naime, prema mišljenju Suda, „u određenim slučajevima, otkrivanje tih dokaza može izravno i posebno ugroziti nacionalnu sigurnost jer osobito može dovesti u opasnost život, zdravlje ili slobodu osoba ili otkriti istražne metode koje posebno upotrebljavaju nacionalna sigurnosna tijela te time ozbiljno ugroziti, pa čak i spriječiti buduće izvršavanje zadaća tih tijela” ( 21 ).

62.

Zaključno, naglašavam da mi se čini da mađarski propis u svakom slučaju nije u skladu s obvezom jamčenja prava obrane dotične osobe, koja proizlazi iz članka 23. stavka 1. drugog podstavka točke (b) Direktive 2013/32 jer se podaci, u koje ta osoba može imati uvid, u skladu s tim propisom ne mogu upotrijebiti za njezinu obranu ni u okviru upravnog postupka ni u okviru sudskog postupka.

63.

S obzirom na te elemente, predlažem Sudu da na prvo i drugo pitanje odgovori da članak 14. stavak 4. točku (a) i članak 17. stavak 1. točku (d) Direktive 2011/95, kao i članak 23. stavak 1. drugi podstavak točku (b) Direktive 2013/32, u vezi s člankom 47. Povelje i s obzirom na opće načelo prava Unije u pogledu prava na dobru upravu, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se, s jedne strane, ne omogućuje osobi ili njezinu savjetniku, u slučaju kad je u odnosu na nju donesena odluka o oduzimanju ili odbijanju odobrenja međunarodne zaštite na temelju okolnosti da ta osoba predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, da sustavno ima uvid barem u bitne elemente podataka na kojima se temelji takva odluka i, s druge strane i u svakom slučaju, ne dopušta navedenoj osobi i njezinu savjetniku da takve podatke upotrijebe u okviru upravnog postupka i zatim, ovisno o slučaju, sudskog postupka.

64.

Bitni elementi podataka koje treba proslijediti osobi u odnosu na koju je donesena odluka o oduzimanju ili odbijanju odobrenja međunarodne zaštite, uz obrazloženje da predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, trebaju omogućiti toj osobi da sazna za glavne činjenice i ponašanja koji joj se stavljaju na teret, pri čemu se valjano uzima u obzir potreba da se zaštiti povjerljivost dokaza.

65.

Sud koji je uputio zahtjev trećim i četvrtim pitanjem u biti pita treba li direktive 2011/95 i 2013/32 tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis na temelju kojeg je tijelo odlučivanja dužno odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu ili oduzeti prethodno odobrenu zaštitu ako su tijela specijalizirana u području nacionalne sigurnosti, koja ne podliježu pravilima utvrđenima u tim direktivama, u neobrazloženom mišljenju utvrdila da dotična osoba predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost.

66.

U ovom slučaju, iz sažetog prikaza činjenica proizlazi da je tijelo odlučivanja u svojoj odluci oduzelo status izbjeglice koji je odobren GM‑u, zatim mu je odbilo odobriti supsidijarnu zaštitu, pri čemu se oslonilo na neobrazloženo mišljenje koje su izdala tijela specijalizirana u području nacionalne sigurnosti.

67.

Budući da mađarska vlada tvrdi da je uloga povjerena takvim tijelima na temelju članaka 72. i 73. UFEU‑a isključivo u nadležnosti država članica, valja podsjetiti na to da se te odredbe ne mogu tumačiti na način da se njima dopušta državama članicama da izuzmu iz primjene odredbe prava Unije samim pozivanjem na odgovornosti koje imaju u pogledu očuvanja javnog poretka i zaštite unutarnje sigurnosti ( 22 ).

68.

Kao što to u očitovanjima priznaje sama mađarska vlada, specijalizirana tijela koja ispituju rizike od ugrožavanja nacionalne sigurnosti ne odlučuju o pitanju potrebe za međunarodnom zaštitom. Prema mišljenju te vlade, zadaća tih tijela uključuje da odrede podrazumijeva li boravak dotične osobe opasnost za sigurnost dotične države. Ocjena te okolnosti s obzirom na kriterije primijenjene u pogledu odobrenja međunarodne zaštite i upotreba te okolnosti kao dokaza predstavljaju obveze koje ima tijelo nadležno za odobrenje takve zaštite.

69.

Međutim, to priznavanje zasebnih ovlasti tijelu odlučivanja i ovlasti specijaliziranih državnih tijela iznimno je ograničeno u okviru mađarskog postupka u pogledu odobrenja ili oduzimanja međunarodne zaštite. Naime, tijelo odlučivanja ne može odstupiti od mišljenja koje su izdala specijalizirana tijela u pogledu postojanja prijetnje za nacionalnu sigurnost te na temelju njega mora kao automatsku posljedicu zaključiti da se oduzima ili odbija odobrenje međunarodne zaštite. Navedeno tijelo u toj situaciji ne može dobiti uvid u informacije na kojima se temelji to mišljenje niti stoga može obrazložiti svoju odluku, osim same napomene da postoji ta prijetnja.

70.

Prema mojem mišljenju, takav se postupak protivi pravilima koja se navode u direktivama 2011/95 i 2013/32. S jedne strane, tijelo odlučivanja mora moći raspolagati neograničenom nadležnosti u pogledu procjene potrebe da se odobri ili oduzme međunarodna zaštita. S druge strane i uzimajući u obzir da su ta dva elementa povezana, to tijelo treba činjenično i pravno obrazložiti svoju odluku.

71.

Što se tiče uloge tijela odlučivanja, iz članka 4. stavka 1. Direktive 2013/32 proizlazi da države članice za sve postupke određuju tijelo odlučivanja koje je nadležno za odgovarajuće razmatranje zahtjeva u skladu s tom direktivom. Države članice također imaju različite obveze u pogledu sredstava kojima treba raspolagati to tijelo. Iako se člankom 4. stavkom 2. navedene direktive predviđa da drugo tijelo može biti nadležno, valja utvrditi da slučajevi koji se navode u toj odredbi nisu povezani s odlukom kao što je ona u glavnom postupku.

72.

Na ulogu tijela odlučivanja u pogledu razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i oduzimanja prethodno odobrene zaštite izričito se podsjeća u nekoliko navrata, konkretno u člancima 10. i 45. Direktive 2013/32.

73.

Tako se člankom 10. te direktive utvrđuju uvjeti za razmatranje zahtjeva. U skladu s člankom 10. stavkom 2. navedene direktive „[p]rilikom razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, tijelo odlučivanja prvo utvrđuje ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete za status izbjeglice, a ako ne ispunjava, utvrđuje ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete za ostvarivanje supsidijarne zaštite”. U skladu sa stavkom 3. tog članka „[d]ržave članice osiguravaju da se odluke tijela odlučivanja o zahtjevima za međunarodnu zaštitu donose nakon odgovarajućeg razmatranja.” U tu svrhu, države članice osobito trebaju osigurati da se „zahtjevi razmatraju, a odluke donose pojedinačno, objektivno i nepristrano” (članak 10. stavak 3. točka (a)) i da „iz različitih izvora […] dobivaju točne i ažurirane informacije” (članak 10. stavak 3. točka (b)). To se odražava u zahtjevu navedenom u članku 4. stavku 3. Direktive 2011/95, prema kojem se svaki zahtjev za međunarodnu zaštitu „procjenjuje pojedinačno”, pri čemu se osobito uzima u obzir posebna situacija svakog podnositelja zahtjeva.

74.

Usto, što se tiče postupaka oduzimanja međunarodne zaštite, člankom 45. stavkom 1. Direktive 2013/32 predviđa se da države članice trebaju osigurati da, ako nadležno tijelo razmatra mogućnost oduzimanja međunarodne zaštite državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva, dotična osoba ima postupovna jamstva, odnosno „da bude pismeno obaviještena o tome da nadležno tijelo ponovno razmatra mogućnost ispunjavaju li on ili ona uvjete kao ovlaštenici međunarodne zaštite te o razlozima za takvo razmatranje” (članak 45. stavak 1. točka (a)) i „da im se pruži mogućnost da na osobnom razgovoru […] navedu razlog zbog kojih se njemu ili njoj ne bi trebalo oduzeti međunarodnu zaštitu” (članak 45. stavak 1. točka (b)).

75.

Kako bi se zajamčila prava obrane podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odluke nadležnog tijela trebaju biti obrazložene. Takav se zahtjev osobito iznosi u članku 11. stavku 2. Direktive 2013/32 u skladu s kojim „[d]ržave članice […] osiguravaju da se, ako je zahtjev odbijen u vezi statusa izbjeglice i/ili supsidijarne zaštite, navedu činjenični i pravni razlozi u odluci, kao i pisane informacije o načinu pobijanja negativne pisane odluke”. Isti se zahtjev navodi u članku 45. stavku 3. te direktive, kojim se određuje da „[d]ržave članice osiguravaju da odluka nadležnog tijela o oduzimanju međunarodne zaštite bude izdana u pisanom obliku” i da se „navode i činjenični i pravni razlozi koji su navedeni u odluci”.

76.

Sud je već naglasio važnost uloge koja se pravom Unije povjerava tijelu odlučivanja, pri čemu je istaknuo da iz Direktive 2013/32 proizlazi da je razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koje provodi upravno ili nesudsko tijelo uz odgovarajuća sredstva i specijalizirano osoblje u tom području bitna faza zajedničkih postupaka uspostavljenih tom direktivom ( 23 ).

77.

Isto tako, Sud je utvrdio da je tijelo odlučivanja dužno na odgovarajući način razmotriti zahtjeve, nakon čega o njima donosi odluku i da je stoga isključivo na spomenutim tijelima da, pod sudskim nadzorom, procjenjuju činjenice i okolnosti u skladu s člankom 4. Direktive 2011/95, uzimajući u obzir da se u toj procjeni ne mogu samo preuzeti zaključci iz izvješća vještaka. Iz toga proizlazi da to tijelo ne može temeljiti svoju odluku samo na zaključcima iz takvog izvješća i da ono ne može a fortiori biti vezano tim zaključcima prilikom ocjene svake pojedinačne situacije ( 24 ).

78.

Sadržaj te procjene, prilikom ocjene razloga za isključenje, također je pojašnjen u sudskoj praksi Suda, iz koje osobito proizlazi da primjena razloga za isključenje pretpostavlja da tijelo odlučivanja u svakom pojedinačnom slučaju procijeni konkretne činjenice koje su mu poznate kako bi utvrdilo postoje ili ozbiljni razlozi zbog kojih se može smatrati da se taj razlog za isključenje primjenjuje na dotičnu osobu ( 25 ).

79.

Obvezujuća i automatska priroda toga da tijelo odlučivanja uzima u obzir neobrazložena mišljenja koja su izdala specijalizirana državna tijela, prema mojem mišljenju, nije u skladu s postupovnim jamstvima koja su upravo iznesena. Naime, budući da to tijelo, s jedne strane, nema uvid u informacije, pa čak ni u samo bitne elemente koji potvrđuju postojanje prijetnje za nacionalnu sigurnost i, s druge strane, ne može odstupiti od tog mišljenja, navedenom je tijelu u stvarnosti oduzeta ovlast da pojedinačno i u cijelosti procijeni situaciju dotične osobe kako bi se odredilo postoje li ozbiljni razlozi na temelju kojih se može smatrati da se na nju primjenjuje razlog za isključenje.

80.

Ta postupovna shema dovodi do toga da tijelo odlučivanja donese odluku o oduzimanju ili odbijanju odobrenja međunarodne zaštite a da pritom ne može u dovoljnoj mjeri obrazložiti svoju odluku. Iz toga proizlazi povreda prava na djelotvoran pravni lijek koje podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu treba imati na temelju članka 46. stavka 1. Direktive 2013/32.

81.

Iz prethodno navedenih razmatranja zaključujem da članak 4. stavak 3., članak 14. stavak 4. točku (a) i članak 17. stavak 1. točku (d) Direktive 2011/95, kao i članak 4. stavke 1. i 2., članak 10. stavke 2. i 3., članak 11. stavak 2., članak 45. stavke 1. i 3. te članak 46. stavak 1. Direktive 2013/32, u vezi s člankom 47. Povelje i s obzirom na opće načelo prava Unije u pogledu prava na dobru upravu, treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis na temelju kojeg je tijelo odlučivanja dužno odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu ili oduzeti prethodno odobrenu zaštitu ako su tijela specijalizirana u području nacionalne sigurnosti, koja ne podliježu pravilima utvrđenima u tim direktivama, u neobrazloženom mišljenju utvrdila da dotična osoba predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost.

82.

Sud koji je uputio zahtjev petim pitanjem u biti pita treba li članak 17. stavak 1. točku (b) Direktive 2011/95 tumačiti na način da mu se protivi to da se podnositelja zahtjeva isključi iz prava na supsidijarnu zaštitu na temelju osuđujuće kaznene presude za koju su već znala tijela koja su prethodno odlučila o tome da se zainteresiranoj osobi odobri međunarodna zaštita.

83.

Podsjećam na to da iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se, kako bi GM‑u odbilo pravo na supsidijarnu zaštitu, nadležno tijelo oslonilo na osuđujuću kaznenu presudu, koja je u odnosu na njega donesena 6. lipnja 2002. te je postala pravomoćna prije osamnaest godina, zbog kaznenog djela koje je kvalificiralo kao djelo „ozbiljne prirode”. Izrečena kazna odslužena je 2004.

84.

Člankom 17. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2011/95 predviđa se da državljanin treće zemlje nema pravo na supsidijarnu zaštitu ako postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se može smatrati da je počinio teško kazneno djelo.

85.

Sud je već istaknuo da je područje primjene razloga za isključenje predviđenog u toj odredbi šire od razloga za isključenje iz statusa izbjeglice predviđenog u članku 12. stavku 2. točki (b) te direktive ( 26 ) Naime, dok se razlog za isključenje iz statusa izbjeglice predviđen tom potonjom odredbom odnosi na teško nepolitičko kazneno djelo koje je počinjeno izvan države u koju je dotična osoba izbjegla prije njezina prihvata kao izbjeglice, razlog za isključenje iz supsidijarne zaštite predviđen u članku 17. stavku 1. točki (b) navedene direktive općenito se odnosi na teška kaznena djela i stoga nije ograničen ni zemljopisno ni vremenski ni u pogledu naravi predmetnih kaznenih djela ( 27 ).

86.

Točno je da se u toj odredbi navodi razlog za isključenje koji predstavlja iznimku od općeg pravila iz članka 18. Direktive 2011/95 i stoga zahtijeva usko tumačenje ( 28 ). Međutim, ni iz teksta navedene odredbe ni iz svrhe tog razloga za isključenje iz statusa supsidijarne zaštite ( 29 ) ne mogu se izvesti ograničenja u pogledu razdoblja u kojem se počinilo teško kazneno djelo na koje se odnosi.

87.

Općenitije, ni iz Direktive 2011/95 ni iz Direktive 2013/32 ne proizlazi da su nadležna tijela, nakon oduzimanja statusa izbjeglice, vezana ocjenama koje su prethodno provedene u pogledu primjenjivosti razloga za isključenje u prvotnom postupku razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

88.

Stoga se, prema mojem mišljenju, ničim ne isključuje to da tijelo odlučivanja u okviru procjene u pogledu zahtjeva za supsidijarnu zaštitu može, ovisno o slučaju, na temelju novih informacija uzeti u obzir razlog za isključenje koji se predviđa člankom 17. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2011/95, čak i ako su tijela koja su prethodno odlučila o tome da se zainteresiranoj osobi odobri međunarodna zaštita već znala za taj razlog za isključenje.

89.

Pojašnjavam i da se iz sudske prakse Suda može zaključiti da je, poput kriterija zakonom predviđene kazne u skladu s kaznenim zakonodavstvom dotične države članice ( 30 ), kriterij izrečene kazne sigurno osobito važan pri ocjeni težine kaznenog djela kojom se opravdava isključenje iz supsidijarne zaštite na temelju članka 17. stavka 1. točke (b) Direktive 2011/95. Međutim, podsjećam na to da iz iste sudske prakse proizlazi da se nadležno tijelo može pozvati na razlog za isključenje predviđen u toj odredbi, koji se odnosi na to da je podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu počinio „teško kazneno djelo” tek nakon što je u svakom pojedinačnom slučaju procijenilo konkretne činjenice koje su mu poznate kako bi utvrdilo postoje li ozbiljni razlozi zbog kojih se može smatrati da su djela koja je počinila dotična osoba, koja usto ispunjava kriterije za stjecanje zahtijevanog statusa, obuhvaćena tim razlogom za isključenje, pri čemu ocjena težine predmetnog kaznenog djela zahtijeva sveobuhvatnu provjeru svih okolnosti predmetnog pojedinačnog slučaja ( 31 ).

90.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Fővárosi Törvényszék (Okružni sud u Budimpešti, Mađarska) odgovori na sljedeći način: