1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje nekoliko odredaba Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica ( 2 ), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. ( 3 ).

2.

Sud koji je uputio zahtjev upućuje Sudu niz pitanja kako bi se, u bitnome, utvrdilo može li pravosudno tijelo izvršenja odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog zbog navodne nenadležnosti pravosudnog tijela koje je izdalo nalog za izdavanje tog naloga i suda koji odlučuje o okrivljeniku te protivi li se Okvirnoj odluci 2002/584 izdavanje novog europskog uhidbenog naloga nakon što je izvršenje prvog europskog uhidbenog naloga odbijeno.

3.

Ta su pitanja postavljena u okviru postupaka pokrenutih protiv bivših katalonskih čelnika nakon što se 1. listopada 2017. održao referendum o samoodređenju autonomne zajednice Katalonije (Španjolska). Protiv optuženikâ, koji su od kraja 2017. napustili Španjolsku, izdani su europski uhidbeni nalozi. Neizvršenje tih naloga istodobno je posljedica izbora pojedinih optuženika u Europski parlament i kontroverzi u pogledu kaznenog postupka o kojem je riječ. Što se tiče ovog predmeta, te se kontroverze odnose na pravila kojima se utvrđuje nadležnost Tribunala Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) za suđenje optuženicima, koja se, među ostalim, temelje na mjestu počinjenja kaznenih djela i povezanosti kaznenih djela koja se optuženicima stavljaju na teret.

4.

Točnije, ovaj zahtjev za prethodnu odluku temelji se na tome da su belgijski sudovi odbili postupiti po europskom uhidbenom nalogu izdanom protiv Lluísa Puiga Gordija. Žalbeni sud koji je donio konačnu odluku temeljio je to odbijanje na postojanju opasnosti od povrede prava na suđenje pred zakonom ustanovljenim sudom, koju je utvrdio na temelju procjene da ne postoji izričita pravna osnova za nadležnost Tribunala Supremo (Vrhovni sud) za suđenje L. Puigu Gordiju. Usto, pojasnio je da se opasnost od povrede pretpostavke nedužnosti također treba shvatiti vrlo ozbiljno. Iako se navedeno odbijanje izravno odnosi samo na L. Puiga Gordija, sud koji je uputio zahtjev podnio je taj zahtjev kao zahtjev za donošenje odlukâ koje će se odnositi na sve optuženike.

5.

Pitanja koja su postavljena Sudu pozivaju ga da, kao i obično, pronađe pravednu ravnotežu između učinkovitosti sustava predaje između država članica koji je uspostavljen Okvirnom odlukom 2002/584 i poštovanja temeljnih prava osoba protiv kojih je izdan europski uhidbeni nalog.

6.

U svojoj presudi od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru ( 4 ), Sud je utvrdio metodu koju treba primijeniti pravosudno tijelo izvršenja pred kojim se osoba protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog poziva na postojanje opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, koje je zabranjeno člankom 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 5 ) zbog uvjeta oduzimanja slobode u državi članici izdavanja. Ta se metoda u biti sastoji u tome da to tijelo provede dvije faze svojeg ispitivanja, odnosno, u prvoj fazi, utvrđenje postojanja stvarne opasnosti od povrede predmetnog temeljnog prava zbog sustavnih ili općih nedostataka ili nedostataka koji utječu na određene skupine osoba ili određene zatvorske ustanove u državi članici izdavateljici i, u drugoj fazi, utvrđenje da za dotičnu osobu postoji konkretna i individualizirana opasnost od povrede tog prava.

7.

U svojoj presudi od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) ( 6 ), Sud je tu metodu ispitivanja u dvije faze proširio u slučaju opasnosti od povrede temeljnog prava na pošteno suđenje koje je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje. Tu sudsku praksu potvrdio je u svojoj presudi od 17. prosinca 2020. Openbaar Ministerie (Neovisnost pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog) ( 7 ), zatim u svojoj presudi od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici) ( 8 ).

8.

U predmetima u kojima su donesene te presude, u okviru prve faze navodilo se postojanje sustavnih ili općih nedostataka u pogledu neovisnosti pravosuđa države članice izdavanja.

9.

Glavno pitanje u ovom predmetu jest utvrditi može li pravosudno tijelo izvršenja odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog unatoč tomu što takvi nedostaci koji utječu na funkcioniranje pravosuđa države članice izdavanja nisu istaknuti, zbog toga što u toj državi članici postoji opasnost od povrede temeljnog prava na pošteno suđenje pred zakonom prethodno ustanovljenim sudom, koje je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje.

10.

Stoga, kada je riječ o tom temeljnom pravu, treba li pravosudno tijelo izvršenja provesti obje faze provjere? Drugim riječima, je li to tijelo ovlašteno odbiti izvršiti predmetni europski uhidbeni nalog ako se na temelju prve faze ne može utvrditi postoje li sustavni ili opći nedostaci koji utječu na funkcioniranje pravosudnog sustava države članice izdavanja?

11.

Sud redovito podsjeća na to da načelo uzajamnog priznavanja – koje je prema uvodnoj izjavi 6. Okvirne odluke 2002/584 „kamen temeljac” pravosudne suradnje u kaznenom području – nalazi svoju primjenu u članku 1. stavku 2. te okvirne odluke, koji sadržava pravilo da su države članice obvezne izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju tog načela i u skladu s odredbama te okvirne odluke ( 9 ).

12.

Prema mojem mišljenju, važno je osigurati da preširokim prihvaćanjem iznimaka od načela uzajamnog priznavanja na temelju poštovanja temeljnih prava taj „kamen temeljac”, koji je temelj pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, ne popuca i da se strpljivo građena zgrada ne počne ljuljati ili se čak uruši zbog nedostatka čvrstih temelja.

13.

Također treba osigurati da se ne ugrozi ostvarenje cilja Okvirne odluke 2002/584 i uzajamno povjerenje među državama članicama na kojem se temelji mehanizam europskog uhidbenog naloga uspostavljen tom okvirnom odlukom.

14.

Zato ću braniti ideju da Sud mora nastaviti tvrditi da odbijanje predaje opravdano navodom o opasnosti od povrede temeljnog prava osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog na pošteno suđenje pred zakonom prethodno ustanovljenim sudom, koje je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, stvarno treba biti iznimno. Ako pravosudno tijelo izvršenja nije utvrdilo postojanje sustavnih ili općih nedostataka u funkcioniranju pravosudnog sustava države članice izdavanja, ono ne može utemeljeno odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog samo na temelju navoda o pojedinačnoj opasnosti od povrede tog temeljnog prava.

15.

Nakon donošenja zakonâ o neovisnosti autonomne zajednice Katalonije (Španjolska) i o održavanju referenduma u tu svrhu, pred Tribunalom Supremo (Vrhovni sud) pokrenut je kazneni postupak protiv nekoliko osoba kojima se stavlja na teret da su počinile, među ostalim, kaznena djela poticanja na pobunu i zlouporabe javnih sredstava.

16.

Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je Tribunal Supremo (Vrhovni sud) u okviru tog postupka 14. listopada 2019. izdao europski uhidbeni nalog protiv Carlesa Puigdemonta Casamajóa, a 4. studenoga 2019. europske uhidbene naloge protiv Antonija Comína Oliveresa, Puiga Gordija i Clare Ponsatí Obiols. Dok je C. Ponsatí Obiols uhićena u Ujedinjenoj Kraljevini, ostala tri optuženika uhićena su u Belgiji, a postupci izvršenja tih europskih uhidbenih naloga pokrenuti su, slijedom toga, u toj državi članici. Nijedna od traženih osoba nije pristala na svoju predaju.

17.

S obzirom na to da su C. Puigdemont Casamajó i A. Comín Oliveres izabrani za članove Europskog parlamenta, postupci koji se protiv njih vode u Belgiji obustavljeni su zbog parlamentarnog imuniteta koji uživaju u svojstvu europskih zastupnika ( 10 ). Međutim, postupak izvršenja europskog uhidbenog naloga izdanog protiv L. Puiga Gordija nastavio se. Stoga se taj postupak nalazi u središtu ovog predmeta.

18.

Rješenjem od 7. kolovoza 2020. 27. Kazneno vijeće Nederlandstalige rechtbanka van eerste aanleg Brussel (Prvostupanjski sud na nizozemskom jeziku u Bruxellesu, Belgija) ( 11 ) odbilo je izvršiti europski uhidbeni nalog izdan protiv L. Puiga Gordija.

19.

Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da je prvostupanjski sud smatrao da mu je Okvirna odluka 2002/584 omogućila da ocijeni nadležnost pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog za izdavanje europskog uhidbenog naloga. U tom se pogledu, među ostalim, oslonio na sudsku praksu Suda koja se odnosi na kvalifikaciju državnog odvjetništva nekoliko država članica kao „pravosudnog tijela” ( 12 ), uvodne izjave 8. i 12. Okvirne odluke 2002/584 i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) ( 13 ).

20.

Prvostupanjski sud proveo je provjeru te nadležnosti i zaključio da Tribunal Supremo (Vrhovni sud) nije nadležan za odlučivanje u postupku koji se vodio protiv L. Puiga Gordija, a prema tome ni za izdavanje europskog uhidbenog naloga protiv njega. Tu ocjenu temeljio je na mišljenju Radne skupine o samovoljnom zadržavanju Vijeća za ljudska prava Opće skupštine Ujedinjenih naroda ( 14 ) u pogledu osoba na koje se odnose iste činjenice, na sudskoj praksi ESLJP‑a ( 15 ) te na odredbama španjolskog i belgijskog prava.

21.

Žalba koju je podnijelo belgijsko državno odvjetništvo odbijena je presudom optužnog vijeća coura d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu, Belgija) od 7. siječnja 2021. ( 16 ) kojom je, slijedom toga, potvrđeno pobijano rješenje i odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga izdanog protiv L. Puiga Gordija. Kako bi došao do zaključka prema kojem se nadležnost pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog ne temelji na izričitoj zakonskoj odredbi, žalbeni se sud pozvao na izvješće Radne skupine o samovoljnom zadržavanju od 27. svibnja 2019., sudsku praksu ESLJP‑a i na dokument u kojem se objašnjava nadležnost Tribunala Supremo (Vrhovni sud), koji je potonji dostavio 11. ožujka 2021.

22.

U tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev navodi da mora odlučiti o zadržavanju ili povlačenju postojećih europskih uhidbenih naloga i o pitanju eventualnog izdavanja novih europskih uhidbenih naloga protiv svih suoptuženika u tom predmetu ili protiv nekih od njih.

23.

Konkretnije, kad je riječ o L. Puigu Gordiju, taj sud navodi da će mu ovaj zahtjev za prethodnu odluku omogućiti da ocijeni je li moguće ponoviti zahtjev za predaju izdavanjem, prema potrebi, novog europskog uhidbenog naloga protiv njega ako je pravosudno tijelo iste države članice izvršenja odbilo predati tu osobu zbog razloga koji bi mogli biti u suprotnosti s Okvirnom odlukom 2002/584.

24.

Sud koji je uputio zahtjev dvoji o ovlasti pravosudnog tijela izvršenja europskog uhidbenog naloga da, s jedne strane, na temelju nacionalnog prava države članice izdavanja ocijeni nadležnost pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog za suđenje optuženicima i da, s druge strane, odbije izvršiti taj nalog zbog navodne povrede temeljnih prava optuženika koja bi proizlazila iz nepoštovanja te nadležnosti. Taj sud u tom pogledu navodi nekoliko argumenata.

25.

Kao prvo, kad je riječ o pitanju može li pravosudno tijelo izvršenja provjeriti ima li pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog doista potrebnu nadležnost za odlučivanje o meritumu predmeta, što je nužan uvjet za nadležnost za izdavanje europskog uhidbenog naloga, sud koji je uputio zahtjev smatra da takva ovlast treba proizlaziti iz formalnog pravila prava Unije ili iz tumačenja tog prava koje je s tim u skladu.

26.

Taj sud, među ostalim, navodi da se takva mogućnost ne može temeljiti na tekstu članaka 3., 4. i 4.a Okvirne odluke 2002/584, koji se odnose na obvezne ili moguće razloge za odbijanje izvršenja, niti se može izvesti iz širokog tumačenja te okvirne odluke ili njezina članka 6. stavka 1., uzimajući u obzir da je načelo koje je utvrđeno u njezinu članku 1. stavku 2. izvršenje europskog uhidbenog naloga, dok je potencijalno odbijanje izvršenja iznimka koja se stoga treba usko tumačiti.

27.

Kao drugo, u slučaju da Sud pravosudnom tijelu izvršenja prizna ovlast preispitivanja nadležnosti pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog, sud koji je uputio zahtjev pita se o elementima koje bi trebao uzeti u obzir prilikom takvog preispitivanja.

28.

U tom pogledu, taj sud smatra da se nadležnost pravosudnog tijela koje izdaje europski uhidbeni nalog treba utvrditi samo na temelju nacionalnog prava države članice izdavanja. Međutim, smatrati da pravosudno tijelo izvršenja može tumačiti nacionalno pravo te države dovelo bi do nedosljedne i neodržive situacije jer bi pravosudno tijelo izvršenja bilo dužno tumačiti i primijeniti pravo koje mu je strano i koje ne bi ni trebalo poznavati.

29.

U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev smatra da su dva belgijska suda pogrešno protumačila španjolsko pravo. Ti su sudovi također zanemarili brojne odluke suda koji je uputio zahtjev kojima je riješen problem njegove nadležnosti kao i okolnost da se rasprava vodila pred Tribunalom Constitucional (Ustavni sud, Španjolska) koji je potvrdio nadležnost suda koji je uputio zahtjev, među ostalim, u presudi od 17. veljače 2021. ( 17 ). Belgijski sudovi tako nisu uzeli u obzir ni tumačenje koje su prihvatili španjolski sudovi ni okolnost da su stranke protiv izdanih europskih uhidbenih naloga imale pravo podnošenja pravnog sredstva u prvom i drugom stupnju.

30.

Kao treće, kad je riječ o opsegu koji bi trebao imati mehanizam zahtjeva za dopunske informacije koji je predviđen u članku 15. stavku 2. Okvirne odluke 2002/584, sud koji je uputio zahtjev smatra da ga pravosudno tijelo izvršenja nije dovoljno koristilo. Naime, to je tijelo trebalo od pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog zatražiti dopunske informacije koje bi mu omogućile da pruži elemente koji proizlaze iz njegova nacionalnog prava, osobito brojne odluke kojima se odlučivalo o pitanju stvarne nadležnosti pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog.

31.

Kao četvrto, sud koji je uputio zahtjev ističe da se žalbeni sud, kako bi odbio predmetni europski uhidbeni nalog, pozvao na članak 4. stavak 5. točku 5. loia relative au mandat d’arrêt européen (Zakon o europskom uhidbenom nalogu) ( 18 ) od 19. prosinca 2003. koji predviđa da se izvršenje europskog uhidbenog naloga treba odbiti ako postoje ozbiljni razlozi na temelju kojih se može smatrati da bi se njime povrijedila temeljna prava dotične osobe. Međutim, taj razlog za neizvršenje nije jedan od razloga koji su izričito navedeni u Okvirnoj odluci 2002/584.

32.

Osim toga, taj sud smatra da odbijanje izvršenja koje se može izvesti iz članka 1. stavka 3. te okvirne odluke prema sudskoj praksi Suda treba primijeniti samo u iznimnim okolnostima za koje je, kad je riječ o temeljnom pravu na pošteno suđenje zajamčenom člankom 47. drugim stavkom Povelje, do sada bilo karakteristično postojanje sustavnih ili općih nedostataka u pogledu neovisnosti pravosuđa države članice izdavanja.

33.

Usto, time što je kao dokaz u prilog svojoj ocjeni uzeo u obzir izvješće Radne skupine o samovoljnom zadržavanju od 27. svibnja 2019., žalbeni sud nije ispunio zahtjev prema kojem pravosudno tijelo izvršenja mora raspolagati objektivnim, vjerodostojnim, preciznim i odgovarajuće aktualiziranim elementima kako bi moglo utvrditi ozbiljnu, stvarnu, konkretnu i pojedinačnu opasnost od povrede temeljnih prava tražene osobe.

34.

U tim je okolnostima Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

35.

Pisana očitovanja podnijeli su L. Puig Gordi, C. Puigdemont Casamajó, A. Comín Oliveres, C. Ponsatí Obiols, Marta Rovira Vergés, Anna Gabriel Sabaté, Ministerio Fiscal, španjolska, belgijska, poljska i rumunjska vlada te Europska komisija. Rasprava je održana 5. travnja 2022.

36.

Općenito, cilj pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev je da Sud pojasni uvjete koji omogućavaju pravosudnom tijelu izvršenja da odbije izvršiti europski uhidbeni nalog zbog opasnosti da u slučaju predaje tražene osobe pravosudnom tijelu koje izdaje uhidbeni nalog dođe do povrede temeljnog prava te osobe na pošteno suđenje pred zakonom ustanovljenim sudom, kako je utvrđeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( 19 ), koji odgovara članku 47. drugom stavku Povelje.

37.

Ta se pitanja većinom temelje na obrazloženju koje je pravosudno tijelo izvršenja dalo za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga izdanog protiv L. Puiga Gordija.

38.

Kratko ću se očitovati o dopuštenosti prethodnih pitanja, pri čemu ću podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje ili ocjena valjanosti pravila Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima kako bi mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja ( 20 ).

39.

Sud je u svojoj presudi od 25. srpnja 2018. AY (Uhidbeni nalog – svjedok) ( 21 ) zaključio da su pitanja koja je postavilo pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog dopuštena kako bi se utvrdio opseg nadležnosti pravosudnog tijela izvršenja nakon neuspješnog izdavanja europskih uhidbenih naloga ( 22 ).

40.

Kako bi došao do tog zaključka, Sud je, s jedne strane, uzeo u obzir činjenicu da je sud koji je uputio zahtjev naveo da se obratio Sudu kako bi na temelju odgovora na postavljena pitanja mogao donijeti odluku o povlačenju europskog uhidbenog naloga. Slijedom navedenog, ne može se tvrditi da postavljena pitanja nemaju nikakve veze s činjeničnim stanjem ni predmetom postupka koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev kao ni da je problem hipotetske naravi ( 23 ).

41.

S druge strane, Sud je presudio da se dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku ne može dovesti u pitanje okolnošću da se postavljena pitanja odnose na obveze pravosudnog tijela izvršenja, dok je sud koji je uputio zahtjev pravosudno tijelo koje izdaje europski uhidbeni nalog. Naime, posljedica izdavanja europskog uhidbenog naloga jest zadiranje u njezinu osobnu slobodu. Inače, Sud je presudio da je, kad je riječ o postupku koji se odnosi na europski uhidbeni nalog, jamstvo temeljnih prava prije svega odgovornost države članice izdavanja ( 24 ).

42.

Pozivajući se na taj argument, Sud je i u svojoj presudi Specializirana prokuratura (Obavijest o pravima) naveo da je, kako bi se zajamčila ta prava – što pravosudno tijelo može navesti na donošenje odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga – važno da takvo tijelo ima mogućnost obraćanja Sudu u prethodnom postupku ( 25 ).

43.

Prema mojem mišljenju, nema sumnje u primjenu te sudske prakse u ovom predmetu. Naime, s obzirom na to da se mehanizam europskog uhidbenog naloga konkretno odražava u odnosu između dvaju pravosudnih tijela, treba smatrati da bilo koje od tih tijela može pokrenuti postupak pred Sudom kako bi dobilo pojašnjenja u svrhu sprječavanja ili rješavanja mogućih nepravilnosti tog mehanizma. Kao što je to Komisija pravilno navela u svojim očitovanjima, treba izbjeći stvaranje nejednakosti u mogućnosti sudova države članice izdavanja ili države članice izvršenja da Sudu upute zahtjev za prethodnu odluku. Problem nije hipotetske naravi ako je njegovo rješavanje nužno kako bi pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog moglo odlučiti hoće li povući ili izdati europski uhidbeni nalog u okviru kaznenog progona koji je u tijeku ( 26 ). Štoviše, primjena te sudske prakse, prema mojem mišljenju, ne zahtijeva da se u ovom slučaju pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev u cijelosti podudaraju s razlozima koje je žalbeni sud naveo u svojoj odluci o odbijanju izvršenja europskog uhidbenog naloga o kojem je riječ.

44.

Što se tiče merituma, u razmatranjima koja slijede ispitat ću prethodna pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev u tri koraka.

45.

Kao prvo, razmotrit ću prvo prethodno pitanje pri čemu ću utvrditi može li država članica i, ovisno o slučaju, pod kojim uvjetima, predvidjeti razlog za neizvršenje koji nije izričito predviđen Okvirnom odlukom 2002/584.

46.

Kao drugo, ispitat ću zajedno treće, četvrto, peto i šesto prethodno pitanje kojima se u biti traži pojašnjenje uvjeta pod kojima pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog pozivajući se na razlog koji se temelji na tvrdnji da pravosudno tijelo koje je izdalo nalog nije nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga ni za suđenje traženoj osobi.

47.

Kao treće, odgovorit ću na sedmo prethodno pitanje kojim se želi utvrditi je li mogućnost pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog da izda novi europski uhidbeni nalog ograničena nakon što je ono odbilo izvršiti europski uhidbeni nalog.

48.

Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Okvirnu odluku 2002/584 tumačiti na način da se njome pravosudnom tijelu izvršenja omogućuje da odbije izvršiti europski uhidbeni nalog na temelju razloga za neizvršenje koji je predviđen u njegovu nacionalnom pravu, ali koji nije naveden u toj okvirnoj odluci.

49.

Sud je već presudio da, u području uređenom Okvirnom odlukom 2002/584, načelo uzajamnog priznavanja koje je, kao što to osobito proizlazi iz njezine uvodne izjave 6., „kamen temeljac” pravosudne suradnje u kaznenom području, nalazi svoju primjenu u članku 1. stavku 2. te okvirne odluke, u skladu s kojim su države članice načelno obvezne izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja i u skladu s odredbama te okvirne odluke. Dakle, pravosudna tijela izvršenja mogu, u načelu, odbiti izvršiti takav nalog samo zbog taksativno navedenih razloga za neizvršenje koji su propisani Okvirnom odlukom 2002/584, a izvršenje europskog uhidbenog naloga može se uvjetovati samo jednim od uvjeta koji su taksativno propisani u članku 5. te okvirne odluke. Slijedom toga, izvršenje europskog uhidbenog naloga predstavlja načelo, a odbijanje izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti ( 27 ).

50.

Okvirnom odlukom 2002/584 na taj se način izričito navode razlozi za obvezno (članak 3.) i moguće neizvršavanje (članci 4. i 4.a) europskog uhidbenog naloga kao i jamstva koja država članica izdavateljica naloga mora pružiti u nekim slučajevima (članak 5.) ( 28 ).

51.

Sud je, međutim, osim razloga za neizvršenje koji su izričito navedeni u člancima 3., 4. i 4.a te okvirne odluke, proširio slučajeve u kojima treba odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga.

52.

Tako je najprije presudio da treba odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga ako on ne ispunjava zahtjeve zakonitosti propisane u članku 8. stavku 1. navedene okvirne odluke ( 29 ). Zatim je smatrao da članak 1. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584 opravdava obustavu postupka izvršenja kako bi se u određenim iznimnim slučajevima izbjegla povreda temeljnih prava ( 30 ). Naposljetku je smatrao da se načelo uzajamnog priznavanja primjenjuje samo na europske uhidbene naloge u smislu članka 1. stavka 1. te okvirne odluke, što podrazumijeva da se europski uhidbeni nalozi koje nije izdalo „pravosudno tijelo” u smislu članka 6. stavka 1. navedene okvirne odluke ( 31 ) ili koji su izdani nakon postupka koji ne ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite ( 32 ) ne trebaju izvršiti.

53.

U svim tim slučajevima u kojima pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog, Sud je svoje rasuđivanje uvijek temeljio na odredbama Okvirne odluke 2002/584, koje su, ovisno o slučaju, tumačene s obzirom na članak 4. i članak 47. Povelje.

54.

Suprotno tomu, ne može se prihvatiti razlog za neizvršenje predviđen nacionalnim pravom države članice koji se ne temelji na odredbi te okvirne odluke, kako je tumači Sud.

55.

Prema mojem mišljenju, iz toga slijedi da Okvirnu odluku 2002/584 treba tumačiti na način da joj se protivi to da pravosudno tijelo izvršenja odbije izvršiti europski uhidbeni nalog na temelju razloga za neizvršenje koji je predviđen njezinim nacionalnim pravom, ali koji nije predviđen u toj okvirnoj odluci.

56.

Kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao potpuni odgovor, čini mi se potrebnim pojasniti da razlog za neizvršenje koji je u središtu rasprave i razlog na temelju kojeg su belgijski sudovi odbili izvršiti europski uhidbeni nalog izdan protiv L. Puiga Gordija, u ovom predmetu, proizlazi iz članka 4. stavka 5. točke 5. Zakona o europskom uhidbenom nalogu, kojim se određuje da se „[i]zvršenje europskog uhidbenog naloga odbija […] ako postoje ozbiljni razlozi na temelju kojih se može smatrati da bi izvršenje europskog uhidbenog naloga povrijedilo temeljna prava dotične osobe sadržana u članku 6. [UEU‑a]”.

57.

Takva odredba nije rijetkost u nacionalnim pravima država članica ( 33 ) i odraz je predanosti zakonodavca Unije da osmisli mehanizam kojim se poštuju temeljna prava osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog.

58.

U tom pogledu podsjećam na to da se u članku 1. stavku 3. Okvirne odluke 2002/584 navodi da ona „ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a]”. U tom su pogledu relevantne i uvodne izjave 10., 12. i 13. te okvirne odluke ( 34 ).

59.

Kao što sam prethodno naveo, Sud je naveo da su ograničenja načela uzajamnog priznavanja i povjerenja među državama članicama moguća „u iznimnim okolnostima” ( 35 ), pri čemu je svoje rasuđivanje temeljio na, među ostalim, članku 1. stavku 3. Okvirne odluke 2002/584 ( 36 ).

60.

U razmatranjima koja slijede podsjetit ću na to da se uvjeti koje pravosudno tijelo izvršenja treba ispuniti kako bi osnovano moglo odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog, iako ima ozbiljne razloge na temelju kojih može smatrati da bi njegovo izvršenje povrijedilo temeljna prava dotične osobe, trebaju usko tumačiti kako bi se osiguralo da odbijanje izvršenja ostane iznimka.

61.

Uzimajući u obzir elemente koje sam upravo naveo, činjenica da država članica u svojem nacionalnom pravu predviđa mogućnost da pravosudno tijelo izvršenja zbog takvih razloga odbije izvršiti europski uhidbeni nalog, ne čini mi se, sama po sebi, spornom jer se i sâm Sud oslonio na članak 1. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584 kako bi priznao mogućnost ograničenjâ načela uzajamnog priznavanja i povjerenja među državama članicama. Međutim, odmah ću iznijeti važno odstupanje u tome što nacionalnu odredbu, kao što je, naravno, članak 4. stavak 5. točka 5. Zakona o europskom uhidbenom nalogu, treba, kao i svaku nacionalnu odredbu kojom se provodi pravo Unije, tumačiti u skladu s tim pravom. Pravosudno tijelo izvršenja stoga ne može na temelju takve odredbe obvezno i automatski odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog u slučaju navodne povrede temeljnih prava dotične osobe ( 37 ), a da pritom zanemari sudsku praksu koja točno određuje uvjete pod kojima se u iznimnim slučajevima može odbiti zahtjev pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog.

62.

Slijedom navedenog, predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori da Okvirnu odluku 2002/584 treba tumačiti na način da joj se protivi to da pravosudno tijelo izvršenja odbije izvršiti europski uhidbeni nalog na temelju razloga za neizvršenje koji je predviđen u njegovu nacionalnom pravu, ali koji nije predviđen u toj okvirnoj odluci. Suprotno tomu, navedenoj okvirnoj odluci ne protivi se nacionalna odredba kojom se provodi članak 1. stavak 3. te okvirne odluke, time što predviđa mogućnost pravosudnog tijela izvršenja da odbije izvršiti europski uhidbeni nalog ako ima ozbiljne razloge na temelju kojih može smatrati da bi njegovo izvršenje povrijedilo temeljna prava dotične osobe, pod uvjetom da se ta odredba primjenjuje u skladu sa sudskom praksom Suda kojom su utvrđeni strogi uvjeti pod kojima može doći do takvog odbijanja.

63.

Uzimajući u obzir odgovor na prvo prethodno pitanje koji predlažem Sudu, prema mojem mišljenju, nije potrebno odgovoriti na drugo prethodno pitanje.

64.

Kao što je već prethodno navedeno, zajedno ću ispitati treće, četvrto, peto i šesto prethodno pitanje, s obzirom na to da se njima traži pojašnjenje uvjetâ pod kojima pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog pozivajući se na razlog koji se temelji na tvrdnji da pravosudno tijelo koje je izdalo nalog nije nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga ni za suđenje traženoj osobi.

65.

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev traži pojašnjenja u nekoliko aspekata. Najprije, može li takav razlog za neizvršenje proizlaziti iz članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584? Zatim, što je srž pitanja koje je upućeno Sudu, u kojim okolnostima pravosudno tijelo izvršenja može, na temelju članka 1. stavka 3. te okvirne odluke, odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog zbog navodne opasnosti od povrede temeljnog prava na pošteno suđenje, koje je zaštićeno člankom 47. drugim stavkom Povelje? Naposljetku, kako na posljednje pitanje utječe, s jedne strane, okolnost da se tražena osoba mogla pred sudovima države članice izdavanja pozvati na zaštitu svojih temeljnih prava i osporavati nadležnost tih sudova i, s druge strane, eventualno postojanje obveze pravosudnog tijela izvršenja koje namjerava odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog da na temelju članka 15. stavka 2. navedene okvirne odluke zatraži dopunske informacije od pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog.

66.

Napominjem da Okvirna odluka 2002/584, a osobito njezini članci 3., 4. i 4.a, ne sadržavaju nijednu odredbu kojom se izričito predviđa razlog za neizvršenje koji se temelji na tvrdnji da pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog nije nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga. Osim toga, ne čini mi se ni da se takav razlog za neizvršenje može izvesti ni iz članka 6. stavka 1. te okvirne odluke.

67.

Sud je već presudio da načelo uzajamnog priznavanja pretpostavlja da se samo europski uhidbeni nalozi u smislu članka 1. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 moraju izvršiti u skladu s njezinim odredbama, čime se zahtijeva da takav nalog, koji se u toj odredbi kvalificira kao „sudska odluka”, izdaje „pravosudno tijelo”, u smislu članka 6. stavka 1. te okvirne odluke ( 38 ).

68.

Podsjećam na to da, u skladu s tom odredbom, „[p]ravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog jest pravosudno tijelo države članice koja izdaje uhidbeni nalog, nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države”.

69.

Štoviše, članak 6. stavak 3. navedene okvirne odluke predviđa da „[s]vaka država članica obavještava Glavno tajništvo Vijeća o nadležnim pravosudnim tijelima u skladu sa svojim pravom”. U skladu s tom odredbom, Kraljevina Španjolska obavijestila je Vijeće da su prema članku 35. Leya 23/2014 de reconocimiento mutuo de resoluciones penales en la Unión Europea (Zakon 23/2014 o uzajamnom priznavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima u Europskoj uniji) ( 39 ) od 20. studenoga 2014. pravosudna tijela koja su nadležna za izdavanje europskog uhidbenog naloga sudac ili sud koji su vodili slučaj u okviru kojeg se takav nalog može izdati ( 40 ). Tako postoji preklapanje između nadležnosti pravosudnog tijela za odlučivanje u predmetu i nadležnosti tog tijela za izdavanje europskog uhidbenog naloga u svrhu kaznenog progona.

70.

Kao što je to Sud presudio, među ostalim, u svojoj presudi od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu) ( 41 ), izraz „pravosudno tijelo” iz članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 ne obuhvaća samo suce ili sudove države članice, već ga, u širem smislu, valja tumačiti na način da obuhvaća tijela koja sudjeluju u kaznenom sudovanju u toj državi članici, za razliku od, primjerice, ministarstava ili službi policije, koji su dio izvršne vlasti ( 42 ).

71.

Usto, prema mišljenju Suda, pojam „pravosudno tijelo” u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 podrazumijeva da predmetno tijelo u izvršavanju svojih dužnosti povezanih s izdavanjem europskog uhidbenog naloga postupa neovisno ( 43 ).

72.

Ako nisu ispunjeni kriteriji na temelju kojih se može definirati pojam „pravosudno tijelo” u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog. Suprotno tomu, kada su ti kriteriji ispunjeni, smatram da se tekst te odredbe, s obzirom na to da se odnosi na pravosudno tijelo „nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države”, ne može tumačiti na način da se njime pravosudnom tijelu izvršenja daje ovlast za preispitivanje nadležnosti pravosudnog tijela koje je izdalo uhidbeni nalog za izdavanje predmetnog europskog uhidbenog naloga ni za odbijanje izvršenja tog naloga ako smatra da to tijelo nije nadležno.

73.

Naime, tvrditi da se člankom 6. stavkom 1. te okvirne odluke ovlašćuje pravosudno tijelo izvršenja da preispituje nadležnost pravosudnog tijela izdavanja bilo bi protivno načelu postupovne autonomije, na temelju kojeg države članice mogu u skladu sa svojim nacionalnim pravom odrediti pravosudno tijelo nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga ( 44 ). Stoga, uzimajući u obzir raspodjelu dužnosti između tih dvaju tijela, nije na pravosudnom tijelu izvršenja da provjerava je li tijelo koje je izdalo uhidbeni nalog nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga, u skladu s pravilima o organizaciji sudova i o sudskom postupku države članice izdavanja. Od trenutka kad je „pravosudno tijelo” u smislu članka 6. stavka 1. navedene okvirne odluke izdalo europski uhidbeni nalog, pravosudno tijelo izvršenja mora pretpostaviti da pravosudno tijelo koje je izdalo uhidbeni nalog poštuje nacionalna pravila kojima se određuje njegova nadležnost.

74.

Ukratko, iako se smisao i doseg pojma „pravosudno tijelo” u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 ne mogu prepustiti ocjeni svake države članice ( 45 ) i iako taj pojam u cijeloj Uniji treba tumačiti autonomno i ujednačeno ( 46 ), pravila kojima se određuje nadležnost takvog tijela za izdavanje europskog uhidbenog naloga obuhvaćena su postupovnom autonomijom države članice izdavanja, u koju se pravosudno tijelo izvršenja, na temelju te odredbe, ne smije miješati. Svako drugo tumačenje dovelo bi u pitanje načelo uzajamnog priznavanja.

75.

Naravno, prethodno navedeno ne dovodi u pitanje sudski nadzor koji se može provesti u državi članici izdavanja, bilo po službenoj dužnosti bilo na inicijativu osobe čija se predaja traži, kako bi se provjerilo jesu li se poštovala nacionalna pravila kojima se određuje nadležnost pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog.

76.

Prema mojem mišljenju, iz tih elemenata proizlazi da članak 6. stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da pravosudnom tijelu izvršenja nije dopušteno da preispituje je li pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog, na temelju prava države članice izdavanja, nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga.

77.

Sada valja pojasniti uvjete pod kojima članak 1. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584, kao temelj za moguće odstupanje od načela uzajamnog priznavanja, omogućuje pravosudnom tijelu izvršenja da odbije izvršiti europski uhidbeni nalog u slučaju navodne opasnosti od povrede temeljnog prava tražene osobe na pošteno suđenje pred zakonom prethodno ustanovljenim sudom, koje je zaštićeno člankom 47. drugim stavkom Povelje.

78.

Najprije ističem da se odgovor na to pitanje, prema mojem mišljenju, treba voditi pretpostavkom svake analize u tom području, odnosno da „načelo uzajamnog povjerenja među državama članicama u pravu Unije ima temeljno značenje s obzirom na to da omogućuje stvaranje i održavanje prostora bez unutarnjih granica. To načelo svakoj od tih država nalaže, osobito u pogledu područja slobode, sigurnosti i pravde, da smatra, osim u iznimnim okolnostima, da sve ostale države članice poštuju pravo Unije i konkretno temeljna prava priznata tim pravom” ( 47 ).

79.

Ta postavka uzajamnog povjerenja u nacionalnim sustavima zaštite temeljnih prava podrazumijeva da, kao što je Sud odlučno potvrdio u svojem mišljenju 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP‑u) „kad provode pravo Unije, države članice mogu, na temelju tog prava, biti obvezne pretpostaviti da druge države članice poštuju temeljna prava, tako da od druge države članice ne samo da ne mogu zahtijevati višu nacionalnu razinu zaštite temeljnih prava od one koju osigurava pravo Unije nego ni, osim u iznimnim slučajevima, provjeriti je li ta druga država članica u konkretnom slučaju doista poštovala temeljna prava koja jamči Unija” ( 48 ). Od tada, Sud u području europskog uhidbenog naloga nije prestao naglašavati da pravosudno tijelo izvršenja može samo iznimno provjeriti poštuju li se temeljna prava u državi članici izdavanja ( 49 ). Tako se u tom području izražava da obveza država članica da poštuju temeljna prava uvijek mora biti dio strukture i ciljeva Unije ( 50 ).

80.

U tom pogledu valja podsjetiti na to da Okvirna odluka 2002/584 nastoji – uvođenjem pojednostavnjenog i učinkovitijeg sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su prekršile kazneni zakon – olakšati i ubrzati pravosudnu suradnju u svrhu pridonošenja ostvarenju cilja dodijeljenog Uniji da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pri tome na visokoj razini povjerenja koje mora postojati između država članica ( 51 ).

81.

Osim toga, već sam naveo da, kako bi se postigao taj cilj, načelo uzajamnog priznavanja podrazumijeva da je izvršenje europskog uhidbenog naloga načelo, a odbijanje izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti ( 52 ).

82.

U tom kontekstu Sud je u svojoj presudi Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) smatrao da, u slučaju postojanja stvarne opasnosti od povrede temeljnog prava dotične osobe na pošteno suđenje, kako je sadržano u članku 47. drugom stavku Povelje, iznimno može doći do odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga, kao što to inače može u slučaju postojanja stvarne opasnosti od povrede članka 4. Povelje.

83.

Naime, „visoka razina povjerenja između država članica, na kojoj počiva mehanizam europskog uhidbenog naloga, temelji se na premisi da kazneni sudovi drugih država članica, koji će nakon izvršenja europskog uhidbenog naloga morati provesti postupak kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili mjere osiguranja oduzimanjem slobode ili, pak, meritorni kazneni postupak, ispunjavaju zahtjeve svojstvene temeljnom pravu na pošteno suđenje, zajamčenom člankom 47. drugim stavkom Povelje” ( 53 ). Prema mišljenju Suda „to temeljno pravo od ključne je važnosti kao jamstvo zaštite svih prava koja osobe ostvaruju iz prava Unije i očuvanja zajedničkih vrijednosti država članica navedenih u članku 2. UEU‑a, među ostalim, vrijednosti vladavine prava” ( 54 ).

84.

Poštovanje zahtjevâ svojstvenih temeljnom pravu na pošteno suđenje, koje je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, stoga je temelj koji uvjetuje funkcioniranje mehanizma europskog uhidbenog naloga kojim se poštuju prava osoba protiv kojih je izdan europski uhidbeni nalog.

85.

U tom pogledu, nesporno je da su pravosudna tijela koja izdaju uhidbeni nalog i pravosudna tijela izvršenja, kao tijela koja trebaju provesti Okvirnu odluku 2002/584, dužna poštovati temeljna prava zaštićena Poveljom. Međutim, kako bi sustav predaje uspostavljen tom okvirnom odlukom mogao funkcionirati, odgovornosti su u tom pogledu podijeljene između tih dvaju tijela, u skladu s načelom uzajamnog povjerenja. Naime, ako bi pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog i pravosudno tijelo izvršenja bili ovlašteni provoditi iste provjere, učinkovitost i brzina predaje bile bi dovedene u pitanje. Štoviše, uzajamno povjerenje po naravi je protivno provedbi unakrsne provjere jednog tijela radi provjere poštovanja temeljnih prava u državi članici iz koje dolazi drugo tijelo. Odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga koje se temelji na utvrđenju pravosudnog tijela izvršenja da postoji opasnost od povrede temeljnih prava u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog može, u tom smislu, biti samo iznimno.

86.

Sud je to izrazio presudivši da „iako je […] prije svega na svakoj državi članici, kako bi se osigurala puna primjena načela uzajamnog povjerenja i priznavanja na kojima se temelji funkcioniranje tog mehanizma, da pod krajnjim nadzorom Suda osigura očuvanje zahtjevâ koji su svojstveni [temeljnom pravu na pošteno suđenje, koje je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje], a da se pritom suzdrži od svake mjere koja bi mogla ugroziti tu neovisnost […], ako postoji stvarna opasnost da se osobi protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog povrijedi to isto temeljno pravo, pravosudno tijelo izvršenja može se na temelju članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584 iznimno suzdržati od izvršenja tog europskog uhidbenog naloga” ( 55 ).

87.

Slijedom toga, postojanje stvarne opasnosti da će osoba protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog u slučaju predaje pravosudnom tijelu koje izdaje uhidbeni nalog biti izložena povredi svojega temeljnog prava na pošteno suđenje može iznimno promijeniti podjelu odgovornosti koju imaju pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog i pravosudno tijelo izvršenja. U tom pogledu podsjećam na to da, kad je riječ o postupku povodom europskog uhidbenog naloga, jamstvo u pogledu poštovanja prava osobe čija se predaja traži jest ponajprije odgovornost države članice izdavanja, za koju valja pretpostaviti da poštuje pravo Unije i, osobito, temeljna prava koja potonja priznaje ( 56 ).

88.

Sud je strogo ograničio mogućnost pravosudnog tijela izvršenja da obori tu pretpostavku provjeravanjem postoji li u državi članici izdavanja opasnost od povrede temeljnih prava, koja to tijelo može navesti da na temelju članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584 odbije izvršiti europski uhidbeni nalog, te od presude Aranyosi i Căldăraru, i od tada dosljedno zahtijeva provođenje ispitivanja u dvije faze, koje spaja sustavnu procjenu s individualnim ispitivanjem postojanja navodne opasnosti.

89.

Sud je tako presudio da „kad pravosudno tijelo izvršenja koje je pozvano odlučiti o predaji osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog raspolaže elementima kojima se dokazuju sustavni ili opći nedostaci u pogledu neovisnosti pravosuđa u državi članici izdavateljici, ono ipak ne može pretpostaviti da postoje ozbiljni i utvrđeni razlozi zbog kojih se vjeruje da je ta osoba, u slučaju njezine predaje potonjoj državi članici, izložena stvarnoj opasnosti od povrede njezina temeljnog prava na pošteno suđenje, a da pritom ne provede konkretnu i preciznu provjeru kojom se uzimaju u obzir, među ostalim, osobna situacija navedene osobe, priroda predmetnog kaznenog djela i činjenični kontekst na kojem se temelji navedeno izdavanje, poput izjava ili radnji tijela javnih vlasti koje mogu utjecati na ispitivanje pojedinačnog slučaja” ( 57 ).

90.

U okviru tog ispitivanja u dvije faze, „pravosudno tijelo izvršenja treba kao prvo odrediti postoje li objektivni, vjerodostojni, precizni i odgovarajuće aktualizirani elementi koji upućuju na dokaze o postojanju stvarne opasnosti, u državi članici izdavateljici, od povrede temeljnog prava na pošteno suđenje zajamčenog tom odredbom zbog sustavnih ili općih nedostataka u pogledu neovisnosti pravosuđa u toj državi članici” ( 58 ).

91.

Kao drugo, „pravosudno tijelo izvršenja treba konkretno i precizno provjeriti mogu li nedostaci utvrđeni u prvoj fazi utjecati na sudove koji su u toj državi članici nadležni za vođenje postupaka kojima će biti podvrgnuta tražena osoba i, uzimajući u obzir osobnu situaciju te osobe, prirodu kaznenog djela zbog kojeg se progoni i činjenični kontekst na kojem se temelji izdavanje tog uhidbenog naloga, te s obzirom na informacije koje eventualno pruži ta država članica na temelju članka 15. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584, postoje li ozbiljni i utvrđeni razlozi zbog kojih se vjeruje da je navedena osoba izložena takvoj opasnosti u slučaju predaje potonjoj državi članici” ( 59 ).

92.

U svojoj presudi Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici) Sud je, u pogledu postupka imenovanja sudaca u državi članici izdavanja, potvrdio nužnost ispitivanja u dvije faze u slučaju da je tom temeljnom pravu na pošteno suđenje svojstveno i predmetno jamstvo utvrđeno člankom 47. drugim stavkom Povelje koje se odnosi na zakonom prethodno ustanovljen sud te je pojasnio uvjete i načine primjene tog ispitivanja.

93.

Ispitivanje u dvije faze u tom je slučaju opravdano trima razmatranjima.

94.

Kao prvo, Sud je istaknuo neraskidive veze koje postoje između jamstava neovisnosti i nepristranosti sudaca i pristupa zakonom prethodno ustanovljenom sudu, u svrhu temeljnog prava na pošteno suđenje ( 60 ). Kao drugo, Sud je naglasio potrebu odvagivanja poštovanja temeljnih prava osoba čija se predaja traži s drugim interesima, kao što su zaštita prava žrtava i borba protiv nekažnjavanja, što za pravosudno tijelo izvršenja podrazumijeva da svoje ispitivanje ne ograniči na ispitivanje prve faze ( 61 ). Kao treće, Sud je upozorio na pristup koji bi doveo de facto do suspenzije primjene mehanizma europskog uhidbenog naloga u odnosu na tu državu članicu, čime se ne bi poštovala nadležnost Europskog vijeća i Vijeća u tom pogledu ( 62 ).

95.

Smatram da obrazloženje koje je Sud tako iznio u svojoj presudi Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici), koje se u velikom dijelu temelji na potrebi očuvanja iznimne naravi odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga zbog navodne opasnosti od povrede temeljnog prava tražene osobe na pošteno suđenje pred zakonom prethodno ustanovljenim sudom iz članka 47. drugog stavka Povelje, treba ponoviti u ovom predmetu, i to zbog dva glavna razloga.

96.

Kao prvo, iako u ovom predmetu nije riječ o postupku imenovanja sudaca u državi članici izdavanja već je u pitanju poštovanje pravnih pravila kojima se utvrđuju nadležnosti sudova te države, ovdje se navodna opasnost odnosi na povredu istog zahtjeva koji je svojstven temeljnom pravu na pošteno suđenje, odnosno onog koji se odnosi na zakonom prethodno ustanovljen sud.

97.

Kao drugo, čini mi se da procjenu stvarne opasnosti od povrede tog temeljnog prava u slučaju predaje nužno treba podvrgnuti ispitivanju u dvije faze kako bi odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga koje se temelji na takvoj opasnosti zaista bilo iznimno.

98.

Ispitat ću ove dvije točke jednu za drugom.

99.

Među elementima jamstva koje se odnosi na zakonom prethodno ustanovljeni sud nalazi se zahtjev prema kojem se nadležnost tog suda treba temeljiti na pravnoj osnovi. Podsjećam na to da, budući da Povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP‑om, članak 52. stavak 3. Povelje nastoji osigurati nužnu usklađenost između prava sadržanih u njoj i odgovarajućih prava zajamčenih EKLJP‑om, a da to ne ugrožava autonomiju prava Unije. U skladu s Objašnjenjima koja se odnose na Povelju o temeljnim pravima ( 63 ), članak 47. drugi stavak Povelje odgovara članku 6. stavku 1. EKLJP‑a. Stoga Sud mora osigurati da njegovo tumačenje članka 47. drugog stavka Povelje osigurava razinu zaštite koja ne krši onu zajamčenu člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a, kako ga tumači ESLJP ( 64 ).

100.

Pojam „zakonom ustanovljen sud”, zajedno s pojmovima „neovisnosti” i „nepristranosti” suda, dio su „institucionalnih zahtjeva” iz članka 6. stavka 1. EKLJP‑a. U sudskoj praksi ESLJP‑a ti su pojmovi vrlo usko povezani ( 65 ).

101.

ESLJP je presudio da, iako je svakim od institucionalnih zahtjeva iz članka 6. stavka 1. EKLJP‑a zadan konkretan cilj koji od njih stvara posebna jamstva na pravičan postupak, njima je zajedničko to da su namijenjeni poštovanju temeljnih načela koja čine vladavina prava i dioba vlasti, pri čemu je u tom pogledu pojasnio da se u osnovi svakog od tih zahtjeva nalazi nužnost da se očuva povjerenje koje pojedinac mora imati u sudbenu vlast i neovisnost te vlasti u odnosu na druge vlasti ( 66 ). Sud je te elemente definicije uključio u svoju sudsku praksu ( 67 ).

102.

Osim toga, ESLJP je pojam „zakonom ustanovljen sud” tumačio kao da znači „sud osnovan u skladu sa zakonom” ( 68 ). Poput nepravilnosti u postupku imenovanja sudaca ( 69 ), povreda pravilâ nacionalnog prava kojima se uređuje nadležnost suda za odlučivanje u predmetu vjerojatno će dovesti do povrede zahtjeva „zakonom ustanovljenog suda” ( 70 ). Naime, „zakon” iz članka 6. stavka 1. EKLJP‑a podrazumijeva, među ostalim, i zakonodavstvo o osnivanju i nadležnosti sudskih tijela ( 71 ). Posljedično, prema mišljenju ESLJP‑a, „ako prema nacionalnom pravu sud nije nadležan za odlučivanje o optuženiku, on nije ,zakonom ustanovljen’ u smislu te odredbe” ( 72 ).

103.

U tom pogledu valja pojasniti da je, prema mišljenju ESLJP‑a, cilj uvođenja izraza „uspostavljen zakonom” u članak 6. EKLJP‑a izbjeći da organizacija pravosudnog sustava u demokratskom društvu bude prepuštena diskreciji izvršne vlasti i osigurati da to područje bude uređeno zakonom koji je donijelo zakonodavno tijelo ( 73 ). Osim toga, prema mišljenju tog suda, „[u] zemljama kodificiranog prava, organizacija pravosudnog sustava također se ne može prepustiti diskreciji pravosudnih tijela, što ne isključuje, međutim, da im se prizna određena ovlast za tumačenje nacionalnog zakonodavstva u tom području” ( 74 ).

104.

Iz tih elemenata proizlazi da su zakonski temelj pravila kojima se određuje nadležnost sudova i njihovo poštovanje tih pravila neraskidivo povezani s jamstvima neovisnosti i nepristranosti sudaca. Općenitije, to doprinosi jamčenju vladavine prava i diobe vlasti, štiteći tako povjerenje koje pojedinac mora imati u sudbenu vlast i neovisnost te vlasti u odnosu na druge vlasti.

105.

Stoga jamstva pristupa zakonom prethodno ustanovljenom neovisnom i nepristranom sudu čine kamen temeljac prava na pošteno suđenje. Provjera predstavlja li određeno tijelo po svojem sastavu sud ustanovljen zakonom kada dođe do ozbiljne sumnje u nadležnost nekog suda jest nužna kako bi se osiguralo povjerenje koje u demokratskom društvu pojedinci moraju imati u sudove ( 75 ).

106.

Iz toga slijedi da, kao što je Sud presudio u Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici) u pogledu postupka imenovanja sudaca, pravosudno tijelo izvršenja također mora provesti ispitivanje u dvije faze u slučaju navodne opasnosti od povrede jamstva koje se odnosi na zakonom prethodno ustanovljen sud zbog nepravilnosti koje se odnose na nadležnost sudova države članice koja izdaje nalog.

107.

Moguća nenadležnost pravosudnog tijela koje je izdalo nalog može se pokazati jednako problematičnom kako u stadiju izdavanja europskog uhidbenog naloga tako i ako bi izvršenje tog naloga dovelo do toga da nenadležni sud donese presudu protiv okrivljenika. Pred Sudom se raspravljalo o ulozi koju pravosudno tijelo izvršenja mora imati kada se pred njim propituje nadležnost pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog.

108.

Do sada se Sud osobito usredotočio na to da opravda potrebu da pravosudno tijelo izvršenja, nakon što je završilo prvu fazu svojeg ispitivanja, provede drugu fazu ispitivanja. Naime, do danas su pred Sudom bili pokrenuti postupci u kojima je tražena osoba iznijela sustavne ili opće nedostatke u državi članici izdavanja. U tom posebnom kontekstu, zahtjev provjere u dvije faze prije svega sprječava da se primjena Okvirne odluke 2002/584 ograniči samo na temelju dokaza sustavnih ili općih nedostataka, iako tražena osoba nije stvarno izložena nikakvom pojedinačnom riziku.

109.

Međutim, u ovom je predmetu problem drukčiji jer se postavlja pitanje može li pravosudno tijelo izvršenja odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog na temelju pojedinačne opasnosti od povrede jamstva koje se odnosi na zakonom prethodno ustanovljen sud, a koja ne proizlazi iz postojanja sustavnih ili općih nedostataka u funkcioniranju pravosudnog sustava države članice izdavanja. Slijedom navedenog, ovdje nije riječ o tome je li postojanje takvih sustavnih ili općih nedostataka dovoljno, nego je li nužno kako bi pravosudno tijelo izvršenja, na temelju članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584, moglo odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog u slučaju navodne opasnosti od povrede temeljnog prava na pošteno suđenje pred zakonom prethodno ustanovljenim sudom, koje je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje.

110.

Čini mi se da se glavni predmet rasprave koja se u tom pogledu vodila pred Sudom može sažeti na sljedeći način, i to iznošenjem dviju suprotstavljenih teza.

111.

Prema prvoj tezi, utvrđenje koje se odnosi na postojanje sustavnih ili općih nedostataka u funkcioniranju pravosudnog sustava države članice izdavanja nije faza koju pravosudno tijelo mora izvršiti kako bi moglo provjeriti postoji li pojedinačna i konkretna opasnost od povrede temeljnog prava na pošteno suđenje pred zakonom ustanovljenim sudom koje trebaju uživati osobe protiv kojih je izdan europski uhidbeni nalog. U tom pogledu, okolnost da je Sud do sada nalagao da to tijelo provede ispitivanje u dvije faze, u predmetima u kojima se u pitanje dovodi poštovanje članka 47. drugog stavka Povelje u državi članici izdavanja, može se objasniti činjenicom da je u tim predmetima trebalo utvrditi je li, zbog sustavnih ili općih nedostataka, druga faza koja se odnosi na procjenu opasnosti od povrede tog temeljnog prava na individualnoj razini bila nužna. Suprotno tomu, Sud nije odlučivao o tome je li prva faza uvijek obvezna.

112.

Zagovornici te prve teze, stoga, između uzajamnog povjerenja i zaštite temeljnog prava na pošteno suđenje pred zakonom ustanovljenim sudom, na neki način, prednost daju potonjem elementu. Osim toga, argument u prilog toj tezi ne pridaje veliku važnost razlici između temeljnih prava zaštićenih Poveljom, ovisno o tome jesu li apsolutna ili pak podložna ograničenjima.

113.

Nasuprot tomu, prema drugoj tezi, kad je riječ o temeljnom pravu na pošteno suđenje pred zakonom ustanovljenim sudom, koje je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, treba strogo zahtijevati provođenje dviju faza koje je Sud odredio kako bi se ograničila provjera stvarne opasnosti od povrede tog prava u državi članici izdavanja, koju provodi pravosudno tijelo izvršenja. S obzirom na to da, kako se ne bi ugrozilo uzajamno povjerenje koje države članice trebaju imati jedna prema drugoj u pogledu dobrog funkcioniranja njihovih pravosudnih sustava, provjera koju u odnosu na to provodi pravosudno tijelo izvršenja treba biti iznimka, što znači da je utvrđenje postojanja sustavnih ili općih nedostataka u državi članici izdavanja obvezno. Naime, samo takvi nedostaci mogu dovesti do stvarne opasnosti od povrede bitnog sadržaja tog prava ili, u svakom slučaju, od dovoljno ozbiljne povrede navedenog prava. Neki zagovornici te teze potvrdili su da u tom pogledu može postojati razlika ovisno o tome odnosi li se opasnost od navodne povrede na pravo koje ima apsolutan karakter, kao što je ono zaštićeno člankom 4. Povelje, ili pak na ono zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, koje se može ograničiti.

114.

Jednostavno rečeno, zagovornici te druge teze daju prednost uzajamnom povjerenju koje pravosudno tijelo izvršenja treba moći dovesti u pitanje samo u iznimnim slučajevima, za koje je, kad je riječ o članku 47. drugom stavku Povelje, uvijek karakteristično postojanje sustavnih ili općih nedostataka u funkcioniranju pravosudnog sustava države članice izdavanja.

115.

Podržavam upravo tu drugu tezu prema kojoj je odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga iznimka koja se mora usko tumačiti, čime se doprinosi osiguranju učinkovitosti sustava pravosudne suradnje između država članica u kojoj je taj uhidbeni nalog jedan od bitnih elemenata.

116.

Čini mi se da je u tu svrhu neophodno što je više moguće sačuvati podjelu odgovornosti koje imaju država članica izdavanja i država članica izvršenja. Kao što sam prethodno naveo, najprije je na državi članici izdavanja da osigura da se odlukom o izdavanju europskog uhidbenog naloga poštuju prava koja osoba protiv koje je izdan taj nalog ima na temelju prava Unije, među kojima su i temeljna prava zaštićena Poveljom. U tu svrhu država članica izdavanja mora toj osobi osigurati djelotvornu sudsku zaštitu, među ostalim, uspostavljanjem pravnih sredstava potrebnih za taj nadzor ( 76 ). Od trenutka kada se nijedan sustavni ili opći nedostatak u funkcioniranju pravosudnog sustava države članice izdavanja ne može dokazati, pravosudno tijelo izvršenja ne treba sumnjati u to hoće li dotična osoba na temelju raspoloživih pravnih sredstava u toj državi članici moći utvrditi i, prema potrebi, ispraviti ili sankcionirati eventualnu povredu svojeg temeljnog prava na pošteno suđenje pred zakonom prethodno ustanovljenim sudom, koje je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje. U tom pogledu iz rasprava pred Sudom proizlazi da su osobe protiv kojih se vodi kazneni progon o kojem je riječ u glavnom postupku u državi članici izdavanja imale na raspolaganju pravna sredstva kojima se poštovanje tog temeljnog prava moglo preispitati do razine Tribunala Constitucional (Ustavni sud) ( 77 ). Tomu bih dodao da su u većini slučajeva poteškoće koje se odnose na nadležnost sudova uređene postupovnim pravilima nacionalnog prava, za čiju su primjenu sudovi države članice izdavanja u najboljem položaju, čime se osigurava zaštita temeljnog prava na suđenje pred zakonom ustanovljenim sudom.

117.

Stoga, kada se ne mogu utvrditi sustavni ili opći nedostaci u funkcioniranju pravosudnog sustava države članice izdavanja, koji osobito nastaju zbog lošeg funkcioniranja pravosudnog sustava te države članice koje može spriječiti sud navedene države članice da utvrdi povredu temeljnog prava o kojem je riječ i prema potrebi je ispravi ili sankcionira, načelo uzajamnog povjerenja među državama članicama treba u potpunosti primijeniti kako bi se postigao cilj ubrzanja i pojednostavnjenja pravosudne suradnje među državama članicama koji se želi postići Okvirnom odlukom 2002/584, oslanjajući se pritom na visoku razinu povjerenja koja mora postojati između država članica ( 78 ).

118.

Međutim, omogućavanje pravosudnom tijelu izvršenja da u konkretnom slučaju provjeri poštuje li se u državi članici izdavanja temeljno pravo na pošteno suđenje pred zakonom prethodno ustanovljenim sudom, u slučaju nepostojanja sustavnih ili općih nedostataka u funkcioniranju pravosudnog sustava te države članice, znatno bi otežalo zadaću tog tijela, što bi bilo protivno zahtjevima učinkovitosti i brzine predaje. Osim toga, činjenice iz kojih proizlazi ovaj predmet svjedoče o poteškoćama s kojima se susreće pravosudno tijelo izvršenja kada želi primijeniti, protumačiti ili čak samo razumjeti postupovna pravila države članice izdavanja.

119.

Slijedom navedenog, prema mojem mišljenju, do promjene u podjeli odgovornosti između pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog i pravosudnog tijela izvršenja može doći samo u iznimnim okolnostima, koje su obilježene postojanjem sustavnih ili općih nedostataka u funkcioniranju pravosudnog sustava države članice izdavanja, čime se omogućuje pravosudnom tijelu izvršenja da provjeri je li ta država članica u konkretnom slučaju stvarno poštovala temeljno pravo na pošteno suđenje pred zakonom prethodno ustanovljenim sudom, koje je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje ( 79 ). Drugim riječima, od pravila prema kojem pravosudno tijelo izvršenja ne treba provesti provjeru poštovanja temeljnih prava u državi članici izdavanja može se iznimno odstupiti samo u slučaju sustavnih ili općih nedostataka u funkcioniranju pravosudnog sustava države članice izdavanja, u skladu s onim što je Sud naveo u točki 192. svojeg mišljenja 2/13 (Pristupanje Unije EKLJP‑u). To pravilo stoga zahtijeva da se priznavanje izvanrednih okolnosti strogo ograniči ( 80 ).

120.

U tom pogledu iz sudske prakse Suda jasno proizlazi da je prva faza ispitivanja koje pravosudno tijelo izvršenja treba provesti nužan preduvjet za početak druge faze tog ispitivanja. Naime, u okviru te druge faze „pravosudno tijelo izvršenja treba ocijeniti mogu li se sustavni ili opći nedostaci utvrđeni u prvoj fazi tog ispitivanja ostvariti u slučaju predaje dotične osobe državi članici izdavateljici i je li u posebnim okolnostima slučaja ta osoba tako izložena stvarnoj opasnosti od povrede njezina temeljnog prava na pošteno suđenje pred zakonom prethodno ustanovljenim sudom, utvrđenog člankom 47. drugim stavkom Povelje” ( 81 ). Kao što to pravilno navodi Komisija, dvije faze ispitivanja koje pravosudno tijelo izvršenja treba provesti kumulativne su naravi i u analizi slijede jedna za drugom, što to tijelo mora poštovati.

121.

Usto, po analogiji s onim što je Sud presudio u točki 62. svoje presude Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici), smatram da, ako je provjera opasnosti od povrede tog temeljnog prava u konkretnom slučaju sama po sebi dovoljna da pravosudnom tijelu izvršenja omogući da, ovisno o slučaju, odbije izvršiti europski uhidbeni nalog, povećanje broja provjera koji bi to tijelo u tom pogledu trebalo provesti moglo bi ugroziti cilj borbe protiv nekažnjavanja iz Okvirne odluke 2002/584 kao i, ovisno o slučaju, druge interese, kao što je potreba da se poštuju temeljna prava žrtava predmetnih kaznenih djela ( 82 ).

122.

Ukratko, pravosudno tijelo izvršenja može utvrditi postojanje stvarne opasnosti od povrede temeljnog prava na pošteno suđenje, koje je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, samo ako postoje velike poteškoće u funkcioniranju pravosudnog sustava države članice izdavanja, koje su određene strogo i s dovoljnim stupnjem sigurnosti na temelju objektivnih, vjerodostojnih, preciznih i odgovarajuće aktualiziranih elemenata. Prema mojem mišljenju, to vrijedi i za stvaranje područja slobode, sigurnosti i pravde i, konkretnije, uredne i učinkovite provedbe mehanizma predaje koji je uspostavljen Okvirnom odlukom 2002/584, a koji se temelji na uzajamnom povjerenju i na pretpostavci da države članice poštuju pravo Unije, a osobito temeljna prava zaštićena Poveljom.

123.

Smatram da bi u području europskog uhidbenog naloga Sud trebao zadržati taj pristup, bez obzira na to što je u području azila, u slučaju transfera tražitelja azila u državu članicu odgovornu za ispitivanje njegova zahtjeva, usvojio fleksibilniji pristup. Naime, ta dva područja imaju različite ciljeve ( 83 ). Osim toga, taj pristup, koji se temelji na pojedinačnoj, a ne na sustavnoj opasnosti od povrede temeljnih prava, odnosi se na članak 4. Povelje, odnosno na apsolutno pravo ( 84 ). Suprotno tomu, pravo na pošteno suđenje iz članka 47. drugog stavka Povelje može biti ograničeno.

124.

Cilju uspostave brzog i učinkovitog sustava predaje, u vezi s onim koji se odnosi na borbu protiv nekažnjavanja, protivi se davanje preširoke mogućnosti pravosudnom tijelu izvršenja da provjerava postoji li opasnost od povrede temeljnih prava u državi članici izdavanja, osobito kad je riječ o temeljnom pravu na pošteno suđenje pred zakonom prethodno ustanovljenim sudom, koje nije apsolutno pravo ( 85 ).

125.

Osim toga, ističem da je za dobro funkcioniranje mehanizma europskog uhidbenog naloga važno da pravosudno tijelo izvršenja nema ovlast provedbe provjere koju ono nije u stanju provesti. Izvršavanje koje se sastoji od toga da takvo tijelo provjeri nadležnost pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog za suđenje osobama protiv kojih je izdan europski uhidbeni nalog i da izda takav nalog po prirodi stvari pripada sudovima države članice izdavanja koji su u najboljem položaju da tumače i primjenjuju postupovna pravila koja su dio pravnog poretka te države članice. Ako sustavni ili opći nedostaci u funkcioniranju pravosudnog sustava navedene države članice ne postoje, pravosudno tijelo izvršenja ne treba provesti provjeru koja bi upućivala na nepovjerenje prema sudovima države članice izdavanja. Ostvarivanje rezultata koji je suprotan prvotnoj namjeri da se pravosudna suradnja u kaznenim stvarima izgradi na temelju priznavanja i uzajamnog povjerenja otvorit će put rušenju strpljivo izgrađene zgrade.

126.

Prema mojem mišljenju, treba se također suzdržati od automatske primjene u kontekstu navodne povrede temeljnog prava na pošteno suđenje pred zakonom prethodno ustanovljenim sudom, koje je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, što je Sud presudio u pogledu postojanja pravnog sredstva na temelju kojeg osobe kojima je oduzeta sloboda mogu u okviru sudskog postupka osporavati zakonitost uvjeta oduzimanja njihove slobode s obzirom na članak 4. Povelje u državi članici izdavanja, odnosno da takvo pravno sredstvo „ne može samo po sebi biti dostatno za isključenje postojanja stvarne opasnosti da dotična osoba bude podvrgnuta nečovječnom ili ponižavajućem postupanju u državi članici izdavateljici naloga, u smislu članka 4. navedene Povelje” ( 86 ). Naime, prema mišljenju Suda, iako pravosudno tijelo izvršenja može takav sudski nadzor uzeti u obzir prilikom opće ocjene uvjeta u kojima je predviđeno oduzimanje slobode osobi protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog, „on kao takav ne može isključiti stvarnu opasnost da ta osoba bude nakon svoje predaje podvrgnuta postupanju koje nije u skladu s člankom 4. Povelje zbog uvjeta oduzimanja njezine slobode” ( 87 ).

127.

U tom pogledu smatram da situaciju u kojoj se navodi opasnost od povrede temeljnog prava na pošteno suđenje pred zakonom prethodno ustanovljenim sudom, koje je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, u slučaju predaje tražene osobe, treba razlikovati od situacije u kojoj se poziva na opasnost od povrede članka 4. Povelje zbog uvjeta oduzimanja slobode u državi članici izdavanja ( 88 ). Čini mi se da je u slučaju nepostojanja sustavnih ili općih nedostataka u funkcioniranju pravosudnog sustava države članice izdavanja, mogućnost djelotvorne sudske zaštite temeljnog prava na pošteno suđenje pred zakonom prethodno ustanovljenim sudom, koje je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, u toj državi članici odlučujuća da se isključi postojanje stvarne opasnosti od povrede tog prava. Naime, kad je riječ o postupovnim pitanjima, sudski nadzor koji se može izvršavati u državi članici izdavanja može ispraviti eventualnu nepravilnost u pogledu nadležnosti pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog.

128.

Završit ću ispitivanje trećeg, četvrtog, petog i šestog prethodnog pitanja iznošenjem nekoliko razmatranja o sadržaju prve faze ispitivanja koje pravosudno tijelo izvršenja mora provesti.

129.

U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da „[u] okviru prve faze tog ispitivanja pravosudno tijelo izvršenja mora općenito ocijeniti postojanje stvarne opasnosti od povreda temeljnog prava na pošteno suđenje, koji je osobito u vezi s […] nepoštovanjem zahtjeva zakonom ustanovljenog suda zbog sustavnih ili općih nedostataka u toj državi članici” ( 89 ). Takva ocjena pretpostavlja „sveobuhvatnu ocjenu” ( 90 ), koja se mora temeljiti na „objektivni[m], vjerodostojni[m], precizni[m] i odgovarajuće aktualizirani[m] elementi[ma]” ( 91 ). Ista se ocjena mora provesti na osnovi standarda zaštite temeljnog prava zajamčenog člankom 47. drugim stavkom Povelje ( 92 ). U tom pogledu Sud je u vezi s postupkom imenovanja sudaca presudio da se ne može smatrati da svaka nepravilnost u postupku imenovanja sudaca predstavlja povredu temeljnog prava na zakonom prethodno ustanovljen sud u smislu te odredbe ( 93 ). Prema mišljenju Suda, to podrazumijeva da je takva nepravilnost posebne naravi i težine ( 94 ).

130.

Sud je tako usvojio standard zaštite tog temeljnog prava usporediv s onim koji proizlazi iz sudske prakse ESLJP‑a. Naime, iako taj sud smatra da je nadležan provjeriti poštuje li nacionalno pravo zahtjev zakonom ustanovljenog suda, on ipak smatra da, uzimajući u obzir opće načelo prema kojem je ponajprije na nacionalnim sudovima da tumače odredbe nacionalnog prava, on ne može dovesti u pitanje njihovo tumačenje, osim u slučaju očite povrede tih odredaba ( 95 ). Iz tih elemenata koji se temelje na sudskoj praksi ESLJP‑a zaključujem da se povreda članka 6. stavka 1. EKLJP‑a može utvrditi samo u slučaju očite povrede pravila nacionalnog prava o nadležnosti pravosudnih tijela koja bi bila drukčija od tumačenja tog prava koje priznaju nacionalni sudovi. Slijedom toga, zahtijeva se visok stupanj ozbiljnosti te povrede kako bi se smatralo da su povrijeđena temeljna načela na kojima se temelji zahtjev „zakonom ustanovljenog suda” u smislu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a ( 96 ).

131.

Čini mi se da je zahtjev da pravosudno tijelo izvršenja provjeri postoje li sustavni ili opći nedostaci u funkcioniranju pravosudnog sustava države članice izdavanja kako bi se utvrdilo postojanje stvarne opasnosti od povrede temeljnog prava na pošteno suđenje pred zakonom ustanovljenim sudom, koje je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, u toj državi članici, u skladu sa zahtjevom visokog stupnja ozbiljnosti koji je ESLJP utvrdio u području povrede prava na „zakonom ustanovljen sud” u smislu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a. Osim toga, ESLJP je u nekoliko navrata uzeo u obzir posebnost područja slobode, sigurnosti i pravde koje se temelji na načelu uzajamnog priznavanja, usklađivanje više uključenih interesa, kao i potrebu da se pravosudno tijelo izvršenja osloni na dostatnu formalnu osnovu ( 97 ).

132.

Ukratko, zahtjev sustavnih ili općih nedostataka u funkcioniranju pravosudnog sustava države članice izdavanja znači da samo opasnost od povrede temeljnog prava na pošteno suđenje koja doseže visok stupanj ozbiljnosti može dovesti do odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga. Pridonoseći jamstvu iznimne naravi takvog odbijanja, taj zahtjev u konačnici čuva potrebnu ravnotežu između zaštite tog temeljnog prava i ciljeva u općem interesu koji se žele postići mehanizmom europskog uhidbenog naloga.

133.

Iz svih prethodnih elemenata zaključujem da pravosudno tijelo izvršenja ne može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog kada, kao i Žalbeni sud u Bruxellesu, sâmo utvrdi da ne postoje sustavni ili opći nedostaci u funkcioniranju pravosudnog sustava države članice izdavanja, a zatim izrazi sumnju u pogledu poštovanja temeljnog prava na pošteno suđenje osobe čija se predaja traži, i to na temelju izvješća Radne skupine o samovoljnom zadržavanju i presuda ESLJP‑a koje, iako u teoriji mogu predstavljati dokaze ( 98 ), u ovom slučaju ne upućuju na postojanje takvih nedostataka u toj državi članici. Dodajem da se odbijanje izvršenja ne može temeljiti na nejasnom tumačenju postupovnog prava države članice izdavanja i da do njega ne može doći, a da se od pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog, u skladu s člankom 15. stavkom 2. Okvirne odluke 2002/584, ne zatraže dopunske i ažurirane informacije o postojanju pravnih sredstava i o stanju rasprava o pravosuđu u toj državi članici u pogledu provjere pitanja je li nadležnost tog tijela u skladu s tim temeljnim pravom ( 99 ).

134.

S obzirom na sva ta razmatranja, predlažem Sudu da na treće, četvrto, peto i šesto prethodno pitanje odgovori da članak 1. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da kad pravosudno tijelo izvršenja koje je pozvano odlučiti o predaji osobe protiv koje je izdan europski uhidbeni nalog u svrhu vođenja kaznenog progona ne raspolaže elementima koji na temelju sveobuhvatne ocjene objektivnih, vjerodostojnih, preciznih i odgovarajuće aktualiziranih elemenata upućuju na postojanje stvarne opasnosti od povrede temeljnog prava na pošteno suđenje pred zakonom prethodno ustanovljenim sudom, koje je zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje, zbog sustavnih ili općih nedostataka u funkcioniranju pravosudnog sustava države članice izdavanja, to tijelo ne može odbiti postupiti po tom europskom uhidbenom nalogu.

135.

Svojim sedmim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Okvirnu odluku 2002/584 tumačiti na način da joj se protivi to da pravosudno tijelo koje izdaje nalog izda novi europski uhidbeni nalog protiv iste osobe i istom pravosudnom tijelu izvršenja kada je potonje, suprotno pravu Unije, odbilo izvršiti prethodni europski uhidbeni nalog.

136.

U tom pogledu najprije utvrđujem da Okvirna odluka 2002/584 ne sadržava nijednu odredbu kojom se ograničava izdavanje europskih uhidbenih naloga. Osim toga, Sud je već prilikom ispitivanja dopuštenosti priznao da se više uzastopnih europskih uhidbenih naloga može izdati protiv iste tražene osobe ( 100 ).

137.

Cilj borbe protiv nekažnjavanja koji se nastoji postići Okvirnom odlukom 2002/584 također ide u prilog mogućnosti izdavanja više europskih uhidbenih naloga protiv iste osobe i istom pravosudnom tijelu izvršenja radi kaznenog progona te osobe ili pak izvršenja kazne izrečene protiv nje. U tim okolnostima propisivanje ograničenja broja europskih uhidbenih naloga koji se mogu izdati dovelo bi u pitanje učinkovitost sustava pravosudne suradnje između država članica i oslabilo bi napore za učinkovito suzbijanje kaznenih djela unutar područja slobode, sigurnosti i pravde.

138.

To vrijedi pogotovo u situaciji kada se prethodno odbijanje izvršenja pokaže protivnim pravu Unije. U situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog mora imati mogućnost izvesti zaključke iz tumačenja Okvirne odluke 2002/584 koje je zatražilo i koje mu je Sud dao u svojoj presudi donesenoj u prethodnom postupku, izdavanjem, ovisno o slučaju, novog europskog uhidbenog naloga. U tom smislu, to je tijelo naravno dužno ispitati je li, s obzirom na posebnosti slučaja, izdavanje tog novog naloga proporcionalno ( 101 ).

139.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) odgovori na sljedeći način: