MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

PRIITA PIKAMÄEA

od 10. ožujka 2022. ( 1 )

Predmet C‑7/21

LKW Walter Internationale Transportorganisation AG

protiv

CB,

DF,

GH

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bezirksgericht Bleiburg (Općinski sud u Bleiburgu, Austrija))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Sudska nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Dostava sudskih i izvansudskih pismena – Uredba (EZ) br. 1393/2007 – Članak 8. – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Članak 45. stavak 1. točka (b) i članak 46. – Rješenje doneseno u jednoj državi članici, a dostavljeno u drugoj državi članici samo na jeziku prve države članice – Propis prve države članice koji predviđa rok od osam dana za podnošenje prigovora protiv tog rješenja – Pravo na pošteno suđenje – Članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima”

I. Uvod

1.

Zahtjev za prethodnu odluku koji je na temelju članka 267. UFEU‑a uputio Bezirksgericht Bleiburg (Općinski sud u Bleiburgu, Austrija) odnosi se na tumačenje članka 18. prvog stavka UFEU‑a, članka 8. Uredbe (EZ) br. 1393/2007 ( 2 ) te članaka 36. i 39. Uredbe (EU) br. 1215/2012 ( 3 ), u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) i člankom 4. stavkom 3. UEU‑a.

2.

Ovaj zahtjev je upućen u okviru spora između društva LKW Walter Internationale Transportorganisation AG (u daljnjem tekstu: tužitelj) i osobe CB i dr. (u daljnjem tekstu: tuženici), tri člana austrijskog odvjetničkog društva koje je zastupalo tužitelja u ovršnom postupku u Sloveniji. Budući da tuženici, protiv rješenja o ovrsi koje je dostavljeno tužitelju, nisu podnijeli prigovor u roku od osam dana koji je predviđen slovenskim zakonodavstvom, to je rješenje postalo pravomoćno i izvršno, tako da je tužitelj morao podmiriti potraživanje utvrđeno u navedenom rješenju. U tim je okolnostima tužitelj podnio tužbu protiv tuženika pred sudom koji je uputio zahtjev pozivajući se na činjenicu da su potonji, kao odvjetnici, odgovorni za to što su slovenski sudovi odbili prigovor koji su nepravodobno podnijeli. Na temelju toga tužitelj je zatražio povrat iznosa koji je morao platiti po završetku ovršnog postupka. Tuženici u prilog svojoj obrani navode da predmetni slovenski propis nije u skladu s pravom Unije jer se njime ne osigurava djelotvorno poštovanje prava obrane adresata sudskog pismena. Štoviše, oni smatraju da je taj propis diskriminirajući jer, prema njihovu mišljenju, dopušta strankama sa sjedištem u Sloveniji da neopravdano iskoriste prednost posebnosti tog propisa u odnosu na stranke sa sjedištem u drugim državama članicama.

3.

Ovaj predmet pruža Sudu priliku da razvije svoju sudsku praksu o pravosudnoj suradnji u građanskim stvarima, a osobito u pogledu slanja sudskih i izvansudskih pismena koja trebaju biti dostavljena u drugoj državi članici. Sud navedene uredbe treba tumačiti na način da se ostvare ciljevi koji se njima žele postići, odnosno da se poboljša učinkovitost i brzina sudskih postupaka te da se osigura dobro sudovanje, a da se pritom ne oslabljuju pravâ obrane adresata predmetnih sudskih pismena ( 4 ). Budući da cilj navedenih uredbi nije ujednačiti građansko postupovno pravo u cijelosti, nego se oslanjaju na postupke koje su države članice već utvrdile na temelju svoje postupovne autonomije kako bi se osiguralo slanje sudskih i izvansudskih pismena unutar područja slobode, sigurnosti i pravde ( 5 ), od Suda se traži da razmotri je li predmetni slovenski propis u skladu sa zahtjevima koje propisuje pravo Unije.

II. Pravni okvir

A. Pravo Unije

1.   Uredba br. 1393/2007

4.

Članak 8. Uredbe br. 1393/2007, naslovljen „Odbijanje primitka pismena”, određuje:

„1.   Tijelo za zaprimanje, korištenjem standardnog obrasca iz Priloga II., obavješćuje adresata da može odbiti primitak pismena koje se dostavlja u vrijeme dostave ili njegovim vraćanjem tijelu za zaprimanje u roku od tjedan dana, ako pismeno nije napisano, ili se u njegovom prilogu ne nalazi prijevod, na jednom od sljedećih jezika:

(a)

na jeziku koje adresat razumije; ili

(b)

službenom jeziku države članice primateljice ili, ako postoji više službenih jezika u toj državi članici, službenom jeziku ili na jednom od službenih jezika mjesta u kojem se obavlja dostava.

2.   Ako je tijelo za zaprimanje obaviješteno da adresat odbija primitak pismena koje se dostavlja u skladu sa stavkom 1., o tome odmah obavješćuje tijelo za slanje putem potvrde iz članka 10. i vraća zahtjev i pismeno za koje se zahtijeva prijevod.

3.   Ako je adresat odbio primiti pismeno u skladu sa stavkom 1., dostava pismena se može ispraviti putem dostave adresatu u skladu s odredbama ove Uredbe o pismenu u čijem prilogu se nalazi prijevod na jezik naveden u stavku 1. U tom slučaju, datum dostave pismena je datum na koji je pismeno u čijem prilogu se nalazi prijevod dostavljeno u skladu s propisima države članice primateljice. Međutim, ako se u skladu s pravom države članice, pismeno mora dostaviti u određenom roku, datum koji će se uzeti u obzir u pogledu podnositelja zahtjeva je datum dostave prvog pismena utvrđen u skladu s člankom 9. stavkom 2.

4.   Stavci 1., 2. i 3. također se primjenjuju na načine slanja i dostavu sudskih pismena navedenih u odjeljku 2.

5.   U svrhe stavka 1., diplomatski ili konzularni predstavnici, ako se dostava obavlja u skladu s člankom 13., ili tijela ili osoba, ako se dostava obavlja u skladu s člankom 14. obavješćuju adresata da može odbiti primitak pismena i da se bilo koje pismeno čiji je primitak odbijen mora vratiti tim predstavnicima ili tom tijelu ili osobi ovisno o slučaju.”

5.

Članak 9. te uredbe, naslovljen „Datum dostave”, predviđa:

„1.   Ne dovodeći u pitanje odredbe članka 8., kao datum dostave pismena, u skladu s odredbama članka 7., uzima se dan kada je pismeno dostavljeno u skladu s pravom države članice primateljice.

2.   Međutim, ako se pismeno treba dostaviti u određenome roku, datum koji se uzima u obzir u odnosu na podnositelja zahtjeva jest datum dostave koji se određuje prema pravu države članice pošiljateljice.

3.   Stavci 1. i 2. također se primjenjuju na način slanja i dostavu sudskih pismena navedenih u odjeljku 2.”

6.

Prilog I. navedenoj uredbi sadržava, među ostalim, potvrdu o dostavi ili neuspjeloj dostavi pismena u čijoj se točki 12.3. navodi:

„Adresat pismena obaviješten je pisanim putem da može odbiti primitak pismena ako nije sastavljeno na ili popraćeno prijevodom na jezik koji razumije ili na službeni jezik ili jedan od službenih jezika mjesta u kojem se dostavlja.”

7.

Standardni obrazac, naslovljen „Informacije za adresata o pravu na odbijanje primitka pismena”, koji se nalazi u Prilogu II. istoj uredbi, sadržava sljedeću napomenu adresata pismena:

„Pismeno možete odbiti primiti ako ono nije sastavljeno na jeziku koji razumijete ili na službenom jeziku ili jednom od službenih jezika mjesta u kojem se pismeno dostavlja niti je uz njega priložen prijevod na neki od tih jezika.

Ako želite koristiti to pravo, morate odbiti primiti pismeno odmah kod dostave i to izjaviti neposredno osobi koja obavlja dostavu ili vratiti pismeno na dolje navedenu adresu u roku od jednog tjedna uz izjavu da ga odbijate primiti.”

8.

Taj standardni obrazac također sadržava „izjavu primatelja” koju on mora potpisati u slučaju odbijanja primitka predmetnoga pismena, a koja glasi kako slijedi:

„Odbijam primiti priloženo pismeno jer nije sastavljeno na jeziku koji razumijem ili na službenom jeziku ili jednom od službenih jezika mjesta u kojem se ono dostavlja, niti je uz njega priložen prijevod na neki od tih jezika.”

9.

Konačno, navedeni standardni obrazac predviđa da u tom slučaju adresat mora označiti koji službeni jezik ili službene jezike Europske unije razumije.

10.

Uredba br. 1393/2007 stavljena je izvan snage Uredbom (EU) 2020/1784 ( 6 ), koja se primjenjuje tek od 1. srpnja 2022.

2.   Uredba br. 1215/2012

11.

U odjeljku 1., naslovljenom „Priznavanje”, poglavlja III., naslovljenog „Priznavanje i izvršenje”, članak 36. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 glasi kako slijedi:

„Sudska odluka donesena u državi članici priznaje se u drugim državama članicama bez zahtijevanja posebnog postupka u tu svrhu.”

12.

Odjeljak 2. tog poglavlja III., naslovljen „Izvršenje”, sadržava, među ostalim, članak 39., u skladu s kojim:

„Sudska odluka donesena u državi članici koja je izvršna u toj državi članici, izvršna je u drugim državama članicama bez zahtijevanja potvrde o izvršnosti.”

13.

Odjeljak 3., naslovljen „Odbijanje priznavanja i izvršenja”, navedenog poglavlja III. sadržava pododjeljak 1. naslovljen „Odbijanje priznavanja” i Pododjeljak 2. naslovljen „Odbijanje izvršenja”.

14.

U tom pododjeljku 1. članak 45. propisuje:

„1.   Priznavanje sudske odluke odbija se na zahtjev zainteresirane stranke:

[...]

(b)

ako je sudska odluka donesena u odsutnosti tuženika, ako tuženiku nije dostavljeno pismeno kojim se pokreće postupak ili jednakovrijedno pismeno pravovremeno i na način koji mu omogućuje pripremu obrane, osim ako tuženik nije propustio pokrenuti postupak pobijanja sudske odluke kad je to mogao učiniti;

[...]”

15.

U tom pododjeljku 2. članak 46. predviđa:

„Na zahtjev osobe protiv koje se zahtijeva izvršenje, izvršenje sudske odluke se odbija ako postoje neki od razloga iz članka 45.”

B. Nacionalno pravo

1.   Austrijsko pravo

16.

Članak 1295. Allgemeines bürgerliches Gesetzbucha (Opći građanski zakonik; u daljnjem tekstu: ABGB) glasi kako slijedi:

„(1) Svatko ima pravo zahtijevati naknadu štete od osobe koja mu je prouzročila štetu svojom krivnjom; šteta se može prouzročiti kršenjem ugovorne obveze ili neovisno o ugovoru.

(2) Odgovoran je i onaj tko namjerno nanese štetu na način protivan dobrim običajima, a ako je do toga došlo u izvršavanju nekog prava, odgovoran je samo ako je očiti cilj izvršavanja tog prava bio drugome nanijeti štetu.”

17.

U skladu s člankom 1299. ABGB‑a:

„Onaj tko javno obavlja neku dužnost, umjetnost, profesiju ili obrt ili onaj koji svojevoljno preuzme odgovornost za stvar čije ostvarenje zahtijeva umjetničko znanje ili poseban trud pokazuje time da smatra da ima potrebnu predanost i posebna znanja, stoga on mora odgovarati za izostanak potonjih. Međutim, ako je osoba koja mu je stvar povjerila znala za njegovo neiskustvo ili je primjenom uobičajene pažnje za to mogla znati, i sama je odgovorna.”

18.

Prema članku 1300. ABGB‑a:

„Stručnjak odgovara i kada greškom i uz naknadu da štetan savjet iz područja svoje umjetnosti ili znanosti. Osim u tom slučaju, stručnjak odgovara samo za štetu koju svjesno prouzroči drugome savjetujući ga.”

2.   Slovensko pravo

19.

Članak 9. Zakona o izvršbi in zavarovanju (Zakon o ovršnim postupcima; u daljnjem tekstu: ZIZ) koji se odnosi na pravne lijekove i mjesnu nadležnost žalbenog suda u ovršnim stvarima na temelju vjerodostojne isprave glasi:

„Protiv prvostupanjskog rješenja dopuštena je žalba, osim ako zakonom nije drukčije određeno. Protiv rješenja o ovrsi kojim se prihvaća prijedlog ovršenik može podnijeti prigovor.

Žalba i prigovor moraju se podnijeti u roku od osam dana od dostave rješenja prvostupanjskog suda, osim ako zakonom nije drukčije određeno.

Pravovremena i dopuštena žalba dostavlja se protivnoj stranci na odgovor ako je njoj dostavljeno i rješenje prvostupanjskog suda protiv kojeg je podnesena žalba.

Dopuštena je žalba protiv rješenja kojim se odlučuje o prigovoru.

Žalba i prigovor nemaju suspenzivni učinak, osim ako zakonom nije drukčije određeno.

Odluka o žalbi je konačna.

[...]”

20.

U skladu s člankom 53. ZIZ‑a naslovljenim „Prigovor kao ovršenikovo jedini pravni lijek”:

„Rješenje o ovrsi kojim se usvaja prijedlog za ovrhu ovršenik može pobijati prigovorom, osim ako osporava samo odluku o troškovima.

Prigovor mora biti obrazložen. U prigovoru dužnik mora navesti činjenice na kojima temelji svoj prigovor i iznijeti dokaze, u suprotnom se prigovor smatra neosnovanim.

[...]”

21.

Članak 61. ZIZ‑a, naslovljen „Prigovor protiv rješenja donesenog na temelju vjerodostojne isprave”, predviđa:

„Na prigovor protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave primjenjuju se odredbe članaka 53. i 54. ovog zakona [...].

Ako se prigovorom iz prethodnog stavka pobija dio rješenja o ovrsi kojim se ovršeniku nalaže namirenje tražbine, smatra se da je prigovor u tom dijelu obrazložen ako ovršenik iznese činjenice na kojima temelji svoj prigovor i podnese dokaze o činjenicama koje navodi u prigovoru.

[...]”

III. Činjenice iz kojih proizlazi spor, glavni postupak i prethodna pitanja

22.

Tužitelj je društvo upisano u austrijski registar trgovačkih društava koje djeluje u području međunarodnog prijevoza robe. Tuženici su članovi odvjetničkog društva sa sjedištem u Klagenfurtu (Austrija) koje je zastupalo tužitelja u ovršnom postupku u Sloveniji.

23.

U okviru tog postupka društvo Transport Gaj d.o.o. zatražilo je zapljenu 25 potraživanja koja tužitelj ima prema različitim slovenskim društvima. Općinski sud u Ljubljani (Slovenija) je 30. listopada 2019. tužitelju poštom dostavio rješenje o ovrsi na slovenskom jeziku zbog iznosa od 17610 eura. To je rješenje doneseno samo na temelju računa i bez prethodnog očitovanja tužitelja.

24.

Navedeno rješenje proslijeđeno je tužiteljevoj pravnoj službi internom poštom tek 4. studenoga 2019. Nakon razmjene informacija između tužitelja i tuženikâ o prirodi i posljedicama dostavljenog pismena tužitelj je 5. studenoga 2019. od potonjih zatražio da podnesu prigovor protiv rješenja o ovrsi. Među dokumentima koje je tužitelj dostavio tuženicima nalazila se preslika omotnice iz koje se vidi da je on 30. listopada 2019. stvarno zaprimio rješenje.

25.

Tuženici su 11. studenoga 2019. Općinskom sudu u Ljubljani podnijeli obrazloženi prigovor protiv tog rješenja.

26.

Tuženici su 12. studenoga 2019. od tog suda primili poziv da u roku od osam dana podmire sudske troškove koji iznose 55 eura, što je obveza koja je bila pravovremeno ispunjena.

27.

Odlukom od 10. prosinca 2019. navedeni sud odbacio je tako podnesen prigovor kao nepravodoban jer je podnesen nakon osam dana od dostave rješenja o ovrsi.

28.

Tuženici su zatim u ime tužitelja podnijeli tužbu protiv te odluke u kojoj su se pozvali na neustavnost roka od osam dana za podnošenje prigovora te su naveli da tako kratak rok nije u skladu s pravom Unije. Visoki sud u Mariboru (Slovenija) odbio je tu tužbu. Budući da je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno i izvršno, tužitelj je podmirio cjelokupno potraživanje.

29.

U tim okolnostima, tužitelj je Općinskom sudu u Bleiburgu podnio tužbu protiv tuženikâ tvrdeći da su oni, kao odvjetnici, odgovorni za odbijanje prigovora podnesenog protiv rješenja o ovrsi koje su donijeli slovenski sudovi te je slijedom toga zatražio naknadu iznosa plaćenog na temelju ovršnog postupka, odnosno 22168,09 eura, što odgovara vrijednosti glavnice uvećane za kamate i troškove postupka.

30.

Taj je sud 10. srpnja 2020. protiv tuženikâ izdao platni nalog u visini traženog iznosa.

31.

Oni su protiv tog naloga podnijeli prigovor.

32.

Tuženici u prilog svojoj obrani navode da rok od osam dana koji slovensko zakonodavstvo predviđa za podnošenje prigovora protiv rješenja o ovrsi nije u skladu s pravom Unije, točnije s člancima 36. i 39. Uredbe br. 1215/2012, člancima 8. i 19. stavkom 4. Uredbe br. 1393/2007, člankom 18. prvim stavkom UFEU‑a i člankom 47. Povelje. Usto, pojašnjavaju da je obavijest o mogućnosti odbijanja primitka rješenja o ovrsi, iako je dopisu bila priložena na njemačkom jeziku, bila umetnuta među 12 stranica tog rješenja. Štoviše, navedeno rješenje nije izvršno izvan Slovenije u smislu članaka 36. i 39. Uredbe br. 1215/2012. Stoga činjenica da je ono izvršno u toj državi članici predstavlja diskriminaciju tužitelja na temelju njegova sjedišta u smislu članka 18. prvim stavkom UFEU‑a.

33.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, rok od osam dana koji slovensko zakonodavstvo predviđa za podnošenje prigovora protiv rješenja o ovrsi koje je doneseno po skraćenom ovršnom postupku u kojem se žalba podnosi elektroničkim putem na temelju vjerodostojne isprave – u ovom slučaju računa – može dovesti tuženika u opasnosti da neće moći pravodobno podnijeti obrazloženi prigovor protiv takvog rješenja. Ta opasnost postoji tim više kada tuženik ima sjedište u drugoj državi. Stoga bi taj rok mogao biti protivan člancima 36. i 39. Uredbe br. 1215/2012 u vezi s člankom 47. Povelje. Kada bi se utvrdila takva neusklađenost, slovenski sudovi ne bi trebali uzimati u obzir taj rok u ovršnom postupku. U tom su slučaju tuženici pravodobno podnijeli prigovor.

34.

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev ističe da je Sud u predmetu u kojem je donesena presuda od 13. rujna 2018., Profi Credit Polska (C‑176/17, EU:C:2018:711; u daljnjem tekstu: presuda Profi Credit Polska ) presudio, u odnosu na druge instrumente prava Unije, da rok od 14 dana za podnošenje prigovora protiv platnog naloga izdanog na temelju vlastite mjenice kao i postupovna pravila koja se zahtijevaju u tu svrhu, pod prijetnjom nedopuštenosti, dovode do nezanemarive opasnosti da potrošač ne može podnijeti prigovor ili da se on utvrdi nedopuštenim.

35.

Kad je riječ o tumačenju članka 8. Uredbe br. 1393/2007, navedeni se sud pita o početku roka za podnošenje prigovora protiv dostavljenog pismena. U tom pogledu, kako bi se ispitalo je li pravo na žalbu ostvareno u roku koji je propisan zakonodavstvom države članice koja je izvršila dostavu, smatra da valja pričekati istek roka od tjedan dana za vraćanje dostavljenog pismena.

36.

Sud koji je uputio zahtjev također dvoji o sukladnosti roka koji slovensko zakonodavstvo predviđa za podnošenje prigovora protiv rješenja o ovrsi s člankom 18. UFEU‑a jer smatra da takav propis više utječe na tuženike sa sjedištem u drugim državama članicama koji su obvezni poduzeti dodatne korake u vezi s prijevodom dostavljenih pismena.

37.

U tim je okolnostima Bezirksgericht Bleiburg (Općinski sud u Bleiburgu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„1.

Treba li članak 36. i članak 39. Uredbe [br. 1215/2012] u vezi s člankom 47. [Povelje] kao i načelom djelotvornosti i ekvivalentnosti (načelo lojalne suradnje u skladu s člankom 4. stavkom 3. UEU‑a) tumačiti na način da im se protivi odredba države članice koja protiv rješenja o ovrsi, koji sud donosi bez prethodnog kontradiktornog postupka i bez ovršne isprave samo na temelju tvrdnji ovrhovoditelja, kao jedino pravni lijek predviđa prigovor koji se podnosi u roku od osam dana na jeziku te države članice, čak i u slučaju ako se to rješenje o ovrsi dostavlja u drugu državu članicu na jeziku koji primatelj ne razumije, pri čemu se pri podnošenju prigovora u roku od dvanaest dana taj prigovor već odbacuje kao nepravodoban?

2.

Treba li članak 8. Uredbe [br. 1393/2007] u vezi s načelom djelotvornosti i ekvivalentnosti tumačiti na način da mu se protivi nacionalna mjera koja predviđa da s dostavom obrasca iz Priloga II. o informacijama za adresata o pravu na odbijanje primitka pismena u roku od tjedan dana istodobno počinje teći i rok za podnošenje predviđenog pravnog lijeka protiv istodobno dostavljenog rješenja o ovrsi za koje je predviđen rok od osam dana?

3.

Treba li članak 18. stavak 1. [UFEU‑a] tumačiti na način da mu se protivi odredba države članice koja predviđa, da se protiv rješenja o ovrsi kao pravni lijek predviđa prigovor koji se obrazložen mora podnijeti u roku od osam dana i da taj rok vrijedi i ako primatelj rješenja o ovrsi svoje sjedište ima u drugoj državi članici i rješenje o ovrsi nije sastavljeno niti na službenom jeziku te države članice u koju se to rješenje o ovrsi dostavlja niti na jeziku koji primatelj tog rješenja razumije?”

IV. Postupak pred Sudom

38.

Odluku od 6. studenoga 2020. kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku tajništvo Suda zaprimilo je 8. siječnja 2021.

39.

Stranke u glavnom postupku i Europska komisija podnijele su pisana očitovanja u roku određenom u skladu s člankom 23. Statuta Suda Europske unije.

40.

Na temelju članka 61. stavka 1. Poslovnika, Sud je 9. studenoga 2021. pozvao slovensku vladu da odgovori na pitanja. Pisani odgovori na ta pitanja podneseni su u određenom roku.

41.

Na temelju članka 76. stavka 2. Poslovnika, Sud je odlučio da neće održati raspravu.

V. Pravna analiza

A. Uvodne napomene

42.

Dostava pismena kojim se pokreće postupak ključna je u građanskom postupku jer o njoj ovisi informiranost tuženika. U prekograničnim sporovima jezične razlike i razlika u postupovnim sustavima prepreke su pravilnom informiranju tuženika i, prema tome, načelu ravnopravnosti stranaka. Svjestan tih problema zakonodavac Unije uredio je dostavu pismena kojima se pokreće postupak kako bi je se učinilo učinkovitijom ( 7 ). Stoga, iako se pravom Unije nastoji osigurati slanje sudskih i izvansudskih pismena u području slobode, sigurnosti i pravde oslanjajući se na postupke koje su države članice već uspostavile, neki aspekti ipak trebaju biti precizno ujednačeni kako bi se pružila odgovarajuća rješenja za navedene probleme ( 8 ).

43.

To je slučaj s pravom na odbijanje primitka pismena zbog razloga povezanih s eventualnim nepoznavanjem jezika na kojem su predmetni dokumenti sastavljeni, koje je predviđeno u članku 8. Uredbe br. 1393/2007, koje predstavlja dragocjeni mehanizam zaštite prava obrane adresata. U tom je kontekstu važno spomenuti i pravo na odbijanje priznavanja i izvršenja sudske odluke iz članaka 45. i 46. Uredbe br. 1215/2012 ako tuženiku nije dostavljeno pismeno kojim se pokreće postupak ili jednakovrijedno pismeno pravovremeno i na način koji mu omogućuje pripremu obrane. Budući da je cilj tih odredbi sekundarnog prava osigurati učinkovitu obranu adresata sudskog pismena ( 9 ), treba ih tumačiti s obzirom na pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 47. Povelje. Eventualna relevantnost tumačenja članka 18. UFEU‑a proizlazi iz potrebe za otklanjanjem nedostataka povezanih s raznolikosti nacionalnih propisa u području građanskog postupka u Uniji. Tumačenje tih odredbi predmet je triju prethodnih pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.

44.

Učinkovita obrana ovisi, među ostalim, o vremenu koje je za tu svrhu na raspolaganju, zbog čega je potrebno predvidjeti razumne rokove. Upravo se u tom kontekstu javlja problem roka od osam dana koji predviđa slovensko zakonodavstvo. Kao što je to navedeno u uvodu ovog mišljenja ( 10 ), na Sudu je da ispita ispunjavaju li taj rok i načini njegova izračuna zahtjeve koje postavlja pravni poredak Unije ( 11 ). S obzirom na to da se drugo prethodno pitanje odnosi samo na pitanje početka roka, dok se prvo prethodno pitanje odnosi na trajanje roka, smatram da najprije valja ispitati drugo prethodno pitanje.

B. Drugo prethodno pitanje

45.

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 8. Uredbe br. 1393/2007, u vezi s člankom 47. Povelje, tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis prema kojem rok za podnošenje pravnog lijeka protiv sudskog pismena koje je dostavljeno u skladu s odredbama te uredbe počinje teći od dostave tog pismena. U slučaju potvrdnog odgovora, taj se sud pita treba li te odredbe tumačiti na način da taj rok počinje teći tek po isteku roka od tjedan dana, koji je predviđen u članku 8. stavku 1. te uredbe, u kojem odbijanje njegova primitka treba biti izvršeno.

46.

Prema mojem mišljenju, odgovor na to pitanje može se izvesti iz zajedničkog tumačenja članaka 8. i 9. Uredbe br. 1393/2007, s obzirom na članak 47. Povelje, kao što ću pokazati u nastavku.

47.

Članak 9. Uredbe br. 1393/2007 utvrđuje kriterije u odnosu na datum koji treba uzeti u obzir u vezi s dostavom pismena. Stavkom 1. tog članka utvrđeno je načelo prema kojem se kao datum dostave uzima dan kada je ona izvršena u skladu s pravom države članice primateljice kako bi se zaštitila prava primatelja. Kao što to jasno proizlazi iz te odredbe („ne dovodeći u pitanje članak 8.”), to se načelo primjenjuje kada adresat pismena nije iskoristio svoje pravo na odbijanje na temelju članka 8. Uredbe br. 1393/2007.

48.

Članak 8. stavak 1. Uredbe br. 1393/2007 predviđa mogućnost da adresat pismena koje se dostavlja odbije njegov primitak ako to pismeno nije napisano ili se u njegovu prilogu ne nalazi prijevod na jeziku koji adresat razumije ili službenom jeziku države članice izvršenja ili, ako postoji više službenih jezika u toj državi članici, službenom jeziku ili na jednome od službenih jezika mjesta u kojem se obavlja dostava. Na temelju te odredbe, tijelo za zaprimanje, korištenjem standardnog obrasca iz Priloga II. toj uredbi, treba obavijestiti adresata o njegovu pravu na odbijanje primitka. Uvjeti pod kojima je adresat saznao za tu informaciju moraju biti navedeni u skladu s potvrdom o dostavi ili neuspjeloj dostavi pismena iz Priloga I. navedenoj uredbi. Članak 8. stavak 1. Uredbe br. 1393/2007 također određuje načine odbijanja primitka pismena, bilo u vrijeme dostave bilo vraćanjem pismena tijelu za zaprimanje u roku od tjedan dana.

49.

Sud je presudio da mogućnost odbijanja primitka pismena koje treba dostaviti proizlazi iz potrebe zaštite prava obrane adresata tog pismena, u skladu sa zahtjevima pravičnog suđenja iz članka 47. drugog stavka Povelje i članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. Naime, iako je cilj Uredbe br. 1393/2007 ponajprije poboljšati učinkovitost i brzinu sudskih postupaka kao i osigurati dobro sudovanje, Sud je presudio da se navedeni ciljevi ne bi trebali postizati uz slabljenje, na bilo koji način, pravâ obrane primatelja predmetnih pismena ( 12 ).

50.

Naime, treba podsjetiti na to da je Sud istaknuo važnost mogućnosti odbijanja primitka sudskog pismena koje treba dostaviti do te mjere da mu priznaje status „prava” adresata ( 13 ). Štoviše, valja primijetiti da je Sud naglasio činjenicu da „tijelo za zaprimanje mora u svim okolnostima, a da pritom ne raspolaže marginom prosudbe” o tome obavijestiti adresata „sustavno koristeći u tu svrhu navedeni standardni obrazac”. Dostava standardnog obrasca predstavlja, prema mišljenju Suda, „bitan sastojak postupka” ( 14 ). Iako Sud nije smatrao da propust dostave navedenog standardnog obrasca predstavlja razlog za ništavost, on je ipak naveo da on predstavlja postupovnu povredu koju pošiljatelj mora ispraviti slanjem prijevoda pismena na jezik koji adresat razumije ili na službenom jeziku države članice primateljice ( 15 ). Uredba br. 1393/2007 potvrđuje to načelo u članku 8. stavku 3.

51.

Slijedom toga, iz tumačenja članaka 8. i 9. Uredbe br. 1393/2007, u vezi s člankom 47. Povelje, proizlazi da u situaciji u kojoj adresat pismena koje se dostavlja ne koristi svoje pravo na odbijanje primitka, rok za ostvarivanje prava na pravni lijek protiv tako dostavljenog pismena počinje teći od dana uspješnog izvršenja te dostave.

52.

Slažem se s mišljenjem Komisije prema kojem nije potrebno odgoditi početak roka za podnošenje pravnog lijeka protiv odluke sadržane u sudskom pismenu koje se dostavlja u skladu s Uredbom br. 1393/2007 kako bi se osiguralo stvarno poštovanje prava obrane adresata sudskog pismena. Čini mi se da su ta pravâ već dovoljno zaštićena mogućnošću da adresat odbije primitak pismena koje nije sastavljeno na jeziku koji je dužan razumjeti ( 16 ). Budući da se, u skladu s člankom 8. te uredbe, od njega traži samo „postupanje” u trenutku dostave ili vraćanje pismena tijelu za zaprimanje u roku od tjedan dana, ne može se legitimno tvrditi da mu se nalažu neproporcionalni zahtjevi za zaštitu njegovih interesa.

53.

Čini mi se da okolnosti glavnog postupka ne opravdavaju drukčiju pravnu ocjenu. S jedne strane, nije sporno da je pismeno koje se dostavlja, odnosno rješenje o ovrsi na slovenskom jeziku, stiglo tužitelju, a zatim tuženicima, i da je tužitelj bio obaviješten o svojem pravu na odbijanje primitka putem obrasca na njemačkom jeziku iz Priloga II. Uredbi br. 1393/2007. S druge strane, valja istaknuti da je tužitelj, kojeg su zastupali tuženici, odlučio ne koristiti to pravo, tako da se u skladu s člankom 9. stavkom 1. te uredbe dan dostave tog rješenja, odnosno 30. listopada 2019., treba smatrati danom kada je tužitelj stvarno došao u posjed navedenog rješenja.

54.

Naime, iako stranke u glavnom postupku tvrde da ih je navodna pogreška u priopćavanju navela da u početku vjeruju da je rješenje dostavljeno 4. studenoga 2019., one ipak ne osporavaju činjenicu da su nakon izvršenja unutarnje provjere mogle utvrditi da je rješenje o ovrsi stvarno zaprimljeno 30. listopada 2019.

55.

Stoga mi se čini da se tužitelj, kojeg su tuženici zastupali kao zakonski zastupnici, svjesno odrekao ključnog prava koje mu je dodijeljeno Uredbom br. 1393/2007 ( 17 ). Slijedom toga, tužitelj se ne može valjano pozvati na povredu prava obrane samo zato što je rok za podnošenje prigovora protiv rješenja o ovrsi počeo teći od dostave navedenog rješenja ( 18 ). S obzirom na činjenicu da je ta argumentacija očito suprotna ponašanju tužitelja u glavnom postupku, smatram da je treba odbiti na temelju pravnog načela prema kojem nitko ne može samom sebi proturječiti na štetu drugoga (venire contra factum proprium non valet) ( 19 ).

56.

S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da na drugo prethodno pitanje valja odgovoriti da članak 8. stavke 1. i 3. Uredbe br. 1393/2007, u vezi s člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis države u kojoj je presuda izrečena prema kojem rok za podnošenje pravnog lijeka protiv odluke sadržane u sudskom pismenu koje je dostavljeno u skladu s Uredbom br. 1393/2007 počinje teći od dostave predmetnog pismena, a ne tek nakon isteka roka od tjedan dana koji je stavkom 1. navedenog članka predviđen za odbijanje primitka.

C. Prvo prethodno pitanje

1.   Dopuštenost

57.

Najprije valja napomenuti, kao prvo, da sud koji je uputio zahtjev, kojemu je podnesena tužba za naknadu štete protiv tuženika, pita Sud o tumačenju članaka 36. i 39. Uredbe br. 1215/2012 kako bi saznao omogućuje li rok od osam dana predviđen slovenskim propisom za podnošenje prigovora protiv rješenja o ovrsi učinkovito ostvarivanje prava na obranu ili taj rok, zbog njegova trajanja i posebnosti slovenskog postupka, treba dovesti do odbijanja priznavanja i izvršenja takvog rješenja.

58.

S tim u vezi, valja podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda, pitanja koja uputi nacionalni sud o tumačenju prava Unije uživaju presumpciju relevantnosti, tako da se može odbiti odlučivati o prethodnom pitanju koje je postavio nacionalni sud, u smislu članka 267. UFEU‑a, samo ako je, među ostalim, očito da tumačenje ili ocjena valjanosti pravila Unije koje je zatražio nacionalni sud nemaju nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku ili ako je problem hipotetski ( 20 ).

59.

Međutim, iako se pitanje priznavanja i izvršenja rješenja o ovrsi ne postavlja u Austriji jer je tužitelj već platio potraživanje utvrđeno tim rješenjem, čini se da se na prvo pitanje primjenjuje pretpostavka relevantnosti s obzirom na to da bi sud koji je uputio zahtjev trebao moći ispitati osnovanost argumenata koje su tuženici iznijeli u prilog svojoj obrani.

60.

Kao drugo, valja istaknuti da, kao što je to učinila Komisija, iako se sud koji je uputio zahtjev formalno poziva u svojem prvom pitanju na članke 36. i 39. Uredbe br. 1215/2012, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se njegove sumnje u biti odnose na razlog za odbijanje priznavanja i izvršenja sudske odluke u slučaju u kojem pismeno kojim se pokreće postupak ili ekvivalentno pismeno nije pravovremeno dostavljeno tuženiku radi ostvarivanja prava na obranu na temelju članka 45. stavka 1. točke (b) i članka 46. te uredbe.

61.

S obzirom na to da je Sud nadležan da iz svih elemenata koje mu je dostavio sud koji je uputio zahtjev, posebno iz obrazloženja odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, izvuče elemente prava Unije koji zahtijevaju tumačenje, uzimajući u obzir predmet spora ( 21 ), prvo postavljeno pitanje treba razumjeti tako da se odnosi na članak 45. stavak 1. točku (b) i članak 46. navedene uredbe.

62.

Slijedom toga, svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 45. stavak 1. točku (b) i članak 46. Uredbe br. 1215/2012, u vezi s člankom 47. Povelje, tumačiti na način da treba odbiti priznavanje i izvršenje sudske odluke donesene po završetku nekontradiktornog postupka kada pravni lijek protiv te odluke treba biti podnesen u roku od osam dana na jeziku koji nije službeni jezik ili jedan od službenih jezika mjesta u kojem tuženik ima prebivalište ili na jeziku koji on razumije.

2.   Postojanje prava na odbijanje priznavanja i izvršenja rješenja koje su donijeli slovenski sudovi

63.

Kao što to proizlazi iz odredbe članka 45. stavka 1. točke (b) u vezi s člankom 46. Uredbe br. 1215/2012, ako je sudska odluka donesena u odsutnosti tuženika, ako tuženiku nije dostavljeno pismeno kojim se pokreće postupak ili jednakovrijedno pismeno pravovremeno i na način koji mu omogućuje pripremu obrane, ne treba provoditi priznavanje i izvršenje takve sudske odluke, osim ako tuženik nije propustio pokrenuti postupak pobijanja sudske odluke kad je to mogao učiniti.

a)   Postojanje „pismena kojim se pokreće postupak ili jednakovrijednog pismena”

64.

Kako bi se odgovorilo na prvo pitanje suda koji je uputio zahtjev, najprije valja ispitati može li se rješenje o ovrsi koje su donijeli slovenski sudovi u okviru nekontradiktornog postupka kvalificirati kao „pismeno o pokretanju postupka ili jednakovrijedno pismeno” u smislu prethodno navedenih odredbi.

65.

U tom pogledu valja primijetiti da, kao što je to Sud presudio u svojoj sudskoj praksi koja se odnosi na članak 27. točku 2. Konvencije o sudskoj nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisane u Bruxellesu 27. rujna 1968. ( 22 ), koja se u biti može primijeniti na istovjetne odredbe Uredbe br. 1215/2012, pojam „pismena kojim se pokreće postupak” ili „jednakovrijednog pismena” označava pismeno ili pismena čija uredna i pravovremena dostava omogućuje da adresat ostvari svoja prava prije nego što je u državi članici podrijetla donesena izvršiva presuda ( 23 ).

66.

Upravo je to slučaj u glavnom postupku. Prema informacijama koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, rješenje o ovrsi koje su protiv tužitelja donijeli slovenski sudovi nije doneseno na temelju pravomoćne ovršne isprave, nego samo na temelju računa i bez prethodnog prikupljanja očitovanja tužitelja u glavnom postupku. Rok u kojem tužitelj može podnijeti prigovor i iznijeti svoju obranu počinje teći od stvarne dostave tog rješenja o ovrsi.

67.

Slijedom toga, poput pismena o kojima je bila riječ u predmetu u kojem je donesena presuda od 13. srpnja 1995., Hengst Import (C‑474/93, EU:C:1995:243), rješenje o ovrsi u glavnom postupku treba kvalificirati kao „pismeno o pokretanju postupka ili jednakovrijedno pismeno” u smislu članka 45. stavka 1. točke (b) i članka 46. Uredbe br. 1215/2012.

68.

U tom kontekstu također treba podsjetiti na to da je Sud presudio da se članak 27. točka 2. Konvencije iz Bruxellesa od 27. rujna 1968. i dalje primjenjuje kada je tuženik podnio prigovor protiv odluke donesene u odsutnosti i ako je sud države podrijetla prigovor proglasio nedopuštenim zbog isteka roka za podnošenje prigovora. Budući da odbacivanje prigovora kao nedopuštenog znači da odluka donesena u odsutnosti ostaje nepromijenjena, Sud je smatrao da cilj tog članka nalaže sudu od kojeg se zahtjeva priznanje da provede ispitivanje propisano navedenom odredbom ( 24 ).

b)   Pretjerano otežano ostvarivanje prava na obranu

69.

U okviru te analize postavlja se, nadalje, pitanje pruža li rok od osam dana, koji slovenski propis predviđa za podnošenje prigovora protiv rješenja o ovrsi, adresatu vrijeme potrebno za obranu, u skladu s člankom 45. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1215/2012.

70.

Taj zahtjev treba tumačiti s obzirom na temeljno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu zajamčeno člankom 47. Povelje i s obzirom na načelo djelotvornosti.

71.

S jedne strane, nacionalni propis koji predviđa da je rok za podnošenje prigovora protiv rješenja o ovrsi određen na osam dana može se načelno opravdati ciljem osiguranja brzog i jednostavnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka donesenih u državi članici kao i pravne sigurnosti predviđene Uredbom br. 1215/2012. S druge strane, kao što je to Sud u više navrata istaknuo, iako je glavni cilj instrumenata građanskog postupka poboljšanje učinkovitosti i brzine sudskih postupaka kao i osiguranje dobrog sudovanja, navedeni ciljevi ne bi se trebali postizati uz slabljenje, na bilo koji način, pravâ obrane adresata predmetnih pismena ( 25 ).

1) Opći kriteriji razvijeni sudskom praksom

72.

Kako bi se utvrdilo protivi li se sudski postupak pravu na djelotvornu sudsku zaštitu, potrebno je utvrditi dovode li oblici postupka povodom prigovora koje predviđa nacionalno pravo do nastanka nezanemarive opasnosti da dotične stranke ne mogu istaknuti potreban prigovor ( 26 ). Konkretno, rok mora biti stvarno dovoljan za pripremu i izradu djelotvornog pravnog lijeka ( 27 ). Budući da se postupci mogu znatno razlikovati od jednog nacionalnog pravnog poretka do drugog, treba podsjetiti na to da se među kriterijima koje, prema mišljenju Suda, treba uzeti u obzir prilikom ocjene je li rok prikladan za osiguranje zaštite prava na obranu nalaze, među ostalim, važnost odluka koje treba donijeti za dotične osobe i složenost postupaka ( 28 ).

73.

Kad je riječ o ovom predmetu, smatram da suočavanje s platnim nalogom nosi nezanemarive opasnosti jer takva sudska odluka izravno utječe na imovinske interese adresata. To razmatranje vrijedi tim više kada je predmet platnog naloga, kao u ovom slučaju, visok iznos. Osim toga, ne može se isključiti da, osim te imovinske opasnosti, postoje i drugi važni i legitimni razlozi koji mogu opravdati potrebu obrane pred sudom, odnosno izbjegavanje bilo kakve štete po ugled koji je povezan s takvim postupkom. Naime, kao što to navodi tužitelj u svojim pisanim očitovanjima, on je morao podmiriti potraživanje čije plaćanje se zahtijevalo samo zato što je imao potraživanja prema drugim dužnicima u Sloveniji, koja su se mogla naplatiti, i zato što bi njegov ugled pretrpio znatnu štetu da su njegova potraživanja bila predmet ovršnog postupka. S obzirom na te okolnosti, čini mi se nespornim da tužitelj ima očit interes da pobija rješenje koje je donio Općinski sud u Ljubljani. Stoga se važnost predmetnog postupka za tužitelja ne može dovesti u pitanje.

74.

Kad je riječ o složenosti predmetnog postupka, smatram da podnošenje prigovora protiv rješenja o ovrsi zahtijeva poduzimanje koraka u mjeri u kojoj to podrazumijeva potrebu da se, s jedne strane, razjasne okolnosti u kojima je potraživanje nastalo i, s druge strane, istaknu pravni argumenti kojima se može dovesti u pitanje valjanost tog potraživanja ili njegova dospijeća, uzimajući u obzir pravila građanskog postupka o teretu dokazivanja. Ovisno o okolnostima, takav zadatak može se pokazati osobito složenim i stoga može zahtijevati pomoć pravnog savjetnika, odvjetnika ili drugog pravnog stručnjaka.

75.

S obzirom na navedeno, važno je napomenuti da potonji aspekt može imati odlučujući utjecaj na ocjenu može li se postupovni rok smatrati dovoljnim da bi se osigurala djelotvorna obrana ( 29 ). S obzirom na to da se pravni laik općenito suočava s velikim poteškoćama, što nije slučaj kod osobe s potrebnim stručnim kvalifikacijama ili iskustvom, potreban mu je dulji rok. Međutim, ne dodjeljuju sva postupovna pravila, općenito, nacionalnom sudu diskrecijsku ovlast u određivanju rokova, čak ni za njihovo produljenje, na način da se takva mogućnost može uzeti u obzir. Slijedom toga, adresat sudskog pismena dužan je poštovati propisani rok, bez prava na povlašteno postupanje.

76.

U svakom slučaju, uvjeren sam da se složenost postupka ne može samo apstraktno ocijeniti. Prije se čini da je potrebno uzeti u obzir oblike predmetnog postupka u cijelosti, kao što to primjerice pokazuje sudska praksa Suda koju ću iznijeti u nastavku.

2) Usporedba s predmetom Profi Credit Polska

77.

U tom pogledu želim istaknuti da, u odnosu na članak 7. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ ( 30 ), Sud je u presudi Profi Credit Polska, koja se odnosila na situaciju usporedivu s onom u glavnom postupku, presudio da nacionalni propis kojim se predviđa da prigovor protiv platnog naloga treba podnijeti u roku od dva tjedna i da tuženik u svojem prigovoru mora navesti razloge i prigovore kao i činjenice i dokaze na temelju kojih sud može odlučiti o nepoštenosti ugovorne odredbe, dovode do opasnosti da potrošač ne podnese prigovor ili da prigovor bude nedopušten ( 31 ).

78.

Važno je primijetiti da je Sud u biti slijedio prijedlog odluke koji je nezavisna odvjetnica J. Kokott iznijela u tom predmetu, pri čemu je više puta uputio na pravnu analizu iz mišljenja nezavisne odvjetnice. Čini mi se da je to mišljenje posebno relevantno u ovom predmetu jer omogućuje bolje razumijevanje razloga koji su naveli Sud da zaključi da su postupovna pravila o kojima je riječ mogla pretjerano otežati ostvarivanje prava na prigovor protiv platnog naloga. Točnije, nezavisna odvjetnica smatrala je, međutim, da rok od dva tjedna „nije prekratak ako potrošač unutar tog roka mora općenito djelovati”, ali da je u skladu s načelom djelotvornosti samo ako potrošač „u tom roku ne mora navesti činjenice i dokazna sredstva koji su temelj za ispitivanje nepoštenosti odredbi ugovora o zajmu” ( 32 ).

79.

To mi se rasuđivanje čini logičnim i primjenjivim na ovaj predmet, s obzirom na sličnosti koje postoje između postupovnih pravila koja je Sud razmotrio u predmetu Profi Credit Polska i onih o kojima je riječ u ovom predmetu. U interesu boljeg razumijevanja analize, iznijet ću kriterije na koje se Sud oslonio u prethodno navedenom predmetu i koji su, prema mojem mišljenju, ispunjeni u ovom slučaju. Nakon što usporedim ta dva predmeta, objasnit ću koje bi, prema mojem mišljenju, zaključke trebalo izvesti za rješavanje ovog predmeta.

i) Prigovor protiv rješenja o platnom nalogu

80.

Najprije valja skrenuti pozornost na činjenicu da se u tim dvama predmetima radilo o pravu podnošenja prigovora protiv rješenja o izdavanju platnog naloga. Postupovni položaj adresata sudskog pismena u tim dvama predmetima u biti je isti u smislu da je on prisiljen braniti se od sudske odluke donesene bez prethodnog kontradiktornog postupka i bez ovršnog naslova samo na temelju navoda ovrhovoditelja, dok je uloga suda pred kojim se vodi postupak izdavanja platnog naloga ograničen na provjeru formalne pravilnosti dokumenata koji potvrđuju postojanje potraživanja ( 33 ).

ii) Obveza adresata sudskog pismena da obrazloži svoj prigovor

81.

Poput nacionalnog zakonodavstva o kojem je riječ u predmetu Profi Credit Polska, slovensko zakonodavstvo koje se razmatra u ovom predmetu zahtijeva da prigovor protiv rješenja o ovrsi bude obrazložen i, osobito, da se iznesu određene činjenice koje su potkrijepljene dokazima ( 34 ). Stoga su postupovni zahtjevi koje nalaže nacionalno zakonodavstvo u obama predmetima relativno strogi jer nije dovoljno da adresat sudskog pismena „reagira” na rješenje o ovrsi, na primjer, izražavanjem najprije svoje volje da se brani te u kasnijem stadiju postupka za koji se primjenjuje dulji rok mogućnošću podnošenja pisanih očitovanja.

82.

Naime, u ovom predmetu adresat sudskog pismena dužan je podnijeti „potpuni” odgovor na tužbu koji sadržava sve relevantne činjenice i dokaze u roku koji počinje teći od dostave rješenja, što podrazumijeva znatan trud, kao što sam to već objasnio ( 35 ). Uzimajući u obzir činjenicu da se takva zadaća ne može uvijek ispuniti bez korištenja pravnih savjeta odvjetnika ili drugog pravnog stručnjaka, logično je zaključiti da takav zahtjev dovodi do opasnosti da adresat sudskog pismena ne može podnijeti prigovor ili da je taj prigovor nedopušten.

iii) Rok za podnošenje prigovora kraći je od dva tjedna

83.

U pravnoj praksi općepriznato je da raspolaganje dovoljnim vremenom predstavlja bitan uvjet za pripremu odgovarajuće obrane pred sudom. Štoviše, valja primijetiti da je jamstvo prava na vrijeme potrebno za pripremu svoje obrane, kao jedan od elemenata koji karakteriziraju pošteno suđenje, izraz vladavine prava ( 36 ). Iz tih je razloga logično pretpostaviti da što je dulji rok za izvršenje postupovne radnje, to priprema mora biti temeljitija.

84.

Na temelju tih razmatranja želim istaknuti da je u ovom predmetu rok za podnošenje prigovora protiv rješenja o ovrsi samo osam dana i ne može se produljiti, dok je u predmetu Profi Credit Polska taj rok bio dva tjedna ( 37 ). Također valja istaknuti da, u skladu s podacima koje je slovenska vlada dostavila u svojim pisanim očitovanjima, taj propis ne uzima u obzir praznike ili neradne dane, osim ako nije riječ o posljednjem danu roka. U takvom slučaju rok istječe prvog sljedećeg radnog dana. Predmetni slovenski propis stoga je puno stroži i zbog toga predstavlja više poteškoća za obranu. Slijedom toga, kritika Suda u pogledu kratkog roka predviđenog u okolnostima koje su dovele do presude Profi Credit Polska tim više vrijedi u ovom predmetu.

iv) Obveza plaćanja sudskih troškova

85.

Osim toga, iz spisa proizlazi da slovensko zakonodavstvo ima još jednu sličnost s poljskim propisom o kojem je riječ u navedenom predmetu Profi Credit Polska u dijelu u kojem se njime zahtijeva plaćanje sudskih troškova. Naime, u skladu s informacijama koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev, tuženici su od Općinskog suda u Ljubljani primili poziv da u roku od osam dana podmire sudske troškove, što je bila obveza koja je pravovremeno ispunjena ( 38 ).

86.

Iako se čini da iznos plaćen u ovom slučaju nije osobito visok, ipak ne treba zanemariti činjenicu da obveza plaćanja sudskih troškova u svakom slučaju predstavlja administrativni zahtjev koji treba poštovati. Osim toga, ne može se zanemariti da postoje drugi slučajevi u kojima je adresat rješenja o ovrsi dužan više iznose. Zbog tih mi se razloga čini razumnim pretpostaviti da, za potrebe ove analize, propis poput onoga o kojem je ovdje riječ, a koji nalaže obvezu plaćanja sudskih troškova u vrlo kratkom roku, može odvratiti adresata sudskog pismena od podnošenja prigovora protiv rješenja o platnom nalogu, kao što je to Sud pravilno ocijenio u prethodno navedenom predmetu ( 39 ).

v) Stupanj dužne pažnje koji se očekuje od pojedinca u njegovim pravnim odnosima

87.

Iznijet ću nekoliko napomena o činjeničnoj razlici između dvaju predmeta koji se odnose na status adresata predmetnog sudskog pismena. Svjestan sam činjenice da, što se tiče njihovih pravnih odnosa, trgovci podliježu strožim zahtjevima dužne pažnje nego potrošači. Poduzetnik općenito ima određeno znanje i iskustvo u upravljanju ugovornim odnosima s trgovinskim partnerima i klijentima, što mu omogućuje da bolje djeluje u poslovnom svijetu. Budući da to očito ne vrijedi za potrošača, potonji se obično smatra posebno vrijednim zaštite. Ta je ideja izražena u širokoj sudskoj praksi Suda koja se odnosi na Direktivu 93/13 ( 40 ), u koju spada presuda Profi Credit Polska. Naime, razmatranjem te presude ističe se pravno rasuđivanje koje se temelji na cilju zaštite potrošača, s obzirom na to da se, kao što to navodi Sud, oni nalaze u slabijem položaju u odnosu na prodavatelje robe ili pružatelje usluga ( 41 ).

88.

S obzirom na navedeno, smatram da ta okolnost sama po sebi ne može imati odlučujući utjecaj na analizu. Neovisno o činjenici da se rješenje o izdavanju platnog naloga u ovom predmetu odnosi na društvo koje posluje u području međunarodnog prijevoza robe, odnosno na trgovca, čini mi se da je rok od osam dana prekratak da mu omogući da u potpunosti ostvari svoje pravo na djelotvornu obranu. Slijedom toga, u ovom stadiju analize valja utvrditi da, čak i uz primjenu višeg stupnja dužne pažnje, predmetni propis ne zadovoljava zahtjeve prava Unije.

3) Sažetak analize

89.

Ova usporedba dvaju predmeta otkriva poteškoće s kojima se susreće adresat sudskog pismena u situaciji kao što je ona u glavnom postupku. U ovom je slučaju očito da zahtjevi koje nalažu nacionalna postupovna pravila zanemaruju činjenicu da adresatu sudskog pismena, koje ima obilježja rješenja o ovrsi, koji se ne koristi svojim pravom na odbijanje primitka navedenog pismena, u skladu s člankom 8. stavkom 1. Uredbe br. 1393/2007, treba određeno vrijeme da se upozna sa sadržajem dostavljenih dokumenata, zatraži pravni savjet od odvjetnika ili drugog pravnog stručnjaka, plati sudske troškove propisane zakonom, pripremi svoju obranu ( 42 ), eventualno prevede dokumente i pošalje odgovor na tužbu koji sadržava sve relevantne činjenice i dokaze sudu pred kojim je vjerovnik pokrenuo postupak i koji ima sjedište u drugoj državi članici.

90.

Razmatranja iznesena u ovom mišljenju pokazuju da je nužno da se svi ti aspekti uzmu u obzir prilikom ocjene pitanja omogućava li rok za podnošenje prigovora protiv rješenja o ovrsi ostvarivanje prava na obranu. U konačnici, odvraćajući učinak takvog roka često je rezultat niza čimbenika povezanih sa zahtjevima nacionalnog postupovnog propisa. U tom smislu smatram da, ako se utvrdi da predmetni rok povređuje navedeno pravo na obranu zbog svojeg trajanja i posebnosti postupka povodom prigovora, to utvrđenje treba dovesti do odbijanja priznavanja i izvršenja takvog rješenja jer je to jedini način osiguranja djelotvorne zaštite dotične osobe.

91.

Budući da su u ovom predmetu uvjeti koje slovensko zakonodavstvo postavlja za podnošenje prigovora protiv rješenja o izdavanju platnog naloga jednako strogi kao oni koji su propisani poljskim zakonodavstvom u predmetu Profi Credit Polska ili čak stroži od njih, smatram da oni, kao cjelina, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava na prigovor na temelju članka 45. stavka 1. točke (b) i članka 46. Uredbe br. 1215/2012 u vezi s člankom 47. Povelje ( 43 ).

92.

S obzirom na prethodna razmatranja, primjećujem da – ovisno o ocjeni suda koji je uputio zahtjev s obzirom na kriterije navedene u točki 87. ovog mišljenja – učinkovita zaštita prava na obranu nije zajamčena u okolnostima poput onih u glavnom postupku. Slijedom toga, smatram da treba odbiti priznavanje i izvršenje rješenja o izdavanju platnog naloga donesenog u tim okolnostima, na temelju članka 45. stavka 1. točke (b) i članka 46. Uredbe br. 1215/2012, u vezi s člankom 47. Povelje.

3.   Odgovor na prvo prethodno pitanje

93.

Zbog prethodno navedenih razloga, predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori tako da članak 45. stavak 1. točku (b) i članak 46. Uredbe br. 1215/2012, u vezi s člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da treba odbiti priznavanje i izvršenje sudske odluke koja nije donesena u okviru kontradiktornog postupka kada pravni lijek protiv odluke mora biti podnesen na jeziku koji nije službeni jezik države članice u kojoj tuženik ima prebivalište ili, ako u toj državi članici postoji više službenih jezika, nije službeni jezik ili jedan od službenih jezika mjesta u kojem ima prebivalište i ako prema pravu države članice u kojoj je donesena odluka rok za podnošenje pravnog lijeka, koji se ne može produljiti, iznosi samo osam kalendarskih dana.

D. Treće prethodno pitanje

94.

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita se treba li članak 18. prvi stavak UFEU‑a tumačiti na način da mu se protivi propis države članice prema kojem se obrazloženi prigovor protiv rješenja mora podnijeti u roku od osam dana, bez obzira na to što adresat tog rješenja ima sjedište u drugoj državi članici i što rješenje o ovrsi nije sastavljeno na službenom jeziku države članice primateljice niti na jeziku koji adresat tog rješenja razumije.

95.

Kad je riječ o tumačenju članka 18. UFEU‑a, valja podsjetiti na to da se on, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, samostalno primjenjuje samo u situacijama uređenima pravom Unije za koje UFEU ne predviđa posebna pravila o nediskriminaciji ( 44 ).

96.

Na temelju članka 18. UFEU‑a zabranjena je svaka diskriminacija na temelju državljanstva, što uključuje različite oblike neizravne diskriminacije, na primjer posebnim pravilima o jeziku ( 45 ). U tom pogledu, kad je riječ o Uredbi br. 1393/2007, valja primijetiti da njezin članak 8. konkretizira zabranu diskriminacije stranaka u postupku na temelju jezika, tako da članak 18. stavak 1. UFEU‑a ne treba tumačiti autonomno.

97.

Kad je riječ o Uredbi br. 1215/2012, treba utvrditi da je Sud, u predmetu koji se odnosi na pitanje može li se moguća diskriminacija na temelju tog članka otkloniti u posebnostima hrvatskog prava u području rješenja o ovrsi koja su na temelju vjerodostojne isprave donijeli javni bilježnici u Hrvatskoj, a koja rješenja se nisu mogla priznati ni izvršiti u drugoj državi članici na temelju te uredbe, autonomno protumačio članak 18. UFEU‑a zbog nepostojanja drugih posebnih odredaba o nediskriminaciji u okviru navedene uredbe ( 46 ).

98.

Članak 18. UFEU‑a uspostavlja načelo jednakog postupanja i ima za cilj ukloniti sve mjere kojima se državljaninu druge države članice nalaže različito postupanje koje ga stavlja u činjeničnu ili pravnu situaciju koja je nepovoljnija u odnosu na državljane. Njime se tako nastoji izbjeći da se u području prava Unije u usporedivim situacijama postupa različito i suprotno.

99.

U ovom slučaju tužitelj, kojeg su zastupali tuženici, odlučio je ne iskoristiti svoje pravo na odbijanje primitka, predviđeno u članku 8. stavku 1. Uredbe br. 1393/2007 ( 47 ). Tužitelj se stoga našao u istoj situaciji kao i slovenski državljani u pogledu roka za podnošenje prigovora protiv rješenja o ovrsi. Uostalom, slovenska je vlada također skrenula pozornost na to pitanje u svojim pisanim očitovanjima. Prema tome, ne čini se da slovenski propisi utvrđuju različito postupanje ovisno o kriteriju državljanstva.

100.

Budući da se, kao prvo, u ovom slučaju primjenjuju posebna pravila o nediskriminaciji i da se, kao drugo, adresat sudskog pismena dobrovoljno odrekao prava da se prema njemu postupa drukčije nego prema slovenskim državljanima u istoj situaciji, ne vidim kako bi se članak 18. UFEU‑a trebao primijeniti. Tumačenje te odredbe stoga nije potrebno za rješenje spora u glavnom postupku. Međutim, smatram da ga treba izričito navesti sudu koji je uputio zahtjev, radi jasnoće i boljeg razumijevanja odgovora koje će Sud dati na prethodna pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.

101.

S obzirom na prethodno navedeno, na treće prethodno pitanje valja odgovoriti da članak 18. UFEU‑a treba tumačiti na način da se on ne primjenjuje na situaciju u kojoj se adresat sudskog pismena odrekao svojeg prava na odbijanje primitka navedenog pismena u skladu s člankom 8. stavkom 1. Uredbe br. 1393/2007.

VI. Zaključak

102.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Bezirksgericht Bleiburg (Općinski sud u Bleiburgu, Austrija) odgovori kako slijedi:

1.

Članak 8. stavci 1. i 3. Uredbe (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima („dostava pismena”) i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 1348/2000 u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis države u kojoj je donesena presuda prema kojoj rok za podnošenje pravnog lijeka protiv odluke sadržane u sudskom pismenu koje je dostavljeno u skladu s Uredbom br. 1393/2007 počinje teći od dostave predmetnog pismena, a ne tek nakon što je istekao rok od tjedan dana koji je stavkom 1. navedenog članka predviđen za odbijanje primitka tog pismena.

2.

Članak 45. stavak 1. točku (b) i članak 46. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima u vezi s člankom 47. Povelje o temeljnim pravima treba tumačiti na način da se treba odbiti priznavanje i izvršenje sudske odluke koja nije donesena u okviru kontradiktornog postupka kada pravni lijek protiv odluke mora biti podnesen na jeziku koji nije službeni jezik države članice u kojoj tuženik ima prebivalište ili, ako u toj državi članici postoji više službenih jezika, nije službeni jezik ili jedan od službenih jezika mjesta u kojem ima prebivalište i ako prema pravu države članice u kojoj je donesena odluka rok za podnošenje pravnog lijeka, koji se ne može produljiti, iznosi samo osam kalendarskih dana.

3.

Članak 18. UFEU‑a treba tumačiti na način da se on ne primjenjuje na situaciju u kojoj se adresat sudskog pismena odrekao svojeg prava na odbijanje primitka navedenog pismena u skladu s člankom 8. stavkom 1. Uredbe br. 1393/2007.


( 1 ) Izvorni jezik: francuski

( 2 ) Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima („dostava pismena”), i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 1348/2000 (SL 2007., L 324, str. 79.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 7., str. 171.)

( 3 ) Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.)

( 4 ) Reig Fabado, I., „Los documentos privados y el reglamento 1393/2007 de notificaciones y traslado”Cuadernos de Derecho Transnacional, sv. 9., br. 2, listopad 2017., str. 678., objašnjava da, iako je Uredba br. 1393/2007 instrument pravosudne suradnje u građanskim stvarima koji osigurava uredno funkcioniranje unutarnjeg tržišta i doprinosi stvaranju područja slobode, sigurnosti i pravde unutar Unije, ona posebnu važnost daje učinkovitoj sudskoj zaštiti adresata sudskog pismena.

( 5 ) Presude od 16. rujna 2015., Alpha Bank Cyprus (C‑519/13, EU:C:2015:603, t. 71.) i od 7. svibnja 2020., Parking i Interplastics (C‑267/19 i C‑323/19, EU:C:2020:351, t. 48.)

( 6 ) Uredba Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2020. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima (dostava pismena) (preinaka) (SL 2020., L 405, str. 40.)

( 7 ) Menétrey, S./Richard, V., „Le silence du défendeur dans le procès international paroles de droit judiciaire européen”Les Cahiers de Droit, sv. 56., br. 3-4, rujan‑prosinac 2015., str. 497.

( 8 ) Gascón Inchausti, F., „Service of proceedings on the defendant as a safeguard of fairness in civil proceedings: in search of minimum standards from EU legislation and European case‑law”, Journal of Private International Law, sv. 13., 2017., br. 3, str. 511.

( 9 ) Sud je istaknuo da „treba paziti ne samo na to da adresat pismena uistinu primi predmetno pismeno već i da mu se omogući da sazna za postupak koji je protiv njega pokrenut u inozemstvu i da stvarno i potpuno razumije njegov smisao i doseg, na način da se može učinkovito koristiti svojim pravima u državi članici pošiljateljici” (vidjeti presude od 16. rujna 2015., Alpha Bank Cyprus (C‑519/13, EU:C:2015:603, t. 32.) i od 6. rujna 2018., Catlin Europe (C‑21/17, EU:C:2018:675, t. 34.)).

( 10 ) Vidjeti točku 3. ovog mišljenja.

( 11 ) Martínez Santos,društvo A., „Protección efectiva de los derechos del consumidor, acceso a la justicia y control judicial de las cláusulas abusivas en el juicio cambiario: a propósito de un pronunciamiento reciente del Tribunal de Justicia de la Unión Europea”, Revista Española de Derecho Europeo, br. 71, srpanj‑rujan 2019., str. 122., navodi da se sudskom praksom Suda postupno utvrđuju tradicionalne granice postupovne autonomije država članica putem nadzora usklađenosti nacionalnih postupovnih odredbi s člankom 47. Povelje.

( 12 ) Presude od 16. rujna 2015., Alpha Bank Cyprus (C‑519/13, EU:C:2015:603, t. 30. i 31.); od 2. ožujka 2017., Henderson (C‑354/15, EU:C:2017:157, t. 51.) i od 6. rujna 2018., Catlin Europe (C‑21/17, EU:C:2018:675, t. 33.)

( 13 ) Presuda od 16. rujna 2015., Alpha Bank Cyprus (C‑519/13, EU:C:2015:603, t. 49.)

( 14 ) Presuda od 2. ožujka 2017., Henderson (C‑354/15, EU:C:2017:157, t. 58.)

( 15 ) Presuda od 16. rujna 2015., Alpha Bank Cyprus (C‑519/13, EU:C:2015:603, t. 61.)

( 16 ) Vidjeti u tom pogledu Ulrici, B., „Verfahrensrecht: Sprachregelung bei der Zustellung eines europäischen Zahlungsbefehls”, Europäische Zeitschrift für Wirtschaftsrecht, 2018., str. 1004., koji naglašava postupovnu zaštitu koju ima ovršenik suočen s platnim nalogom na temelju prava na odbijanje iz članka 8. stavka 3. Uredbe br. 1393/2007. Kao što to navodi autor, pravo na obranu već je povrijeđeno ako je dostava obrasca iz Priloga II. izvršena na jeziku koji nije dopušten i ako ovršenik nije pravilno obaviješten o svojem pravu na odbijanje.

( 17 ) Kao što objašnjava nezavisna odvjetnica Trstenjak u svojem mišljenju u predmetu Weiss und Partner (C‑14/07, EU:C:2007:737, t. 86.), moguće je u određenim okolnostima valjano odustati od prava na odbijanje primitka sudskog pismena.

( 18 ) Vidjeti u tom pogledu Okonska, A., Internationaler Rechtsverkehr in Zivil- und Handelssachen (Geimer, R. i Schütze, R.), München 2021., članak 8. VO (EG) 1393/2007, t. 2., kao i Drehsen, M., „Zustellung gerichtlicher Schriftstücke im Rahmen der EuMahnVO”, Praxis des internationalen Privat- und Verfahrensrechts, 2019., sv. 5., str. 385. koji objašnjavaju da pismena koja se dostavljaju između država članica ne trebaju nužno biti prevedena, što omogućava da se uštedi vrijeme i novac. Slijedom toga, adresat može primiti dokument koji nije preveden na jezik koji razumije. Uzimajući u obzir njegovo pravo na pošteno suđenje, može odbiti primitak tog dokumenta prilikom njegove dostave ili ga vratiti. Ako primitak dokumenta koji nije preveden nije odbijen unatoč obavijesti koju je adresat primio o svojim pravima, dostava je izvršena, bez obzira na adresatovo stvarno poznavanje jezika.

( 19 ) Pravni učinak pravnog načela venire contra factum proprium non valet je da stranka koja je svojim priznanjem, zastupanjem, izjavom, ponašanjem ili propuštanjem zadržala stav koji je očito suprotan pravu koje traži pred sudom ne može se pozvati na to pravo (vidjeti u tom pogledu izdvojeno mišljenje potpredsjednika Međunarodnog suda Ricarda J. Alfara u „predmetu hram Préah Vihéar”, Kambođa protiv Tajlanda, CIJ, Zbornik 1962., str. 6. i sljedeće, kao i Gaillard, E., „L’interdiction de se contredire au détriment d’autrui comme principe général du droit du commerce international”, Revue de l’arbitrage, 1985., str. 241. i sljedeće)

( 20 ) Presuda od 14. lipnja 2017., Online Games i dr. (C‑685/15, EU:C:2017:452, t. 42.)

( 21 ) Presude od 13. lipnja 2019., Moro (C‑646/17, EU:C:2019:489, t. 40.) i od 22. travnja 2021., Profi Credit Slovakia (C‑485/19, EU:C:2021:313, t. 50.)

( 22 ) SL 1972., L 299, str. 32. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.)

( 23 ) Presuda od 13. srpnja 1995., Hengst Import (C‑474/93, EU:C:1995:243, t. 19.)

( 24 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 1981., Klomps (166/80, EU:C:1981:137, t. 12. i 13.).

( 25 ) Presuda od 2. ožujka 2017., Henderson (C‑354/15, EU:C:2017:157, t. 51.)

( 26 ) Presude od 9. ožujka 2017., Zulfikarpašić (C‑484/15, EU:C:2017:199, t. 39.) i Profi Credit Polska (t. 61.)

( 27 ) Presuda od 9. rujna 2020.Commissaire général aux réfugiés et aux apatrides (Odbijanje naknadnog zahtjeva – Rok za podnošenje pravnog lijeka) (C‑651/19, EU:C:2020:681, t. 57.)

( 28 ) Presuda od 9. rujna 2020.Commissaire général aux réfugiés et aux apatrides (Odbijanje naknadnog zahtjeva – Rok za podnošenje pravnog lijeka) (C‑651/19, EU:C:2020:681, t. 53.)

( 29 ) Iz presude od 9. rujna 2020., Commissaire général aux réfugiés et aux apatrides (Odbijanje naknadnog zahtjeva – Rok za podnošenje pravnog lijeka) (C‑651/19, EU:C:2020:681, t. 62. i 63.) proizlazi da mogućnost korištenja pravnog zastupanja ima odlučujući utjecaj na ocjenu može li se postupovni rok smatrati dovoljnim za osiguranje učinkovite obrane.

( 30 ) Direktiva Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.)

( 31 ) Presuda Profi Credit Polska (t. 62. do 67.)

( 32 ) Mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu Profi Credit Polska (C‑176/17, EU:C:2018:293, t. 79.)

( 33 ) Presuda Profi Credit Polska (t. 28. i 29.)

( 34 ) Presuda Profi Credit Polska (t. 65.)

( 35 ) Vidjeti točku 74. ovog mišljenja.

( 36 ) U članku 6. stavku 3. točki (b) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda navodi se da „svatko optužen ima pravo, među ostalim, da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane” (moje isticanje). Unatoč tekstu koji upućuje na vezu samo s kaznenim postupkom, Europski sud za ljudska prava tu je odredbu također primijenio na upravni i građanski postupak (vidjeti ELJP, 17. ožujka 2015., Adorisio i dr. protiv Nizozemske, CE:ECHR:2015:0317DEC004731513., u pogledu kratkog roka za podnošenje žalbe).

( 37 ) Presuda Profi Credit Polska (t. 66.)

( 38 ) Vidjeti točku 26. ovog mišljenja.

( 39 ) Presuda Profi Credit Polska (t. 67. i 68.)

( 40 ) Vidjeti presudu od 26. listopada 2006., Mostaza Claro (C‑168/05, EU:C:2006:675, t. 25. i 26.).

( 41 ) Presuda Profi Credit Polska (t. 40.)

( 42 ) Vidjeti presudu od 9. ožujka 2017., Zulfikarpašić (C‑484/15, EU:C:2017:199, t. 48.) o tumačenju članka 16. Uredbe (EZ) br. 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o uvođenju europskog naloga za izvršenje za nesporne tražbine (SL 2004., L 143, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 172.), u vezi s uvodnom izjavom 12. navedene uredbe, iz koje proizlazi da dužnik mora biti pravodobno obaviješten o tražbini kako bi mogao pripremiti svoju obranu.

( 43 ) Sladič, J., „Evropska izterjava in zavarovanje terjatev s prikazom postopka v Sloveniji in Avstriji”, Pravosodni bilten, 40 (2019.), sv. 3., str. 27. i 28. također izražava sumnje u pogledu usklađenosti s pravom Unije roka od osam dana predviđenog slovenskim zakonodavstvom pozivajući se upravo na sličnosti s poljskim zakonodavstvom o kojem se raspravljalo u predmetu Profi Credit Polska.

( 44 ) Presude od 26. siječnja 1993., Werner (C‑112/91, EU:C:1993:27, t. 19.), od 10. veljače 2011., Missionswerk Werner Heukelbach (C‑25/10, EU:C:2011:65, t. 18.), od 18. srpnja 2017., Erzberger (C‑566/15, EU:C:2017:562, t. 25.) i od 29. listopada 2015., Nagy (C‑583/14, EU:C:2015:737, t. 24.)

( 45 ) Presude od 24. studenoga 1998., Bickel i Franz (C‑274/96, EU:C:1998:563, t. 31.) i od 27. ožujka 2014., Grauel Rüffer (C‑322/13, EU:C:2014:189, t. 27.)

( 46 ) Presuda od 7. svibnja 2020., Parking i Interplastics (C‑267/19 i C‑323/19, EU:C:2020:351, t. 45.)

( 47 ) Vidjeti točku 56. ovog mišljenja.