|
7.11.2022 |
HR |
Službeni list Europske unije |
C 424/9 |
Presuda Suda (šesto vijeće) od 22. rujna 2022. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesarbeitsgericht – Njemačka) – LB/TO
(Predmet C-120/21) (1)
(„Zahtjev za prethodnu odluku - Socijalna politika - Zaštita sigurnosti i zdravlja radnika - Organizacija radnog vremena - Članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima - Direktiva 2003/88/EZ - Članak 7. - Pravo na plaćeni godišnji odmor - Novčana naknada za neiskorišteni godišnji odmor nakon prestanka radnog odnosa - Rok zastare od tri godine - Dan od kojega rok počinje teći - Primjereno obavještavanje radnika”)
(2022/C 424/09)
Jezik postupka: njemački
Sud koji je uputio zahtjev
Bundesarbeitsgericht
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: LB
Tuženik: TO
Izreka
Članak 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena i članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima
treba tumačiti na način da im se:
protivi nacionalni propis na temelju kojeg pravo na plaćeni godišnji odmor koje je radnik stekao na osnovi referentnog razdoblja zastarijeva po isteku roka od tri godine koji počinje teći protekom godine u kojoj je to pravo nastalo, kad poslodavac radniku nije omogućio da doista ostvari to pravo.