1

Tužbom podnesenom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelj, društvo Ryanair DAC, zahtijeva poništenje Odluke Komisije C(2019) 7429 final od 14. listopada 2019. o državnoj potpori SA.55394 (2019/N) – Njemačka – Potpora za sanaciju društva Condor (SL 2020., C 294, str. 3., u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

2

Intervenijent, društvo Condor Flugdienst GmbH, zračni je prijevoznik koji obavlja čarter letove, a čije se sjedište nalazi u Neu‑Isenburgu (Njemačka). Pruža usluge zračnog prijevoza ponajprije organizatorima putovanja iz zračnih luka Frankfurt, Düsseldorf, München i Hamburg (Njemačka), usredotočivši se na tržište turističkih putovanja. U vrijeme nastanka činjenica iz kojih ovaj spor proizlazi intervenijent je bio u stopostotnom vlasništvu grupe Thomas Cook Group plc (u daljnjem tekstu: grupa Thomas Cook).

3

Dana 23. rujna 2019. nad grupom Thomas Cook pokrenut je stečajni postupak i ona je prestala poslovati.

4

Posljedično, 25. rujna 2019. intervenijent je također morao zatražiti pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti.

5

Istog je dana Savezna Republika Njemačka prijavila Europskoj komisiji mjeru potpore za sanaciju u korist intervenijenta u obliku zajma od 380 milijuna eura koji je odobrilo društvo Kreditanstalt für Wiederaufbau (Javna razvojna banka), zajedno s jamstvom na 50 % od strane Landa Hessena (Njemačka) i na 100 % od strane Savezne Republike Njemačke (u daljnjem tekstu: predmetna mjera).

6

Predmetna mjera ograničena je na razdoblje od šest mjeseci i njome se nastoji održati redovni zračni prijevoz i ograničiti negativne posljedice za intervenijenta, njegove putnike i osoblje uzrokovane likvidacijom njegova društva majke, time što mu se omogućuje da nastavi s poslovanjem dok ne postigne sporazum sa svojim vjerovnicima i dok se ne obavi prodaja društva.

7

Dana 14. listopada 2019. Komisija je bez pokretanja službenog istražnog postupka predviđenog u članku 108. stavku 2. UFEU‑a donijela pobijanu odluku kojom je zaključila da predmetna mjera čini državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i da je spojiva s unutarnjim tržištem na temelju članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a i Smjernica o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje nefinancijskih poduzetnika u teškoćama (SL 2014., C 249, str. 1., u daljnjem tekstu: Smjernice).

8

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

9

Komisija i intervenijent od Općeg suda zahtijevaju da:

10

U prilog tužbi tužitelj ističe pet tužbenih razloga od kojih se prvi temelji na povredi točke 22. Smjernica, drugi na povredi njihove točke 44. podtočke (b), treći na povredi točke 74. navedenih smjernica, četvrti na povredi njegovih postupovnih prava i peti na povredi obveze obrazlaganja.

11

Tužitelj tvrdi da ima aktivnu procesnu legitimaciju kao „odnosn[a] strank[a]” u smislu članka 108. stavka 2. UFEU‑a i „zainteresirana strana” u smislu članka 1. točke (h) Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. UFEU‑a (SL 2015., L 248, str. 9. i ispravak SL 2017., L 186, str. 17.), što mu omogućuje da radi zaštite svojih postupovnih prava podnese tužbu za poništenje pobijane odluke koja je donesena a da službeni istražni postupak nije pokrenut.

12

Komisija i intervenijent ne osporavaju dopuštenost tužbe.

13

U tom pogledu valja podsjetiti na to da kada Komisija donese odluku o nespornosti na temelju članka 4. stavka 3. Uredbe 2015/1589, kao u ovom slučaju, ona ne proglašava samo predmetne mjere spojivima s unutarnjim tržištem, nego također prešutno odbija pokrenuti službeni istražni postupak predviđen u članku 108. stavku 2. UFEU‑a i članku 6. stavku 1. navedene uredbe (vidjeti po analogiji presudu od 27. listopada 2011., Austrija/Scheucher‑Fleisch i dr., C‑47/10 P, EU:C:2011:698, t. 42. i navedenu sudsku praksu). Ako Komisija nakon prethodnog ispitivanja utvrdi da postoje sumnje u pogledu spojivosti prijavljene mjere s unutarnjim tržištem, ona na temelju članka 4. stavka 4. Uredbe 2015/1589 mora donijeti odluku o pokretanju službenog istražnog postupka predviđenog člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a i člankom 6. stavkom 1. te uredbe. U skladu s potonjom odredbom, takvom se odlukom od dotične države članice i od drugih zainteresiranih strana zahtijeva da u određenom roku, koji u pravilu ne smije biti dulji od mjesec dana, iznesu primjedbe (vidjeti po analogiji presudu od 24. svibnja 2011., Komisija/Kronoply i Kronotex, C‑83/09 P, EU:C:2011:341, t. 46.).

14

Zainteresiranim stranama, koje bi mogle podnijeti primjedbe tijekom te druge faze, oduzeta je ta mogućnost ako se službeni istražni postupak ne pokrene, kao što je to u ovom slučaju. Kako bi se to otklonilo, priznaje im se pravo da pred sudom Europske unije osporavaju Komisijinu odluku da ne pokrene službeni istražni postupak. Stoga je tužba za poništenje odluke donesene na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a, koju je podnijela zainteresirana strana u smislu članka 108. stavka 2. UFEU‑a, dopuštena ako njezin podnositelj nastoji zaštititi postupovna prava koja izvodi iz te potonje odredbe (vidjeti presudu od 18. studenoga 2010., NDSHT/Komisija, C‑322/09 P, EU:C:2010:701, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

15

Štoviše, s obzirom na članak 1. točku (h) Uredbe 2015/1589, poduzetnik koji konkurira korisniku mjere potpore nesporno se nalazi među „zainteresiranim stranama” u smislu članka 108. stavka 2. UFEU‑a (vidjeti presudu od 3. rujna 2020., Vereniging tot Behoud van Natuurmonumenten in Nederland i dr./Komisija, C‑817/18 P, EU:C:2020:637, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

16

U ovom je slučaju nesporno da postoji konkurentski odnos, iako ograničen, između tužitelja i intervenijenta. Naime, tužitelj je ustvrdio, a da mu nitko nije proturječio, da više od 20 godina sudjeluje u njemačkom zračnom prijevozu, da je 2019. prevezao 19 milijuna putnika iz Njemačke ili prema njoj te da ima udio od otprilike 9 % njemačkog tržišta zračnog prijevoza putnika, što ga čini drugim najvećim zračnim prijevoznikom u Njemačkoj. Tužitelj je također istaknuo da je njegov raspored letova za ljeto 2020., utvrđen prije širenja pandemije bolesti COVID-19, obuhvaćao 265 linija iz 14 njemačkih zračnih luka. Usto, Komisija je u točki 7. pobijane odluke utvrdila da određena odredišta koja intervenijent opslužuje ujedno opslužuje i tužitelj i da su ti zračni prijevoznici konkurenti u pogledu prodaje sjedala izravno krajnjim kupcima. Prema tome, iako je prodaja tih sjedala tek manji dio prodaje intervenijenta, konkurentski odnos između njega i tužitelja nije sporan u kontekstu navedene prodaje.

17

Tužitelj je stoga zainteresirana strana koja ima interes osigurati zaštitu postupovnih prava koja izvodi iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a.

18

Dakle, valja priznati dopuštenost tužbe u dijelu u kojem se tužitelj poziva na povredu svojih postupovnih prava.

19

Stoga, četvrti tužbeni razlog kojim se izričito nastoji ishoditi poštovanje tužiteljevih postupovnih prava jest dopušten.

20

Usto, tužitelj ima pravo, kako bi dokazao povredu svojih postupovnih prava zbog sumnji koje je sporna mjera trebala pobuditi kad je riječ o njezinoj spojivosti s unutarnjim tržištem, iznijeti argumente kojima je cilj dokazati da je Komisijino utvrđenje spojivosti te mjere s unutarnjim tržištem bilo pogrešno, čime se a fortiori može dokazati da je Komisija morala imati sumnje prilikom ocjene spojivosti te mjere s unutarnjim tržištem. Stoga je Opći sud ovlašten razmotriti tužiteljeve argumente u pogledu merituma koje je je tužitelj iznio u okviru svojeg prvog, drugog i trećeg tužbenog razloga, na koje upućuje u okviru svojeg četvrtog tužbenog razloga, a kako bi provjerio mogu li oni poduprijeti njegov izričito istaknut razlog u pogledu postojanja sumnji koje opravdavaju pokretanje postupka iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 13. lipnja 2013., Ryanair/Komisija, C‑287/12 P, neobjavljenu, EU:C:2013:395, t. 57. do 60., i od 6. svibnja 2019., Scor/Komisija, T‑135/17, neobjavljenu, EU:T:2019:287, t. 77.).

21

Što se tiče petog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja, valja istaknuti da je povreda obveze obrazlaganja bitna povreda postupka i predstavlja razlog koji se odnosi na javni poredak na koji sud Unije mora paziti po službenoj dužnosti i ne odnosi se na materijalnu zakonitost pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 67.).

22

Najprije valja ispitati četvrti tužbeni razlog.

23

U okviru svojeg četvrtog tužbenog razloga tužitelj ističe da tri indicije o sadržaju pobijane odluke koje odgovaraju njegovim prvim trima tužbenim razlozima, prema njegovu mišljenju dokazuju sumnje koje je Komisija morala imati prilikom prethodnog ispitivanja predmetne mjere.

24

Prije ispitivanja skupa indicija koji je tužitelj iznio, valja ponajprije podsjetiti na načela kojima je na temelju članka 263. UFEU‑a uređen nadzor zakonitosti odluke o nespornosti.

25

Prema sudskoj praksi, ako Komisija ne može steći uvjerenje, nakon prvog ispitivanja provedenog u okviru postupka predviđenog člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a, da mjera državne potpore nije „potpora” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a ili pak, ako se utvrdi da je riječ o potpori, da je u skladu s UFEU‑om, ili ako u okviru tog postupka nije mogla nadvladati ozbiljne poteškoće u ocjeni spojivosti razmatrane mjere, ta je institucija obvezna pokrenuti postupak predviđen člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a pri čemu u tom pogledu ne raspolaže marginom prosudbe (vidjeti u tom smislu presudu od 10. svibnja 2005., Italija/Komisija, C‑400/99, EU:C:2005:275, t. 47.). Tu obvezu osim toga izričito potvrđuju odredbe članka 4. stavka 4. u vezi s člankom 15. stavkom 1. Uredbe 2015/1589 (vidjeti po analogiji presudu od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija, C‑487/06 P, EU:C:2008:757, t. 113.).

26

U članku 4. Uredbe 2015/1589 u tom se pogledu navodi da, ako se mjerom koju je prijavila dotična država članica doista dodjeljuje potpora, postojanje ili nepostojanje „sumnji” u pogledu spojivosti tog plana s unutarnjim tržištem omogućuje Komisiji da odluči treba li pokrenuti službeni istražni postupak nakon provođenja prethodnog ispitivanja.

27

Pojam sumnje naveden u članku 4. stavcima 3. i 4. Uredbe 2015/1589 objektivne je prirode. Postojanje takvih sumnji treba ispitati kako u pogledu okolnosti donošenja pobijanog akta tako i u pogledu njegova sadržaja, i to na objektivan način povezivanjem obrazloženja odluke s podacima kojima je Komisija mogla raspolagati kad je odlučivala o spojivosti spornih potpora s unutarnjim tržištem. Iz toga proizlazi da nadzor zakonitosti koji provodi Opći sud u pogledu postojanja sumnji po prirodi stvari prekoračuje traženje očite pogreške u ocjeni (vidjeti u tom smislu presude od 2. travnja 2009., Bouygues i Bouygues Télécom/Komisija, C‑431/07 P, EU:C:2009:223, t. 63., i od 10. srpnja 2012., Smurfit Kappa Group/Komisija, T‑304/08, EU:T:2012:351, t. 80. i navedenu sudsku praksu). Informacije kojima je Komisija „mogla raspolagati” su one koje su se pokazale relevantnima za ocjenu i koje je mogla dobiti na vlastiti zahtjev tijekom faze prethodnog ispitivanja (vidjeti u tom smislu presudu od 20. rujna 2017., Komisija/Frucona Košice, C‑300/16 P, EU:C:2017:706, t. 71.). Iako se dakle može pokazati nužnim da Komisija, prema potrebi, premaši puko ispitivanje činjeničnih i pravnih elemenata koji su joj priopćeni, nije naprotiv na Komisiji da na vlastitu inicijativu i bez ikakvih indicija u tom pogledu, traži sve informacije koje mogu biti u vezi s predmetom koji je pred njom pokrenut, čak i ako su te informacije javne (vidjeti u tom smislu presude od 29. travnja 2021., Achemos Grupė i Achema/Komisija, C‑847/19 P, EU:C:2021:343, t. 49. i 50., i od 2. rujna 2021., Komisija/Tempus Energy i Tempus Energy Technology, C‑57/19 P, EU:C:2021:663, t. 45.).

28

Na tužitelju je da dokaže postojanje sumnji, dokazom koji može pružiti pozivajući se na usuglašene indicije (vidjeti u tom smislu presudu od 19. rujna 2018., HH Ferries i dr./Komisija, T‑68/15, EU:T:2018:563, t. 63. i navedenu sudsku praksu).

29

S obzirom na tu sudsku praksu valja ispitati tužiteljevu argumentaciju kojom se nastoji dokazati postojanje sumnji koje su Komisiju morale navesti na pokretanje službenog istražnog postupka.

30

Tužitelj tvrdi, u biti, da je Komisija povrijedila točku 22. Smjernica što upućuje na postojanje sumnji glede spojivosti predmetne mjere s unutarnjim tržištem.

31

Točka 22. Smjernica predviđa sljedeće:

„Trgovačko društvo koje pripada većoj poslovnoj grupi ili ga je ona preuzela ne može u pravilu dobiti potporu na temelju ovih smjernica, osim ako se može dokazati da su teškoće društva unutarnje naravi i nisu rezultat arbitrarnog prijenosa troškova unutar grupe, te da su teškoće preteške da bi ih grupa mogla sama riješiti. […]”

32

Tužitelj ističe da točka 22. Smjernica predviđa tri zasebna i kumulativna uvjeta za dodjelu potpore za sanaciju poduzetniku koji je dio grupe, to jest, prvo, da su njegove teškoće unutarnje naravi, drugo, da nisu rezultat arbitrarne podjele troškova unutar grupe i, treće, da su navedene teškoće prezahtjevne da bi ih grupa mogla sama riješiti. Tužitelj smatra da je Komisija pogrešno pravno protumačila tu točku jer je ocijenila da su prva dva navedena uvjeta samo jedan uvjet koji treba shvatiti na način da su teškoće korisnika unutarnje naravi kada nisu rezultat arbitrarne podjele troškova unutar grupe.

33

Usto, tužitelj smatra da ni jedan od uvjeta spomenutih u točki 22. Smjernica nije ispunjen u ovom slučaju.

34

Komisija i intervenijent osporavaju tužiteljeve argumente.

35

Uvodno valja istaknuti da nije sporno da je intervenijent, korisnik predmetne mjere, u trenutku donošenja pobijane odluke bio dio grupe u smislu članka 22. Smjernica. Valja stoga ispitati je li Komisija morala izraziti sumnje glede pitanja jesu li drugi uvjeti spomenuti u navedenoj točki 22. bili ispunjeni.

36

Kao što to proizlazi iz točaka 32. do 34. ove presude, stranke se spore kako glede tumačenja točke 22. Smjernica tako i glede njezine primjene u ovom slučaju.

37

Stoga valja redom ispitati ta dva pitanja.

38

Tužitelj smatra da točka 22. Smjernica konkretno sadržava dva zasebna uvjeta koji su međusobno neovisni, to jest, s jedne strane, da su teškoće korisnika potpore unutarnje naravi i, s druge strane, da njegove teškoće nisu rezultat arbitrarne podjele troškova unutar grupe. S druge strane, Komisija i intervenijent smatraju da se radi samo o jednom te istom uvjetu koji se mora shvatiti na način da se za teškoće korisnika mora smatrati da su unutarnje naravi ako nisu rezultat arbitrarne podjele troškova unutar grupe.

39

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, prilikom tumačenja odredbe prava Unije potrebno je uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst te ciljeve propisa kojeg je dio (vidjeti presudu od 7. lipnja 2005., VEMW i dr., C‑17/03, EU:C:2005:362, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

40

Kao prvo, glede teksta članka 22. Smjernica, valja podsjetiti na to da su akti prava Unije sastavljeni na više jezika i da su različite jezične verzije jednako vjerodostojne, tako da tumačenje odredbe prava Unije implicira usporedbu jezičnih verzija (presude od 6. listopada 1982., Cilfit i dr., 283/81, EU:C:1982:335, t. 18., i od 6. listopada 2005., Sumitomo Chemical i Sumika Fine Chemicals/Komisija, T‑22/02 i T‑23/02, EU:T:2005:349, t. 42.).

41

U tom pogledu valja prije svega istaknuti da je u brojnim jezičnim verzijama sintaksa zavisne rečenice „osim ako se može dokazati da su teškoće društva unutarnje naravi i nisu rezultat arbitrarnog prijenosa troškova unutar grupe, te da su teškoće preteške da bi ih grupa mogla sama riješiti” strukturirana u dva dijela, ponekad odvojena zarezom, i to kako slijedi: „osim ako se može dokazati da [prvi uvjet] i [da] [drugi uvjet]”. Ponavljanje zavisnog veznika „da” upućuje na to da se dakle radi o dva uvjeta pri čemu se prvi, naveden nakon prvog „da”, odnosi na činjenicu da su teškoće korisnika unutarnje naravi i nisu rezultat arbitrarne podjele troškova unutar grupe, a drugi se, naveden nakon drugog „da”, odnosi na činjenicu da su navedene teškoće prezahtjevne da bi ih grupa mogla sama riješiti. Razvidno je, stoga, da je taj prvi uvjet jedan te isti uvjet. Ta se sintaktička struktura primjećuje osobito u češkoj, engleskoj, francuskoj, hrvatskoj, talijanskoj, malteškoj, nizozemskoj, poljskoj, portugalskoj, rumunjskoj, slovačkoj i slovenskoj jezičnoj verziji.

42

Potom valja istaknuti da je u njemačkoj jezičnoj verziji izrijekom navedeno da se „unutarnjim” smatraju teškoće koje nisu rezultat arbitrarne podjele troškova unutar grupe („wenn es sich bei den Schwierigkeiten des betreffenden Unternehmens nachweislich um Schwierigkeiten des Unternehmens selbst handelt, die nicht auf eine willkürliche Kostenverteilung innerhalb der Gruppe zurückzuführen sind”). Grčka i bugarska jezična verzija također idu u tom smislu.

43

Ti primjeri upućuju na to da se, prema tekstu članka 22. Smjernica u brojnim jezičnim verzijama, za teškoće korisnika mora smatrati da su unutarnje naravi ako nisu rezultat arbitrarne podjele troškova unutar grupe.

44

Naposljetku, budući da su neke druge jezične verzije manje izričite, valja podsjetiti na to da u slučaju razlike među različitim jezičnim verzijama teksta prava Unije, predmetnu odredbu treba tumačiti ovisno o kontekstu i ciljevima propisa čiji je ona dio (vidjeti u tom smislu presude od 24. listopada 1996., Kraaijeveld i dr., C‑72/95, EU:C:1996:404, t. 28.; od 24. veljače 2000., Komisija/Francuska, C‑434/97, EU:C:2000:98, t. 22., i od 7. prosinca 2000., Italija/Komisija, C‑482/98, EU:C:2000:672, t. 49.).

45

Kao drugo, glede konteksta i ciljeva propisa čiji je točka 22. Smjernica dio, valja podsjetiti na to da pravilo spomenuto u navedenoj točki ima osobito za cilj spriječiti grupu poduzetnika da trošak operacije sanacije ili restrukturiranja jednog od poduzetnika koji joj pripada prebaci na državu, ako je taj poduzetnik u teškoćama i ako te teškoće proizlaze iz same grupe zbog arbitrarne podjele troškova unutar nje (vidjeti u tom smislu presudu od 13. svibnja 2015., Niki Luftfahrt/Komisija, T‑511/09, EU:T:2015:284, t. 159.).

46

Svrha navedene točke 22. jest dakle izbjeći da grupa poduzetnika prebaci svoje troškove, dugove ili obveze na jedan subjekt iz grupe čineći ga time prihvatljivim za korištenje potporom za sanaciju, što on inače ne bi bio. Drugim riječima, navedenom točkom 22. želi se spriječiti zaobilaženje pravila u području državnih potpora putem mehanizama umjetno stvorenih unutar grupe. S druge strane, cilj te točke nije da se iz područja primjene potpora za sanaciju isključi poduzetnik koji je dio grupe samo iz razloga što njegove teškoće potječu od teškoća na koje je naišao ostatak grupe ili drugo društvo iz grupe, pod uvjetom da navedene teškoće nisu umjetno stvorene ili arbitrarno podijeljene unutar navedene grupe.

47

Argumentacija koju je tužitelj iznio imala bi za posljedicu zanemarivanje uzajamne financijske pomoći unutar grupa poduzetnika, tako da se uspješnije društvo grupe odvrati od priskakanja u pomoć drugom društvu iz iste grupe koje je suočeno s financijskim teškoćama, jer bi inače ono samo postalo neprihvatljivo za korištenje potporom za sanaciju u slučaju da se te teškoće prošire na njega samog upravo zbog uzajamne pomoći koju je pružilo.

48

S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da dio rečenice „osim ako se može dokazati da su teškoće društva unutarnje naravi i nisu rezultat arbitrarnog prijenosa troškova unutar grupe” koji se nalazi u točki 22. Smjernica sadržava jedan te isti uvjet koji se mora protumačiti na način da se za teškoće poduzetnika koji je dio grupe mora smatrati da su unutarnje naravi, ako nisu rezultat arbitrarne podjele troškova unutar navedene grupe.

49

Tužitelj ističe, prvo, pozivajući se na točke 19. i 57. pobijane odluke da teškoće intervenijenta nisu unutarnje, nego vanjske naravi, u tom smislu da se u cijelosti mogu pripisati uzrocima koji potječu iz unutarnje organizacije grupe Thomas Cook. Naime, unatoč teškoćama ovog potonjeg, intervenijent je od svojih djelatnosti tijekom razdoblja od 2017. do 2019. ostvario dobit prije kamata i poreza. Stoga je intervenijent profitabilan i konkurentan zračni prijevoznik kojeg je uništilo njegovo društvo majka. Drugo, tužitelj ističe da su teškoće intervenijenta rezultat arbitrarne podjele troškova unutar navedene grupe. Naime, prema točkama 15. i 57. pobijane odluke, znatan dio likvidnih sredstava koja je intervenijent primio tijekom zadnjih godina bio je preusmjeren njegovu društvu majci putem objedinjavanja računovodstava (cash‑pool) grupe, što je sustav koji tužitelj kvalificira kao umjetan i prisilan.

50

Iz točaka 15. do 17., 80. i 109. pobijane odluke proizlazi da su teškoće intervenijenta bile uglavnom rezultat pokretanja stečajnog postupka protiv grupe Thomas Cook koji je osobito doveo do otpisa potraživanja u znatnim iznosima koje je intervenijent držao u pogledu navedene grupe u okviru objedinjavanja njezinih računovodstava, prestanka financiranja unutar grupe i gubitka njezina glavnog klijenta, to jest organizatora putovanja grupe Thomas Cook.

51

Prvo valja pojasniti u tom pogledu, kao što su to Komisija i intervenijent naveli na raspravi, pri čemu im tužitelj nije proturječio, da je objedinjavanje računovodstava unutar grupe praksa koja je česta i raširena unutar grupa društava. To objedinjavanje funkcionira kao banka unutar grupe u tom smislu da različita društva grupe dobivaju zajmove unutar grupe iz tih sredstava u slučaju potrebe za likvidnošću, i polažu sredstva u okviru objedinjavanja računovodstava u slučaju viška likvidnosti i to u zamjenu za potraživanje na tim sredstvima zajedno s kamatama. Tim se sustavom, kojim upravlja subjekt grupe stvoren u tu svrhu, nastoji olakšati financiranje grupa tako da se društvima grupe omogući ušteda na troškovima financiranja. Stoga, općenito, svako društvo grupe može u danom trenutku imati korist od sustava objedinjavanja tako da dobije izravan pristup likvidnim sredstvima grupe, pri čemu mora u slučaju da raspolaže viškom likvidnosti doprinositi navedenim sredstvima.

52

Drugo, osobito glede sustava objedinjavanja računovodstava grupe Thomas Cook, mora se istaknuti, kao što to intervenijent navodi pri čemu mu tužitelj ne proturječi s tim u vezi, da je taj sustav bio uspostavljen prije više godina i da je stoga započeo s radom davno prije nastanka teškoća grupe, tako da njegova uspostava nije povezana s njima. Tako se, primjerice, intervenijent koristio tim sustavom 2016. povodom manjka likvidnosti uzrokovanog smanjenjem potražnje za letovima za Tursku.

53

Treće, iz točke 12. pobijane odluke u kojem se navode uzroci od kojih potječu teškoće grupe Thomas Cook, proizlazi da one nisu potekle od tog sustava objedinjavanja računovodstava. Naime, te teškoće bile su osobito rezultat vrlo visoke razine zaduženosti povezanog sa stjecanjima i operativnim gubicima, slabog poslovanja na britanskom tržištu pojačanog raspravama o Brexitu, negativne medijske pokrivenosti restrukturiranja grupe kao i strukturnih nedostataka u organizaciji ove potonje.

54

Iako tužitelj tvrdi da je sustav objedinjavanja računovodstava grupe Thomas Cook bio „umjetan, štetan ili prisilan”, mora se utvrditi da on ne podnosi nikakav konkretan element koji može potkrijepiti taj argument.

55

Četvrto, tužitelj predbacuje Komisiji da nije ispitala je li sporazum o objedinjavanju računovodstava između intervenijenta i grupe Thomas Cook bio sklopljen pod pravičnim uvjetima i jesu li rizici bili raspodijeljeni na jednake dijelove među različitim društvima grupe.

56

Međutim, valja utvrditi, s obzirom na točke 117. do 120. pobijane odluke, u kojima su sažeti argumenti koje je tužitelj iznio u okviru pritužbe koju je podnio Komisiji u vezi s predmetnom mjerom, da u navedenoj pritužbi on nije prigovorio bilo kakvoj nepravičnoj primjeni objedinjavanja računovodstava grupe. Iz sudske prakse navedene u točki 27. ove presude proizlazi da nije na Komisiji da na vlastitu inicijativu i bez ikakvih indicija u tom pogledu traži sve informacije koje mogu biti u vezi s predmetom koji je pred njom pokrenut, čak i ako su te informacije javne. Prema tome, u okolnostima poput onih u ovom slučaju, a koje su sažete u točkama 52. do 55. ove presude, te uslijed nepostojanja bilo kakve konkretne indicije u obrnutom smislu, valja zaključiti da Komisija nije imala obvezu dodatno istražiti na vlastitu inicijativu „pravičnost” sustava objedinjavanja računovodstava.

57

Peto, tužitelj temelji argument na činjenici da je prema točki 57. pobijane odluke likvidnosni položaj intervenijenta bio „umjetno iscrpljen” jer je ovaj potonji bio prisiljen prenijeti znatne novčane svote na svoje društvo majku u gubitku. Međutim, valja istaknuti da se u navedenom odlomku točke 57. pobijane odluke samo sažimaju očitovanja Njemačke o pritužbi podnesenoj Komisiji i ne sadržava, dakle, Komisijinu pravnu ocjenu. Ova potonja nalazi se, među ostalim, u točki 80. pobijane odluke. Iz te točke, u vezi s točkama 15. do 17. pobijane odluke, proizlazi da je prema Komisijinu stajalištu intervenijent u osnovi zdravo i održivo društvo i da su njegove financijske teškoće proizašle iz teškoća njegova društva majke, a ne iz činjenice da je grupa uspostavila umjetni mehanizam radi slabljenja intervenijenta.

58

Prema tome, mora se utvrditi da tužitelj nije dokazao postojanje sumnji glede spojivosti predmetne mjere s uvjetom predviđenim u točki 22. Smjernica, prema kojem teškoće intervenijenta moraju biti unutarnje naravi i ne smiju biti rezultat arbitrarne podjele troškova unutar grupe.

59

Tužitelj ističe, u biti, da je u pobijanoj odluci Komisija propustila ispitati je li grupa Thomas Cook bila nesposobna riješiti teškoće intervenijenta, kao što to zahtijeva točka 22. Smjernica. Tužitelj smatra da pokretanje stečajnog postupka protiv grupe Thomas Cook ne znači nužno da ova potonja nije bila sposobna riješiti teškoće svojeg društva kćeri, s obzirom na to da je mogla uspostaviti više mjera poput prodaje intervenijenta ili obustave sustava objedinjavanja računovodstava.

60

Prvo, valja istaknuti da iz točaka 10. do 13. pobijane odluke proizlazi da se u trenutku donošenja pobijane odluke grupa Thomas Cook, jedini dioničar intervenijenta, nalazila u vrlo lošem financijskom stanju. Naime, navedena je grupa 23. rujna 2019. obustavila svoje djelatnosti s trenutačnim učinkom i potom je protiv nje pokrenut stečajni postupak s dugom u iznosu od oko 1,7 milijardi britanskih funti (GBP) (oko 1,91 milijardi eura).

61

Mora se utvrditi, kao što je to zaključila i Komisija, da grupa Thomas Cook nije bila sposobna riješiti teškoće svojeg društva kćeri, s obzirom na to da je sama bila u stečaju i da je obustavila sve svoje djelatnosti.

62

Drugo, iz stavka 26. pobijane odluke proizlazi da je Komisija uzela u obzir mogućnost eventualne prodaje intervenijenta koja je bila predmet rasprava s više zainteresiranih ulagača od veljače 2019. i koja se mogla ostvariti u sljedećih tri do šest mjeseci. Tužitelj ne može, dakle, predbacivati Komisiji da nije ispitala sposobnost grupe Thomas Cook da riješi poteškoće intervenijenta, osobito njegovom prodajom. Međutim, budući da na dan donošenja pobijane odluke navedene rasprave nisu još urodile plodom, Komisija nije mogla zasnovati svoju ocjenu na tek nadolazećem, no neizvjesnom rješenju. Imajući u vidu hitnost koja okružuje bilo koju potporu za sanaciju, ništa također ne upućuje na to da je Komisija trebala čekati ishod tih rasprava prije odobravanja potpore, s obzirom na neizvjesnost svojstvenu svim poslovnim pregovorima u tijeku.

63

Treće, glede tvrdnje tužitelja prema kojoj su grupa Thomas Cook ili stečajni upravitelj mogli donijeti više drugih mjera, poput obustave sustava objedinjavanja računovodstava, kako bi se riješile teškoće intervenijenta, dovoljno je spomenuti, kao što je to ovaj potonji istaknuo na raspravi, pri čemu mu tužitelj nije proturječio s tim u vezi, da je intervenijent, s obzirom na to da je saznao za financijske teškoće svojeg društva majke, prestao 5. veljače 2019. doprinositi tom sustavu na vlastitu inicijativu.

64

Iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije dokazao postojanje sumnji u Komisijino ispitivanje uvjeta predviđenog u točki 22. Smjernica prema kojoj teškoće poduzetnika koji je dio grupe moraju biti prezahtjevne da bi ih grupa mogla sama riješiti.

65

Prema tome, valja zaključiti da tužitelj nije uspio dokazati postojanje sumnji u ispitivanju zahtjeva predviđenih u točki 22. Smjernica koje su Komisiju morale navesti na pokretanje službenog istražnog postupka.

66

Tužitelj ističe, u biti, da je Komisija morala izraziti sumnje glede pitanja, ispunjava li predmetna mjera zahtjeve izložene u točki 44. podtočki (b) Smjernica. Smatra, s jedne strane, da Komisija nije dokazala da je intervenijent pružao važnu uslugu u smislu navedene točke te, s druge strane, da konkurent nije mogao lako osigurati pružanje navedene usluge.

67

Komisija i intervenijent osporavaju tu argumentaciju.

68

S obzirom na presudu od 22. rujna 2020., Austrija/Komisija (C‑594/18 P, EU:C:2020:742), Opći sud uvodno smatra nužnim istaknuti da iz točke 43. Smjernica proizlazi da, kako bi bila proglašena spojivom s unutarnjim tržištem na temelju Smjernica, mjerom državne potpore mora se nastojati ostvariti cilj od zajedničkog interesa. Prema istoj toj točki, taj zahtjev poprima oblik uvjeta prema kojem takva mjera mora imati „za cilj sprječavanje socijalnih problema ili rješavanje tržišnog nedostatka”. To je potvrđeno točkom 44. tih smjernica prema kojoj države članice moraju dokazati da bi se stečajem korisnika vjerojatno uzrokovali ozbiljni socijalni problemi ili značajno nefunkcioniranje tržišta. Sadržaj tog zahtjeva odnosi se, stoga, na uvjet predviđen u članku 107. stavku 3. točki (c) UFEU‑a prema kojem mjera potpore mora biti namijenjena olakšavanju razvoja određenih gospodarskih djelatnosti ili određenih gospodarskih područja, kao što su to stranke, osim toga, tvrdile na raspravi.

69

Iz toga slijedi da sama bit zahtjeva predviđenih u točkama 43. i 44. Smjernica nije suprotna članku 107. stavku 3. točke (c) UFEU‑a, što, osim toga, ni jedna od stranaka ne tvrdi, i da, određujući taj zahtjev, Smjernicama nije neosnovano ograničen doseg te odredbe glede ispitivanja spojivosti mjere državne potpore u smislu presude od 22. rujna 2020., Austrija/Komisija (C‑594/18 P, EU:C:2020:742). Usto, iz točaka 66. i 67. te presude proizlazi da okolnost da predviđena potpora omogućuje da se ispravi nefunkcioniranje tržišta može biti element relevantan za ocjenu spojivosti te potpore na temelju članka 107. stavka 3. točke (c) UFEU‑a.

70

Točka 44. podtočka (b) navedenih smjernica predviđa da države članice moraju dokazati da bi se stečajem korisnika vjerojatno uzrokovali ozbiljni socijalni problemi ili značajno nefunkcioniranje tržišta, jer „postoji rizik od prekida pružanja važne usluge koju je teško zamijeniti i koju bi bilo koji konkurent teško mogao osigurati umjesto korisnika (npr. nacionalni pružatelj infrastrukture)”.

71

U ovom slučaju valja ispitati je li Komisija mogla doći do zaključka, a da ne izrazi sumnje, da je predmetna usluga bila „važna” i da ju je bilo teško zamijeniti u smislu točke 44. podtočke (b) Smjernica.

72

U točkama 81. do 97. pobijane odluke Komisija je došla do tog zaključka, u biti, na temelju, dvaju elemenata, to jest, prvo, teškoće u organiziranju repatrijacije putnika intervenijenata, koji su bili blokirani u inozemstvu, od strane drugih zračnih prijevoznika i, drugo, nemogućnosti navedenih društava da u kratkom roku nadomjeste uslugu koju je intervenijent pružao neovisnim organizatorima putovanja i putničkim agencijama u Njemačkoj.

73

Valja najprije ispitati prvi element koji je Komisija uzela u obzir, to jest rizik od prekida usluga prijevoza putnika koje je intervenijent obavljao, a koji bi za posljedicu imao obvezu repatrijacije putnika blokiranih u inozemstvu.

74

Kao prvo, mora se primijetiti da Smjernice ne sadržavaju definiciju pojma „važne usluge”.

75

No, točka 22. Smjernica sadržava netaksativan popis okolnosti u kojima će Komisija smatrati da bi se stečajem korisnika vjerojatno uzrokovali ozbiljni socijalni problemi ili značajno nefunkcioniranje tržišta. Neki od tih primjera odnose se na rizik od „ozbiljnih socijalnih problema”, osobito točka (a) u kojoj je uzeta u obzir stopa nezaposlenosti ili točka (g) koja upućuje na „slične situacije s ozbiljnim problemima za koje [se pruže] valjan[i] dokaz[i]”. Drugi primjeri se odnose prije na rizik od značajnog nefunkcioniranja tržišta. To je slučaj u podtočki (b), o kojoj je riječ u ovom predmetu, isto kao i podtočki (c) koja upućuje na izlazak s tržišta „poduzetnika koji ima važnu sustavnu ulogu u određenoj regiji ili sektoru”, te u podtočki (d) koja se odnosi na rizik od prekida kontinuiteta pružanja usluga od općeg gospodarskog interesa. Iz toga slijedi da se ne zahtijeva, kako bi se usluga smatrala „važnom”, da poduzetnik koji pruža tu uslugu ima bitnu sustavnu ulogu za gospodarstvo regije dotične države članice, niti da je zadužen za uslugu od općeg gospodarskog interesa, pri čemu su ova dva potonja slučaja obuhvaćena točkom 44. podtočkama (c) i (d) Smjernica.

76

Usto i suprotno onomu što tužitelj ističe, puka činjenica da točka 44. podtočka (b) upućuje „primjerice” na „nacionalnog pružatelja infrastrukture” uopće ne znači da je područje primjene te točke ograničeno na usluge koje su važne na nacionalnoj razini.

77

Prema tome, valja odbiti tužiteljev argument prema kojem je usluga „važna” samo ako je važna za cijelo gospodarstvo države članice.

78

Osim toga, valja također kao irelevantan odbiti tužiteljev argument prema kojem zračni prijevoz prema turističkim odredištima nije „važna usluga” u smislu točke 44. podtočke (b) Smjernica. Naime, Komisija uopće nije smatrala da je predmetna usluga „važna” iz razloga što se njome opslužuju turistička odredišta.

79

Kao drugo, glede pitanja je li usluge koje je intervenijent obavljao bilo teško zamijeniti u smislu točke 44. podtočke (b) Smjernica, iz točaka 82. i 85. pobijane odluke proizlazi da drugi konkurentski zračni prijevoznici nisu mogli u kratkom roku osigurati trenutačnu repatrijaciju putnika intervenijenta blokiranih u inozemstvu zbog istovremenog nastanka više čimbenika, među kojima je prizemljenje ukupno 669 zrakoplova Boeing 737 MAX, što je dovelo do smanjenja dostupnosti na tržištu zrakoplova za zakup s posadom, i istovremenih repatrijacija u tijeku 140000 putnika Thomasa Cooka za Ujedinjenu Kraljevinu, što je uključivalo ne manje od 50 zračnih prijevoznika za ukupno 746 letova prema 55 različitih odredišta u razdoblju od dva tjedna. Osim toga, moguća repatrijacija putnika intervenijenta bila je po opsegu i složenosti znatno veća jer se ticala oko 200000 do 300000 putnika raspoređenih u 50 do 150 različitih odredišta, od čega oko 20000 do 30000 putnika u tridesetak dalekih odredišta za što je bilo potrebno oko 1000 do 1500 letova. Usto, prema točki 88. pobijane odluke, sposobnost četiriju njemačkih zračnih luka koje je intervenijent opsluživao također je bilo ograničenje za moguću operaciju repatrijacije pri čemu se pojašnjava da je usporedbe radi repatrijacija putnika Thomasa Cooka u Ujedinjenu Kraljevinu sama za sebe zahtijevala korištenje deset zračnih baza Thomasa Cooka.

80

S tim u vezi Opći sud smatra da je Komisija mogla bez izražavanja sumnji zaključiti da postoji rizik od prekida važne usluge koju je teško zamijeniti na temelju činjenice da bi izlazak intervenijenta s tržišta ostavio velik broj putnika blokiranih u inozemstvu, od kojih neke u dalekim odredištima, i da bi njihova repatrijacija putem drugih zračnih prijevoznika bila složena za izvesti zbog svih elementa koji su konkretno i precizno potkrijepljeni u pobijanoj odluci. Zbog tog rizika izlazak intervenijenta s tržišta mogao je uzrokovati značajno nefunkcioniranje navedenog tržišta.

81

Niti jednim od argumenata koje je tužitelj iznio taj se zaključak ne može dovesti u pitanje.

82

Prvo, tužiteljev argument prema kojem postoji višak kapaciteta zračnog prijevoza tijekom „zimske sezone” ne može se prihvatiti. S jedne je strane nesporno da se u zračnom sektoru zimska sezona proteže od listopada do kraja ožujka, dok operacije moguće repatrijacije, koje moraju započeti od 23. rujna, nisu bile obuhvaćene navedenom sezonom. S druge strane i u svakom slučaju, ostaje činjenica da su u tom trenutku na dostupnost zrakoplova znatno utjecala, među ostalim, dva istovremeno nastala izvanredna događaja, to jest prizemljenje i problemi s isporukom više stotina Boeinga 737 MAX i repatrijacija putnika Thomasa Cooka velikih razmjera. U tom pogledu valja naglasiti, što je istaknula i Komisija, da bi repatrijacija koja je morala biti organizirana kako bi se kući vratili putnici intervenijenta imala još veći opseg nego repatrijacija putnika Thomasa Cooka okvalificirana kao „najopsežnija mirnodopska repatrijacija”. Tomu svjedoče podaci koji su nesporni i navedeni su u točki 79. ove presude.

83

Prema tome, utjecaj tih dvaju izvanrednih i istovremenih događaja na dostupnost zrakoplova znatno bi zakomplicirao moguće operacije repatrijacije koje bi drugi zračni prijevoznici morali usporedno i hitno izvršiti.

84

U tom se pogledu mora naglasiti da točka 44. podtočka (b) Smjernica ne zahtijeva da je nemoguće zamijeniti važnu uslugu; dovoljno je da je to „teško” izvršiti.

85

Drugo, glede tužiteljeva argumenta prema kojem se Komisija pogrešno oslonila samo na kapacitet četiriju njemačkih zračnih luka koje je intervenijent opsluživao, valja utvrditi da Komisija nije zanijekala mogućnost korištenja u svrhu moguće repatrijacije kapacitetima drugih, možda manje zagušenih zračnih luka. Ograničenja u pogledu kapaciteta četiriju njemačkih zračnih luka koje je tužitelj opsluživao Komisija je samo spomenula u točki 88. pobijane odluke radi usporedbe s deset zračnih baza Thomasa Cooka koje su se upotrebljavale radi repatrijacije njegovih putnika, čime se dokazuje da je repatrijacija intervenijentovih putnika bila složenija nego repatrijacija putnika Thomasa Cooka.

86

Treće, u vezi s tužiteljevom tvrdnjom prema kojoj Komisija nije opravdala nužnost razdoblja od šest mjeseci kako bi se provela repatrijacija intervenijentovih putnika, valja naglasiti to da Komisija ni u jednom trenutku nije smatrala da je takvo razdoblje bilo nužno za navedenu repatrijaciju. Razdoblje od šest mjeseci odgovara, u stvarnosti, trajanju predmetne mjere. No, kao što to Komisija s pravom navodi, trajanje predmetne mjere uopće nije povezano s vremenom koje bi bilo nužno za moguću repatrijaciju. Osim toga, trajanjem od šest mjeseci nastoji se, kao što je to navedeno u točki 60. Smjernica, omogućiti korisniku da ponovno uspostavi svoju likvidnost.

87

U tim okolnostima valja zaključiti da razmjer, složenost i hitnost operacija repatrijacije koja se morala provesti u okolnostima koje je obilježavao istovremeni nastanak izvanrednih događaja opravdavaju sami za sebe zaključak prema kojem bi izlazak intervenijenta s tržišta doveo do rizika od prekida pružanja važne usluge koju bi bilo teško zamijeniti u posebnim okolnostima konkretnog slučaja.

88

Stoga su bespredmetni tužiteljevi argumenti kojima se osporava drugi element koji je Komisija prihvatila, to jest rizik od prekida usluga koje intervenijent pruža neovisnim organizatorima putovanja i putničkim agencijama u Njemačkoj.

89

Uzimajući u obzir prethodno navedeno, valja zaključiti da niti druga indicija ne upućuje na postojanje sumnji.

90

Tužitelj tvrdi, u biti, da je Komisija nepotpuno i nedostatno ispitala uvjet jednokratne dodjele potpore predviđen u točki 74. Smjernica jer se ograničila na navod da se intervenijent i subjekti pod njegovom kontrolom nisu koristili potporom za sanaciju, potporom za restrukturiranje ili privremenom potporom za restrukturiranje tijekom zadnjih deset godina, iako je također morala provjeriti nije li se sama grupa Thomas Cook koristila takvim potporama.

91

Komisija i intervenijent osporavaju tu argumentaciju.

92

Točka 74. Smjernica određuje da „[a]ko je potporu za sanaciju, potporu za restrukturiranje ili privremenu potpor[u] za restrukturiranje dobila poslovna grupa, Komisija u pravilu ne odobrava daljnje potpore za sanaciju ili restrukturiranje za samu grupu ili neke od subjekata koji pripadaju grupi osim ako je prošlo deset godina od dodjele potpore, završetka razdoblja restrukturiranja ili prekida provedbe plana restrukturiranja, ovisno o tome koji je događaj bio kasniji”.

93

U ovom slučaju dovoljno je utvrditi da tužitelj ne iznosi nikakav element, kao što je on to izrijekom priznao na raspravi, kojim se može dokazati da se grupa Thomas Cook koristila bilo kakvom potporom za sanaciju, potporom za restrukturiranje ili privremenom potporom za restrukturiranje tijekom zadnjih deset godina.

94

Stoga, u okolnostima ovog slučaja, uslijed izostanka indicije u tom smislu i s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 27. ove presude, Komisiji se ne može predbaciti da je nepotpuno i nedostatno ispitala uvjet jednokratne dodjele potpore predviđen u točki 74. Smjernica.

95

Posljedično, tužitelj nije uspio dokazati da je indicija o povredi točke 74. Smjernica morala navesti Komisiju na izražavanje sumnji glede spojivosti predmetne mjere s unutarnjim tržištem.

96

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da tužitelj nije dokazao postojanje sumnji koje mogu opravdati pokretanje službenog istražnog postupka.

97

Prema tome, valja odbiti četvrti tužbeni razlog.

98

U sklopu svojeg petog tužbenog razloga, tužitelj tvrdi, u biti, da je pobijana odluka zahvaćena nedostatkom ili proturječnosti u obrazloženju.

99

Komisija i intervenijent osporavaju tu argumentaciju.

100

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da obrazloženje koje se zahtijeva u članku 296. UFEU‑a mora biti prilagođeno naravi predmetnog akta i mora jasno i nedvosmisleno odražavati rasuđivanje institucije koja je donijela akt da bi se zainteresiranim osobama omogućilo da saznaju razloge za donesenu mjeru i nadležnom sudu omogućilo provođenje njegova nadzora. Zahtjev za obrazlaganje mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja, osobito sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji adresati mjere ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogu imati u dobivanju objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente jer se pitanje udovoljava li obrazloženje akta zahtjevima iz navedenog članka 296. mora ocjenjivati ne samo s obzirom na njegov tekst nego i s obzirom na njegov kontekst i na ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (vidjeti presudu od 8. rujna 2011., Komisija/Nizozemska, C‑279/08 P, EU:C:2011:551, t. 125., i navedenu sudsku praksu).

101

Prvo, tužitelj ističe da je obrazloženje u točki 80. pobijane odluke proturječno jer je Komisija tvrdila, s jedne strane, da su hitne potrebe za likvidnošću intervenijenta proizašle, među ostalim, iz financijskih mehanizama koji su se prethodno primjenjivali unutar grupe Thomas Cook te je, s druge strane, zaključila da teškoće intervenijenta nisu rezultat arbitrarne podjele troškova unutar grupe.

102

Na temelju tumačenja točaka 12., 15. do 17., 80. i 109. pobijane odluke mogu se, međutim, shvatiti razlozi zbog kojih je Komisija osobito zaključila da objedinjavanje računovodstava grupe nije takva arbitrarna podjela. Kao što to proizlazi iz točaka 52. do 57. ove presude, obrazloženje pobijane odluke uopće nije proturječno s tim u vezi.

103

Drugo, tužitelj smatra da je pobijana odluka zahvaćena nedostatkom u obrazloženju glede pitanja jesu li teškoće intervenijenta bile prezahtjevne da bi ih grupa mogla sama riješiti, kao što to zahtijeva točka 22. Smjernica.

104

U tom pogledu, kako je istaknuto u točkama 60. do 63. ove presude, iz točaka 12. i 13. pobijane odluke proizlazi da je grupa Thomas Cook obustavila svoje djelatnosti s trenutačnim učinkom i protiv nje je 23. rujna 2019. pokrenut stečajni postupak. Štoviše, u točki 17. navedene odluke Komisija je naglasila da je društvo majka očito nesposobno podupirati intervenijenta i predstavlja prije teret za ovog potonjeg. Stoga su u tim točkama pobijane odluke jasno i nedvosmisleno navedeni razlozi zbog kojih je Komisija smatrala da je ispunjen gore spomenuti uvjet iz točke 22. Smjernica.

105

Treće, tužitelj tvrdi da u pobijanoj odluci nisu navedeni razlozi zbog kojih su se usluge intervenijenata morale smatrati važnim i zbog kojih ih drugi zračni prijevoznici nisu mogli zamijeniti u smislu točke 44. podtočke (b) Smjernica.

106

Međutim, mora se utvrditi da točke 81. do 95. pobijane odluke sadržavaju podroban prikaz razloga koji su naveli Komisiju na zaključak da su bili ispunjeni uvjeti predviđeni u točki 44. podtočki (b) Smjernica. Ona je taj zaključak zasnovala osobito na razmjeru i složenosti mogućih operacija repatrijacije u okolnostima koje su obilježavali istovremeno nastali izvanredni događaji, što je zakompliciralo organizaciju takvih operacija od strane drugih zračnih prijevoznika. Stoga valja zaključiti da je obrazloženje pobijane odluke dostatno u tom pogledu.

107

Četvrto, tužitelj smatra da je Komisija propustila navesti razlog zbog kojeg je smatrala da je u ovom slučaju ispunjen uvjet jednokratne dodjele potpore naveden u točki 74. Smjernica.

108

U tom pogledu valja istaknuti, s jedne strane, da je u točki 112. pobijane odluke Komisija navela da niti intervenijent niti jedan subjekt pod njegovom kontrolom nije primio potporu za sanaciju, potporu za restrukturiranje ili privremenu potporu za restrukturiranje tijekom zadnjih deset godina. S druge strane, uslijed izostanka bilo kakve indicije iz koje bi bilo razvidno da se grupa Thomas Cook koristila bilo kakvom potporom tijekom deset godina koje su prethodile dodijeli predmetne mjere, Komisija nije morala pružiti podrobnije obrazloženje s tim u vezi. U tim okolnostima Komisija je dostatno izložila razloge zbog kojih je smatrala da je u ovom slučaju ispunjen uvjet jednokratne dodjele potpore.

109

Slijedom toga, peti tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

110

S obzirom na prethodna razmatranja, tužbu valja odbiti u cijelosti.

111

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova i troškova Komisije, sukladno njezinu zahtjevu.

112

Intervenijent će snositi vlastite troškove na temelju članka 138. stavka 3. Poslovnika.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje: