Predmet T-529/20

protiv

Europske investicijske banke (EIB)

Presuda Općeg suda (sedmo prošireno vijeće) od 7. rujna 2022.

„Javna služba – EIB-ovo osoblje – Primici od rada – Naknada za preseljenje – Uspostava službenikova boravišta u njegovu vlastitom domu nakon odlaska iz službe – Članak 13. prvi stavak druga alineja Administrativnih odredbi koje se primjenjuju na EIB-ovo osoblje – Pojam doma – Doslovno tumačenje na temelju prevladavajuće jezične verzije – Neograničena nadležnost – Spor financijske naravi – Dopuštenost”

Pravo Europske unije – Tumačenje – Višejezični tekstovi Europske investicijske banke – Ujednačeno tumačenje – Uzimanje u obzir različitih jezičnih verzija – Prevladavajući karakter izvorne jezične verzije u skladu s namjerom donositelja akta prilikom njegova donošenja

(t. 27.-29.)
Dužnosnici – Osoblje Europske investicijske banke – Primici od rada – Naknada za preseljenje – Predmet – Pretpostavke za odobravanje – Promjena službenikova boravišta nakon odlaska iz službe, pod uvjetom da boravište ne uspostavi u vlastitom domu – Doseg – Prijenos boravišta članova njegove obitelji – Isključenje prava na naknadu – Prijenos u smještaj u službenikovu vlasništvu – Ostvarenje prava na naknadu

(Pravilnik o osoblju Europske investicijske banke, čl. 16.)

(t. 31., 35., 37.-41., 45., 46., 50.-62.)
Europska investicijska banka – Autonomija – Osoblje banke – Uspostava ugovornog režima rada – Posljedice – Isključenje primjene po analogiji Pravilnika o osoblju za dužnosnike – Uvjet – Povreda funkcionalne autonomije banke

(čl. 308. i 336. UFEU-a)

(t. 42., 43., 47., 48.)
Tužbe dužnosnikâ – Osoblje Europske investicijske banke – Primjena po analogiji članka 91. stavka 1. Pravilnika o osoblju – Neograničena nadležnost – Sporovi financijske naravi – Pojam – Tužba za retroaktivnu isplatu naknade za preseljenje – Uključenost

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 91. st. 1.)

(t. 72.-76.)

Sažetak

LR, bivši službenik Europske investicijske banke (EIB), zatražio je od EIB-a isplatu naknade za preseljenje zbog toga što se nakon umirovljenja preselio izvan svojeg mjesta rada.

EIB je taj zahtjev odbio uz obrazloženje da je LR vlasnik kuće u koju se preselio i da zbog toga ne ispunjava uvjete za dodjelu naknade za preseljenje nakon odlaska iz službe predviđene člankom 13. Administrativnih odredbi koje se primjenjuju na EIB-ovo osoblje (u daljnjem tekstu: Administrativne odredbe). Budući da je zahtjev osobe LR za preispitivanje tog odbijanja također bio odbijen, on je Općem sudu podnio tužbu kojom je tražio, s jedne strane, da se poništi odluka kojom mu se odbija pravo na naknadu za preseljenje i, s druge strane, da se EIB-u naloži isplata te naknade.

Opći sud prihvatio je tu tužbu te je, odlučujući u proširenom vijeću, pojasnio uvjete za dodjelu naknade za preseljenje nakon odlaska iz službe na temelju članka 13. Administrativnih odredbi. U tom je okviru Opći sud usto iznio pojašnjenja o tumačenju te opće norme koju je EIB usvojio u slučaju jezičnih razlika.

Ocjena Općeg suda

Opći sud započeo je utvrđenjem da, iako je člankom 13. Administrativnih odredbi predviđena isplata paušalne naknade za preseljenje u korist EIB-ova službenika koji je nakon odlaska iz službe promijenio svoje boravište kako bi ga uspostavio na udaljenosti od najmanje pedeset kilometara od svojeg posljednjeg mjesta rada, pravo na tu naknadu ipak je uvjetovano time da predmetni službenik svoje boravište nije uspostavio u svojem vlastitom domu.

Kad je riječ o doslovnom tumačenju te odredbe, Opći je sud istaknuo da Administrativne odredbe ne sadržavaju definicije pojmova „boravište” i „dom” te da postoji mogućnost drukčijeg tumačenja, s jedne strane, izraza „propre foyer”, upotrijebljenog u francuskoj verziji članka 13. Administrativnih odredbi i, s druge strane, izraza „own home” upotrijebljenog u njegovoj engleskoj verziji.

Nakon što je podsjetio na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj, u slučaju nejednakosti između različitih jezičnih verzija nekog teksta prava Unije, odredba o kojoj je riječ mora se, u načelu, tumačiti s obzirom na opću strukturu i svrhu propisa kojeg je dio ( 1 ), Opći je sud, u posebnim okolnostima ovog slučaja, od te sudske prakse odstupio s obzirom na to da je, s jedne strane, članak 13. Administrativnih odredbi proizašao iz prijedloga sastavljenog i usvojenog na francuskom jeziku te, s druge strane, da je EIB u posljednjem stavku uvoda Administrativnih odredbi odlučio izričito naznačiti da je, među ostalim, engleska verzija navedenih odredbi „prijevod izvornika na francuskom jeziku”.

Stoga je Opći sud, kako bi objektivno utvrdio namjeru donositelja sporne odredbe prilikom njezina donošenja, odlučio tumačiti tekst članka 13. Administrativnih odredbi u skladu s njegovim uobičajenim značenjem u prevladavajućoj jezičnoj verziji, u ovom slučaju, na francuskom jeziku.

U tom je pogledu Opći sud pojasnio da na francuskom jeziku pojam „foyer” označava mjesto gdje se loži vatra i, prema tome, mjesto gdje boravi obitelj osobe, dok pojam „résidence” označava mjesto ili stambeni prostor u kojem se osoba nastanila. Tako iz teksta članka 13. Administrativnih odredbi proizlazi da je isplata paušalne naknade za preseljenje isključena kada se novo boravište bivšeg službenika podudara sa stambenim prostorom u kojem boravi njegova obitelj. S obzirom na to da smještaj koji pojedinac ima u vlasništvu ni nužno ni automatski ne odgovara mjestu u kojem borave članovi njegove obitelji, iz doslovnog tumačenja te odredbe proizlazi da je isplata naknade za preseljenje isključena samo kada predmetni službenik prenese svoje uobičajeno boravište u mjesto u kojem borave članovi njegove obitelji, a ne kada je stambeni prostor u koji se preselio u njegovu vlasništvu.

To doslovno tumačenje članka 13. Administrativnih odredbi potvrđeno je njegovim kontekstualnim tumačenjem. Naime, ostali članci Administrativnih odredbi upotrebljavaju izraz „dom” kako bi se označilo mjesto gdje uobičajeno borave članovi službenikove obitelji, a ne stambeni prostor koji je u službenikovu vlasništvu.

Osim toga, Opći je sud primijetio da članak 5. stavak 4. Priloga VII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) sadržava odredbu o isključenju prava na naknadu za preseljenje koja se, prema sudskoj praksi ( 2 ), primjenjuje u slučaju kada je dužnosnik raspoređen u mjesto u kojem njegova obitelj već ima stalno boravište i s njom se nastani. Potvrđujući da EIB ima funkcionalnu autonomiju za utvrđivanje režima primjenjivog na članove svojeg osoblja, Opći sud smatra da ta institucija nije dokazala po čemu bi njegova funkcionalna autonomija bila povrijeđena primjenom po analogiji te sudske prakse na odredbu o isključenju prava na naknadu za preseljenje predviđenu člankom 13. prvim stavkom drugom alinejom Administrativnih odredbi.

Naposljetku, Opći sud je istaknuo da teleološko tumačenje članka 13. Administrativnih odredbi potvrđuje to njegovo doslovno i kontekstualno tumačenje.

Svrha naknade za preseljenje jest pokrivanje i smanjenje troškova prouzročenih preseljenjem bivšeg dužnosnika odnosno službenika u novo okružje na neodređeno, ali dovoljno dugo vrijeme zbog promjene njegova glavnog boravišta nakon njegova konačnog odlaska iz službe.

Točno je da okolnost da se službenik prilikom odlaska iz službe seli u stambeni prostor čiji je vlasnik ili suvlasnik može smanjiti određene troškove povezane s njegovim preseljenjem. Međutim, iz takve se okolnosti ne može izvesti opća pretpostavka prema kojoj predmetnom službeniku njegova integracija u okolinu različitu od one njegova posljednjeg mjesta rada ne stvara nikakav trošak.

S obzirom na prethodno navedeno, Opći sud je presudio da je EIB, time što je LR-u odbio priznati pravo na naknadu za preseljenje zbog toga što je vlasnik stambenog prostora u koji se preselio, povrijedio članak 13. Administrativnih odredbi. Slijedom toga, Opći je sud tu EIB-ovu odluku poništio.

Usto, Opći sud primijenio je po analogiji članak 91. stavak 1. Pravilnika o osoblju, kojim se, u sporovima financijske naravi koje službenici pokreću protiv institucije, sudu Unije dodjeljuje neograničena nadležnost ( 3 ) te je, prihvativši LR-ov zahtjev u tom smislu, EIB-u naložio plaćanje naknade za preseljenje uvećane za zatezne kamate.

( 1 ) Presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios (C-243/20, EU:C:2021:1045, t. 32. i navedena sudska praksa)

( 2 ) Presuda od 18. studenoga 2015., FH/Parlament (F-26/15, EU:F:2015:137, t. 35.)

( 3 ) Presuda od 2. listopada 2001., EIB/Hautem (C-449/99 P, EU:C:2001:502, t. 95.)