Privremena verzija
PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)
1. rujna 2021.(*)
„Institucionalno pravo – Član EGSO-a – OLAF-ova istraga o navodima o uznemiravanju – Odluka o razrješenju člana njegovih rukovoditeljskih dužnosti i dužnosti upravljanja osobljem – Tužba za poništenje – Akt koji se može pobijati – Dopuštenost – Mjera donesena u interesu službe – Pravna osnova – Prava obrane – Uskraćivanje pristupa prilozima OLAF-ovu izvješću – Otkrivanje bitnog sadržaja iskaza svjedoka u obliku sažetka – Odgovornost”
U predmetu T-377/20,
KN, kojeg zastupaju M. Casado García-Hirschfeld i M. Aboudi, avocats,
tužitelj,
protiv
Europskog gospodarskog i socijalnog odbora (EGSO), koji zastupaju M. Pascua Mateo, K. Gambino, X. Chamodraka, A. Carvajal García-Valdecasas i L. Camarena Januzec, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Duron, avocate,
tuženika,
povodom, s jedne strane, zahtjeva na temelju članka 263. UFEU-a za poništenje odluke EGSO-a od 9. lipnja 2020. i, s druge strane, zahtjeva na temelju članka 268. UFEU-a za naknadu štete koju je tužitelj navodno pretrpio,
OPĆI SUD (osmo vijeće),
u sastavu: J. Svenningsen (izvjestitelj), predsjednik, C. Mac Eochaidh i T. Pynnä, suci,
tajnik: M. Marescaux, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 21. travnja 2021.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj, osoba KN, član je Europskog gospodarskog i socijalnog odbora (EGSO) od 1. svibnja 2004. Između travnja 2013. i 27. listopada 2020. on je bio predsjednik skupine poslodavaca osnovane unutar EGSO-a (u daljnjem tekstu: skupina I).
2 Nakon što je obaviješten o navodima u vezi s tužiteljevim ponašanjem prema drugim članovima EGSO-a i članovima osoblja EGSO-a, Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) pokrenuo je 6. prosinca 2018. istragu protiv njega. Tužitelj je dopisom od 18. listopada 2019. obaviješten o pokretanju te istrage.
3 Tijekom saslušanja 25. studenog 2019. OLAF je saslušao tužitelja. Porukama elektroničke pošte od 26. i 29. studenog 2019. on je pisanim izjavama dopunio svoje saslušanje.
4 Dopisom od 4. prosinca 2019. OLAF je u skladu s člankom 9. stavkom 4. Uredbe (EU, Euratom) br. 883/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. rujna 2013. o istragama koje provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1073/1999 Europskog parlamenta i Vijeća te Uredbe Vijeća (Euratom) br. 1074/1999 (SL 2013., L 248, str. 1. i ispravak SL 2020., L 426, str. 97.), pozvao tužitelja da u pisanom obliku i u roku od deset radnih dana podnese svoja očitovanja o djelima koja se odnose na njega, kako su izložena u sažetku priloženom tom dopisu. Ta su se djela odnosila na tužiteljeva postupanja protiv osoba A, B i C te, općenitije, spram članova osoblja tajništva skupine I.
5 Tužitelj je 17. prosinca 2019. podnio svoja očitovanja o sažetku djela koja se odnose na njega.
6 Dopisom od 16. siječnja 2020. OLAF je obavijestio tužitelja o završetku istrage i dostavi završnog izvješća (u daljnjem tekstu: OLAF-ovo izvješće) belgijskom saveznom državnom odvjetništvu kao i predsjedniku EGSO-a. Ovaj potonji je, među ostalim, pozvan s prijepisima saslušanja svjedoka i zviždača postupati „s najvećom povjerljivošću”, s obzirom na to da su oni sadržavali informacije koje su „vrlo osjetljive i mogu dodatno izložiti dotične osobe”. Usto, predsjednik EGSO-a bio je izričito pozvan savjetovati se s OLAF-om u slučaju zahtjeva za pristup navedenim prijepisima.
7 U skladu s člankom 11. Uredbe br. 883/2013, OLAF-ovu izvješću bile su priložene preporuke o tome koje se mjere trebaju poduzeti nakon istrage. Stoga je, s jedne strane, OLAF preporučio belgijskom saveznom državnom odvjetništvu da pokrene sudski progon protiv tužitelja u vezi s djelima koja su navodno uznemiravanje osoba A i B, jer ta djela mogu predstavljati kazneno djelo u smislu članka 442.bis belgijskog Codea pénal (Kazneni zakonik). S druge strane, također glede navedenih djela kao i navodno neprimjerenog ponašanja prema osobama C i D te drugim članovima osoblja koji su obnašali ili i dalje obnašaju dužnosti unutar tajništva skupine I, OLAF je preporučio EGSO-u da razmotri pokretanje postupka navedenog u članku 8. Kodeksa ponašanja članova EGSO-a koji je stupio na snagu 20. siječnja 2019. (u daljnjem tekstu: Kodeks ponašanja iz 2019.) i u četvrtom dijelu Poslovnika EGSO-a te da poduzme „sve mjere nužne za sprečavanje svakog novog slučaja uznemiravanja od strane [tužitelja] na radnom mjestu”.
8 Porukom elektroničke pošte od 21. siječnja 2020. tužitelj je od predsjednika EGSO-a zatražio da pokrene postupak naveden u članku 8. Kodeksa ponašanja iz 2019. u vezi s mogućim povredama navedenog kodeksa, tako da sazove sastanak Savjetodavnog odbora za ponašanje članova uspostavljenog člankom 7. istog kodeksa (u daljnjem tekstu: Savjetodavni odbor), i to prije glasovanja predviđenog za sljedeći dan unutar skupine I, kako bi se odredio kandidat te skupine za izbor predsjednika EGSO-a.
9 Na sastanku održanom 21. siječnja 2020., na kojem je tužitelj sudjelovao, predsjednik EGSO-a obavijestio je članove Predsjedništva EGSO-a o tome da je 16. siječnja 2020. primljeno OLAF-ovo izvješće i preporuke priložene tom izvješću.
10 Obaviješću od 22. siječnja 2020. predsjednik EGSO-a dostavio je OLAF-ovo izvješće Savjetodavnom odboru i zatražio da, u skladu s člankom 7. stavkom 4. Kodeksa ponašanja iz 2019. ovaj potonji da mišljenje o navodnim povredama navedenog kodeksa unutar 30 kalendarskih dana. Predsjednik EGSO-a naveo je, međutim, da radi osiguranja zaštite svjedoka i zviždača prijepisi njihova saslušanja od strane OLAF nisu dostavljeni Savjetodavnom odboru.
11 Istog dana članovi skupine I odlučili su predložiti tužiteljevu kandidaturu za izbor predsjednika EGSO-a koji se trebao održati tijekom listopada 2020.
12 Obaviješću od 10. veljače 2020. predsjednik Savjetodavnog odbora pozvao je tužitelja na saslušanje zakazano za 6. ožujka 2020.
13 Dopisom od 17. veljače 2020. predsjedniku Savjetodavnog odbora tužitelj je osobito zahtijevao primitak „preslike svih dokumenata koji su u izravnom odnosu s navodima [iznesenim protiv njega], poštujući, naravno, načelo povjerljivosti”.
14 U odgovoru na zahtjev koji je EGSO postavio, OLAF je porukom elektroničke pošte od 20. veljače 2020. naveo da se u pravilu određene informacije ne smiju priopćiti dotičnoj osobi, među ostalim, osobni podaci trećih osoba, a posebno osobni podaci svjedoka i zviždača, kao i pravna ocjena činjenica koju je OLAF dao. EGSO je također bio pozvan dostaviti OLAF-u verziju izvješća koja nije povjerljiva i koju je to tijelo namjeravalo dostaviti tužitelju prije nego što mu ga i pošalje. Informacije radi, OLAF je svojoj poruci elektroničke pošte također priložio smjernice o upotrebi svojih završnih izvješća od strane Europske komisije u okviru postupaka naplate i drugih mjera u području izravnih troškova i vanjske potpore.
15 Dana 4. ožujka 2020. tužitelju je dostavljena verzija OLAF-ova izvješća u kojoj su ispušteni određeni podaci kako bi se, među ostalim, zaštitila anonimnost svjedoka i zviždača i koja nema prilog (u daljnjem tekstu: verzija OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva).
16 Porukom elektroničke pošte od 4. ožujka 2020. predsjedniku Savjetodavnog odbora, tužitelj je, među ostalim zatražio da se njegovo saslušanje, zakazano za 6. ožujka 2020., odgodi za kasniji datum, kako bi imao više vremena za upoznavanje s verzijom OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva.
17 Dana 6. ožujka 2020. Savjetodavni odbor sastavljen od dvaju članova od kojih je svaki iz triju skupina EGSO-a, proveo je saslušanje tužitelja, nakon što je odvojeno saslušao OLAF-ove istražitelje kao i bivšeg člana EGSO-a, osobu D., u svojstvu zviždača.
18 Na svojem saslušanju tužitelj se osobito žalio na ograničen pristup koji mu je odobren glede OLAF-ova izvješća.
19 Na svojem saslušanju osoba D. usprotivila se nazočnosti jednog od članova skupine I unutar Savjetodavnog odbora, osobe E., iz razloga što se nalazi u situaciji sukoba interesa. Taj sukob interesa potječe od činjenice da je na tužiteljev zahtjev on vodio istragu unutar tajništva skupine I i, nakon njezina okončanja, izradio izvješće koje je sadržavalo navode u vezi s ponašanjem osobe A., a koje je izvješće tužitelj potom upotrijebio kako bi mu se 25. listopada 2018. izglasalo povjerenje na sastanku predsjedništva skupine I.
20 Drugo saslušanje tužitelja od strane Savjetodavnog odbora, zakazano za 17. ožujka 2020., nije se moglo održati zbog ograničenja uspostavljenih radi odgovora na zdravstvenu krizu povezanu s bolešću COVID-19. Potom niti Savjetodavni odbor niti tužitelj nisu zahtijevali da se održi takvo drugo saslušanje.
21 Dopisom od 2. travnja 2020. Savjetodavni odbor obavijestio je predsjednika EGSO-a da osoba E. neće sudjelovati u vijećanjima Savjetodavnog odbora o tužiteljevu slučaju jer se nalazi u situaciji sukoba interesa. U tom je dopisu također pojašnjeno da se u tim okolnostima drugi član skupine I unutar Savjetodavnog odbora, osoba F., odbio složiti s odlukom o isključenju osobe E. iz vijećanja i da stoga neće sudjelovati niti u vijećanju Savjetodavnog odbora o tužiteljevu slučaju.
22 U dopisu od 7. travnja 2020., upućenom predsjedniku EGSO-a, tužitelj je naveo da trpi zdravstvene probleme i da zbog toga nije u mogućnosti obnašati svoje dužnosti predsjednika skupine I u neodređenom trajanju. Potpredsjednik skupine I određen je kako bi se obnašanje tih dužnosti privremeno osiguralo tijekom trajanja tužiteljeva bolovanja.
23 U dopisu od 28. travnja 2020., upućenom predsjedniku EGSO-a, Savjetodavni odbor je u skladu s člankom 8. stavkom 2. Kodeksa ponašanja iz 2019. dostavio svoje preporuke u vezi s tužiteljevim navodnim povredama tog kodeksa. Savjetodavni odbor pozvao je, među ostalim, predsjednika EGSO-a da poduzme sljedeće mjere:
„1. S obzirom na saslušanja OLAF-a i [tužitelja] koja je Savjetodavni odbor održao 6. ožujka 2020., te nakon temeljitog ispitivanja zapisnika s OLAF-ova saslušanja [tužitelja] kao i OLAF-ova izvješća, Savjetodavni odbor slaže se s činjeničnim utvrđenjima OLAF-a kao i s pravnim zaključcima koji iz njih proizlaze. Stoga Savjetodavni odbor utvrđuje da je svojim ponašanjem spram članova osoblja i bivših članova EGSO-a [tužitelj] povrijedio članak 1. stavak 4. Poslovnika EGSO-a, članak 4. stavak 1. Kodeksa ponašanja članova EGSO-a od 17. siječnja 2013., članak 4. stavak 1. Kodeksa [ponašanja iz 2019.] kao i članak 31. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Savjetodavni odbor utvrđuje, osim toga, da su postupovna prava okrivljene osobe u cijelosti bila poštovana u okviru OLAF-ovih istraga:
2. Zbog ponovljene i teške povrede središnjih odredbi europskog pravnog poretka [tužitelju] se oduzima pravo upravljanja i, posljedično, njegove ovlasti spram članova osoblja tajništva skupine I;
3. Slijedom oduzimanja njegova prava upravljanja članovima osoblja i zato što je mjesto predsjednika usko povezano s tim pravom, [tužitelj] se udaljuje sa svoje dužnosti predsjednika skupine I; udaljavanje se primjenjuje ne dirajući u činjenicu da je zbog zdravstvenih razloga i do svojeg vraćanja [tužitelj] predao predsjedništvo skupine I potpredsjedniku skupine I;
4. Poziva se predsjednik EGSO-a da od [tužitelja] zatraži povlačenje njegove kandidature za predsjednika EGSO-a koju su potvrdili članovi skupine I prilikom izbornog postupka od 23. siječnja 2020., kako bi se izbjeglo nanošenje štete EGSO-u i njegovim članovima;
5. U slučaju da belgijsko državno odvjetništvo pokrene istragu, EGSO pokreće sudski postupak kako bi podnio imovinskopravni zahtjev u okviru kaznenog postupka protiv [tužitelja] […].”
24 Dopisom od 12. svibnja 2020. predsjednik EGSO-a pozvao je tužitelja, u skladu s člankom 8. stavkom 3. Kodeksa ponašanja iz 2019., da mu iznese svoja eventualna pisana očitovanja o preporukama koje je izdao Savjetodavni odbor.
25 Dana 13. svibnja 2020. Europski parlament donio je Odluku (EU) 2020/1984 o razrješnici za izvršenje općeg proračuna Europske unije za financijsku godinu 2018., dio VI. – Europski gospodarski i socijalni odbor (SL 2020., L 417, str. 469.) kojom je ta institucija odgodila donošenje odluke o razrješnici glavnom tajniku EGSO-a za izvršenje proračuna EGSO-a za financijsku godinu 2018. Sljedeći je dan Parlament donio Rezoluciju (EU) 2020/1985 s primjedbama koje su sastavni dio Odluke o razrješnici za izvršenje općeg proračuna Europske unije za financijsku godinu 2018., dio VI. – Europski gospodarski i socijalni odbor (SL 2020., L 417, str. 470.) u skladu s kojom je EGSO bio pozvan obavijestiti ga prije kraja rujna 2020. o mjerama poduzetima na temelju preporuka iz OLAF-ova izvješća.
26 Dana 27. svibnja 2020. predsjednik EGSO-a savjetovao se, u skladu s člankom 8. stavkom 3. Kodeksa ponašanja iz 2019., s EGSO-ovim predsjedništvom u proširenom sastavu.
27 Dopisom od 2. lipnja 2020. predsjedniku EGSO-a tužitelj je iznio svoja očitovanja o preporukama Savjetodavnog odbora. Tužitelj je Savjetodavnom odboru predbacio osobito to da je povrijedio njegova prava obrane s obzirom na to da nije mogao raspolagati prilozima OLAF-ovu izvješću te na njih iznijeti svoje primjedbe
28 Obaviješću od 3. lipnja 2020. predsjednik EGSO-a dostavio je članovima Predsjedništva EGSO-a preporuke Savjetodavnog odbora i tužiteljeva pisana očitovanja o njima, kao i verziju OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva te odluku Parlamenta u vezi s odgodom proračunske razrješnice kako bi oni donijeli odluku o tužitelju. Nacrt odluke također je bio priložen toj obavijesti.
29 Na svojem sastanku od 9. lipnja 2020. s kojeg je javnost bila isključena Predsjedništvo EGSO-a donijelo je odluku koja je predmet ove tužbe (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), i to s 21 glasom za, 4 glasa protiv i jednim suzdržanim glasom, dok je jedan glas poništen. Jedini članak te odluke sastavljen je na sljedeći način:
„Predsjedništvo
1. prima na znanje zaključke OLAF-a i Savjetodavnog odbora u vezi s odgovornošću [tužitelja] u pogledu radnji uznemiravanja i neprimjerenog ponašanja za što je optužen,
2. primjećuje da sankcije navedene u [Kodeksu ponašanja iz 2019.] nisu primjenjive u konkretnom slučaju uzimajući u obzir načelo zakonitost kazni (nulla poena sine lege),
3. zahtijeva [od tužitelja] da:
– podnese ostavku na svoje dužnosti predsjednika skupine I,
– povuče svoju kandidaturu za predsjednika EGSO-a.
4. razrješuje [tužitelja] svih rukovoditeljskih aktivnosti i aktivnosti upravljanja osobljem,
5. zadužuje glavnog tajnika da poduzme mjere nužne za osiguranje da EGSO podnese imovinskopravni zahtjev u slučaju da okružni državni odvjetnik pokrene postupak protiv [tužitelja],
6. zadužuje glavnog tajnika da ovu odluku dostavi OLAF-u i Europskom parlamentu; odluka se također može po potrebi priopćiti drugim institucijama i/ili tijelima država članica.
Ova je odluka sastavni dio zapisnika sa sastanka Predsjedništva od 9. lipnja 2020. i njezino je prosljeđivanje ograničeno.”
30 Tužitelju je pobijana odluka dostavljena 17. lipnja 2020.
31 Odlukom od 15. srpnja 2020. plenarna skupština EGSO-a na zahtjev auditorat du travail de Bruxelles (odjel za poslove u nadležnosti radnih sudova pri državnom odvjetništvu u Bruxellesu, Belgija) i nakon što je primila očitovanja tužitelja, ukinula je imunitet na koji je ovaj potonji imao pravo. Potom je odlukom od 28. srpnja 2020. plenarna skupština EGSO-a odlučila da to tijelo podnese imovinskopravni zahtjev u postupku pokrenutom protiv tužitelja pred tribunalom correctionnel de Bruxelles (Kazneni sud u Bruxellesu, Belgija).
32 Tužiteljevo odsustvo zbog bolesti prestalo je 28. kolovoza 2020.
33 Dopisom od 1. rujna 2020. direktor uprave EGSO-a „Ljudski resursi i financije” obavijestio je tužitelja o činjenici da ga u okviru izvršavanja pobijane odluke razrješava njegovih rukovoditeljskih dužnosti i dužnosti upravljanja osobljem tajništva skupine I. Tužitelj je, osim toga, pozvan odrediti drugog člana skupine I kako bi se osiguralo svakodnevno upravljanje tajništvom te skupine.
34 Dana 8. rujna 2020. skupina I podnijela je kandidaturu drugog svojeg člana za predsjednika EGSO-a i tužitelj je povukao svoju kandidaturu za taj izbor.
35 Dana 27. listopada 2020., po isteku tužiteljeva mandata skupina I izabrala je novog predsjednika. Istog je dana za predsjednicu EGSO-a izabrana kandidatkinja koju je predložila skupina I.
36 Odlukom Vijeća (EU) 2020/1636 od 30. listopada 2020. o imenovanju člana Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora za razdoblje od 21. rujna 2020. do 20. rujna 2025. (SL 2020., L 369, str. 1.), tužitelj je na prijedlog Republike Poljske imenovan članom EGSO-a za razdoblje od 21. rujna 2020. do 20. rujna 2025.
Postupak i zahtjevi stranaka
37 Tužbom koju je tajništvo Općeg suda zaprimilo 18. lipnja 2020. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
38 Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda istog dana tužitelj je podnio zahtjev za privremenu pravnu zaštitu radi suspenzije primjene pobijane odluke. Taj je zahtjev odbijen rješenjem od 22. srpnja 2020., KN/EGSO (T-377/20 R, neobjavljeno, EU:T:2020:353), zbog nepostojanja hitnosti te je određeno da će se o troškovima odlučiti naknadno.
39 Drugim zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda istog dana tužitelj je od Općeg suda zatražio da se o predmetu odluči u ubrzanom postupku predviđenom u članku 152. Poslovnika Općeg suda. Odlukom od 24. srpnja 2020., dostavljenom tužitelju 27. srpnja 2020., Opći sud (osmo vijeće) odbio je taj zahtjev.
40 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 29. lipnja 2020. tužitelj je zatražio zaštitu identiteta na temelju članka 66. Poslovnika koja mu je dodijeljena.
41 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 31. kolovoza 2020. tužitelj je radi suspenzije primjene pobijane odluke podnio novi zahtjev za privremenu pravnu zaštitu utemeljen na navodnom postojanju novih činjenica u smislu članka 160. Poslovnika. Taj je zahtjev odbijen rješenjem od 19. listopada 2020., KN/EGSO (T-377/20 R II, neobjavljeno, EU:T:2020:505), zbog nepostojanja hitnosti te je određeno da će se o troškovima odlučiti naknadno.
42 Nakon druge razmjene podnesaka, pisani dio postupka zatvoren je 25. studenog 2020.
43 Dopisom od 18. prosinca 2020., tužitelj je na temelju članka 106. stavka 2. Poslovnika, zatražio održavanje rasprave.
44 Dopisom tajništva od 9. travnja 2021. Opći je sud u okviru mjera upravljanja postupkom pozvao EGSO da podnese, po potrebi u obliku verzije koja nije povjerljiva, priloge OLAF-ovu izvješću, uključujući prijepise saslušanja svjedoka i zviždača, ne dirajući u odredbe članka 92. stavka 3. i članka 103. Poslovnika.
45 Dopisom od 23. veljače 2021. EGSO je objasnio da su prilozi OLAF-ovu izvješću povjerljivi i stoga se ne mogu dostaviti tužitelju. U tim okolnostima EGSO je smatrao da se zatraženi dokumenti smiju podnijeti samo na temelju rješenja o izvođenju dokaza po osnovi članka 91. točke (b) Poslovnika, pri čemu se postupanje s njima treba urediti člankom 103. Poslovnika.
46 Dopisom tajništva od 5. ožujka 2021. Opći je sud, na temelju mjere upravljanja postupkom, postavio strankama pitanja radi davanja pisanih odgovora, a stranke su postupile u skladu s tim zahtjevom u određenom roku.
47 Rješenjem od 9. ožujka 2021. Opći je sud naložio EGSO-u na temelju članka 92. stavka 3. Poslovnika da podnese priloge OLAF-ovu izvješću, uključujući prijepise saslušanja svjedoka i zviždača, koje mu je OLAF dostavio obaviješću od 16. siječnja 2020. Osim toga, pojašnjeno da se u tom stadiju postupka ti dokumenti neće dostaviti tužitelju, barem dok EGSO ne bude u mogućnosti podnijeti, povrh cjelovite verzije navedenih dokumenata, i njihovu verziju koja nije povjerljiva.
48 Dana 17. ožujka 2021. EGSO je podnio povjerljivu verziju priloga OLAF-ovu izvješću.
49 Dana 30. ožujka 2021. Opći sud odlučio je da su dokumenti koje je tuženik podnio u skladu s rješenjem o izvođenju dokaza od 9. ožujka 2021. relevantni za odlučivanje o sporu i da su povjerljivi. Opći je sud, usto, odlučio donijeti mjeru upravljanja postupkom u vezi s detaljnim pravilima u skladu s kojima bi se tužitelj mogao upoznati s navedenim dokumentima.
50 Dopisom tajništva od 30. ožujka 2021. Opći sud pozvao je tužiteljeve odvjetnike da potpišu izjavu o povjerljivosti prije nego što prime presliku povjerljive verzije priloga OLAF-ovu izvješću. Dana 7. travnja 2021. tužiteljevi su odvjetnici poslali Općem sudu potpisane izjave o povjerljivosti.
51 Dopisom tajništva od 7. travnja 2021. Opći je sud pozvao tužiteljeve odvjetnike da u povjerljivoj verziji priloga OLAF-ovu izvješću identificiraju moguće elemente čiji se bitan sadržaj ne nalazi u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva i kojoj je tužitelj imao pristup te, ovisno o okolnostima, iznesu dopunska očitovanja koja mogu utjecati na ishod upravnog postupka i koja bi tužitelj mogao podnijeti u stadiju tog postupka, da je znao za te elemente. Tužiteljevi su odvjetnici postupili u skladu s tim zahtjevom u određenom roku.
52 Stranke su saslušane na raspravi održanoj 21. travnja 2021. Tijekom rasprave EGSO je zatražio da mu se omogući da u pisanom obliku odgovori na očitovanja koja su tužiteljevi odvjetnici podnijeli o povjerljivoj verziji priloga OLAF-ovu izvješću. Nakon što je 5. svibnja 2021. primio pisana očitovanja EGSO-a Opći sud zatvorio je usmeni dio postupka.
53 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– proglasi tužbu dopuštenom;
– poništi pobijanu odluku;
– naloži EGSO-u da mu isplati iznos od 200 000 eura na ime naknade pretrpljene neimovinske štete kao i iznos od 50 000 eura na ime naknade pretrpljene imovinske štete;
– naloži EGSO-u snošenje svih troškova.
54 EGSO od Općeg suda zahtijeva da:
– odbaci tužbu kao nedopuštenu;
– podredno, odbije tužbu kao neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova, uključujući troškove povezane s postupkom privremene pravne zaštite i zahtjevom za odlučivanje o predmetu u ubrzanom postupku.
Pravo
Dopuštenost zahtjeva za poništenje
55 Iako zasebnim aktom službeno ne ističe prigovor nedopuštenosti, EGSO ipak navodi da tužbu za poništenje treba odbaciti kao nedopuštenu.
56 Kao prvo, EGSO tvrdi da pozivi upućeni tužitelju da podnese ostavku na svoje dužnosti predsjednika skupine I i povuče svoju kandidaturu za njezina predsjednika nemaju obvezujuće pravne učinke, jer je izbor podnošenja ostavke ili povlačenja njegove kandidature samo na tužitelju.
57 Kao drugo, EGSO smatra da je odluka o razrješenju tužitelja njegovih rukovoditeljskih dužnosti i dužnosti upravljanja osobljem tajništva skupine I tek EGSO-ova unutarnja preustrojbena mjera koju je uprava donijela na temelju svoje ovlasti slobodnog ustrojavanja svojih službi. Iz presude od 25. veljače 1988., Les Verts/Parlament (190/84, EU:C:1988:94), proizlazi da akti koji proizvode učinke samo u internoj sferi uprave ne stvaraju prava ili obveze u pogledu trećih i nisu akti koji se mogu pobijati na temelju članka 263. UFEU-a.
58 Kao treće, glede drugih elemenata pobijane odluke koji se odnose, s jedne strane, na podnošenje EGSO-ova imovinskopravnog zahtjeva u okviru postupka pred Tribunalom correctionnel de Bruxelles (Kazneni sud u Bruxellesu) te, s druge strane, na dostavu pobijane odluke većem broju institucija ili tijela Europske unije ili država članica, EGSO smatra da se radi o „strogo provedbenim aktima OLAF-ovih preporuka” koji niti ne mogu biti predmet tužbe za poništenje.
59 Tužitelj osporava tu argumentaciju.
60 U konkretnom slučaju Predsjedništvo EGSO-a je pobijanom odlukom donijelo tri mjere protiv tužitelja i stoga valja ispitati, mogu li te mjere biti predmet sudskog nadzora na temelju članka 263. UFEU-a.
Pozivi na podnošenje ostavke na mjesto predsjednika skupine I i povlačenje svoje kandidature za predsjednika EGSO-a
61 U stavku 3. jedinog članka pobijane odluke, Predsjedništvo EGSO-a pozvalo je tužitelja na podnošenje ostavke na svoje dužnosti predsjednika skupine I i povlačenje svoje kandidature za predsjednika EGSO-a.
62 Prema sudskoj praksi, akte koje je moguće pobijati tužbom za poništenje čine svi akti institucija, tijela, ureda ili agencija Unije, neovisno o njihovoj prirodi ili obliku, čija je svrha proizvesti obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja, mijenjajući na određeni način njegov pravni položaj (vidjeti presudu od 25. lipnja 2020., SATCEN/KF, C-14/19 P, EU:C:2020:492, t. 69. i navedenu sudsku praksu).
63 No, u konkretnom slučaju, kao što to EGSO s pravom ističe, pozivi na podnošenje ostavke na mjesto predsjednika skupine I i povlačenje svoje kandidature za predsjednika su po prirodi lišeni bilo kakvog obvezujućeg pravnog učinka u smislu te sudske prakse.
64 Naime, budući da Predsjedništvo EGSO-a nema ovlast zahtijevati ostavku jednog od svojih članova s mjesta predsjednika skupine ili povlačenje kandidature na izborima za njegova predsjednika, tužitelj je mogao slobodno odlučiti da ne postupi po navedenim pozivima.
65 U konkretnom slučaju, unatoč tim pozivima, tužitelj je, osim toga, ostao predsjednik skupine I do isteka svojeg mandata 27. listopada 2020.
66 Doduše, kada je 8. rujna 2020. skupina I predložila kandidaturu drugog svojeg člana za predsjednika EGSO-a i skoro tri mjeseca nakon donošenja pobijane odluke, tužitelj je prihvatio povući svoju kandidaturu.
67 Međutim, ova tužba, podnesena 18. lipnja 2020., nije usmjerena protiv tužiteljeve odluke od 8. rujna 2020. da povuče svoju kandidaturu za predsjednika EGSO-a, nego protiv poziva Predsjedništva da je povuče, koji ne utječe negativno na njegova prava (vidjeti po analogiji presudu od 12. svibnja 2015., Dalli/Komisija, T-562/12, EU:T:2015:270, t. 155.).
68 Proizlazi da pobijana odluka nema obvezujuće pravne učinke u dijelu u kojem se tužitelja poziva na podnošenje ostavke na svoje dužnosti predsjednika skupine I i na povlačenje svoje kandidature za predsjednika EGSO-a. Prema tome, zahtjev za poništenje treba odbaciti kao nedopušten u dijelu u kojem je usmjeren protiv takvih poziva.
Odluka o razrješenju tužitelja njegovih rukovoditeljskih dužnosti i dužnosti upravljanja osobljem
69 U stavku 4. jedinog članka pobijane odluke, Predsjedništvo EGSO-a razriješilo je tužitelja njegovih rukovoditeljskih dužnosti i dužnosti upravljanja osobljem.
70 U skladu s člankom 80. stavkom 1. Poslovnika, „[s]vaka skupina ima svoje tajništvo koje odgovara izravno predsjedniku skupine”. Na temelju članka 80. stavaka 2. i 3. tog istog poslovnika, ovlasti tijela za imenovanje i tijela ovlaštenog za sklapanje ugovora o radu (u daljnjem tekstu: tijelo za sklapanje ugovora), u pogledu članova osoblja tajništva skupine izvršavaju se „na prijedlog predsjednika predmetne skupine”.
71 U konkretnom slučaju, iz dopisa direktora uprave EGSO-a „Ljudski resursi i financije” od 1. rujna 2020., spomenutog u točki 33., ove presude, proizlazi da je učinak odluke o razrješenju tužitelja njegovih rukovoditeljskih dužnosti i dužnosti upravljanja osobljem bio taj da on ne može više biti uključen u zapošljavanje, ocjenjivanje, ponovno razvrstavanje, usavršavanje, zadaće ili pak upravljanje vremenom članova osoblja tajništva skupine I.
72 Ti se poslovi i ovlasti ne odnose, dakle, na nadležnosti povezane s izvršavanjem hijerarhijske ovlasti koju tužitelj ima u svojstvu predsjednika skupine I, kao što to proizlazi, povrh toga, iz preporuka Savjetodavnog odbora koje su spomenute u točki 23. ove presude.
73 S tim je u vezi na raspravi EGSO potvrdio, osim toga, konačnost takve mjere navevši da tužitelj neće više moći obnašati takve rukovoditeljske dužnosti i dužnosti upravljanja osobljem, iako je ponovno izabran kao predsjednik skupine I nakon isteka svojeg mandata. Okolnost, koju je EGSO također istaknuo na raspravi i prema kojoj će to tijelo moći u budućnosti revidirati pobijanu odluku ako se promijene okolnosti koje su opravdale njezino donošenje, kako bi se u obzir uzeo, primjerice, ishod kaznenog postupka pokrenutog protiv tužitelja, ne može se uzeti u obzir radi ocjene dopuštenosti tužbe, jer se ta ocjena mora dati upućivanjem na situaciju koja je postojala u trenutku podnošenja tužbe (vidjeti u tom smislu presudu od 24. listopada 2013., Deutsche Post/Komisija, C-77/12 P, neobjavljenu, EU:C:2013:695, t. 65. i navedenu sudsku praksu).
74 Prema tome, uzimajući u obzir narav tih poslova i njihov opseg, valja zaključiti da odluka o razrješenju tužitelja njegovih rukovoditeljskih dužnosti i dužnosti upravljanja osobljem proizvodi obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja, mijenjajući na određeni način njegov pravni položaj (vidjeti po analogiji presudu od 22. listopada 2002., Pflugradt/ESB, T-178/00 i T-341/00, EU:T:2002:253, t. 81.).
75 Naposljetku, argument EGSO-a prema kojem članak 263. prvi stavak UFEU-a ograničava nadležnost suda Unije na akte s pravnim učinkom prema trećima ne opovrgava taj zaključak.
76 Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se time nastoje isključiti akti koji ne čine akte koji negativno utječu jer se odnose isključivo na unutarnji ustroj uprave i proizvode pravne učinke samo u toj internoj sferi, ne stvarajući pritom nikakvo pravo ili obvezu prema trećima (vidjeti presudu od 25. lipnja 2020., SATCEN/KF, C-14/19 P, EU:C:2020:492, t. 73. i navedenu sudsku praksu).
77 Iako se odluka o razrješenju tužitelja njegovih rukovoditeljskih dužnosti i dužnosti upravljanja osobljem tiče, doduše, unutarnjeg ustroja EGSO-a, ostaje činjenica da je ta odluka čiji je tužitelj adresat u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU-a i da negativno utječe na njega jer ga lišava hijerarhijske ovlasti koju izvršava na temelju članka 80. Poslovnika EGSO-a prema članovima osoblja tajništva skupine I (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2020., SATCEN/KF, C-14/19 P, EU:C:2020:492, t. 74.), suprotno onomu što EGSO tvrdi.
78 Usto, budući da je barem u tom kontekstu tužitelj osoba koja se pravno razlikuje od EGSO-a, ne može se smatrati da se u ovom sporu EGSO-u ne suprotstavlja treći, u smislu članka 263. prvog stavka UFEU‑a (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 25. lipnja 2020., SATCEN/KF, C-14/19 P, EU:C:2020:492, t. 75., i mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Bobeka u predmetu SATCEN/KF, C-14/19 P, EU:C:2020:220, t. 111.).
79 Uzimajući u obzir prethodno navedeno valja zaključiti da je zahtjev za poništenje dopušten u dijelu u kojem je usmjeren protiv odluke o razrješenju tužitelja njegovih rukovoditeljskih dužnosti i dužnosti upravljanja osobljem.
Upute dane glavnom tajniku EGSO-a
80 U stavcima 5. i 6. jedinog članka pobijane odluke Predsjedništvo EGSO-a zadužilo je glavnog tajnika EGSO-a da „poduzme nužno”, s jedne strane, kako bi EGSO podnio imovinskopravni zahtjev u slučaju da se protiv tužitelja pokrene sudski postupak, te, s druge strane, kako bi se preslika te odluke dostavila, među ostalim, OLAF-u i Parlamentu.
81 U odgovoru na EGSO-ov argument o postojanju zapreke vođenju postupka tužitelj nije, međutim, iznio nikakav poseban argument u svojim pismenima ili tijekom rasprave na temelju kojeg bi se moglo objasniti u kojoj bi mjeri taj element pobijane odluke izmijenio na određeni način njegov pravni položaj u smislu sudske prakse navedene u točki 62. ove presude.
82 Glede namjere EGSO-a da podnese imovinskopravni zahtjev pred nacionalnim sudom, valja podsjetiti na to da činjenica da postoji mogućnost ostvarivanja svojih prava sudskim putem i sudski nadzor koji ona podrazumijeva čini izraz općeg pravnog načela koje je temelj ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama i koje je također utvrđeno u člancima 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (presude od 15. svibnja 1986., Johnston, 222/84, EU:C:1986:206, t. 17. i 18., i od 17. srpnja 1998., ITT Promedia/Komisija, T‑111/96, EU:T:1998:183, t. 60.), i u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
83 EGSO podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva pred nacionalnim sudom u okviru postupka pokrenutog protiv tužitelja ne namjerava sam izmijeniti tužiteljev pravni položaj jer samo tvrdi da sudjeluje u postupku čiji je mogući ishod izmjena tog pravnog položaja na temelju sudske odluke. Naime, ovisno o okolnostima, tužiteljev pravni položaj izmijenio bi se odlukom nacionalnog suda. Prema tome, EGSO-ova namjera da podnese imovinskopravni zahtjev u postupku pokrenutom protiv tužitelja ne može se smatrati odlukom koja se može pobijati na temelju članka 263. UFEU-a (vidjeti po analogiji presudu od 15. siječnja 2003., Philip Morris International/Komisija, T-377/00, T-379/00, T-380/00, T-260/01 i T-272/01, EU:T:2003:6, t. 79.).
84 Osim toga, mora se utvrditi da čak i pod pretpostavkom da pokretanje postupka pred nacionalnim sudom od strane institucije Unije može biti predmet tužbe za poništenje na temelju članka 263. UFEU-a, ova tužba nije usmjerena protiv odluke plenarne skupštine EGSO-a od 28. srpnja 2020. o podnošenju imovinskopravnog zahtjeva u postupku pokrenutom protiv tužitelja, nego protiv pobijane odluke koja bi u najboljem slučaju mogla biti pripremni akt za odluku skupštine.
85 Naposljetku, glede odluke o zaduživanju glavnog tajnika EGSO-a da pobijanu odluku dostavi određenim institucijama ili određenim tijelima država članica, dovoljno je utvrditi, poput EGSO-a, da ta mjera nema obvezujuće pravne učinke spram tužitelja. Naime, adresati te dostave i dalje su slobodni u okviru svojih odnosnih ovlasti ocijeniti sadržaj i doseg informacija sadržanih u toj odluci i, prema tome, mjere koje bi trebalo, ovisno o okolnostima, poduzeti u skladu s njom.
86 Prema tome, zahtjev za poništenje treba odbaciti kao nedopušten u dijelu u kojem je usmjeren protiv uputa koje je Predsjedništvo EGSO-a dalo glavnom tajniku EGSO-a.
87 S obzirom na sve prethodno navedeno, tužbu za poništenje treba proglasiti dopuštenom samo u dijelu u kojem je usmjerena protiv odluke o razrješenju tužitelja njegovih rukovoditeljskih dužnosti i dužnosti upravljanja osobljem (u daljnjem tekstu: sporna mjera), a nedopuštenom u preostalom dijelu.
Meritum
88 U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe četiri tužbena razloga, od kojih se
– prvi temelji na povredi prava obrane, prava na dobru upravu, prava na saslušanje i načela proporcionalnosti;
– drugi na povredi načela predmnjeve nedužnosti i nepristranosti;
– treći na povredi načela neretroaktivnosti, pravne sigurnosti i zakonitosti kazni;
– četvrti na povredi načela „povjerljivosti stegovnih postupaka i sudskih informacija”, članka 10. stavka 2. Uredbe br. 883/2013 kao i članka 4. stavka 1. Uredbe (EU) 2018/1725 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2018. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 45/2001 i Odluke br. 1247/2002/EZ (SL 2018., L 295, str. 39.).
89 Budući da treći tužbeni razlog koji je tužitelj istaknuo zahtijeva, među ostalim, da Opći sud ispita pitanje počiva li sporna mjera na pravnoj osnovi koja ovlašćuje Predsjedništvo EGSO-a da je donese i da se radi o pitanju javnog poretka (vidjeti presudu od 13. svibnja 2014., McBride i dr./Komisija, T-458/10 do T-467/10 i T-471/10, neobjavljenu, EU:T:2014:249, t. 25. do 28. i navedenu sudsku praksu), isti valja kao prvo ispitati.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela neretroaktivnosti, pravne sigurnosti i zakonitosti kazni
90 U prilog tom tužbenom razlogu tužitelj tvrdi, u biti, da sporna mjera nema pravnu osnovu i da Predsjedništvo EGSO-a nije bilo nadležno izreći mu takvu sankciju.
91 U tom pogledu tužitelj ističe da se sankcije navedene u članku 8. Kodeksa ponašanja iz 2019. ne mogu izreći radi kažnjavanja djela počinjenih prije stupanja na snagu navedenog kodeksa. Glede Kodeksa ponašanja članova EGSO-a od 17. siječnja 2013. (u daljnjem tekstu: Kodeksa ponašanja iz 2013.), on ne predviđa mogućnost izricanja bilo kakve sankcije članu EGSO-a koji je prekršio njegove odredbe.
92 EGSO osporava tu argumentaciju.
93 Uvodno valja podsjetiti na to da iako načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja traže da se primijene materijalna pravila na snazi u vrijeme nastanka činjenica o kojima je riječ iako ta pravila više nisu na snazi na dan kada institucija Unije usvaja akt, postupak usvajanja akta institucije Unije treba provesti u skladu s pravilima na snazi u vrijeme tog usvajanja (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2016., Komisija/McBride i dr., C-361/14 P, EU:C:2016:434, t. 40.).
94 Prema tome, tužitelj ne može EGSO-u predbaciti da je prekršio navedena načela time što je donio spornu mjeru u skladu s postupkom koji je uspostavljen Kodeksom ponašanja iz 2019., a fortiori s obzirom na to da iz točke 8. ove presude proizlazi da je sam tužitelj zatražio od predsjednika EGSO-a da pokrene taj postupak.
95 U tom pogledu članak 8. stavak 3. prvi podstavak Kodeksa ponašanja iz 2019. predviđa da se predsjednik EGSO-a, nakon što je dotičnog člana pozvao da podnese pisano očitovanje o preporukama Savjetodavnog odbora, savjetuje s predsjedništvom u proširenom sastavu i zatim od Predsjedništva traži da donese odluku o mjerama koje se mogu poduzeti u skladu sa Statutom članova i Poslovnikom EGSO-a.
96 U konkretnom slučaju, na kraju tog postupka Predsjedništvo EGSO-a je ponajprije zaključilo u stavku 2. jedinog članka pobijane odluke da se tužitelju ne može izreći nikakva sankcija, a da se ne prekrši načelo zakonitosti kazni. Potom je u stavku 4. jedinog članka pobijane odluke Predsjedništvo EGSO-a donijelo spornu mjeru.
97 Budući da stranke nisu suglasne o naravi sporne mjere i da analiza trećeg tužbenog razloga ovisi o pitanju je li ta mjera sankcija, valja okvalificirati pobijanu odluku, pri čemu se podrazumijeva da kvalifikacija koju su predmetne stranke dale toj mjeri ne može vezati Opći sud (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 19. listopada 2017., Bernaldo de Quirós/Komisija, T-649/16, neobjavljenu, EU:T:2017:736, t. 19.).
98 Najprije valja odbiti pretpostavku EGSO-a prema kojoj sporna mjera nije sankcija jer negativno ne utječe na tužitelja, i to iz razloga navedenih u točkama 69. do 79. ove presude.
99 No, sama činjenica da sporna mjera negativno utječe na tužitelja, što opravdava dopuštenost tužbe za poništenje s tim u vezi, ipak ne može značiti da navedenu mjeru valja okvalificirati kao stegovnu sankciju u smislu članka 8. stavka 3. drugog podstavka Kodeksa ponašanja iz 2019. (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 19. listopada 2017., Bernaldo de Quirós/Komisija, T-649/16, neobjavljenu, EU:T:2017:736, t. 24. i navedenu sudsku praksu).
100 U tom je pogledu Predsjedništvo EGSO-a opravdalo u spornoj odluci donošenje sporne mjere s obzirom na preporuke OLAF-a koji je zagovarao donošenje mjera nužnih za sprečavanje bilo kakve nove radnje uznemiravanja od strane tužitelja na radnom mjestu. EGSO je, osim toga, pojasnio da sporna mjera ima cilj omogućiti tom tijelu da se uskladi sa svojom obvezom zaštite osoblja od opasnosti uznemiravanja.
101 Štoviše, s aspekta njezinih učinaka valja još utvrditi da sporna mjera nije istovrijedna niti jednoj od sankcija predviđenih u članku 8. stavku 3. drugom podstavku Kodeksa ponašanja iz 2019., to jest pisanom upozorenju, uvrštavanju tog upozorenja u zapisnik Predsjedništva i, po potrebi, zapisnik s plenarnog zasjedanja, ili pak privremenom oduzimanju prava na obavljanje poslova izvjestitelja, predsjednika i člana studijske skupine te prava na sudjelovanje u misijama i na izvanrednim sastancima.
102 Prema tome, s obzirom na njezin sadržaj i učinke ne može se smatrati da je sporna mjera kaznene naravi i da je sankcija. Naime, njezina svrha nije sankcionirati, kazniti ili ukoriti tužitelja zbog mogućeg kršenja obveza koje proizlaze iz Kodeksa ponašanja, nego ima preventivni cilj, to jest zajamčiti bolju zaštitu dužnosnika i službenika EGSO-a u interesu nesmetanog funkcioniranja tajništva skupine I.
103 U tom se pogledu mora još primijetiti da tužitelj nije iznio element na temelju kojeg se može utvrditi da sporna mjera nije zapravo namijenjena postizanju cilja koji EGSO navodi ili da ne odgovara stvarnoj potrebi službe.
104 Prema tome, u kontekstu obilježenom napetostima štetnima za nesmetano funkcioniranje službe, Predsjedništvo EGSO-a moglo je u okolnostima konkretnog slučaja smatrati da je u interesu službe oduzeti tužitelju neke upravne zadaće koje spadaju u izvršavanje hijerarhijske ovlasti (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 7. ožujka 1990., Hecq/Komisija, C-116/88 i C-149/88, EU:C:1990:98, t. 22., od 28. listopada 2004., Meister/OHIM, T-76/03, EU:T:2004:319, t. 79. do 81., i od 19. listopada 2017., Bernaldo de Quirós/Komisija, T-649/16, neobjavljenu, EU:T:2017:736, t. 40.), a da, s obzirom na sadržaj i učinke takve mjere, to istovremeno nije odluka stegovne naravi.
105 U tom pogledu, prema članku 9. stavku 8. Poslovnika EGSO-a, Predsjedništvo je dužno osigurati, među ostalim, da se u obavljanju poslova povjerenih mu Ugovorom dobro koriste dostupni ljudski i proračunski resursi. S obzirom na to da se sporna mjera tiče dobrog korištenja ljudskih resursa EGSO-a, u konkretnom slučaju ljudskih resursa tajništva skupine I, Predsjedništvo EGSO bilo je tijelo nadležno za donošenje takve mjere na kraju postupka predviđenog člankom 8. stavkom 3. prvim podstavkom Kodeksa ponašanja iz 2019.
106 S obzirom na prethodno navedeno, tužiteljev argument prema kojem mu je Predsjedništvo EGSO-a izreklo sankciju kršeći načela neretroaktivnosti, pravne sigurnosti i zakonitosti kazni treba odbiti i treći tužbeni razlog treba, slijedom toga, odbiti kao neosnovan.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane, prava na dobru upravu, prava na saslušanje i načela proporcionalnosti
107 U prilog tom tužbenom razlogu tužitelj tvrdi, u biti, da je EGSO prekršio njegova prava obrane.
108 U tom pogledu tužitelj ponajprije tvrdi da nije raspolagao razumnim rokom da se upozna s OLAF-ovim izvješćem i pripremi svoju obranu. Smatra da se ne može isključiti da bi pobijana odluka imala drukčiji sadržaj da je raspolagao takvim rokom.
109 Potom tužitelj smatra da su njegova prava obrane prekršena jer nije mogao učinkovito podnijeti svoja očitovanja prije donošenja pobijane odluke, zato što mu nije odobren cjelovit pristup njegovu spisu, a osobito pravnoj ocjeni činjenica izloženoj u OLAF-ovu izvješću i prijepisima saslušanja svjedoka i zviždača koji su priloženi tom izvješću. U svojim očitovanja o povjerljivoj verziji priloga OLAF-ovu izvješću koju je EGSO podnio u odgovoru na mjeru izvođenja dokaza, tužiteljevi odvjetnici istaknuli su, u biti, da se sadržaj nekih iskaza svjedoka koje je OLAF pribavio tijekom istrage ne nalazi u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva i kojoj je tužitelj imao pristup, tako da je pravo ovog potonjeg na djelotvorno saslušanje bilo prekršeno.
110 Naposljetku, EGSO je prekršio načelo proporcionalnosti jer se nije opskrbio instrumentima nužnim da se na prikladan način uspostavi njegova politika „nulte tolerancije” u vezi sa zabranom i sprečavanjem uznemiravanja na radnom mjestu, na koju se upućuje u pobijanoj odluci. Naprotiv, EGSO se tako potrudio izbjeći bilo kakav kontradiktorni postupak prije određivanja prijevremenog prestanka tužiteljevih dužnosti.
111 EGSO osporava tu argumentaciju.
112 Uvodno valja podsjetiti na to da se na temelju načela poštovanja prava obrane adresatima odluka koje znatno utječu na njihove interese mora omogućiti da učinkovito iznesu svoja stajališta u vezi s elementima na kojima uprava namjerava temeljiti svoju odluku (vidjeti presudu od 5. listopada 2016., ECDC/CJ, T-395/15 P, neobjavljenu, EU:T:2016:598, t. 55. i navedenu sudsku praksu).
113 U tom pogledu iz sudske prakse osobito proizlazi da je tužitelj imao pravo da mu se dostavi barem sažetak izjava različitih osoba ispitanih tijekom istražnog postupka kako bi mogao valjano podnijeti svoja očitovanja Predsjedništvu EGSO-a prije nego što ono donese odluku, s obzirom na to da je te izjave OLAF koristio u svojem izvješću za iznošenje preporuka predsjedniku EGSO-a, a na kojima je Predsjedništvo temeljilo spornu mjeru, i taj mu je sažetak po potrebi trebao biti dostavljen uz poštovanje načela povjerljivosti (vidjeti u tom smislu presude od 4. travnja 2019., OZ/EIB, C-558/17 P, EU:C:2019:289, t. 57. od 25. lipnja 2020., HF/Parlament, C-570/18 P, EU:C:2020:490, t. 60. i od 25. lipnja 2020., SATCEN/KF, C-14/19 P, EU:C:2020:492, t. 121.).
114 U tom okviru, kako bi zajamčio povjerljivost iskaza svjedoka i ostvarenje ciljeva koje ona štiti, osiguravajući istovremeno da tužitelj bude djelotvorno saslušan prije donošenja odluke koja negativno utječe na njega, Sud je presudio da je moguće pribjeći određenim tehnikama poput anonimizacije, odnosno otkrivanju bitnog sadržaja svjedočenja u obliku sažetka ili pak skrivanjem određenih dijelova sadržaja tih svjedočenja (vidjeti u tom smislu presude od 4. travnja 2019., OZ/EIB, C-558/17 P, EU:C:2019:289, t. 59., i od 25. lipnja 2020., HF/Parlament, C-570/18 P, EU:C:2020:490, t. 66.).
115 Naposljetku, kako bi se učinkovito izjasnio o svojem stajalištu glede elemenata na kojima je Predsjedništvo EGSO-a namjeravalo zasnovati svoju odluku, tužitelju se trebao ostaviti razuman rok (vidjeti presudu od 18. prosinca 2008., Sopropé, C-349/07, EU:C:2008:746, t. 37. i navedenu sudsku praksu).
116 U konkretnom je slučaju nesporno da je tužitelj imao pristup samo verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva i da nema priloge, a što je EGSO opravdao nužnošću zaštite zviždača i povjerljivosti pribavljenih iskaza svjedoka.
117 Ponajprije valja odbiti EGSO-ov argument prema kojem prvi tužbeni razlog treba odbiti jer je i Predsjedništvo EGSO-a imalo pristup samo toj verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva, to jest bez mogućnosti da se prije donošenja pobijane odluke upozna osobito s prijepisima saslušanja svjedoka i zviždača.
118 Taj argument nije utemeljen na činjenicama. Naime, u skladu s člankom 4. stavkom 1. drugim podstavkom Poslovnika, predsjednik EGSO-a je član Predsjedništva i ovaj potonji je dopisom od 16. siječnja 2020. uredno primio povjerljivu verziju OLAF-ova izvješća, uključujući priloge koji su mu priloženi, a što je EGSO priznao na raspravi.
119 Međutim, činjenica da je član Predsjedništva EGSO-a imao pristup povjerljivoj verziji OLAF-ova izvješća nije kršenje tužiteljevih prava obrane. Naime, poštovanje tog načela, koje sadržava pravo na saslušanje, podrazumijeva da je poštujući moguće zahtjeve povjerljivosti osoba optužena za uznemiravanje imala prije donošenja odluke koja nepovoljno utječe na nju mogućnost da na smislen i učinkovit način iznese svoje mišljenje (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2020., SATCEN/KF, C-14/19 P, EU:C:2020:492, t. 116. i 117.).
120 U tom pogledu EGSO ističe da je tužitelj imao dostatan pristup OLAF-ovu izvješću jer za razliku od činjenica povodom kojih su donesene presude od 4. travnja 2019., OZ/EIB (C-558/17 P, EU:C:2019:289), od 25. lipnja 2020., HF/Parlament (C-570/18 P, EU:C:2020:490), i od 25. lipnja 2020., SATCEN/KF (C-14/19 P, EU:C:2020:492), verzija OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva sadržava sažetak koji otkriva bitan sadržaj iskaza svjedoka koji je taj ured pribavio tijekom istrage, tako da su tužiteljeva prava obrane bila primjereno zaštićena.
121 S obzirom na tu argumentaciju valja ispitati sadržava li verzija OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva sažetak iskaza svjedoka primljenih tijekom istrage, prije nego što se, ovisno o okolnostima, utvrdi odražava li taj sažetak bitan sadržaj iskaza svjedoka koje je OLAF pribavio te, naposljetku, analizira je li tužitelj raspolagao razumnim rokom za pripremu svoje obrane i podnošenje svojih očitovanja.
– Postojanje sažetka izjava svjedoka i zviždača u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva
122 U tom pogledu mora se ponajprije utvrditi da verzija OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva broji 30 stranica. Pod točkom 2.2. svojeg izvješća, naslovljenom „Prikupljeni dokazi”, OLAF je naveo da je „razvrstao izjave svjedoka koje su bile slične nastojeći u najvećoj mogućoj mjeri prenijeti točne riječi koje su upotrijebili članovi osoblja tajništva” radi zaštite povjerljivosti pribavljenih iskaza svjedoka. Osim toga, glede članova osoblja koji nisu izrazili želju da se njihov identitet ispusti ili onih za koje je OLAF smatrao da izravno ne podliježu tužiteljevoj hijerarhijskoj ovlasti, njihov se identitet nalazi u izvješću i nije ispušten u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva i koja je dostavljena tužitelju.
123 Verzija OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva sadržava tako detaljan sažetak svakog od postupanja koja se tužitelju stavljaju na teret i koja su prikazana upućivanjem na konkretne događaje u odnosu, među ostalim, na osobe A, B i C, koje su poimence navedene u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva kao i na članove osoblja tajništva skupine I. OLAF je također opisao učinke koje su prema saslušanim svjedocima ta postupanja imala na zdravlje tih osoba.
124 Osim toga, za svako postupanje koje se tužitelju stavlja na teret izvješće sadržava ponekad izravna upućivanja na izjave saslušanih osoba u obliku citata u navodnicima, a ponekad neizravna upućivanja u obliku anonimiziranih preoblikovanja tih izjava. OLAF se također pobrinuo navesti jesu li navodi izneseni protiv tužitelja potkrijepljeni svjedocima i, po potrebi, odrediti broj svjedoka i njihovo svojstvo. Kada navod nije bio potkrijepljen nikakvom izjavom svjedoka, OLAF je to također naveo.
125 Iz prethodno navedenog proizlazi da verzija OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva sadržava sažetak izjava saslušanih svjedoka i zviždača. U tim okolnostima postojanje takvog sažetka u smislu sudske prakse navedene u točki 114. ove presude ima za posljedicu to da se ne može automatski zaključiti da je nedostavljanje priloga OLAF-ovu izvješću nepravilnost koja je neizbježno utjecala na zakonitost sporne mjere. Naime, valja prethodno ispitati odražava li taj sažetak bitan sadržaj izjava svjedoka koje je OLAF pribavio.
– Pitanje odražava li taj sažetak bitan sadržaj izjava saslušanih svjedoka i zviždača
126 U svojim očitovanjima o povjerljivoj verziji priloga OLAF-ovu izvješću tužitelj je iznio više elemenata koji se, prema njegovu mišljenju, ne nalaze u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva i koja mu je dostavljena kako bi mogao ostvariti svoja prava obrane prije donošenja sporne odluke. Tužitelj zaključuje da je EGSO prekršio njegova prava obrane time što mu je prije donošenja pobijane odluke dostavio samo verziju OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva i nema prilog.
127 Kao prvo, tužitelj tvrdi da je tek nakon što se upoznao sa sadržajem pribavljenih izjava svjedoka mogao shvatiti točan doseg određenih pitanja koja mu je OLAF postavio tijekom njegova saslušanja. No, da se tužitelj mogao upoznati s tim izjavama svjedoka u kojima se ponekad spominju prošli događaji, on bi mogao bolje osigurati svoju obranu. Tužitelj primjera radi upućuje na pitanje koje se tiče događaja koji se zbio u njegovu uredu u nazočnosti dvaju svjedoka, a na koje nije mogao odgovoriti jer mu identitet tih svjedoka nije bio otkriven.
128 No, valja utvrditi da se ta argumentacija ne tiče pitanja je li EGSO prekršio tužiteljeva prava obrane, a osobito odražava li sažetak u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva i koju je EGSO sastavio u suradnji s OLAF-om, bitan sadržaj izjava svjedoka pribavljenih tijekom istrage.
129 U svakom slučaju dovoljno je podsjetiti na to da tijekom istrage zakonodavni okvir primjenjiv na OLAF isključuje načelno pravo na pristup OLAF-ovu spisu od strane dotične osobe. Tek ako tijelo adresat završnog izvješća ima namjeru donijeti akt koji negativno utječe na dotičnu osobu to bi tijelo moralo u skladu s postupovnim pravilima koja se primjenjuju na njega dati pristup OLAF-ovu završnom izvješću kako bi se toj osobi omogućilo da ostvari svoja prava obrane (presuda od 28. studenog 2018., Le Pen/Parlament, T-161/17, neobjavljena, EU:T:2018:848, t. 67.).
130 Prema tome, kada ga je OLAF saslušao, tužitelju se nisu morale priopćiti izjave svjedoka i zviždača kako bi odgovorio na pitanja istražitelja.
131 Opći sud utvrđuje, usto, da su pitanja postavljena tužitelju na njegovu saslušanju bila dovoljno precizna i da je ovaj potonji bio sposoban odgovoriti na njih bez poteškoća. Činjenica da je u odgovoru na neka pitanja tužitelj naveo da se ne sjeća ili da nije u mogućnosti odgovoriti na njih bez više informacija ne opovrgava to utvrđenje.
132 Naime, glede jednog od potpitanja pitanja br. 12 na koje je tužitelj odgovorio da nije u mogućnosti prepoznati događaj o kojemu se radilo, a da ne pozna identitet prisutnih osoba, mora se primijetiti da je on ipak dodao da se prema njegovu mišljenju to nikada nije desilo.
133 U tim okolnostima treba odbiti argumentaciju koja se temelji na navodnoj nepreciznosti pitanja koja su OLAF-ovi istražitelji postavili tužitelju, s obzirom na detaljan sadržaj pribavljenih iskaza svjedoka.
134 Kao drugo, tužitelj primjećuje da je više svjedoka spomenulo postojanje izvješća koje je sastavila osoba E, član skupine I, u vezi s poteškoćama i zabrinutosti s kojima se susrelo osoblje tajništva skupine I glede osobe A, a što nije navedeno u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva. To je izvješće moglo baciti drukčije svjetlo na verziju činjenica koju je iznijela osoba A.
135 No, iz spisa, a osobito zapisnika s tužiteljeva saslušanja proizlazi da je to izvješće bilo poznato ovom potonjem i, dakle, da ga ništa nije, ovisno o okolnostima, sprečavalo da to iznese tijekom postupka izrade pobijane odluke kako bi postupanja prema osobi A koja su mu stavljena na teret stavio u kontekst ili ih razlučio. Postojanje tog izvješća inače je izričito navedeno pred Savjetodavnim odborom što je dovelo do izuzeća člana skupine I koji zasjeda unutar navedenog odbora i koji je sastavio to izvješće.
136 Prema tome, na osnovu argumentacije koja se temelji na neupućivanju na to izvješće u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva ne može se dokazati povreda tužiteljevih prava obrane.
137 Kao treće, tužitelj navodi da je jedan od svjedoka bio sankcioniran jer je iznio lažne optužbe protiv njega u prošlosti, na što je drugi svjedok podsjetio. No, taj se element ne nalazi u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva.
138 Međutim, kao što je to EGSO s pravom istaknuo, taj se element izričito nalazi u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva, i to pod točkom 1.4. naslovljenom „Sličnosti s predmetom bivšeg načelnika tajništva”. Prema tome, ništa nije sprečavalo tužitelja da u tom pogledu iznese svoja očitovanja prije donošenja pobijane odluke.
139 Kao četvrto, tužitelj objašnjava da su neki svjedoci izjavili da su naišli na poteškoće s osobom A. Konkretno, više je svjedoka navelo konfliktan odnos s ovom potonjom, što je utjecalo na nesmetano funkcioniranje odjela. Štoviše, dva su svjedoka istaknula da je ponašanje osobe A bilo agresivno prema njima, a jedan je svjedok dodao da se tužitelja ne smije smatrati jedinim odgovornim za cijelu tu situaciju. No, tužitelj smatra da se niti imena svjedoka niti ikakvo upućivanje na njihove izjave ne nalaze u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva i kojem je imao pristup, iako ti elementi omogućuju da se OLAF-ove zaključke stavi u kontekst i razluči ih.
140 No, iz spisa proizlazi da poteškoće na koje su naišli neki članovi osoblja tajništva skupine I s osobom A nisu bile poznate samo tužitelju, nego, usto, i da se izričito nalaze u sažetku sadržanom u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva.
141 Naime, na svojem saslušanju od strane OLAF-a i u svojim pisanim očitovanjima o obavijesti o činjenicama koja se odnose na njega, tužitelj je već naveo da su se neki članovi osoblja žalili na osobu A i da je to, prema njegovu mišljenju, utjecalo na nesmetano funkcioniranje tajništva.
142 Osim toga, u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva navedeno je, među ostalim, sljedeće:
„Na svojem saslušanju od strane OLAF-a, barem je šest članova osoblja tajništva iznijelo svoje stajalište prema kojem je osoba A naišla na poteškoće u dokazivanju stručnosti i sposobnosti potrebnih za svoje mjesto. Barem su tri člana osoblja tajništva upozorila da su naišli na poteškoće u prepoznavanju dobrog sugovornika (načelnika tajništva ili zamjenika načelnika) zbog nejasnog položaja. Članovi osoblja također su naveli da je potom osoba A također imala agresivan stav prema njima. Jedan od članova osoblja izjavio je da su ovi potonji prije očekivali načelnika odjela koji bi ublažio pritisak stvoren od [tužitelja] i koji bi ih obranio. U tom smislu osoblje je bilo razočarano osobom A.”
143 Stoga valja zaključiti da se bitan sadržaj pribavljenih iskaza svjedoka nalazi u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva. Stoga se EGSO-u ne može valjano prigovoriti da je s tim u vezi prekršio tužiteljeva prava obrane.
144 Kao peto, tužitelj ističe da iz verzije OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva proizlazi da se istraga odnosila i na dvije druge osobe. No, da je Predsjedništvo EGSO-a znalo za to, ono je moglo ocijeniti njihove uloge u djelima stavljenima na teret osobito glede osobe B. Isto tako, tužitelj bi mogao na to uputiti kako bi u kontekst stavio navode iznesene protiv sebe.
145 Međutim, iz dopisa od 3. lipnja 2020., kojim je Predsjedništvo EGSO-a pozvano donijeti odluku o tužiteljevu slučaju, proizlazi da je predsjednik EGSO-a također dostavio Predsjedništvu obavijest glavnog direktora OLAF-a od 16. siječnja 2020. u kojem se nalazi identitet dviju druih osoba na koje se odnosi OLAF-ova istraga.
146 Osim toga, valja utvrditi da je u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva u više navrata iznesen bitan sadržaj izjava većeg broja svjedoka u vezi s ulogom koju su imale druge dvije osobe obuhvaćene OLAF-ovom istragom. Tužitelj je, dakle, bio u mogućnosti tijekom postupka izrade pobijane odluke iznijeti svoja moguća očitovanja o tim elementima.
147 Kao šesto, tužitelj tvrdi da je jedan svjedok izjavio da nikada nije bio svjedok njegova neprimjerena ponašanja. No, taj se element ne nalazi u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva.
148 Mora se, međutim, zaključiti da je izjava predmetnog svjedoka nešto drukčija.
149 Doduše, na pitanje je li bio svjedok situacija tijekom kojih se tužitelj loše ponašao prema članovima osoblja tajništva skupine I odnosno je li tužitelj imao običaj prigovarati članovima osoblja, taj je svjedok odgovorio da o tome nije obaviješten.
150 Međutim, taj je svjedok također izjavio da je prema njezinu mišljenju jedan od aspekata „tužiteljeve osobnosti bio taj da je bio autoritativan i da je imao velik ego” te da ona „nije jako osjetila neugodnu stranu [tužitelja] jer je osoba G bila između [njih]”. Isto tako, taj je svjedok dodao da je „čula da se govori da [tužitelj] viče na članove svojeg osoblja u svojem uredu, ali [da ona] nikada to nije [sama] doživjela”. Naposljetku, na pitanje kvalificira li ona tužiteljevo postupanje prema članovima osoblja kao uznemiravanje, taj je svjedok izjavio da nije „nikada doživjela takvo ponašanje od strane [tužitelja]”, ali da je mogla „zamisliti da su određene osobe same mogle potaknuti takvu vrstu ponašanja” i da „poznavajući [tužiteljev] karakter koji je kao mlijeko, on može lako ,zakuhati’”.
151 Usto, taj je svjedok iznio situaciju triju kolega koji su naišli na poteškoće u svojim odnosima s tužiteljem. Naposljetku, taj je svjedok zaključio da je „[tužitelj] bio težak kao osoba” i da se „nije možda želio loše ponašati, ali [da] su se njegove reakcije mogle lako dojmiti kao uznemiravanje”, da „[t]o ovisi također o osjetljivosti druge osobe”, da su se „[s]ve kolege u tajništvu žalile na njega” i da bi se „mogli slomiti da nisu bili međusobno povezani ili solidarni”.
152 Proizlazi da tvrdnja prema kojoj je taj svjedok izjavio da nikada nije bio svjedok tužiteljeva neprimjerenog ponašanja jest nepotpuna i odražava bitan sadržaj tog svjedočenja.
153 Kao sedmo, tužitelj tvrdi da više svjedočenja potvrđuje da glavni tajnik EGSO-a nije donio nikakvu mjeru kako bi pravodobno otklonilo poteškoće na koje su naišli neki članovi osoblja tajništva skupine I. Konkretno, tužitelj upućuje na odluku glavnog tajnika EGSO-a o trajnom imenovanju osobe A službenicom po isteku razdoblja probnog rada, unatoč tužiteljevu prijedlogu da je se ne imenuje, što je doprinijelo povećanju postojećih napetosti unutar tajništva skupine I. Iz verzije OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva vidljivo je da se tužitelja smatra jedinim odgovornim za tu situaciju, a da se u obzir nije uzela odgovornost tijela za sklapanje ugovora.
154 Kao i EGSO, Opći sud ističe da ta tvrdnja proturječi izjavi koju je tužitelj dao prilikom svojeg saslušanja od strane OLAF-a i prema kojoj on „nije želio dati otkaz osobi A” i da je „u suradnji s osobom H odlučio dati pozitivno mišljenje o razdoblju probnog rada”.
155 U svakom slučaju, osobito iz njegovih očitovanja o obavijesti o činjenicama od 4. prosinca 2019. proizlazi da je tužitelj već naveo da je odluka glavnog tajnika EGSO-a o trajnom imenovanju osobe A službenicom doprinijela, prema njegovu mišljenju, povećanju postojećih napetosti unutar odjela. Štoviše, činjenica da kod članova osoblja tajništva skupine I glavni tajnik EGSO-a obnaša dužnosti tijela za sklapanje ugovora nije novi element s kojim se tužitelj mogao upoznati tek po čitanju povjerljive verzije priloga OLAF-ovu izvješću.
156 Prema tome, EGSO-u se ne može predbaciti da je s tim u vezi prekršio tužiteljeva prava obrane.
157 Kao osmo, tužitelj smatra da ga je ispuštanje podataka o pravnom okviru, čiji je OLAF-ovo izvješće dio, spriječilo da iznese svoja očitovanja o pravnoj osnovi prihvaćenoj radi kvalifikacije njegova ponašanja u vidu uznemiravanja. Taj se argument nadovezuje na argumentaciju iznesenu u tužbi i u replici u vezi s ispuštanjem pravne ocjene činjenica koju je OLAF dao, a koje prema njegovu mišljenju nije opravdano i spriječilo ga je da ostvari svoja prava obrane.
158 Glede pravnog okvira valja utvrditi, kao i EGSO, da je on, među ostalim, izložen u obavijesti o činjenicama koja je dostavljena tužitelju 4. prosinca 2019.
159 Glede ispuštanja pravne ocjene činjenice koju je OLAF dao i nalazi se u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva, mora se utvrditi da ono ne utječe na zakonitost pobijane odluke.
160 Mora se, naime, primijetiti da je predmet postupka koji je EGSO vodio protiv tužitelja bio utvrditi jesu li radnje i postupanja stavljena ovom potonjem na teret, a kako je ih OLAF odredio u skladu sa svojom istragom, opravdali donošenja mjere na temelju članka 8. stavka 3. prvog podstavka Kodeksa ponašanja iz 2019. U skladu s člankom 11. stavkom 4. Uredbe br. 883/2013, takvo je ispitivanje u isključivoj nadležnosti EGSO-a i ne ovisi, dakle, o pravnoj ocjeni činjenica koju je OLAF dao. Stoga je EGSO morao oblikovati vlastitu ocjenu činjenica utvrđenih tijekom istrage kako bi ocijenio svrsishodnost donošenja mjere protiv tužitelja.
161 Prema tome, povreda tužiteljevih prava obrane ne može se dokazati na temelju nedostavljanja pravne ocjene činjenica koju je OLAF dao.
162 Naposljetku i kao deveto, tužitelj ipak tvrdi, bez isticanja prigovora nezakonitosti članka 103. Poslovnika, da s obzirom na to da mu povjerljiva verzija priloga OLAF-ovu izvješću nije mogla biti dostavljena u skladu s izjavama o povjerljivosti koje su dali njegovi odvjetnici, očitovanja ovih potonjih su zanemariva i u svakom slučaju ne mogu nadomjestiti očitovanja koja je on mogao dati, da je sam imao pristup navedenom prilogu.
163 U tom se pogledu mora istaknuti to da radi osiguranja poštovanja kontradiktornosti članak 103. stavak 3. Poslovnika izričito predviđa mogućnost kojom se Opći sud poslužio u ovom slučaju da glavnu stranku upozna s određenim podacima ili dokaznim elementima koji su relevantni za ishod spora i koji su povjerljivi, uvjetujući njihovo otkrivanje preuzimanjem posebnih obveza. Osim toga, iz točke 191. Praktičnih pravila za provedbu Poslovnika proizlazi da se takva obveza može sastojati od toga da se zastupnici stranke obvežu da svojoj stranci ili trećoj osobi neće priopćiti te podatke ili dokazne elemente.
164 Stoga je mjerom upravljanja postupkom od 7. travnja 2021. Opći sud ponajprije pozvao tužiteljeve odvjetnike da u povjerljivoj verziji priloga OLAF-ovu izvješću točno prepoznaju moguće elemente čiji se bitan sadržaj, prema njihovu mišljenju, ne nalazi u sažetku činjenica i prikupljenih dokaza koji se nalazi u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva.
165 No, iz prethodno navedenog proizlazi da tužiteljevi odvjetnici nisu prepoznali niti jedan element u povjerljivoj verziji priloga OLAF-ovu izvješću čiji se bitan sadržaj već ne nalazi u verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva. To je bilo moguće izvesti, a da se tužitelju ne dostavi povjerljiva verzija priloga OLAF-ovu izvješću. Budući da takvi elementi nisu prepoznati, u svakom slučaju nije, dakle, nužno ispitati dopunska očitovanja koja bi mogla utjecati na ishod upravnog postupka i koja bi sam tužitelj bio mogao podnijeti u stadiju tog postupka, da je bio upoznat s tim dokumentima.
166 S obzirom na prethodno navedeno, valja, dakle, zaključiti da je unatoč nedostavljanju priloga OLAF-ovu izvješću, EGSO otkrio tužitelju bitan sadržaj prikupljenih iskaza svjedoka u obliku sažetka, u smislu točke 66. presude od 26. lipnja 2020., HF/Parlament (C-570/18 P, EU:C:2020:490).
– Pitanje je li tužitelj raspolagao razumnim rokom za podnošenje svojih očitovanja o verziji OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva
167 U tom pogledu, iako je tužitelj, doduše, primio verziju OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva tek 4. ožujka 2020. u 12 sati i 40 minuta, to jest jedva dva dana prije svojeg saslušanja od strane Savjetodavnog odbora, koje je uslijedilo 6. ožujka 2020. u 15 sati, mora se, međutim, primijetiti, kao prvo, da je na taj datum tužitelj već relativno precizno bio upoznat s djelima koja su mu stavljena na teret.
168 Naime, nakon što je odgovorio na pitanja OLAF-a na saslušanju tijekom kojeg je bio otkriven identitet nekih osoba koje su se smatrale žrtvama njegova ponašanja, tužitelj je 4. prosinca 2019. primio obavijest o činjenicama u kojemu su sažeto prikazana postupanja koja su mu bila stavljena na teret povodom konkretnih događaja, i to protiv osobe A, osobe B i osobe C te općenitije prema članovima osoblja tajništva skupine I. Tužitelj je također mogao u roku od deset radnih dana iznijeti svoje primjedbe o toj obavijesti.
169 Okolnost koju je tužitelj naveo na raspravi i prema kojoj ta obavijest nije sadržavala nikakav navod o njegovu ponašanju prema osobi D, bivšem članu EGSO-a, jest irelevantna u ovom slučaju. Naime, dopisom od 18. listopada 2019. tužitelj je obaviješten o činjenici da se istraga pokrenuta protiv njega odnosi na navode u vezi s njegovim ponašanjem, među ostalim, prema članovima EGSO-a te je na svojem saslušanju od strane OLAF-a bio pozvan izjasniti se o navodima u vezi sa svojim ponašanjem prema osobi D. Usto, iz prethodno navedenog proizlazi da se spornom mjerom nastoji zaštititi članove osoblja tajništva skupine I i osigurati nesmetano funkcioniranje te službe. Prema tome, na temelju okolnosti, čak i pod pretpostavkom da je dokazana, da prije usvajanja OLAF-ova izvješća tužitelj nije mogao iznijeti svoje primjedbe o ponašanju koje mu je stavljeno na teret glede bivšeg člana EGSO-a koji, dakle, ne pripada osoblju tajništva skupine I, ne može se dokazati da je sporna mjera donesena kršenjem njegovih prava obrane. Naposljetku i u svakom slučaju, valja zaključiti zbog razloga iznesenih u daljnjem tekstu da je prije donošenja pobijane odluke tužitelj raspolagao razumnim rokom za iznošenje svojih mogućih primjedbi o svim postupanjima koja su mu stavljena na teret u OLAF-ovu izvješću.
170 Naime, mora se istaknuti, kao drugo, da je tek 28. travnja 2020. Savjetodavni odbor dostavio predsjedniku EGSO-a svoje preporuke i da je pobijana odluka donesena tek 9. lipnja 2020., to jest više od tri mjeseca nakon što je tužitelju dostavljena verzija OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva.
171 U tom pogledu iako iz spisa ne proizlazi da je Savjetodavni odbor izričito pozvao tužitelja na podnošenje očitovanja u pisanom obliku kako bi dopunio svoje izjave na prvom saslušanju od 6. ožujka 2020., nakon što je otkazano drugo saslušanje zakazano za 17. ožujka 2020., ipak ostaje činjenica da tužitelja nije ništa sprečavalo da navedenom odboru dostavi u pisanom obliku bilo koji element koji je smatrao relevantnim za potrebe svoje obrane.
172 Kao treće, 12. svibnja 2020. tužitelja je predsjednik EGSO-a pozvao da iznese moguća očitovanja o preporukama koje je izdao Savjetodavni odbor. Dana 2. lipnja 2020. podnio je svoje pisane primjedbe o tim preporukama.
173 U svojim pisanim očitovanjima od 2. lipnja 2020. o navedenim preporukama te iako je 4. ožujka 2020. istekao rok od skoro tri mjeseca protekao od dostave verzije OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva, tužitelj nije iznio nikakav argument u vezi sa sadržajem tog izvješća, a osobito ne o navodnim djelima koja su mu stavljena na teret.
174 Proizlazi da je između 4. ožujka 2020., datuma na koji je tužitelj primio verziju OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva, i 9. lipnja 2020., datuma na koji je pobijana odluka donesena, tužitelj saslušan u dvama navratima u vezi sa sadržajem tog izvješća te je u tom razdoblju raspolagao razumnim rokom da se učinkovito upozna s navedenim izvješćem, iznese svoja očitovanja o njemu i pripremi svoju obranu.
175 Naposljetku, prigovor temeljen na navodnoj povredi načela proporcionalnosti nije potkrijepljen nikakvim argumentom jer se tužitelj ograničio na općenito i apstraktno osporavanje „prikladnosti i nužnosti sadržaja pobijane odluke”, a da nije iznio argumente na temelju kojih Opći sud može ocijeniti osnovanost te tvrdnje. Slijedom navedenog, taj prigovor treba odbiti.
176 S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da sporna mjera nije donesena kršenjem tužiteljevih prava obrane.
177 Shodno tomu, prvi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela predmnjeve nedužnosti i nepristranosti
178 Tužitelj predbacuje EGSO-u da je u pobijanoj odluci utvrdio da je on povrijedio odredbe Povelje, Poslovnik EGSO-a i Kodeks ponašanja iz 2019.
179 Prema tužiteljevu mišljenju, načelo predmnjeve nedužnosti, utvrđeno, među ostalim, u članku 48. Povelje, nalaže da članovi Predsjedništva EGSO-a ne polaze od unaprijed stvorene zamisli da je počinio radnje koje mu je OLAF stavio na teret. No, time što nije proveo vlastitu istragu nakon što je OLAF-ova istraga okončana, EGSO nije ispitao okolnosti navodnih povreda niti izveo vlastite zaključke u vezi s njegovim ponašanjem.
180 Savjetodavni odbor također je prekršio to načelo. Naime, to je savjetodavno tijelo prekoračilo svoju nadležnost za davanje mišljenja time što je u svojim preporukama predsjedniku EGSO-a izjavilo da je tužitelj počinio radnje uznemiravanja, a da nije saslušalo ovog potonjeg.
181 Osim toga, načelo nepristranosti prekršeno je s obzirom na to da dva člana koja predstavljaju skupinu I unutar Savjetodavnog odbora nisu sudjelovala u vijećanjima u vezi s tužiteljem. Budući da ti članovi nisu zamijenjeni, Savjetodavni odbor nije bio nepristran što je utjecalo na sadržaj izdanih preporuka kao i na sadržaj pobijane odluke, s obzirom na to da je Predsjedništvo EGSO-a samo potvrdilo te preporuke.
182 Naposljetku, predsjednik EGSO-a objektivno je prekršio svoju dužnost nepristranosti kada je službama EGSO-a dao uputu da ne vode istragu o istim činjenicama, a što se svelo na tvrdnju o tužiteljevoj krivnji.
183 EGSO osporava tu argumentaciju.
– Prvi prigovor, koji se temelji na povredi načela predmnjeve nedužnosti
184 Uvodno valja podsjetiti na to da načelo predmnjeve nedužnosti, utvrđeno u članku 6. stavku 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenog 1950., i u članku 48. stavku 1. Povelje, jest temeljno pravo koje daje pojedincima prava čije poštovanje jamči sud Unije (presuda od 4. listopada 2006., Tillack/Komisija, T-193/04, EU:T:2006:292, t. 121.). Prema tim odredbama poštovanje načela nedužnosti zahtijeva da se svaka osoba optužena za prijestup smatra nedužnom dok se njezina krivnja na utvrdi na zakonit način (presuda od 3. srpnja 2019., PT/EIB, T-573/16, EU:T:2019:481, t. 360. (neobjavljena)).
185 No, iz prethodno navedenog proizlazi da se spornom mjerom ne nastoji tužitelju staviti na teret povreda pravila Kodeksa ponašanja i da ona nije sankcija. Osim toga, donošenje te mjere ne dira u moguću krivnju tužitelja s obzirom na odredbe nacionalnog prava. Prema tome, prvi prigovor drugog tužbenog razloga treba odbiti kao bespredmetan (vidjeti u tom smislu presudu od 14. travnja 2021., RQ/Komisija, T-29/17 RENV, neobjavljenu, EU:T:2021:188, t. 114. i navedenu sudsku praksu).
186 U svakom slučaju mora se podsjetiti na to da je sporna mjera donesena na temelju dvaju različitih postupaka, to jest OLAF-ove istrage za utvrđivanje činjenica i EGSO-ove procjene mogućih mjera koje treba donijeti s obzirom na činjenice utvrđene tijekom istrage, a koja je uslijedila nakon prvog postupka. Iz prethodno navedenog proizlazi da se u okviru tog unutarnjeg postupka EGSO-a tužitelj upoznao s ishodom istrage prije nego što je Predsjedništvo donijelo pobijanu odluku i da su njegova prava obrane poštovana.
187 U skladu s onim što tužitelj iznosi, njegovo pravo na predmnjevu nedužnosti uopće nije podrazumijevalo da je EGSO bio dužan provesti novu istragu nakon što je primio završno izvješće. Naprotiv, iako je u skladu s člankom 11. stavkom 4. Uredbe br. 883/2013, EGSO bio dužan donijeti mjere u skladu s nalazom završnog izvješća, to je tijelo i dalje bilo slobodno utvrditi sadržaj mjera koje treba poduzeti u odgovoru na OLAF-ove preporuke (vidjeti u tom smislu rješenje od 25. listopada 2018., UI/Komisija, T-370/18, neobjavljeno, EU:T:2018:770, t. 13.; u tom smislu i po analogiji vidjeti također presudu od 6. travnja 2006., Camós Grau/Komisija, T-309/03, EU:T:2006:110, t. 51.).
188 Usto, tužitelj nije pružio nikakav element kojim može dokazati da je od početka postupka EGSO namjeravao donijeti pobijanu odluku, neovisno o objašnjenjima koja je on pružio (vidjeti u tom smislu presudu od 9. srpnja 2002., Zavvos/Komisija, T-21/01, EU:T:2002:177, t. 341.). Osim toga, nakon što saslušalo tužitelja Predsjedništvo EGSO odstupilo je od mišljenja Savjetodavnog odbora koje je preporučilo donijeti teže sankcije nego one navedene u članku 8. stavku 3. drugom podstavku Kodeksa ponašanja iz 2018., ne izrekavši mu nikakvu sankciju.
189 Prigovor koji se temelji na povredi načela predmnjeve nedužnosti mora se, dakle, u svakom slučaju odbiti kao neosnovan.
– Drugi prigovor, koji se temelji na povredi načela nepristranosti
190 Unatoč neprimjenjivosti načela predmnjeve nedužnosti u ovom slučaju EGSO je svejedno dužan poštovati tijekom upravnog postupka temeljna prava Unije, što obuhvaća i pravo na dobru upravu, sadržano u članku 41. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C-439/11 P, EU:C:2013:513, t. 154.).
191 Stoga, u skladu s člankom 41. stavkom 1. Povelje, svatko ima pravo, među ostalim, da institucije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano. Takva obveza nepristranosti obuhvaća, s jedne strane, subjektivnu nepristranost, u smislu da nijedan član institucije u pitanju koji je zadužen za predmet ne smije pokazati pristranosti ili osobne predrasude te, s druge strane, objektivnu nepristranost, u smislu da institucija mora pružiti dovoljno jamstva da isključi svaku legitimnu sumnju u tom pogledu (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C-439/11 P, EU:C:2013:513, t. 155. i navedenu sudsku praksu).
192 U konkretnom slučaju, glede navodnog nepostojanja objektivne nepristranosti, tužitelj samo tvrdi da je predsjednik EGSO-a morao zahtijevati pokretanje nove istrage prije nego što iznese tvrdnju o njegovoj krivnji.
193 Međutim, takva se argumentacija može samo odbiti s obzirom na to da EGSO uopće nije bio dužan provesti novu istrage prije donošenja pobijane odluke.
194 Naime, pravo na dobru upravu nije nalagalo EGSO-u da provede takvu istragu koja bi imala isti predmet kao i ona koju je prethodno OLAF vodio. EGSO je trebao samo savjesno ispitati ishod istrage tog ureda koji je izložen u njegovu izvješću i omogućiti tužitelju da se brani spram sadržaja navedenog izvješća i mogućih posljedica po njega, a što je upravo bio slučaj.
195 Osim toga, izjave predsjednika EGSO-a na koje tužitelj upućuje nisu obuhvaćene nikakvim nepostojanjem subjektivne ili objektivne nepristranosti, s obzirom na to da je ovaj potonji samo naveo da je u skladu s člankom 11. stavkom 4. Uredbe br. 883/2013 EGSO dužan postupiti po preporukama OLAF-a i obavijestiti taj ured o mjerama poduzetim povodom istog.
196 Glede navodnog nepostojanja subjektivne nepristranosti tužitelj samo tvrdi da Savjetodavni odbor nije bio nepristran kada je izdao preporuke uslijed izostanka dvaju članova skupine I, to jest osoba E i F. Tužitelj ne objašnjava, međutim, u kojoj bi mjeri to otkrilo pristranosti ili osobne predrasude u smislu sudske prakse navedene u točki 191. ove presude.
197 U svakom je slučaju dovoljno utvrditi da je izuzeće osobe E odgovaralo upravo nastojanju da se izbjegne ugrožavanje nepristranosti Savjetodavnog odbora, pri čemu se o tom izuzeću odlučilo zbog postojanja sukoba interesa glede njega. Osim toga, glede osobe F, njezin izostanak ne može se pripisati Savjetodavnom odboru, s obzirom na to da je ona na vlastitu inicijativu odlučila ne sudjelovati u vijećanjima Savjetodavnog odbora o tužiteljevu slučaju. U svakom slučaju tužitelj ne objašnjava razlog zbog kojeg bi izostanak tih dvaju članova mogao potaknuti legitimnu sumnju glede nepristranosti Savjetodavnog odbora, tim više što odredbe Kodeksa ponašanja iz 2019. ne predviđaju da mogućnost Savjetodavnog odbora za izdavanje preporuka ovisi o postojanju bilo kakvog kvoruma.
198 Drugi prigovor koji je tužitelj iznio i temelji se na povredi načela nepristranosti, treba dakle odbiti kao neosnovan i drugi tužbeni razlog treba, slijedom toga, odbiti u cijelosti.
Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 10. stavka 3. Uredbe br. 883/2013, povjerljivosti stegovnih postupaka i sudskih informacija kao i članka 4. stavka 1. Uredbe 2018/1725
199 Tužitelj tvrdi da su članovi osoblja OLAF-a prekršili članak 10. stavak 2. Uredbe br. 883/2013 time što su pred Odborom Parlamenta za proračunski nadzor izjavili da je on kriv za uznemiravanje, što je navelo članove tog odbora na zaključak da je njegova krivnja dokazana čak i prije nego što su Savjetodavni odbor i Predsjedništvo EGSO-a zauzeli stajalište s tim u vezi.
200 Usto, Parlament je također prekršio „načelo povjerljivosti” kada je proširio informacije iz kojih se može naslutiti tužiteljeva krivnja u vezi s navodnim djelima. Iz toga proizlazi povreda tajnosti stegovnog postupka i sudskih informacija koja je tim teža jer je OLAF istodobno priznao da tužiteljevo ponašanje nije imalo nikakav financijski utjecaj na proračun Unije.
201 Naposljetku, predsjednik EGSO-a također je prekršio „načelo povjerljivosti” time što je otkrio sadržaj završnog izvješća prilikom sastanka Predsjedništva EGSO-a od 21. siječnja 2020. Osim toga, tužitelj smatra da je EGSO morao pozvati Parlament da ispusti njegove osobne podatke u svojim različitim priopćenjima u vezi sa svojim proračunom ili djelima koja mu se stavljaju na teret.
202 EGSO osporava tu argumentaciju.
203 Valja podsjetiti na to da sudovi Unije mogu odbiti razlog ili prigovor kao bespredmetan ako utvrde da on ne može dovesti, pod pretpostavkom da je osnovan, do zatraženog poništenja (vidjeti presudu od 19. studenog 2009., Michail/Komisija, T-50/08 P, EU:T:2009:457, t. 59. i navedenu sudsku praksu).
204 U tom je pogledu dovoljno utvrditi, kao i EGSO, da argumenti u vezi s postupanjima Parlamenta i izjavama OLAF-a pred Odborom Parlamenta za proračunski nadzor, koji nisu stranke u ovom postupku, ne utječu na zakonitosti pobijane odluke, s obzirom na to da se argumenti ne mogu pripisati EGSO-u koji je autor pobijane odluke.
205 Prema tome, argumenti o navodnoj povredi članka 10. stavka 2. Uredbe br. 883/2013 i članka 4. stavka 1. Uredbe 2018/1725 od strane OLAF-a i Parlamenta moraju se odbiti kao bespredmetni.
206 Glede argumenta koji se temelji na činjenici da je na sastanku od 21. siječnja 2020. predsjednik EGSO-a otkrio članovima Predsjedništva sadržaj OLAF-ova izvješća, a koji je prvi put iznesen u replici, isti valja odbiti kao neosnovan, neovisno o njegovoj dopuštenosti s obzirom na članak 84. stavka 1. Poslovnika.
207 Naime, iako je bio nazočan na tom sastanku, tužitelj nije podnio niti jedan element na temelju kojeg se mogu opovrgnuti objašnjenja EGSO-a koji navodi da je predsjednik samo obavijestio članove Predsjedništva o postojanju OLAF-ova izvješća i preporuka koja su mu priložena, i to samo s ciljem da se pripremi obraćanje Savjetodavnom odboru.
208 Osim toga, iz spisa proizlazi da su drugi članovi Predsjedništva u konačnici saznali za sadržaj verzije OLAF-ova izvješća koja nije povjerljiva tek 3. lipnja 2020. kada je Savjetodavni odbor dostavio predsjedniku EGSO-a svoje preporuke, nakon što je tužitelj mogao iznijeti svoja očitovanja o sadržaju tog izvješća i o tim preporukama.
209 S obzirom na prethodno navedeno, četvrti tužbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.
Zahtjev za naknadu štete
210 Tužitelj zahtijeva na temelju članka 340. drugog stavka UFEU-a da se EGSO-u naloži da mu isplati iznos od 250 000 eura na ime naknade imovinske i neimovinske štete za koju tvrdi da ju je pretrpio.
211 Tužiteljeva neimovinska šteta koju je pretrpio nastala je povodom isključenja iz njegova strukovnog okruženja. U tom pogledu je intervencija OLAF-ova direktora pred Odborom Parlamenta za proračunski nadzor 3. veljače 2020. nepopravljivo naštetila njegovoj časti i ugledu jer je ovaj potonji obavijestio članove tog odbora o sadržaju završnog izvješća, a da tužitelj nije saslušan niti je dokazano da su optužbe iznesene protiv ovog potonjeg imale financijski utjecaj na Uniju.
212 Potom, time što je pokrenuo stegovni postupak protiv njega bez određenog regulatornog okvira i što je u pobijanoj odluci uputio na odluku Parlamenta od 13. svibnja 2020. o razrješnici za izvršenje općeg proračuna Unije za financijsku godinu 2018. i na rezoluciju Parlamenta od 14. svibnja 2020., EGSO je također naštetio ugledu i časti tužitelja.
213 Stoga činjenica da se nije mogao izjasniti o djelima koja se odnose njega stvorila je kod tužitelja osjećaj frustracije, tjeskobe i nepravde, koji je imao ozbiljne posljedice po stanje njegova zdravlja i na njegov privatni život te je proizašao izravno iz postupanja OLAF-a.
214 Iz tih razloga tužitelj zahtijeva naknadu neimovinske štete koju privremeno procjenjuje ex æquo et bono na iznos od 200 000 eura, što je proporcionalno pogreškama koje su počinili EGSO, Parlament i OLAF. Tužitelj je u replici naveo, međutim, da Općem sudu prepušta odluku glede procjene iznosa koji bi se morao platiti po osnovi naknade njegove neimovinske štete.
215 Tužiteljeva materijalna šteta sastoji se od troškova koji su mu nastali za potrebe njegove obrane od siječnja 2020. i koje procjenjuje na 50 000 eura. Usto, ako se tužba odbije, bilo bi neprihvatljivo da se tužitelju naloži snošenje nagrade za rad koju je EGSO snosio za usluge vanjskog odvjetnika.
216 EGSO osporava tu argumentaciju.
217 U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je nastanak izvanugovorne odgovornosti Unije uvjetovan ispunjenjem nekoliko uvjeta, odnosno postojanjem dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila kojemu je predmet dodjela prava pojedincima, postojanjem stvarne štete i postojanjem uzročne veze između povrede obveze autora akta i štete koju su pretrpjele oštećene osobe (vidjeti presudu od 10. rujna 2019., HTTS/Vijeće, C-123/18 P, EU:C:2019:694, t. 32. i navedenu sudsku praksu; u tom smislu vidjeti također presudu od 19. travnja 2012., Artegodan/Komisija, C-221/10 P, EU:C:2012:216, t. 80.).
218 Usto, budući da jedan od tih triju uvjeta nije ispunjen, tužbu treba u cijelosti odbiti, pri čemu nije nužno ispitati druge uvjete za navedenu odgovornost (vidjeti presudu od 29. travnja 2020., Tilly-Sabco/Vijeće i Komisija, T-707/18, neobjavljenu, EU:T:2020:160, t. 114. i navedenu sudsku praksu).
219 U konkretnom slučaju valja istaknuti da prema tužiteljevu stajalištu navodna šteta koju je ovaj potonji pretrpio potječe osobito iz nezakonitog postupanja koje je OLAF usvojio pred Odborom Parlamenta za proračunski nadzor.
220 No, tužitelj je u tužbi označio EGSO kao jedinog tuženika.
221 Prema tome, u okviru ove tužbe dopušten je samo tužiteljev zahtjev da se EGSO-u naloži da nadoknadi štetu koja je navodno pretrpljena zbog nezakonitog postupanja tog tijela. Kako bi ishodio naknadu štete koju je uzrokovala druga institucija, na tužitelju je da svoj zahtjev za naknadu štete usmjeri protiv institucije kojoj se pripisuje događaj koji je prouzročio odgovornost (vidjeti u tom smislu rješenje od 2. veljače 2015., Gascogne Sack Deutschland i Gascogne/Europska unija, T-577/14, neobjavljeno, EU:T:2015:80, t. 23. i navedenu sudsku praksu).
222 Glede postupanja EGSO-a, valja podsjetiti na sudsku praksu prema kojoj zahtjeve za naknadu imovinske ili neimovinske štete treba odbiti ako su usko povezani sa zahtjevima za poništenje koji su sami odbačeni kao nedopušteni ili odbijeni kao neosnovani (vidjeti presudu od 19. prosinca 2019., ZQ/Komisija, T-647/18, neobjavljenu, EU:T:2019:884, t. 202. i navedenu sudsku praksu).
223 No, iz prethodno navedenog proizlazi da pobijana odluka nije zahvaćena nikakvom nezakonitošću i da je postupak njezine izrade proveden poštujući tužiteljeva prava obrane. U svakom slučaju tužitelj ne objašnjava po čemu sama činjenica da je u pobijanoj odluci upućeno na odluku Parlamenta od 13. svibnja 2020. o razrješnici za izvršenje općeg proračuna Unije za financijsku godinu 2018. i na rezoluciju Parlamenta od 14. svibnja 2020., jest EGSO-ova dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojemu je predmet dodjela prava pojedincima.
224 Prema tome, budući da prvi uvjet za nastanak odgovornosti Unije nije ispunjen u konkretnom slučaju, zahtjev za naknadu štete treba odbiti, pri čemu nije nužno ispitati druge uvjete za nastanak navedene odgovornosti.
225 U tim okolnostima tužbu treba odbiti u cijelosti.
Troškovi
226 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova, uključujući troškove povezane s postupcima privremene pravne zaštite, u skladu sa zahtjevima EGSO-a.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (osmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Osobi KN nalaže se snošenje troškova, uključujući troškove povezane s postupcima privremene pravne zaštite.
|
Svenningsen |
Mac Eochaidh |
Pynnä |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 1. rujna 2021.
Potpisi
* Jezik postupka: francuski