1

Društvo Windmöller Flooring Products WFP GmbH, pravni prethodnik društva Windmöller GmbH, druge stranke u postupku pred žalbenim vijećem Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), podnijelo je EUIPO‑u 17. svibnja 2017. prijavu za registraciju žiga Europske unije, na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Europske unije (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226., kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.)).

2

Žig za koji je zatražena registracija verbalni je znak Canoleum.

3

Proizvodi za koje je zatražena registracija su iz razreda 19. i 27. Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen.

4

Prijava za registraciju žiga objavljena je u Glasniku žigova Europske unije br. 2017/122 od 30. lipnja 2017.

5

Dana 27. rujna 2017. tužitelj, društvo Forbo Financial Services AG, podnio je, u skladu s člankom 41. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 46. Uredbe br. 2017/1001), prigovor na registraciju prijavljenog žiga za proizvode navedene u točki 3. ove presude.

6

Prigovor se temeljio na međunarodnom verbalnom žigu MARMOLEUM, registriranom 11. rujna 1997. pod brojem 683531, s proširenjem zaštite na Europsku uniju i niz država članica Unije, za proizvode iz razreda 19. i 27.

7

Razlog koji se navodi u prilog prigovoru jest onaj iz članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 8. stavak 1. točka (b) Uredbe 2017/1001).

8

Odlukom od 12. veljače 2019., koja je dostavljena istog dana, Odjel za prigovore odbio je prigovor uz obrazloženje da u biti ne postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu između suprotstavljenih žigova u smislu članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 kod relevantne javnosti.

9

Tužitelj je 9. travnja 2019. na temelju članaka 66. do 71. Uredbe 2017/1001 EUIPO‑u podnio žalbu protiv odluke Odjela za prigovore.

10

Međutim, tužitelj je podnio obrazloženje žalbe tek 26. lipnja 2019., odnosno izvan roka predviđenog člankom 68. stavkom 1. posljednjom rečenicom Uredbe 2017/1001, koji je istekao 12. lipnja 2019. u ponoć. Tom je obrazloženju priložio zahtjev za povrat u prijašnje stanje na temelju članka 104. navedene uredbe, u kojem je u biti istaknuo da odvjetnik koji je bio zadužen za njegov spis tijekom postupka pred EUIPO‑om (u daljnjem tekstu: prvotni odvjetnik) nije mogao podnijeti navedeni podnesak u određenom roku zbog teške bolesti koju je nepredviđeno dobio. Kako bi potkrijepio tu tvrdnju, podnio je dvije svečane izjave, jednu navedenog odvjetnika i drugu njegove žene.

11

Odlukom od 9. listopada 2019. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) drugo žalbeno vijeće EUIPO‑a proglasilo je zahtjev za povrat u prijašnje stanje dopuštenim, ali ga je odbilo kao neosnovan. Smatralo je u biti da prvotni odvjetnik „nije dostatno dokazao da je postupao s dužnom pažnjom koju su zahtijevale okolnosti” (točka 16. pobijane odluke).

12

Konkretnije, kao prvo, nakon što je priznalo da, u iznimnim slučajevima, iznenadna bolest može predstavljati nepredvidljiv uzrok koji opravdava povrat u prijašnje stanje (točka 18. pobijane odluke), žalbeno vijeće smatralo je da prvotni odvjetnik nije pružio dostatan dokaz o bolesti na koju se pozivao, s obzirom na to da njegova svečana izjava kao i ona njegove supruge ima samo ograničenu dokaznu vrijednost (točka 19. pobijane odluke). Konkretnije, ono mu je prigovorilo da nije dostavio liječničku potvrdu (točke 19. i 20. pobijane odluke). U tom pogledu, navelo je da iznenadna bolest može predstavljati nepredvidljiv uzrok samo ako je toliko teška da sprječava zainteresiranu osobu da poduzme prikladne mjere kako bi poštovala rok, kao primjerice da obavijesti kolegu odvjetnika iz dotičnog odvjetničkog ureda. Međutim, u takvom slučaju „valja pretpostaviti da je liječenje, u načelu, […] potrebno” (točka 20. pobijane odluke).

13

Kao drugo, žalbeno vijeće prigovorilo je prvotnom odvjetniku da nije pružio dostatne dokaze da „nije imao mogućnost od svoje supruge zatražiti da telefonira [kolegi odvjetniku iz dotičnog odvjetničkog ureda] kako bi ga zadužila da potpiše i pošalje obrazloženje žalbe” (točka 21. pobijane odluke).

14

Kao treće, žalbeno vijeće istaknulo je da ne postoji dostatan dokaz da 12. lipnja 2019. u prostorijama dotičnog odvjetničkog ureda nije bio prisutan nijedan kolega odvjetnik prvotnog odvjetnika koji je umjesto njega mogao potpisati i poslati obrazloženje žalbe (točka 22. pobijane odluke).

15

Kao četvrto, žalbeno vijeće smatralo je da nije bilo dostatno dokazano da je 12. lipnja 2019. odvjetnik već dovršio obrazloženje žalbe i da ga je tužitelj odobrio te da je stoga bolest na koju se poziva stvarno bila uzrok prekoračenja roka (točke 23. do 25. pobijane odluke).

16

Stoga je žalbeno vijeće odbacilo žalbu kao nedopuštenu na temelju članka 23. stavka 1. točke (d) Delegirane uredbe Komisije (EU) 2018/625 оd 5. ožujka 2018. o dopuni Uredbe (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća o žigu Europske unije i o stavljanju izvan snage Delegirane uredbe (EU) 2017/1430 (SL 2018., L 104, str. 1.).

17

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

18

EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:

19

Tužitelj se poziva na samo jedan tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 104. Uredbe 2017/1001 u vezi s člankom 97. stavkom 1. točkom (f) iste uredbe.

20

Tužitelj u biti tvrdi da prvotni odvjetnik nije mogao u određenom roku podnijeti obrazloženje žalbe zbog teške bolesti, sa simptomima akutnog trovanja hranom, koju je nepredvidivo dobio, i to unatoč tomu što je postupao sa svom dužnom pažnjom koju su zahtijevale okolnosti. Tvrdi da su dokazi koje je podnio u ovom slučaju dovoljni da se opravda odobrenje povrata u prijašnje stanje te smatra da je žalbeno vijeće u pobijanoj odluci primijenilo prestroge kriterije u pogledu dokazivanja relevantnih činjenica. Konkretno, prigovara mu da nije dovoljno uzelo u obzir okolnosti slučaja i da je „potpuno” odbacilo svečane izjave koje je on dostavio.

21

Kao prvo, tužitelj iznosi više argumenata kako bi dokazao da je prvotni odvjetnik postupao sa svom dužnom pažnjom koju su zahtijevale okolnosti.

22

Tužitelj u tom pogledu, kao prvo, tvrdi da prvotni odvjetnik ima specijalizaciju iz žigovnog prava i radno iskustvo od više od 20 godina. Također navodi da odvjetnički ured u kojem radi raspolaže dovoljno pouzdanim sustavom kontrole i praćenja rokova. On detaljno opisuje različite postupke i mjere koje su u tom pogledu uspostavljene.

23

Kao drugo, tužitelj, upućujući na svečane izjave svojeg prvotnog odvjetnika i njegove supruge, opisuje okolnosti koje su dovele do prekoračenja roka za podnošenje obrazloženja žalbe. Tvrdi da je taj rok, koji je istekao 12. lipnja 2019. u ponoć, bio pravilno upisan u kalendare, elektronički i ručno, koje je dotični odvjetnički ured koristio za nadziranje rokova i da je, čak i prije tog datuma, to obrazloženje bilo dovršeno, poslano odvjetnicima koji su ga zastupali u Švicarskoj i da ga je on sam odobrio. Navodi da su jedini članovi odjela za žigovno pravo ureda u pitanju koji su bili prisutni u uredu na taj datum bili prvotni odvjetnik i zaposlenica zadužena za žigovne predmete, s obzirom na to da su drugi odvjetnici iz tog odjela bili na dopustu ili su imali poslovni sastanak izvan ureda. Ujutro je prvotni odvjetnik zatražio od te zaposlenice da pripremi obrazloženje žalbe tako da mu doda priloge i njihov popis te da ga donese odvjetniku na potpis. Neposredno nakon toga sudjelovao je na više telefonskih konferencija, prije relativno kasnog ručka u restoranu u blizini navedenog ureda. Dok je, oko 17 sati, nakon svojeg radnog dana namjeravala napustiti taj ured, navedena zaposlenica uputila se s tim obrazloženjem kod prvotnog odvjetnika, koji joj je tada naveo da će ga potpisati i sam proslijediti EUIPO‑u. Oko 18.30 sati prvotni odvjetnik se iznenada razbolio, što ga je spriječilo da potpiše navedeno obrazloženje i da ga dostavi EUIPO‑u, a zbog težine simptoma koje je imao, bolest ga je čak spriječila i da se sjeti povjeriti te zadaće trećoj osobi. Sljedećeg dana, to jest 13. lipnja 2019., shvatio je da nije poslao obrazloženje žalbe EUIPO‑u.

24

Kao drugo, kad je riječ o dokazima koji su namijenjeni potkrjepljivanju okolnosti izloženih u točki 23. ove presude, tužitelj prigovara žalbenom vijeću što je „potpuno” odbacio svečane izjave koje je on dostavio, odnosno bez da je proveo dostatnu opću ocjenu njihova sadržaja, bez da je iznio i najmanju primjedbu o tome u kojoj mjeri je navedeni sadržaj detaljan, smislen i općenito pouzdan te bez da je u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir okolnosti ovog slučaja. Osim toga, tvrdi da nije postojao nijedan drugi dokaz kojim bi se mogao potkrijepiti sadržaj svečanih izjava koji se u ovom slučaju mogao razumno zahtijevati. Tvrdi da, konkretno, nije mogao podnijeti liječničku potvrdu s obzirom na to da prvotni odvjetnik, zbog simptoma koje je imao, nije mogao potražiti liječničku pomoć jer se njegova bolest iznenada razvila. Prema njegovu mišljenju, takva potvrda nije mogla biti izdana ni sutradan, s obzirom na to da nijedan liječnik nije mogao potvrditi bolest do koje je došlo dan prije. Dodaje da je navedeni odvjetnik smatrao da nema potrebe da sutradan potraži liječničku pomoć, s obzirom na to da su simptomi bolesti već bili slabiji.

25

Kad je riječ o svečanoj izjavi supruge prvotnog odvjetnika, tužitelj osporava tvrdnju žalbenog vijeća iz točke 19. pobijane odluke da ona ima tek ograničenu dokaznu snagu jer navedena supruga nije „neutralna treća osoba”. Tvrdi da se ne može smatrati da supruga automatski ima osobni interes za pitanja iz profesionalnog života svojeg supruga i naglašava da je izjava u pitanju svečana izjava u smislu članka 97. stavka 1. točke (f) Uredbe 2017/1001.

26

Tužitelj također osporava navod žalbenog vijeća da bolest može predstavljati iznimnu okolnost koja može dovesti do povrata u prijašnje stanje samo ako se liječi. Naime, smatra da potreba liječenja ne predstavlja čisto objektivnu okolnost čiji se dokaz može lako podnijeti. Iz raznih razloga, kao što je jaka otpornost na bol ili strah od liječnika, određene osobe, čak i ako imaju teške simptome, neće potražiti liječničku pomoć.

27

U odgovoru na utvrđenje žalbenog vijeća prema kojem prvotni odvjetnik nije dostavio dodatan dokaz o tome da nije mogao čak ni zatražiti od svoje supruge da telefonira kolegi odvjetniku iz dotičnog odvjetničkog ureda kako bi ga zadužila da potpiše i pošalje obrazloženje žalbe, tužitelj tvrdi da se to može dokazati samo svečanim izjavama koje su u ovom predmetu podnesene.

28

Osim toga, tužitelj smatra da je pitanje jesu li u trenutku kad se prvotnom odvjetniku razvila bolest odvjetnici iz dotičnog odvjetničkog ureda bili dostupni da umjesto njega potpišu i pošalju obrazloženje žalbe „isključivo hipotetske naravi” i nije relevantno. Naime tvrdi da, zbog svojeg fizičkog stanja, navedeni odvjetnik apsolutno nije mogao nikoga obavijestiti.

29

Konačno, tužitelj se protivi tvrdnji žalbenog vijeća prema kojoj nije dostatno dokazano da je bolest prvotnog odvjetnika stvarno bio uzrok prekoračenja roka. Tvrdi da je, za razliku od onog što tvrdi žalbeno vijeće, obrazloženje žalbe bilo već dovršeno i da ga je samo trebalo potpisati. Smatra da ne postoji nijedan razlog da se sumnja u sadržaj svečane izjave navedenog odvjetnika u tom pogledu i tvrdi da se ne može od njega zahtijevati, kao što to čini žalbeno vijeće u točki 25. pobijane odluke, da podnese razmjenu poruka e‑pošte između njega i odvjetnika koji tužitelja zastupaju u Švicarskoj jer se tu radi o povjerljivoj korespondenciji između odvjetnika. U svakom slučaju, u trenutku kad se prvotni odvjetnik razbolio, u 18.30 h, ostalo je još otprilike šest sati do isteka roka, tijekom kojeg se navedeno obrazloženje moglo razraditi i poslati. Podredno, tužitelj šalje u privitku zahtjeva razmjenu poruka e‑pošte između dotičnog odvjetničkog ureda i odvjetnika koji ga zastupaju u Švicarskoj, iz koje proizlazi da su oni odobrili obrazloženje žalbe još 3. lipnja 2019.

30

Kao treće, tužitelj tvrdi da su drugi uvjeti za povrat u prijašnje stanje ispunjeni. U tom pogledu, kao prvo, tvrdi da je rok za podnošenje obrazloženja žalbe rok u odnosu na koji može doći do povrata u prijašnje stanje. Pojašnjava da je, s obzirom na to da povrat nije odobren, prekoračenje roka za podnošenje tog obrazloženja imalo kao izravnu posljedicu gubitak njegova prava na žalbu, koja je odbačena kao nedopuštena na temelju članka 23. stavka 1. točke (d) Delegirane uredbe 2018/625. Kao drugo, tvrdi da je, u skladu s člankom 104. stavkom 2. Uredbe 2017/1001, zahtjev za povrat u prijašnje stanje podnesen u pisanom obliku u roku od dva mjeseca od prestanka razloga za nepoštovanje roka, odnosno od saznanja, 13. lipnja 2019., o tome da navedeno obrazloženje nije dostavljeno. Propuštena radnja, u ovom slučaju podnošenje obrazloženja žalbe, obavljena je unutar istog roka. Kao treće, navodi da je zahtjev za povrat u prijašnje stanje obrazložen i da je uplaćena pristojba za povrat u prijašnje stanje odobrenjem za izravno terećenje od 25. lipnja 2019., koje je EUIPO‑u 26. lipnja 2019. dostavio dostavljač. Kao četvrto, tvrdi da razlozi za isključenje predviđeni u članku 104. stavku 5. Uredbe 2017/1001 nisu primjenjivi na ovaj predmet.

31

EUIPO osporava tužiteljevu argumentaciju. Tvrdi da žalbeno vijeće nije počinilo pogrešku koja se tiče prava kad je odbilo zahtjev za povrat u prijašnje stanje i stoga, žalbu proglasilo nedopuštenom.

32

EUIPO ističe da iznenadna bolest može samo iznimno predstavljati nepredvidljiv razlog koji može opravdati povrat u prijašnje stanje, s obzirom na to da se poduzetnik uobičajeno mora organizirati na način da predvidi zamjenu u slučaju bolesti. Tvrdi da, u takvom slučaju, okolnosti koje su dovele do prekoračenja roka treba izložiti s osobitom pažnjom i nepobitno dokazati. Međutim, u ovom slučaju, tužitelj je samo podnio dvije svečane izjave, od kojih je jedna izjava dotične osobe, a druga izjava njegove supruge.

33

EUIPO osporava da je žalbeno vijeće općenito odbacilo svečanu izjavu prvotnog odvjetnika ili da je temeljno dovelo u pitanje njezinu vjerodostojnost. Samo je istaknulo da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, s obzirom na očit vlastiti interes njezina autora za uspjeh zahtjeva za povrat u prijašnje stanje, dokazna vrijednost njegove izjave može biti tek ograničena i da ju je stoga trebalo potkrijepiti dodatnim dokazima. Isto vrijedi za svečanu izjavu supruge tog odvjetnika, koja očito nije neutralna treća osoba.

34

EUIPO smatra da su se takvi dodatni dokazi lako mogli podnijeti.

35

Tako je tužitelj lako mogao podnijeti liječničku potvrdu. S obzirom na opis simptoma koje je imao prvotni odvjetnik, bilo bi logičnije da je odmah otišao primiti hitnu zdravstvenu zaštitu, nego da je, kao što je to navedeno u njegovoj svečanoj izjavi, „uz golem napor, otišao kući taksijem”. EUIPO priznaje da je navedeni odvjetnik bio slobodan ne potražiti liječničku pomoć, ali smatra da je onda na njemu da dostavi dokaze koji imaju usporedivu dokaznu snagu liječničkoj potvrdi, koji objektivno dokazuju težinu navodne bolesti.

36

EUIPO, podsjećajući na težinu navodnih simptoma, odbacuje kao nerealnu tužiteljevu tvrdnju, prema kojoj sutradan liječnik ne bi mogao utvrditi bolest na koju se poziva prvotni odvjetnik.

37

EUIPO također tvrdi da prvotni odvjetnik lako može potkrijepiti svoju tvrdnju prema kojoj tu večer kad je istekao rok više nijedan odvjetnik, a osobito nijedan odvjetnik iz odjela za žigovno pravo dotičnog odvjetničkog ureda, nije bio prisutan u navedenom uredu, i to tako da podnese potvrdu u kojoj oni potvrđuju da su u tom trenutku stvarno bili odsutni. Osporava da je to pitanje isključivo hipotetske naravi.

38

Jednako tako EUIPO smatra da je, tijekom postupka pred žalbenim vijećem, bilo lako potkrijepiti tvrdnju da je obrazloženje žalbe već bilo dovršeno i da su ga tužitelj ili njegovi odvjetnici koji ga zastupaju u Švicarskoj odobrili, osobito tako da podnese razmjenu korespondencije između njih i prvotnog odvjetnika, skrivajući, prema potrebi, povjerljive odlomke. Okolnost koju, kako se čini, korespondencija prvi put podnesena pred Općim sudom potvrđuje, da je tužitelj obrazloženje odobrio još 3. lipnja 2019. ne mijenja činjenicu da žalbeno vijeće nije moglo pristupiti tom dokazu.

39

EUIPO dodaje da, čak i pod pretpostavkom da su u dovoljnoj mjeri dokazane okolnosti koje se odnose na nepravodobno podnošenje obrazloženja žalbe, odnosno okolnosti na koje se tužitelj poziva, nedostatak pažnje o kojem govori žalbeno vijeće ostaje valjan. Smatra da sustav kontrole i praćenja rokova u odvjetničkom uredu treba voditi računa o takvim incidentima i jamčiti na institucionalnoj razini poštovanje rokova putem organizacijskih mjera. U ovom slučaju, institucionalno jamstvo više nije bilo osigurano najkasnije u trenutku kada se prvotni odvjetnik našao sam u uredu na dan isteka roka.

40

Konačno, EUIPO smatra da je protivno obvezi primjene dužne pažnje to što je bez očitog razloga odvjetnik čekao sa slanjem obrazloženja žalbe dulje od 18.30 h na sam dan isteka roka iako je ono od jutra bilo spremno. Također smatra potpuno neobjašnjivim da to obrazloženje nije podneseno sutradan, nego tek dva tjedna nakon isteka roka.

41

Na temelju članka 68. stavka 1. posljednje rečenice Uredbe 2017/1001, u roku od četiri mjeseca od datuma obavijesti o odluci koja je predmet žalbe podnosi se pismeno obrazloženje žalbe. U skladu s člankom 23. stavkom 1. točkom (d) Delegirane uredbe 2018/625, žalbeno vijeće odbacuje žalbu kao nedopuštenu ako to obrazloženje nije podneseno u tom roku.

42

U ovom slučaju iz spisa proizlazi, što među strankama nije sporno, da je Odjel za prigovore donio svoju odluku 12. veljače 2019. i da je, nakon žalbe koju je tužitelj podnio 9. travnja 2019., potonji podnio obrazloženje žalbe tek 26. lipnja 2019., odnosno dva tjedna nakon isteka roka od četiri mjeseca iz točke 41. ove presude, koji je istekao 12. lipnja 2019. u ponoć.

43

Člankom 104. Uredbe 2017/1001, naslovljenim „Povrat u prijašnje stanje”, propisuje se, među ostalim:

„1.   Podnositelju prijave ili nositelju žiga Europske unije ili nekoj drugoj stranci u postupku koji se vodi pred Uredom, koji unatoč dužnoj pažnji koju su zahtijevale okolnosti nije bio u mogućnosti pridržavati se roka u odnosu na Ured, dopustit će se na zahtjev povrat u prijašnje stanje ako je neposredna posljedica nepoštovanja roka prema odredbama ove Uredbe gubitak nekog prava ili pravnog sredstva.

2.   Zahtjev se mora podnijeti u pisanom obliku u roku od dva mjeseca od prestanka razloga za nepoštovanje roka. Propuštena radnja mora biti obavljena u tom roku. Zahtjev je dopušten samo u roku od godine dana od isteka propuštenog roka. U slučaju nepodnošenja zahtjeva za produljenje registracije ili neplaćanja pristojbe za produljenje, dodatan rok od šest mjeseci iz članka 53. stavka 3., treće rečenice, uračunava se u rok od godine dana.

3.   U zahtjevu se moraju navesti razlozi na kojima se zahtjev temelji i iznijeti činjenice koje podupiru te razloge. Zahtjev se smatra podnesenim tek nakon što je uplaćena pristojba za povrat u prijašnje stanje.

4.   O zahtjevu odlučuje odjel koji je nadležan za odlučivanje o propuštenoj radnji.

5.   Odredbe ovog članka ne primjenjuju se na rokove iz stavka 2. ovog članka, članka 46. stavaka 1. i 3. i članka 105.”

44

Iz spisa proizlazi da je nesporno među strankama da je, među uvjetima odobrenja povrata u prijašnje stanje spomenutima u točki 43. ove presude, žalbeno vijeće smatralo da je jedini uvjet koji nije ispunjen u ovom slučaju onaj koji se odnosi na to da je stranka trebala postupiti sa svom dužnom pažnjom koju su zahtijevale okolnosti.

45

U skladu s člankom 104. stavkom 1. Uredbe 2017/1001 obveza primjene dužne pažnje najprije je na podnositelju prijave ili nositelju žiga Europske unije ili nekoj drugoj stranci u postupku koji se vodi pred EUIPO‑om. Međutim, ako su te osobe zastupane, obveza primjene dužne pažnje primjenjuje se na zastupnika jednako kao i na te osobe. Naime, s obzirom na to da on djeluje u ime i za račun podnositelja prijave ili nositelja žiga Europske unije ili neke druge stranke u postupku koji se vodi pred EUIPO‑om, njegove radnje treba smatrati radnjama tih osoba (vidjeti presudu od 5. travnja 2017., Renfe‑Operadora/EUIPO (AVE), T‑367/15, neobjavljenu, EU:T:2017:255, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

46

Osim toga, valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, izraz „dužna pažnja koju su zahtijevale okolnosti” zahtijeva uspostavu unutarnjeg sustava kontrole i praćenja rokova koji općenito isključuje njihovo nenamjeravano nepoštovanje. Iz toga proizlazi da prema iskustvu samo iznimni i stoga nepredvidljivi događaji mogu dovesti do povrata u prijašnje stanje (presude od 28. lipnja 2012., Constellation Brands/OHIM (COOK’S), T‑314/10, neobjavljena, EU:T:2012:329, t. 19. i od 5. travnja 2017., Renfe‑Operadora/EUIPO (AVE), T‑367/15, neobjavljena, EU:T:2017:255, t. 26.).

47

Usto, valja primijetiti da uvjete primjene članka 104. stavka 1. Uredbe 2017/1001 treba usko tumačiti. Naime, poštovanje rokova pitanje je javnog poretka i povrat u prijašnje stanje roka nakon njegova isteka može ugroziti pravnu sigurnost (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2015., H. P. Gauff Ingenieure/OHIM – Gauff (Gauff JBG Ingenieure), T‑585/13, neobjavljenu, EU:T:2015:386, t. 25. i navedenu sudsku praksu).

48

U pobijanoj odluci žalbeno vijeće ni na koji način nije dovelo u pitanje relevantnost pouzdanosti sustava kontrole i praćenja rokova koji dotični odvjetnički ured koristi. Stoga uzalud EUIPO u odgovoru na tužbu prigovara tom uredu da u navedenom sustavu nije predvidio „institucionalno jamstvo” kojim se osigurava poštovanje rokova u slučaju kao što je ovaj, u kojem je žrtva iznenadnog incidenta sama u uredu na dan isteka roka (vidjeti točku 39. ove presude). Pobijana odluka ne temelji se na takvom navodnom nedostatku pažnje.

49

Žalbeno vijeće u pobijanoj odluci nije smatralo da nedostatak dužne pažnje čine činjenica da prvotni odvjetnik nije EUIPO‑u poslao obrazloženje žalbe prije 18.30 h na sam dan isteka roka, iako je ono već od jutra bilo spremno, ni činjenica da je podnio navedeno obrazloženje tek dva tjedna nakon isteka roka, a ne već sutradan nakon incidenta. Stoga je uzalud i to što se EUIPO poziva na te okolnosti u odgovoru na tužbu.

50

U stvarnosti je žalbeno vijeće u pobijanoj odluci pošlo od premise, koja je u potpunosti točna, prema kojoj u iznimnim okolnostima iznenadna bolest može činiti nepredvidljiv događaj koji opravdava dodjelu povrata u prijašnje stanje (vidjeti točku 18. pobijane odluke). Međutim, u biti je smatralo da tužitelj nije dostatno dokazao postojanje i težinu bolesti na koju se prvotni odvjetnik poziva niti je, u svakom slučaju, dokazao da je obrazloženje žalbe bilo dovršeno i odobreno u trenutku pojave te bolesti. Konkretnije, smatralo je da dokazi koje je tužitelj podnio u prilog svojem zahtjevu za povrat u prijašnje stanje, odnosno svečane izjave navedenog odvjetnika i njegove supruge, nisu dovoljni da bi se navedene činjenice utvrdile.

51

U tom pogledu valja podsjetiti da svečana izjava predstavlja dopušteni dokaz u smislu članka 97. stavka 1. točke (f) Uredbe 2017/1001. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, kako bi se ocijenila dokazna vrijednost nekog dokumenta, prvo valja provjeriti vjerojatnost i istinitost podataka koje on sadržava. Treba, među ostalim, uzeti u obzir tko je izdao ispravu, okolnosti njezina nastanka i tko je njezin adresat te razmotriti doima li se ona u sadržajnom smislu smislenom i vjerodostojnom (vidjeti presudu od 8. svibnja 2017., Les Éclaires/EUIPO – L’éclaireur International (L’ECLAIREUR), T‑680/15, neobjavljenu, EU:T:2017:320, t. 72. i navedenu sudsku praksu).

52

Usto, iako iz sudske prakse, među ostalim, iz presude od 16. lipnja 2015., Gauff JBG Ingenieure (T‑585/13, neobjavljena, EU:T:2015:386, t. 28. do 31.), na koju se oslanja žalbeno vijeće u točki 19. pobijane odluke, proizlazi da izjava sastavljena u interesu njezina autora ima tek ograničenu dokaznu vrijednost i treba biti potkrijepljena dodatnim dokazima, to ipak ne dopušta tijelima EUIPO‑a da u pravilu smatraju da je takva izjava sama po sebi lišena svake vjerodostojnosti. Dokazna vrijednost takve izjave, promatrana zasebno ili zajedno s drugim dokazima, ovisi osobito o okolnostima slučaja.

53

Međutim, u ovom predmetu valja utvrditi da je, kao što to pravilno tvrdi tužitelj, žalbeno vijeće u biti odmah zanijekalo svaku vjerodostojnost dviju svečanih izjava u pitanju i odbacilo detaljna objašnjenja koja su u njima sadržana s obzirom na to da je, kad je riječ o izjavi prvotnog odvjetnika, on imao vlastiti interes za uspjeh zahtjeva za povrat u prijašnje stanje a da, kad je riječ o izjavi supruge tog odvjetnika, ona nije „neutralna treća osoba” s obzirom na svoju „osobnu bliskost”.

54

Takvim postupanjem žalbeno vijeće propustilo je pravilno uzeti u obzir okolnosti slučaja.

55

Najprije, kada je riječ o izjavi koju je sastavio prvotni odvjetnik, žalbeno je vijeće zanemarilo da je on pravni stručnjak i da treba izvršavati svoje dužnosti poštujući pravila etike i moralne norme, što mu zabranjuje, među ostalim, da tijela vlasti, a pogotovo suca, svjesno obmani. Usto, ako bi dao lažnu svečanu izjavu, ne samo da bi se izložio kaznenim sankcijama, nego bi ugrozio i svoj poslovni ugled te bi se ozbiljno sumnjalo u njegov integritet.

56

Međutim, valja smatrati da svečana izjava koju je dao odvjetnik sama po sebi predstavlja solidan dokaz činjenica o kojima govori ako je jednoznačna, neproturječna i suvisla te ako ne postoji nijedna činjenica koja može dovesti u pitanje njezinu istinitost.

57

Zatim, žalbeno vijeće nije vodilo računa o ključnoj činjenici u ovom predmetu, da događaj na koji se poziva prvotni odvjetnik kao na uzrok prekoračenja roka spada u intimnu sferu i da je on u najboljem položaju da pruži informacije o navedenom događaju te osobito o simptomima i smetnjama koje je trpio. Isključivo je usredotočeno na činjenicu, koja je zaista točna, ali ne isključuje onu koja je upravo utvrđena, da navedeni odvjetnik ima osobni interes da se tužitelju odobri povrat u prijašnje stanje, s obzirom na to da je on propustio rok za podnošenje obrazloženja žalbe.

58

Konačno, kad je riječ o svečanoj izjavi supruge prvotnog odvjetnika, iako je nesporno da, s obzirom na bračnu vezu koja ih povezuje, između njih postoji „osobna bliskost”, žalbeno vijeće trebalo je voditi računa o činjenici da, kao što to pravilno tvrdi tužitelj, osobe koje su svjedoci događaja poput onog u ovom predmetu, i koje stoga mogu potvrditi činjenice koje se na njega odnose, najčešće pripadaju uskom krugu zainteresirane osobe. Osim toga, supruga tog odvjetnika bi se, jednako kao i on, izložila kaznenim sankcijama ako bi dala lažnu svečanu izjavu.

59

Žalbeno vijeće nije vodilo računa ni o činjenici da se u ovom predmetu dodatni dokazi koji bi potkrijepili sadržaj dviju svečanih izjava nisu mogli razumno zahtijevati ili nisu bili dostupni. U tom pogledu valja istaknuti, kao što je to pravilno učinio tužitelj u tužbi, da se ovaj predmet odnosi na jedinstven i slučajan događaj iz intimne sfere zainteresirane osobe i da se stoga razlikuje od situacija na koje se općenito odnosi sudska praksa o dokaznoj snazi svečanih izjava, gdje se one podnose da bi potvrdile isključivo objektivne činjenice koje nisu osobnog karaktera, poput stvarne uporabe žiga (presuda od 12. ožujka 2020., Maternus/EUIPO – adp Gauselmann (Jokers WILD Casino), T‑321/19, neobjavljena, EU:T:2020:101, t. 45. i 46.) ili razlikovnosti žiga stečene uporabom (presuda od 26. lipnja 2018., Jumbo Africa/EUIPO – ProSiebenSat.1 Licensing (JUMBO), T‑78/17, neobjavljena, EU:T:2018:383, t. 55. i 56.).

60

Dakle, ne može se od prvotnog odvjetnika zahtijevati da potraži liječničku pomoć istu večer kad se razbolio i da tom prilikom dobije liječničku potvrdu. Naime, s obzirom na prirodu simptoma koje je prouzročila ta bolest, posve je razumljivo da se, kao što je to iznio u svojoj svečanoj izjavi, radije htio odmah vratiti kući i to taksijem. Osim toga, s obzirom na to da se u većini slučajeva osobe koje boluju od te vrste bolesti same od sebe dosta brzo oporave, pri čemu nije potrebna nikakva terapija lijekovima, nije iznenađujuće da navedeni odvjetnik nije smatrao potrebnim da ga naknadno pregleda liječnik.

61

Valja također priznati da, zbog simptoma koje je imao, i osobito njegove smetenosti, prvotni odvjetnik nije mogao zadužiti odvjetnike iz dotičnog odvjetničkog ureda da potpišu i umjesto njega pošalju obrazloženje žalbe. Pitanje jesu li u trenutku pojave iznenadne bolesti navedenog odvjetnika takvi odvjetnici bili prisutni u prostorijama navedenog ureda stoga je irelevantna.

62

Iz istih razloga, nije nimalo iznenađujuće da prvotni odvjetnik nije bio duhom prisutan da upita svoju suprugu, kad se vratio kući, da kontaktira kolegu odvjetnika iz dotičnog odvjetničkog ureda kako bi mu ona povjerila tu zadaću. Budući da se ta činjenica može utvrditi samo svečanim izjavama podnesenim u ovom predmetu, uzalud žalbeno vijeće prigovara tužitelju da je nije potkrijepio dodatnim dokazima.

63

Konačno, treba smatrati da žalbeno vijeće ne može osnovano prigovoriti tužitelju ni to da tijekom upravnog postupka nije podnio dokaze kojima se potkrepljuje tvrdnja prvotnog odvjetnika sadržana u njegovoj svečanoj izjavi, prema kojoj je na dan isteka roka u pitanju obrazloženje žalbe već bio dovršeno i potvrđeno. Navedeni odvjetnik, kao iskusni pravni stručnjak i s obzirom na razmatranja izložena u točki 55. ove presude nije, naime, mogao razumno očekivati da će žalbeno vijeće u takvoj mjeri sumnjati u istinitost njegovih objašnjenja. Osim toga, u tom pogledu valja istaknuti da iz korespondencije između tog odvjetnika i tužiteljevih odvjetnika koji ga zastupaju u Švicarskoj, koju je potonji podnio u okviru ovog postupka, proizlazi da je obrazloženje žalbe doista bilo dovršeno i potvrđeno još 3. lipnja 2019.

64

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da jedini tužbeni razlog treba prihvatiti i da stoga treba poništiti pobijanu odluku.

65

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je EUIPO izgubio spor, treba mu naložiti snošenje troškova, u skladu s tužiteljevim zahtjevima.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (treće vijeće)

proglašava i presuđuje: