1.

Je li pojmom slanja u smislu druge rečenice članka 2. točke (h) Direktive 2002/58/EZ (1) obuhvaćena situacija u kojoj korisnik elektroničkih komunikacijskih usluga poruku ne šalje putem pružatelja usluga na elektroničku „adresu” drugog korisnika, nego se nakon otvaranja lozinkom zaštićene internetske stranice određenog računa elektroničke pošte automatski prikazuje putem reklamnog poslužitelja („ad-server”) na određenim tomu namijenjenim prostorima ulaznog spremnika elektroničke pošte nasumično odabranog korisnika (oglašavanje putem ulaznih spremnika)?

2.

Podrazumijeva li preuzimanje poruke u smislu druge rečenice članka 2. točke (h) Direktive 2002/58 da primatelj, nakon što je saznao za postojanje poruke, pokrene programsko-tehnički zadan prijenos podataka o porukama dobrovoljnim zahtjevom za preuzimanje ili je dovoljno da se prikaz poruke u ulaznom spremniku određenog računa elektroničke pošte pokrene na način da korisnik otvori lozinkom zaštićenu internetsku stranicu svojeg računa elektroničke pošte?

3.

Radi li se također o elektroničkoj pošti u smislu članka 13. stavka 1. Direktive 2002/58 ako poruka nije poslana pojedinačnom primatelju koji je konkretno utvrđen već prije slanja, nego se prikaže u ulaznom spremniku nasumično odabranog korisnika?

4.

Radi li se o uporabi elektroničke pošte u svrhu izravnog marketinga u smislu članka 13. stavka 1. Direktive 2002/58 isključivo ako se utvrdi opterećenje za korisnika koje nadilazi neugodnost?

5.

Radi li se o pojedinačnom oglašavanju koje ispunjava uvjete „nuđenja” u smislu prve rečenice točke 26. Priloga I. Direktivi 2005/29/EZ (2) isključivo ako se klijent kontaktira tradicionalnim sredstvom namijenjenim individualnoj komunikaciji između pošiljatelja i primatelja ili je dovoljno da se, kao što je to slučaj s oglašavanjem o kojem je riječ u ovom sporu, pojedinačna veza uspostavi prikazom oglasa u ulaznom spremniku privatnog računa elektroničke pošte i, prema tome, na mjestu u kojem klijent očekuje poruke koje su mu pojedinačno upućene?