Spojeni predmeti C-702/20 i C-17/21

„DOBELES HES” SIA (C-702/20)

Sabiedrisko pakalpojumu regulēšanas komisija (C-17/21)

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Augstākā tiesa (Senāts))

Presuda Suda (veliko vijeće) od 12. siječnja 2023.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Državne potpore – Članak 107. stavak 1. UFEU-a – Nacionalni propis kojim se predviđa obveza javnog operatora da električnu energiju kupuje po cijeni višoj od tržišne cijene od proizvođača energije iz obnovljivih izvora – Neplaćanje jednog dijela potpore o kojoj je riječ – Zahtjev za plaćanje naknade koji su podnijeli ti proizvođači javnom tijelu različitom od onog koje je u načelu dužno, u skladu s tim nacionalnim propisom, isplatiti tu potporu i čiji je proračun isključivo namijenjen osiguravanju vlastita rada – Nova potpora – Obveza prijave – De minimis potpora – Uredba (EU) br. 1407/2013 – Članak 5. stavak 2. – Kumuliranje – Uzimanje u obzir iznosâ potpore koji su već primljeni u referentnom razdoblju na temelju navedenog nacionalnog propisa”

Potpore koje dodjeljuju države – Pojam – Potpore iz državnih sredstava – Pojam državnih sredstava – Javna politika potpore proizvođačima električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora – Naknada dodatnih troškova koje snosi gospodarski subjekt zbog obveze kupnje viškova proizvodnje po cijeni višoj od tržišne – Sredstva ostvarena naplatom davanja koje je nametnuto krajnjim potrošačima – Uključenost – Pretpostavke – Davanje koje se može izjednačiti s parafiskalnim nametom – Zakonodavni okvir upravljanja i raspodjele na taj način ostvarenih sredstava – Stalni državni nadzor tih sredstava – Alternativni uvjeti

(čl. 107. st. 1. UFEU-a)

(t. 35.-39., 42., 43., t. 1. izreke)
Potpore koje dodjeljuju države – Utjecaj na trgovinu među državama članicama – Narušavanje tržišnog natjecanja – Kriteriji za ocjenu – Javna politika potpore proizvođačima električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora – Obveza kupnje viškova proizvodnje po cijeni višoj od tržišne – Potpora koja može utjecati na trgovinu među državama članicama i narušiti uvjete tržišnog natjecanja – Stupanje na snagu prije potpune liberalizacije tržišta električne energije – Nepostojanje utjecaja

(čl. 107. st. 1. UFEU-a)

(t. 51.-54., t. 2. izreke)
Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Granice – Ispitivanje spojivosti potpore s unutarnjim tržištem – Isključenost – Pružanje svih elemenata za tumačenje prava Unije sudu koji je uputio zahtjev – Tumačenje pojma potpore – Uključenost

(čl. 107. st. 1. i čl. 267. UFEU-a)

(t. 56.-58., 97.)
Potpore koje dodjeljuju države – Pojam – Naknada štete koju je prouzročila država i koja joj je stavljena na teret – Isključenost – Plaćanje iznosa koji se zahtijeva sudskim putem u skladu s nacionalnim propisom kojim se uspostavlja državna potpora – Uključenost

(čl. 107. st. 1. UFEU-a)

(t. 59., 60., 64., 65., t. 3. izreke)
Potpore koje dodjeljuju države – Pojam – Dodjeljivanje prednosti koje se može pripisati državi – Nacionalni propis kojim se uspostavlja zakonsko pravo na plaćanje višeg iznosa u korist proizvođača energije iz obnovljivih izvora – Nadležnosti Komisije i nacionalnih sudova – Uloga nacionalnih sudova – Obveza lojalne suradnje – Tužbeni zahtjevi za cjelovito ostvarivanje zakonskog prava uspostavljenog nacionalnim propisom o kojemu je riječ – Dodjela zasebne državne potpore – Nepostojanje – Uspostavljanje državne potpore koje nije svojstveno sudačkoj dužnosti

(čl. 4. st. 3. UEU-a; čl. 107. st. 1. i čl. 108. st. 2. i 3. UFEU-a)

(t. 75.-79., t. 4. izreke)
Potpore koje dodjeljuju države – Zabrana – Odstupanja – Uredbom određene kategorije potpora koje se mogu smatrati spojivima s unutarnjim tržištem – Uredba br. 1407/2013 – De minimis potpore – Uvjeti izuzeća od obveze prijave – Ocjena poštovanja praga de minimis

(čl. 108. st. 3. UFEU-a; Uredba Komisije br. 1407/2013, čl. 3. st. 2. i čl. 5. st. 2.)

(t. 91.-93., t. 5. izreke)
Potpore koje dodjeljuju države – Postojeće potpore i nove potpore – Pristupanje nove države članice Europskoj uniji – Razlikovanje s obzirom na posebna pravila utvrđena u Prilogu IV. Aktu o pristupanju – Kvalifikacija nove potpore – Kriteriji za isključenje – Provjere koje su na nacionalnom sudu

(čl. 107. st. 1. i 3. UFEU-a; Akt o pristupanju iz 2003., Prilog IV. t. 3. st. 1. podst. 2.; Uredba Vijeća 2015/1589, čl. 1. t. (b) podt. (i))

(t. 99.-103.)
Potpore koje dodjeljuju države – Postojeće potpore i nove potpore – Kvalifikacija kao postojeće potpore – Kriteriji – Neprijavljene mjere potpore – Odobrenje na temelju same Komisijine šutnje – Isključenost

(čl. 108. st. 3. UFEU-a; Uredba Vijeća 2015/1589, čl. 1. t. (b) podt. (ii) i (iii))

(t. 104.)
Potpore koje dodjeljuju države – Postojeće potpore i nove potpore – Kvalifikacija kao postojeće potpore – Kriteriji – Istek desetogodišnjeg zastarnog roka – Dan od kojeg počinje teći zastarni rok – Datum dodjele potpore korisniku

(čl. 108. st. 3. UFEU-a; Uredba Vijeća 2015/1589, čl. 1. t. (b) podt. (iv) i čl. 17. st. 1. i 2.)

(t. 108., 109.)
Potpore koje dodjeljuju države – Nadležnosti Komisije i nacionalnih sudova – Uloga nacionalnih sudova – Zaštita prava pojedinaca u slučaju povrede obveze prethodnog obavješćivanja – Obveza nacionalnih sudova da uzmu u obzir sve posljedice te povrede sukladno nacionalnom pravu – Doseg – Zahtjevi za cjelovito ostvarivanje nezakonite potpore – Dopuštenost pozitivne odluke pod uvjetom da Komisija dâ suglasnost nakon prijave potpore o kojoj je riječ

(čl. 108. st. 2. i 3. UFEU-a; Uredba Vijeća 2015/1589, čl. 2. st. 1. i čl. 3.)

(t. 119.-123., t. 7. izreke)
Potpore koje dodjeljuju države – Pojam – Potpore iz državnih sredstava – Zahtjevi proizvođača energije iz obnovljivih izvora za cjelovito ostvarivanje potpore predviđene nacionalnim propisom – Nepostojanje istovjetnosti između javnog tijela kojemu je podnesen zahtjev i javnog tijela koje je u načelu odgovorno za isplatu potpore o kojoj je riječ – Irelevantnost

(čl. 107. st. 1. UFEU-a)

(t. 125.-127., t. 8. izreke)

Kratak prikaz

Društva „DOBELES HES” SIA i „GM” SIA (u daljnjem tekstu: proizvođači o kojima je riječ) upravljaju hidroelektranama u Latviji i proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora energije.

Do 7. lipnja 2005., odredba latvijskog Zakona o energiji davala je proizvođačima električne energije, pod određenim uvjetima, pravo na prodaju proizvedenog viška električne energije poduzeću ovlaštenom za distribuciju električne energije po povlaštenoj cijeni, dvostruko višoj od prosječne kupoprodajne cijene električne energije, kako ju je utvrdilo nacionalno regulatorno tijelo. Počevši od stupanja na snagu novih odredbi kojima se uređuje prodaja proizvodnih viškova proizvođača električne energije po povlaštenoj cijeni, to jest od 8. lipnja 2005., jedna je odredba omogućila to da se na proizvođače električne energije iz obnovljivih izvora energije koji su na taj datum već počeli s radom nastave primjenjivati uvjeti koji su ranije bili na snazi.

Regulatorno tijelo protumačilo je tu odredbu na način da ima učinak zamrzavanja, u odnosu na te proizvođače, primjenjivane povlaštene cijene na njezinu vrijednost koja je bila na snazi 7. lipnja 2005. i stoga je prestalo aktualizirati tu cijenu. Tako su, od navedenog datuma, proizvođači o kojima je riječ prodavali svoje proizvodne viškove po cijeni dvostruko višoj od prosječne kupoprodajne cijene električne energije koja je tada bila na snazi. Međutim, u odluci od 20. siječnja 2010. Latvijas Republikas Satversmes tiesa (Ustavni sud, Latvija) ocijenio je pogrešnim tumačenje odredbe o kojoj je riječ, koje je dalo regulatorno tijelo, zbog toga što je ono ocijenilo da pojam „cijena” treba shvatiti kao fiksnu cijenu, a ne kao mehanizam utvrđivanja cijena, tako da je pogrešan bio i zaključak navedenog tijela da od 8. lipnja 2005. više nije nadležno utvrđivati prosječnu kupoprodajnu cijenu električne energije.

U tim okolnostima proizvođači o kojima je riječ podnijeli su regulatornom tijelu pojedinačne zahtjeve za naknadu štete zbog gubitaka koje su pretrpjeli neaktualiziranjem navedene prosječne cijene počevši od 8. lipnja 2005. Nakon što je regulatorno tijelo odbilo prihvatiti njihove zahtjeve, proizvođači o kojima je riječ pokrenuli su 2011. postupak pred upravnim sudom koji je, presudama od 31. svibnja 2019. i 10. srpnja 2019. djelomično prihvatio njihove zahtjeve, pri čemu je plaćanje iznosa koji se stavljaju na teret regulatornom tijelu, a koji odgovaraju državnim potporama, uvjetovao donošenjem odluke Europske komisije o odobravanju takvih potpora.

Regulatorno tijelo podnijelo je protiv tih presuda žalbu u kasacijskom postupku Augstākā tiesi (Vrhovni sud, Latvija). Postavljajući konkretno pitanje o kvalifikaciji spornih naknada štete s obzirom na pojam „državna potpora”, kao i o uvjetima koje, po potrebi, valja ispuniti da bi se dopustilo njihovo plaćanje, imajući u vidu Komisijine ovlasti u tom području, Vrhovni sud odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti niz prethodnih pitanja s tim u vezi, koja su jednako oblikovana u obama predmetima.

U svojoj presudi, koju je donio u velikom vijeću, Sud pojašnjava uvjete pod kojima se nacionalna mjera kojom se proizvođačima električne energije iz obnovljivih izvora energije omogućuje prodaja po višoj cijeni može kvalificirati kao „državna potpora” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a. Osim toga, ako se mjera o kojoj je riječ kvalificira na navedeni način, iako nije uredno prijavljena Komisiji, Sud priznaje mogućnost da nacionalni sud prihvati zahtjev za plaćanje iznosa na ime takve mjere potpore, pri čemu se plaćanje uvjetuje prethodnom prijavom potpore Komisiji kao i ishođenjem njezina odobrenja u tom smislu.

Ocjena Suda

Sud, kao prvo, nudi elemente tumačenja koje je zatražio sud koji je uputio zahtjev kako bi utvrdio može li se nacionalna mjera koja je dovela do pred njim pokrenutih postupaka kvalificirati kao „državna potpora” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a.

U tom pogledu Sud najprije razmatra pitanje čini li intervenciju „putem državnih sredstava” u smislu te odredbe nacionalni propis kojim se poduzeću ovlaštenom za distribuciju električne energije nalaže obveza kupnje električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora energije po cijeni višoj od tržišne cijene i kojim se propisuje da se iz toga proizišli dodatni troškovi financiraju obveznim davanjem koje snose krajnji potrošači. U ovom slučaju Sud podsjeća na to da se sredstva koja proizlaze iz davanja čiji financijski teret u stvarnosti snosi određena kategorija osoba mogu smatrati „državnim sredstvima” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a samo ako je davanje o kojemu je riječ obvezno na temelju nacionalnog prava. Prema tome, sredstva ostvarena naplatom poreza ili drugih obveznih davanja na temelju nacionalnog zakonodavstva, kojima se upravlja i koje se raspoređuje sukladno tom zakonodavstvu čine „državna sredstva” u smislu te iste odredbe. Međutim, činjenica da iznosi cijelo vrijeme ostaju pod javnim nadzorom i tako su na raspolaganju nadležnim državnim tijelima dovoljna je da bi ih se kvalificiralo kao „državna sredstva”. Slijedom navedenog, podložno provjerama koje treba izvršiti sud koji je uputio zahtjev, sredstva putem kojih se dodjeljuje cjenovna prednost proizvođačima električne energije iz obnovljivih izvora energije, u skladu s latvijskim zakonodavstvom o kojemu je riječ, čine „državna sredstva” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a, s obzirom na dva alternativna kriterija tog pojma.

Osim toga, Sud pojašnjava da datum potpune liberalizacije tržišta električne energije u Latviji nije relevantan za ocjenu treba li potporu koju pruža javni operator u toj državi članici time što kupuje električnu energiju proizvedenu iz obnovljivih izvora energije po cijeni višoj od tržišne cijene kvalificirati kao državnu potporu.

Nadalje, prilikom uspostavljanja „državne potpore” u smislu te odredbe nacionalnim propisom, navedenu potporu čini i plaćanje iznosa koji se zahtijeva sudskim putem u skladu s tim propisom. Prema mišljenju Suda, pri utvrđivanju čine li iznosi „državnu potporu” nije bitno kvalificiraju li se, na temelju nacionalnog prava, tužbe kojima se zahtijeva njihovo plaćanje kao „zahtjevi za popravljanje štete” odnosno kao „zahtjevi za naknadu štete”.

Naposljetku, Sud napominje da, iako nacionalni sud može, prema potrebi, donijeti presudu iz koje proizlazi da jedna od stranaka mora, u skladu s nacionalnim pravom, primiti iznos koji odgovara državnoj potpori, to nikako ne znači da on sâm u tom slučaju dodjeljuje tu potporu. Naime, uspostavljanje državne potpore kao takvo ne može proizići iz sudske odluke jer sadržava ocjenu o primjerenosti koja nije svojstvena sudačkoj dužnosti. Sud iz toga zaključuje da kada nacionalni propis kojim se uspostavlja zakonsko pravo na primitak višeg iznosa za električnu energiju proizvedenu iz obnovljivih izvora energije čini „državnu potporu” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a, zahtjeve upućene sudovima s ciljem cjelovitog ostvarivanja tog prava valja smatrati zahtjevima za plaćanje dijela te državne potpore koji nije primljen, a ne zahtjevima da sud kojem su upućeni dodijeli neku drugu državnu potporu.

Kao drugo, Sud pojašnjava primjenu kriterija predviđenih u Uredbi br. 1407/2013 ( 1 ) u području de minimis potpora, na koje se ne primjenjuje obveza prijave propisana u članku 108. stavku 3. UFEU-a. U tom pogledu Sud ocjenjuje da poštovanje praga de minimis potpore utvrđenog u članku 3. stavku 2. te uredbe valja ocjenjivati s obzirom na iznos potpore koji se zahtijeva na temelju mjerodavnog nacionalnog propisa zajedno s iznosom plaćanja koja su u referentnom razdoblju već izvršena na temelju tog propisa.

Kao treće, Sud se izjašnjava o načinu izvršavanja ovlasti nacionalnog suda i Komisije u slučaju u kojem iznosi koje zahtijevaju proizvođači o kojima je riječ u glavnim predmetima čine državnu potporu.

U ovom slučaju, s obzirom na to da potpora o kojoj je riječ ne odgovara nijednoj kategoriji postojećih potpora propisanih u pravu Unije ( 2 ), podložno provjerama koje treba izvršiti sud koji je uputio zahtjev, Sud iz tog zaključuje da potporu o kojoj je riječ – uključujući i onaj njezin dio čije se plaćanje naknadno zahtijeva – valja smatrati „novom potporom” ( 3 ).

Prema tome, s obzirom na navedeni zaključak, a izjašnjavajući se o slučaju u kojem nacionalni sud zaprima zahtjev za isplatu potpore koja je nezakonita jer nije prijavljena Komisiji, Sud naglašava da zadaća nadzora državnih potpora koju pravo Unije povjerava tom sudu treba načelno dovesti do njegova odbijanja tog zahtjeva. Međutim, Sud priznaje da se odlukom nacionalnog suda kojom on nalaže tuženiku isplatu potpore o kojoj je riječ, ali pod uvjetom da je dotična nacionalna tijela prethodno prijave Komisiji, a ona dâ ili se smatra da je dala svoju suglasnost, također može spriječiti to da se nova potpora isplati protivno članku 108. stavku 3. UFEU-a te članku 2. stavku 1. i članku 3. Uredbe 2015/1589.

( 1 ) Uredba Komisije (EU) br. 1407/2013 od 18. prosinca 2013. o primjeni članaka 107. i 108. [UFEU-a] na de minimis potpore (SL 2013., L 352, str. 1.)

( 2 ) Članak 1. točka (b) Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. [UFEU-a] (SL 2015., L 248, str. 9. i ispravak SL 2017., L 186, str. 17.)

( 3 ) U smislu članka 1. točke (c) Uredbe 2015/1589