–

za osobu ZK, u svojstvu nasljednika osobe JM, stečajnog upravitelja društva BMA Nederland BV, I. Lintel i T. van Zanten, advocaten,

–

za BMA Braunschweigische Maschinenbauanstalt AG, L. Kortmann, B. Kraaipoel i N. Pannevis, advocaten,

–

za Stichting Belangbehartiging Crediteuren BMA Nederland, F. Eikelboom, advocaat,

–

za Europsku komisiju, M. Heller, F. Wilman i M. Wilderspin, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje, s jedne strane, članka 7. točke 2. i članka 8. točke 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289.) i, s druge strane, članka 4. Uredbe (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (SL 2007., L 199, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73., u daljnjem tekstu: Uredba Rim II).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe ZK, u svojstvu nasljednika osobe JM, stečajnog upravitelja društva BMA Nederland BV (u daljnjem tekstu: BMA NL), i društva BMA Braunschweigische Maschinenbauanstalt AG (u daljnjem tekstu: BMA AG), povodom štetnog postupanja koje je potonje društvo, kršeći svoju obvezu dužne pažnje, počinilo na štetu vjerovnika prvonavedenog.

3

Uvodne izjave 15., 16. i 34. Uredbe br. 1215/2012 glase:

[...]

4

Poglavlje II. te uredbe, naslovljeno „Nadležnost”, sadržava, uz ostalo, odjeljak 1., naslovljen „Opće odredbe”, i odjeljak 2., naslovljen „Posebna nadležnost”. Članak 4. stavak 1. navedene uredbe, koji se nalazi u navedenom odjeljku 1., određuje:

„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”

5

Članak 7. iste uredbe, koji se nalazi u odjeljku 2. poglavlja II. te uredbe, predviđa:

„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:

[...]

[...]”

6

U skladu s člankom 8. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012, koji je također obuhvaćen navedenim odjeljkom 2., osoba koja ima domicil u državi članici može također biti tužena:

„[ako je riječ o regresnom ili intervencijskom zahtjevu], pred sudom na kojemu je pokrenut prvotni postupak, osim ako je postupak pokrenut isključivo s ciljem izuzimanja te osobe iz nadležnosti suda koji bi bio [za nju nadležan].”

7

Uvodna izjava 7. Uredbe Rim II glasi:

„Područje primjene u materijalnom smislu i odredbe ove Uredbe bi trebale biti u skladu s Uredbom [br. 44/2001] te s instrumentima koji uređuju koje se pravo primjenjuje na ugovorne obveze.”

8

Članak 1. te uredbe, naslovljen „Područje primjene”, u stavku 2. predviđa:

„Iz područja primjene ove Uredbe izuzeto je sljedeće:

[...]

9

Poglavlje II. navedene uredbe posvećeno je protupravnom postupanju. Članak 4. te uredbe, naslovljen „Opće pravilo”, glasi kako slijedi:

„1.   Ako nije drukčije propisano ovom Uredbom, pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu iz protupravnog postupanja je pravo one države u kojoj šteta nastane, bez obzira na to u kojoj državi je nastao događaj koji je prouzročio nastalu štetu te bez obzira na državu ili države u kojoj nastanu posredne posljedice tog događaja.

2.   Međutim, ako osoba kojoj je utvrđena odgovornost i osoba koja je pretrpjela štetu u trenutku nastanka štete imaju uobičajeno boravište u istoj državi, primjenjuju se propisi te države.

3.   Ako je iz svih okolnosti slučaja jasno da je protupravno postupanje očito jače povezano s državom različitom od one iz stavaka 1. i 2., primjenjuju se propisi te druge države. Očito se jača veza s drugom državom može temeljiti posebno na prethodno postojećem odnosu između stranaka, kao što je primjerice ugovor, koji je u uskoj vezi s tim protupravnim postupanjem.”

10

Člankom 305.a knjige 3. Burgerlijk Wetboeka (Građanski zakonik), koji je stupio na snagu 1. srpnja 1994., propisano je:

„1.   Zaklada ili udruženje s punom pravnom sposobnošću može podnijeti tužbu radi zaštite sličnih interesa drugih osoba, pod uvjetom da ih zastupa u skladu sa svojim statutom.

[...]

3.   Tužba poput one predviđene stavkom 1. ne može se odnositi na […] novčanu naknadu štete.

[...]”

11

BMA NL i njegovo društvo majka, BMA Groep BV, društva su sa sjedištem u Nizozemskoj. BMA AG, sa sjedištem u Njemačkoj, je društvo majka društva BMA Groep i stoga društvo „baka” društva BMA NL. BMA Groep, koji ima 100 % udjela u društvu BMA NL, njegov je jedini upravitelj.

12

Društvo BMA AG je između 2004. i 2011. godine odobrilo društvu BMA NL zajmove u ukupnom iznosu od 38 milijuna eura. U sporazumima o financiranju njemački je sud određen kao nadležni sud, a njemačko pravo kao mjerodavno pravo. Financiranje je provedeno posredstvom banke sa sjedištem u Nizozemskoj. Društvo BMA AG katkad je također jamčilo za dugove društva BMA NL i provelo je njegovu dokapitalizaciju.

13

Društvo BMA AG početkom 2012. prestalo je s financiranjem društva BMA NL. Potonje društvo stoga je zatražilo otvaranje stečajnog postupka. Stečaj društva BMA NL proglašen je 3. travnja 2012.

14

Iz informacija kojima Sud raspolaže proizlazi da je stečajna masa društva BMA NL nedostatna za potpuno namirenje svih vjerovnika, da većina privremeno priznatih neosiguranih tražbina pripada društvu BMA AG i drugim društvima te grupe sa sjedištem u Njemačkoj i da drugi nenamireni vjerovnici imaju sjedište u više različitih zemalja, kako unutar tako i izvan Europske unije.

15

U glavnom postupku osoba ZK protiv društva BMA AG podnijela je tužbu koja je u nizozemskom pravu poznata pod nazivom „tužba Peeters/Gatzen”. Riječ je o tužbi u stvarima povezanima s deliktima ili kvazideliktima koju je podnio stečajni upravitelj protiv treće strane koja je navodno sudjelovala u nastanku štete koju su pretrpjeli vjerovnici društva koje je u stečaju. Tužba se podnosi za račun, ali ne i u ime, svih vjerovnika i ima za cilj ponovnu uspostavu njihovih mogućnosti naplate. Rezultat ide u korist svih vjerovnika. Za odlučivanje o toj tužbi nije potrebno ispitivati pojedinačni položaj svakog od predmetnih vjerovnika.

16

Osoba ZK tvrdi da je društvo BMA AG postupalo nezakonito kršeći svoju obvezu dužne pažnje u odnosu na sve vjerovnike društva BMA NL i da je društvo BMA AG odgovorno za štetu koju su potonji pretrpjeli.

17

Prema mišljenju stečajnog upravitelja, ta se povreda konkretnije sastoji od toga da je društvo BMA AG prestalo financirati društvo BMA NL i to je dovelo do toga da je njegov stečaj postao neizbježan.

18

Nakon osporavanja društva BMA AG, Rechtbank Midden‑Nederland (Sud za Središnju Nizozemsku), sud koji je uputio zahtjev, tijekom 2018. godine proglasio se nadležnim za odlučivanje o zahtjevu stečajnog upravitelja na temelju Uredbe (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti (SL 2015., L 141, str. 19. i ispravak SL 2016., L 349, str. 9.).

19

Taj je sud 2019. na temelju članka 8. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 prihvatio zahtjev koji je podnio Stichting Belangenbehartiging Crediteuren BMA Nederland (u daljnjem tekstu: Stichting) kako bi mogao intervenirati u glavni postupak.

20

Cilj Stichtinga je zaštita interesa vjerovnika društva BMA NL koji trpe ili su pretrpjeli štetu zbog postupanja ili propusta društva BMA AG. Stichting brani interese više od 50 vjerovnika čije tražbine zajedno iznose oko 40 % svih priznatih tražbina neosiguranih vjerovnika koji nisu povezani s društvom BMA AG.

21

Kao i osoba ZK, Stichting također tvrdi da je društvo BMA AG nezakonito djelovalo u odnosu na vjerovnike i da je dužno nadoknaditi tako pretrpljenu štetu. Međutim, dok stečajni upravitelj zahtijeva plaćanje u masu društva BMA NL, Stichting zahtijeva da se dugovanja isplaćuju izravno svakom od vjerovnika.

22

Zahtjev Stichtinga podnesen je u obliku kolektivne tužbe u smislu članka 305.a knjige 3. Građanskog zakonika.

23

Sud koji je uputio zahtjev priznaje da je, s obzirom na presudu od 6. veljače 2019., NK (C‑535/17, EU:C:2019:96), počinio pogrešku kada se proglasio nadležnim na temelju Uredbe 2015/848. Stoga je na njemu da ocijeni je li nadležan za odlučivanje, na temelju Uredbe br. 1215/2012, o zahtjevima stečajnog upravitelja i zahtjevima Stichtinga kao intervenijenta. Sud koji je uputio zahtjev utvrđuje da se Sud nije izjasnio o tim pitanjima u presudi od 6. veljače 2019., NK (C‑535/17, EU:C:2019:96) i da u tom pogledu postoji razumna sumnja.

24

Okolnost da je riječ o kolektivnoj tužbi za račun jednog dijela svih vjerovnika također dovodi do poteškoća u pogledu utvrđivanja prava koje se primjenjuje na „mjesto nastanka štete” u smislu članka 4. stavka 1. Uredbe Rim II, tako da bi u tom pogledu također trebalo dobiti tumačenje Suda.

25

U tim je okolnostima Rechtbank Midden‑Nederland (Sud za Središnju Nizozemsku) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

26

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da je sud mjesta sjedišta društva čiji su dugovi postali nenaplativi, s obzirom na to da je društvo „baka” tog društva povrijedilo svoju obvezu dužne pažnje u odnosu na vjerovnike tog društva, nadležan za odlučivanje o kolektivnoj tužbi za naknadu štete koja proizlazi iz delikta ili kvazidelikta koju je podnio stečajni upravitelj tog društva, u okviru svoje zakonske obveze unovčenja stečajne mase, za račun, ali ne u ime svih vjerovnika, koji slijedom toga trebaju djelovati u svrhu svojih individualnih naknada štete.

27

Uvodno valja podsjetiti na to da – s obzirom na to da se, u skladu s uvodnom izjavom 34. Uredbe br. 1215/2012, njome stavlja izvan snage i zamjenjuje Uredba br. 44/2001, koja je sama zamijenila Konvenciju iz Bruxellesa iz 1968. – tumačenje Suda u pogledu odredbi potonjih pravnih instrumenata vrijedi i za Uredbu br. 1215/2012, kad se te odredbe mogu smatrati „jednakovrijednima”. Takav je pak slučaj s člankom 5. točkom 3. te konvencije, kako je izmijenjena, i Uredbe br. 44/2001, s jedne strane, te s člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012, s druge strane (presuda od 12. svibnja 2021., Vereniging van Effectenbezitters, C‑709/19, EU:C:2021:377, t. 23. i navedena sudska praksa).

28

Također treba podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, pravilo o posebnoj nadležnosti, predviđeno člankom 7. točkom 2. Uredbe br. 1215/2012, koje tužitelju omogućuje da svoju tužbu podnese u stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazidelikte pred sudom mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi, treba autonomno i usko tumačiti (presuda od 12. svibnja 2021., Vereniging van Effectenbezitters, C‑709/19, EU:C:2021:377, t. 24. i navedena sudska praksa).

29

Stoga se pravilo o posebnoj nadležnosti koje ta odredba predviđa kao iznimku od općeg pravila o nadležnosti sudova u mjestu domicila tuženika u članku 4. te uredbe temelji na postojanju posebno bliske veze između spora i sudova mjesta u kojemu se dogodio štetni događaj, koja opravdava dodjeljivanje nadležnosti tim sudovima radi dobrog sudovanja i procesne ekonomije (vidjeti u tom smislu presude od 18. srpnja 2013., ÖFAB, C‑147/12, EU:C:2013:490, t. 49. i od 24. studenoga 2020., Wikingerhof, C‑59/19, EU:C:2020:950, t. 28.).

30

Naime, u stvarima koje se odnose na delikte ili kvazidelikte najprimjerenije je da odlučuje sud mjesta u kojem je nastala ili je mogla nastati štetna radnja, među ostalim, zbog blizine spora i radi lakšeg izvođenja dokaza (presuda od 18. srpnja 2013., ÖFAB, C‑147/12, EU:C:2013:490, t. 50.).

31

Kada je riječ o tužbama kojima se nastoji utvrditi odgovornost člana upravnog odbora kao i dioničara dioničkog društva u stečaju za dugove tog društva, Sud je odlučio da se „mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi” iz članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 nalazi u mjestu koje je povezano s obavljanjem djelatnosti navedenog društva kao i financijskim stanjem vezanim uz te djelatnosti, mjestu koje je u predmetu koji je doveo do presude od 18. srpnja 2013., ÖFAB (C‑147/12, EU:C:2013:490) mjesto sjedišta tog društva (presuda od 18. srpnja 2013., ÖFAB, C‑147/12, EU:C:2013:490, t. 54. i 55.).

32

U ovom slučaju valja po analogiji smatrati da potonje mjesto također predstavlja mjesto u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi, u smislu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, kada je riječ o utvrđivanju nadležnosti za odlučivanje o tužbi za naknadu štete koju je podnio stečajni upravitelj društva čiji su dugovi postali nenaplativi jer je društvo „baka” tog društva povrijedilo svoju obvezu dužne pažnje u odnosu na vjerovnike tog društva, protiv tog društva „bake”.

33

Naime, može se smatrati da su u mjestu sjedišta društva koje je proglasilo stečaj dostupne informacije o razvoju financijskog stanja tog društva, s obzirom na koje se može ocijeniti postojanje i opseg povrede obveze dužne pažnje koja se navodi u ovom slučaju.

34

Zbog tih razloga, u smislu dobrog sudovanja i procesne ekonomije postoji posebno bliska veza između podnesene tužbe i navedenog mjesta, kao što to zahtijeva sudska praksa navedena u točki 29. ove presude. Osim toga, kao što to naglašava uvodna izjava 15. Uredbe br. 1215/2012, mjesto sjedišta ima, kako za tužitelja tako i za društvo tuženika, visok stupanj predvidljivosti.

35

Nasuprot tomu, neizravna šteta koju je pretrpio svaki od vjerovnika društva koje je proglasilo stečaj nije relevantna za primjenu članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012 na tužbu koju je stečajni upravitelj podnio u okviru svoje zakonske obveze unovčenja stečajne mase (vidjeti po analogiji presudu od 11. siječnja 1990., Dumez France i Tracoba, C‑220/88, EU:C:1990:8, t. 21.).

36

Stoga valja smatrati da je, u skladu s člankom 7. točkom 2. te uredbe, sud u mjestu sjedišta društva koje je u stečaju nadležan za odlučivanje o kolektivnoj tužbi za naknadu štete koja proizlazi iz delikta ili kvazidelikta koju je podnio stečajni upravitelj tog društva u okviru svoje zakonske obveze unovčenja stečajne mase.

37

U tom pogledu nije relevantna okolnost da se takva tužba ne odnosi na situaciju svakog pojedinog vjerovnika, tako da se treća strana čija je odgovornost dovedena u pitanje u odnosu na stečajnog upravitelja koji djeluje u okviru svoje pravne zadaće ne može pozivati na sva sredstva obrane koja bi mogla istaknuti protiv određenih pojedinačnih vjerovnika.

38

Naime, takve okolnosti svojstvene vrsti tužbe predviđenoj primjenjivim nacionalnim pravom ne mogu utjecati na autonomno tumačenje članka 7. točke 2. Uredbe br. 1215/2012, koje svojom sveobuhvatnom formulom obuhvaća veliku raznolikost vrsta odgovornosti (presuda od 30. studenoga 1976., Bier, 21/76, EU:C:1976:166, t. 18.), s obzirom na to da bi uzimanje u obzir kriterija za ocjenu na temelju nacionalnog materijalnog prava bilo protivno ciljevima ujednačavanja pravnih pravila sudske nadležnosti i pravne sigurnosti koji se žele postići tom uredbom (vidjeti po analogiji presudu od 16. svibnja 2013., Melzer, C‑228/11, EU:C:2013:305, t. 34. i 35.).

39

Osim toga, s obzirom na to da je Sud već pojasnio da članak 7. točka 2. Uredbe br. 1215/2012 obuhvaća i isključivo deklaratorne tužbe koje su temelj za naknadne tužbe za naknadu štete (vidjeti po analogiji presudu od 5. veljače 2004., DFDS Torline, C‑18/02, EU:C:2004:74, t. 28.), za utvrđivanje nadležnosti na temelju te odredbe treba smatrati irelevantnom okolnost da se u okviru kolektivne tužbe koju je podnio stečajni upravitelj ne ispituje pojedinačna situacija svakog vjerovnika koja se u svrhu naknade njegove štete može temeljiti na odluci donesenoj nakon te tužbe.

40

Stoga na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 7. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da je sud mjesta sjedišta društva čiji su dugovi postali nenaplativi, s obzirom na to da je društvo „baka” tog društva povrijedilo svoju obvezu dužne pažnje u odnosu na vjerovnike tog društva, nadležan za odlučivanje o kolektivnoj tužbi za naknadu štete koja proizlazi iz delikta ili kvazidelikta koju je podnio stečajni upravitelj tog društva, u okviru svoje zakonske obveze unovčenja stečajne mase, za račun, ali ne u ime svih vjerovnika.

41

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita mijenja li se odgovor na prvo pitanje ako se uzme u obzir činjenica da u glavnom postupku udruženje djeluje kako bi zaštitilo kolektivne interese vjerovnika i da se u tužbi podnesenoj u tu svrhu ne uzimaju u obzir pojedinačne okolnosti vjerovnika.

42

Međutim, budući da je u glavnom postupku Stichting samo intervenijent, njegova situacija i postupovna prava koja mu primjenjivo pravo dodjeljuje ne mogu utjecati na pitanje je li sud koji je uputio zahtjev nadležan za odlučivanje o tužbi koju je podnio stečajni upravitelj.

43

Stoga na drugo pitanje valja odgovoriti da se odgovor na prvo pitanje ne mijenja ako se uzme u obzir činjenica da u glavnom postupku udruženje djeluje kako bi zaštitilo kolektivne interese vjerovnika i da se u tužbi podnesenoj u tu svrhu ne uzimaju u obzir pojedinačne okolnosti vjerovnika.

44

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 8. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da, ako sud na kojem je pokrenut prvotni postupak ukine svoju odluku kojom se proglašava nadležnim za taj postupak, time automatski gubi svoju nadležnost za odlučivanje o zahtjevima koje je podnio intervenijent.

45

Na temelju članka 8. točke 2. te uredbe, sud nadležan za odlučivanje o prvotnom zahtjevu u načelu je nadležan i za odlučivanje o eventualnom zahtjevu za intervenciju. S druge strane, iz toga slijedi da, ako taj sud ukine svoju odluku o prvotnom zahtjevu na način da u konačnici nije nadležan za odlučivanje o njemu, on ne može biti nadležan ni za odlučivanje o zahtjevu za intervenciju.

46

Valja smatrati da bi suprotno tumačenje te odredbe bilo protivno ciljevima na kojima se ona temelji, s jedne strane, što većeg smanjenja mogućnosti vođenja paralelnih postupaka i sprečavanja toga da u dvjema državama članicama budu donesene dvije nepomirljive presude i, s druge strane, predviđanja nadležnosti koja se temelji na uskoj vezi između suda i spora kako bi se olakšalo dobro sudovanje (vidjeti u tom smislu presudu od 21. siječnja 2016., SOVAG, C‑521/14, EU:C:2016:41, t. 38.).

47

Naime, takvo zadržavanje nadležnosti samo u odnosu na zahtjev za intervenciju nužno bi dovelo do postojanja paralelnih postupaka.

48

Stoga na treće pitanje valja odgovoriti da članak 8. točku 2. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da, ako sud na kojem je pokrenut prvotni postupak ukine svoju odluku kojom se proglašava nadležnim za taj postupak, time automatski gubi i svoju nadležnost za odlučivanje o zahtjevima koje je podnio intervenijent.

49

Svojim četvrtim pitanjem, koje valja razmotriti u cjelini, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. Uredbe Rim II tumačiti na način da je pravo koje se primjenjuje na obvezu naknade štete na temelju dužne pažnje društva „bake” društva koje je u stečaju u načelu ono države u kojoj potonje društvo ima sjedište.

50

Najprije valja provjeriti je li odgovornost o kojoj je riječ u glavnom postupku obuhvaćena pravom društava te bi stoga bila isključena iz područja primjene Uredbe Rim II, na temelju njezina članka 1. stavka 2. točke (d). Naime, čak i ako je sud koji je uputio zahtjev formalno ograničio svoje pitanje na tumačenje određene odredbe prava Unije, ta okolnost ne sprečava Sud da mu pruži sve elemente tumačenja prava Unije koji mogu biti korisni za rješavanje predmeta koji se pred njim vodi (presuda od 15. srpnja 2021.DocMorris, C‑190/20, EU:C:2021:609, t. 23. i navedena sudska praksa).

51

Ta se odredba odnosi na izvanugovorne obveze koje proizlaze iz prava trgovačkih društava, udruženja i pravnih osoba koje se odnose na pitanja poput osnivanja, registracijom ili drukčije, pravne i poslovne sposobnosti, unutarnje organizacije ili likvidacije tih subjekata, kao i osobne odgovornosti članova i tijela za dugove navedenih subjekata i osobne odgovornosti revizora prema društvu ili u odnosu na njegova tijela zadužena za reviziju računovodstvenih dokumenata.

52

Valja podsjetiti na to da je, kada je riječ o odgovarajućem isključenju iz područja primjene Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109.) pitanja reguliranih pravom trgovačkih društava i drugih tijela, iz članka 1. stavka 2. točke (f) te uredbe, Sud presudio da se ono odnosi isključivo na statusne aspekte tih trgovačkih društava i drugih tijela (presuda od 3. listopada 2019., Verein für Konsumenteninformation, C‑272/18, EU:C:2019:827, t. 35. i navedena sudska praksa).

53

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 54. svojeg mišljenja, s jedne strane, osobna odgovornost članova trgovačkih društava i organa za obveze trgovačkog društva, udruženja ili pravne osobe i, s druge strane, osobna odgovornost revizora trgovačkom društvu ili njegovim tijelima pri obveznim revizijama računovodstvenih dokumenata, iz članka 1. stavka 2. točke (d) Uredbe Rim II, nisu statusni aspekti tih društava, udruženja ili pravnih osoba, pa je potrebno funkcionalnim kriterijem pojasniti opseg predviđenog isključenja.

54

Budući da je cilj tog isključenja zakonodavna volja da se pod jedinstvenim statusom lex societatis zadrže aspekti u pogledu kojih postoji posebno rješenje koje proizlazi iz veze između tih aspekata i organizacije i djelovanja društva, udruženja ili pravne osobe, valja provjeriti postoji li u svakom slučaju izvanugovorna obveza članova, upravitelja ili revizora iz članka 1. stavka 2. točke (d) Uredbe Rim II zbog razloga specifičnih za pravo trgovačkih društava ili koji nisu povezani s njim.

55

Što se konkretno tiče povrede obveze dužne pažnje o kojoj je riječ u glavnom postupku, valja razlikovati je li riječ o posebnoj obvezi dužne pažnje koja proizlazi iz odnosa između tijela i društva, koja nije obuhvaćena materijalnim područjem primjene Uredbe Rim II, ili općoj obvezi dužne pažnje erga omnes, koja je njome obuhvaćena. Isključivo je na sudu koji je uputio zahtjev da to ocijeni.

56

Što se tiče, u slučaju da je ta ocjena trebala navesti sud koji je uputio zahtjev da utvrdi primjenjivost Uredbe Rim II, pitanja treba li njezin članak 4. stavak 1. tumačiti na način da je „mjesto u kojem šteta nastane” ono u kojem je sjedište društva koje ne nudi naknadu štete za štetu koju su pretrpjeli vjerovnici tog društva zbog povrede obveze dužne pažnje koju je počinilo društvo „baka” tog društva, iz točke 35. ove presude proizlazi da se šteta o kojoj je riječ u glavnom postupku očitovala ponajprije na imovini društva u stečaju, tako da za njegove vjerovnike predstavlja samo neizravnu štetu.

57

Međutim, članak 4. stavak 1. te uredbe pojašnjava da nemaju utjecaja činjenice u kojoj je državi nastao događaj koji je prouzročio nastalu štetu i u kojoj nastanu posredne posljedice tog događaja.

58

U tom pogledu, Sud je već istaknuo da, kada je moguće odrediti postojanje neposredne štete, mjesto gdje je nastala neposredna šteta je relevantna poveznica za utvrđivanje prava koje se primjenjuje, neovisno o posrednim posljedicama (vidjeti u tom smislu presudu od 10. prosinca 2015., Lazar, C‑350/14, EU:C:2015:802, t. 25.).

59

Osim toga, iz sudske prakse Suda koja se odnosi na nadležnost u stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazidelikte proizlazi da je mjesto nastanka štete ono gdje se očituje početna šteta izravno pogođenih osoba (vidjeti u tom smislu presudu od 11. siječnja 1990., Dumez France i Tracoba, C‑220/88, EU:C:1990:8, t. 22.).

60

U skladu sa zahtjevima dosljednosti predviđenima u uvodnoj izjavi 7. Uredbe Rim II, tu sudsku praksu valja uzeti u obzir i u svrhu tumačenja navedene uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 21. siječnja 2016., ERGO Insurance i Gjensidige Baltic, C‑359/14 i C‑475/14, EU:C:2016:40, t. 43.).

61

Iz toga slijedi da je država u kojoj šteta nastane, u smislu članka 4. stavka 1. Uredbe Rim II, država u kojoj je sjedište društva koje ne nudi naknadu štete za štetu koju su pretrpjeli vjerovnici tog društva zbog povrede obveze dužne pažnje koju je počinilo njegovo društvo „baka”.

62

Što se tiče, kao drugo, okolnosti da su u glavnom postupku tužbe podnijeli stečajni upravitelj, u okviru svoje zakonske obveze unovčenja stečajne mase, i zastupnik kolektivnih interesa za račun, ali ne i u ime svih vjerovnika, valja odmah napomenuti da, u skladu sa sustavom uspostavljenim Uredbom Rim II, pitanja tko podnosi tužbu i koju vrstu tužbe nemaju utjecaja na određivanje mjesta u kojem nastaje šteta.

63

Što se tiče navodnog ranijeg postojanja ugovora o financiranju između društva koje je u stečaju i njegova društva „bake”, u kojem postoji sporazum o prorogaciji nadležnosti, valja napomenuti da se, u skladu s člankom 4. stavkom 3. Uredbe Rim II, očito jača veza s drugom državom može temeljiti, među ostalim, na prethodno postojećem odnosu između stranaka, kao što je primjerice ugovor, koji je u uskoj vezi s tim protupravnim postupanjem o kojem je riječ.

64

Međutim, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 89. i 92. svojeg mišljenja, postojanje takvog odnosa samo po sebi nije dovoljno da se isključi primjena prava koje se primjenjuje na temelju članka 4. stavka 1. ili 2. i ne dopušta automatsku primjenu prava iz ugovora na izvanugovornu odgovornost.

65

Naime, na temelju članka 4. stavka 3. Uredbe Rim II, sud raspolaže marginom prosudbe u pogledu postojanja značajne veze između izvanugovorne obveze i države čije pravo uređuje prethodni odnos. Samo ako sud ocijeni da je ta veza potvrđena, treba primijeniti pravo te države.

66

Stoga na četvrto pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. Uredbe Rim II treba tumačiti na način da je pravo koje se primjenjuje na obvezu naknade štete na temelju dužne pažnje društva „bake” društva koje je u stečaju u načelu ono države u kojoj potonje društvo ima sjedište, iako je ranije postojanje ugovora o financiranju između tih dvaju društva, u kojem postoji sporazum o prorogaciji nadležnosti, okolnost koja može uspostaviti očito uže veze s drugom državom, u smislu stavka 3. tog članka.

67

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje: