–

za Lombard Pénzügyi és Lízing Zrt., Zs. Bohács, ügyvéd,

–

za osobu PN, L. Gönczi, ügyvéd,

–

za mađarsku vladu, M. Z. Fehér i K. Szíjjártó, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, I. Rubene, Zs. Teleki, N. Ruiz García i L. Havas, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim [odredbama] u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Lombard Pénzügyi és Lízing Zrt. (u daljnjem tekstu: društvo Lombard) i osobe PN, u vezi s pravnim učincima ugovorne odredbe o valutnom riziku koji tereti potrošača u ugovoru o kreditu izraženom u stranoj valuti koji se otplaćuje u nacionalnoj valuti.

3

Članak 4. Direktive 93/13 glasi kako slijedi:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.

2.   Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.”

4

U skladu s prvom rečenicom članka 5. navedene direktive, „[u] slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.”

5

Članak 6. stavak 1. iste direktive glasi:

„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

6

Člankom 7. stavkom 1. Direktive 93/13 određeno je:

„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

7

U skladu s člankom 8. te direktive:

„Kako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, države članice mogu u području na koje se odnosi ova Direktiva usvojiti ili zadržati [strože] odredbe spojive s Ugovorom.”

8

Članak 209. Polgári Törvénykönyvről szóló 1959. évi IV. törvényja (Zakon br. IV iz 1959. o Građanskom zakoniku), u verziji koja je primjenjiva na glavni postupak (u daljnjem tekstu: prijašnji Građanski zakonik), predviđao je:

„(1)   Nepoštena je svaka odredba koja navodi opći uvjet poslovanja ili svaka odredba potrošačkog ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako ona protivno zahtjevima dobre vjere i pravičnosti jednostrano i bez opravdanja određuje ugovorna prava i obveze ugovornih strana tako da u nepovoljniji položaj stavljaju suugovaratelja strane koja je nametnula predmetnu ugovornu odredbu.

(2)   Kako bi se utvrdila nepoštenost ugovorne odredbe, valja uzeti u obzir sve okolnosti koje postoje na dan sklapanja ugovora i koje su odredile njegovo sklapanje kao i prirodu ugovorene činidbe i vezu predmetne ugovorne odredbe s drugim odredbama tog ugovora ili s drugim ugovorima.

(3)   Posebnim se zakonodavstvom mogu odrediti odredbe koje će se smatrati nepoštenima u potrošačkim ugovorima ili koje bi se trebale smatrati takvima sve dok se ne dokaže suprotno.

(4)   Odredba općih uvjeta ugovora ili odredba u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo također je sama po sebi nepoštena ako nije sastavljena jasno i razumljivo.

(5)   Odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama ne primjenjuju se na odredbe koje određuju glavnu činidbu ili odredbe kojima se određuje odnos između činidbe i protučinidbe, pod uvjetom da su te odredbe sastavljene jasno i razumljivo.”

9

U skladu s člankom 209/A prijašnjeg Građanskog zakonika:

„(1)   Oštećena strana može osporavati nepoštenu ugovornu odredbu unesenu u ugovor kao opći uvjet.

(2)   Ništetne su nepoštene ugovorne odredbe koje su u potrošačke ugovore unesene kao opći uvjeti ili koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga odredio jednostrano, unaprijed i bez pojedinačnih pregovora. Pozivanje na ništetnost moguće je samo u interesu potrošača.”

10

Članak 237. tog zakonika glasi kako slijedi:

„(1)   U slučaju nevaljanosti ugovora uspostavlja se situacija kakva je bila prije sklapanja tog ugovora.

(2)   Ako nije moguće uspostaviti situaciju kakva je bila prije sklapanja ugovora, sud može ugovor ostaviti na snazi do donošenja odluke. Nevaljani ugovor može se konvalidirati ako je moguće ukloniti uzrok nevaljanosti, osobito otklanjanjem nerazmjerne koristi u slučaju nerazmjera uzajamnih činidaba strana u zelenaškom ugovoru. U takvim slučajevima valja naložiti povrat dugovane činidbe, prema potrebi bez protučinidbe.”

11

Članak 203. hitelintézetekről és a pénzügyi vállalkozásokról szóló 1996. évi CXII. törvényja (Zakon br. CXII iz 1996. o kreditnim institucijama i financijskim društvima), u verziji primjenjivoj na glavni postupak, u stavcima 4. i 5. određivao je:

(4)   U slučaju ugovora o zajmu s potrošačem koji je izražen u stranoj valuti ili koji sadržava mogućnost kupnje nekretnine, kreditna institucija mora potrošaču objasniti rizik kojem se izlaže na temelju ugovora, a potrošač mora potpisom potvrditi da je svjestan tog rizika.

(5)   Izjava iz stavka 4. mora sadržavati:

[…]”

12

Članak 1. Kúriának a pénzügyi intézmények fogyasztói kölcsönszerződéseire vonatkozó jogegységi határozatával kapcsolatos egyes kérdések rendezéséről szóló 2014. évi XXXVIII. törvényben rögzített elszámolás szabályairól és egyes egyéb rendelkezésekről szóló 2014. évi XL. törvényja (Zakon br. XL iz 2014. o odredbama o poravnanju iz Zakona br. XXXVIII iz 2014. kojim se uređuju posebna pitanja povezana s odlukom Kúrije (Vrhovni sud, Mađarska) o ujednačenom tumačenju odredaba Građanskog zakonika o ugovorima o zajmu koje sklapaju financijske institucije s potrošačima i nekih drugih odredaba; u daljnjem tekstu: Zakon DH2) određuje:

„Ovaj se zakon odnosi na ugovore o zajmu s potrošačima na koje se primjenjuje (Kúriának a pénzügyi intézmények fogyasztói kölcsönszerződéseire vonatkozó jogegységi határozatával kapcsolatos egyes kérdések rendezéséről szóló 2014. évi XXXVIII. törvény [Zakon br. XXXVIII iz 2014. o uređenju posebnih pitanja povezanih s odlukom Kúrije (Vrhovni sud) o ujednačenom tumačenju odredaba Građanskog zakonika o ugovorima o zajmu koje sklapaju financijske institucije s potrošačima]).”

13

Članak 37. Zakona DH2 glasi kako slijedi:

„(1)   U pogledu ugovora na koje se primjenjuje ovaj zakon, stranke mogu od suda zahtijevati da utvrdi da su ugovor ili određene njegove odredbe nevaljane (u daljnjem tekstu: djelomična nevaljanost) – neovisno o razlozima takve nevaljanosti – samo ako podnesu zahtjev da se utvrde pravne posljedice nevaljanosti, odnosno da se ugovor konvalidira ili da se utvrdi da on proizvodi pravne učinke do dana donošenja presude. Ako ne podnesu takav zahtjev – i nakon što im je pružena, ali nije iskorištena, prilika da isprave taj nedostatak – sud ne može odlučivati o meritumu spora. Ako stranke podnesu zahtjev za utvrđivanje pravnih posljedica potpune ili djelomične nevaljanosti, one također moraju istaknuti koje pravne posljedice sud mora primijeniti. Što se tiče primjene pravnih posljedica, stranke moraju podnijeti zahtjev koji je točno brojčano određen i koji uključuje poravnanje međusobnih računa.

(2)   Uzimajući u obzir odredbe stavka 1. u pogledu ugovora na koje se ovaj zakon primjenjuje, tužba radi utvrđenja potpune ili djelomične nevaljanosti ugovora odbacuje se bez pozivanja stranaka ili se postupak obustavlja na temelju članka 239/A stavka 1. [prijašnjeg Građanskog zakonika] ili članka 6:108 stavka 2. [Polgári törvénykönyvről szóló 2013. évi V. törvényja (Zakon br. V iz 2013. o Građanskom zakoniku)] ako su uvjeti iz ovog zakona ispunjeni. Tužba se ne odbacuje bez pozivanja stranaka niti se postupak obustavlja ako je dotična stranka, osim zahtjeva za utvrđenje potpune ili djelomične nevaljanosti ugovora, podnijela još neki zahtjev u istom postupku; u tom se slučaju smatra da odustaje od zahtjeva za utvrđenje nevaljanosti. Isti se koraci poduzimaju u postupcima koji su nastavljeni nakon prekida.”

14

U skladu s člankom 33. stavkom 1. bíróságok szervezetéről és igazgatásáról szóló 1997. évi LXVI. törvényja (Zakon br. LXVI iz 1997. o ustrojstvu sudova i sudskoj upravi), miješano vijeće Kúrije (Vrhovni sud) analizira sudsku praksu i daje mišljenje o spornim pitanjima primjene prava kako bi se osigurala ujednačenost sudske prakse.

15

Osoba PN je 4. prosinca 2009. sklopila pojedinačni ugovor o zajmu s promjenjivom stopom radi kupnje vozila (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o zajmu) s društvom Lombard Finanszírozási Zrt. Taj je ugovor sklopljen u švicarskim francima (CHF), a mjesečne rate koje je trebalo otplatiti preračunavane su u mađarske forinte (HUF).

16

Prilikom sklapanja navedenog ugovora osoba PN potpisala je izjavu o upoznatosti s rizicima. U toj je izjavi objašnjeno, s jedne strane, da je valutni rizik na potrošaču i, s druge strane, da su buduće promjene deviznog tečaja nepredvidive. Mjesečne rate su tako bile određene u švicarskim francima, a zatim su preračunavane u mađarske forinte, a tečajnu je razliku, izračunanu prilikom te konverzije, trebao snositi zajmoprimac. Iz tog dokumenta također proizlazi da kada devizni tečaj mađarskih forinti na dan dospijeća odstupa od referentnog valutnog tečaja određenog prilikom sklapanja ugovora, razlika između kupovnog i prodajnog tečaja također pada na teret zajmoprimca.

17

Društvo Lombard je 31. kolovoza 2010., kao univerzalni pravni sljednik, preuzelo društvo Lombard Finanszírozási Zrt., koje je prestalo postojati. Slijedom toga, sva prava i obveze društva Lombard Finanszírozási Zrt. preneseni su na društvo Lombard.

18

Predmetni ugovor o zajmu je u travnju 2015. ispravljen poravnanjem na temelju Zakona DH2. Nakon tog poravnanja dug osobe PN umanjen je za iznos od 284502 HUF (oko 800 eura), za koji se smatralo da ga je zajmodavac neosnovano naplatio. S druge strane, godišnja kamatna stopa, koja je prije ispravka predmetnog ugovora iznosila 22,32 %, ostala je ista. Obavijest o tom poravnanju upućena je osobi PN, koja protiv nje nije iznijela nikakav prigovor.

19

Budući da je osoba PN kasnila s plaćanjem mjesečnih rata predmetnog ugovora o zajmu, društvo Lombard ju je 12. kolovoza 2015. obavijestilo da je dužna platiti neplaćene obveze u iznosu od 121722 HUF (oko 342 eura), navodeći da će u slučaju neplaćanja raskinuti taj ugovor s trenutačnim učinkom. Osoba PN nije ispunila taj zahtjev, tako da je društvo Lombard 14. rujna 2015. jednostrano raskinulo navedeni ugovor i pozvalo ju da plati preostali iznos od 472399 HUF (oko 1320 eura). Osoba PN je 15. listopada 2015. primila taj poziv na plaćanje.

20

Društvo Lombard pokrenulo je zatim postupak pred prvostupanjskim sudom, zahtijevajući da se predmetni ugovor o zajmu retroaktivno konvalidira i da se osobi PN naloži plaćanje iznosa od 490102 HUF (oko 1370 eura) na ime glavnice ugovorne tražbine kao i zateznih kamata.

21

Osoba PN se pak pozvala na nepoštenost odredbi predmetnog ugovora o zajmu koje propisuju da je na njoj cjelokupni valutni rizik. Tvrdila je da uputa o valutnom riziku nije bila jasna i razumljiva. Svojom je protutužbom, među ostalim, zahtijevala da se društvu Lombard naloži da joj vrati iznos od 1734144 HUF (oko 4870 eura) na temelju stjecanja bez osnove zbog nevaljanosti tog ugovora.

22

Prvostupanjski je sud među ostalim razmotrio pretpostavke pod kojima se ugovor poput predmetnog ugovora o zajmu može konvalidirati s obzirom na mišljenje savjetodavnog tijela Kúrije (Vrhovni sud, Mađarska, u daljnjem tekstu: mišljenje Kúrije) iz lipnja 2019. Prema navedenom mišljenju, prilikom konvalidacije nevaljanog ugovora o zajmu sudovi imaju dvije mogućnosti. S jedne strane, oni mogu konvalidirati ugovor tako da se smatra da je sklopljen u mađarskim forintama uz kamatnu stopu koja odgovara kamatnoj stopi koja je na snazi za transakcije u mađarskim forintama na dan sklapanja navedenog ugovora, uvećanoj za primijenjenu maržu. S druge strane, oni mogu konvalidirati ugovor najvećim mogućim povećanjem tečaja između strane valute i mađarske forinte, pri čemu kamatna stopa utvrđena u ugovoru ostaje neizmijenjena do datuma konverzije u mađarske forinte.

23

Prvostupanjski je sud odlučio da, unatoč činjenici da je odredba predmetnog ugovora o zajmu prema kojoj osoba PN treba snositi valutni rizik nepoštena, taj ugovor treba smatrati valjanim s retroaktivnim učinkom od dana njegova sklapanja, smatrajući da je od tog istog datuma izražen u mađarskim forintama. Osim toga, on je odlučio da godišnja kamatna stopa treba iznositi 23,07 %, oslanjajući se na izračun društva Lombard koji se temelji na razlici između početnog iznosa zajma i ukupnog iznosa mjesečnih rata koji je osoba PN otplatila. U ovom slučaju, početni iznos bio je 1417500 HUF (oko 4000 eura), a predviđeno je da ukupan iznos rata kredita bude 2689225 HUF (oko 7600 eura). Budući da je osoba PN zapravo platila iznos od 3151644 HUF (oko 8900 eura), prvostupanjski sud je naložio društvu Lombard da joj na ime stjecanja bez osnove vrati razliku između tih dvaju iznosa, odnosno iznos od 462419 HUF (oko 1300 eura).

24

Društvo Lombard podnijelo je protiv te presude žalbu sudu koji je uputio zahtjev, Fővárosi Törvényszéku (Okružni sud u Budimpešti, Mađarska), osporavajući odluku prema kojoj treba smatrati da je predmetni ugovor o zajmu od dana njegova sklapanja bio izražen u mađarskim forintama. Osobito ističe da konvalidacija tog ugovora ne može imati za posljedicu narušavanje ugovorne ravnoteže između stranaka tako da se u pravnom odnosu pojavi neravnoteža između vrijednosti činidbe i protučinidbe. Osim toga, prema mišljenju društva Lombard, takvi ugovori, izraženi u stranoj valuti, koji valutni rizik stavljaju na teret potrošača, ne mogu se kao takvi proglasiti nezakonitima.

25

Sud koji je uputio zahtjev dvoji o zakonskim mogućnostima kada, u slučaju razloga nevaljanosti koji se odnosi na njegov glavni predmet, ugovor bude konvalidiran ili bude utvrđeno da on proizvodi prava i obveze za stranke.

26

U tim je okolnostima Fővárosi Törvényszék (Okružni sud u Budimpešti) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

27

Valja podsjetiti na to da, kako bi se Sudu omogućilo da nacionalnom sudu pruži tumačenje prava Unije koje će mu biti korisno, članak 94. točka (c) Poslovnika Suda zahtijeva da zahtjev za prethodnu odluku sadržava prikaz razloga koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o tumačenju ili valjanosti određenih odredaba prava Unije kao i pojašnjenje veze koja prema mišljenju tog suda postoji između tih odredaba i nacionalnog zakonodavstva primjenjivog u glavnom postupku (presuda od 17. rujna 2020., Burgo Group, C‑92/19, EU:C:2020:733, t. 38.).

28

U skladu s ustaljenom praksom Suda, isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu, koja uživaju pretpostavku relevantnosti. Slijedom toga, ako se postavljeno pitanje odnosi na tumačenje ili valjanost pravila prava Unije, Sud je u načelu dužan odlučiti, osim ako je očito da traženo tumačenje nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima kako bi mogao dati koristan odgovor na navedeno pitanje (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C‑243/20, EU:C:2021:1045, t. 25. i navedena sudska praksa).

29

Isto je tako nesporno da je u postupku iz članka 267. UFEU‑a, koji se zasniva na jasnom razgraničenju funkcija nacionalnih sudova i Suda, nacionalni sud jedini ovlašten tumačiti i primijeniti odredbe nacionalnog prava, dok je Sud ovlašten samo iznijeti tumačenje ili izjasniti se o valjanosti propisa Unije polazeći od činjenica koje mu predstavi nacionalni sud (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C‑243/20, EU:C:2021:1045, t. 26. i navedena sudska praksa).

30

U ovom je slučaju, kao što to ističe mađarska vlada u svojim pisanim očitovanjima, točno da su navodi suda koji je uputio zahtjev, u pogledu razloga zbog kojih je potrebno tumačiti pravo Unije i relevantnosti prvog pitanja za rješavanje glavnog postupka, šturi.

31

Međutim, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je društvo Lombard podnijelo žalbu protiv prvostupanjske presude sudu koji je uputio zahtjev, u kojoj posebno osporava prekvalifikaciju predmetnog ugovora o zajmu u ugovor izražen u mađarskim forintama. Iz navedene odluke također proizlazi da je ta prekvalifikacija izvršena primjenom prve mogućnosti iz mišljenja Kúrije.

32

S obzirom na te elemente, nije očito da je prvo pitanje, koje se odnosi na mogućnost uporabe takvog mišljenja s obzirom na Direktivu 93/13, radi utvrđenja pristupa koji treba primijeniti kako bi se ugovor konvalidirao ili kako bi se utvrdilo da proizvodi pravne učinke, kada taj ugovor ne može opstati zbog nepoštenosti odredbe koja se odnosi na njegov glavni predmet, irelevantno radi donošenja odluke u glavnom postupku.

33

Slijedom navedenog, tužba je dopuštena.

34

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 93/13 tumačiti na način da se koristan učinak njezinih odredbi može osigurati, u nedostatku dispozitivnog nacionalnog pravnog pravila kojim se uređuje takva situacija, neobvezujućim mišljenjem najvišeg suda dotične države članice, kojim se nižim sudovima daje uputa o pristupu koji treba primijeniti kako bi se ugovor konvalidirao ili kako bi se utvrdilo da proizvodi učinke među stranama, ako taj ugovor ne može opstati zbog nepoštenosti neke njegove odredbe koja se odnosi na njegov glavni predmet.

35

Na početku je važno podsjetiti na to da, iako je točno da iz članka 288. trećeg stavka UFEU‑a proizlazi da države prilikom prenošenja direktive raspolažu širokom marginom prosudbe u vezi s izborom načina i sredstava za osiguravanje njezine provedbe, ta sloboda ne utječe na obvezu svake države članice kojoj je direktiva upućena da poduzme sve mjere potrebne za osiguravanje punog učinka predmetne direktive u skladu s njezinim ciljem (vidjeti u tom smislu presudu od 29. srpnja 2019., Fashion ID, C‑40/17, EU:C:2019:629, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

36

Kada je riječ o Direktivi 93/13, ona obvezuje države članice da propišu odgovarajuća i djelotvorna sredstva za sprečavanje daljnje primjene nepoštenih odredaba u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito, C‑618/10, EU:C:2012:349, t. 68.).

37

Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da se ne može isključiti da najviši sudovi države članice mogu u svojoj ulozi ujednačavanja tumačenja prava i osiguranja pravne sigurnosti donijeti određene kriterije, poštujući pritom Direktivu 93/13, a s obzirom na koje niži sudovi moraju razmatrati nepoštenost ugovornih odredaba (vidjeti u tom smislu presudu od 7. kolovoza 2018., Banco Santander i Escobedo Cortés, C‑96/16 i C‑94/17, EU:C:2018:643, t. 68.)

38

Iz toga proizlazi i da smjernice tih najviših sudova koje sadržavaju takve kriterije ne smiju međutim onemogućavati nadležni sud u tome da, s jedne strane, osigura puni učinak Direktive 93/13 tako da, prema potrebi i na vlastitu inicijativu, odbije primjenu svake odredbe nacionalnog prava koja joj je suprotna, čak i ako je donesena nakon nje, kao i svaku sudsku praksu koja joj je suprotna, pri čemu ne mora tražiti ili čekati njihovo prethodno stavljanje izvan snage kroz zakonodavni, sudski ili bilo koji drugi postupak predviđen ustavom i da, s druge strane, uputi Sudu zahtjev za prethodnu odluku (vidjeti u tom smislu presudu od 14. ožujka 2019., Dunai, C‑118/17, EU:C:2019:207, t. 61.).

39

Sud je tako presudio da se Direktivi 93/13, tumačenoj s obzirom na članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, ne protivi to da najviši sud države članice donese, u interesu ujednačenog tumačenja prava, obvezujuće odluke o načinu provedbe te direktive, pod uvjetom da one ne sprečavaju nadležni sud da osigura puni učinak odredbi navedene direktive i da ponudi potrošaču djelotvoran pravni lijek radi zaštite prava koja na temelju nje može imati, te da ne sprečavaju podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu na tom temelju (presuda od 14. ožujka 2019., Dunai, C‑118/17, EU:C:2019:207, t. 64.).

40

Međutim, ne može se smatrati da postojanje neobvezujućeg mišljenja najvišeg suda države članice, koje kao takvo omogućava nižim sudovima da slobodno od njega odstupe, iako su pozvani slijediti ga, može osigurati koristan učinak Direktive 93/13 tako što jamči osobama oštećenima nepoštenom odredbom da će biti u potpunosti zaštićene.

41

Doduše, iz sudske prakse proizlazi da se, iako ugovor sklopljen između prodavatelja roba i pružatelja usluga i potrošača u načelu ne može opstati nakon ukidanja nepoštene ugovorne odredbe, članku 6. stavku 1. Direktive 93/13 ne protivi to da nacionalni sud, primjenom načela ugovornog prava, ukine nepoštenu ugovornu odredbu zamjenjujući je dispozitivnom odredbom nacionalnog prava u situacijama u kojima sud zbog utvrđivanja nevaljanosti nepoštene ugovorne odredbe mora ugovor u cijelosti utvrditi ništetnim, izlažući time potrošača za njega osobito štetnim posljedicama, na način da ga se time kažnjava (presuda od 3. ožujka 2020., Gómez del Moral Guasch, C‑125/18, EU:C:2020:138, t. 61. i navedena sudska praksa).

42

Međutim, valja smatrati da se neobvezujuće mišljenje najvišeg suda države članice, poput mišljenja Kúrije, ne može izjednačiti s takvom dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja treba zamijeniti odredbu ugovora o zajmu koja je ocijenjena nepoštenom.

43

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da Direktivu 93/13 treba tumačiti na način da se koristan učinak njezinih odredbi ne može osigurati, u nedostatku dispozitivnog nacionalnog pravnog pravila kojim se uređuje takva situacija, isključivo neobvezujućem mišljenjem najvišeg suda dotične države članice, kojim se nižim sudovima daje uputa o pristupu koji treba primijeniti kako bi se ugovor konvalidirao ili kako bi se utvrdilo da proizvodi učinke među stranama, ako taj ugovor ne može opstati zbog nepoštenosti neke njegove odredbe koja se odnosi na njegov glavni predmet.

44

S obzirom na sudsku praksu Suda navedenu u točkama 27. do 29. ove presude kao i elemente istaknute u njezinoj točki 31., nije očito da je u svrhu donošenja odluke u glavnom postupku irelevantno drugo pitanje, koje se odnosi na mogućnost ponovne uspostave situacije u kojoj bi se strane ugovora o zajmu nalazile da taj ugovor nije sklopljen, ako navedeni ugovor, zbog nepoštene odredbe koja se odnosi na njegov glavni predmet, ne može opstati, ako se strane ne sporazume ili se ne postupi u skladu s neobvezujućim mišljenjem navedenim u prvom pitanju.

45

Slijedom navedenog, drugo pitanje je dopušteno.

46

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 93/13 tumačiti na način da joj se protivi to da nadležni nacionalni sud odluči ponovno uspostaviti situaciju u kojoj bi se strane ugovora o zajmu nalazile da taj ugovor nije sklopljen, zbog toga što odredbu navedenog ugovora, koja se odnosi na njegov glavni predmet, treba proglasiti nepoštenom na temelju te direktive.

47

Najprije valja podsjetiti na to da se, na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, procjena nepoštenosti ugovornih odredbi ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora sve dok su te odredbe sastavljene jasno i razumljivo.

48

Međutim, članak 8. te direktive predviđa da države članice, kako bi osigurale najviši stupanj zaštite potrošača, mogu u području na koje se ona odnosi usvojiti ili zadržati strože odredbe spojive s Ugovorom.

49

Tako je u točkama 30. do 35., 40. i 43. presude od 3. lipnja 2010., Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid (C‑484/08, EU:C:2010:309) Sud, nakon što je utvrdio da su ugovorne odredbe iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 obuhvaćene područjem koje ona uređuje i da se stoga njezin članak 8. primjenjuje i na navedeni članak 4. stavak 2., presudio da se tim dvjema odredbama ne protive nacionalna pravila o sudskom nadzoru poštenosti takvih ugovornih odredaba, koje potrošačima daju višu razinu zaštite od one predviđene tom direktivom.

50

U tom kontekstu, valja podsjetiti na to da, prema praksi Suda, članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala, tako da ona ne proizvodi pravni učinak na potrošača. Prema tome, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo (presuda od 21. prosinca 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 61.).

51

Sud je presudio i da je cilj članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih strana stvarnom ravnotežom kojom se ponovno uspostavlja jednakost između potonjih (vidjeti u tom smislu presude od 15. ožujka 2012., Pereničová i Perenič, C‑453/10, EU:C:2012:144, t. 28. i od 3. ožujka 2020., Gómez del Moral Guasch, C‑125/18, EU:C:2020:138, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

52

Što se tiče utjecaja utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba na valjanost predmetnog ugovora, najprije valja naglasiti da, u skladu s člankom 6. stavkom 1. in fine Direktive 93/13, „ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje strane ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba” (presude od 15. ožujka 2012., Pereničová i Perenič, C‑453/10, EU:C:2012:144, t. 29. i od 29. travnja 2021, Bank BPH, C‑19/20, EU:C:2021:341, t. 53.).

53

U tom su kontekstu nacionalni sudovi koji utvrde nepoštenost ugovornih odredbi dužni, na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 93/13, s jedne strane, uzeti u obzir sve posljedice koje prema nacionalnom pravu iz toga proizlaze, kako potrošač ne bi bio vezan navedenim odredbama i, s druge strane, ocijeniti može li predmetni ugovor opstati bez tih nepoštenih odredbi (rješenje od 22. veljače 2018., ERSTE Bank Hungary, C‑126/17, neobjavljeno, EU:C:2018:107, t. 38. i navedena sudska praksa).

54

Naime, cilj je zakonodavca Unije u okviru Direktive 93/13 ponovna uspostava ravnoteže između strana, uz načelno održavanje valjanosti ugovora kao cjeline, a ne utvrđenje nevaljanim ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 14. ožujka 2019., Dunai, C‑118/17, EU:C:2019:207, t. 40. i navedenu sudsku praksu kao i od 2. rujna 2021., OTP Jelzálogbank i dr., C‑932/19, EU:C:2021:673, t. 40.).

55

Sud je u više navrata presudio da, iako je zadaća država članica da putem svojeg nacionalnog prava definiraju uvjete pod kojima se utvrđuje nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru te se proizvode konkretni pravni učinci tog utvrđenja, ono i dalje mora omogućavati ponovno uspostavljanje činjenične i pravne situacije u kojoj bi potrošač bio da ta nepoštena odredba nije postojala, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koje je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe (presuda od 31. svibnja 2018., Sziber, C‑483/16, EU:C:2018:367, t. 34. i navedena sudska praksa).

56

Osim toga, kada nacionalni sud smatra da nakon uklanjanja predmetnih nepoštenih odredbi predmetni ugovor o zajmu ne može opstati u skladu s ugovornim pravom i kada ne postoji dispozitivna odredba nacionalnog prava ili odredba primjenjiva u slučaju dogovora ugovornih stranaka koja bi mogla zamijeniti navedene odredbe, valja smatrati da ako potrošač nije izrazio želju za održavanjem na snazi nepoštenih odredbi i ako bi poništenje ugovora moglo dovesti do za njega osobito štetnih posljedica, visoka razina zaštite potrošača, koja se mora osigurati u skladu s Direktivom 93/13, zahtijeva da, kako bi se ponovno uspostavila stvarna ravnoteža između uzajamnih prava i obveza ugovornih strana, nacionalni sud poduzme, vodeći računa o cjelokupnom unutarnjem pravu, sve mjere potrebne za zaštitu potrošača od osobito štetnih posljedica koje bi mogle nastati poništenjem predmetnog ugovora o zajmu, osobito jer bi nastupilo trenutačno dospijeće potraživanja prodavatelja robe ili pružatelja usluga prema potrošaču (presuda od 25. studenoga 2020., Banca B., C‑269/19, EU:C:2020:954, t. 41.).

57

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da, ako u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, uzimajući u obzir prirodu ugovora o zajmu, nacionalni sud smatra da nije moguće ponovno uspostaviti situaciju u kojoj bi se strane nalazile da ugovor nije sklopljen, na njemu je da osigura da se potrošač u konačnici nalazi u situaciji u kojoj bi se nalazio da ugovorna odredba koja je ocijenjena nepoštenom nikad nije postojala.

58

U situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, interesi potrošača stoga bi mogli biti zaštićeni, među ostalim, tako da mu se vrate iznosi koje je zajmodavac neosnovano naplatio na temelju ugovorne odredbe koja je ocijenjena nepoštenom, pri čemu do takvog povrata dolazi na temelju stjecanja bez osnove. U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, prvostupanjski sud prekvalificirao je predmetni ugovor o zajmu u ugovor o zajmu u mađarskim forintama, nakon čega je odredio primjenjivu kamatnu stopu te je naložio društvu Lombard da vrati iznos koji odgovara takvom stjecanju bez osnove.

59

Međutim, valja podsjetiti na to da se ovlasti suda ne mogu proširiti izvan onoga što je nužno potrebno kako bi se ponovno uspostavila ugovorna ravnoteža između ugovornih strana i time zaštitilo potrošača od osobito štetnih posljedica koje bi poništenje predmetnog ugovora o zajmu moglo izazvati (presuda od 25. studenoga 2020., Banca B., C‑269/19, EU:C:2020:954, t. 44.).

60

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da Direktivu 93/13 treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da nadležni nacionalni sud odluči ponovno uspostaviti situaciju u kojoj bi se strane ugovora o zajmu nalazile da taj ugovor nije sklopljen, zbog toga što odredbu navedenog ugovora, koja se odnosi na njegov glavni predmet, treba proglasiti nepoštenom na temelju te direktive, pri čemu je, ako ta ponovna uspostava nije moguća, na tom sudu da osigura da se potrošač u konačnici nalazi u situaciji u kojoj bi se nalazio da ugovorna odredba koja je ocijenjena nepoštenom nikad nije postojala.

61

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 93/13 tumačiti na način da joj se protivi propis države članice koji potrošaču koji podnosi tužbu za utvrđenje nevaljanosti glavnog predmeta ugovora nameće da u svojoj tužbi podnese i zahtjev za konvalidaciju ugovora ili za utvrđenje da on proizvodi pravne učinke.

62

U tom pogledu valja istaknuti, s jedne strane, da iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da u glavnom postupku potrošač nije, kao što je to istaknulo društvo Lombard u svojim pisanim očitovanjima, tužitelj, nego tuženik.

63

S druge strane, iz spisa kojim Sud raspolaže ne proizlazi da bi takav postupovni zahtjev bio primjenjiv ili da je trebao biti primijenjen na njegovu protutužbu pred prvostupanjskim sudom, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev nije naveo u kojoj je mjeri odgovor na treće pitanje potreban za rješavanje spora koji se pred njim vodi.

64

Slijedom toga, valja utvrditi da, time što nije dovoljno jasno i precizno iznio razloge koji su ga naveli na postavljanje svojeg trećeg pitanja, sud koji je uputio zahtjev nije ispunio zahtjev iz članka 94. točke (c) Poslovnika Suda, naveden u točki 27. ove presude.

65

U tim okolnostima to je pitanje nedopušteno.

66

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati može li se, u slučaju navedenom u drugom pitanju, kada nije moguće ponovno uspostavljanje situacije u kojoj bi se strane nalazile da taj ugovor nije sklopljen, predmetni ugovor o zajmu donošenjem zakona i drugih propisa konvalidirati odnosno može li se na taj način za njega utvrditi da proizvodi pravne učinke kako bi se osigurala ravnoteža između stranaka.

67

Kao što je to istaknula mađarska vlada u svojim pisanim očitovanjima, valja utvrditi, s jedne strane, da sud koji je uputio zahtjev nije definirao što znači „donošenje zakona i drugih propisa” na koje upućuje u tom pitanju.

68

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev ne navodi ni u kojoj je mjeri odgovor na navedeno pitanje potreban za rješavanje spora koji se pred njim vodi.

69

Slijedom toga, zbog razloga već navedenog u točki 64. ove presude, to je pitanje nedopušteno.

70

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje: