1

Svojom žalbom Christoph Klein zahtijeva ukidanje rješenja Općeg suda Europske unije od 2. srpnja 2020., Klein/Komisija (T‑562/19, neobjavljeno, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje, EU:T:2020:300), kojim je taj sud odbacio kao nedopuštenu njegovu tužbu podnesenu na temelju članka 265. UFEU‑a kojom je tražio da se utvrdi da je Europska komisija nezakonito propustila djelovati u okviru postupka zaštitne klauzule koji je Savezna Republika Njemačka pokrenula 7. siječnja 1998. i donijeti odluku u skladu s Direktivom Vijeća 93/42/EEZ od 14. lipnja 1993. o medicinskim proizvodima (SL 1993., L 169, str. 1.), u odnosu na njegov proizvod za pomoć pri inhalaciji (u daljnjem tekstu: proizvod Inhaler).

2

Članak 8. Direktive 93/42, naslovljen „Zaštitna klauzula”, određuje:

„1.   Ako država članica utvrdi da proizvodi iz članka 4. stavka 1. i članka 4. stavka 2. druge alineje, kada su ispravno instalirani, održavani i upotrebljavani u skladu s njihovom namjenom, mogu ugroziti zdravlje i/ili sigurnost pacijenata, korisnika ili eventualno drugih osoba, ona je dužna poduzeti sve odgovarajuće privremene mjere da povuče te proizvode s tržišta, zabrani ili ograniči njihovo stavljanje na tržište ili stavljanje u uporabu. Ta država članica mora odmah obavijestiti Komisiju o tim mjerama, navodeći razloge za svoju odluku, a posebno je li neusklađenost s ovom Direktivom uzrokovana:

2.   Komisija se u najkraćem mogućem roku savjetuje sa zainteresiranim strankama. Ako nakon tog savjetovanja Komisija utvrdi:

3.   Ako proizvod koji nije u skladu s normama nosi oznaku CE, nadležna država članica poduzima odgovarajuće mjere protiv onoga tko je oznaku stavio te o tome obavješćuje Komisiju i druge države članice.

4.   Komisija osigurava da države članice budu obaviještene o tijeku i ishodu tog postupka.” [neslužbeni prijevod]

3

Članak 18. te direktive, naslovljen „Neopravdano stavljena oznaka CE”, predviđa:

„Ne dovodeći u pitanje članak 8.:

[…]” [neslužbeni prijevod]

4

Okolnosti spora izložene su u točkama 1. do 30. pobijanog rješenja kako slijedi:

Odluka o zabrani proizvoda Inhaler

Odluka o zabrani proizvoda effecto

Postupak pred Općim sudom i Sudom

Koraci poduzeti nakon presude od 6. rujna 2018., Klein/Komisija (C‑346/17 P)

5

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 14. kolovoza 2019. žalitelj je pokrenuo postupak na temelju članka 265. UFEU‑a zahtijevajući da se utvrdi da je Komisija nezakonito propustila djelovati u okviru postupka zaštitne klauzule koji je 7. siječnja 1998. pokrenula Savezna Republika Njemačka i donijeti odluku u skladu s Direktivom 93/42 za proizvod Inhaler.

6

Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 24. listopada 2019. Komisija je istaknula prigovor nedopuštenosti na temelju članka 130. Poslovnika Općeg suda koji se temelji na, prvo, djelomičnom nepostojanju aktivne procesne legitimacije tužitelja, drugo, nerazumnosti roka u kojem joj je tužitelj uputio poziv na djelovanje i, treće, nepravodobnosti tužbe iz prvostupanjskog postupka.

7

Opći je sud u pobijanom rješenju smatrao da, kao prvo, tužbu zbog propusta koju je žalitelj podnio treba proglasiti nedopuštenom u dijelu u kojem je ta tužba podnesena radi potraživanja prava povezanih s njegovim „osobnim položajem”. S druge strane, Opći je sud utvrdio da je tužitelj imao aktivnu procesnu legitimaciju jer je navedenu tužbu podnio kao korisnik prijenosa prava do kojeg je došlo između njega i društva Broncho‑Air Medizintechnik.

8

Kao drugo, Opći je sud ocijenio da je – s obzirom na to da je, s jedne strane, rok za podnošenje tužbe na temelju članka 265. UFEU‑a, nakon poziva na djelovanje koji je tužitelj uputio u dopisu od 28. rujna 2018., isticao 13. veljače 2019. i da je, s druge strane, ta tužba podnesena 14. kolovoza 2019. – navedena tužba bila podnesena zakašnjelo i da je zbog toga treba odbaciti kao nedopuštenu.

9

Kao treće, kada je riječ o nerazumnosti roka u kojem je žalitelj Komisiji uputio poziv na djelovanje na temelju članka 265. drugog stavka UFEU‑a, Opći je sud uzgredno prihvatio i prigovor koji je istaknula ta institucija, slijedom čega je zaključio da iz tog razloga tužbu iz prvostupanjskog postupka u svakom slučaju treba odbaciti kao nedopuštenu.

10

Žalitelj zahtijeva od Suda da:

11

Komisija zahtijeva od Suda da:

12

Žalitelj u okviru žalbe osporava razloge zbog kojih je Opći sud odbacio njegovu tužbu kao nedopuštenu.

13

Kada je riječ, kao prvo, o djelomičnom nepostojanju aktivne procesne legitimacije žalitelja, potonji ističe tri žalbena razloga koji se temelje na, prvi, iskrivljavanju dokaza i činjenica te na pravno pogrešnom tumačenju glede potraživanog prava, drugi, iskrivljavanju dokaza i činjenica u pogledu njegova položaja kao generalnog zastupnika i, treći, pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji njegova prava i povredi prava Unije.

14

Što se tiče, kao drugo, nepravodobnosti tužbe iz prvostupanjskog postupka, žalitelj iznosi dva žalbena razloga koja se temelje na, prvi, pogrešnom određivanju trenutka od kojeg počinje teći rok za podnošenje tužbe iz članka 265. UFEU‑a i, drugi, iskrivljavanju činjenica i povredi načela zaštite legitimnih očekivanja.

15

Kada je riječ, kao treće, o nerazumnosti roka proteklog prije nego što je žalitelj pozvao Komisiju da djeluje, potonji iznosi tri žalbena razloga koja se temelje na, prvi, iskrivljavanju dokaza i činjenica te pravno pogrešnom tumačenju, drugi, povredi obveze obrazlaganja i, treći, povredi članka 8. stavka 2. Direktive 93/42, članka 28. i sljedećih te članka 265. UFEU‑a, kao i članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

16

Žalitelj osporava zaključak iznesen u točki 53. pobijanog rješenja da tužbu treba proglasiti nedopuštenom u dijelu u kojem je podnesena radi potraživanja prava na naknadu štete povezanih s njegovim osobnim položajem. Žalitelj u tom pogledu navodi da iz te tužbe, argumentacije iznesene u prvostupanjskom postupku i predočenih isprava izravno ne proizlazi da on nije podnio tužbu radi potraživanja prava na naknadu štete. Tvrdi da iz toga proizlazi da je Opći sud iskrivio dokaze i činjenice te da je dao pravno pogrešno tumačenje glede potraživanog prava.

17

Komisija osporava žaliteljevu argumentaciju.

18

Treba istaknuti da točka 53. pobijanog rješenja, na jeziku postupka, sadržava redakcijsku pogrešku jer se u njoj spominje da je tužitelj podnio tužbu „radi potraživanja prava na naknadu štete povezanih s njegovim osobnim položajem”. Međutim, iz obrazloženja pobijanog rješenja, posebno točaka 41. do 52., jasno se vidi da Opći sud uopće nije smatrao da je tužitelj u okviru predmetnog postupka namjeravao potraživati takva prava na naknadu štete.

19

Istina, u točki 44. pobijanog rješenja Opći se sud pozvao na određena utvrđenja iznesena u presudi od 28. rujna 2016., Klein/Komisija (T‑309/10 RENV, EU:T:2016:570), prema kojima tužitelj nije mogao potraživati prava „na naknadu štete” koja su povezana s njegovim „osobnim položajem”. Međutim, Opći je sud u tom pogledu u točki 45. navedenog rješenja istaknuo da su, iako su iznesena u kontekstu postupka za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti pokrenutog na temelju članka 268. u vezi s člankom 340. UFEU‑a, ta utvrđenja bila relevantna u slučaju pravnih subjekata kod kojih je utvrđeno da članak 8. stavak 2. Direktive 93/42 utječe na njihov pravni položaj, te su u tom konkretnom slučaju bila u potpunosti primjenjiva.

20

U tim okolnostima, prvi žalbeni razlog valja odbiti.

21

Žalitelj tvrdi da je u točki 50. pobijanog rješenja Opći sud iskrivio dokaze i činjenice kada je riječ o njegovu položaju kao generalnog zastupnika. Navodi da je Opći sud tako zanemario činjenicu da je žalitelj bio generalni zastupnik Broncho‑Air Medizintechnika u smislu članka 8. stavka 2. Direktive 93/42 te da je kao takav bio izravno pogođen Komisijinim propustom, što je osobno utjecalo na njegov pravni položaj.

22

Komisija osporava žaliteljevu argumentaciju.

23

Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, kada navodi da je Opći sud iskrivio dokaze, žalitelj treba primjenom članka 256. UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i članka 168. stavka 1. točke (d) Poslovnika Suda precizno navesti dokaze koji su prema njegovu mišljenju iskrivljeni i dokazati pogreške u analizi koja je prema njegovoj ocjeni dovela do toga da je Opći sud iskrivio dokaze. Osim toga, također prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iskrivljavanje mora očito proizlaziti iz sadržaja spisa a da pritom nije potrebno provoditi novu ocjenu činjenica i dokaza (presuda od 8. ožujka 2016., Grčka/Komisija, C‑431/14 P, EU:C:2016:145, t. 32. i navedena sudska praksa).

24

U konkretnom slučaju treba reći da je Opći sud u točki 40. pobijanog rješenja istaknuo da je prilikom dokazivanja da je bio izravno i pojedinačno pogođen propustom Komisije, žalitelj „posebno isticao svoj položaj izumitelja proizvoda Inhaler, kao i svoj položaj davatelja licencije društvu Broncho‑Air Medizintechnik i glavnog dioničara društva atmed” te da je „s financijskog gledišta bio pogođen više nego bilo tko drugi”.

25

S jedne strane, takvo utvrđenje po svemu sudeći ne uključuje iskrivljavanje. Naime, u tužbi koju je podnio Općem sudu žalitelj je, s jedne strane, samo tvrdio da je imao aktivnu procesnu legitimaciju na temelju članka 265. trećeg stavka UFEU‑a „na temelju punomoći koja se dostavlja u prilogu”, pri čemu je ta punomoć dokazivala njegovo svojstvo generalnog zastupnika Broncho‑Air Medizintechnika. S druge strane, u svojim očitovanjima na prigovor nedopuštenosti te tužbe, žalitelj je dodao da je bio „također osobno izravno pogođen propustom [Komisije]”. Navodi da je on „ne samo izumitelj proizvoda ,Inhaler' o kojem je konkretno riječ, nego i davatelj licencije društvu Broncho‑Air Medizintechnik […] kao i glavni dioničar društva atmed AG (u likvidaciji)”. Tvrdi da je stoga „s financijskog gledišta […] pogođen više nego bilo tko drugi”, [s obzirom na to da treba] uzeti u obzir taj financijski aspekt”. Dakle, nije razvidno da se žalitelj pred Općim sudom konkretno pozvao na izravni utjecaj koji je posljedica njegova osobnog pravnog položaja kao generalnog zastupnika Broncho‑Air Medizintechnika.

26

S druge strane, Opći je sud u točki 47. pobijanog rješenja s pravom podsjetio na to da iz ustaljene sudske prakse koja se odnosi na članak 263. četvrti stavak UFEU‑a, koja se mutatis mutandis primjenjuje i na članak 265. UFEU‑a, proizlazi da je moguće da se akt izravno odnosi na žalitelja ako utječe na njegov pravni položaj. Međutim, kao što to tvrdi Komisija, u svojstvu generalnog zastupnika, a samim time i punomoćnika društva Broncho‑Air Medizintechnik, osobni pravni položaj žalitelja nije, za razliku od pravnog položaja zastupanog proizvođača, bio pogođen. Nadalje, kao što je to Opći sud naglasio u točki 49. pobijanog rješenja, sama činjenica da akt može imati utjecaj na tužiteljev financijski položaj nije dovoljna da bi se moglo smatrati da se taj akt na njega izravno odnosi (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2019., Vijeće/Marquis Energy, C‑466/16 P, EU:C:2019:156, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

27

Iz toga slijedi da drugi žalbeni razlog treba odbiti.

28

Žalitelj tvrdi da je Opći sud u točki 50. pobijanog rješenja pogrešno naveo da akt koji je Komisija propustila donijeti jest isključivo posljedica primjene članka 8. stavka 2. Direktive 93/42. Naime, smatra da se Komisijinim propustom krši ne samo taj članak 8. nego i članak 28. i sljedeći UFEU‑a te Povelja. Nadalje, smatra da je pogrešan zaključak Općeg suda da ta direktiva, kao akt sekundarnog prava, sprečava primjenu primarnog prava Unije. U tom pogledu ističe da Broncho‑Air Medizintechnik i dalje želi staviti na tržište proizvod Inhaler, a to stavljanje na tržište sprečava činjenica da Komisija nije donijela odluku. Posljedica toga je ugrožavanje poslovne slobode društva Broncho‑Air Medizintechnik, diskriminacija u odnosu na potencijalne konkurente i sprečavanje tog društva da svoj proizvod stavi na tržište.

29

Komisija osporava žaliteljevu argumentaciju.

30

Iz utvrđenja Općeg suda navedenih u točki 50. pobijanog rješenja proizlazi sljedeće:

„[…] [T]užitelj tvrdi da se propust koji se stavlja na teret Komisiji ne temelji samo na članku 8. stavku 2. Direktive 93/42, nego i na članku 28. i sljedećima UFEU‑a te članicama 15., 17., 20., 21., 41. i 47. [Povelje], čiji je adresat on osobno kao građanin Unije. Međutim, pored nepotkrijepljenosti te tvrdnje, koju stoga treba odbaciti kao nedopuštenu na temelju članka 76. točke (d) Poslovnika [Općeg suda] […], treba reći da je akt koji je Komisija propustila donijeti isključivo posljedica primjene članka 8. stavka 2. Direktive 93/42. […]”

31

U tom pogledu treba reći da žalitelj ne osporava zaključak Općeg suda da njegov navod nije bio ničim potkrijepljen i da stoga treba biti odbačen kao nedopušten. Osim toga, Opći je sud samo uzgredno dodao da akt koji je Komisija propustila donijeti ne proizlazi iz primjene članka 8. stavka 2. Direktive 93/42.

32

Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da žalbeni razlozi istaknuti protiv sporednih obrazloženja pobijane presude ne mogu kao takvi dovesti do njezina ukidanja te su, slijedom toga, bespredmetni (vidjeti u tom smislu presudu od 10. ožujka 2022., Komisija/Freistaat Bayern i dr., C‑167/19 P i C‑171/19 P, EU:C:2022:176, t. 108. i navedenu sudsku praksu).

33

Prema tome, budući da je treći žalbeni razlog istaknut protiv sporednog obrazloženja pobijanog rješenja, taj žalbeni razlog treba odbaciti kao bespredmetan.

34

Slijedom navedenih razmatranja, treba odbaciti sve žalbene razloge koji se odnose na djelomično nepostojanje aktivne procesne legitimacije žalitelja.

35

Žalitelj osporava zaključak, naveden u točki 79. pobijanog rješenja, da je rok za podnošenje tužbe iz članka 265. UFEU‑a počeo teći 28. rujna 2018., datuma dopisa koji je žalitelj uputio Komisiji, a da je istekao 13. veljače 2019.

36

Prvo, tvrdi da je Opći sud iskrivio činjenice, proveo pogrešnu pravnu kvalifikaciju tih činjenica i povrijedio članak 265. UFEU‑a. U tom pogledu smatra da je samo „prijetnjom tužbom” moguće izvršiti prisilu, pa to nužno mora biti spomenuto u pozivu na djelovanje kako bi datum tog poziva mogao predstavljati trenutak od kojeg počinje teći rok za podnošenje tužbe iz članka 265. UFEU‑a. Smatrajući dokazanom obvezivost dopisa od 28. rujna 2018. koji je žalitelj uputio Komisiji –iako iz tog dopisa ne proizlazi da bi u slučaju proteka roka od dva mjeseca bez reakcije te institucije, tužitelj podnio tužbu zbog propusta – Opći je sud povrijedio članak 265. UFEU‑a. Nadalje, smatra da tu obvezivost treba ocjenjivati prema objektivnim kriterijima, tako da okolnost, spomenuta u točki 70. pobijanog rješenja, da Komisija navodno nije mogla onemogućiti žalitelja da podnese tužbu zbog propusta, ne može biti presudna. Konačno, tvrdi da je Komisija pokušavala da, na temelju informacija koje mu je dostavila u dopisima od 21. studenoga i 18. prosinca 2018., žalitelj odustane od podnošenja tužbe zbog propusta.

37

Suprotno tvrdnjama Komisije, smatra da prvi žalbeni razlog nije nedopušten. Naime, tvrdi da je ocjenjivanje te „obvezivosti” pravno pitanje koje kao takvo podliježe nadzoru Suda u okviru žalbenog postupka.

38

Komisija tvrdi da Opći sud nije počinio pogreške koje se tiču prava na koje se žalitelj pozvao. Smatra da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, članak 265. UFEU‑a pretpostavlja „očitu obvezivost opomene”, na što je Opći sud podsjetio u točki 32. pobijanog rješenja. Ako bi se, kako to tvrdi žalitelj, zahtijevala izričita „prijetnja” tužbom zbog propusta, takvom bi formalnošću neopravdano odugovlačio postupak iz članka 265. UFEU‑a, što bi bilo u suprotnosti s interesom pravne sigurnosti. Nadalje, budući da žalitelj osporava kvalifikaciju koju je Opći sud dao glede dopisa od 28. rujna 2018., smatra da je njegova argumentacija nedopustiva jer on njome u bitnome pokušava dovesti u pitanje ocjenu činjenica koju je proveo Opći sud. Uostalom, ta se kvalifikacija čini ispravnom s obzirom na to da je obvezivost dopisa od 28. rujna 2018. Opći sud utvrdio na temelju njegova sadržaja i konteksta.

39

Kada je riječ, kao prvo, o dopuštenosti prvog žalbenog razloga, valja podsjetiti da iz članka 256. UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da je Opći sud jedini nadležan, s jedne strane, utvrđivati činjenice, osim u slučaju kada materijalna netočnost njegovih utvrđenja proizlazi iz dijelova spisa koji su mu podneseni, i, s druge strane, ocjenjivati te činjenice. Ta ocjena ne čini, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza iznesenih pred Općim sudom, pravno pitanje koje je, kao takvo, podložno nadzoru Suda. Kad je Opći sud utvrdio ili ocijenio činjenice, Sud je na temelju članka 256. UFEU‑a nadležan za nadzor pravne kvalifikacije tih činjenica i pravnih zaključaka do kojih je Opći sud došao na temelju tih činjenica (presude od 23. studenoga 2017., Bionorica i Diapharm/Komisija, C‑596/15 P i C‑597/15 P, EU:C:2017:886, t. 55., te od 4. veljače 2020., Uniwersytet Wrocławski i Poljska/REA, C‑515/17 P i C‑561/17 P, EU:C:2020:73, t. 47.).

40

U konkretnom slučaju, iz žalbe je razvidno da prvim žalbenim razlogom, koji se konkretno odnosi na ocjenu iz točaka 62., 68., 70. i 79. pobijanog rješenja, žalitelj osporava, s jedne strane, pravni kriterij koji je Opći sud primijenio u toj točki 62., pri čemu se sudska praksa citirana u pobijanom rješenju prema njegovu mišljenju ni u kojem slučaju ne odnosi na situaciju usporedivu s onom o kojoj je riječ u ovom predmetu, s obzirom na to da „obvezivost” dopisa treba ocjenjivati prema objektivnim kriterijima. S druge strane, žalitelj tvrdi da takva obvezivost ne proizlazi iz dopisa od 28. rujna 2018.

41

S tim u vezi valja podsjetiti na to da se pravna kvalifikacija neke činjenice ili akta, koju je izvršio Opći sud, pravno pitanje koje se može isticati u okviru žalbenog postupka (presuda od 23. studenoga 2017., Bionorica i Diapharm/Komisija, C‑596/15 P i C‑597/15 P, EU:C:2017:886, t. 55. i navedena sudska praksa). To vrijedi i za pitanje podrazumijeva li dopis, poput onog koji je žalitelj uputio Komisiji 28. rujna 2018., „obvezivost” te treba li ga stoga smatrati pozivom na djelovanje od kojeg počinje teći rok iz članka 265. UFEU‑a (vidjeti po analogiji presudu od 1. lipnja 2006., P & O European Ferries (Vizcaya) i Diputación Foral de Vizcaya/Komisija, C‑442/03 P i C‑471/03 P, EU:C:2006:356, t. 90. i navedenu sudsku praksu).

42

Prema tome, prvi žalbeni razlog je dopušten.

43

Drugo, kada je riječ o osnovanosti tog žalbenog razloga, treba istaknuti da je Opći sud u točkama 61. i 66. pobijanog rješenja zaključio, nakon što je podsjetio da se tužba zbog propusta može podnijeti samo u roku od dva mjeseca od isteka prvog roka od dva mjeseca koji teče od takvog poziva na djelovanje, da je tužba koju je podnio žalitelj nedopuštena zato što je dopis koji je on uputio Komisiji 28. rujna 2018. trebalo, imajući u vidu i njegov naslov i sadržaj, smatrati „pozivom na djelovanje” u smislu članka 265. UFEU‑a koji je formuliran kako osobno tako i u ime društva Broncho‑Air Medizintechnik.

44

U tom pogledu Opći je sud, s jedne strane, u točki 67. pobijanog rješenja naglasio da je dopis od 28. rujna 2018. bio dovoljno izričit i precizan da Komisiji omogući da se konkretno upozna sa sadržajem odluke čije se donošenje od nje tražilo, to jest odluke koju ona treba donijeti u skladu s člankom 8. stavkom 2. Direktive 93/42 u vezi s mjerom, donesenom od strane njemačkih tijela, zabrane stavljanja na tržište proizvoda Inhaler.

45

S druge strane, Opći je sud u točki 68. pobijanog rješenja smatrao da je korištenje u tom dopisu izraza kao što su „bez odgađanja” ili „svako ustrajanje Komisije u odbijanju [tužitelj će smatrati] daljnjom namjernom zloporabom ovlasti” moglo djelovati tako da ta institucija postane svjesna obvezivosti tužiteljeva zahtjeva. Dodao je da se Komisija u dopisima koje je naknadno uputila tužitelju, među kojima od 21. studenoga i 18. prosinca 2018., uvijek pozivala na dopis od 28. rujna 2018. spominjući i konkretno utvrđujući tužiteljeve „zahtjeve”, što upućuje na njihovu obvezivost prema mišljenju navedene institucije. Opći je sud također istaknuo da se obvezivost dopisa od 28. rujna 2018. za Komisiju može izvesti iz činjenice da je ta institucija u dopisu od 18. studenoga 2018. dala konačan odgovor na tužiteljev zahtjev za pokretanje postupka zbog povrede obveze protiv Savezne Republike Njemačke na temelju članka 258. UFEU‑a, tako što ga je odbila.

46

Iako žalitelj ne dovodi u pitanje dovoljnu izričitost i preciznost svojeg dopisa od 28. rujna 2018., on tvrdi da ocjena Općeg suda, navedena u točki 68. pobijanog rješenja i izložena u točki 45. ove presude, da je taj dopis obvezive naravi, sadržava pogreške koje se tiču prava.

47

Valja podsjetiti na to da je na temelju članka 265. drugog stavka UFEU‑a tužba zbog propusta dopuštena samo ako je dotična institucija, tijelo, ured ili agencija prethodno bila pozvana da djeluje. Ako nakon isteka roka od dva mjeseca računajući od tog poziva navedena institucija, tijelo, ured ili agencija nije zauzela stav, ta se tužba može podnijeti u novom roku od dva mjeseca. Dakle, tužba zbog propusta može se podnijeti samo ako je navedena institucija, tijelo, ured ili agencija bila „pozvana da djeluje” te pod uvjetom da ta institucija, tijelo, ured ili agencija nije „zauzela stav” u određenom roku. Prethodno obraćanje tužitelja odnosnoj instituciji, tijelu, uredu ili agenciji bitna je formalnost ne samo zbog toga što predstavlja trenutak od kojeg počinju teći rokovi dodijeljeni zainteresiranoj osobi nego i zato što se sprečavanjem nedjelovanja ta institucija, tijelo, ured ili agencija prisiljava da u ograničenom roku zauzme stav o zakonitosti svojeg nedjelovanja (vidjeti u tom smislu presudu od 4. veljače 1959., De Gezamenlijke Steenkolmijnen in Limburg/Visoko tijelo, 17/57, EU:C:1959:3, t. 26.).

48

Kada je riječ o značajkama koje zahtjev mora imati da bi ga se moglo kvalificirati kao „poziv na djelovanje” u smislu članka 265. UFEU‑a, iz sudske prakse proizlazi da iako je izričito pozivanje na taj članak dovoljno da bi se izrazila prijeteća narav poziva na djelovanje (vidjeti u tom smislu presudu od 22. svibnja 1985., Parlament/Vijeće, 13/83, EU:C:1985:220, t. 24.), takvo pozivanje nije neophodno ako iz tog zahtjeva proizlazi da mu je cilj prisiliti odnosnu instituciju, tijelo, ured ili agenciju da zauzme stajalište (rješenje od 18. studenoga 1999., Pescados Congelados Jogamar/Komisija, C‑249/99 P, EU:C:1999:571, t. 18.; presuda od 23. studenoga 2017., Bionorica i Diapharm/Komisija, C‑596/15 P i C‑597/15 P, EU:C:2017:886, t. 54. i navedena sudska praksa), ili da donese formalnu odluku u obvezujućem roku (vidjeti u tom smislu presudu od 10. lipnja 1986., Usinor/Komisija, 81/85 i 119/85, EU:C:1986:234, t. 16.).

49

Navedeni zahtjev stoga treba, s jedne strane, imati „kategoričku ili prijeteću” narav (presuda od 13. srpnja 1961., Elz/Visoko tijelo, 22/60 i 23/60, EU:C:1961:17, t. 375.) i, s druge strane, jasno izražavati mogućnost pokretanja spora u slučaju ustrajanja u nedjelovanju. Prema tome, ako iz toga zahtjeva nije moguće jasno razaznati namjeru njegova podnositelja da pokrene postupak na temelju članka 265. UFEU‑a u slučaju neispunjavanja njegovih „zahtjeva”, onda se on ne može smatrati opomenom u smislu te odredbe.

50

U konkretnom slučaju valja istaknuti da, iako je dopis od 28. rujna 2018. bio dovoljno izričit i precizan da omogući Komisiji da se konkretno upozna sa sadržajem odluke čije se donošenje od nje tražilo, iz informacija koje je Opći sud uzeo u obzir kako bi taj dopis kvalificirao kao „poziv na djelovanje” ne može se zaključiti da je žalitelj u njemu najavio da namjerava podnijeti tužbu u slučaju da njegovi „zahtjevi” ne budu ispunjeni.

51

Kao prvo, valja istaknuti da se obvezivost poziva na djelovanje mora ocjenjivati prema objektivnim kriterijima. Dakle, ona mora proizlaziti iz same formulacije zahtjeva zainteresirane osobe ili, drugim riječima, biti vidljiva iz njegova teksta (vidjeti u tom smislu rješenje od 18. studenoga 1999., Pescados Congelados Jogamar/Komisija, C‑249/99 P, EU:C:1999:571, t. 19.).

52

Međutim, kao prvo, iz točaka 68. i 70. pobijanog rješenja proizlazi da se, kako bi kvalificirao dopis od 28. rujna 2018. kao „poziv na djelovanje”, Opći sud prije svega oslonio na informacije koje ne proizlaze iz teksta tog dopisa, kao uostalom ni iz žaliteljeva stava prema toj instituciji. Naime, Opći je sud u tim točkama zaključio da je navedeni dopis „Komisiju mogao potaknuti da postane svjesna obvezivosti tužiteljeva zahtjeva” i da „Komisija ni u kojem slučaju nije mogla onemogućiti tužitelja u podnošenju tužbe zbog propusta kao procesnog instrumenta koji mu stoji na raspolaganju”. Dakle, Opći sud nije izveo zaključak o obvezivosti tog dopisa iz njegova teksta, već na temelju subjektivnog tumačenja koje je dotična institucija mogla primijeniti, te je stoga zanemario sudsku praksu na koju se podsjeća u točkama 48., 49. i 51. ove presude.

53

Drugo, u točki 68. pobijanog rješenja Opći se sud također oslonio, prilikom dokazivanja obvezivosti dopisa od 28. rujna 2018., na sadržaj dopisa koje je Komisija naknadno uputila žalitelju, a u kojima se ta institucija pozvala na dopis od 28. rujna 2018. konkretno utvrđujući tužiteljeve „zahtjeve”, što upućuje na njihovu obvezivost „po mišljenju navedene institucije”. Međutim, osim što, kao što se podsjeća u točki 51. ove presude, obvezivost zahtjeva mora proizlaziti iz samog zahtjeva, treba reći da, u svakom slučaju, činjenica da je Komisija konkretno utvrdila te „zahtjeve” omogućuje samo da se zaključi da je dopis od 28. rujna 2018. bio dovoljno izričit i precizan kako bi potonjoj instituciji omogućio da se upozna sa sadržajem odluke čije se donošenje od nje traži, a ne s time da će u slučaju neispunjavanja tih „zahtjeva” žalitelj podnijeti tužbu.

54

Treće, Opći je sud zaključio da se obvezivost dopisa od 28. rujna 2018. za Komisiju može izvesti iz činjenice da je ta institucija u dopisu od 18. studenoga 2018. dala konačni odgovor na žaliteljev zahtjev za pokretanje postupka zbog povrede obveze protiv Savezne Republike Njemačke na temelju članka 258. UFEU‑a, i to na način da ga je odbila. Međutim, ta okolnost nije relevantna s obzirom na to da zauzimanje stava te institucije u pogledu prvog žaliteljeva zahtjeva ne omogućuje dokazivanje obvezivosti njegova drugog zahtjeva.

55

U tim okolnostima treba zaključiti da obvezivost dopisa od 28. rujna 2018. objektivno ne proizlazi iz obrazloženja pobijanog rješenja na koje se podsjeća u točkama 52. do 54. ove presude.

56

Kao drugo i neovisno o navedenim razmatranjima, treba istaknuti da se u točki 68. pobijanog rješenja Opći sud prilikom dokazivanja obvezivosti dopisa od 28. rujna 2018. oslonio na „korištenje izraza kao što su ,bez odgađanja' ili ,svako ustrajanje Komisije u odbijanju [tužitelj će smatrati] daljnjom namjernom zloporabom ovlasti'”.

57

S jedne strane, sam je Opći sud u točki 64. pobijanog rješenja istaknuo da zahtjev upućen Komisiji da „bez odgađanja” donese odluku na temelju članka 8. stavka 2. Direktive 93/42, treba promatrati u kontekstu presuda od 22. travnja 2015., Klein/Komisija (C‑120/14 P, neobjavljena, EU:C:2015:252, t. 79.) i od 6. rujna 2018., Klein/Komisija (C‑346/17 P, EU:C:2018:679, t. 63.), u kojima je Sud utvrdio da je Komisija bila dužna djelovati nakon zaprimanja dopisa njemačkih tijela od 7. siječnja 1998. Obvezivost poziva na djelovanje stoga ne može proizlaziti iz činjenice da je žalitelj u zahtjevu za djelovanje koji je uputio Komisiji koristio izraz „bez odgađanja”.

58

S druge strane, izraz „zloporaba ovlasti” u svojem svakodnevnom značenju označava ozbiljnu dužnosnikovu povredu dužnosti iz njegova djelokruga. Međutim, žaliteljevo spominjanje takve povrede ne može se tumačiti kao najava namjere da podnese tužbu u slučaju neispunjavanja njegovih „zahtjeva”.

59

Dakle, ne može se smatrati da izrazi iz točke 56. ove presude upućuju na namjeru žalitelja da podnese tužbu zbog propusta u slučaju neispunjavanja njegovih „zahtjeva”, tako da njihovo korištenje ne može samo po sebi omogućiti da se taj zahtjev kvalificira kao poziv na djelovanje u smislu članka 265. UFEU‑a.

60

Slijedom svih navedenih razmatranja, treba zaključiti da je ocjenjujući u točki 69. pobijanog rješenja da je Komisija bila u pravu kada je tvrdila da je rok za podnošenje tužbe na temelju članka 265. UFEU‑a, nakon poziva na djelovanje primljenog od žalitelja u dopisu od 28. rujna 2018., isticao 13. veljače 2019., Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava.

61

Iz toga slijedi da prvi žalbeni razlog koji se temelji na iskrivljavanju činjenica, pravno pogrešnoj kvalifikaciji činjenica i kršenju članka 265. UFEU‑a treba prihvatiti, pri čemu nema potrebe ispitivati drugi koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja.

62

Međutim, budući da je Opći sud u točki 102. pobijanog rješenja žaliteljevu tužbu uzgredno odbio i zato što je on svoj poziv na djelovanje Komisiji uputio u roku koji nije bio razuman, treba također ispitati i zakonitost tog žalbenog razloga.

63

Budući da se drugi žalbeni razlog, vezan uz nerazumnost roka proteklog prije nego što je žalitelj pozvao Komisiju da djeluje, odnosi prije svega na obrazloženje pobijanog rješenja, potrebno ga je ispitati na prvom mjestu.

64

Žalitelj tvrdi da je Opći sud povrijedio članak 265. UFEU‑a, obvezu obrazlaganja i njegovo pravo na saslušanje jer uopće nije uzeo u obzir postupke i sadržaj presude od 21. siječnja 2014., Klein/Komisija (T‑309/10, EU:T:2014:19), kao i presuda od 22. travnja 2015., Klein/Komisija (C‑120/14 P, neobjavljena, EU:C:2015:252) i od 6. rujna 2018., Klein/Komisija (C‑346/17 P, EU:C:2018:679). Konkretno tvrdi da je Opći sud propustio uzeti u obzir, s jedne strane, činjenicu da je žalitelj te postupke vodio ne samo u svoje ime i u ime atmeda nego i u ime Broncho‑Air Medizintechnika, društva koje je bilo prvotni nositelj prava na stavljanje na tržište proizvoda Inhaler, i, s druge strane, činjenicu da iako je Komisija, u skladu s utvrđenjima Suda, bila dužna donijeti odluku na temelju članka 8. Direktive 93/42, ona do danas to još nije učinila. Navodi da Opći sud nije uzeo u obzir ni činjenicu da žalitelj već 20 godina pokušava plasirati na tržište svoj proizvod i da je Komisija jedina koja je mogla omogućiti to plasiranje donošenjem odluke na temelju članka 8. Odluke 93/42.

65

Komisija osporava žaliteljeve navode. U tom smislu tvrdi da se Opći sud više puta pozvao na presudu od 22. travnja 2015., Klein/Komisija (C‑120/14 P, neobjavljena, EU:C:2015:252) i, konkretno, na utvrđenje da je Komisija bila dužna donijeti odluku na temelju članka 8. stavka 2. Direktive 93/42 nakon dopisa njemačkih tijela od 7. siječnja 1998. Tvrdi da Opći sud također nije zanemario postojanje takve obveze u okviru ispitivanja prigovora nedopuštenosti koji se temeljio na nerazumnosti roka proteklog prije nego što je ta osoba pozvala Komisiju da djeluje, ali se na tu točku oslonio u kontekstu ocjene te nerazumnosti u točkama 94. i 95. pobijanog rješenja.

66

Valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, cilj nadzora Suda u okviru žalbenog postupka osobito provjeriti je li Opći sud u dovoljnoj mjeri pravno razmotrio sve argumente koje je tužitelj istaknuo. U tom pogledu, Sud ne obvezuje Opći sud da cjelovito, stavku po stavku, obrazloži svaki stav koji su iznijele stranke u sporu. Dovoljno je da obrazloženje Općeg suda omogućava zainteresiranim strankama da saznaju razloge zbog kojih Opći sud nije prihvatio njihove argumente a Sudu da raspolaže s dovoljno elemenata za obavljanje nadzora (rješenje od 10. prosinca 2020., AL/Komisija, C‑356/20 P, neobjavljeno, EU:C:2020:1021, t. 38. i 39. te navedena sudska praksa).

67

Valja istaknuti da je Opći sud u točki 99. pobijanog rješenja zaključio da, imajući u vidu vrijeme proteklo do formalnog poziva na djelovanje, koji je Komisija uputila u skladu s člankom 8. stavkom 2. Direktive 93/42 za proizvod Inhaler, treba smatrati da je poziv od 28. rujna 2018. Komisiji bio upućen izvan razumnog roka.

68

Kako bi došao do tog zaključka, Opći je sud najprije u točkama 94. i 95. pobijanog rješenja istaknuo da su postupak zaštitne klauzule njemačka tijela pokrenula 7. siječnja 1998. i da je, iako je Komisijinu obvezu djelovanja Sud utvrdio tek u presudi od 22. travnja 2015., Klein/Komisija (C‑120/14 P, neobjavljena, EU:C:2015:252), na dan 7. siječnja 1998. ta obveza već postojala.

69

Nadalje, u točki 96. tog rješenja Opći je sud naglasio da se Broncho‑Air Medizintechnik, kao društvo koje je bilo prvotni nositelj prava na stavljanje na tržište proizvoda Inhaler, ni u jednom trenutku nije obratio Komisiji radi prikupljanja informacija o provedbi zaštitne klauzule u vezi sa zabranom stavljanja na tržište tog proizvoda, ili čak radi formalnog traženja da se donese odluka na temelju članka 8. stavka 2. Direktive 93/42.

70

Konačno, u točkama 97. i 98. pobijanog rješenja Opći je sud naglasio da kod sporazuma o ustupanju između tužitelja i društva Broncho‑Air Medizintechnik, koji je sklopljen otprilike devet godina nakon obavijesti od 7. siječnja 1998., bez obzira na to što su oni bili svjesni činjenice da Komisija nije djelovala nakon što su je njemačka tijela obavijestila o zaštitnoj klauzuli, nijedan se korak nije poduzeo kako bi je se formalno pozvalo da djeluje u skladu s člankom 265. UFEU‑a. Tek je nakon konačnog odbijanja njegove tužbe za naknadu štete, odnosno više od 20 godina nakon te obavijesti, žalitelj, djelujući među ostalim u ime društva Broncho‑Air Medizintechnik, pozvao Komisiju da djeluje.

71

U tom kontekstu, u točki 100. pobijanog rješenja Opći je sud odbacio argumentaciju, na koju se žalitelj navodno pozvao, da razdoblje koje je prethodilo sporazumu o ustupanju od 27. siječnja 2007. nije trebalo uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja razumnosti roka u kojem je Komisija bila pozvana djelovati, imajući u vidu činjenicu da je žalitelj imao pravo podnijeti tužbu zbog propusta samo kao korisnik prijenosa prava koji je izvršilo društvo Broncho‑Air Medizintechnik. Opći je sud u točki 101. tog rješenja dodao da, iako je žalitelj tvrdio da je Komisiju potaknuo na to da od 2007. godine „reaktivira” postupak zaštitne klauzule koji je bio pokrenut 1998., treba istaknuti da je cilj djelovanja zainteresirane osobe bio da Komisija donese odluku u pogledu zabrane stavljanja na tržište proizvoda effecto, a ne proizvoda Inhaler.

72

Valja podsjetiti na to da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, razumnost roka treba ocjenjivati s obzirom na sve okolnosti svakog pojedinog predmeta, a posebno značaj spora za zainteresiranu osobu, složenost predmeta i različite stadije postupka koje je institucija Unije slijedila, kao i ponašanje stranaka tijekom postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2016., Marchiani/Parlament, C‑566/14 P, EU:C:2016:437, t. 99. i 100. te navedenu sudsku praksu).

73

U tom pogledu, žalitelj je u svojim očitovanjima na prigovor nedopuštenosti u predmetu T‑562/19 konkretno spomenuo nekoliko okolnosti kojima se može definirati postupanje Komisije u odnosu na spomenutu sudsku praksu, među kojima je činjenica da je sama Komisija 2007. nastavila postupak zaštitne klauzule koji je bio pokrenut 1998., okolnost da je Sud već 2015. godine utvrdio obvezu djelovanja te institucije, činjenica da se sama Komisija u dopisu od 16. studenoga 2018. izričito pozvala na „njemačku obavijest od 7. siječnja 1998.”, istodobno postavivši činjenična i pravna pitanja u vezi samog proizvoda, dopis Komisije od 26. srpnja 2019. u kojem ga je obavijestila da su tako dostavljene informacije korisne, ili pak namjera Komisije da djeluje.

74

Međutim, treba reći da je obrazloženje koje Opći sud daje u točkama 94. do 98. pobijanog rješenja nedostatno imajući u vidu okolnosti ovog predmeta i argumentaciju koju iznosi žalitelj. Točnije, Opći je sud trebao konkretno navesti u kojoj mjeri bi te okolnosti mogle utjecati na razumnost roka u kojem je on pozvao Komisiju da djeluje.

75

U tim okolnostima, drugi žalbeni razlog valja prihvatiti u dijelu u kojem se on odnosi na povredu obveze obrazlaganja, te slijedom toga ukinuti pobijano rješenje, pri čemu nema potrebe ispitivati prvi i treći žalbeni razlog.

76

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, Sud može, u slučaju ukidanja odluke Općeg suda, sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.

77

U konkretnom slučaju, Sud raspolaže potrebnim informacijama kako bi konačno odlučio o dopuštenosti tužbe koju je podnio žalitelj.

78

U okviru prigovora nedopuštenosti koji je istakla pred Općim sudom, Komisija je iznijela tri razloga nedopuštenosti tužbe iz prvostupanjskog postupka, prihvaćena od strane Općeg suda, a koji su se temeljili na, prvi, djelomičnom nepostojanju aktivne procesne legitimacije žalitelja, drugi, nepravodobnosti te tužbe i, treći, nerazumnosti roka proteklog prije nego što je žalitelj pozvao Komisiju da djeluje.

79

Budući da svi žalbeni razlozi koji se odnose na djelomično nepostojanje aktivne procesne legitimacije žalitelja moraju biti odbijeni, kao što je utvrđeno u točki 34. ove presude, valja ispitati samo, s jedne strane, razlog nedopuštenosti koji se temelji na nepravodobnosti tužbe iz prvostupanjskog postupka i, s druge strane, razlog nedopuštenosti koji se temelji na nerazumnosti roka koji je protekao prije nego što je žalitelj pozvao Komisiju da djeluje.

80

Kada je riječ, kao prvo, o razlogu nedopuštenosti koji je iznijela Komisija, a temelji se na žaliteljevu nepoštovanju roka iz članka 265. drugog stavka UFEU‑a za podnošenje tužbe zbog propusta, Komisija tvrdi da ne treba dopis od 4. travnja 2019. promatrati kao opomenu koja joj je upućena u smislu članka 265. drugog stavka UFEU‑a, već dopis od 28. rujna 2018., imajući u vidu njegov naslov i sadržaj.

81

Međutim, kao što proizlazi iz razmatranja navedenih u točkama 43. do 61. ove presude, dopis od 28. rujna 2018. ne može se, imajući u vidu njegov tekst, smatrati pozivom na djelovanje od kojeg je počinjao teći rok za podnošenje tužbe na temelju članka 265. UFEU‑a.

82

Naprotiv, kao što proizlazi iz točke 28. pobijanog rješenja, žalitelj je u dopisu od 4. travnja 2019. izričito zatražio od Komisije da ga izvijesti je li donesena odluka u skladu s člankom 8. stavkom 2. Direktive 93/42 kada je riječ o proizvodu Inhaler, te je naveo da će, ako ta institucija ne dostavi odgovor do 12. travnja 2019., podnijeti tužbu pred Općim sudom. Stoga valja zaključiti da je taj dopis bio dovoljno izričit i precizan ne samo kako bi se tuženoj instituciji omogućilo da se konkretno upozna sa sadržajem odluke čije se donošenje od nje traži, nego i da se iz njega može razaznati da mu je cilj da tu instituciju prisili da zauzme stav.

83

U konkretnom slučaju tužba je podnesena 14. kolovoza 2019., odnosno u roku od dva mjeseca računajući od isteka prvog roka od dva mjeseca nakon upućivanja poziva na djelovanje od 4. travnja 2019., uvećanog za jednokratni rok radi udaljenosti od deset dana iz članka 60. Poslovnika Općeg suda.

84

U tim okolnostima treba odbiti razlog nedopuštenosti koji se temelji na nepravodobnosti tužbe iz prvostupanjskog postupka.

85

Kada je riječ, kao drugo, o razlogu nedopuštenosti koji se temelji na nerazumnosti roka u kojem je žalitelj uputio Komisiji poziv na djelovanje, potonja u bitnome navodi da su joj njemačka tijela 7. siječnja 1998. dostavila obavijest o postupku zaštitne klauzule za proizvod Inhaler, tako da je Komisija imala obvezu djelovati, čak i pod pretpostavkom da ju je Sud utvrdio tek 2015., već više od 21 godine, pa je tužba iz prvostupanjskog postupka u svakom slučaju bila podnesena izvan svakog razumnog roka.

86

Kao što je Opći sud u bitnome s pravom podsjetio u točki 93. pobijanog rješenja, razumno trajanje postupka ne može se odrediti upućivanjem na određenu apstraktno definiranu gornju granicu. Ono se mora ocjenjivati s obzirom na okolnosti svakog pojedinog predmeta, a posebno značaj spora za zainteresiranu osobu, složenost predmeta i različite stadije postupka koje je institucija Unije slijedila, kao i ponašanje stranaka tijekom postupka. U tom pogledu, popis relevantnih kriterija nije taksativan, a ocjena razumnosti navedenog roka ne zahtijeva od suda Unije da provede sustavno ispitivanje okolnosti predmeta u pogledu svakog od tih kriterija (vidjeti u tom smislu presude od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija, C‑58/12 P, EU:C:2013:770, t. 85. i 86., te od 5. lipnja 2018., Kolev i dr., C‑612/15, EU:C:2018:392, t. 72.).

87

Kada je konkretno riječ o postupanju dotične institucije, valja podsjetiti na njezinu obvezu da svoje nadležnosti izvršava u skladu s općim načelima prava Unije, posebno načelom dobre uprave (vidjeti po analogiji presudu od 10. ožujka 2011., Agencja Wydawnicza Technopol/OHIM, C‑51/10 P, EU:C:2011:139, t. 73.), sada izričito utvrđenim u članku 41. Povelje, čiji stavak 1. konkretno određuje da svatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku.

88

Kao što je Sud imao priliku istaknuti, to načelo zahtijeva da upravno tijelo s dužnom pažnjom i nepristrano ispita sve relevantne detalje zahtjeva koji su mu podneseni kako bi se uvjerilo da pri donošenju odluke raspolaže najpotpunijim i najpouzdanijim informacijama potrebnima za donošenje odluke. Osim toga, ta obveza postupanja s dužnom pažnjom, čija je prirodna posljedica pravo svake osobe na to da upravna tijela rješavaju njezine predmete nepristrano, pravično i u razumnom roku, zahtijeva u biti da to tijelo brižljivo i nepristrano ispita sve relevantne okolnosti predmetnog slučaja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 10. prosinca 1957., Société des usines à tubes de la Sarre/Visoko tijelo, 1/57 i 14/57, EU:C:1957:13, t. 220.; od 4. travnja 2017., Ombudsman/Staelen, C‑337/15 P, EU:C:2017:256, t. 34., te od 14. svibnja 2020., Agrobet CZ, C‑446/18, EU:C:2020:369, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

89

U tom kontekstu, na odnosnom je upravnom tijelu da konkretno zauzme stav, kada se to od njega očekuje, te da zaključi otvoreni postupak u razumnom roku.

90

U konkretnom slučaju, u svojim očitovanjima na prigovor nedopuštenosti žalitelj je tvrdio, prvo, da sudska praksa na koju se Komisija poziva i koja proizlazi iz presude od 25. rujna 2003., Schlüsselverlag J. S. Moser i dr./Komisija (C‑170/02 P, EU:C:2003:501, t. 36.), radi utvrđivanja da joj je poziv na djelovanje bio upućen izvan razumnog roka, nije relevantna s obzirom na to da se odnosi na primjenu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 4064/89 od 21. prosinca 1989. o kontroli koncentracija između poduzetnika (SL 1989., L 395, str. 1.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1310/97 od 30. lipnja 1997. (SL 1997., L 180, str. 1.), koja je sadržavala stroge rokove s ciljem ograničavanja trajanja tih postupaka. Ističe da Direktiva 93/42 s druge strane ne sadržava takve stroge rokove.

91

Takvu argumentaciju treba odbaciti jer iz ustaljene sudske prakse, na koju se s pravom podsjeća u točki 91. pobijanog rješenja, proizlazi da se poštovanje razumnog roka zahtijeva uvijek kada, ako ništa nije propisano, načela pravne sigurnosti ili zaštite legitimnih interesa predstavljaju prepreku tome da institucije, tijela, uredi i agencije Unije te fizičke ili pravne osobe postupaju bez ikakva vremenskog ograničenja, stvarajući tako među ostalim opasnost za stabilnost stečenih pravnih položaja (vidjeti također u tom smislu presudu od 14. lipnja 2016., Marchiani/Parlament, C‑566/14 P, EU:C:2016:437, t. 96. te navedenu sudsku praksu).

92

Drugo, žalitelj se poziva na sâm Komisijin nastavak postupka zaštite. Konkretno, tvrdi da je sama ta institucija u dopisu od 22. veljače 2007. žalitelju kao i njemačkim tijelima predložila da se žaliteljev proizvod ispita „u okviru postupka zaštitne klauzule iz 1998. i da se analizira na temelju novih informacija”, tako da događaji prije 2007. godine, kada je riječ o tom postupku zaštitne klauzule, nisu relevantni. Žalitelj u svojim očitovanjima također naglašava da se sama Komisija u svojem dopisu od 16. studenoga 2018. izričito pozvala na obavijest njemačkih tijela od 7. siječnja 1998., izjavljujući da upravo analizira njegov prvi zahtjev. Nadalje, Komisija je 18. prosinca 2018. žalitelju dostavila detaljan upitnik o činjeničnim i pravnim aspektima u vezi sa zabranom stavljanja na tržište proizvoda Inhaler i postupkom zaštitne klauzule koji su pokrenula njemačka tijela.

93

U tom pogledu, kao što se podsjeća u točkama 86. do 89. ove presude, razumno trajanje postupka treba ocjenjivati s obzirom na okolnosti svakog pojedinog predmeta, a posebno značaj spora za zainteresiranu osobu, složenost predmeta i različite stadije postupka koje je institucija Unije slijedila, kao i ponašanje stranaka tijekom postupka.

94

Kada je prije svega riječ o značaju spora za zainteresiranu osobu, valja istaknuti da je proizvod Inhaler bio predmet odluke o zabrani stavljanja na tržište koju su donijela njemačka tijela, pri čemu su ta tijela pokrenula postupak zaštitne klauzule na temelju članka 8. Direktive 93/42. Međutim, Komisija do danas nije donijela odluku nakon zaprimanja te obavijesti njemačkih tijela, onemogućujući time stavljanje na tržište tog proizvoda.

95

Nadalje, kada je riječ o različitim stadijima postupka koje je Komisija slijedila, valja prije svega istaknuti da je sama ta institucija 22. veljače 2007. predložila da se nastavi postupak za proizvod Inhaler koji su njemačka tijela pokrenula 1998., tako da žalitelj s pravom ističe da nema potrebe uzimati u obzir razdoblje prije 22. veljače 2007. prilikom ocjenjivanja razumnosti roka u kojem je Komisiji upućen poziv na djelovanje.

96

Nadalje, Komisija se u dopisu od 16. studenoga 2018. upućenom žalitelju isto tako izričito pozvala na obavijest njemačkih tijela od 7. siječnja 1998. izjavljujući da upravo analizira prvi žaliteljev zahtjev, i to ovim riječima:

„Trenutno analiziramo vaš prvi zahtjev. Do kraja studenoga 2018. obavijestit ćemo vas hoće li Komisija nastaviti razmatrati obavijest njemačkih tijela od 7. siječnja 1998. te hoće li u tu svrhu pokrenuti odgovarajuće konzultacije sa zainteresiranim stranama.”

97

Osim toga, dana 18. prosinca 2018. ponovno je Komisija bila ta koja je, pozivajući se na spomenutu obavijest, žalitelju dostavila detaljan upitnik o činjeničnim i pravnim aspektima u vezi sa zabranom stavljanja na tržište proizvoda Inhaler i postupkom zaštitne klauzule koji su pokrenula njemačka tijela.

98

Kada je konačno riječ o postupanju Komisije tijekom postupka, pored toga što je ta institucija propustila, kršeći načela na koja se podsjeća u točkama 87. do 89. ove presude, donijeti bilo kakvu odluku nakon zaprimanja obavijesti njemačkih tijela od 7. siječnja 1998., i to unatoč, s jedne strane, pozivu Parlamenta u tom smislu sadržanom u njegovoj rezoluciji P7_TA (2011) 0017, spomenutoj u točki 17. pobijanog rješenja, i, s druge strane, utvrđenju Suda u presudi od 22. travnja 2015., Klein/Komisija (C‑120/14 P, neobjavljena, EU:C:2015:252), da je Komisija bila dužna donijeti odluku na temelju članka 8. stavka 2. Direktive 93/42 nakon te obavijesti, treba konkretno uzeti u obzir izjave koje je Komisija dala žalitelju nakon presude od 6. rujna 2018., Klein/Komisija (C‑346/17 P, EU:C:2018:67) i dopisa žalitelja od 28. rujna 2018.

99

Dakle, iz Komisijinih dopisa od 16. studenoga i 18. prosinca 2018., na čiji se sadržaj podsjeća u točkama 96. i 97. ove presude, proizlazi da ta institucija uopće nije isključivala mogućnost donošenja tražene odluke unatoč roku koji je protekao od kad joj je upućen zahtjev, s obzirom na to da se u tim dokumentima uostalom ne izražava ni najmanja rezerva u pogledu nerazumnosti roka u kojem je Komisija bila pozvana da djeluje.

100

U tim okolnostima valja odbiti razlog nedopuštenosti, iznesen od Komisije, koji se temelji na nerazumnosti roka proteklog prije nego što ju je žalitelj pozvao da djeluje.

101

Slijedom svih navedenih razmatranja, tužba koju je žalitelj podnio Općem sudu na temelju članka 265. UFEU‑a, a kojom je tražio da se utvrdi da je Komisija nezakonito propustila djelovati u okviru postupka zaštitne klauzule koji je Savezna Republika Njemačka pokrenula 7. siječnja 1998. i donijeti odluku u skladu s Direktivom 93/42 za proizvod Inhaler, jest dopuštena jer je žalitelj tu tužbu podnio kao korisnik prijenosa prava do kojeg je došlo između njega i društva Broncho‑Air Medizintechnik.

102

Međutim, budući da u pogledu merituma spor nije en état d’être jugé, predmet treba uputiti Općem sudu na ponovno odlučivanje.

103

Budući da se predmet vraća Općem sudu na ponovno odlučivanje, o troškovima valja odlučiti naknadno.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: