–

za osobu MM, V. T. Bratoevska i T. Gincheva, advokati,

–

za bugarsku vladu, T. Tsingileva i L. Zaharieva, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, M. J. Ruiz Sánchez, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, C. Ladenburger, I. Zaloguin i S. Grünheid, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 6. stavka 1. i članka 8. stavka 1. točke (c) Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.), kao i članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Taj je zahtjev podnesen u okviru kaznenog postupka pokrenutog protiv osobe MM u kojem se dovodi u pitanje valjanost europskog uhidbenog naloga izdanog protiv nje u prilog zahtjevu za preispitivanje mjere određivanja pritvora koja se odnosi na nju.

3

Člankom 1. Okvirne odluke 2002/584, naslovljenim „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, određuje se:

„1.   Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

2.   Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.

3.   Ova Okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”

4

Člankom 6. te okvirne odluke, naslovljenim „Utvrđivanje nadležnih pravosudnih tijela”, predviđa se:

„1.   Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog jest pravosudno tijelo države članice koja izdaje uhidbeni nalog, nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države.

2.   Pravosudno tijelo izvršenja jest pravosudno tijelo države članice izvršenja nadležno za izvršenje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države.

3.   Svaka država članica obavještava Glavno tajništvo Vijeća o nadležnim pravosudnim tijelima u skladu sa svojim pravom.”

5

Člankom 8. te okvirne odluke, naslovljenim „Sadržaj i oblik europskog uhidbenog naloga”, u njegovu stavku 1. točki (c) određuje se:

„Europski uhidbeni nalog sadrži sljedeće informacije, u skladu s obrascem u Prilogu:

[…]

[…]”

6

U Prilogu Okvirnoj odluci 2002/584 predviđa se obrazac s jedinstvenim oblikom europskog uhidbenog naloga. Rubrika (b) tog obrasca, koja se odnosi na „[o]dluk[u] na kojoj se temelji nalog”, u točki 1. upućuje na „[u]hidbeni nalog ili sudsk[u] odluk[u] s jednakim učinkom”.

7

Okvirna odluka 2002/584 prenesena je u bugarsko pravo Zakonom za ekstradiciata i evropeiskata zapoved za arest (Zakon o izručenju i europskom uhidbenom nalogu, DV br. 46/05 od 3. lipnja 2005., u daljnjem tekstu: ZEEZA). U članku 37. ZEEZA‑e navode se odredbe o izdavanju europskog uhidbenog naloga gotovo jednakim tekstom kao što je onaj članka 8. te okvirne odluke.

8

Na temelju članka 56. stavka 1. točke 1. ZEEZA‑e, državni odvjetnik je u preliminarnoj fazi kaznenog postupka nadležan za izdavanje europskog uhidbenog naloga protiv okrivljenika. Tijekom te faze kaznenog postupka bugarsko pravo ne predviđa mogućnost da sud sudjeluje u izdavanju europskog uhidbenog naloga ili da provede nadzor valjanosti tog uhidbenog naloga, ni prije ni nakon njegova izdavanja.

9

Na temelju članka 200. nakazatelno procesualen kodeksa (Zakonik o kaznenom postupku, u daljnjem tekstu: NPK), u vezi s člankom 66. ZEEZA‑e, protiv europskog uhidbenog naloga može se podnijeti pravni lijek samo višem tijelu državnog odvjetništva.

10

Nalog za privođenje, čiji je cilj privesti osobu osumnjičenu da je počinila kazneno djelo pred policijska istražna tijela, uređuje se člankom 71. NPK‑a. Protiv tog naloga za privođenje pravni lijek može se podnijeti jedino državnom odvjetniku.

11

Podizanje optužnice protiv osobe osumnjičene da je počinila kazneno djelo uređuje se osobito člankom 219. NPK‑a.

12

U članku 219. stavku 1. NPK‑a navodi se da „[a]ko postoje dostatni dokazi o krivnji određene osobe […], istražno tijelo podnosi izvješće državnom odvjetniku i podiže optužnicu protiv te osobe donošenjem odluke u tu svrhu”. Riječ je o aktu koji donosi istražno tijelo, pod nadzorom državnog odvjetnika. Kao što proizlazi iz članka 219. stavaka 4. do 8. i članka 221. NPK‑a, cilj te odluke jest obavijestiti osobu koja je osumnjičena da je počinila kazneno djelo o optužnici te joj dati mogućnost da se brani. Pravni učinak navedene odluke nije da se okrivljeniku određuje pritvor.

13

Protiv odluke istražnog tijela o podizanju optužnice pravni lijek ne može se podnijeti sudu. Može se podnijeti jedino državnom odvjetniku. Naime, člankom 200. NPK‑a određuje se da se „[p]rotiv odluke istražnog tijela pravni lijek podnosi državnom odvjetniku. Protiv odluke državnog odvjetnika, u pogledu koje se ne provodi sudski nadzor, pravni lijek podnosi se pred višim tijelom državnog odvjetništva, čija je odluka konačna”.

14

Određivanje pritvora osobi protiv koje se vodi kazneni progon uređuje se, tijekom preliminarne faze kaznenog postupka, člankom 64. NPK‑a.

15

Sukladno članku 64. stavku 1. NPK‑a „[m]jeru određivanja pritvora tijekom preliminarnog postupka donosi nadležan prvostupanjski sud na zahtjev državnog odvjetnika”.

16

Za potrebe podnošenja takvog zahtjeva državni odvjetnik treba ocijeniti jesu li ispunjeni uvjeti koji se zahtijevaju člankom 63. stavkom 1. NPK‑a kako bi se od tog suda tražilo da okrivljeniku, nakon što je protiv njega podignuta optužnica, u okviru preliminarnog postupka odredi najstrožu mjeru određivanja pritvora.

17

U skladu s člankom 64. stavkom 2. NPK‑a, državni odvjetnik može donijeti mjeru kojom se nalaže zadržavanje okrivljenika na najdulje 72 sata kako bi se omogućilo pojavljivanje te osobe pred sudom koji je nadležan da, ovisno o slučaju, donese mjeru pritvora.

18

Člankom 64. stavkom 3. NPK‑a navodi se da „sud odmah ispituje predmet […] uz sudjelovanje okrivljenika”.

19

U skladu s člankom 64. stavkom 4. NPK‑a, sud je tijelo nadležno za ispitivanje zahtjeva za određivanje pritvora te ocjenjuje treba li naložiti tu mjeru, naložiti blažu mjeru ili općenito odbiti naložiti obvezujuću postupovnu mjeru protiv okrivljenika.

20

U skladu s člankom 270. NPK‑a, naslovljenim „Odluke o prisilnoj mjeri i drugim mjerama sudskog nadzora tijekom sudskog postupka”:

„1.   Pitanje ublažavanja prisilne mjere može se iznijeti u svakom trenutku sudskog postupka. U slučaju promjene okolnosti novi zahtjev koji se odnosi na prisilnu mjeru može se podnijeti pred nadležnim sudom.

2.   Sud odlučuje rješenjem na javnoj raspravi.

[…]

4.   Na rješenje iz stavaka 2. i 3. može se podnijeti žalba […]”

21

U Bugarskoj je pokrenut kazneni postupak protiv 41 okrivljenika zbog sudjelovanja u zločinačkom udruženju koje trguje opojnim drogama. Od tih osoba 16 ih je pobjeglo, među njima i osoba MM.

22

Odlukom od 8. kolovoza 2019., donesenom na temelju članka 71. NPK‑a, istražno tijelo izdalo je tjeralicu za osobom MM kako bi se po službenoj dužnosti privela policijskim službama. Ta odluka koju je izdao policijski istražitelj nikad nije stvarno provedena.

23

Odlukom od 9. kolovoza 2019., uz odobrenje državnog odvjetnika, istražno tijelo podiglo je optužnicu protiv osobe MM zbog sudjelovanja u zločinačkom udruženju koje trguje opojnim drogama. Budući da je osoba MM pobjegla, ta je odluka, koja prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev nije imala za pravni učinak određivanje pritvora toj osobi, nego je imala za cilj samo da se osoba obavijesti o optužbama protiv nje, dostavljena samo njezinu odvjetniku kojeg je imenovao sud.

24

Državni odvjetnik izdao je 16. siječnja 2020. europski uhidbeni nalog protiv osobe MM. U rubrici u kojoj se navodi „[o]dluka na kojoj se temelji nalog”, u točki 1., naslovljenoj „[u]hidbeni nalog ili sudska odluka s jednakim učinkom”, navodi se jedino odluka od 9. kolovoza 2019. kojom je protiv osobe MM podignuta optužnica.

25

Predmet je 25. ožujka 2020. proslijeđen sudu koji je uputio zahtjev radi ispitivanja merituma.

26

Državni odvjetnik podnio je 16. travnja 2020. zahtjev za određivanje pritvora osobama koje su pobjegle, među kojima je osoba MM. Na javnoj raspravi održanoj 24. travnja 2020. sud koji je uputio zahtjev odbacio je taj zahtjev uz obrazloženje da na temelju nacionalnog prava nije moguće naložiti takav pritvor u odsutnosti okrivljenika.

27

Osoba MM uhićena je 5. srpnja 2020. u Španjolskoj prilikom izvršenja europskog uhidbenog naloga od 16. siječnja 2020. Predana je 28. srpnja 2020. bugarskim pravosudnim tijelima. Istog je dana državni odvjetnik podnio zahtjev za određivanje pritvora osobi MM.

28

Nakon što je održana rasprava na kojoj se osoba MM osobno pojavila te je saslušana, sud koji je uputio zahtjev naložio je 29. srpnja 2020. da joj se odredi pritvor.

29

Osoba MM podnijela je 5. kolovoza 2020. žalbu protiv odluke kojom joj se određuje pritvor, u kojoj se osobito pozvala na nezakonitost europskog uhidbenog naloga izdanog protiv nje te je od žalbenog suda tražila da Sudu uputi zahtjev za prethodnu odluku.

30

Žalbeni sud potvrdio je 14. kolovoza 2020. odluku kojom se određuje pritvor osobi MM, pri čemu nije razmatrao pitanja povezana s nedostacima koje može sadržavati navedeni europski uhidbeni nalog te je odbio zahtjev da se Sudu uputi zahtjev za prethodnu odluku.

31

Osoba MM podnijela je 27. kolovoza 2020. novi zahtjev sudu koji je uputio zahtjev na temelju članka 270. NPK‑a kojim se traži provođenje nadzora zakonitosti odluke kojom se određuje njezino smještanje u pritvor.

32

Na javnoj raspravi koja se održala 3. rujna 2020. osoba MM osobito se pozvala na nezakonitost europskog uhidbenog naloga izdanog protiv nje, pri čemu je navela da španjolsko pravosudno tijelo koje je izvršilo taj nalog nije uzelo u obzir tu nezakonitost zbog toga što je osoba MM pristala na predaju bugarskim tijelima. Osoba MM istaknula je pravo da se pozove na tu nezakonitost pred sudom koji je uputio zahtjev te je tvrdila da je zbog navedene nezakonitosti pritvor određen u odnosu na nju nevaljan. Osoba MM stoga je tražila ukidanje tog pritvora.

33

U tim je okolnostima Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

34

Dopisom od 1. prosinca 2020. sud koji je uputio zahtjev obavijestio je Sud da je odluka kojom se određuje privremena mjera u obliku zadržavanja osobe MM u pritvoru promijenjena 27. studenoga 2020. i da je ta privremena mjera sada u obliku kućnoga pritvora.

35

Aktom podnesenim 4. rujna 2020. sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku predviđenom člankom 107. Poslovnika Suda.

36

U tom pogledu, kao prvo, treba navesti da se ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje Okvirne odluke 2002/584, koja spada u područja iz glave V. trećeg dijela UFEU‑a, a koja uređuje područje slobode, sigurnosti i pravde. O njemu se, dakle, može odlučivati u hitnom prethodnom postupku, predviđenom u članku 23.a Statuta Suda Europske unije i članku 107. njegova poslovnika.

37

Kao drugo, što se tiče kriterija hitnosti, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda treba uzeti u obzir okolnost da je osobi na koju se odnosi glavni predmet, na datum podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku, oduzeta sloboda i da njezino zadržavanje u istražnom zatvoru ovisi o ishodu glavnog postupka (vidjeti u tom smislu presude od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državno odvjetništvo u Lübecku i Zwickauu), C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456, t. 38. kao i od 14. svibnja 2020., Országos Idegenrendészeti Főigazgatóság Dél‑alföldi Regionális Igazgatóság, C‑924/19 PPU i C‑925/19 PPU, EU:C:2020:367, t. 99.).

38

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz točaka 21., 28., 31. i 32. ove presude, osoba MM se u glavnom sporu sumnjiči za sudjelovanje u zločinačkom udruženju koje trguje opojnim drogama te je protiv nje 29. srpnja 2020. donesena odluka o određivanju pritvora. Osoba MM podnijela je 27. kolovoza 2020. zahtjev sudu koji je uputio zahtjev na temelju članka 270. NPK‑a kojim se traži provođenje nadzora zakonitosti te odluke pozivajući se u tom kontekstu na nezakonitost europskog uhidbenog naloga izdanog protiv nje.

39

Iz toga slijedi da je zadržavanje osobe MM u pritvoru u trenutku podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku ovisilo o odluci Suda s obzirom na to da bi njegov odgovor na pitanja koja je sud koji je uputio zahtjev postavio mogao imati neposredne posljedice na ishod odluke o određivanju pritvora. Osim toga, izmjena prisilne mjere određene protiv osobe MM u kućni pritvor ne utječe na taj zaključak jer kućni pritvor također može znatno ograničiti slobodu osobe MM.

40

U tim okolnostima, treće vijeće Suda odlučilo je 21. rujna 2020. na prijedlog suca izvjestitelja i nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika prihvatiti zahtjev suda koji je uputio zahtjev da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom postupku.

41

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da je za priznavanje svojstva „pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog”, u smislu te odredbe, potrebno postojanje sudskog nadzora odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga i nacionalne odluke na koju se potonji nalog nadovezuje.

42

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev navodi da treba smatrati kako je odluku o izdavanju europskog uhidbenog naloga o kojem je riječ u glavnom postupku i nacionalni akt o podizanju optužnice na temelju kojeg je izdan taj nalog izdao sam državni odvjetnik. Međutim, s obzirom na to da se primjenjivim nacionalnim pravom ne predviđa pravni lijek protiv tih akata, taj sud smatra da je potrebno da Sud odluči o usklađenosti tog prava s člankom 6. stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584.

43

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev ne dovodi u pitanje kvalifikaciju državnog odvjetnika kao pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 s obzirom na elemente koje ističe Sud kako bi mogao utvrditi tu kvalifikaciju, a to su, s jedne strane, njegovo sudjelovanje u kaznenom sudovanju i, s druge strane, njegovo neovisno postupanje u izvršavanju dužnosti povezanih s izdavanjem europskog uhidbenog naloga (vidjeti u tom pogledu presude od 27. svibnja 2019., OG i PI (Državno odvjetništvo u Lübecku i Zwickauu), C‑508/18 i C‑82/19 PPU, EU:C:2019:456, t. 51. i 74. kao i od 12. prosinca 2019., Državno odvjetništvo Velikog Vojvodstva Luksemburga i Openbaar Ministerie (Državna odvjetništva u Lyonu i Toursu), C‑566/19 PPU i C‑626/19 PPU, EU:C:2019:1077, t. 52.).

44

Međutim, kao što je Sud pojasnio, postojanje sudskog nadzora odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga koju je donijelo tijelo koje nije sud nije uvjet da bi to tijelo moglo imati svojstvo pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog, u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584. Taj zahtjev ne odnosi se na pravila o pravnom položaju i ustrojstvu tog tijela, nego na postupak izdavanja takvog naloga, koji mora ispunjavati zahtjeve djelotvorne sudske zaštite (presuda od 24. studenoga 2020., Openbaar Ministerie (Krivotvorenje isprava), C‑510/19, EU:C:2020:953, t. 46. i navedena sudska praksa).

45

S druge strane, nepostojanje takvog sudskog nadzora odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga koju je donijelo tijelo različito od suda bitno je za odgovor na prvi dio trećeg pitanja, tako da će se u okviru odgovora na to pitanje ispitati zahtjevi svojstveni djelotvornoj sudskoj zaštiti u slučaju u kojem se čini da, na temelju nacionalnog prava države članice izdavanja, pretpostavke za izdavanje tog naloga i nacionalne odluke na temelju koje je izdan taj nalog ne mogu biti predmet sudskog nadzora u toj državi članici, ni prije ni nakon predaje tražene osobe.

46

Stoga, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da za priznavanje svojstva „pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog”, u smislu te odredbe, nije potrebno postojanje sudskog nadzora odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga i nacionalne odluke na koju se potonji nalog nadovezuje.

47

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 8. stavak 1. točku (c) Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da europski uhidbeni nalog treba smatrati nevaljanim ako se ne temelji na „[nacionalnom] uhidben[om] nalog[u] ili drug[oj] izvršiv[oj] sudsk[oj] odlu[ci] s istim učinkom” u smislu te odredbe.

48

Najprije valja podsjetiti na to da načelo uzajamnog priznavanja na kojem se sustav europskog uhidbenog naloga temelji počiva na uzajamnom povjerenju među državama članicama u to da njihovi nacionalni pravni sustavi mogu pružiti odgovarajuću i stvarnu zaštitu temeljnih prava priznatih na razini Unije, a osobito onih u Povelji (presuda od 1. lipnja 2016., Bob‑Dogi, C‑241/15, EU:C:2016:385, t. 33. i navedena sudska praksa).

49

Načela uzajamnog priznavanja i uzajamnog povjerenja na kojima se sustav europskog uhidbenog naloga temelji počivaju osobito na pretpostavci da je europski uhidbeni nalog izdan u skladu s minimalnim zahtjevima o kojima ovisi njegova valjanost, među kojima je i zahtjev iz članka 8. stavka 1. točke (c) Okvirne odluke 2002/584. Naime, sudska zaštita na dvije razine načelno ne postoji u situaciji u kojoj se primjenjuje postupak izdavanja europskog uhidbenog naloga a da prije izdavanja potonjeg naloga nacionalno pravosudno tijelo nije donijelo odluku, poput izdavanja nacionalnog uhidbenog naloga, na koju se nadovezuje europski uhidbeni nalog (vidjeti u tom smislu presudu od 1. lipnja 2016., Bob‑Dogi, C‑241/15, EU:C:2016:385, t. 57.).

50

Imajući to na umu, člankom 8. stavkom 1. točkom (c) Okvirne odluke 2002/584 predviđa se da europski uhidbeni nalog mora sadržavati informacije, navedene u skladu s obrascem iz priloga toj okvirnoj odluci, koje se odnose na postojanje „izvršive presude, uhidbenog naloga ili druge izvršive sudske odluke s istim učinkom, obuhvaćene odredbama članaka 1. i 2.” navedene okvirne odluke. Te informacije se moraju navesti u rubrici (b) obrasca koji se nalazi u tome prilogu odluci, naslovljenoj „Odluka na kojoj se temelji uhidbeni nalog”, u čijoj se točki 1. predviđa da treba navesti „[u]hidbeni nalog ili sudsk[u] odluk[u] s jednakim učinkom”.

51

Treba podsjetiti na to da, iako Okvirna odluka 2002/584 ne sadržava preciznu definiciju pojma „uhidbeni nalog ili sudska odluka s jednakim učinkom”, iz prakse Suda proizlazi da se on odnosi, kao prvo, na nacionalni akt različit od europskog uhidbenog naloga (vidjeti u tom smislu presudu od 1. lipnja 2016., Bob‑Dogi, C‑241/15, EU:C:2016:385, t. 58.).

52

Kao drugo, kad je riječ o tome što bi se trebalo podrazumijevati pod pojmom „sudska odluka”, odlučeno je da taj pojam označava odluke tijela koja sudjeluju u kaznenom sudovanju država članica, osim policijskih službi (presuda od 10. studenoga 2016., Özçelik, C‑453/16 PPU, EU:C:2016:860, t. 33.).

53

Kao treće, kada je riječ o prirodi akta na koji se odnosi članak 8. stavak 1. točka (c) Okvirne odluke 2002/584, kao što u biti navodi nezavisni odvjetnik u točkama 90. do 93. svojeg mišljenja, kako bi nacionalni akt na kojem se temelji europski uhidbeni nalog bio obuhvaćen pojmom „[nacionalni] uhidbeni nalog ili sudska odluka s istim učinkom”, u smislu te odredbe, on mora, čak i ako u zakonodavstvu države članice izdavanja nije utvrđen pod nazivom „nacionalni uhidbeni nalog”, proizvoditi jednake pravne učinke, odnosno učinke naloga za potragu i uhićenje osobe protiv koje se vodi kazneni progon. Taj se pojam dakle ne odnosi na sve akte kojima se pokreće kazneni progon protiv osobe, nego samo na akte kojima se na temelju prisilne mjere omogućuje uhićenje te osobe radi njezina dovođenja pred sud u svrhu provođenja radnji kaznenog postupka.

54

U ovom slučaju, iz podataka sadržanih u zahtjevu za prethodnu odluku proizlazi da je akt na temelju kojeg je izdan europski uhidbeni nalog protiv osobe MM odluka o podizanju optužnice od 9. kolovoza 2019. koju je donio državni odvjetnik, čiji je isključivi cilj da se osobu obavijesti o optužbama protiv nje te da joj se da mogućnost da se brani podnošenjem objašnjenja i dokaznih prijedloga.

55

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev je u odgovoru na zahtjev Suda za pojašnjenje pojasnio da, osim naloga za privođenje koji proizlazi iz odluke od 8. kolovoza 2019. koju su izdale policijske službe, nijedan drugi nacionalni uhidbeni nalog nije izdan protiv osobe MM. Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava, među ostalim, da u odnosu na osobu MM nije donesena nijedna odluka na temelju članka 64. stavka 2. NPK‑a.

56

S obzirom na te okolnosti i u mjeri u kojoj se one pokažu točnima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, čini se da europski uhidbeni nalog o kojem je riječ u glavnom predmetu nema za pravni temelji nacionalni uhidbeni nalog ili izvršivu sudsku odluku s istim učinkom, protivno onomu što se zahtijeva člankom 8. stavkom 1. točkom (c) Okvirne odluke 2002/584, tako da je ovaj europski uhidbeni nalog nevaljan.

57

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 8. stavak 1. točku (c) Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da europski uhidbeni nalog treba smatrati nevaljanim ako se ne temelji na „[nacionalnom] uhidben[om] nalog[u] ili drug[oj] izvršiv[oj] sudsk[oj] odlu[ci] s istim učinkom” u smislu te odredbe. Taj pojam odnosi se na nacionalne mjere koje je donijelo pravosudno tijelo u svrhu potrage za osobom protiv koje se vodi kazneni progon i njezina uhićenja, radi njezina dovođenja pred sud u svrhu provođenja radnji kaznenog postupka. Na sudu koji je uputio zahtjev jest da provjeri proizvodi li nacionalni akt o podizanju optužnice, kao što je onaj na kojem se temelji europski uhidbeni nalog u glavnom postupku, takve pravne učinke.

58

Svojim trećim pitanjem, koje se sastoji od dva dijela, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li, kao prvo, ako u zakonodavstvu države članice izdavanja ne postoje odredbe kojima se predviđa pravni lijek u svrhu provođenja nadzora uvjeta u kojima je europski uhidbeni nalog izdalo tijelo koje, iako sudjeluje u sudovanju u toj državi članici, sâmo nije sud, Okvirnu odluku 2002/584, u vezi s pravom na djelotvornu sudsku zaštitu zajamčenim člankom 47. Povelje, tumačiti na način da se njome nacionalnom sudu koji odlučuje o pravnom lijeku kojim se osporava zakonitost zadržavanja u pritvoru osobe koja je predana na temelju europskog uhidbenog naloga izdanog na temelju nacionalnog akta koji se ne može kvalificirati kao „[nacionalni] uhidbeni nalog ili druga izvršiva sudska odluka s istim učinkom”, u smislu članka 8. stavka 1. točke (c) te okvirne odluke, i u okviru kojeg se ističe razlog koji se temelji na nevaljanosti tog europskog uhidbenog naloga s obzirom na pravo Unije, nalaže da se proglasi nadležnim za provođenje takvog nadzora valjanosti. Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Okvirnu odluku 2002/584, u vezi s pravom na djelotvornu sudsku zaštitu zajamčenim člankom 47. Povelje, tumačiti na način da se njima nalaže da utvrđenje nacionalnog suda, prema kojem je europski uhidbeni nalog izdan protivno članku 8. stavku 1. točki (c) te okvirne odluke jer se ne temelji na „[nacionalnom] uhidben[om] nalog[u] ili drug[oj] izvršiv[oj] sudsk[oj] odlu[ci] s istim učinkom” u smislu te odredbe, ima za posljedicu puštanje na slobodu osobe kojoj je određen pritvor nakon što ju je država članica izvršenja predala državi članici izdavanja.

59

Prvim dijelom trećeg pitanja sud koji je uputio zahtjev pita je li, kad se suočava s posljedicama izvršenja europskog uhidbenog naloga u okviru pravnog lijeka koji se odnosi na ukidanje pritvora osobi MM, dužan dodijeliti djelotvornu sudsku zaštitu koja se zahtijeva člankom 47. Povelje ili se pak treba proglasiti nenadležnim za problematiku valjanosti europskog uhidbenog naloga i dati osobi MM mogućnost da ponovno podnese pravni lijek u svrhu dobivanja novčane naknade.

60

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da mu se bugarskim postupovnim pravom primjenjivim u kaznenim stvarima ne dopušta mogućnost, kada odlučuje o zahtjevu kojim se dovodi u pitanje zakonitost mjere određivanja pritvora na temelju članka 270. NPK‑a, provođenja incidentalnog nadzora valjanosti nacionalnog ili europskog uhidbenog naloga jer nije nadležan za odlučivanje o odluci državnog odvjetnika o izdavanju takvog naloga, protiv koje se može podnijeti pravni lijek samo pred višim tijelom državnog odvjetništva.

61

U tom pogledu, kao što je Sud već presudio, kad je riječ o postupku povodom europskog uhidbenog naloga, jamstvo u pogledu poštovanja prava osobe čija se predaja traži jest ponajprije odgovornost države članice izdavanja, za koju valja pretpostaviti da poštuje pravo Unije i, osobito, temeljna prava koja potonja priznaje (presude od 23. siječnja 2018., Piotrowski, C‑367/16, EU:C:2018:27, t. 50. i od 6. prosinca 2018., IK (Izvršenje europskog uhidbenog naloga),C‑551/18 PPU, EU:C:2018:991, t. 66.).

62

Iz prakse Suda također proizlazi da sustav europskog uhidbenog naloga obuhvaća zaštitu postupovnih i temeljnih prava koja moraju biti zajamčena traženoj osobi na dvjema razinama, s obzirom na to da se na sudsku zaštitu na prvoj razini, prilikom donošenja nacionalne odluke poput nacionalnog uhidbenog naloga, nadovezuje zaštita koja se mora osigurati na drugoj razini, prilikom izdavanja europskog uhidbenog naloga, do kojeg može doći, ovisno o slučaju, u kratkom roku nakon donošenja spomenute nacionalne sudske odluke (presude od 12. prosinca 2019.,Državno odvjetništvo Velikog Vojvodstva Luksemburga i Openbaar Ministerie (Državna odvjetništva u Lyonu i Toursu), C‑566/19 PPU i C‑626/19 PPU, EU:C:2019:1077, t. 59. kao i od 12. prosinca 2019., Openbaar Ministerie (Državno odvjetništvo Švedske), C‑625/19 PPU, EU:C:2019:1078, t. 38.).

63

Stoga, kad je riječ o mjeri poput izdavanja europskog uhidbenog naloga, kojom se može ugroziti pravo na slobodu osobe o kojoj je riječ, ta zaštita podrazumijeva donošenje odluke koja ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite, u najmanju ruku na jednoj od dviju razina te zaštite (presude od 12. prosinca 2019., Državno odvjetništvo Velikog Vojvodstva Luksemburga i Openbaar Ministerie (Državna odvjetništva u Lyonu i Toursu), C‑566/19 PPU i C‑626/19 PPU, EU:C:2019:1077, t. 60. kao i od 12. prosinca 2019., Openbaar Ministerie (Državno odvjetništvo Švedske), C‑625/19 PPU, EU:C:2019:1078, t. 39.).

64

Osim toga, druga razina zaštite prava osobe o kojoj je riječ podrazumijeva da pravosudno tijelo koje izdaje nalog provjerava jesu li ispunjene pretpostavke za izdavanje europskog uhidbenog naloga i objektivno ispituje, uzimajući u obzir sve elemente koji idu na teret osobi o kojoj je riječ kao i one koji joj idu u korist, pri čemu ne smije biti izložen riziku vanjskih uputa, osobito onih izvršne vlasti, je li navedeno izdavanje proporcionalno (presude od 12. prosinca 2019., Državno odvjetništvo Velikog Vojvodstva Luksemburga i Openbaar Ministerie (Državna odvjetništva u Lyonu i Toursu), C‑566/19 PPU i C‑626/19 PPU, EU:C:2019:1077, t. 61. kao i od 12. prosinca 2019., Openbaar Ministerie (Državno odvjetništvo Švedske), C‑625/19 PPU, EU:C:2019:1078, t. 40.).

65

Osim toga, valja podsjetiti na to da, kad je na temelju prava države članice izdavanja nadležnost za izdavanje europskog uhidbenog naloga dodijeljena tijelu koje, iako sudjeluje u sudovanju u toj državi članici, sâmo nije sud, u odnosu na odluku o izdavanju takvog uhidbenog naloga i, osobito, njezinu proporcionalnost u toj državi članici mora biti dopušten pravni lijek koji u potpunosti ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite (presuda od 12. prosinca 2019., Openbaar Ministerie (Državno odvjetništvo Švedske), C‑625/19 PPU, EU:C:2019:1078, t. 41. i navedena sudska praksa).

66

Takav pravni lijek protiv odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga radi kaznenog progona koju je donijelo tijelo koje, iako sudjeluje u sudovanju i neovisno je o izvršnoj vlasti, nije sud, nastoji zajamčiti da je sudski nadzor te odluke i pretpostavki za izdavanje tog naloga, a posebice njegove proporcionalnosti, usklađen sa zahtjevima djelotvorne sudske zaštite (presuda od 12. prosinca 2019., Openbaar Ministerie (Državno odvjetništvo Švedske), C‑625/19 PPU, EU:C:2019:1078, t. 42.).

67

Slijedom navedenog, države članice dužne su osigurati da njihovi pravni poredci doista jamče razinu sudske zaštite koja se zahtijeva Okvirnom odlukom 2002/584, kako se tumači u sudskoj praksi Suda, uvođenjem pravnih lijekova koji se mogu razlikovati od sustava do sustava (presuda od 12. prosinca 2019., Openbaar Ministerie (Državno odvjetništvo Švedske), C‑625/19 PPU, EU:C:2019:1078, t. 43.).

68

U tom kontekstu, uspostava zasebnog pravnog lijeka protiv odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga koju je donijelo pravosudno tijelo različito od suda samo je jedna od mogućnosti u tom pogledu (presude od 12. prosinca 2019., Državno odvjetništvo Velikog Vojvodstva Luksemburga i Openbaar Ministerie (Državna odvjetništva u Lyonu i Toursu), C‑566/19 PPU i C‑626/19 PPU, EU:C:2019:1077, t. 65. kao i od 12. prosinca 2019., Openbaar Ministerie (Državno odvjetništvo Švedske), C‑625/19 PPU, EU:C:2019:1078, t. 44.).

69

Kao posljedica toga, postojanje postupovnih pravila u nacionalnom pravnom poretku temeljem kojih pretpostavke za izdavanje europskog uhidbenog naloga i posebno njegova proporcionalnost mogu biti predmet sudskog nadzora u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog, prije ili istodobno s njezinim donošenjem, ali i poslije, ispunjava zahtjev djelotvorne sudske zaštite (vidjeti u tom smislu presude od 12. prosinca 2019., Državno odvjetništvo Velikog Vojvodstva Luksemburga i Openbaar Ministerie (Državna odvjetništva u Lyonu i Toursu), C‑566/19 PPU i C‑626/19 PPU, EU:C:2019:1077, t. 70. i 71. kao i od 12. prosinca 2019., Openbaar Ministerie (Državno odvjetništvo Švedske), C‑625/19 PPU, EU:C:2019:1078, t. 52. i 53.).

70

Iako se, u skladu s postupovnom autonomijom koju imaju, nacionalnim tijelima Okvirnom odlukom 2002/584 ostavlja margina prosudbe u vezi s konkretnim načinima provedbe ciljeva koje ona slijedi, osobito kada je riječ o mogućnosti da se predvidi određena vrsta pravnog lijeka protiv odluka o izdavanju europskog uhidbenog naloga (vidjeti u tom smislu presudu od 30. svibnja 2013., F, C‑168/13 PPU, EU:C:2013:358, t. 52.), države članice ipak trebaju osigurati da se ne zaobiđu zahtjevi koji proizlaze iz te okvirne odluke, posebice u pogledu pravne zaštite na kojoj se ona temelji.

71

Osim toga, treba podsjetiti na to da je poštovanje Povelje, kao što to proizlazi iz njezina članka 51. stavka 1., obvezujuće za države članice i stoga za njihove sudove kada provode pravo Unije, što jest slučaj kada pravosudno tijelo koje je izdalo nalog i pravosudno tijelo izvršenja primjenjuju nacionalne odredbe donesene u svrhu provedbe Okvirne odluke 2002/584 (presuda od 1. lipnja 2016., Bob‑Dogi, C‑241/15, EU:C:2016:385, t. 34. i navedena sudska praksa). Takav mora biti i slučaj kada je u pitanju djelotvornost sudskog nadzora koji treba provesti, izravno ili incidentalno, u pogledu odluka o izdavanju europskog uhidbenog naloga.

72

Slijedom toga, ako postupovno pravo države članice izdavanja ne predviđa zaseban pravni lijek koji omogućuje da sud provede nadzor pretpostavki za izdavanje europskog uhidbenog naloga kao i njegove proporcionalnosti, ni prije ni istodobno s njegovim donošenjem niti naknadno, Okvirnu odluku 2002/584, u vezi s pravom na djelotvornu sudsku zaštitu zajamčenim člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da sud od kojeg se traži da odluči u fazi kaznenog postupka koja slijedi nakon predaje tražene osobe mora moći incidentalno provesti nadzor pretpostavki za izdavanje tog naloga, kada se valjanost navedenog naloga osporava pred njime.

73

To je posebno slučaj u situaciji kao što je ona u glavnom predmetu, u kojoj sud o kojemu je riječ odlučuje, u okviru zahtjeva za utvrđenje zakonitosti odluke o određivanju pritvora osobi, o zahtjevu kojim se incidentalno ispituje pravilnost postupka izdavanja europskog uhidbenog naloga protiv te osobe i, posebno, postojanje „[u]hidben[og] nalog[a] ili sudsk[e] odluk[e] s jednakim učinkom”, u smislu članka 8. stavka 1. točke (c) Okvirne odluke 2002/584, koji je omogućio uhićenje tražene osobe te njezino pojavljivanje pred tim sudom kao i naknadno donošenje mjere oduzimanja slobode.

74

Slijedom toga, na prvi dio trećeg pitanja treba odgovorit na način da, ako u zakonodavstvu države članice izdavanja ne postoje odredbe kojima se predviđa pravni lijek u svrhu provođenja nadzora uvjeta u kojima je europski uhidbeni nalog izdalo tijelo koje, iako sudjeluje u sudovanju u toj državi članici, sâmo nije sud, Okvirnu odluku 2002/584, u vezi s pravom na djelotvornu sudsku zaštitu zajamčenim člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da se njome nacionalnom sudu koji odlučuje o pravnom lijeku kojim se osporava zakonitost zadržavanja u pritvoru osobe koja je predana na temelju europskog uhidbenog naloga izdanog na temelju nacionalnog akta koji se ne može kvalificirati kao „[nacionalni] uhidbeni nalog ili druga izvršiva sudska odluka s istim učinkom”, u smislu članka 8. stavka 1. točke (c) te okvirne odluke, i u okviru kojeg se ističe razlog koji se temelji na nevaljanosti tog europskog uhidbenog naloga s obzirom na pravo Unije, nalaže da se proglasi nadležnim za provođenje takvog nadzora valjanosti.

75

Drugim dijelom trećeg pitanja sud koji je uputio zahtjev pita Sud treba li utvrđenje prema kojem je europski uhidbeni nalog nevaljan imati za posljedicu to da se osoba MM treba staviti u situaciju u kojoj bi se nalazila da nije došlo do povrede prava Unije, što bi u ovom slučaju značilo ukidanje pritvora osobi MM.

76

U skladu s člankom 1. stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584, cilj mehanizma europskog uhidbenog naloga jest omogućiti uhićenje i predaju tražene osobe kako, imajući u vidu cilj te okvirne odluke, počinjeno kazneno djelo ne bi ostalo nekažnjeno i kako bi se protiv te osobe mogao voditi kazneni postupak ili kako bi mogla izdržati kaznu zatvora koja joj je izrečena (presuda od 6. prosinca 2018., IK (Izvršenje dodatne kazne), C‑551/18 PPU, EU:C:2018:991, t. 39.).

77

Iz toga slijedi da, kao što je i nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 148. i 149. svojeg mišljenja, kad se tražena osoba uhiti i zatim preda državi članici izdavanja, europski uhidbeni nalog u načelu iscrpljuje svoje pravne učinke, osim učinaka predaje izričito predviđenih u poglavlju 3. Okvirne odluke 2002/584, i da, s obzirom na ograničenja mehanizma europskog uhidbenog naloga, valja naglasiti da on nije temelj za zadržavanje tražene osobe u državi članici izdavanja.

78

U ovom slučaju, pritvor osobe MM je ishod odluke donesene 29. srpnja 2020. uslijed zahtjeva koji je podnio državni odvjetnik.

79

Osim toga, kada ne postoji usklađivanje uvjeta na temelju kojih se može odrediti pritvor u odnosu na osobu protiv koje se vodi kazneni progon (vidjeti u tom smislu presudu od 19. rujna 2018., Milev, C‑310/18 PPU, EU:C:2018:732, t. 47. i od 28. studenoga 2019., Specializirana prokuratura, C‑653/19 PPU, EU:C:2019:1024, t. 28.), isključivo u uvjetima koji se predviđaju nacionalnim pravom nadležan sud može odlučiti o takvoj mjeri te, po potrebi, prekinuti njezino izvršenje ako utvrdi da takvi uvjeti nisu ispunjeni.

80

Zato se ni Okvirnom odlukom 2002/584 ni člankom 47. Povelje nacionalnom sudu ne nalaže da pusti na slobodu osobu na koju se odnosi mjera pritvora ako utvrdi da je europski uhidbeni nalog koji je doveo do predaje te osobe nevaljan.

81

Stoga je samo na nadležnom nacionalnom sudu da provjeri je li u pogledu osobe protiv koje se vodi kazneni progon donesena prisilna nacionalna mjera oduzimanja slobode i je li donesena u skladu s nacionalnim pravom države članice izdavanja. Taj sud je dužan odrediti, s obzirom na nacionalno pravo države članice izdavanja, koje su posljedice nepostojanja valjanog nacionalnog uhidbenog naloga za odluku o tome hoće li se osobi protiv koje se vodi kazneni progon odrediti pritvor te hoće li se ona zatim zadržati u pritvoru.

82

Slijednom toga, Okvirnu odluku 2002/584, u vezi s pravom na djelotvornu sudsku zaštitu zajamčenim člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da se njima ne nalaže da utvrđenje nacionalnog suda, prema kojem je europski uhidbeni nalog izdan protivno članku 8. stavku 1. točki (c) te okvirne odluke jer se ne temelji na „[nacionalnom] uhidben[om] nalog[u] ili drug[oj] izvršiv[oj] sudsk[oj] odlu[ci] s istim učinkom” u smislu te odredbe, ima za posljedicu puštanje na slobodu osobe kojoj je određen pritvor nakon što ju je država članica izvršenja predala državi članici izdavanja. Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da u skladu sa svojim nacionalnim pravom odluči koje posljedice nepostojanje takvog nacionalnog akta kao zakonskog temelja europskog uhidbenog naloga može imati u pogledu odluke da se osoba protiv koje se vodi kazneni progon zadrži u pritvoru.

83

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti kako slijedi:

84

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje: